Arhiva oznaka: Marina Possi

Marina Possi: Bijegom do pobjede

„Doručak!“ viknuo je policajac. Donio mi je doručak u ćeliju. Naravno opet jaja. Već jedanaest mjeseci sam u zatvoru i rijetko kad jedemo za doručak nešto drugo osim kuhanih jaja, kajgane ili jaja na oko. Dosta mi je jaja! Želim kući, želim slobodu i nešto drugo za doručak.
Često sam razmišljala o bijegu, ali nikad nisam pokušala. Bojala sam se da me ne uhvate i povećaju mi kaznu. To baš i ne bi bilo dobro. Bijeg je ipak jedini način da se riješim zatvorske hrane i budem slobodna. Cijeli dan sam smišljala plan. Željela sam da sve bude savršeno. Imala sam puno nedoumica. Hoću li uspjeti pobjeći? Što ako me uhvate? Kolika će mi onda biti kazna? Sva su mi se ta pitanja motala po glavi. U jednom trenutku sam htjela odustati od svega, no obećala sam si. Gotovo je. Sutra odlazim odavde. Otišla sam se naspavati kako bih bila spremna i odmorna za sutrašnji bijeg.
Probudila sam se u „jakim bolovima“. Uspjela sam ukrasti ključeve policajcu dok me vodio liječniku. Stigla sam u zatvorsku ambulantu, legla na krevet i počela plakati. Vrata su se automatski zaključala kad je policajac otrčao po pomoć. Odjenula sam doktorsku kutu kako me policajci ne bi prepoznali, okrenula ključ u bravi i tiho se, na vrhovima prstiju, išuljala iz ambulante. Uspjela sam pobjeći! Bila sam neopisivo sretna.
„Bjegunac!“ začula sam povike. Shvatila sam da su me primijetili i krenula trčati najbrže što mogu. Nikad nisam ništa trenirala i nemam kondicije pa mi je bilo jako teško. Glasno sam disala. Pretrčala sam gotovo pola Pule i vidjela puno prijatelja, koji su okretali glave kad bi me ugledali jer sam završila u zatvoru zbog pokušaja pljačke pekare. Jedino o čemu sam razmišljala tijekom trčanja bilo je kako ću napokon pojesti nešto fino.
Dotrčala sam do rive i primijetila puno automobila. Zbunila sam se. Nije mi bilo jasno što se događa. Najednom sam našla okružena mnoštvom djece. Svi su trčali. Netko je viknuo: „Hajde idemo! Još malo pa si stigla do kraja“. Zanemarila sam njihove riječi. Nisam ni pomislila da su bile upućene meni. Krenula sam punim sprintom dalje. Usta su mi bila suha kao barut, dok su mi se kapi znoja slijevale niz lice. Kad sam se okrenula, nije bilo policije. Ponadala sam se da su shvatili kako sam brža od njih. Svejedno sam nastavila trčati, no ne svojom voljom. Noge su mi jednostavno trčale. Osjećala sam se kao da ja ne upravljam njima. Nešto je zasviralo i zaustavili su me. Pokušavala sam im objasniti da moram ići, ali oni su mi dali čaj i pecivo i rekli da sam došla prva na 33. trci Uljanika. Bezuspješno sam se pokušavala izvući. Sve prolaze zakrčili su roditelji. Čula sam da me prozivaju. Pomislila sam da je policija, ali su mi ubrzo objasnili kako trebam otići do postolja. Tamo su mi uručili pehar i diplomu i rekli da sam pobijedila. Bila sam presretna što me policija nije pronašla i što sam došla prva na tako velikoj utrci.
Otišla sam kući gdje napokon nisam jela jaja. Spremila sam se za krevet jer sam bila umorna od trčanja, ali sam si obećala da ću se upisati na nekakvu aktivnost. Mudra je izreka „U zdravom tijelu zdrav duh“.
Sljedeće jutro sam se probudila bez jaja za doručak i krenula čitati novine. Na naslovnoj stranici bila je moja fotografija. Pisalo je: „Pobjednica trke Uljanika je bjegunka iz zatvora. Molimo da se javite policiji ako vidite tu osobu“.

Foto: www.pexels.com