Arhiva oznaka: Mario Lovreković

Mario Lovreković: Posljednja slika Morane Derzai

Uz tamu se poroditi, za majku Tminu odabrati, nije stvar osobnog izbora. Crna tvar živi u svima nama. Zapečaćena ili otvorena, postojana je, prisutna u svim živućim dušama. Oni koji negiraju svoju tamnu stranu, svoje (zapravo) mračne ideale, ideje, ono upijeno od drugih (lažnih idola), zapravo su najgori od svoje vrste. Licemjeri bez smisla i srži u kostima, obješenici kojih se konopi još nisu niti dotaknuli, a trebali su odavno. Koliko god loše zvučalo, postoje oni koje je bolje ubiti nego ih žive gledati. Jer, Bože oprosti im, loši su u korijenu. Tko su oni i zašto jesu, tek otkriti moramo. Svatko za sebe. Življenje tako nalaže, jer jasno je da se put pronađe tek onda kada je siguran za korištenje. Opet, je li to dobar put?
Što zapravo polaže dlanove na tlo, srami se i poprima boju svijesti? Ima li toga nečega da to čini? Nema. Jer posramiti sebe, jednako je kao i ubiti sebe. Dakle, čast je u pitanju. Ljudskost? Duševnost? Sve (nas žive) vodi taj osebujni prokleti duh (sebičnost?), snaga koju nikada ne znamo objasniti, a opet znamo da postoji i da je prisutna. Naposljetku, to i je bitnost svega, unutarnja snaga, osobna energija (dobra ili loša), ono što se u smrti pretvara u dušu, nevidljivu pojavu koja doista živi. Pa kako se onda nečija duša izrodi, topla ili bolesna, mrtva ili zločesta, ili jednostavno dovoljno osakaćena, a da ostane potpuno neprimijećena?

***

Da je imala više boja vjerojatno bi drugačije slikala. Ovako je bila ograničena na samo jednu. Razlike u nijansama dočaravala je brisanjem postojeće, zapravo ostavljala je tragove noktiju. Tako je slikala, grebući po platnu. Boju koju je imala naslijedila je od majke. Crnu.
Kreativnost se uselila u njezine ruke dok je još bila djevojčica. Ponekad bi naslikala nešto lijepo, dok Šandor nije mogao povjerovati da su to njene ručice učinile. Govorio bi joj da laže, čak bi ju i udario, potaknut isključivo vlastitom ljubomorom, međutim Morana je tada doista stvarala i bila je darovita. Dijete kao dijete, nakon nekoliko udaraca i pogrdnih riječi odustala je od slikanja. Bacila je kist i tempere daleko od sebe. Odlučila se oprostiti od ljepote koju je iskreno prenosila na papir.
Previše ljeta i zima provela je živeći s kistom izvan ruke. Doživjela je gotovo sedamnaestu, disala je, mržnju prisvajala kao potrebu koja mora biti prisutna; i živjela je.
Skromnost, smirenost, duševna ubijenost točnije, ubrzo joj se pretvorila u tragediju.
Kuća joj je bila spaljena. Čin spaljivanja odradio je njezin otac, Šandor, suludi muškarac koji je tvrdio kako oboje žive s vješticom. Prokleta je, po njemu, bila majka Morane Derzai.
Kobne večeri otac je prišao kćeri te joj rekao kako mora napustiti dom. Nije ga razumjela, stoga je, poznajući njegovu ludost, odlučila ostati u svojoj sobi. On nije mario, uzeo je gorivo, benzin, pa ga počeo prolijevati po cijeloj kući, bez obzira na živuće pored sebe. Naposljetku je bacio šibicu na skromnu spavačicu vlastite kćeri i ona je počela živa gorjeti.
Svjesna i brza bješe, odbacivši goruću tkaninu sa sebe skočila je kroz zatvoreni prozor. Preživjela je pad, krvlju obojeno staklo koje je doslovno upila u sebe. Slušala je vrištanje žene u plamenu, osjećala je koliko ju vatra boli, patila zajedno s njom misleći kako bi rado spoznala tu vrstu strave umjesto nje. Činilo joj se kao da prolazi kroz zamrznuti san, nemoćna pružiti pomoć, suprotstaviti se smrti. Nemoć joj se urezala u dušu, um, ubila ju je do konačnosti.

Glupa crna krema nikako nije zaobilazila njezine misli. Bila je masna i smrdljiva i nikako nije pristajala osobnosti koju je gradila nakon svega, ali opet, nekako je bilo dobro da ipak postoji kako bi se ponekad mogla njome i ogrnuti. Bilo je trenutaka kada bi se potpuno razodjenula, pa takva hodala po kući, pri tome je dodirivala garež sa zidova i mazala se njime. Voljela si je dodirivati grudi, bradavice, bojati ih u crno, taj čin bi joj pružio uzbuđenje. Erotiku, koju nije imala prilike doživjeti. Znala je da će teško doći do ljubavi, one tjelesne, stoga je činila sve što je mogla, sama za sebe, čisto da ubije zvukove lomače koji nikako nisu jenjavali.
Razmišljajući o majci, načinu na koji je umrla, pokušala je svesti činjenice na jedno. Znala je da ona nije bila obična žena. Istodobno, smatrala je i kako će tajna ostati zakopana među crvljivom masom nekoliko metara niže. Vjerovala je da misterij nikada neće otkriti, mada joj je oduvijek bio zapisan u svim stanicama tople krvi.
Odlučila je potražiti način za spašavanje duša, onih poput njene, pretvarala se u ratnicu, žestoku udaračicu, čisto da pronađe svoju svrhu u svijetu bez milosti. Osjećala je da zapravo može pomoći, dočarati, naslikati i naposljetku uspjeti. Pokušavala je smisliti način, ali jedino što je uz sebe imala bila je boja. Majčina, crna. Dugi nokti nisu bili sporni, nedostajala je samo dušica koju žurno treba spasiti, nadala se.

Sasja je ustao nakon duge bitke sa sobom. Proučivši svoje biće, temeljito, nakanio je otići dalje. Nekamo. Ciljeve je zanemario odavna, postojao je kao što bi i svatko prije njega, kao što bi možda i onaj nakon njega. Ako bi uopće zaživio takav.
Stigmatiziran bješe, prozvan nekoliko tisuća puta, od kada se rodio, pa tako i naučio zakloniti se, od drugih. Vjeru u ljude izgubio je u ranome djetinjstvu. Napušten, kroz godine je živio izbezumljen i usamljen. Postojao je samo za sebe, gutajući vlastitu krv kroz ždrijelo koje više nije moglo primati zrak. Dječak bez ljubavi utapao se dok su drugi jasno plivali prema obali. Nitko se od odraslih nije okrenuo i pružio mu ruku, nitko se nije niti zamislio, zapitao se kako će to dijete samo preživjeti u prostranoj tamnici čovječanstva. Nikada nikoga nije bilo, za njega. Kaos, kojega je vrijeme stvorilo, nije ga dokrajčio. Sasja se pronalazio, krvnički se borio, napredovao, jednakom snagom i unatrag koračao. Održavao je vlastito truplo na životu, jednostavnije je kazati.
Tražio je slamku za hvatanje, nešto čvrsto za što bi se priljubio, zalijepio. Lutao je gradom, posjećivao napuštena mjesta, uvijek boravio tamo gdje nema smrtnika, ondje gdje je pustoš. Pravio se umrlim, pokušavao je živ odapeti, zapravo.
Slamao se sve do trenutka u kojemu je upoznao Moranu. A tada se razbudio, te pokušao vratiti sve što je nekoć propustio. Moguće da je pogriješio, jer ponekad je bolje prihvatiti ono što jest, kakvo god to bilo.

Srećom (ili obratno), rodio se dan kada je ugledao jednu spaljenu kuću, savršeno odredište za njega. Pozicija odobrena, mjesto na kojemu neće morati odgovarati na pitanja, dom u kojemu zasigurno nema nikoga. Presretan je bio, otkrio je gnijezdo za svoje ranjene ptice. Ušao je u kuću, ali ona nije bila prazna. I nije bila spaljena iznutra (barem u njegovim očima).
Lagano prilazeći osvojio je srce kuće. Ušao je u njezinu srž. Osjetio je snagu u sebi, pronašao je mir koji je uporno pokušavao zarobiti. Zakoračio je u dubinu prostora, te ispred sebe ugledao ogromno platno obojeno u crno. Bilo je obješeno o strop. Desetak kuka držalo je drveni okvir, a samo platno plesalo je zajedno s hladnim strujama zraka. Prišao je bliže crnilu ispred sebe, pokušao ga dotaknuti, međutim neprirodni ženski krik zaustavio ga je u nakani.
„Neee! Ne diraj to!“, odzvanjalo je cijelom kućom i nastavilo se. „Kada kraljevi sviraju imaš pognuti glavu!“
Preuzevši lik suze u sumornom jutru, Sasja je nastavio gledati u djevojku koja mu je ubrzanim koracima pristizala iz mraka. Nije zatomio strah i preuzeo hrabrost, ostao je skamenjen razjapljenih usta. Zatečen bješe, poput psa nad kostima iz davne prošlosti.
„Razmisli prije nego dotakneš ono što te ne zanima. Podnosim lutalice i nisi ni prvi ni posljednji koji je dolutao u moju kuću, ali ipak ne možeš samo tako dirati tuđe stvari! Gladan? Imam hrane, nešto, ali dati ću je tebi, da jedeš.“
„Ja… oprostite, nisam mislio ništa loše. Ušao sam jer htjedoh negdje samovati. Nikada ne bih dirao tu… to crno platno… Ja… odlazim odmah. Oprostite mi.“
„Pričekaj, stani. Grubost me svladala. Osobni obrambeni sustav, iz navike. Doista, želiš li jesti? Imam malo hrane i pića ako si žedan.“
„Nisam, gospo, niti jedno niti drugo. Doista sam tražio samotno mjesto za biti.“
„Gospo? Ha, ti si lud čovječe! Nisam ti ja gospa, bolje da me ne poznaješ. Vidiš li ovu spaljenu kuću, ovo odlagalište tuge i potrganih snova? E, pa to ti je moj dom, od rođenja. Tu živim i ne izlazim. Osim kada baš moram. Prodam sliku, kupim jelo, mrzim cijeli prokleti svijet i tako u krug. Pogledaj me! Imam jedva pedeset kila, teško zarađujem, ali jedi ako želiš. Imam i za tebe.“
Tlo je najednom postalo živo blato, odrazi slabosti izranjali su iz težine koja ih je oboje gutala. Pogledi su bili suočeni s patnjom, jer pronašlo se dvoje slomljenih, dokrajčenih od života. Čitali su se kroz prazne riječi, sumnjajući jedno u drugo, a onda se i ponovno izrodili. Teško su prihvaćali dvojnu duševnost sabranu u istoj tami, tuzi, smrti. Karike pucaju samo kada ih ima tko slomiti, dakle, sve što im je ikada bilo jasno i poznato – prestajalo je biti. Doista.
„Samo se želim smiriti. Možda i pokopati. Nisam nasilan, nisam zaostao, jednostavno nemam smisao. Ne nalazim ga. Otići ću, kažem vam.“
„Ostani. Često pretjerujem. Oprosti mi. Kako se zoveš, ti koji si došao k meni?“
„Sasja. I to je to. Tako su me nazvali. Nemam drugo ime.“
„Lijepo ime. Da, neću pitati tko ti ga je dao.“
„Netko jest. Nije važno tko.“
Nije znao tko mu je dao ime, naziv za cijeli život. Oni koji su ga ostavili ili oni koji su ga prihvatili, pa opet ostavili. Dovoljno je reći kako nikada nije imao niti jednu baš svoju vlastitu igračku za igranje i maštanje. Nije imao niti dekicu, stariju sestru koja bi ga ugnjetavala, surovog pedofila za leđima, agresivnog učitelja, lažnog prijatelja, otvorenog neprijatelja, nikada nije imao ama baš nikoga. I to je odvratnije od svega što je mogao doživjeti.
„Priđi mi bliže, Sasja, da te dotaknem. Želim te osjetiti.“
Morana je stavila dlanove na njegovo lice. Crne i tamne dlanove. Nije mislila da će boja utjecati na njega, međutim on je postao tvrda kamena skulptura bez izraza lica. Predivan kip ničega usred nečega, što ranije pojmiti nije mogao. Dodir nije bio običan, jednostavan, on je bio prijenos osjećaja i sjećanja Morane Derzai. Ne poznajući dovoljno svoje nasljeđe, točnije svoju moć, nije bila niti svjesna što točno čini. Nije znala da Sasja upravo upija svu njenu bol i tugu, da vidi plamen koji je i dalje nekako živio u kući. Trajalo je kratko, bilo je strahovito snažno, a kada je povukla dlanove s njegova lica, ništa više nije bilo isto u njegovim očima. Vidio je upravo što i ona. Spaljene zidove, crnu kremu, njene gole grudi, široke i predivno uzdignute tamne bradavice. Začuo je vrištanje žene u plamenu, doznao je apsolutno sve o njoj, tko je, što je i zašto živa boravi na nepoznatoj pučini nemirnoj od smrti.
A ona, kao kakvo nevino dijete, i dalje ga je nudila okrjepom, ne uvidjevši da je napokon otkrivena, da je netko konačno upoznao njezino tugom složeno biće.
Stavivši mu ruke na lice pokušavala je doprijeti do njega, te osjetiti tko je on, međutim nesvjesno je učinila suprotno.
Kada je Sasja progledao, osvijestio se, oči mu više nisu bile svijetle kao ranije. Izgubio je zjenice, promatrao je tamom. Crnom bojom.
Isprva nije mogao govoriti, pokušavao je, pa među slogovima gubio dah, poput kroničnog ovisnika o duhanu ili astmatičara. Dahtao je poput životinje na izdahu, gubio kontrolu nad kretnjama vlastitog jezika, mišića koji je to na trenutak prestao biti. Nedugo zatim udahnuo je, teškim zrakom počastio pluća koja je poželio odbaciti, pa progovorio:
„Da si Diva, natprosječna ljepota, pa i suzdržani dim u mojoj kosi, tvar koju želim zadržati da plovi nad mojim truplom, to doista jesi. Oči sam ti poklonio, jer sve sam vidio. Zadrži ih, molim, preklinjem te. Samo učini ono što trebaš, oslikaj me do kraja.“
„Kako to govoriš, što ti riječi opisuju, ne razumijem?“
„Govorim ti o tebi, ti ne poznaješ sebe. Majka ti nije bila ono što je Šandor htio da bude, nju su poslali da spašava. Nije joj ime poznato među smrtnicima. Osjećam da je oslobodila sebe tako što je stvorila tebe. Karika si koja treba oživjeti izvan ove kuće, ne smiješ samo čekati one koje možeš spasiti. Poznajem ti um, tvoje odluke, željela si biti ratnica u korist dobra i sada si imala sreću, moje tijelo ti se pojavilo. Znaš da možeš pomoći, osjetila si tu snagu, samo nisi znala kako. Sada ću ti reći. Vidiš li ove izgorjele zidove i svu tu garež koja je na njima?“
„Svakoga dana je gledam i diram.“
„To je tvoja boja. Time trebaš slikati. Ne crnom bojom, temperom koju imaš i čuvaš. Nje nikada ne bi bilo dovoljno, brzo bi bila potrošena, zato se tvoja majka pobrinula da imaš dovoljno crne kreme do kraja života. Zbog toga je ostavila život. Da ga tebi pruži, da nastaviš umjesto nje. Moja prisutnost, moja želja za umiranjem potaknula je viziju, vidio sam sve Morana. Sve. I sada je red na tebi. Pokazati ću ono što sam upio od tebe, ono što imaš u sebi, a ne poznaješ. Slušaj me.“

Da, pronašlo se dvoje slomljenih, aure su zaplesale, sretne da to čine dok nema poraza, nasilja, tame i tuge, jer duše su se poljubile dok im vlasnici još živi hodaše. Da, sjedinjenje je odredila sudbina koja je rijetko griješila. Morana nije uzaludno koračala, imala je misiju spasiti jadne, gorčinom othranjene, umjesto mlijekom ljubavi i pažnje.
Crno platno koje je visjelo sa stropa bilo je spremno. Sasja je uzeo Moranu za ruku i poveo je do zida. Ona je preuzela boju, pa slijedila njegove naputke. Trebala je početi slikati njegov život. Sve ono što joj je govorio o sebi, sve što je pamtio, što ga je trgalo iznutra. I slika je počela nastajati. Umjetnica je bila brza, slikala je kao mahnita i što je brže stvarala to je slika više počela sjati, živjeti. Počela se pomicati, crte su oživjele, pa se najednom činilo kako Sasja gleda film svojega života. Tako je i bilo, slika je postala ekran, prijemnik.
Premazivala je, grebla noktima, dok je on sjedio i promatrao. Od početka priče, do sredine, pa sve do njihovog susreta, a onda i do trenutka u kojemu su upravo bili. U konačnici su gledali sebe i ono što čine. Kao u začaranom zrcalu nekih drugih dimenzija.
Najednom je Morana zastala. Okrenula se prema Sasji, primakla se toplim usnama na njegove već hladne, još jednom mu dlanovima dotaknula lice, a potom glasno zaplakala.

Shvatila je. Ona je rođena kako bi naslikala posljednju sliku života, živuću sliku, pred očima odabranih za smrt. Ona je posljednji mir smrtnika, ona je duša smrti, tuga koja se raduje, mada sreću ne može podariti. Ona spašava tako što smiruje zauvijek.

Nikada više nije dirala platno i crnu kremu sa zidova.

Foto: www.pexels.com

Mario Lovreković: Kao nekada prije

Sjećam se kako ti je krv prekrila tijelo,
Kako si svoj posljednji pokret obilježila noktima po vlastitom licu.
Zjenice su ti bile nejasne, nedovoljne da bi uživao i u boji tvojih očiju.
Zato sam ih izvadio.
Bile su lijepe, žarke, skliske.
Zadržao sam ih, kao da sam umni patnik,
A onda sam ih kotrljao po postelji na kojoj si ležala netom prije.
Zatim sam i svoje oči pridružio tvojima.
I opet smo se gledali.
Kao nekada prije…

Foto: www.pexels.com

Mario Lovreković: Raskrižje

Anders Manga, izvolite.“

Vanda je. Moramo to učiniti, moramo! Siguran si da će uspjeti?“

Hm, naravno da jesam. Samo ti moraš odraditi svoj dio, odnosno nagovoriti ga.“

Hoću, hoću, sve ću učiniti, ali moraš mi prisegnuti, moraš! Reci da ćeš uspjeti, da ćemo uspjeti! Ne mogu to drugačije napraviti. Bojim se. Jako se bojim.“

Smiri se, polako… Od uzbuđenja nećemo puno dobiti. Svjestan sam da to doista želiš, ali planiramo nešto što nije jednostavna i mala stvar. Posljedice bismo mogli osjećati kroz vječnost, ako pogriješimo. Dakle, korak po korak. Prvo se pobrini za osnovni dio plana, a kada to odradiš nazovi me. Od tog trenutka moramo brzo djelovati. I sve će biti gotovo kroz nekoliko sati. Dogovoreno?“

Je, dogovoreno je. Hvala ti još jednom.“

Nema na čemu“,  telefonski poziv bio je prekinut. „Užitak je samo moj“, Anders je nastavio govoriti samo za sebe.

Ljubav ju je potrgala. Doslovno i do kraja. Tijelo joj se slomilo, iskrivilo. Hodala je svijetom kao da je posljednja razjebana kučka. Jer, prevarila je sebe, varajući njega. Htjela je zakopati grijehe, dopustiti im da joj slobodno koračaju umom, međutim planirano joj se nije ostvarilo. Ezra je to osjetio, svu tu prljavštinu i kajanje, tragove koje nije uspijevala sakriti kako je zamišljala da hoće. I nije joj želio oprostiti. Nije se mogao pomiriti s činjenicom da su Vandine ruke držale nečiji kurac, odnosno da su njezine usne ljubile taj isti dok je smireno vjerovao kako se samo negdje zabavlja uz pokoje piće s poznanicima. Povrijedila ga je, previše, stoga je u trenu odustao od vjere u ljubav.

Tražeći način da se pokaje, da se vrati u stabilnost, povrati u dvoje, upoznala je čovjeka kojega nikada nije trebala upoznati. Opet, možda baš i je, jer taj joj je obećao ljubav bez naknade, a jadnica je svoju osakaćenu dušu bila spremna prodati samo kako bi joj se obećano i ostvarilo.

Anders Manga, gospodin s puno sijedih vlasi, izgledom mlađi i od Ezre i od Vande, odlučio je pomoći, učiniti vječnost meko probavljivu, ali i cjenovno skuplju. Plan je bio suvisao, stoga ga je Vanda odmah prihvatila, opet bojeći se za istinitost ponuđenog.

***

Molim?“

Ja sam. Oprosti što te zovem, ali moramo razgovarati.“

Nemamo o čemu“, klik!

Da?“

Nemoj poklopiti, stvarno moramo razgovarati. Kasni mi.“

Šutnja je trajala dovoljno dugo da bi mogla uništiti i vodene kozice na petogodišnjaku. Ezri se nikako nije dalo govoriti. Osjetio je teret, težinu preslovljenu u strah.

Tvoje je.“

Sigurna si u to?“

Jesam.“

Kada i gdje?“

Sutra. Javim ti kada i gdje.“

Dobro“, klik.

***

Anders Manga, izvolite.“

Dobila sam ga!“

I?“

Pa, pristao se naći sa mnom. Rekla sam mu javiti kada i gdje.“

Odlično! Sada moraš postati pažljiva i slušati moje upute.“

Jedva ih čekam, iskreno.“

U redu. Reci mu da se morate naći na raskrižju prije skretanja za šumu. Znaš li gdje je to?“

Naravno da znam. S glavne ceste se skrene u sporednu i onda samo ravno prema šumi. Raskrižje je odmah nakon petsto metara. I ravno je šuma, ako se produži.“

Točno. Znači tamo morate biti nešto prije ponoći, odnosno sve je potrebno odraditi negdje u tom vremenu. Da li si sigurna da ćeš ga uspijeti nagovoriti da ide do kraja?“

Jesam. Lagat’ ću, kao što sam i do sada. Ezra ne zna da nisam trudna, a ja ću mu reći da sam pobacila. Imam neke ženske adute, stoga ne brinite. Meni je najvažnije znati da ćete vi biti tamo prije nas i sve pratiti kako ste i rekli da hoćete. A onaj krajnji dio ću onda već nekako lakše odraditi.“

Biti ću tamo prije vas, ne brini. Do sutra, onda.“

Do sutra. Hvala vam još jednom!“ – klik.

I plan se pokrenuo. Ideja je bila jednostavna, okultna, prokleta. Anders je Vandi ponudio vječnu ljubav s Ezrom. Način je bio okrutan, ali izvediv. Ezra je trebao ubiti Vandu i zakopati je na raskrižju, kako bi je Anders ponovno probudio iz mrtvih, te je zauvijek postavio uz Ezru, jer je za njih napravio ugovor s Vragom. Uvjerio je Vandu kako to može dogovoriti, kako samo mora umrijeti i kako je Ezra baš tamo mora zakopati, jer onome koji pod zemlju zatre – vratiti će se. Još jedna prevara za Ezru.

Molim?“

Ja sam, Vanda. Ne pitaj me zašto tamo, samo dođi. Raskrižje, odmah prije šume, znaš gdje se skrene?“

Znam, doći ću. Kada?“

Pola sata prije ponoći.“

Molim? Daj budi normalna i nađimo se u pristojno vrijeme.“

Ne. Molim te, dođi tada. I više nikada ne moraš. Molim te!!“

Tišina. Puno tišine. Ezra je bio zaprepašten samom činjenicom da je ona trudna, pa još i više prijedlogom da o tome razgovaraju netom prije ponoći na nekom prašnjavom raskrižju pored šume. Pomislio je kako je neozbiljna i kako ga možda navlači samo da bi se susrela s njime. Ipak, popustio je i potvrdio joj dolazak točno u jedanaest i trideset.

Anders Manga, izvolite.“

On je tamo u pola dvanaest. Ti moraš doći prije.“

Znam Vanda. Doći ću i ranije. Ništa ne brini, sve je po planu. I ne paničari, opusti se, vratit’ ću te odmah. A on više ništa neće moći, već voljeti te.“

Tome se i nadam! Hvaaala vam!!“

Hvala tebi.“

Raskrižje. Prazno i kruto, dovoljno sablasno mjesto a da ga nitko i ne poremeti. Križ koji se koristi za ono što smrtnicima nije jasno, za pokapanje stvari onih koje želimo ureći ili onih koje želimo oživjeti, odnosno za sve što samo noć poznaje. Mjesto za ugovor s Vragom, mjesto za duševnu smrt nevinih, za sranje koje se događa samo jednom u životu. Mjesto za prodaju, najam, poraz i pobjedu, ovisno o vjeri u isto, a opet oni koji sumnjaju – neka to ne čine, jer moć na tom mjestu ipak postoji.

Ezra je došao točno na vrijeme. Stajao je nasred križa kada se Vanda pokazala. Prišla mu je i rekla riječi koje zasigurno nije htio čuti. Riječi, namjerne izjave, koje su ga tada morale prisiliti na najgore.

Ubila sam ga. Ubila! Znala sam da ćeš me odbiti, ostaviti, opet i bez obzira na sve, pa sam ga dala ubiti!“

Ubila si ga? Naše dijete?“

Da, naše jebeno dijete! Ti bi ga kao volio, je li gade??! Ostavio si me, molila sam te da mi oprostiš i što si ti učinio? Povukao si se bez imalo snage za nas. Bolio te KURAC za mene, za moje suze i da – ubila sam ga jutros – UBILA SAM GA!!!“

Ubila si moje dijete, pa jesi ti normalna?! Zašto si to napravila? Došao sam razgovarati s tobom, htio sam ti pružiti priliku, a ti mi ovo govoriš!“

Neću ti biti privjesak iz sažaljenja, jebi se! Ego ti nije mogao oprostiti moju slabost, jer ti si jak, moćan, e pa sad si tu svu svoju snagu zabij u guzicu! Ubila sam ti dijete majmune, UBILA!!“

Popustio je. Izigran i zbunjen, krenuo je prema Vandi. Prvo ju je ošamario misleći kako će je time malo smiriti, ali nakon što je nastavila još više divljati i udarati ga postajao je sve agresivniji. Uporno mu je ponavljala kako je ubila njihovo dijete i to ga je na kraju slomilo. Uhvatio ju je za vrat i gušenje je započelo.

Vanda se opirala, na početku, a onda se i opustila znajući da će ga uskoro svojim zagrljajem obuhvatiti i odvesti ravno u postelju – zauvijek.

Pala je nasred raskrižja, na tvrdu podlogu od prašine.

Ezri je trebalo nekoliko minuta kako bi se sabrao, a kada je shvatio je što je učinio… Ubio je!

Panika ga je nagrizla preduboko, pomislio je pobjeći, krenuo je, pa se vratio, i tako nekoliko puta iznova. Kada se napokon malo pribrao, udahnuo i izdahnuo, potražio je puls na Vandinom vratu. Nije ga bilo. Znao je da nema izbora, da je mora negdje odbaciti. Pokušao ju je podići i odnijeti u svoj automobil. Nije uspio, jer začuo je prodorni bariton, glas koji ga je zarobio.

Zakopaj to truplo.“

Tko je to?“

Kopaj na rubu ceste i slobodan si.“

Plašite me, tko ste vi?“

Anders je prišao Ezri, iznenadio ga je stvorivši mu se odmah iza leđa. Kao da je niknuo iz same zemlje, tvrde prašine.

Zakopaj je ovdje. Nitko ništa nije vidio.“

Nnemmam aalaatt.“ – drhtao je poput slomljenog koplja na vjetru.

Evo ga“, Anders je Ezri dodao alat. Lopatu s dobro zaoštrenim rubovima.

Ezra je kopao i kopao, iskopao raku za mrtvu majku svog mrtvog djeteta, kako je mislio. Potom se zahvalio Andersu i napustio ga u jednom napetom grču. Mozak mu je popustio, to je bilo vidljivo; jasno kao i smisao u ljubavi prema tmini. Otišao je, pobjegao, ne znajući da je zapravo sretan što mu je život bio dopušten za uživati ga.

Dođi, sami smo.“

Zemlja se pomaknula, nečiji prsti kopali su put prema površini. Vanda je ustala, ista i drugačija, svjesna ali nesvjesna. Prišla je Andersu kao svome gospodaru, ponjušila mu je ramena, trbuh i zatim mošnje.

Donekle prisebna postavila mu je pitanje: „Zašto si mi to napravio?“

Jer te želim.“

Obećao si mi pomoći.“

I učinio sam to.“

Ali kako…? Pa rekao si da će me dobiti onaj koji me ubije i pokopa, a da si ti sve to dogovorio.“

Možda sam te malo prevario, ali to je samo zato jer te i ja želim.“

Odmah sam to shvatila, čim si me probudio. Ali od kuda sad to?“

Želim te od kada sam te upoznao. Zato i je sve ovo. Sada postojiš samo za mene. Moja si.“

Ne, ne, ovo nije normalno, ne…“

Sve je normalno, smiri se, gotovo je. Vratio sam te među žive i imaš mi biti zahvalna za to. Razumiješ!?“

Razumijem, ali što je s onim ugovorom s Vragom?“

Ja sam Vrag malena. Vragu si se ispovijedala. Vrag te i poželio za sebe, ubio te, oživio te i sada si samo njegova.“

Ako i je tako kako kažeš, a ja ovako sjebana i polumrtva vjerujem da nije, tko je onda ovaj čovjek u crnome iza tebe?“

Foto: www.pexels.com

Mario Lovreković: Lethean

Leta je vječito sanjala o crnoj mrtvoj zemlji. Svake noći snovi joj bjehu jednaki. Samo ta jedna jedina scena koju je imala za sanjati i ništa više. Pretvarala se u praznu ljušturu bez mašte i emocija. Poželjela je snove zamijeniti za stvarnost, samo kako više nikada ne bi snivala. Oči su joj plamtjele, zjenice gotovo nestale, bjeloočnice se pretvorile u krvavo crvene, požutjele vjeđe poput lišća odumrle. Bio joj je potreban zvuk kiše po prozoru, ili vrisak mačke pod kotačima, bilo što, kako bi se probudila iz začaranog kruga ponavljanja. Ali ništa se nije događalo. Da je barem mogla zaboraviti san, pristala bi ga i proživjeti, samo da ga uspavana pred očima više nema. Međutim, on je bio uvijek prisutan. I nije bio lijep. Zapravo, bio je ogroman i grub, trajao je predugo i nije popuštao pred suzama i molitvama koje je Leta u sebi običavala jecati. Nije mario za krhku djevojku, kako nadmoćnima i biva darivano. Od zlih, očito. Demona, moguće. Vražjih kurvi, zasigurno.

Ili je sve zapravo onakvo kakvo bi i trebalo biti…

Stajala bi pored grobnog mjesta, slobodnog za posjetitelje, zamišljajući da je majčin ili očev, ali nikada ne bi otkrila čiji je zapravo. Bacala bi latice ocvalih ruža, te zemlju koja je bila ljepilo za cipele koje do tada nikada nije obula, koje joj pak nisu pristajale, bile su oveće, stoga bi ih uvijek skidala, odlagala podno križa, te bosa nastavljala promatrati ostala počivališta. Koračala bi nježno, uživala u blatu pod nožnim prstima, stapala se s ilovom zemljom kao s ljudskim tijelom koje joj pruža nesputani tjelesni užitak. Zatim bi se svukla, odbacila odjeću koju je nosila, jer nije imala smisao dok je Leta nosi. Sve što sputava i ograničava nije imalo smisla, kao ni psi koji čuvaju groblje, stoga bi ih uvijek tjerala pjevušeći čudnu melodiju punu strave i boli. Pjevušeći riječi nepoznatog pjesnika zamišljala bi kako se upravo ona nalazi u zbirci njegovih pjesama. Poželjela bi stih koji nosi puno ime usnulog joj bića. Lethean. Potom bi stihove i začula, mazili bi se s njezinim srcem koje bi naglo počelo propadati. Tada bi zaživjela tuga, tamna strana sreće i Leta više ne bi postojala. Pretvarala bi se u crve koji bi plazili po unutrašnjosti groba, razdijelila bi tijelo u tisuće drugih. Bivala bi svjesna događaja i uvijek bi težila tome da se vrati u cjelinu, u ljudsko biće, međutim, to joj nikada ne bi uspjelo. Crvi bi noću izlazili na površinu, čekali bi zoru kako bi mogli uživati u rosnim kapima, a zatim bi brzo kretali natrag u zemlju. Nikada se svi ne bi uspijevali spasiti, jer jele bi ih ptice, trgale na komadiće i tada bi se Leta običavala buditi.

Oznojena i jadna, uplakana, jutrom se obavezno kupala u hladnoj vodi. Bistrina bi joj godila, čistila joj je mrakom ogrnuti san koji nikako nije prestajao živjeti.

Promatrala bi svoje tijelo u zrcalu, naga, i pokušavala se prisjetiti kako je zadobila ožiljke koji su joj prekrivali grudi, trbuh i bedra. Niti jedno jutro nije donijelo sjećanje. Znala je da ožiljke ima, kada i kako su nastali – nije znala.

Sve do posljednjeg jutra.

Noć je bila jednaka glede sna, opet se pretvarala u crve i plazila po grobu. Ptice su je djelomično rastrgale, ali kada se probudila – sjetila se. Znala je.

Nije osvježila tijelo u hladnoj vodi i nije se ponovno promatrala u zrcalu, već je navukla odjeću i brzo se uputila u prodavaonicu pribora za ribolov. Tamo je kupila crve, na stotine tih sitnih bića, pa se brzo vratila svome domu.

Tada je učinila ono što je trebalo odmah nakon buđenja učiniti: svukla je odjeću i položila se u ledenu kupku. Počela je vraćati sjećanja u sebe, hladnoću koju je davno napustila.

Bila je djevojčica, ona koja nije imala priliku osjetiti roditeljsku ljubav. Ljepotom ukrašena i zdravim umom obogaćena, živjela je kao roblje. Majka i otac nisu bili imućni, niti prisebni, stoga su Letu unovčili na najgori mogući način. Za nju su plaćali i bogati i siromašni, velike svote, samo kako bi lijegali sa njom. Leta se nije mogla oteti toj brutalnosti, jednostavno se morala prepustiti, pa jednom, možda, pokušati i zaboraviti. Zaborav je snažno zazivala, a isti ju je naposljetku i posjetio, pomogao joj. Mada iznutra nikada nije zaboravila. Snovi su je podsjećali.

Grob koji je usnula promatrala bio je grob majke i oca. Znala je to. Znala je i kako je dobila ožiljke, kako su joj sjekli tijelo ako bi odbila mušteriju, kako su joj vrućom vodom zalijevali trup, staklom joj nepce častili.

Znala je sve.

Naglo je svršila s hladnom kupkom, puna želje ustala, pa mokra krenula put kuhinje. Uzela je nož, ispružila se na krevet, a zatim oštricom počela nježno otvarati stare debele ožiljke. Kao nekakve ružne konzerve zaborava. Krv nije osjetila, bol nije postojala, samo želja za mirnim snom. Razrezala se u potpunosti, a potom je iz kutijica uzela sve drage crve, pa ih položila na sebe. Slušala je kako gmižu i uživala je stapajući se s njima, znajući kako ptičjih kljunova više nikada neće biti, niti hladne vode, niti one koja pali.

Napokon je postala slobodna.

Foto: www.pexels.com