Arhiva oznaka: Marijana Janjić

Annie Zaidi: Ljubavna priče #12

On i ja sjedili bismo zajedno gurajući nos u posla koja nas se nisu ticala. On bi nasumično komentirao pse, ulice, duboke glasove, govorio bi o iskonskom nagonu da skočiš s balkona svaki put kad se na njemu nađeš nekoliko katova iznad zemlje.
Nikad nisam o tome razmišljala. Ali kada je to spomenuo, nisam mogla prestati.
On, doduše, nikad nije pokušao skočiti. Samo je o tome govorio. Možda je to bio način da obuzda svoje nevidljive utvare, otjera ih sitnim prijetnjama. Onda bismo ušli unutra i zaboravili na sve to.
Jednom sam mu prilikom pokušala ispričati kako sam jednom iskočila iz jurećeg vlaka, ali izraz njegova lica govorio mi je da ne želi slušati o tome. Trudio se biti obazriv, reći nešto što bi uvažilo osjetljivost toga trenutka, ali me istovremeno i odvratilo od toga da kažem previše. Nije htio znati. Pa sam promijenila temu.
Inače je uživao u mojim pričama. Poput pronicljivog djeteta postavljao bi pitanja koja bi me nagnala na priču. Poticao bi me. A onda? Što se onda dogodilo?
No, čudno je bilo to da nije želio proživjeti moje priče. To se događa ako pažljivo slušaš pripovjedača. Umjesto toga, tragao je za nečim čime bi me držao na odstojanju. Kao kad ti netko kaže da ima bulimično dijete pa onda jednog dana upoznaš to dijete i zapitaš se kako je postalo takvo jer je toliko savršeno u svakom pogledu, a onda ti majka prizna da je i ona kao tinejdžerka patila od bulimije i da je pažljivo nadzirala svaki djetetov zalogaj. Dok slušaš njezinu priču, dolaziš u napast slegnuti ramenima i promijeniti temu – započneš temu o odgovornosti medija, sveprisutnosti obrađenih fotografija i kako je teško boriti se protiv kulta mršavosti – no istovremeno bijes u tebi samo ključa. Zamjeraš toj majci. Znaš da se od tebe traži da posišeš otrov iz neke nevidljive rane. No, ako to napraviš, usta ćeš napuniti njezinom pohlepom i strahom i boli. Pa onda stisneš usne i odbijaš popiti njezinu priču. Samoj sebi govoriš kako tek sada vidiš da ti s njom nikad nije bilo ugodno. No, svejedno posegneš preko stola i potapšaš je po ruci jer je ljudsko biće, a ti si joj ipak prijateljica.
Tako je i on slušao moje priče. I tapšao me po ruci. Kada bi govorio o društvenoj uvjetovanosti i borbi da ostaneš svoj te o neizbježnom slomu duše, znala sam da mi samo odvraća pažnju. I odvaja se od mene. Cijelo sam se vrijeme osjećala prevarenom jer ja nisam tako postupala s njime. Kad god sam slušala njegove priče, sisala sam i otrov iz rana.
Željela sam ga cijelog, a svi imamo rane. Ako nekoga želiš cijelog, onda njegova tuga mora poteći i tvojim žilama. Pa je bilo u redu sisati otrov. No, on je od mene želio samo komadiće. Priče o nevinim gubicima, malim prevarama, pradjedovima. One najbolje. Želio je da se razdragano smijem jer se trudio udovoljiti mi. Trebao je neku koja zna slušati tako da ne mora sve crtati. Neku koja će već na prvi pogled znati što mu je u glavi. Ja sam to znala. No, i ja sam imala svoje rane pa me naposljetku ipak nije želio.
Bol se gomilala. Bilo je bolno kucati na njegova vrata; bilo je bolno kuhati za njega; bilo je bolno jesti ono što bi skuhao za mene; bilo je bolno stajati pokraj njega na balkonu. Moj prag boli samo je rastao. Na neki sam način bila čak i sretna.
Što je uopće sreća? Željela sam mu reći da me stalno boli, ali da sam svejedno sretna. Doduše, nikad nisam dobila priliku jer je odjednom sve odlučio okončati.
Sada mi je dolazio u posjet nakon… godinu i pol? Dvije godine? Nisam vodila računa o vremenu jer mi je i to bilo bolno. Samo znam da je prošlo dovoljno vremena da sam se u međuvremenu uspjela tri puta ošišati. Tri je puta frizer dolazio k meni da me ošiša. Bilo je to dovoljno vremena i za dvije avanturice s prijateljima koji su me posjećivali. Ništa značajno. Samo sam htjela skratiti vrijeme, dokazati sebi da mi je i bez njega dobro.
Moje su rane promijenile boju. Događa se s vremenom. Možda je to do zacjeljivanja. Moj prag boli sad je bio zacementiran i smatrala sam da se mogu nositi s tim – da ga mogu vidjeti. Samo kao prijatelja. Ili starog znanca. Pozvala sam ga k sebi. Zvao me bio i ranije, htio se naći, ali ja sam ga odbijala. Svaki put kada bi nazvao ponavljao je da je važno da ostanem. Ostani u mom životu, govorio bi. Nemoj nestati. A ja bih odgovorila, a kamo bih otišla?
Dok je tako jednom stajao na mom balkonu, rekao je da napokon ima osjećaj da na nečemu ima biti zahvalan. I onda me pomilovao po obrazu.
Zapamtila sam to. Pamtila sam sve, ali nije u tome bio problem. Istovremeno se može i zapamtiti i zaboraviti. Nakon nekog vremena riječi i djela nisu ista čak ni u sjećanju. Možeš sjediti na istom balkonu, gledati isti obzor istim očima, a da se ništa ne mijenja osim lišća na obližnjim stablima. No, ništa ne ostaje isto od danas do sutra. S razlogom se to zovu „izblijedjele uspomene“.
Naposljetku sam ga nazvala. Ručak ili večera, što god ti je draže, rekla sam. Izabrao je večeru. Da bar nije. Večera će mi teže pasti. Znala sam kako će se sve odviti. On će zakasniti deset minuta. Toliko je pristojno zakasniti. I doći će s dva nova vica i desetak starih pa ću ga morati podsjetiti da ih sve znam napamet. Boljet će me ponovo ih čuti i shvatiti da sam ih sve zapamtila.
Onda ću ga pitati želi li prvo nešto popiti, a on će reći da bi nešto blago, vino ili što god ja pijem. Morat će mi pomoći otvoriti bocu i sjetit će se da mi otvaranje boca baš i ne ide. I to će zaboljeti. Morat ću se ispričati, zaključati u kupaonicu na dvije minute i duboko disati. Kad se vratim, on će pregledavati moje police s knjigama poput nekog neznanca kada ti prvi put uđe u dom pokušavajući naći neku poveznicu kako bi se zbližio s tobom.
Gotovo da je i bilo onako kako sam očekivala. Zakasnio je deset minuta. Nije donio bocu vina ili cvijeće kao drugi muškarci kad ih pozoveš k sebi. Ušao je kao da dolazi kući, kao muškarac koji se vraća s posla – olabavljena kravata, gornji gumb otkopčan, sako prebačen preko ramena. Bilo je čudno vidjeti ga takvog. Tako nije dolazio kući čak ni kada je polagao neka prava na mene.
Ušao je s lakoćom, bez oklijevanja, kao stari prijatelj. Ali nije me zagrlio kao prijatelj koji te često posjećuje i kojemu je tvoja kuća drugi dom. Prešao je preko praga, a onda je zastao. Čekao je da zatvorim vrata ili učinim bilo što. Zakoračila sam prema naprijed, a on je ovlaš dotaknuo moj obraz svojim i brzo se povukao.

Ulomak iz “Ljubavne priče #12” autorice Annie Zaidi, u prijevodu Željke Gorički, objavljene u knjizi “Lotosi od neona” (uredile Lora Tomaš i Marijana Janjić, 2017.).

Foto: www.pexels.com

Marijana Janjić: Pokaz za autobus (pjesma u prozi)

Čini se kao sitnica. Odeš kod fotografa, on stisne čaroban gumb i za pet minuta možeš vidjeti minijaturno svoje lice kako te gleda dok ga gledaš kako te gleda a ti mu uzvraćaš pogled. Čini se kao sitnica. Pet minuta. I onda još deset minuta stajanja u redu. Pa te tvoje lice gleda iz nove neizlizane plastike. Svjetlost se odbija od njezinih rubova, tvoje oči sijevaju. Pet i deset je petnaest. Ali pokaz košta mnogo više od petnaest minuta tvoga vremena. Nekad tri sata rada tvoje majke. Nekad dva sata rada tvoga brata. Nekad je pak za njega potreban cijeli radni vijek tvoje bake u nazivniku razlomka. Nekad ga donese u svojoj torbi poštar s pozajmicom ujaka ili tete iz Njemačke.

Foto: www.pexels.com

Lotosi od neona Lore Tomaš i Marijane Janjić, urbana indijska književnost kao kontrapunkt egzotizmu

Naslovna stranica

U izdanju izdavačke kuće Studio TiM iz Rijeke i Indijskog kulturnog centra iz Zagreba objavljena je knjiga Lotosi od neona, indijski autori o gradovima i drugim ljubavima, svojevrsna antologija suvremene indijske proze i poezije. Knjigu su uredile te uvelike prevele Lora Tomaš i Marijana Janjić koje su već 2011. godine objavile knjigu suvremenoga indijskog ženskog pisanja Popodnevni pljuskovi (u izdanju V.B.Z.-a).
Knjiga je opremljena vrlo informativnim predgovorom koji također potpisuju Lora Tomaš i Marijana Janjić, a kako ističu urednice knjige, “većina je zastupljenih imena nezaobilazna teoretičarima i antologičarima koji se bave suvremenom anglofonom i/ili hindofonom indijskom književnošću. Zbirka uglavnom reflektira stanje na tim dvjema indijskim književnim scenama kakvim smo ga zatekle nekoliko godina boraveći u Indiji, od 2011. do 2015., i aktivno prateći literarna događanja i izdavaštvo, bilo da se radi o novim izdanjima, reizdanjima ili autorima koji su ponovno bili aktualni. Odraz je, prije svega, subjektivnoga književnog ukusa pa možemo reći, parafrazirajući stihove Aruna Kolatkara, da smo se u mapiranju dijela suvremenih indijskih književnosti navodile piratskom, a ne nužno kartografskom točnošću.”
Između ostalog, autorice su knjigu popratile bogatim biobibliografskim prilozima te većim brojem bilježaka, pa se s pravom može reći da je riječ o zasigurno jednoj od najvažnijih indoloških knjiga objavljenih u Republici Hrvatskoj u posljednjih nekoliko godina.
U knjizi su svojim prozama, poezijom te esejima zastupljene sljedeće autorice i autori: Sampurna Chattarji, Git Ćaturvedi, Mustansir Dalvi, Nabina Das, Tishani Doshi, Mridula Garg, Teđi Grover, Gulzar, Minal Hajratwala, Adil Jussawalla, Subhashini Kaligotla, Antara Karvare, Tabish Khair, Girirađ Kiradu, Arun Kolatkar, Mridula Koshy, Monika Kumar, Palash Krishna Mehrotra, Devi Prasad Mišra, Rohinton Mistry, Vivek Narayanan, Udaj Prakaš, Amrita Pritam, Mohan Rana, Sumana Roy, Mukta Sambrani, Sudeep Sen, Manohar Shetty, Ranbir Singh Sidhu, Savita Singh, Viđaja Singh, Arundhathi Subramaniam, Nisha Susan, Vandana Šukla, Jeet Thayil, Maheš Varma, Nirmal Varma, Šrikant Varma, Annie Zaidi.
Nije na odmet spomenuti da je na knjizi, osim Lore Tomaš i Marijane Janjić radio i veći tim suradnica i suradnika: Lana Filipin, Željka Gorički, Valentina Haić, Petra Ivanc, Miroslav Kirin, Krešimir Krnic, Monika Mali, Lidija Milković, Marijana Pasarić, Iva Stojević, Marinka Ulaga te recenzentica Ana Jelnikar. Autorica zanimljive naslovnice  je slovenska dizajnerica Saša Šuštar, a cilj je bio odmak od zapadnjačkih egzotičnih stereotipa vezanih uz suvremenu indijsku književnost.
Za navedenu su knjigu Lora Tomaš i Marijana Janjić dobile potporu za poticanje književnog stvaralaštva u 2016. godini Ministarstva kulture, a njezino su priređivanje i objavljivanje pomogli već spomenuto Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske, Ministarstvo kulture Republike Indije i Veleposlanstvo Republike Indije u Zagrebu.
Za knjigu Dinko Telećan kaže: “Lotosi od neona donose panoramu novi(ji)h književnih glasova Indije, u vrsnim prijevodima s engleskoga, hindskoga i hindustanskoga, i time otvaraju prozor, zapravo mnoštvo prozora u jedan čudesno mnogoglasan svijet, iznenađujući na svakom koraku i liječeći preostale predrasude čak i onih ovdašnjih čitatelja koji su donekle upoznati s paradoksima suvremene Indije i njihovim odrazima i izrazima u djelima današnjih pisaca i spisateljica. Dobivamo priliku čuti snažne glasove, precizno artikulirane krikove bunta u finim lirskim i britkim proznim komadima, obračune s tradicijom, ali i njene raznovrsne moderne pa i postmoderne rekonstitucije, propitivanje nabujale urbanosti i velegradskih kontrasta, glasove koji, senzibilitetom i književnim postupcima, uvelike korespondiraju s onime što se stvara na Zapadu, ali gotovo u pravilu zadržavaju svoju nezamjenjivu lokalnost koja je, kao što znamo, preduvjet za ono istinski univerzalno.”

Ilustracija: naslovnica knjige, dizajn Saša Šuštar

Link za daljnje čitanje o temi

Milan Zagorac: Kao protuteža egzotizmu i predrasudama – Lotosi od neona i delirija, izbor iz indijske urbane književnosti

 

Milan Zagorac: Kao protuteža egzotizmu i predrasudama – Lotosi od neona i delirija, izbor iz indijske urbane književnosti

Lotosi od neona i delirijaizbor iz indijske urbane književnosti, prevele i priredile: Lora Tomaš, Marijana Janjić
S druge strane, moj suputnik,
indijski diplomat, uvjeren je da će siromašni
Ostati kakvi jesu.
Rođenje
Piramidalno tereti budućnost novim rođenjima.
Naša jedina pustinja, svemir; pustiti zeleno da
Propupa crnim, ljudski mrtvački pokrov.
Slobodni
Parovi u svojim lancima oko zemlje.
Iz pjesme Približavanje zračnoj luci Santa Cruz u Bombaju, Adil Jussuwalla
Nije jednostavno iskočiti iz jednog kulturološkog kruga, ovog našeg euroatlantskog, judeokršćanskog, grčko-rimskog, u onaj drugi, strani, nedvojbeno egzotičan, iako istovremen, sinkron, štoviše i poznat europskom duhu, no prije po predrasudama o zemlji gdje će doći do “više spoznaje”, gdje će doći do “puta oslobođenja” već samim time što je u nju kročio, samom činjenicom da ju je omirisao, naime, nije to Indija, to je prije naš plan kulturoloških predrasuda koje unaprijed stvaraju okvir za (ne)razumijevanje drugoga, ne bi li se subjekt sam oslobodio opterećenja zapadne civilizacije. Ne, to je klasična pogreška koja nastaje iz površnoga klizanja, glisiranja po vrhovima fenomena, odnosno iz nezalaženja u dubinu. Tako otprilike izgleda i Amerika onome koji je ne pozna, naime, zemlja dembelija puna coca-cole i razvratnih MILF kućanica, puna zlogukih medijskih magnata, wallstreetskih vukova i otuđenih predgrađa, bez povijesti, bez istinske mitske poveznice, bez dubine. I jedno i drugo su pogreške koje ne vode ničemu, i jedno i drugo su samo parcijalne istine istrgnute iz konteksta, a koje nam neće ništa točno reći o južnokalifornjanima ili o stanovnicima Mumbaija. Dakle, ta je “okularna” spekulacija o Indiji pogrešna: Indiji koja jest utemeljena na svojoj višeslojnoj mitskoj ravni, štoviše na eonskim slojevima mitova, ali koja supostoji i danas i koja korespondira živo i aktivno u svijetu, pa će samim time baštiniti i ona opterećenja/interese/sukobe/sklonosti kao i ostali svijet, no sa svojom specifičnom podlogom.
Napraviti takav pothvat i usuditi se ući u samu “utrobu zvijeri”, dakle, ući u dubinu današnjeg “indijskog mita”, a koji se ogleda upravo u književnosti, a koju nam dobrim dijelom autorice antologije i nude, hrabar je čin koji hrvatskom čitatelju nudi trostruko više no samu literaturu: nudi okvir za razumijevanje, dakle, suvremeno, moderno čitanje jednog složenog društva koje proživljava istu globalnu manihejsku dramu kao i mi sami, nudi samu literaturu, odnosno autore koji su, iako često ovjenčani velikim nagradama (Man Booker i slično, ne zaboravimo, dobar dio indijske književnosti pisan je na engleskom i samim je time automatski u kontekstu globalne, planetarne književnosti, što može biti samo olakotna okolnost, no otegotna za nas uhvaćenih u zamku provincijalnosti, unatoč činjenici stoljetnog suživota/odnosa s centralnom svjetskom literarnom strujom, posebno u zastranjenju danas), u nas mahom nepoznati i ono što dodatno nudi je prijedlog, poziv, namjeru domaćem čitatelju (a ovo može biti i “knjiga za pisce”, barem jednako toliko kao i “knjiga za čitatelja”, dakle, čitanje) da makar rubno zaviri u književnost(i) koja zacijelo crpi iz indijske predaje (epova, Veda i sl.), ali dijeli i globalni plan i utjecaje (Shakespearea, Faulknera, Dostojevskog, Austera ili Pynchona, na primjer) koji ćemo simbolički označiti neonom, najlonom, plastikom, konzumerizmom, liberalizmom, kapitalizmom, preslagivanjem, kaosom, vrenjem, odnosno, kratko i jednostavno – daje tom knjigom čitatelju mogućnost da zađe pod kožu ne samo indijske književnosti početka 21. stoljeća, već i da revidira postojeće predrasude koje su neupućenom čitatelju Indiju zacementirale u klasičnim europskim slikama.
Nije slučajan, dakle, ovakav naslov: lotosi kao simboli nadilaženja tjelesne, materijalne, razine samsare, kao tisućljetni simbol nadilaženja, transcendiranja i neon kao trenutni simbol globalizacije, barem jednako kao što je to Facebook, Twitter, Google, coca-cola, dakle, kao manifestacije modernoga svijeta u “oblaku”, svijeta doguranog, dotegljenog na rub nove redistribucije moći nakon one poslije Drugog svjetskog rata, dekolonizacije i Hladnoga rata.

Autorice su s nevjerojatnom ozbiljnošću pristupile ovome poslu: od samog iščitavanja literature do rada na terenu, rada s autorima, sudjelovanja u književnim događajima, bezbrojnoj korespondenciji koja je urodila činjenicom da su sva autorska prava upravo na taj osobni način i uređena, s namjerom dakle samih indijskih autora da budu predstavljeni, pa makar i u jednoj maloj kulturi koja može računati na ograničeni doseg, najdalje u regionalnom susjedstvu sličnih jezika. Pa iako bi se ovakav rad očekivao unutar uređene institucionalne zajednice, dakle, sveučilišta, ono je nastalo, gotovo kao i sve ono najvrsnije u Hrvatskoj, izvan institucije, kao dio nečijeg entuzijazma. Pa čak i ta mala, gotovo nebitna činjenica za samu književnost, ovdje je nešto što osobno smatram nužnim za uzimanje u obzir ne bi li se, barem na taj način, nadoknadilo propušteno u službenim kanalima kojima je indijska književnost mogla komunicirati s hrvatskom, ali i kao potencijalna “karta” za budućnost takvih odnosa.

Foto: www.pexels.com