Arhiva oznaka: Maša Zbunjak

Maša Zbunjak: Čarobno je biti običan

Još ne znam što to točno znači,
ali običnost me u zadnje vrijeme strašno privlači.

Različitost je prazna,
bezdušna
i nema krila.

Drži me uvijek u odnosu na druge.
Što god radila i bila.

Ne veseli me dugo,
ne raduje,
čarolijom ne gosti.

Dijele me od ostalih brojni mosti.

Običnost stoga za mene je pravi put.
Javim čim saznam je li sladak ili ljut.

Foto: www.pexels.com

Maša Zbunjak: Pismo (mom) djetetu

Ići ćeš u školu.

Učit će te pravilima društva,
ljudskim konstrukcijama i idejama,
dugo vjerovanim pričama.

Mali broj svega toga bit će istina.

Ali ne brini. Nužno je i laž poznavati.

Istina je uvijek udaljena samo jedan treptaj očiju od tebe.
Svi odgovori su uvijek u tebi.

Istina je uvijek u tebi.
Ona je baš uvijek tu i sada.

Sa školom, bez škole.
S društvom, bez društva.

Foto: www.pexels.com

Maša Zbunjak: Možda te iznenade

Dopusti im da te iznenade.

I onima koji su te do sada varali.
I onima koji su te do sada lagali.

Dopusti im da te iznenade.

I onima koji su te do sada vrijeđali.
I onima koji su te oštrim pogledom ljubomore strijeljali.
I onima koje ti sam ne voliš.
I onima koji su bili tvoj najgori neprijatelj.

Možda te stvarno iznenade,
pa uvidiš da su i oni samo ljudi.

Foto: www.pexels.com

Maša Zbunjak: Susjeda ti se osmijehnula. Znaš li?

Znaš li onaj osjećaj kada propustiš petnaest minuta? Ponekad i pola sata. Nije ti baš jasno kuda su te minute otišle. Malo se iznenadiš jer učini ti se kao da si se probudio iz duboka sna. A nisi spavao. Dapače, bio si budan naizgled. Bio si tu naizgled. A zapravo nisi.
Progutala te nesvijest. Ali ne ona u koju padneš zbog niskog tlaka ili zbog narkoze koju si upravo dobio. Već ona puno suptilnija. Naizgled nepostojeća. Naizgled izmišljena. Ona koja te odvojila od uživanja u suncu koje kroz tvoj prozor osvjetljava tvoju kuhinju. Ona koja te odmaknula od mirisanja upravo pokošene trave po kojoj si hodao prethodnih pet minuta. Ona koja te preuzela toliko dugo da je prošao i čitav radni dan, a ti se ne možeš prisjetiti niti jednog potpunog doživljaja.
Sjećaš se doduše, iz te nesvijesti, straha. Sjećaš se i brige. Sjećaš se i brojnih problema i želja. Jedino što niti jedan od njih nije postojao u tom trenutku. Niti strah nije živio u trenutku, niti briga, niti želja. Svi su oni žitelji prošlosti i budućnosti. Svi su te oni odvukli dalje od kreveta koji si to jutro spremala. Dalje od kave koju si pila. Dalje od osmijeha koji ti je susjeda podarila. Dalje od zvuka automobila dok si kolnikom kročila i cestom prelazila. Dalje od odjeće koju si šila.
Da li uopće znaš miris svoga djeteta? Da li znaš koje su boje njegove oči? Kako izgleda njegova kosa na suncu, a kako na kiši i kako se vjetar ponaša u njegovoj kosi? Da li znaš kako izgleda njegov hod dok je obuven, a kako kad je bos?
Da li znaš kako tvoja majka nabora čelo kada ju nešto muči? Možeš li mi reći kakvi su joj zubi? Je li jučer kiša glasno lila, kao iz kabla ili je bila nježna i mila? Miriše li tijelo tvoga partnera kao svila ili akrilna boja?
Ne znam ni ja odgovore na ova pitanja. Tek milisekunda svijesti prijateljicom mi je postala. I već toliko toga je bliže nego ikada prije. Spoznaja nikada ne mine.

Foto: www.pexels.com