Arhiva oznaka: Mario Lovreković

Mario Lovreković: Type o negative

Sukob između mene i svijeta, mene i Boga, mene i života, to je nešto što se nikada neće završiti. Neprestana borba dokazivanja ispravnosti i pogrešaka, jer jednostavno ne mogu pojmiti i dopustiti da ispravni pate zbog onih kojima nedostaje dio uma, razuma, dio osobne kulture ili potpuna ljudskost u paketu sa svim navedenim. Ne razumijem potrebu za nasiljem, fizičkim uvjeravanjem drugih u osobne stavove, ne razumijem zavist, ili recimo interes za tuđi privatni život, ne razumijem ništa što je u korijenu negativno. Opet, kontradikcija uživa u procesu dokazivanja, osobno sam jako negativan u mišljenju, jer gledam svu tu gamad i čudim im se, a zapravo se kajem zbog toga, jer nisam rođen s minusom, njega sam dobio kao predznak onda kada sam naučio čitati svijet oko sebe.
Razmišljam o preobrazbi, o umu koji bi bio jednostavniji i prilagodbi bliži, o smislu kojega žive drugi, primati koji love uz rijeku bez korita, bez plijena, bez načina, pa odustajem, nemam oruđe, udicu na koju ću hvatati nevine, jer malo ih je. Gotovo da i ne postoje. Izumrli su. A to me tišti. Čovječanstvo je ubilo sve što je moglo biti ubijeno, evolucija je to učinila, nekako nazadno koračajući, poput sjene koja gubi vlasnika u beskrajnoj tmini.

Nisam veliki kršćanin, mada sam tako deklariran iz običaja, odnosno zbog izbora starijih članova obitelji. Imam problem sa Starim Zavjetom, ali s pojedinim temeljima vjere nemam. Vjerujem u nešto više, ZNAM da smijem vjerovati u to nešto. Opet sukobljen sam, jer to nešto ne čini ništa kako bi očistilo puk, kako bi uništilo patnju, glad, nasilje, nepotrebnu smrt. U vječitoj zavadi, nepomirljiv, odmetnuo sam se. Odlučio sam suditi drugima i sada sam grešnik, netko tko je ustao i rekao DOSTA!
Razumijem to, u okvirima u kojima moram, međutim spasio sam troje dobrih. Možda se niti njima danas tako ne čini, ali znam da sam uspio promijeniti sud drugima, onima koje treba odmah pokopati i ne dopustiti da im prosuđuju svjetovne vlasti.

Spašeni ponekad ne znaju da to zapravo jesu, stoga im ne zamjeram ako su moj čin drugačije prihvatili. Odnosno način. Sud. Mada znam da su naposljetku uživali u svemu. I to je moj najveći grijeh. Ne njihov, već samo moj.

O sudbini dobrih doznao sam slušajući smrtnike s kojima sam živio. Nekako se uvijek previše govorilo o tuđim mukama. Ponešto sam doznao iz gradskih dnevnih novina. Plan sam razrađivao dovoljno dugo da bi mi na kraju i uspio.
Bio sam usamljenik, stoga mi prostora nije nedostajalo. Kuća u kojoj sam živio bila je kao i svaka druga, nekoliko omanjih prostorija, suženi prilaz, ništa što bi odudaralo od prosjeka ili bivalo sumnjivo na bilo koji način. Od spomenutih prostorija bile su mi potrebne tri, koliko sam ih i imao, ne računajući kupaonicu i podrum. Kuhinja, dnevna soba i spavaća soba, odvojene crvotočnim drvenim vratima. Zvučne izolacije nije bilo. Opet, vanjski zidovi bili su dovoljno debeli kako se iz kuće ništa ne bi čulo van. I to je bilo sve što mi je trebalo. Dobra priprema je polovina dobro obavljenog posla. Znao sam koga trebam tražiti, zašto ga trebam tražiti, gdje ću ga pronaći i kamo ću ga odvesti. Krenuo sam.

Ines je sjedila na naslonu jedine polomljene klupe u parku. Sve ostale bile su u cijelosti ispravne, ipak, ona je odabrala baš tu. Slomljenu. Činilo se kako je djevojka netom plakala, ali je to savršeno dobro prikrivala. Prišao sam joj dovoljno blizu s namjerom da me čuje i osjeti, opet i dovoljno distancirano kako se ne bi uplašila crnoga stranca koji joj prilazi s leđa. Upotrijebio sam vlastitu krilaticu kako bih najavio prilazak: „Što mi se kosti teže griju, to više u prošlosti živim, to više umirem sada.“
Isprva je ostala mirna, a zatim se okrenula prema toplini mojega daha. Pogledavši me oduzela mi je dah u trenutku, a potom se jasno osmjehnula. Vjerujem da je osjetila srdačnost i dobru namjeru, jer to je bilo jedino što sam imao pri ruci.
„Vaše kosti nisu baš lagane, rekla bih, stoga ih je vjerojatno teško i ugrijati!“, kazala je.
Poželio sam je poljubiti. Zapravo mi je dala kompliment, jer spoznala je moje biće onakvo kakvo jest, a gotovo da sam i zaboravio što to znači čovjeku. Da i sama riječ iskrenost postoji.
Bila je otvorena i nepokoriva. Ako su oči ogledalo duše, onda se njezina duša pokazala itekako bistrom i jasnom.
Kako je samo lagana bila, nevina i skrušena, a zapravo sama i slomljena. Potrgali su je iznutra, u svakom smislu te riječi, bili su jači i brojčano nadmoćniji. Vrebali su je, jer jednom se usudila odbiti ih, dati im do znanja kako nisu vrijedni njezine pažnje. Odlučili su se dokazati, kao pravi muškarci, započeti krah jedne osebujne duše, sjajne i prostrane poput toplih krila nevinog letača. Način su imali, ujedno i sredstva, svoje prljave spolne organe. Vezali su joj ruke za klupu u parku, tijelo joj je bilo na oštroj kamenoj podlozi, ožiljci su ostali, jer borila se koliko je mogla, a podloga je bila nemilosrdna. Kada više nije mogla izdržati, slomila je klupu i otela se od gamadi. Krenuli su za njom, lovili je nekoliko sati i naposljetku odustali.
Zaustavila se na vrhu najvišeg drveta u parku. Tresla se, krvarila i promatrala progonitelje. Kada su napokon nestali, otišla je natrag do slomljene klupe, pokupila konopce kojima su je vezali i ispričala se klupi zbog nasilja nad njom. Rekla je kako se to na njenim daskama zasigurno više nikada neće ponoviti. Konopce je zadržala kao suvenire i zaboravila je plakati.

Znao sam kako ću je osloboditi, uzdići na razinu koju zaslužuje osvojiti, poželio sam to odmah učiniti, ali za nju sam imao nešto veće u pripravi. Svoju spavaću sobu.

Morana je već bila nešto drugo. Bila je divlja na prvi pogled i njoj nisam mogao prići kao poeta. Promatrao sam je i tražio način. Moram priznati da sam se satima gubio. Ona je slamala sve oko sebe, i srca i nosove. Nije imala potrebu za komunikacijom općenito, pila je pivo i igrala se sama sa sobom. Pronašao sam njezino biće u trenutku kada je alkohol prevladao sve njezine funkcije. Zagrlio sam je i upitao: „Ideš li do kraja?“
Rekla je da ide.
Nije znala kuda i zašto, ali je pristala. Bilo mi je dovoljno. Izvukao sam je iz kluba kojega su posjećivali ovisnici o svemu što razara moždane ovojnice. Znao sam zašto je Morana takva kakva jest i znao sam da takva više neće biti. Bila je odviše lijepa u duši da bi se kao takva zanemarila i prepustila strujama pobačenog osoblja iz groteskne zajednice pomrlih. Sjekla je žile na svačijoj ruci, oči je prevrtala kao da se gubi u smislu, novoj dimenziji, zarazila se slatkastim smrtnim zadahom kojega udišu samo stranci iz duboke preparirane samoće.
Svoj posljednji dar, rođendanski, odmotala je u trinaestoj godini. Od tada nije doživjela ništa lijepo. Osim u instituciji za nezbrinutu djecu. Tamo je uživala. Dobivala je neke nove darove, one za koje nije niti znala da postoje. Prošlo je osam tjedana od kako je pokopala vlastite roditelje i postala žena. I bila je žena sve do svoje punoljetnosti.
Godine je provela misleći kako je sve to normalno i kako se sve to događa svakom djetetu na svijetu. Nije vidjela ništa loše u malo boli, jer, mislila je, tako je svakoj ženi koja stupi u intimne odnose. Čovjek, koji je uživao u njoj, bio je prilično drag. Kada god bi ušao u nju šaptao bi joj na uho, govorio kako je najljepša od svih. Njoj je to tada bilo i više nego dovoljno. Nije znala da tako zapravo ne treba biti. Naučila je pogrešno, tako je i nastavila živjeti. Mislila je da je lijepa samo ako bi nekom muškarcu dozvolila da uđe u nju. Svi su joj uporno govorili da je lijepa. Što doista i jest bila, ali…

Znao sam kako ću je osloboditi, pokazati joj njezinu istinsku ljepotu, poželio sam to odmah učiniti, ali za nju sam imao nešto veće u pripravi. Svoju dnevnu sobu.

Noel, poseban, nečitljiv, uhodan u samoći. Sjedio je u knjižnici i čitao priče davno umrlog spisatelja. Vagao je istinu od laži, stvarnost od fikcije, jer Lovecraft je uvijek bio negdje između svega. Svjetovi koji tek nastaju, čudna zbivanja, teške priče, magla u stvarnosti gdje je običaj razumjeti, eoni koji se ponovno bude.
Gledao sam ga kao čudo koje ne prestaje skrivati iznenađenja. Učio je tako jasno da se iz njega mogla upijati mudrost. Samo ako se uz njega stajalo dovoljno blizu.
Navršio je osamnaestu, imao je obilježja muškarca, mada je u očima još uvijek bio dječak. Upijao je nadnaravne priče, a bio je zapravo negdje drugdje u konačnici. U stvarnosti koju nije mogao pogledati u obraze.
Nije razumijevao ljude, radije je lebdio iznad svijeta misleći o sigurnom kraju svega što vidi oko sebe. Oduvijek je bio drugačiji, čitao je stranice koje mnogi nisu niti poželjeli, nisu niti znali da postoje. Gutao je ljudsku glupost, srdžbu, zavist, ali spomenuto nije nikada osjetio. U sebi.
Voljeli su ga, njegovi, savršena majka i trapavi otac, kupili su dom i u njemu gradili mir kojega nitko nema, toplinu koja nema cijenu. Noel je upijao tu lakoću, znao je cijeniti smirenost i zdrav razum. Nikada nije pojmio kako će sudbina sve to poljuljati u obratnom smjeru. Točnije, da će netko sve to privesti kraju na jedan odvratno težak način.
Gledao je izbliza, udisao je smrad crijeva iz majčine utrobe i kroz suze pogledom pratio oca koji je vezan promatrao isto što i on. Najednom je otac prestao gledati, jer više nije imao oči kojima bi upijao brutalnu stvarnost, međutim tijelo mu je još uvijek pokazivalo snagu. Trzalo se, vezano za stolac, plakalo je kao da ima glas. Ne od boli, već od tuge.
Zatim je otac izgubio uši, potom i usne, nos, obraze, i na kraju ždrijelo. Više nije pomicao tijelo. Ugušio se. Pluća su mu plivala u krvi, sve što je ikada za života poznavao postalo je topla ljepljiva krv. I potom dugi vječni san.
Osakaćeni roditelji, oni koji su položili test smrti, bili su uz njega i kada su umirali. On je kao dokaz ostao uz njih, kao dokaz ljubavi. I smrti.
Zatim se ponovno rodio, zaživio je kao blago katatonična jedinka, bez primjesa šizofrenije, kako to obično biva. Mrtav često, pa pomalo živ, potrošen u zvukovima koji su dolazili kako ih je htio čuti, odnosno mogao čuti, nalazio je načine da čuje sebe, preživljava.
Znao sam kako mu prići, nadao sam se da će me razumjeti i prihvatiti.
„Negativna nula.“, rekao sam. Pogledao je moje odvratno naborano lice i dugo je šutio.
Potom je izgovorio: „Mrtvi su oni koje volim.“
To je bio znak da smo se itekako razumjeli. Samo što on tada nije usvojio moje namjere, niti je razumio tko sam zapravo.

Znao sam kako ću ga osloboditi, dopustiti mu da ostane u tami koju toliko voli, poželio sam to odmah učiniti, ali za njega sam imao nešto veće u pripravi. Svoju kuhinju.

Troje dobrih, troje nevinih, zarobio sam. Nisam koristio sredstva za umirenje, nisam kupovao prokleti Rohypnol, jednostavno sam ih okupio koristeći osobnost.

Ines sam osvojio poezijom, bilo je jutro kada se predala govoreći kako rijetko nailazi na pjesnike. Ponudio sam joj smirenje u svome domu, proučavanje zbirki koje posjedujem, znajući da je jedino tako mogu odvojiti od te proklete klupe na kojoj je silovana.
Pristala je. Krenula je pratiti moj korak sve do kuće. Ušli smo u hodnik. Rekao sam joj kako se zbirka nalazi dolje u podrumu, stoga se bez razmišljanja odmah uputila ravno u njegovo hladno ždrijelo. Tamo je i ostala, jer zaključao sam vrata za njom. Bez objašnjenja.

Moranu sam doveo istog tog dana, negdje u sumrak. Nije znala razlikovati živo biće od aveti, putokazi su joj postali gromoglasni osmjesi koje nitko ne može čuti dovoljno dobro, stoga sam je bez sluha jednostavno odnio u podrum. Spustivši je na tlo zamolio sam Ines da pripazi na nju. Osjećao sam da starija sestra mora sačuvati mlađu. Učinio sam to bez objašnjenja.

Za Noela sam pričekao jutro. Presreo sam ga na putu u gradsku knjižnicu. Ponudio sam mu originalnu zbirku priča nepoznatih književnika koje su ocijenili kao bolesne tvorce nadnaravnog, da je prouči, pročita, posudi. Bio je itekako oduševljen, stoga je pošao za mnom. Katatoničnost mu je prevagnula na onu užurbanu stranu, stoga sam imao prednost. Odveo sam ga u podrum i za njim zaključao vrata. Bez objašnjenja.

***

Dozvolio sam si vrijeme, znajući da su moji oteti u strahu. Upravo to nisam htio postići, međutim za posljednji korak nevini su morali postati žrtve. Pronašao sam i ostale ljude koje je trebalo pronaći, te ih priveo pravdi, nakon što sam stvarne žrtve smjestio u podrum. Nisam znao kako će odabrani reagirati, oni koje sam prisilio doći kako bi sudili, jedini koji jesu podobni za konačnu odluku. Nisam razmišljao o mogućnostima, kako bi u strahu možda mogli i pobjeći, ili kako bi se mogli pitati od kuda znam tko su krvci za sve što im se dogodilo, jer to se od svjetovne vlasti nikada nije doznalo.
Međutim, ja sam se potrudio, za razliku od drugih, znao sam tko su i znao sam da im nikada nije suđeno zbog toga što su učinili. Htio sam vidjeti što će žrtve učiniti u vezi s tim. Igrao sam se Boga i nikada zbog toga nisam požalio. Kao što rekoh – to je samo moj grijeh.

Ines sam odveo u spavaću sobu. Ispred sebe je ugledala gomilu mesa, trojicu dobro vezanih muškaraca. Prepoznala ih je, čitala im je iz očiju, međutim bila je u strahu. Prvenstveno se bojala mene, jer nije znala što zapravo imam činiti od nje. Nije se nadala ničemu, ali ubrzo je iz moje ruke zaprimila ključ. Poljubio sam je u obraz i ispričao se. Strah je nestao, osjetio sam, a ona je samo uzdahnula i upitala da li je to stvarnost koju ću za njom počistiti. Rekao sam da jest i da hoću. Za nju sam pripremio samo jedan alat, obično tanko i dugačko šilo.
Zatvorio sam vrata. Ona ih je zaključala.

Moranu sam odveo u dnevnu sobu. Bila je blago mamurna, ali najednom i savršeno prisebna, jer ugledala je čovjeka kojega je mrzila, ali i voljela. On joj je bio prvi i zbog njega su zaživjeli i svi drugi. U srži je znala što se godinama radilo s njezinim tijelom, opet duševno je imala druge potrebe, a sve to zbog njega.
Imala je samo trinaest godina.
Znao sam da joj alat nije potreban, imala je potrebu izgristi ga, stoga sam joj dodao ključ i praznu staklenu bocu sa širokim grlom. Za komade koje odgrize. Otpatke.
Zatvorio sam vrata. Ona ih je zaključala.

Noel je bio previše slomljen da bi razumio. Odveo sam ga u kuhinju i posjeo za stol. Bili smo samo nas dvojica. Sjeo sam nasuprot njega i zamolio ga za pažnju. Počeo sam mu govoriti o sebi, svojim osjećajima, viđenju svijeta, o tome što sam učinio za druge i zašto. Promatrao je moje osakaćeno lice, slušao glas. Onda je shvatio.
Za njega neće biti osvete, on neće dobiti priliku koju su djevojke dobile.
Njegov otac mu to neće dozvoliti, odnosno ja.

I što me je duže promatrao, to je više razumijevao. Nije me prepoznao odmah, nisam mu se tako osakaćen niti planirao prikazati, jer zaboravio je, potisnuo je duboko u sebe.
Zatim je usvojio tko sam. Plakali smo zajedno. Kratko. Dovoljno. Otac i sin, živi i mrtvi, dva svijeta spojena u jednu stravičnu osvetu.

Dao sam mu ključeve od kuće i rekao da ode. Da nas sve zapečati zauvijek.
A kada je otišao, dovukao sam čovjeka kojega je on trebalo ubiti. Prvo sam mu čavlom nos zakucao za drveni pod i dok je vrištao cure su počele častiti svoje krvave lutke.
Ono što sam zatim učinio, prešućujem, jer taj čovjek je patio. Dovoljno.

Uživao sam u kricima koje sam začuo, znajući da je pravda po prvi put zadovoljena.
Noel to nije morao slušati. Znao je da smo oboje type o negative i da ćemo to zauvijek biti.
A djevojke će već pronaći svoj put. Za izaći… sretne… slobodne.

Ključevi su u sigurnim rukama, ako ih jednom ponovno zatrebam.
KRAJ
Peter Steele (4. siječnja 1962. – 14. travnja 2010.) – Type O Negative

Foto: www.pexels.com

Mario Lovreković: Lettai

Smrt se činila uspavanom dok se Letaj rađao. Nije bila svjesna ljepote koju je nakanio oživjeti rođenjem, nije, jer da jest, zasigurno bi ranije uplela tamne prste u prekrasni novi život. Priroda je bila majka, a čovjek otac, spoj koji se nekoć savršeno prožimao te stvarao vrtove iz bajki, ocrtavao rajska platna ljepote i skladnosti.
Mjesto kao stvoreno za potpuni užitak, brdašce iznad rječice Gojunčice, Rino Lettai zavolio je na prvi pogled. Bio je mladić tada, prepun želje za životom, ujedno voljen, stoga i sretan.
U stopu ga je pratila Anoka, ljepotica sitne građe i ogromnih plavih očiju. Vjenčali su se u ljeto 1856. i već su godinu kasnije pronašli uspavanu prirodu s kojom će se stopiti u obitelj koju niti snovi ne poznaju. Marljivi Rino i radišna Anoka ubrzo su sagradili ognjište, a njega zaklonili drvenim zidovima te trošnim priručnim krovištem. Kućica je zasjala u skladu s prirodom, postojala je ispunjena toplinom i nije marila za svoj opstanak, jer bila je sigurna u rukama dobrih ljudi. Sjala je toliko jako da se ponekad i sunčeva svjetlost znala posramiti.
Mogućnosti je bilo mnogo, međutim nikada nije lako započeti san. Rino je sačuvao sav novac kojega je stekao obrađujući kamen. Imao je sigurnu ruku i oko za ljepotu. Tržeći vlastite skulpture, skroman kakav jest bio, uspijevao je i živjeti i uštedjeti.
Sačuvana sredstva uložio je u kupnju sjemena i stoke, ujedno i zemlje koju je dušom prisvojio čim ju je ugledao. Pribavio je goveda, konje, svu perad koju je mogao pronaći, zečeve, kozu, jarca i naposljetku predivnog sokola kojega je nazvao Vargo. Nakanio ga je dresirati kako bi ovaj iz zraka pazio na čitavo imanje, a uskoro i dijete kojega je nježna Anoka nosila u trbuhu.
Vargo se isprva nije obazirao na naredbe gospodara, međutim nakon samo jednog mjeseca pokazao je poštovanje i pokornost. Rino se od toga dana napokon osjećao sigurnim i svjesnim ljepote koju je stvorio, pokazujući neizmjernu zahvalnost svojoj desnoj ruci, Anoki. Ona je pak uredila vrtove – sva moguća dobra nicala su iz njih, a plodova je ubrzo bilo i više nego dovoljno.
Mjeseci su prošli, moguće sedam njih, kada se jedne noći Vargo isprsi i poleti kričeći iznad cijeloga imanja obitelji Lettai. Pretjerano glasan, neviđeno ushićen, probudio je sve životinje koje su lijeno drijemale preživajući ili možda sanjareći o novom jutru osebujne topline. Nagovještavao je, objašnjavao je, kako je iščekivanje samo prošlost kroz koju se moralo proći, kako je novi dan nešto što svi moraju dočekati budni, vikao je, uznemiravao, radovao se. Ali sve su životinje ionako bile svjesne, nisu mirno spavale, znale su da se rađa nova kraljica, još jedna od rase dobrih ljudi. Čekale su, mirne, a onda, kada se začuo dječji plač, u glas su povikale, svaka na svome jeziku, upućivale su svoj blagoslov prema srcu djeteta i pokazivale koliko cijene vrijednost gospodara.
Kako se jutro predalo novome svitanju, tako se i Rino predao uobičajenim poslovima. Posjetio je životinje i donio im hranu, a one su, umjesto da kao i uvijek odmah počnu jesti, samo stajale i blijedo gledale u njega. Isprva je ostao zatečen, ali kada je Vargo sletio na njegovo rame, i kljucnuo ga, nježno, u obraz, sve mu je najednom postalo jasno. Otrčao je u kućicu i u sekundi se vratio, noseći maleni smotuljak u rukama.
Uzbuđeno je povikao: „Ovo je Istria Lettai, kćer dobrote i anđela! Naše dijete, moć koju još ne poznajemo!“
I slavlje se, na svim jezicima, glasno nastavilo.
Kako su dani prolazili, tako se i život mijenjao. Prebrzo. Anoka više nije bila radosna, bolest ju je zagrizla poput hijene. Bacala se, borila, koliko god je snage imala, ali dugo nije mogla izdržati. Umrla je kada je Istria imala svega četiri godine.
Tuga na imanju trajala je dugo. Usjevi su žalost dočarali na svoj način, životinje na svoj; nitko od njih nije davao plodove kao nekoć. Nije da su koga krivili, jednostavno su tim činom odali počast preminuloj, pokopanoj na istoj zemlji na kojoj su i dalje bivali.
Rino je to znao, osjećao, stoga nije bio grub, jednostavno je čekao da prođe vrijeme žalosti.
Tada, umjesto da sva tuga prođe, da se pojede sama u sebi, dogodi se nešto sasvim drugo i neočekivano. Lettai više nisu bili jedina obitelj na brdašcu iznad Gojunčice. Novi ljudi pronašli su njihov raj, novi ljudi u koje nisu vjerovali.
Glava obitelji bio je Angelo Santini, mrk i neobičan čovjek. Kupivši zemlju pored Lettaievih došao se predstaviti.
„Kako se zove ovo mjesto?“, upitao je bez pozdrava.
Rino nije niti razmišljao, ispalio je: „Lettai.“
„Je li?“, postavio se došljak. „A ime je odavna određeno?“, nastavio je.
„Nije. Moja obitelj je prva ovdje, stoga smo tako odlučili nazvati zemlju. Kako vidite ovo nije mjesto, niti selo, mi smo jedini.“
„Mojih sinova je osmero, kćeri gotovo jednako toliko. Koliko je vas gospodine?“
„Više nego vas. Kćer, ja i puno drugih živih bića.“
„Mislite na stoku, gospodine? Ha, ha. Mislim da se ovo MJESTO od danas zove Santini.“
„Ne bih se složio, poštovani.“
Angelo se okrenuo i udaljio bez odgovora. Činilo se kako je upravo samo Zlo došlo napasti rajsko carstvo obitelji Lettai. Rino nije razumijevao opasnost, nije niti pomišljao da bi novi susjedi mogli učiniti išta loše, osim zahtijevati promjenu imena mjesta na kojemu su se nalazili. Međutim, netko je osjetio nesreću, netko tko je letio iznad imanja i nije ispuštao glasa, što je bilo vraški čudno. Vargo je pročitao namjere došljaka, znao je tko su, ali kao da je bio spriječen glasati se, upozoriti.
Noć je tminom obojila okolinu, Rino je zaspao grleći Istriu, dok nitko drugi nije spavao. Životinje su se uznemirile, Vargo nikako nije mogao kriknuti, činilo se kako svi budni borave, najednom nemoćni odati se glasanjem. Upozorenja nije moglo biti, Angelo se prilično dobro pobrinuo za to. Svim životinjama je oduzeo dah.
Probudivši se, Rino je osjetio znoj i paničnost. Djevojčica nije bila pored njega. Istrčao je iz kuće dozivajući joj ime. Životinje su i dalje bile nemoćne glasati se. Izbezumljen i uplašen krenuo je u pravcu doline, ravno prema Gojunčici.
I tamo je ugledao svoje dijete.
Istria je ležala na Angelovim rukama. Pored njega su stajali članovi njegove obitelji. Svi su nešto mumljali, činilo se kao da bacaju kletve ili nešto što priliči neprirodnom. Rino je potrčao još brže, kada ga glas ženske osobe zaustavi u kretnji.
„Ako pustim krv u ovu vodu, tvoje je životinje više neće piti. Odričeš li se imena svojega, Lettai?“
„Ne razumijem, gospo, što ste nakanili učiniti, ali imena svojega se ne mogu odreći.“
„Voda će biti zagađena zauvijek, za vas i vaše životinje. Ne želimo vaše ime ovdje, već svoje. Odričete li se imena svojega?“
„Odričem se ako treba, zbog kćeri jedino. Molim vas, vratite mi dijete.“
„Vaše dijete nema veze s tim. Mi vam nudimo ostanak, vama i životinjama. Dijete nam je potrebno za nešto drugo“, upleo se Angelo.
„Kako to mislite?! Vratite mi dijete!“
„Žao mi je“, reče Angelo, smiješeći se.
Istria nije niti zaplakala. Vrat su joj prerezali dugačkom oštricom neobičnog izgleda, i dalje mumljajući, dok je Rino ostao kao ukopan, nemoćan pokrenuti se. Mozak mu je radio, ubrzano, dok tijelo to nije činilo.
Nekoliko minuta potom Angelo mu je prišao. Ispustio je mrtvu Istriu pod njegove noge pa izrekao: „Vraćam ti tvoje dijete. Zakopaj ga pored majke. Ako još samo jednom pokušaš sagraditi raj na ovoj prljavoj zemlji, neću biti jednako milostiv prema tebi. Voda ti je zagađena, nitko je nikada neće moći piti, uživati je. To je od sada tako, jer, vidiš, nisam ja anđeo kako mi ime govori. Netko sam posve drugi.“

Foto: www.pexels.com

Mario Lovreković: Demon zub

Čovjekov susret s prirodom u najvećem postotku slučajeva završi tragično, ponajviše za samu prirodu, ali nerijetko i za samog čovjeka. I bez obzira na sve dokaze kako čovjeka treba čim prije udaljiti od prirode, on je, kao glavni predator, i dalje prisutan. Čini zlo na svakom koraku prvenstveno kako bi udovoljio svim svojim primitivnim potrebama i olakšao si nastavak života, u svom kratkom razdoblju bivanja, ne mareći za generacije koje dolaze i koje će biti primorane plaćati danak za grijehe svojih otaca. Naravno, čovjeka nema tko udaljiti od prirode, pa se ona sama ponekad snalazi kako zna i umije, a onda milost postaje termin koji postoji isključivo u starim povijesnim udžbenicima o čovječanstvu. Priroda – koliko može biti lijepa, dvostruko toliko može biti okrutna i nemilosrdna.

Jedan predator u ljudskom obličju pružio je prirodi prigodu, nadasve i savršeni motiv, za koračanjem čvrstom stazom osvete. Navedeni predator se s dvojicom svojih sinova, istog unutarnjeg svjetonazora, bavio istjerivanjem malenih čupavih demona s dva velika prednja zuba – tako ih je on osobno nazivao. Prljavi obiteljski posao bio je deratizacija, ali ne bilo kakve vrste. Demon Zub, kako su predatora zvali oni koji su vapili za njegovim uslugama, a ponajviše zbog njegova vlastita dva isturena sjekutića, imao je poseban način kako uhvatiti glodavce, a zatim i kako ih pospremiti u kočiju za beskrajno putovanje na vječne livade. Posebno je pazio na to da se svaki glodavac uhvati živ, a nakon što bi ih sve pohvatao i odveo u svoj radni prostor jednostavno nazvan Radiona, nastao bi živi pakao za jadnike koji su bili uhvaćeni. Smrt bi im bila pažljivo odabrana i priređena, načina je bilo pregršt, ali Demon Zub je najviše prakticirao kuhanje, bacanje u vatru, probadanje šilom, odsijecanje udova i naposljetku, ako ne bi bio pretjerano umoran, deranje krzna. Naravno, sve je to činio dok su životinjice još bile žive, kako i priliči umno ograničenom predatoru. To cjelokupno mučenje i sakaćenje u njemu je budilo jedinstvene osjećaje, onakve do kakvih sam nikada nije uspio doći. Osjećao je nadmoć, snagu, a najgore od svega bilo je to što je bio uvjeren kako čini dobro jer na takav način dijeli pravdu, jer tko su ta malena stvorenja da nama ljudima zagađuju okoliš, da nam uništavaju domove za koje smo cijeli život radili, tko su ti glodavci da među nama ravnopravno hodaju? Da su trebali misliti i hodati na dvije noge, Bog bi se za to pobrinuo, ovako nema smisla dopuštati im život. Na taj je način Demon Zub razmišljao. Očito nije imao većih problema u životu, pa su mu glodavci bili najveća smetnja i prijetnja na svijetu. A možda je problem bio i u tome što je i sam ličio na glodavca, pa je, sebi tako lijep, htio ostati jedini živući ljepotan na zemlji.

Svoj je posao radio godinama, ubio je preko deset tisuća glodavaca, a prestati nije kanio, već je svoj mračni um preslikao na svoje sinove, ali oni su priča za sebe – jedna ružna nedovršena priča. Klao je, palio i kuhao svakoga dana, uživao je u sitnim urlicima svojih žrtava, međutim jednoga dana sve je naglo prestalo. Nitko ga više nije zvao, nitko nije imao problema s miševima, nitko već neko vrijeme nije vidio niti jednog jedinog štakora, nitko nije imao zamorca na umoru, ništa se nije događalo. Demon Zub je nakon četiri dana postao očajan. Prvo je pomislio kako je istrijebio sve krznaše u okolici, međutim vjera u tu činjenica nije trajala dugo jer je znao koliko se brzo glodavci razmnožavaju. Raspitivao se po mjestu u kojemu je živio, zvao je čak i susjedna mjesta, ali nitko nije niti vidio niti čuo pa i jedno krznato biće.
Prošlo je još nekoliko dana, stanje je bilo jednako, i predator se brzinom sna počeo pretvarati u ljudsku ljušturu bez sokova i mesa. Dosada ga je nagrizala, osjećaji, na koje je navikao, su mu počeli nedostajati, žalio je za uzbuđenjem, osjećajem nadmoći – žalio je zapravo za svojim životom.
Tako žaleći, dočekao je smiraj svojeg devetog dana bez krvi. Sumrak mu je godio, stoga je hodao oko kuće, udisao miris šunke koju mu je žena spravljala za večeru, nije se niti nadao da će tako brzo oživjeti, ali posrećilo mu se, stoga i jest oživio. Ispred sebe je ugledao malenog bijelog miša s tankom sivom prugom smještenom na čelu. Uzbuđenje je odmah napalo grubog predatora koji je automatizmom posegnuo za kamenom na kojega je netom bio stao. Dograbio ga je i snažno zamahnuo bacivši ga u smjeru nesretne životinjice. Miš je bio pogođen ravno u glavu. Tanka siva pruga na njegovom čelu postala je crvena, krv se počela spuštati preko očiju i njuškice malenog bića. Činilo se kako će mu lubanja prsnuti i iz sebe van izbaciti kašasti, smrvljeni mozak, međutim ništa se od navedenog nije dogodilo. Demon Zub je u čudu promatrao svog krznenog neprijatelja, a ovaj – kao da se apsolutno ništa nije dogodilo. Krv je polagano prestajala curiti, siva pruga više nije bila crvena, a miš je samo trznuo glavom, kao da se stresao od hladnoće, polizao je šapice i umio se njima. Nakon toga je i dalje mirno stajao ispred čovjeka koji je pomislio kako je upravo počeo teško halucinirati. Predator se pokrenuo, prišao je mišu na nekih pola metra, te podigao nogu savivši je u koljenu. Potom je snažno zagazio tlo na mjestu gdje se miš nalazio. Maknuvši nogu uvjerio se kako je krznaš nestao. Okretao se oko svoje osi ne bi li ga ugledao, kada doista – miš se nalazio točno iza njega. Stajao je hrabro, blijedo promatrajući previše uzbuđenog gorostasa ispred sebe, a onda, u sekundi, mali bijeli miš više nije bio sam. Pored njega je stajao još jedan, nešto veći i tamno sive boje. Njuškao je čovjeka ispred sebe, s određene udaljenosti, i promatrao ga istim tupim pogledom kao što je i bijeli miš. Predator je ustuknuo, pa povicima i pljeskanjem dlanova pokušao preplašiti malena stvorenja ispred sebe. Oni se nisu pomicali, već su sitnim koracima krenuli prema njemu. A onda, kao s neba da su sišli, s lijeve strane pojavili su se novi miševi. Iza njih se nalazilo nekoliko vjeverica, a iza njih svizac, dabar i puh. Šum s desne strane odao je još nekoliko desetaka životinja. Štakori, hrčci, zamorci, nutrije, činčile, još miševa i još vjeverica. Svi su svoje poglede uperili u čovjeka, predatora, koji više nije bio uvjerljivi vladar njihove zemlje. Demon zub je postao malena curica koju zreliji dječaci tjeraju sa školskog igrališta jer im smeta u nakani da započnu igru maltretiranja najmlađeg od njih. Čovjek je bio izbezumljen, nije se uopće pomicao, ali ubrzo zatim i jest, jer je iz kuće začuo prestravljene krikove svojih sinova i svoje voljene. Naglo se sabrao, okrenuo, pa trkom uputio u svoje skrovište. Kada je ušao, na hodniku je ugledao tijela svojih sinova kako, zbog rada živaca i tetiva, gotovo bezmesna trzaju svojim osakaćenim udovima. Još su bili svjesni boli koju su na dar dobili od prirode. Žena je ponovno kriknula i čovjek je krenuo u smjeru zvuka, prema kuhinji. Prizor je bio još stravičniji, njoj je glava bila potpuno oglodana dok ostatak tijela nije bio niti dotaknut. Prišao je, sagnuo se, ali protiv volje prirode ništa nije mogao učiniti. Na trenutak nije znao što bi poduzeo, strah je uzeo čekić i čavle te mu stopala čvrsto pribio za tlo. Stajao je i gledao prema vratima kroz koja je ušao u prostoriju, a kroz njih je naprestano ulazilo još i još krznatih životinja. Cijeli pod kuhinje bio je preplavljen malenim glodavcima koji su kesili svoje sjekutiće prema ubojici, mučitelju i neprijatelju svih krznaša na svijetu. Demon Zub je započeo molitvu, osjetio je kako mu svijeća dogorijeva, kada najednom sve životinje utihnu i pomaknu se na lijevu, odnosno desnu stranu, tvoreći tako maleni prolaz u kuhinju. Tim je prolazom polagano kročio maleni bijeli miš s tankom sivom prugom na čelu. Prišao je predatoru, koji je punio gaće, i zatim mu tiho rekao: „Oprošteno ti je.“
Primat je bio otet od razuma, nije pojmio kako to životinja može govoriti kada se Bog pobrinuo da tako ne bude. Činilo mu se kao da proživljava jednu basnu strave i užasa, ali bez obzira na to, drhtavim glasom je uzvratio: „Što to?“
Miš se nasmiješio, zavrtio glavom, pa odgovorio: „Znao sam da nećeš znati što ti opraštam, zato je cijena i bila tako velika.“
Životinje su naglo potrčale van iz kuće, sreća se mogla pronaći na svakom prisutnom licu, a Demon Zub je samo sjeo na pod kuhinje i šutke promatrao svoju suprugu svježe oglodane glave.

Foto: www.pexels.com

Mario Lovreković: Muha

Sada, dok me ruke još donekle slušaju, moram zapisati sve što mi se dogodilo, jer ako ovo i preživim možda se neću svega sjećati. Sada mi je sve toliko jasno i bistro u glavi da zapravo više ništa ne razumijem. Strah koji osjećam prerastao je u nešto više. Ne znam kako se to zove – ako to i postoji.

Težak životni period stoji iza mene, mislio sam kako me ništa gore ne može spopasti, međutim ta misao se promijenila prije svega desetak dana. Zapravo ne znam točno prije koliko.

Bila je nedjelja, jedan od mojih najmrskijih dana. Klasično izmoren vlastitim mislima pripremao sam jelo za svoj samotni objed. Bilo je nepodnošljivo vruće toga dana kao i ovog cijelog ljeta. Mjesecima nije bilo kiše, zraka, osvježenja. Ničega.

Najednom vjetar. Jak i svjež. Pomislio sam kako bi bilo savršeno da napokon padne kiša, ali nisam vjerovao da doista hoće, pa sam zanemario tu pomisao. Nekoliko minuta potom ispred mene, na gornjem kuhinjskom elementu, pojavila se muha. Pogledao sam je i krenuo je otjerati rukom. Nešto mi nije dozvolilo da to učinim, a to nešto bio je strah koji sam osjetio u njoj. Bila je mirna, nije se pomicala uopće i tada sam bio siguran da se sprema nevrijeme. Jadna je životinjica pobjegla u moj dom jer je osjetila nadolazeću kišu. S obzirom na ubojitu vrućinu laknulo mi je kada sam shvatio kako je ona moj predznak konačnog osvježenja.

I nisam je dirao. Nisam je pokušao ubiti niti otjerati. Jednostavno sam je ostavio biti tamo gdje je.

Pomalo sam i zaboravio na nju. Pojeo sam svoj samački objed, pospremio ostatke u hladnjak i odlučio se malo odmoriti. Nisam dugo ležao. Neki nemir me nadvladao, ujedno me i kiša držala budnim. Taman je počela padati, a kako je dugo nije bilo htio sam budan uživati u njoj.

Ustao sam, uzeo hladno piće i osluškivao. Čula se jedino kiša kako lupka po mom prozoru. Predivno! – pomislio sam. Ništa ljepše nisam mogao tražiti od prirode u tom trenutku.

Međutim, čudnovata priroda priuštila mi je još jedan zvuk. Nešto se čulo iz daljine, zvuk zujanja muhe, ali ne zapravo to. Barem ne onako klasično. Umirio sam disanje i zatvorio prozor koji sam netom prije otvorio kako bi u moj dom ušla novonastala svježina. Slušao sam. Zvuk je bio puno jasniji i bliži nego prije. Muha je bila na stolu točno ispred mene!

Približio sam joj se. Ostala je na istome mjestu. Odmaknuo sam se, a ona je prišla bliže k meni. Začudio sam se. Njeno zujanje je odjednom postajalo sve glasnije i sve melodičnije. I glasnije. I glasnije. Nisam mogao vjerovati onome što sam čuo, ali ona je pjevušila! Nešto kao zujanje u oktavama! Bzzz – bbzzzbz – bzzbzzz! Bez prestanka!

Bio sam zapanjen, jer nisam znao da muhe to mogu, a i slutio sam čemu sve to. Zahvaljivala se što sam joj pružio sklonište i nisam je pokušao ubiti. Bila mi je toliko simpatična da sam počeo pjevušiti njezinu melodiju. Trajalo je to, ne znam koliko dugo, ali dovoljno dugo da bi noć progutala dan. S obzirom da me je čekao prokleti ponedjeljak, novi radni dan, krenuo sam se okupati i obrijati. U kupaonici nisam bio sam. Ona je došla za mnom. E, tek tada nisam mogao vjerovati! Došla mi je pjevušiti dok se kupam.

Zvuk vode je malo utišao njenu glazbu, ali ona kao da je to znala – počela je sve glasnije zujati! I ja zajedno s njom.

Završio sam sa svim pripremama za ponedjeljak, malo sam i zanemario njezino zujanje, ali ona je i dalje bila prisutna. Neka, pomislio sam, draga je.

Zaspao sam. Ne znam koliko je dugo san potrajao, ali kada sam se negdje u noći probudio nisam čuo apsolutno ništa osim njenog zujanja u tonovima. Nisam čuo niti kišu, niti promet, niti sebe. Ništa. Zanemario sam to i nastavio spavati.

Sunce me probudilo, bilo je jako i ubilo je svu svježinu koju je kiša nedugo prije donijela. Ali lako za svježinu – sunce nije bilo dobar znak. Nisam čuo budilicu i zakasnio sam na posao! Brzo sam ustao i dohvatio telefon. Morao sam se javiti poslodavcu. Okrenuo sam broj, stavio slušalicu na uho, kad – nisam čuo ništa. Nešto sam govorio misleći kako je linija u kvaru, ali onda sam se potpuno razbudio. Nisam čuo ništa samo zato što se zujanje nastavilo!

Ista melodija iznova! Poklopio sam slušalicu i tada mi više ništa nije bilo simpatično. Muha je bila pored mene, gledala me s lustera koji je bio poprilično nisko. I pjevala je. I dalje. Bez sekunde pauze!

Znao sam da je se moram nekako riješiti. Otvorio sam drugi prozor, onaj koji je bio bliži njoj, i počeo mahati rukama kako bi je preplašio i otjerao. Nije se ni pomaknula. Niti krilom, niti nožicom – ona uopće nije davala znakove života. Osim zujanjem. Kako je to zujanje moguće ako ne maše krilima? – pomislio sam.

Odlučio sam je ubiti. Druge nije bilo. Uzeo sam kuhinjsku krpu, zamahnuo i…

Nisam mogao. Ne znam zašto, ali jednostavno nisam. Bzzz – bzzz – bzzbzz. Bez prestanka. Uhvatilo me ludilo. Kretao sam se užurbano smišljajući novu taktiku i dosjetio sam se! Pa izaći ću van! Na ulici je sigurno neću čuti! Dograbio sam odjeću, navukao je na brzinu i izašao.

Bilo bi bolje da nisam.

I dalje nisam ništa čuo, osim zujanja, a ona je letjela tik uz mene! Nisam čuo ljude, automobile, ptice, vjetar – ama baš ništa!

Vratio sam se kući. Bio sam siguran da sam izgubio razum. Sve što se godinama taložilo u meni napokon je eruptiralo i ludilo se prolilo po meni poput vruće lave.

Bzzz – bzzz – bzbzzz.

Gorio sam iznutra, lupao se po glavi kao kockar koji je u mamurno jutro shvatio kako je sve izgubio. Teror, užas i mržnja. Tri muke u jednoj. I gone upravo mene.

Dan je prolazio, a mojom glavom je i dalje odzvanjala ta ista prokleta melodija.

Nisam mogao niti jesti, niti piti, niti ništa. Zujanje me izluđivalo.

Došla je nova noć. Uspio sam zaspati. Ali svaki put kada bih se probudio i promeškoljio po krevetu, ista melodija parala bi mi bubnjiće!

Bzzz – bzzz – bzbzzz.

Jutro. Bolje da ga nisam ni dočekao. Bzzzz – bzzz… Uporno.

Popodne. Ista pjesma.

Noć.

Jutro.

Popodne.

Noć.

Na posao sam zaboravio, na sve sam zaboravio. Pretvorio sam se u tu jebenu melodiju!

Tražio sam po kući nešto što bi mi moglo pomoći, bilo što. Ničega nije bilo. Jedino sam mogao ubiti tu nemilosrdnu muhu. Ili to učiniti sebi.

Nju nisam mogao, nisam. Spasio sam je i kako je sada ubiti? – mislio sam.

Bilo sam na vrhuncu ludila kada sam pokupio sve tablete koje sam imao u kući. Zdrobio sam ih i stavio u čašu. Nju sam pak napunio nekakvim žestokim pićem gorka okusa i sve to skupa popio odjednom. Zujanje je i dalje bilo prisutno, ali polagano je jenjavalo i pretvaralo se u tišinu. Mir mi je godio. Napokon tišina…

Probudio sam se s bolovima u želucu. Povraćalo mi se. Zadah mi je bio kao da sam ga nabavio na obližnjem smetlištu. I onda sam se sjetio!

Gledao sam oko sebe, sve u bijelome. Ili je Raj ili je bolnica?! – pomislio sam.

Bilo je ovo drugo. S obzirom da me nitko nije vidio niti čuo puna tri dana, provalili su u moj dom i našli me u stanju nesvijesti. Objasnili su mi da nisam popio dovoljno dobre tablete kako bih se ubio, a ja sam im objasnio kako sam imao neizdržive bolove i kako sam zato popio sve te tablete. Zub sam stavio na mjesto krivca. I povjerovali su mi! Nisu zvali psihologe, policiju, nikoga! Pušten sam kući za tren.

Bio sam radostan što opet čujem sve oko sebe i što se sve opet vratilo u normalu.

Ušao sam u svoj dom, širom otvorio prozore i udahnuo punim plućima. Bio sam sretan.

Ali zaboravio sam.

Jebeno sam zaboravio!

Brzo sam zatvorio sve prozore i otrčao u kupaonicu. Nju sam pregledao na brzinu, muhe nije bilo. Osluškivao sam. Ništa.

Izašao sam u hodnik – mir i tišina. Dnevna soba – isto. Spavaća soba – tišina.

Muhe nije bilo. Laknulo mi je. Sjeo sam na kauč i zapalio cigaretu. Otpuhnuo sam prvi dim, povukao drugi, kada – bzzz – bzzz

Neeeee! Nije moguće! – pomislio sam.

Ali bilo je moguće. Muha je bila tu.

Ludim očima tražio sam po svim prostorijama, osluškivao sam. Čuo sam je, ali nisam mogao dokučiti gdje se točno nalazi. A onda napokon! Bila je vani na prozoru moje dnevne sobe! Gledala je ravno u mene i trljala nožicama, kao da me moli za ulazak.

Tiho, ali jasno bzzz – bzzz – bzbzzz se nastavilo. Bio sam sluđen. Otrčao sam u spavaću sobu kako bi se maknuo iz njezinog vidokruga. Bila je na prozoru te sobe prije nego sam uspio udahnuti. Kupaonica! Bila je na njenom prozoru prije nego ja u prostoriji. Bio sam gotov. Moj um je postao krema za cipele. Taman i mastan, odvratnog mirisa kemije.

Prošlo je osam dana otkako sam došao iz bolnice. Muhu sam zadržao vani, čujem je, ali ne toliko glasno kao prije. Nisam izlazio iz straha da ne uđe unutra. Više nemam niti hrane.

Ostalo mi je nekoliko kartica tableta protiv bolova, nešto gorkog alkoholnog pića i nož.

Ona me cijelo vrijeme gleda kroz prozor i čeka me. Zašto – ne znam.

A možda i znam. Smrt putuje u raznim oblicima.

Bzzz – bzzz – bzbzzz….

Sve sam zapisao, tableta više nemam, gorko piće sam popio. Ostala mi je još jedna cigareta.

I nož…

Foto: www.pexels.com

Mario Lovreković: U troje

Ne znam kako najbolje objasniti sebe, nisam to nikada niti pokušavao, ali sada kada to zapravo iskreno želim, moram, mislim da je najbolje učiniti to iskreno, jednostavno i bez primisli kako sve to zapravo uljepšati. Naime, po mom skromnom mišljenju, ništa se tu i ne treba uljepšavati, sve je upravo onakvo kakvo je i trebalo biti, očito. Jer da nije takvo, onda to više ne bih bio ja i sve bi bilo nepotrebno objašnjavati. Dakle, počinjem sirovo, onako kako je bilo, kako se u trenucima i zbilo. Osjećalo.

Prodor moje seksualne moći, naspram običnog ženskog tijela, zbio se dok sam još osobno istraživao sebe. Tada još nisam imao dovoljno kilograma, a niti pokoju od stidnih dlačica, ali imao sam potrebu, snažnu i čvrstu, istraživati sve djevojčice oko sebe. Nisam imao stida, bojazni, moje su ruke ispitale svako tada zabranjeno područje, svaka suknjica bila je zastava koju jutrom treba podići dovoljno visoko kako bi se vidjelo znakovlje koje odaje maleni klanac, grb moje države, neprohodan za sve druge umove, osim moga. Mislim da sam osvojio srca svih djevojčica još u vrtiću, ali siguran sam za ona koja jesam, kasnije, u takozvanoj maloj školi. Sve su te curice bile sramežljivi subjekti moje otvorenosti i voljele su pred drugom djecom hiniti kako ih je stid, ali kada bi se negdje drugdje, u osami, našli u dvoje – moje ruka je svako donje rublje uzela sa sobom. Dodiri, ništa drugo, ali imao sam punu torbu tih malenih pamučnih tvorevina. Danas ne znam zašto sam se bavio tim kolekcionarstvom, ali znam da sam tada uživao u prikupljanju. Kažem, danas ne znam, jer je to tada u biti bilo blesavo i nevino. Naivno poput mržnje bez čvrstog dokaza za potrebom. Bili smo djeca koja su možda nešto istraživala, kao i sva djeca, međutim, meni je to bilo potrebno, nešto bez čega se ne može upotpuniti dan, bez čega se ne mogu napuniti životne baterije.
Nastavio sam i kasnije, pa i dalje nakon toga (mislim da i danas imam sve gaćice iz vrtića), nakupilo se robe za jedan dobar prodajni posao, mada ne znam gdje sam sve to i pospremio, a i došlo je vrijeme da se sve to nekako i posloži (u mojoj glavi).

Srednju školu pamtim po dobru. Tada sam imao prvo pravo seksualno iskustvo: gledao sam petoricu kako se redaju na djevojci iz mog razreda. To je bilo sasvim normalno, tada, a ona je, nakon što nisam pristao učiniti što i drugi, rekla da sve zadržim za sebe.
I jesam, naravno, ali kasnije sam požalio zbog toga. Ta je djevojka bila jedina od svih koja je nešto vrijedila, u tom vremenu. Hormoni su napravili svoje, njoj, a meni se zauvijek zgadila, i nekako sam još dugo mislio na nju, ali dječačka zaljubljenost brzo prođe, nažalost.
Toliko o tim danima, uvodu u beskonačnost događaja i sljedova događaja bez smisla.

Imao sam devetnaest godina kada sam naslijedio posao svojega djeda koji je zbog starosti bio jedva svjestan vlastitog postojanja. Otac nije bio u mogućnosti nastaviti posao, jer je na ovome svijetu završio svoje bivanje kušajući posljednju debelu dozu prečistog heroina, a majka je zapela na odvikavanju od istog tog poroka, tako da sam dobio sve što su oni trebali preuzeti na sebe. Posao koji traži pribranost, znanje i odricanje, preuzeo sam osobno – tvornicu žestokih alkoholnih pića. Ispočetka nisam niti sanjao u što će me taj posao pretvoriti, a onda, ubrzo, počeo sam osobno kušati vlastite proizvode, besplatno. Stalno.
Da govorim dalje, mislim da nije potrebno. S dvadeset i dvije bio sam na odvikavanju. Imao sam novca, imao sam sve što sam poželjeti mogao, a osim alkohola želio sam samo jedno. Napuniti još jedno dvjesto ruksaka malenim bijelim gaćicama!
Naravno, ne malenih kao onda kada je proces započeo, već nešto većih, ovog puta i vlažnih ako je moguće. A bilo ih je, jako puno, i s tamnim mrljama i bez njih, i pamučnih i svilenih, i od čipke i od poliestera, i platnenih i končanih. Napunio sam čitavu sobu s tim malenim diplomama strasti. Žene su same dolazile, nudile se, a ja sam znao da je prvenstveno novac u pitanju, a zatim i moje besprijekorno tijelo.
Alat je uvijek bio spreman, prosječan, tijelo vitko i kamenom posuto, koža tamna i glatka. Dlake sam uzgajao jedino na intimnom području, a njih sam kratio kako tuđi jezici ne bi imali prepreku u dodirivanju savršenstva. Taština je bila majka mojeg razuma. Sve, odmah i uvijek!

Kaotično sam uzimao žrtve, bio sam sve grublji i nikada subjekt nisam pitao kako i što želi. Bilo je dovoljno pomisliti, i moralo se dogoditi, uzeti i niti na trenutak uzvratiti. Izmišljao sam načine, pazio čak i na to kako napraviti da subjekt i zajeca, jer ga boli, jer moć se morala iskazati i morala je zauzeti položaj koji joj pristaje. Subjekti su bile žene, raznih veličina, boja kože, umnih dosega, količina celulita..
Sve su, uvijek, bile dostupne, sve sam ih probao, uzeo, pa i prodavao drugima, što će reći da sam ponekad i zarađivao na njima. Tvornica je radila, novca je bilo, ali uživao sam istraženo meso ponuditi drugima. Ja sam bio garancija, a u mojim krugovima to je bilo dovoljno za najam. Naravno, najviše sam ih prodavao za druge usluge, za nešto što je tada bilo potrebno, jer bogatima novac nema preveliko značenje kada ga ima u izobilju. Sjećam se jedne prekrasne azijatkinje koju sam nakon tri dana trošenja dao za štene crnog dobermana kojega sam zatim poklonio sinu vlasnika tvornice staklenih boca od kojega sam iste i kupovao. Maleni znak pažnje, ništa drugo.

Vrijeme je prolazilo, dosada je svoj nastup sve više uigravala i predstavljala na nepoželjnoj sceni mrtvih kazališnih prikaza, tražio sam nešto novo, nešto što nije svakodnevno, što do sada nije otkriveno. Ljudi slični meni dali su mi ponudu koju nisam mogao odbiti. Imali su u vlasništvu djevojku koje su se bojali, kćer vještice, koju nikako nikome nisu mogli ponuditi za novac ili uslugu; sve mušterije su odbile svaki kontakt s njom. Meni je sam opis bio dovoljan i hitro sam platio popriličnu svotu za susret s njom. Time sam kanio ubiti raspojasanu dosadu, a ujedno i svoj status podići na novu razinu, jer pokazao sam hrabrost koju drugi nisu imali muda pokazati i nisam štedio novac, a mislim da bi je dali i besplatno.
Spojili su nas sedam dana nakon što sam im platio za to – jer je ona tako htjela. Meni je bilo svejedno, ja sam nju morao imati kada god to bilo!
Bio sam silno uzbuđen, nisam niti znao kako ta djevojka izgleda, ali ganuo me njezin duh i njezin stav o vremenu kada joj mogu doći; unaprijed je znala kako je netko platio za susret s njom. Bila je hrabra, to i sada tvrdim.

Došao je trenutak, pristigao sam po plaćeno, pustili su me u njezinu sobu, a ona je sjedila mirno i očiju punih nelagode. Predstavio sam se, kao i uvijek, a zatim zatražio njezine gaćice. Ona je šutjela, bila je neprirodno lijepa, i pokazala mi na ladicu noćnog ormarića nasuprot nje. Pogledao sam djevojku s podignutom obrvom, kao da je pitam da li je sigurna da se želim umoriti odlazeći tamo, pola metra od polaznog mjesta, ali nije niti trepnula. Znao sam da ću morati popustiti, jer doista me zanimalo što se to krije u ladici. Prišao sam, bez razmišljanja otvorio ladicu, kada u njoj ugledah gaćice crne boje. Na prvu nisam mogao odrediti materijal, bilo je nešto tamno i dlakavo, ali oblik je pristajao ženskim gaćicama. Nisam ih dodirnuo odmah, te sam ponovno pogledao u djevojku kojoj su, bilo je očito, osobno pripadale.
Bila je mirna, ispitivački me je promatrala od stopala do tjemena, a onda je samo otvorila usta, ispustila nekakav mračni ton, i naglo zatvorila čeljust, tako da se zvuk spajanja zubi čuo i jače nego što bi trebalo. Htio sam je upitati što to radi i objasniti joj kako je bolje za nju da odmah ustane gola, kada odjednom – ništa.
Mrak.

Probudio sam se u svom krevetu. Bio sam blago mamuran, a nisam popio više nego inače, i pokušavao sam se sabrati te shvatiti što se dogodilo dan ranije. Sjetio sam se ljepotice koju nisam stavio na sebe, na svoju muškost, i koja mi je čudom začarala vrijeme, kao i sjećanje na detalje.
Ustao sam iz kreveta, protegnuo se i krenuo prema kupaonici. Tamo se nalazilo veliko ogledalo u kojemu sam obožavao promatrati sebe. Krenuo sam to učiniti, pod normalno, a kada sam stao ispred ogledala ugledao sam novoga sebe. Protrljao sam oči, a zatim pogledao ponovno. Ista slika krasila je zrcalo, pokazivala je potpuno dlakavo tijelo čovjeka s glavom majmuna. Oštri zubi, duge pandže, tamna dlaka, ali obličje tijela – ljudsko.
Dotaknuo sam svoje lice, nos (njušku), sve ostalo na sebi i sve je bilo živopisno i stvarno. Otrčao sam do drugog ogledala, još većeg, u hodniku, međutim slika je bila ista. Ja sam bio majmun!
Prvo što sam pomislio bilo je kako sam pretjerano uživao u opijatima, ali kada je vjera u to počela jenjavati odlučio sam kontaktirati ljude kojima sam posljednjima bio gost.
Nazvao sam ih, pandžama lupkao po brojevima na telefonu, upitao što se točno večer prije dogodilo, i dobio vrlo jasan odgovor. Djevojka koju sam posjetio, platio za nju, nestala je, i ja zajedno s njom, što se njih tiče. I poklopili su mi slušalicu.
Bio sam u panici i vratio sam se u sobu u kojoj sam se probudio. Oči su tražile znak o nekakvom činu, dokaz o nečemu, a onda su ugledale nešto čudno ispod tankog pokrivača. Ruke su se same pokrenule, maknule su pokrivač i tad ugledah nekoliko ljudskih koža ispod njega. Prva koža bila je ona koju sam imao na sebi cijeli život, svaka druga bila je sve dlakavija i ružnija od prethodne. I po stupnju razvoja ona koju sam imao na sebi bila je posljednja.

Shvatio sam svoju zarobljenost, očiti urok, ili nešto takvo, koji nisam zaslužio, jer tu djevojku nisam niti taknuo. Zašto je to učinila? Zbog moje prošlosti koja je po meni ispravna? Vještičja krv zarazila je moje biće, otela me od ovoga svijeta pružajući mi poklon koji nisam tražio. Ispod svih koža koje sam promijenio pronašao sam malene gaćice koje su ležale u vještičjoj ladici. Imale su istu dlaku kao i moja nova vanjština.

Danima sam patio i sukobljavao se sam sa sobom, nisam pronalazio rješenje za svoje stanje, ali novac nije bio upitan i ruke su me služile bez obzira na duge pandže koje sam imao. Pardon, koje imam i sada dok ovo pišem, mada nešto kraće, jer zubi su mi čvršći nego ikada, pa sa lakoćom vodim računa o estetici i higijeni.
Maloprije sam nazvao jednog partnera, objasnio mu svoje stanje i dogovorili smo posao: moj privatni zoološki vrt specijaliziran za sve majmunske vrste (legalno uhvaćene)!
Svaka majmunica će na sebi imati gaćice. A i neke žene vole u troje, kada im objasniš da to vole…

Foto: www.pexels.com

Mario Lovreković: Ledena Anna

Oči s rubom tame, zjenice satkane od tisuću razbijenih staklenih motiva, ukrasa, boja, dimenzija; dijamanti u pogledu sove nad plijenom koji niti ne zna koliko divan kraj mu je zapravo predodređen. Anna je imala upravo to, oči zbog kojih se razmišlja, ludost vodi, raspravlja, i umrijeti u njezinom pogledu bila bi čast za svakoga, onoga vrijednoga da vid posjeduje. Vremena su mi prošla kao u snu, od kada sam ih osobno ugledao, onda, prvoga puta, skamenjen jesam bio, priznajem to, a da li sam zaslužio da ih ikada ugledam – ne znam ipak, niti danas. Iskreno mislim da nisam, nitko nije, a i da jesam, zašto sam?!
Brata svoga nikada nisam bio niti sluga, niti veličinom, niti ljepotom, niti znanjem, ali on se opetovano morao dokazati slijepima, u našu je kuću doveo nju, imao je potrebu dati je na procjenu našim roditeljima, majci i ocu slabog umnog stanja, ljudskog razumijevanja bitnosti, moram priznati i taj detalj mada se nikako ne ponosim njime.
Anna je ušla u naš dom poput prašine, brat je bio prilično ravnodušan i pretjerano smiren, predstavio je svoju djevojku, govorio je umjesto nje sve ono što je ona sama zapravo trebala reći, dok su starješine obitelji samo kimale glavama bezuvjetno vjerujući svome prvijencu, kralju istine i snage, što se njih ticalo.
Osobno nisam prihvaćao njegove riječi, jer nešto bolje sam ga poznavao, od ostalih, svih, mada je razlika u godinama među nama bila puna desetka, ipak nedovoljna brojka da bi mi on postao uzor, ono što se od njega očekivalo da će biti ili točnije ono što se oduvijek vjerovalo da on uistinu jest. Možda je to i trebao biti, vodič kroz odrastanje mlađega brata, mene, međutim on tu ulogu nije odigravao na takav način. Usudio bih se čak reći da je bio podvojena osobnost, jer uvijek je dragost i susretljivost pokazivao samo onda kada bi bio u bilo čijem tuđem prisustvu osim u mome, na samo. Tada bi poprimao jedno drugo obličje, grubost, hladnokrvnost, čudne riječi bi istjecale iz njega i mene bi, kao malenoga, zaposjeo strah od njega, a dijelili smo isti spavaći prostor, sobu. Kada je napustio naš dom, kako bi ostvario studentski život – odahnuo sam. Imao sam svoju sobu, svoj mir s dvoje umno zaostalih roditelja, ali s time sam do punoljetnosti odlučio nekako preživjeti.
I onda se on pojavio sa zaručnicom…

Kako god, dragi brat se vratio, s njom, Annom, koju sam jedva pogledavao a da se ne zarumenim u licu, i, nakon očevog blagoslova, oni su svoj novi život započinjali upravo u našoj kući, našem domu. Trebali su prostor, intimu, nesebično sam im ponudio svoju sobu, sebe osudivši na nepregledna podrumska prostranstva, i to sve samo zbog njenih očiju. Možda sam tada bio previše mlad da bi razmišljao o bilo čijim očima, pogotovo o onima koje moja krv ljubi, ali nisam imao izbora, nisam se znao dobro obraniti. Gotovo sam navršio šesnaestu i hormonalni poremećaj nisam mogao izbjeći. Ipak, bratova desetka naspram nje bila je prepolovljena, stoga bila mi je godinama bliža nego on sam, a tako smo se s vremenom i bolje upoznali, jer imali smo nekih zajedničkih interesa, misli i razgovora. Kada kažem s vremenom mislim na sirovih pet mjeseci, jer nakon njihova isteka Anna i moj brat više nisu bili vezani samo vlastitom riječju, već su bili blagoslovljeni i Božjom. I tada je sve počelo ići ka ponoru, lavini od tvrdoga snijega bez nježnih pahuljica, prije pada.

Nakon samo nekoliko dana, proteklih od vjenčanja, Anna se odlučila ne pojaviti na zacrtanom svakodnevnom obiteljskom ručku. Svi ostali bili smo prisutni. Nitko nije pitao zašto Anne nema. Drugoga dana bilo je isto. Anne nije bilo. Brat je uredno sjedio, razgovarao s roditeljima, šalio se, ali nje nije bilo. Čak joj niti korake nisam čuo, što sam običavao zbog starih drvenih podloga, a ujedno sam i postao ovisnikom o njezinom pogledu, stoga sam odlučio provjeriti zašto je nema među nama, obitelji. Brat je, kao i uvijek, bio odsutan nakon glavnog objeda, a prilika je samo ohrabrila moje skromne namjere. Pritajio sam se, nakon objeda, pričekao da se vanjska vrata zatvore, da on ode, a potom iščekivao zvuke koji odaju prirodnu obamrlost dragih roditelja. Prišao sam svojoj nekadašnjoj sobi, pristojno pokucao, te zastao na odgovor kako smijem ući. Nisam ga dobio. Pokucao sam ponovno, tišina se nastavila sve dok se nisam potiho predstavio. Zatim sam dobio odobrenje za ulazak, uz pitanje da li smo sami. Potvrdno sam odgovorio, te sa strahom, zapetim u grlu, ušao u sobu. Anna je sjedila za mojim nekadašnjim radnim stolom, mjestom za učenje, te ispred sebe imala stolno zrcalo i pregršt ženskih stvari, pomagala za uljepšavanje. Ušavši, zatvorio sam vrata, tiho, i zastao čekajući njenu sljedeću reakciju. Bila je mirna, promatrala se u zrcalu, nanosila je nekakvu šminku na lice, a onda se napokon slomila. Plakala je govoreći kako već dva dana traži način da prekrije sve te masnice jer morala bi sići na obiteljski ručak, ali to nikako ne može učiniti jer se taj nered ispravno ne može sakriti. Bojala se da se moj brat ne bi još više razljutio, tresla se i lagano predavala stravičnoj histeriji. Svu šminku, koju je barem dvadeset puta stavila na sebe, suzama je otjerala barem još duplo toliko puta. Prišao sam joj još bliže, došao do nje same, pa položio svoje dlanove na njena ramena. Uzdahnula je, kao da osjeća olakšanje, pa se potom okrenula prema meni i jasno me pogledala u oči. Ostao sam skamenjen, ojađen i ponovno zaljubljen, jer takav sam i bio kada sam je prvoga puta ugledao. Samo nisam smio niti sebi to priznati, a pogotovo njoj.
Oči rubova od tame, i dalje, samo sve slomljeno staklo u očima više nije bilo samo staklo, nisu to više bile te boje, nije bilo ono što vidjeh u početku, bilo je to još više zadivljujuće, ali nekako mutnije hladnije, ledenije. Nisam dovoljno razumijevao njezine oči, ali smatram da je ona u mojima pročitala i više nego je dovoljno. I zaljubljenost u nju, i čuđenje, i mržnju prema bratu, obitelji, prema svemu osim prema njoj.
Ustala je, oči su joj postale slijepo kamenje, zeleno, pa bijelo, pa smeđe, promjena za promjenom, a ja sam morao sjesti, jer poljubila me, očima, ničim drugim, ostala je vjerna mome bratu kojega nije niti bilo niti je mario za to što Anna isplakuje drago kamenje. I dalje sam sjedio, gledao nejasne suze koje mi je darivala, pokušavao sam joj ipak reći onu bolnu istinu, ne mareći za sudbinu u krugu poštovane obitelji, ali Anna je znala, oduvijek, stoga mi je poklonila riječi koje nikako nije morala, ali je zapravo smjela, jer, neće joj se više zamjeriti. Neće, jer zna kome će se, ako zatreba, obratiti. A riječi koje mi je rekla, posebne su…

Nije ih rekla, pogledala je u mene onim prvim očima, zjenicama satkanim od tisuću razbijenih staklenih motiva, ukrasa, boja, dimenzija, a onda je sve to pretvorila u suze od leda, malene komadiće tuge zamrznute u vječnost. I odmah sam znao gdje se nalazi, zašto nije bila među nama na objedu, zašto se uzaludno uređivala pred zrcalom…
Svi su znali, osim mene, i ono o bratu što sam mislio da samo ja znam, ali nije bilo tako; prvijenca se moralo zaštiti, dati mu priliku da još jednom postane sin Zvijeri, da slama sve oko sebe, kako bi bio sretan, raspamećen, ali sretan. I to na kraju otac i majka naprave svome djetetu, odgoje ubojicu drugih duša, i to njima na čast ostali trebaju razumjeti?

Annu sam pronašao u zamrzivaču, sklopljenih očiju, golu i punu modrica. S nje sam prvo morao maknuti staro zamrznuto životinjsko meso, te povrće, koje je poslužilo kao krinka, a potom sam izvadio njezino tijelo i odvukao ga u svoju sobu pred ogledalo kako bi se još jednom mogla dotjerati kao dama, kako to i zaslužuje. U toj sobi će i ostati. Stariji nositelji mojega prezimena nikada se više neće probuditi, led je najednom postao slobodna voda, brat će uskoro doći kući, pomaziti se s taticom i mamicom, odnosno sa mnom…

Foto: www.pexels.com

Mario Lovreković: Zemlja

Od ponora sam probavljen, izbačen na krutu površinu koju čini stara, suha, ispucana zemlja. Iz nje više ništa ne raste, nije obasjana sunčevim zrakama koje bi ju nahranile toplinom. Nebo skriva svoje tople suze, okreće oči naopako i kapcima prekriva zjenice, zanemaruje svoju ulogu, ne želi me vidjeti na suhome tlu koje vapi za kišom. Zemlja je napuštena kako bi moje biće lutalo do beskraja, kako bi se u truplo pretvorilo, raspadnuto meso označeno tminom. Duša sam bez smisla, sušim se od hladnoće koju mi donosi preostalo vrijeme, stoga se molim da ga imam što manje za poživjeti. Kosti su smisleno prožete s kožom, vlakna koja nekoć stvaraše mi tkivo odlaze, ne pripadaju umirućem, tragaju za novim tijelom koje život želi slaviti.
Preuzevši tamu u sebe, odlučih kako krv neću čuvati u žilama, jer zemlja kojom kročim i dalje je žedna vode. Ili krvi.

Foto: www.pexels.com