Arhiva oznaka: Mario Lovreković

Mario Lovreković: Zagrljaj

Ugasi mi cigaretu na koži, čvršća je od te tvoje prljave pepeljare. Poznajem svoju kožu dovoljno dobro i mogu ti to dopustiti. Pali, udiši miris paljevine i uživaj u tome. Zatim mi probijaj žile, igle te čekaju u srebrnoj kutijici na našem noćnom ormariću. Posebno su nabrušene samo za tebe. Pusti krv neka teče, nemoj ju spremati za kasnije. Pij dok je svježa i topla, tako drugačije godi nepcu, ljepša je na jeziku, lijepi se i razvlači kao spora smrt. Pij, ne brini, zadovolji svoju žeđ. Tvoja požuda se čita osakaćenim slovima čije značenje ne može tvoriti normalne riječi. Nakon tebe više nema rečenica, ostaju samo natuknice koje će možda jednom moći ispričati priču o smislenom pogrebu uzdaha.

Zatim kreni na zglobove. Svaki pregib nježnošću zareži, osakati ga dovoljno kako bi me slatko zaboljelo, ali ne zasjeci do kraja! Znam da ćeš suzdržanost htjeti odbaciti poput trupla koje mirisom smeta, međutim pokušaj rezati malo po malo. Vjeruj mi, kasnije će biti slađe. Luđe. Bolesnije. Bjelina načetih zglobova ozarit će ti lice; odgrizi mi gornju usnu u naletu srdžbe, kontroliraj se koristeći moje tijelo i čitajući moju bol.
Budi pažljiva, razmišljaj, i nokti te čekaju. Čupaj ih, unesi se u svih dvadeset činova predstave. Spusti zavjesu i uzmi najčvršću pincetu, onu veliku. Ako bude teško upotrijebi skalpel, zareži ispod nokta i dijelom po rubovima koji spajaju meso i nokat. Zatim uhvati i snažno povuci. Od boli ću se možda onesvijestiti, ali ne brini, uvijek me možeš razbuditi žarom cigarete. Pali bez zadrške; po vratu, kapcima, gdje god se živci susreću. Budi snažna do kraja, još smo daleko od smrti.

Jezik mi odreži odmah nakon toga, jer ću te možda nagovarati da prestaneš. Ono što će uslijediti boljet će još i više, vjerujem kako ću zazivati lice vraga, stoga me oslobodi te sramote. Znaš i sama da ne postoje bogovi kojima bih se klanjao. Gledati želim, stoga mi oči ne kopaj. Uši mi pak više neće biti potrebne, odreži ih. Miris želim osjetiti; taj neponovljivi miris krvi, stoga neka mi nosnice ostanu netaknute. Zube mi slobodno izvadi, mošnje odvoji od mene najtežim komadom željeza kojega možeš pronaći. Udari i zdrobi. Okreni mi glavu u stranu, jer ću sigurno povraćati, a ne želim umrijeti gušeći se u vlastitoj neprobavljenoj hrani i želučanoj kiselini. Tada dokrajči zglobove, neka samo trup ostane.

Potom me cijeloga otvori. Od ždrijela do prepona. Oguli mi kožu s potrbušnice, a ono malo mesa prebaci kao sirovu svilu na jednu i na drugu stranu. Promatraj organe kako se u stanju šoka grče na svježem zraku. Uživaj u mirisu crijeva, izlučevina, počasti se do kraja. Ogoli mi rebra, odvoji meso i ureži svoje znakovlje na njih. Obloži ih voskom i zapali ih poput svijeća, jer gorjet će kao što to stijenj čini. Zasjat će svjetlo koje si odavno pokušala pronaći. Proučavaj organe dok se peku na vatri, promatraj kako mijenjaju boju i smanjuju se. Prati moj pogled koji se gasi i raduj se. Rađaš se iznova, jer je netko zbog tebe svjesno zagrlio smrt.

Foto: www.pexels.com

Mario Lovreković: Zrcalo

Krvnikom mi zrcalo postade, dobro koje užitkom tijelo će mi sahraniti. Drugi nitko vidjeti me neće, zapamtiti, boraviti na pogrebu mi neće. Odraz će se uvijek sjećati unakaženog, zamagljen ili razlomljen, upijati će, razumjeti, i neće odati viđeno. Ono što mu isprva pokazah nije imalo smisla, sazrijevalo je rastaljeno u kritično grubim nitima. Konopci moje duše visjeli su poput žila pred istrošenom oštricom sječiva od tame, konačnim raspletom tek porođene svijesti, koje iskreno nema. Kraj se odrazio, u zrcalu, trljao je dlanove, razasuo svu svoju hrapavu kožu po tlu na kojemu sam oduvijek čuvao mrtve, one koje umoran poželjeh sustići. Okrajcima tijela koračao sam prema naprijed, očekujući da udahnem spokoj, molio, kažnjavao um vlastitim mislima, što još uvijek postoje tako nesretne, da žive. Vodio sam trup, daleko, ostavljen od smrti, označen kao vječni patnik. Život me osudio na život, učinio me svojim ruglom, lutkom za igru. Prokleo sam ga, odlučio se na neposluh, na zakapanje njegove časti. Ogledao sam se ponovno. Očaran novim stadijem raspadanja, prisegnuo sam. Tami u službu. Osjetih svoje tkivo kako se stapa sa zrcalom. Boljelo je sve dok se jasno njime prožeo nisam, a onda.. kada ugledah sebe s druge strane, toplije i grešne…
Sječivo je poljubilo moje mlohave plave žile i sve sam ih napokon odstranio iz svojih ruku.

Foto: www.pexels.com

Mario Lovreković: Volim te, ubij me!

Osakaćenu te u prividu volim, nastranu, i to kako si među srušenima sama gostiš tijelo. Predaješ se poput kaosa među podavljenim jedinkama, oslikana ožiljcima na tijelu kojega niti nemaš više.
I takva se usuđuješ, i takva mi ždrijelo vadiš, prstima, kao notama, kao snažnim udarima vjetra, takva mi potapaš misli u smrt?!

Ostaješ li ili ideš? Jer, otići više nije čitati mi suze, nije niti prostrijeliti se pred suncem pa zaboraviti, ili zaspati netom prije umiranja. Otići je sada nešto puno više.
Otići je postati dijelom tame, ili napasti svoj posljednji dio razuma, otići je svaki tvoj pogled koji je nekada predstavljao ubrus za prljave usne, svaki nokat koji nije dovoljno duboko ogrebao moja leđa kako bi te osjetio živu. Otići je ostati uz tebe, ali ne i voljeti te, jer to je kao rezati si mošnje i bacati ih psima.

Ali režem ih, jer ne znam da li ostaješ ili ideš!? Ideš li?
Uzorke svoje smrti složio sam u tkivo od jednine, u odvratno raspadnuto biće. Ideš li i dalje?

Slobodno kreni, nacrtaj me na pogrešnom zidu srama, dozvoli mi da se ubijem odmah, jer nemam snage praviti se mrtvacom. Ponizi me pred svima, dok nas nitko ne promatra, odvoji me od svjetla, jer, draga, što god da mi učiniš, samo je prokleti blagoslov u mraku.
Volim te, gutam krv, mrzim te, želim te, umirem. Samo me ostavi na mekoći paučine i prašine, dozvoli mi da se ubijem i poželi me, molim te.

Foto: www.pexels.com

Mario Lovreković: Orgazam

Sjedila je naga na rubu kreveta uživajući u dimu cigarete. Promatrala je kako mu krv teče iz vratne arterije i smijuljila se dok je Smrt ponizno čekala plod njezinog klanja. Polizala je svoj srednji prst, potom ga smjestila duboko u vaginu. Orgazam je bio pretjerano snažan. Tresla se poput jadnice koju će tek silovati. Dim je i dalje punio prostoriju. Svršila je. Nitko nije preživio.

Foto: www.pexels.com

Mario Lovreković: Djeca

Krv nas hrani, budimo se ljubeći zemlju koju nokti trgaju s lakoćom. Djeca smo u smrti, odrasli u djelima, u dokazivanju tame. Smrtnici ne vide naše suze, njima su otrov; kurve koje ljube s žiletom u ustima, koje proždiru jezike, guše ili dave.

Strah je postelja na koju liježemo dok mrzimo svjetlo; grlimo zaborav do sljedeće noći kada možda i umiremo.

Foto: www.pexels.com

Mario Lovreković: Dno

Što sam više težio ka dnu, to me dno brže sustizalo. Oprostio sam se od smisla, od života u bajkovitim ovojnicama, ružičastim sanjarijama. Usvojio sam pomaknuće života prema natrag, odlučio sam završiti napetost življenja, sirovo, kako i priliči onome koji na smrt gleda kao na blagoslov. Načina mi nije nedostajalo, nisam tašt, niti poseban, stoga nisam trošio vrijeme na pripremu vlastitog kraja. Samo sam čekao na prvo što naiđe. Da me ubije.

I čekao sam, zadrt i staložen, siguran u uspjeh – moguće prvi u životu – odnosno smrt. Zatvorio sam se u škrinju od ledenog praha, u hladno tkivo koje je preostalo u meni, sutkinju koju na kraju neću poljubiti u usta. Tresao sam se, osjećao sam njezin dodir, mada me na pogrešan način doticala. Htio sam da me do kraja ohladi, međutim ona je ostala na čudnoj temperaturi preživljavanja. Ranjavala je moje živuće truplo, bez potrebe, a samo ga je trebala uništiti. Dokrajčiti. Bez suza, bez pitanja, samo sjesti na njegov dušnik i ugušiti ga.

Sutkinja je pala, hladnoća se izgubila, opet sam se pronašao na raskrižju. Nazadovao sam u odluci, pao sam obratno od dna i nisam naišao na ništa što bi me smjestilo u predivne svjetove obećane mi tvrde zemlje. Poželjeh crve, poželjeh raspadanje, poželjeh grotesknog sebe i da se sam sebi smijem, i da me i dalje ne razumiju… poželjeh da me nema…

Što sam više težio k dnu, to me dno više prematalo, surovim zavojima razočaranja. Nisam se dovoljno dugo gušio u tvrdoj skorevini od krvi, nisam dovoljno dobro upoznao bolest koju režu noževi iz glava sirovih moždanih pokrova zaraženih. Zaostao sam na toj ogavnoj poleđini života, smaknut od tmine, od divote koju nisam osnažio okusiti. Manjkalo mi je hrabrosti, stoga ću i dalje patiti kroz život, od dna odbijen, kakav i zaslužujem biti.

Ili dok se konačno ne ubijem sam.

Foto: www.pexels.com

Mario Lovreković: Kućica za ptice

Svakako je rano bilo kada izgubiti kontrolu nad sobom, točnije izgubiti moć kretanja. Nemam riječi za tu grozotu. Hodao sam svijetom zdrav, mobilan, jak, a onda odjednom više nije bilo snage u meni. U prvom naletu napustila me pokretljivost donjih, a zatim i gornjih ekstremiteta. Trup mi je bio oslonac, kralježnica je izvodila svoju melodiju, ali ostatak orkestra jednostavno nisam čuo niti razumio, jer note su očito pisali izmučeni skladatelji prljavih primisli. Pritisak koji sam osjećao nije opisiv, jer načela ga je bol, ali ona koja jede srce – ne fizička, tako da se očitovanjem iste mogu teško pozabaviti. Ipak, invalidnost je nastupila, moje tijelo nije moglo obnašati potrebite radnje i predao sam se očaju. Prvenstveno sam žalio samoga sebe, bio sam jadno sebičan i gotovo da sam se dokrajčio zaražen isključivo obogaljenom tugom, ali potom sam počeo gledati i na druge koje sam imao pored sebe. Suprugu i petero djece. Prekrasna slika sretne obitelji s glavom koja je otpala.

Isprva sam boravio isključivo u dnevnoj sobi koja je bila gnijezdo obiteljskog zadovoljstva. Odnos nije bio narušen, a kada sam imao određene potrebe, koje mi je supruga pomagala obaviti, djeca bi napustila prostoriju. Kratko vrijeme je prošlo i napustio sam naše gnijezdo. Supruga je zaključila kako je bolje da boravim na katu kuće, isključivo, jer moje stanje polagano deprimira djecu. Naravno da sam se složio s njom, misleći na djecu, i pomogao joj da me odvuče u našu spavaću sobu. Od toga dana, u toj sobi, spavao sam usamljen.

Prvih par mjeseci djeca su me obilazila, posjećivala, te provodila sve moguće vrijeme sa mnom, a onda najednom više nisu dolazila. Supruga se promijenila, gotovo je prestala komunicirati sa mnom i obavljala je samo ono nužno – hranjenje i presvlačenje. Pitao sam za djecu, često, ali nije mi htjela govoriti o njima. Ignorirala je moje postojanje.

Jednog dana sam poželio da me smjesti u moja, invalidska kolica te postavi pored prozora kako bi odozgo promatrao djecu u igri i radosti. Isprva je negodovala, ali zatim je popustila te pristala učiniti traženo. Uživao sam u pogledu na svoje potomke. Skakali su opušteni, pjevali su, igrali se, međutim moje srce je postalo pukotina koja je nastavila svoju krivulju propadanja i nisam mogao sreću oživjeti dovoljno jako. Nemoć me ubijala, a nitko nije imao odgovor za moje stanje. Kako zdrav muškarac može ostati nepokretan u udovima u tako kratkom vremenu?

I sve više me morila briga. Sjedio sam tako pokraj prozora i gledao u dvorište po čitav dan. Kada nije bilo djece promatrao sam drvenu kućicu za ptice koju sam postavio netom prije nego sam olabavio izvana. Ispočetka oko kućice nije bilo niti jedne ptice, a onda odjednom na desetke njih svaki božji dan. Djeca više nisu bila u dvorištu kako bi se igrala, a koliko nije bilo njih toliko je više ptica bilo.

Ipak, djecu sam čuo dolje u kući, razgovarala su, objedovala, lupkala žlicama i vilicama po tanjurima, govorila si nježne pozdrave prije spavanja – sve je bilo normalno, ali ja nikoga nikako nisam mogao vidjeti!

Supruga je i dalje izbjegavala razgovor, bilo koji način komunikacije, a ja sam sve više sumnjao u njezinu izravnu umiješanost u moje stanje.

Prestao sam piti i jesti i tako izdržao čitava dva dana. Rekao sam joj da želim vidjeti djecu i da ću tek onda nastaviti s hranjenjem sebe. Nije pristala na moje uvjete, a i mislim da za moje riječi nju iskreno nije bilo niti briga. Hranu mi je donosila, pa istu tu netaknutu i odnosila.

Sve umorniji i dalje sam dane provodio pored prozora; četvrti dan nisam ništa okusio i počeo sam polagano umirati. Osjećao sam to. Pomirio sam se sa sudbinom, vjerovao sam u svoju istinu, zaključio sam kako me draga supruga truje i kako je sve proizašlo upravo iz toga. Djecu sam i dalje čuo i to mi je bilo dovoljno. Kućica za ptice bila je puna stanara.

Sjedio sam tako, tog četvrtog dana, glava mi je počela padati, kada odjednom trnci u rukama. Pa u nogama. Trgnuo sam se naglo, pa pokušao pomaknuti mali prst lijeve ruke. I uspio sam! I kažiprst je proradio, i palac, i druga ruka i noga – i sve!

Ustao sam naglo te kriknuo u veselom tonu na sav glas. Pogledao sam kroz prozor – kućica za ptice bila je prenastanjena. Čuo sam djecu kako se smiju, dovikuju si nešto i krenuo sam prema njima. Nisam razmišljao o razlogu naglog ozdravljenja, jednostavno sam gorio od želje da ih sve zajedno zagrlim i izljubim, a zatim sam planirao ozbiljnije porazgovarati s njihovom majkom.

Otrčao sam dolje po tvrdim betonskim, nedovršenim, stubama i ušao u naše staro gnijezdo. Djeca su se i dalje smijala, samo što je soba bila nekako jezivo napuštena. Okrenuo sam se oko svoje osi – apsolutna praznina upotpunjena glasnim dječjim uzvicima. Sabrao sam se, promotrio okolinu još jednom i shvatio: dječji glasovi dolazili su iz zvučnika našeg glazbenog stupa. Glasovi su bili snimljeni.

Tijelo mi se streslo samo od sebe, dlanom sam se počeo udarati po čelu kao da sam umni patnik i brzo sam izišao van. Dvorište je bilo jednako prazno, ali kućica za ptice to nikako nije bila. Potrčao sam prema njoj i pljeskanjem dlanova pokušao otjerati sve te ptice kako bi provjerio što ih sve to toliko privlači.

Prišao sam joj, pogledao unutra, i sve mi je odmah bilo jasno.

Vratio sam se u kuću, isključio ponavljanje zvuka na glazbenoj komponenti, te se uputio ravno u podrum kuće.

Svi su bili tamo. Osim moje supruge nitko nije imao prste niti oči. A ona, kao da je sretna, osmjeh, sklopljene ruke, kao da je posljednji dah uputila upravo i jedino Bogu. Očito je smogla snage zamoliti za oprost, za razumijevanje, za kartu prema nigdje.

Vratio sam se u dvorište, prazan, mrtav, a ptice su i dalje jele prste i oči moje djece.

Foto: www.pexels.com