Arhiva oznaka: Marijan Brajac

Marijan Brajac: Iz brodskog dnevnika – Nasi kukus i mostovi

Evo, imamo odličan Mc Donalds. Nedavno je otvoren. Malo dalje je odličan restoran. Služe izvrsne stejkove. Znaju ih ispeći baš kako tko voli. Stranci svi tu idu. Možete dobiti i pivo i vino. Agent nabraja tako u nedogled.
“Ja u špade, on u kupe”, i tako u nedogled, ad nauseam i ab ovo, non stop.
Vi stvarno želite u neki naš, domaći restorančić, opet će on. Da to hoću samo to i ništa drugo, samo da zna da je čisto i uredno.
Agent me gleda začuđeno. Oči mu se izbečile kao kovanice od tri i po eura i na kraju krajeva krenusmo i uđosmo. Zapravo, sjeli smo pod jednu veliku nadstrešnicu pokrivenu gusto ukrštenim palminim granama.
Sa strane po dva ogromna glinena suda puna vode nad čijom površini plivaju lotosi. Mali bazen u sredini pun je jako velikih zlatnih ribica. Svaka je veličine našeg cipola porcijaša.
Bez obzira na religioznu pripadnost svuda se nailazi na to kinesko vjerovanje da zlatne ribice donose sreću, a te velike džare pune širokih zelenih listova sa Budinim cvijetovima davaju jedan osjećaj prijatnosti i opuštenosti.
U unutrašnjosti na zidovima reklame za Fantu i Coca Colu. To je neizbježno kao i svuda po cijelome svijetu. Nešto poput chemtrailsa, jednostavno, neizbježno je.
Gazda visok mršav čovjek oštrih crta lica, kratke štucane bradice prilazi. Na glavi mu je ona tipično bijela, pletena kapica koja je znak distinkcije. Nije Kinez.
U ruci mu jelovnik, a imena jela popraćena sličicama serviranog jela kako je to sad svuda po bijelome svijetu. Napravljeno radi turista. Praktična stvar. Agent naručuje sebi šejk od kokosovoga mlijeka sa nekakvim rozkastim sirupom i pokazuje na sličicu gdje je “Nasi kukus”. Tipično jelo prosječnih ljudi u Maleziji. Ja naručujem isto. Samo što tražim “satu hidjao es te”, jedan hladni zeleni čaj. Gazda uzima porudžbinu ali je ono kako se to danas moderno kaže “totalna zbunjoza”.
Nismo čekali mnogo i jelo stiže. Na malo većem komadu lista od palme koja daje banane prigani pileći batak, malo riže “bjanko” preko je koje posut obilato “sambal olek”, jako ljuti lokalni sos. Dvije fetice kukumara i dva komadića pomadore više su neka dekoracija nego dio jela.
Kašika i viljuška, samo za mene, umotane u neku jadnu salveticu od najtanjeg mogućeg papira dok je kod agenta mala metalna škudelica sa vodom. On počinje odmah da jede. Vješto pravi prstima baline od riže, čupne malo piletine i proguta a onda zatoća vrhove prstiju u vodu i nastavlja. Zatražih da se isto i meni donese. Gledam gazdu kako nosi. Djeluje mi nešto ko’ da mu nije dobro.
I ja činim baline od riže i čupkam meso sa bataka. Gazda samo sa vrata restorana snima li snima. Onda se okrenu. Čujem ga da nešto govori. Pokazuje nešto zamahom ruke. Ona nosi dugu svilenu haljinu u nijansama svijetlo plave i bijele boje. Ima jako lijepe bijele zube. Njegova žena. Hidjab na njenoj glavi je istog tekstila kao i haljina.
“Selamat datang, selmat datang. Bagus?. Dobro došli, je li dobro pita i smije se. “Bagus, bagus”, dobro je dobro je. Odgovaram odmah kako bi moj rječnik njihovoga, bahasa jezika bio bogatiji. Kad od nekog jezika znaš jedva 11, 12 riječi, ponoviti jednu riječ nosi mnogo.
Nastavljam sa motanjem onih balina od riže i pitam još onog ljutog sosa. Nisam ni progovorio a sos je tu.
Na kraju zovem gazdu da platim, on prilazi, raspravlja nešto sa agentom. Ovaj meni opet kaže da gazda ne želi da naplati. Gazda mi pruža ruku i kaže “terimakasih kowan lama”. “Terimakasih kowan lama” i ja ću njemu. Toliko sam znao i ja te riječi.
Hvala ti stari prijatelju. Ljudi neće jedan drugome to reći, hvala ti stari prijatelju ako nisu zaista prijatelji. Zato i nije htio da naplati jelo. Negdje smo već bili zajedno, samo ne možemo da se sjetimo gdje. To nije uopće važno.
Selam aleikium, aleikum selam. Mir s tobom, i s tobom neka je mir. Tako se tamo ljudi pozdravljaju. Kad znaš značenje, lijepo zvuči. Sama riječ, mir, opet donosi neke jako lijepe, nježne vibracije.
U portu veliki broj remorkera i “suppliersa”. Ovi potonji su “snadbjevači”. Nose i raznose sve što treba do dalekih platformi za bušenje nafte, negdje daleko, van dosega oka.
Na pijaci Kemamana, kako se zove to malo mjesto pale se prve lampice nad tezgama sa lijepo poslaganim voćem.
U povratku dok se vraćamo agent mi objašnjava na način koji bi i španjolska etiketa pohvalila radi otmenosti i načina govora. Nije bio problem sa onom škudelicom vode za prat prste i koju su mi četiri puta promijenili.
Zapravo sve je bilo skoro jako dobro. Kažem skoro jer mi je bilo žao da nisam slikao taj nasi kukus složen na komadu palminoga lista.
Nisam znao. Ni to nije problem kad je uviđavnost na mjestu. Naučio sam ako hoćeš da jedeš po domaću onda se jede samo desnom rukom. Lijeva ruka nije predviđena za jelo.
Nije bio problem ni što tada to nisam znao.
Misli, uglavnom , kod ljudi nikad nema problema.
Ne možeš krenuti da gradiš mostove i da je svaki kamen jednako isti. Važno je da se mostovi grade.
To je bilo negdje tamo na samom kraju prošloga vijeka, ne ovoga. Ma nema veze što vi mene tako divno ne znate.
Nema veze ni što ne znate kako ja čujem pitanje onog vlasnika restorana. Širi ruke i pita: “Besar kapal?” “Je li brod veliki?” Ja prstom činim mot na palminom listu i upisujem broj 145 izgovarajući riječ “metar”. “Icil, icil kapal” ja odgovaram njemu, mali, mali brod.
Bilo je to vrijeme kad je brod ispod 150 metara dužine bio smatran za mali brod. Svako vrijeme ime svoje. Kolumbo je krenuo iz Huelve sa ogromnim brodom da traži put za Indiju. A brod mu je stvarno bio velik. Bio je dug punih 25 metara.
I opet da vam rečem, ma sasvim mi je svejedno što me tako divno ne znate.
Zašto biste i morali na finimentu. Ne moramo znati svak svakoga. To ipak ne smeta da se mostovi grade. Ne moraju biti ni veliki. I najmanja ćuprijica nešto rastavljeno spaja.

Foto: www.pexels.com

Marijan Brajac: Dodaj još dva tri grada za brod i daj još đonte dva za mene

Bio je više nego poznat. Bio je vrlo poznat. Ako je trebalo da dođe nekoga zamijenit, uvijek je kasnio barem 20 dana u smjeni. Ili mu je bila baba bolesna ili mu je otac bio bolestan ili mu je ujna stare osamdeseteogodišnje tetke bila bolesna i tako u nedogled.
Nikad nije imao ni jednu lijepu riječ ni za koga. Nijedan kapetan nije bio dobar, nijedan kuhar nije znao kuhati, nijedan član posade nije bio dobar. Jeste bio kapetan i zapovjednik dugo vremena, ali on nije bio od Bratstva. On je znao samo za pare. Zvuči grubo, ali za njega se ništa ljepše nije moglo reći nego da je bitanga velikog kalibra. Ima i takvih.
Napravili smo onaj kontrolni đir po kuverti, gledajući čim prije da se vratimo u kabinu jer u Jakarti kad zapeče onda zaista peče. Imaš osjećaj da mozak mekša i da postaje mekan kao jaje u sorbulu.
Regula je bila uvijek ista: dok ne potpišeš da si preuzeo brod i to javiš firmi navodeći točno vrijeme, nisi bio komandant. Nije bio red ni da staviš na sebe uniformu dok je strani komadant na brodu. Ona se oblačila tek kad silaziš na kuvertu da se pozdraviš sa kolegom koji odlazi. Personifikacija arogancije.
Sjedimo u kabini. Pomalo još prevrćemo papire. Valiže su zatvorene. Presvlaka moja, ona civilna je na stočiću i samo treba da iza onog zadnjeg tuširanja i brijanja uletim u nju. Na meni bijela tuta. Na prsima samo kao oznaka čina onaj mesingani bedž. Na njemu je uniforma. Trebalo bi da djeluje, onako autoritativno, zapovjednički, kapetanski, ma opet stoji mu i figura na njemu đusto onoliko koliko sise na kokoški.
Odjednom, izvaljen na stolici rekne mi: “Nemojte se ofenditi, ma vi meni uopće ne djelujete kao kapetan. Nekako me više podsjećate na nekog kapa makine.”
Nije ni bio svjestan koliko mi je visoku ocjenu dao.
E, radio, što kažu? Kakvo će biti vrijeme? Oće li biti balanja?
Kao po nekom ritualu uvijek bi počinjalo tako Barbinim pitanjem dok bi telegrafista donosio “weather”, vremenski izvještaj gusto ispisan na barem jednom listu papira dok bi brod polagano cijepao more na roti put Finisterre.
Telegrafista daje jednu kopiju barbi, a drugu stavlja na navigacijski sto pa dodaje. “Neće biti bal Barba. Biti će izgleda maskenbal. Najmanje nam je “devetka”. Daju more i vjetra u prosjeku 9 do 10 bofora.
Sekondo, dovikuje Barba, danu vadi karte. Velikom onom redalicom gleda se rota i određuje se koliko će se blizu kraja pasat. Skoro da povuče lapisom liniju rote, barba dodaje, ma daj stavi još 5 grada više lijevo, radi broda. Sekondo počne povlačiti liniju kad jedan jaki kolap udari u provu a stakla na mostu se zabijele od morske pjene ko da je neko izlio bario mlijeka. Kad se brod umirio, reče barba opet, ma danu sekondo stavi još 3 grada više lijevo, radi broda.
800 stotina tona težine. To vam je 80 vagona tereta. To vam je, ne računajaći lokomotivu, cijelih 8 kompozicija jednog vlaka, jednoga voza. Ogromna masa dok je promatraš tako matematički, a na moru ništa za brod od skoro 140 metara dužine. U ta doba to se kontalo da je bio veliki brod.
Na vidiku smo portugalske obale. Tvrđava na Ponta Sagres da se kanoćalom dosta dobro razaznati. To je bila jedna od prvih pravih pomorskih škola. Utemeljio ju je portugalski kralj Henrik. Iza leđa su ga pratila dva imena “Enriche El Loco” ,”ludi Henrik”, a drugo mu je bilo “Enriche El Navegador”, “Henrik Navigator”. Kralju je plovidba bila opsesija i volio je više kako kažu od samog kraljevanja. Kroz lente kanoćala lijepo se vidi kako more dobrano tuče o stijene koje su činile obalu. Pomalo se probijamo naprijed. More je u provu i brzina je pala.
Tih biskajskih 360 – 370 milja dužine su tako relativne. Sve ovisi o vremenu. Ako je prihvatljivo dva dana i vanka si. Ako je zakuhalo zna se i otegnuti. A ovi put je zakuhalo. Počinje sve više i više da brije i da vrije. Biskaj nije samo akvatorija sa praktično uvijek jako lošim vremenom. Danas malo ko zna. Biskaj je grobište parnog broda “Daksa”. Gledano u okvirma prostora kojega smo nekad nazivali riječju “Domovina”, Biskaj je mjesto gdje se dogodila tragedija. Bila je to suštinski tragedija veća od one “Titanica”. Niko, jedan jedini čovjek nije uspio salvat glavu. Biskaj ih je sve progutao. Nebitno je što danas malo ko zna da je to bio jedan nesretni 26. siječanj 1930. Vrijeme prolazi. Tek na godišnjicu toga dana pojavi se pokoji članak koji evocira uspomene na tu nesreću. Usput, čisto onako, a samo zato što pišem iz Boke Kotorske. U posadi pod komandom kapetana Vlaha Baletina iz Grada posada je bila sastavljena od ljudi sa cijelog Jadrana. Kadet koji je tad bio na brodu bio je pokojni Petar Davidović iz Kaluđerca kod Budve rođen 1904. godine. Tek je počinjao.
38 ljudi iza kojih je ostalo preko 50 siročadi i 17 udovica. Pravi kolap u pravo, čitaj naopako vrijeme otvorio je štivu broj 1. Svi su pošli fondo i brod i ljudi. Dva dana kasnije nađen je bokun krme brodskog čamca na kojemu je pisalo “DAKSA” – Dubrovnik.
To je Biskaj, između ostaloga.
Ko da je vrag crni okupio svu svoju bližu i dalju familiju pa ih pozvao na neko slavlje. 30 grada lijevo pa 30 grada desno. Prova posrne pa para ko da se brod zakoćuto i hoće da vidi đe je dno. Sve se drma i trese. Cijeli brod umotan u bijesni podivlali huk vjetra omotan u pjenu od mora što se rasipa po zraku. Intanto, Finistera je ipak za nama pasali smo je tamo neđe kasno popodne da, ako Bog da, još malo pa da pasamo i Oushant. To je lanterna na sjevernom kraju Biskaja
Kasno veče, malo prije ponoća, gromki prasak. Nije bilo svirke sa alarmima ono ko u filmovima. Dvojica su pošla dole i vraćaju se brzo. Dvoja vrata ispod prostora srednjeg nadrgrađa more je slomilo . More ulazi ispod nadgrađa raznoseći po unutrašnjosti sav složeni materijal.
Prednja vrata smo nekako zatvorili. Sekamo more bujolima. Noštromo Joso sa Krka bjestima kroz zube. “Ma vrag ga zel, ma zač je moralo razbit bačve sa vinom, porco dindio.”
Učinili ovo, učinili ono, ma prvo što smo učinili slomili smo sebe od posla. Boje i to nego guzicu zatoćat u ledeni Biskaj. Dijelimo se sad. Neko na počinak, a dio nas na most radi osmatranja. Ma ne pasa vele i začuje se onaj ne toliko glasni koliko duboki ton zviždaljke kojom se zatvara doglasna cijev. Nije bilo vele telefona tada, čak ni na mostu. Barba s nekim priča na kratko pa onda resko odbrusi, ma daj dođi mi gore na ponat. Nemoj mi držat diskorse na ovu pipu. Valjamo se ali se makina ne čuje. Neka dezgracija se dogodila. Tišina zvuči baš nekako zlokobno. Olujna noć to pojačava još više.
Kapo dolazi na most i bez uvijanja kaže. Pukla je košuljica i toka je izvadit i staviti novu. Ako uspijemo biće dobro.
Ure prolaze, strašno polako, svaki minut je duži sad od ure. Da je začuti samo ono da makina ponovo” zabomba”. U ruke Gospodinove i sa alatom u rukama ekipe iz makine pa da se čeka na ono englesko “IPP” – ” if pass pass” – “ako prođe, prošlo je”. Mi na mostu gledamo naprijed ne bi li viđeli lanternu Oushant, a znamo da idemo nazad. Ajde Bogu fala barem je kraj daleko. Sad je vrijeme đe se ne konta ona “fali more drž se kraja”. Sad vrijedi “samo što dalje od kraja”. Što ti je kraj dalje, to si sigurniji dok makina ne zavrti. Prođe noć, prođe svitanje. Onda se začuje neka buka i osjetimo kako brod vozi . Zasvira i onaj fišć na doglasnoj cijevi. Čuje se kako je Barba reko. “Ajde, fala Bogu, svaka vam čast. Homo s anđelima naprijed.”
Obećana boca whiskija za nagradu onome ko prvi vidi lanternu mi je propala. Timunjer tvrdi da ju je on video prvi. Ma nema veze. Važno je da makina vrti. Baš je važno. Bio je pravoslavni Badnji dan, 06. januara 1966. kad je košuljica pukla. Bio je 07. januara kad je makina zavrtila.
U to doba na kraj pameti mi nije bilo da ću 50 godina poslije to pominjati. Pa i kad se sjetim one budale što mi reče da mi ponašanje liči ponašanju makiniste.
Nikad, nikad poslije nisam rekao onu često puta izgovorenu “ma zajebali su oni kurvini sinovi doli”.
Jes, oni su doli prosto zato jer im je radno mjesto doli. Ko i svuda i među njima se nađe neka trula jabuka.
Ipak kad se sve suma, to su bili nevidljivi ljudi a heroji. I oni timunjer, što me zajebo za onu bocu whiskija nikad je ne bi popio da nije bilo tih ljudi “doli”. Ljudi od arte i parte, korađa i snage. Ogromna većina kapetana jer ipak se uvijek radi sa nekim prosjecima znaju rijet “ma oni doli”. Oni drugi, malobrojniji a i sebe stavljam u njih kad se sjete ovakvih momenta kažu u sebi, da se ne čuje, nema potrebe da se vele priča, gospodo makinisti da vam stisnem te šporke žuljevite ruke. Nije priča što su vam ruke šporke nego vam je obraz čist. Jer ste ljudi od arte i parte.
Još jedna storija, još jedno moje sjećanje. Hotio sam ja zapravo o ovome pisat juče ma me kalendar odnio. Dan ne može biti bez kalendara niti kalendar bez dana. Počelo je sa čestitkama moja dva stara poštovana prijatelja sa FB-a. S prve nisam uhitio sve konope u ruke a onda sam se sjetio.
Juče je bio jedan dana kojega u ovo vrijeme nema. Zvali smo ga raznim imenima. Negdje je bio to 11. septembra, neđe je bio 10. rujan, neđe možda 11. septemvri ili tako nekako a onda bi ga utopili svi u ime “Dan mornarice”. Bilo i prošlo ko da nikad nije bilo a nije baš ko da nikad nije bilo.
Uhitilo me bilo da razvezem jednu razdvojenu priču o tome kad mi je comp štroco. Kopam po onom zmijskom leglu od gomile kablova ispod radnog stola i masom kojekakovih škartoca punih nečega a sam ne znam što je unutra. Skoro mi je bila počela menstruacija no o tome drugom zgodom kako sam paso kad sam sad pred dva dana radio sistematski za matrikulu. U kartonu je bilo i pitanje o menstruacijma između ostalog. Drugom zgodom nekom.
Premećem te škartoce i onda uzimam u ruke moj ratni plamenac komandanta ratnog broda. Došao sam do njega i uvijek znam đe je, baš uvijek. Nekad ga razmotam kad sam sam u kamari. Nema potrebe pokazivati to ikome.
I onda opet ja po svoju. Dođe ono, što kažu, “što je vrag činio kad nije imao posla”. Odgovora ima raznih i jako su slikoviti jer u tim pričama što je vrag radio kad nije imao posla obavezno je uključena i njegova mater.
Opet vrag ne da mira i počinjem sa onom najgorom rabotom pomoračkom kad pomorac ne čini ništa. Misli.
Nije baš svaki dan i svaki čas, ali jako često kad činim pilotanje i manovru sjetim se prve manovre. Prva manovra je nešto što se pamti, kao prvi zagrljaj, kao prvi poljubac. Pa tako, padne mi na um onaj mali minolovac u Splitu, u Lori. I padne mi na um i Johny. Znam da Johny to sve prati a vjerujem da će njegova K. ovo zamijetiti.
Ma nema veze i ako ne zamijeti. Priče sve o nečemu što je bilo pa kao da nije bilo, a jeste bilo isto kao i taj dan juče, kao ona dezgracija u Biskaju, kao ono veče kad se kuhar nije žalio da mu tava leti sa šporetima pa je prigo palačinke. Svakome po dvije, a makinistima koliko ko hoće, ko i ona botija whiskija. Ma nije je pobumbio sam. Nije ni mogo. Nas malo manje od 40 na brodu a botija mala. I tako, ostalo je sjećanje i na taj aperitiv pred palačinkama. Nekako smo razvukli pa je svakome pripao po jedan čep.
A bio je to poseban whisky, ne zato što je to bio onaj “JW – Red label”, neki su ga zvali kratko “Šetač”, a mi smog a poneki zvali” paliguz”.
I onako kako to mora bit, nije dobio kupicu mada je mogo. I Barba je uzeo sam onaj čep i kratko reko,” kapo, svaka čast”
Tako I ovaj miks na finiminemtu, sve nešto čega nema, ko da nikad nije bilo, a bilo je i biti će vazda dok se pamti. Kakv god bio privid onoga što nazivamo stvarnost pa nešto jest a nešto nije. Nečega ima a nečega nema ko da nikad nije bilo a jested ok god se pamti kao i sve ovo gore.
Često se sjetim i one budale i one njegove sentence “nemojte se ofenditi, ma vi meni uopće ne djelujete kao kapetan. Nekako me više podsjećate na nekog kapa makine.”
Ponosam sam na tu visoku ocjenu. Zaista sam ponosan jer sam u grupi onih koji brod ne dijele na one gore i dole. Brod je brod. Ili ga ima ili ga nema. Brod je jednota.

Foto: https://www.youtube.com/watch?v=u513vhbmYvM

Marijan Brajac: Iz brodskog dnevnika – Divento sam tenente

Čuvena ona drvena džara iz koje se izvlače pitanja za polaganje ispita. Na svoj način relikvija dubrovačke Nautike. Izvadim broj pa ajde, pitanje po pitanje. Završavam sa brodskom medicinom. Nema pitanja koje ne znam, barem mi se para tako.
Dunkve, imamo porođaj na brodu. Ajde mi pričaj što ti toka učinjet.
Gosparu, ženu treba prvo obričit, ja ću ko iz topa. Ma daj, svi bi vi bričili, i ja bi kad bi mogo. Ona je već na stolu i toka činit ono što treba da se dijete živo i zdravo rodi. Što ćeš raditi.
Upisat ću u brodski dnevnik, opet ću ja. Ma sve je u redu, ma mali čeka, preša mu je da iziđe, ‘naš već đe je, ala da, govori. Žena je kratkog respiracijuna. Dat ću joj bocu rakije dodajem.
Santo cielo, nećeš ženi dati bocu rakije. Rakiju ćeš popit ti i ovi što ti asiste, a ženi ćeš dat da puše u praznu botiju. Jeli ti chiaro to. Mora jako puhat u botiju. To će pomoć djetetu da iziđe.
I… naš dobri dotur nastavi sa pričom. U zadnji čas ja upanem: “Gosparu doktore, toka malašnom i pupak vezat.”
Ma bravo ti ga, doktor će, “viš kako ti sve znaš, ma bravo ti ga. Ma manjifiko, propito. Eto položio si.”
Onda ozbiljno doda: “znaš, boje je ipak da žena rađa doma a ne na vaporu. Intanto sad znaš.”
Još par pitanja iz navigacije i onda ono službeno- Čestitamo vam. Sad ste tenente. Pasali ste ispit. Dođite u poneđenik u kapetaniju po brevet.
Ma tek je svanulo, a ja sam već bio u Gružu ispred Kapetanije. Moram još dosta čekat dok se otvori. Malo gledam brodove u portu. Došo je i oni mali s Mljeta, “Karlovac” se zvao, “Perast” i oni ini drugi došli su u operu znatno kasnije.
Evo ga, vidim ga. Kapetan Srećko se penje polako na pjan. Teško ide kako ga je ono kolpalo u Koreji kad mu je brod bio torpediran, a on i njegov ekipađ finuli u neki logor za ratne zarobljenike. Težak je rad na rižinim poljima. Tu ga je i kolpalo.
Kucam na vrata kancelarije. On me poziva da uđem. Smije se i onim svojim blagim pomalo piskavim glasom reče: “nema više lustravanja mesinga, a? Sad si tenente, a?
Jes, kapetan Srećko, ja ću, ecco mi, zato sam subito arivo da mi date brevet.
Kapetan Srećko podigne brevet i reče mi: “Tu je brevet, ma moramo još nešto učinit. Neće biti dugo, ali će ti dugo trajati. Danu, primakni se bandijeri pa ponavljaj za mnom”.
Primaknem se zastavi kako mi je rečeno. Uhitim kantun od nje svojom desnom rukom i glasno ponavljam riječi:
“Ja, Brajac Marijan, Poručnik trgovačke mornarice, zaklinjem se svojom čašću da ću uvijek čuvati i braniti ugled svoje Domovine.
Zaklinjem se da ću gdje god bio…
E, a sad poljubi zastavu.
Poljubih zastavu i uzimam brevet na kojemu piše moje ime i zvanje, “Poručnik trgovačke mornarice”.
Izlazim leđima vanka. Kapetan Srećko mi se osmjehuje i kaže mi “Sretno!”.
Taman da zatvorim vrata a on prstom one zdrave lijeve ruke pud mene pa onda put zastave i reče mi: “Znaš”.
Izlazim vanka i razmišljam da li da preskočim zaletke Petku, Srđ ili samo Zvonik na Stradunu.
Ma čeljadi moja, tako vam je kad se diventa tenente.
Danas je to sve puno puno drugačije.
Koliko su mi rekli, bandijera se više ne ljubi.
Sve je drugačije.
Sve se kambijalo.

Ilustracija: Hugo Pratt, Corto Maltese

Marijan Brajac: Iz brodskog dnevnika – Moja zvjezdica (Daljine sa ukusom soli i bršljana)

Konačno, taj često puta mučan ukrcaj i niz putovanja dugih 7 mjeseci se konačno završio. Iskrcavam se u Valletti i konačno kući. Crkvu koju je podigao kao svoju zadužbinu u Valetti nakon otmice otomanskog komadnog ratnog broda kapetan Petar Želalić iz Bijele, nisam vidio.
Ulazak u veliki trajekt Tirenije pod talijanskom zastavom nije dao naslutiti da će put do doma biti, pa recimo, i dug i težak i neugodan i da se pamti zauvijek.
Sirakuza, Sicilija. Vrlo rigorozan carinski pregled. Nostromo me moli da mu pomognem nekako olakšati proceduru sa unošenjem Ringa. Ringo je mala simpatična čimpanza ali samo naoko. Zlopamtilo i gleda samo kako će ugristi za nogu ako mu se netko ne sviđa. Nema načina za pomirenje bez tvrdo kuhanih jaja. Ne znam ni sam koliko sam mu ih odnio da se izmirimo nakon sto sam ga jednom iz čista mira polio dobro hladnom vodom.
Guramo se namjerno oko carinika nas 18 da stvorimo sto veću gužvu. Dvije šteke cigareta rješavaju situaciju i izlazimo van. Ringo kao da zna kako treba da se ponaša. Miran je, ne skviči i ne skače u onoj svojoj škatuli.
Nema taksija. Jedini prevoz su konjske zaprege. Unajmili smo dvije. Slažemo sav prtljag na kola i onda i mi na njih. Idemo kao oni američki useljenici kad se osvajali zemlju u Oklahomi. Treba savladati jednu dosta veliku uzbrdicu. Nismo ni počeli sa vožnjom, a oni jadni konji samo raširili noge i ni makac dalje. Svađamo se onako baš mediteranski sa vlasnicima zaprega koji opet protestiraju da smo teški i mi i prtljaga.
Izlazimo vani i guramo kola. Duša nam ispala. Kad smo došli konačno do željezničke stanice plaćamo, smijemo se i častimo vlasnike zaprega pivom. Oni nam pomažu pak naći kupe u nekom vagonu, a nas je ni manje ni više nego 18.
Zvižduk lokomotive i konačno za Reggio Calabria preko Messine. U neke kasne noćne sate gledamo sa divljenjem kako cijela kompozicija ulazi na trajekt i izlazi opet u Reggio. Tehnika, ali ništa bez broda, ništa kažem ja vama.
U Bariju imamo sad cijeli dan pred sobom. Navečer odlazak našim čuvenim trajektom “Sveti Stefan”. Bio je to onaj mali crni čuveni “Svetac”. Dok su se prošle formalnosti u Baru, čekamo zadarski autobus koji iz Bara polazi u 18:00 za Rijeku.
Stižem zaista jako kasno doma. Nisam se ni pozdravio sa ženom koja mi šapće da je ne budim i da je ne ljubim. Prilazim kolijevci i gledam je kako spava.
Moja mala zvijezdica.
Ujutro ona se budi i kaže kako to ono djeca pričaju jezikom najjednostavnijih riječi. Gleda u nas držeći se za ogradu krevetića i pita: Mama ko to?
Mama joj objašnjava da je stigao tata a ona uzme sliku sa noćnog ormarića, smije se, ljubi sliku i sve ponavlja “tata, tata”.
Danas kad je moja zvijezda već na zalazu, pitam se zašto i dan danas ne mogu objasniti nikome da je to bio prvi teški momenat vezan za plovidbu i da će ona uvijek biti moja mala zvjezdica.
Mora biti, nema druge, to je neki vrag koji izlazi iz lamarina i otruje čovjeka i učini mu da neke stvari ne umije kazati. Onda to raste i raste a taj toksin je sve jači.
To je nešto iz mora i lamarina, sigurno.
Ne znam kako to onda nisam umio da se izrazim. Danas je izgleda još gore.
Stalno se nadam i mislim da ona ipak zna da je ona uvijek bila i da je i dan danas ostala moja mala zvjezdica.
I opet vam kažem, ubio me Gospod Bog ako nema nekakvoga otrova u tome moru, ružini i lamarinu pa otruje. Eto tako. Nema se tu što mnogo pričati. Gorki, amari frutti di mare.
I onda kažu, lako je njima, oni navegaju.
Daljine.
Neću se s nikim kontrestati da znam bolje od drugih što je daljina.
Omnia mea mecum porto.
Da, sve svoje sobom nosim, samo tako i nikako drugačije.
Više se uopće ne trudim da me iko razumije. Kako bi me drugi razumjeli kad ja ni sam sebe ne razumijem.
Vražje te daljine. Daljine, pune otrova.
A, strah me, vele me strah. Znam da sam otrovan daljinama a neću sebi to da priznam
Daljine se ne mjere ni metrima ni kilometrima već otkucajima srca. Srce nije otučeni limeni lončić sa slikom Paja Patka.
Svakim danom sam sve drugačiji od drugih i sve se manje trudim da budem kao i oni. Nekad mi se opet čini da se ni oni ne trude bacit oćadu da vide što se događa.

Vox clamantis in deserto

Foto: LPG/C Venere, Hurricane, 19/jan/2013 @ YouTube
www.youtube.com

Marijan Brajac: Iz brodskog dnevnika / Grobar

Da, jako često smo ga pominjali. Bio nam je svima poznat kao čovjek koji je jako brzo postao zapovjednik i kao kapetan koji je obično vodio brodove svoje kompanije na zadnje putovanje tj. u rezalište kad bi za to došlo vrijeme.
Dokoličari iz njegovog malog mista, a i podosta kolega, iz zlobe su mu stoga dali nadimak “Grobar”.
Tada, pošteno govoreći, većina mu je pomalo zavidjela. Svi su gledali takva putovanja kao lijepu prigodu da dođu do kakvog zaista originalnog brodskog suvenira. Drugu stranu medalje izgleda nitko nije znao ili su je pak odlično znali što sa mnom tada nije bio slučaj. Priznajem, tu i tamo spopala bi me želja da povedem brod u rezanje ne znajući tada zašto to želim.

***

Kažu, ono što misliš prije ili kasnije će se dogoditi. Nakon više od tri decenije dogodi se i to. Naoko i za nas na brodu neplanirano. Arestirali su nas radi dugova kompanije. Naši brodovi su postali vrlo prepoznatljivi. Čim nas vide, odmah neke zastrašujuće priče, nije plaćeno ovo, nije plaćeno ono. Sve je dobro dok ima hrane i vode. Dva dana, tri dana, jedna sedmica pa druga. Na kraju pretumbasmo svi zajedno i treći mjesec. Jako mučno vrijeme. Svi su pod stresom. Tenzije se osjećaju i u zraku.

***

Stajanje na sidrištu Abidjana oteglo se preko mjere. Čekamo na isporuku kompresora za frižider koji sada već više grije nego što hladi: dobra opskrba mesom koju smo dobili znajući da će putovanje biti dugo, ubrzo će postati neupotrebljiva.
Kakvi god smo, da smo, kad je brod u pitanju, uvijek tvrdim nema ljudi koji su snalažljiviji od nas. Kidamo meso “na kaiše” i stavljamo ga u velike lonce sipajući na njega so. Netko kaže: “Ovako su kauboji solili meso”. Drugi mu odgovara “…beš kauboje, bolje bi mi bilo da nikada u životu ni kaubojski film nisam vidio”.
Tri tjedna su prošla i konačno se maknusmo. Nismo, što se kaže, dobro ni zabrazdili na pučinu, a vrijeme jednostavno podivljalo. Treći dan dolazi kapo i kaže da je jedan od dva generatora u upotrebi otkazao. Treći je bio odavno van upotrebe, nije bio ispravan ni kad smo krenuli. Pita što ćemo da radimo. Što da radimo moj kapo, rečem, dosta smo radili. Nema nam druge nego da pustimo malo i Gospoda da radi za nas. Neka učini da barem taj jedan na ruku izdrži do Karachija. Dobar je bio Gospod i shvatio je da stvari treba uzeti za ozbiljno pa nije dopustio da i taj jedan generator na ruku otkaže.
Valovi sve veći i veći. Jedva se mičemo. Svak se pomalo moli Bogu. Nitko to ne govori, ali se zna. Možda jedino ona trojica oboljelih od malarije nisu jer su zaista bili ozbiljno bolesni.
“Naši, naši”, čuje se poziv negdje kasno navečer. Odgovaram i za čudo otkrivam da je u pitanju drugi brod naše firme. Shvaćam da uvijek ima gore od gorega dok mi pričaju kako odlaze na kopno i kupe vodu iz nekakvih lokava koju kasnije prokuhavaju koliko mogu. Od par bolesnih, trojica su umrla od malarije negdje u nekoj afričkoj zabiti. Strah mi raste i ne pušta me. Bar da imam s kime onako otvoreno popričati. Ne ide ovo na dobro. Ne ide.
Konačno, Karachi je na vidiku. Konačno, naše muke su završene. Dobiti ćemo opskrbu, dobiti ćemo pare, moći ćemo van. Gotovo sve, samo da se pregrme još ova dva dana na sidru u čekanju na slobodan vez. Sva lica imaju nekako veseliji izraz.
Jedva čekamo da se vežemo i vidim da svatko od nas onako pokušava pogledom probiti onaj debeli žuti zrak pun pijeska i prašina kroz kojega se u daljini naziru konture kopna. Zadovoljni smo ipak svi. Tipično onako pomorački, sva muka se zaboravlja. Tih pet, šest dana planiranoga boravka u luci biti će baš ono pravo. Odmor i čistač svega onoga lošega što je ostalo iza nas i iza ovoga zaista tegobnog putovanja.
Finalmente, makina je testirana, sidro izvirano, a pilotina u prilazu. Nikad mi nije bilo ljepše vidjeti pilota kako se penje na brod kao taj put. Prolaz kroz uski kanal i konačno za bankinom. Ovaj put me nisu nervirali tako ni carina ni policija, njih nešto više od dvadesetak. Dijelim cigarete i flaše, samo da se maknu i odu s broda.
Pitam agenta za pare i opskrbu, a on mi kaže da će mi znati kazati tek sutra. Mali alarm mi svira u glavi, ali ubjeđujem sebe da je sve u redu. Na kraju i firma je potvrdila tako. Zovem ih sljedeći dan. Standardna priča o krizi na tržištu, da se strpimo i da će biti sve u redu. Solda intanto nema ni na sliku.
Prođe jedan dan, prođe drugi, treći na izmaku, ali nema ništa. Svi su se na brodu uskomešali. Svaki čas mi se kuca na vrata i traže pare kojih nema. Sastančim na brodu s ljudima i pričam im priču u koju ni sam ne vjerujem. Ipak ubjeđujem sebe da će biti sve u redu iako se iskrcaj već pomalo bliži kraju. Premještamo se na drugi vez da okončamo iskrcaj. Još dva-tri dana pa put sljedeće luke. Kažu iz ureda samo da ćemo put zapada, kažu nije ništa fiksirano.
I onda “big bang”. Vlasti na brod i obavještavaju nas da je brod arestiran zbog dugova firme. Zovem ih na telefon i opet isto. Kažu mi, nema panike za par dana sve se rješava.
Vidimo da je vrag odnio šalu i zatvaramo štive. Držimo ono malo tereta i ne dajemo više ništa da se iskrcava.
Jedan dan, pa drugi pa dvadeseti pa četrdeseti pa eto skoro tri mjeseca. Kad god zazovem ured, uvijek svaki od šefova je zauzet, službeno na putu, na sastanku, na poslovnim razgovorima. Najviše je zauzet generalni i direktor komercijale. Kasnije su bili toliko zauzeti da mi više nisu uopće prihvatali pozive. Što se može. Rade ljudi svoj posao. Mi na brodu ne radimo ništa. Mi čekamo i preživljavamo tu agoniju i sanjamo kako doći kući.
Agent, stari jedan gospodin pokušava na sve načine da nam olakša život. Dobili smo nešto malo novca, nešto malo hrane, ali to nije to to. Hranu za deset dana ne možeš razvlačiti tri mjeseca, pare potrošene odavno. Svi smo bijesni, jadni, umorni, napušteni i bijedni.
Konačno iza više od dva mjeseca kažu nam nema druge. Brod u koji je trebalo samo malo uložiti ide u rezanje. Agent nam daje svaki tjedan nešto malo para da si možemo sami kupovati hranu.
Utanačuju se detalji oko odlaska broda u rezalište. Agent opominje da ne bi uzimali stvari sa broda jer je kontrola od carine striktna. Odlazak u obližnje rezalište očekuje se svaki dan i stalno se odgađa. Jednog dana nakon kontrole osjetih strašan grč u želucu. Hrana, objašnjavam sam sebi da bih ostao ukočen od straha videći šolju punu krvi. Četrnaest puta tako čekajući kao spasenje odlazak u rezalište. Gubim pomalo snagu.
Dođe i taj dan. U međuvremenu lutam po gradu i raspitujem se kako mi je naređeno koja je putna opcija najjeftinija. Odvez i prema rezalištu. Brod prazan, krmeni gaz pojačan maksimalno. Prva polovica posade isplaćena i već je pošla kući. Sada smo i mi na redu. Moj zaostatak zarade biti će mi isplaćen dolaskom kući. Prihvaćam tu soluciju samo da se ova agonija konačno završi. Agent mi poklanja sekstant s broda za uspomenu.
U prilazu pojačavamo brzinu maksimalno da nasukanje bude što lakše. Sirena je aktivirana da svira stalno. Lijepo vrijeme, mirno je i ispred nas velika pješčana plaža na koju ćemo ga nasukati. Gadani Beach, groblje brodova u neposrednoj blizini Karachija.
Pilot naređuje maksimalnu brzinu čak i po cijenu oštećenja stroja. Sada je to nebitno. Gotovo je. Zalijećemo se na plažu u vožnji svom brzinom. Brod kao da je starac koji se zgrčio, a onda dobije neku snagu i vrati se malo natrag.
Stroj još vozi, a brod se okreće, čas lijevo čas desno, izvija se, ali neće naprijed. Čudno nešto, osjeća se da se opire i jednostavno se ne da. Tek iz trećeg pokušaja uspjeli smo jedva da ga nasučemo. Makina još vrti ne bi li brod bar malo našao puta da pođe naprijed. Sve se uvija, čudni neki zvukovi i onda mrtva tišina. Stroj se zaustavio. Sirena kao da hvata zadnji dah, sniženim tonom zacvili još jednom i kraj.
Tišina i u zraku nešto čudno. To duša moga broda traži svoj mir i kao da me me pita samo jedno: “Zašto?” Priznajem svima, zavrtila mi se jedna suza.
U zraku se osjeća nekakava tuga da je skoro opipljiva.
E moj brode. Nikad više, nikad više ne bih vodio brod na rezanje pa da mi ne znam što ponude. Nije brod hrpa željeza, brod je nešto lijepo i živo. Tek u tim momentima čovjek vidi i osjeti da brod ima dušu. Veliku dušu, veću nego je mnogi ljudi imaju.
I dan današnji kad sanjam još jednu šetnju po palubi, kad sanjam putovanja iza mene, osjetim onu tjeskobu momenta kad je makina stala i izdisaj sirene kad se sjetim izdisaja moga broda.
Svejedno, da mi se ponudi da vodim opet brod u rezanje ne bih to prihvatio. Ne bih. Časnu vam riječ dajem. Nisam ja grobar.
Ne tako često, u noći probudi me ono zadnje izdisanje sirene. Nije to bila sirena nego duša jednog dragog stvorenja u zbunjenosti na koju stranu da krene. Mahnem rukom, tjeram one crne gavranove. Oni odlete. Prođe onako, podosta vremena. Kad pomislim kako su pošli oni se opet vrate.

Foto: http://www.shipbreakingplatform.org/press-release-ngos-publish-2013-list-of-toxic-ship-dumpers-german-and-greek-shipping-companies-amongst-the-worlds-worst/

Marijan Brajac: Iz brodskog dnevnika – Gospođica iz Pariza iliti Trst je naš

Baš se divim sam sebi kako sam ovo našao, a još više kako se sjećam ove melodije mada se ne sjećam npr. što sam jučer imao za objed.
Na Konalu, bilo je to u ono vrijeme krize sa Trstom. Svaki čas lete eskadrile aviona iz Mostara. Vježbe jer “Trst je naš”. Tu i tamo prođe sa Srđa kakva manja četa vojnika i pjevaju onu “Kud narodna vojska prođe…”
Moj pokojni otac žuri uzbrdo i nosi neki veliki fagot u ruke umotan u onaj kafenkasti pakpapir. Ulazi bijesan doma i govori, “Majku im njihovu, uzeli su nam Trst”.
Mati ga umiruje i pokušava mu spjegat da on ne može riješiti pitanje Trsta. Onda otac raspakira kartu i unutra, radioprijemnik “KOSMAJ”, altroke svi ovi današnji tableti i čuda.
Ušteka radio u struju, vrti onom iglom i traži neku stanicu.
Mademoiselle de Paris. Razlijeva se muzika ove stare melodije koja je bila onda tako popularna.
Kasnije tamo negdje 1998., brod “VIRPAZAR”, Dairen, luka u Kini. Šetam polupraznim gradom predveče. Veliki neki trg i čuje se opet ova melodija male Parižanke, a vjerovali ili ne jedan mladi par pleše uz ovu muziku na tome pustome ogromnom prohladnom trgu.
I tako, svaki put mi se vrati pred oči ona slika oca kako se ljuti radi Trsta i otvara pakpapir i uštekava radio u zid.
Sjetim toga svaki put kad čujem ovu melodiju a slike se vrte pred očima kao da je to bilo juče.
Ma budite mi svi zdravo i veselo
Jutros Boka sva umotana u maglicu.
Možda je i Saint Germaine jutros u kakvoj sumaglici dok preko njega parižanke negdje žure, a zrak lijepo miriše od njihovih parfema
J’aime Paris.

Marijan Brajac: Taj prokleti mali komarac (Um pequeno amaldiçoado mosquitinho)

Žurno koračajući prema svome brodu zamalo da nije ugazio u duboku lokvu vode kad ga prenu poziv: Buenos dia Senhor Capitan Bartolomeo, Mazal Tov, okrenu se u polukrug preskačući veliku duboku lokvu mutne vode. Pogleda na stranu i opazi Šloma, trgovca iz Haife kako mu maše i nazdravlja Badnji dan.
Odmahujući Šlomu, udari sam sebe punim dlanom po vratu osjetivši ubod komarca. Komarci ovdje nisu kao na drugim mjestima. Ovo su komarci iz Cochinaa, malaričari: ne vidiš ih koliko su sitni ali kad ubode pravi, glava dolazi u pitanje.
Već se osjećala vrućina, a zrak je bio vlažan od malopređašnjeg pljuska. Srećom bila je sezona suhog monsuna pa je kiše i vlage bilo manje.
Gore negdje, daleko, valovi udaraju u stijene na kojima počiva Sines, grad i luka, jedan od bisera portugalske krune. Rodno mjesto Admirala Flote, Podkralja Indije, Vasca de Game.
Ulični prodavači prodaju ribu. Najviše je bakalara. Badnji je dan. U Portugalu “bacalao” prave na preko 100 načina. Oblaci su se spustili nad gradom, nisko kao da pokušavaju da se zakače za zvonike crkava.
Mirisi kolača pomiješani sa mirisom pečenja koje će se jesti tek iza ponoći izlaze iz kuća kotrljajući se tromo niz ulice omeđene kućama kroz čije se prozore nazirala blaga titrajuća svijetlost upaljenih kandila .
U jednom od kanala lagune Cochina stoji vezan veliki brod. “Santa Catarina do Monte Sinai”, komandni brod portugalske flote ovdje. Od 14 brodova koliko ih je krenulo na put u Cochin ih je stiglo 10. Negdje van broda čuje se mekani zvuk drvenog batića kojim jedan mornar vješto ukucava dugačku pletenicu katranisane kudjelje između trenica oplate broda da se postigne vodonepropusnost.
Veza između broda i kopna je mostić od dasaka kojim polako gaze, hamali, crnoputi nosači ispijenih tijela. Na ramenu svakoga od njih vreća.
Kako se popnu na palubu razdvajaju se. Jedni idu put prove drugi put krme. Vrši se utovar cimeta i bibera. Jedan dio skladišta za teret već je zauzet vrećama klinčića.
Gledajući utovar i misleći na Admirala koji leži teško bolestan u palači, Don Bartolomeo udari bambusovom trskom po leđima jednoga nosača koji je pljunuo na jednu vreću ostavljajući trag jarko crvene boje koji podsjeća na krv.
Savivši se od udarca, hamal se klanja i samo ponizno cvili, Sahib, Capitao, sahib, por favor Capitao. Iza krnjavih zubi crvene boje još se kotrlja grudica od betelovog lista. Svi ga žvaču. Kako onda tako je dobrim dijelom i danas.
U velikoj sobi, palača u kojemu je Almirante de Gama, prozori su zastrti. Lice mu je potamnilo od bolova a usne poprimile crnu boju. Znoj u velikim graškama mu se slijeva niz čelo iz slijepljene kose i pomalo pada u dugačku bradu. I slugama oko njega treba vremena da shvate da on traži još jedan prekrivač. Drhti i sav se trese od studeni. Sluge donose jedno veliko medvjedovo krzno koje je bilo namijenjeno kao poklon lokalnom maharadži.
Doktor sili Admirala da popije nekakvu tabletu. Progutavši je popije i čašu vode.
Ne prođe ni minut a Admiral izbaci tabletu zajedno sa vodom koju je tek čas prije popio.
Malarija uzima svoj danak.
Almiranteove usne se pomiču i sluga do njega jedva nazre želju da mu gospodar traži da ga premjeste do prozora dok šapće: “Um pequeno amaldiçoado mosquitinho” (jedan prokleti mali komarac).
Premješten na stolicu pored prozora kako je tražio, Almirante baci pogled na svoj brod znajući da se nikad više neće s njim vratiti kući. Tiho prošapće: Dušu ti predajem Gospode. Jedan trzaj, glava mu klonu a njegova duša poleti preko svih tih uzburkanih mora. Prozirnija i od zraka i vjetra napravi jedan krug oko Sinesa, drugi preko Lisabona i onda strelovitu suknu u neke beskrajne visine i daljine.
Na licu onaj tipični pomorački izraz gledanja u daljinu. Lijevo oko zatvoreno a desno poluotvoreno. Kao da je možda u zadnjem času pokušavao pogledom dosegnuti svoj rodni Sines koji mu je sada pripadao kao kraljev dar za svoje pomoračke podvige. Taj Badnji dan, 24. 12. 1524. je završio smrću jednog velikana.
Trag bijele pjene curi mu preko kuta usana niz bratu i spušta se lagano put grla. Njegovo odijelo od baršuna sa velikim križem na prsima od izvezene zlatne srme sad izgleda jako široko. Kao da je pripadalo nekome drugome, kao da se očekivalo i znalo precizno kada će veliki Admiral ispustiti svoju veliku dušu, par svećenika ulazi žurno u Crkvu Sv. Franje gdje će Almirante biti pokopan. Kripta njegova je spremna i otvorena.
Velika plova lotosovih listova koja je lagano plutala kroz kanal zakači se za kormilo broda “Santa Catarina do Monte Sinai”. Tu se zaustavi kao da i ona daje zadnju počast Admiralu. Dva tri velika rascvjetana lotosova cvijeta svjetloružičasto-ljubičaste boje se naziru stisnuti masom listova
Portugalska kruna je izgubila jednog od svojih najvećih ljudi. Pored sve slave, ugleda i veličine ubod jednog malog komarca srušio je sve to kao kulu od karata.

***

Zemni ostatci Admirala de Game preneseni su u Portugal nekoliko godina kasnije. Zadnje počivalište u znak počasti portugalska kruna mu je dodijelila u Lisabonu.
Njegova velika statua na jednoj uzvisini u Lisabonu prikazuje velikog Admirala čiji pogled stremi u neku daljinu.

***

Konačno, Abidjan je ostao već 4 dana daleko po našoj krmi kad javiše da kuhar nije dobro. Pođem do njega. Gledam ga trese se, znoji i žali se na vrtoglavicu ida ga boli svaka kost. Daj Bože da nije ono što pomislih. Ne volim to što mu je u ovim tropima zima a bole ga kosti.
Sjedim u kabini i razmišljam. Sve nekako ide naopako i mimo regule. Terco makine je ostao slomljenih prstiju u Casablanci. Abidjan, pokvari se kompresor frižidera i pola bogatih zaliha dobijenih u Baru ode u more. Isplata zarada je nešto apstraktno.
Vrijeme je u konstatnom pogoršanju a Karachi je haj haj daleko ispred nas. Zvoni mi telefon. Javljaju da je još jedan kormilar sa istim simptomima kao i kuhar. Da čovjek stalno pljuje na oltar u Crkvi ovih nedaća bi bilo manje.
Idem do brodske apoteke. Tamo novo iznenađenje, daleko od dobra naravno. Preko polovice raznoraznih lijekova se pretvorilo u prašinu. Zaštitna folija oko njih, vidi se jasno, napuhana i prsnuta. Velika vlaga i visoka temperature čine svoje.
Brod stalno posrće. Teški valovi nemilice ga udaraju i stalno mlate u provu. Kad krma izleti u zrak, propeler vrti u prazno i cijeli brod se trese. Niti malo dobro, niti malo. Ako izbaci pomoćni motor biti će muka.
Mnogostruki, dugački teleksi stalno idu s broda u Rim, medicinskom centru, Roma medico ili pak dolaze na brod. Vrag mu šest odnio kome je na um palo da ukine mjesto telegrafiste na brodu. Idemo ipak naprijed, sa smanjenom brzinom ali naprijed.
Dan dva, kasnije troje nas oko naših drugova. Kuhar je u daleko lošijem stanju. Jedan ga pridržava za ramena da ostane u sjedećem položaju, drugi mu briše znoj sa čela I ubjeđuje ga da mora popiti lijek.

Prinosim mu tabletu. Stavljam mu je na vrh jezika molim ga da popije malo vode. Kad je progutao nisam ni završio misao: Hvala Ti Bože, kad ono iz kogovih usta mlaz vode. Ista ona koju je popio. Čuje se samo jedan “cang” i maloprije progutana tableta izleti van i dva puta poskoči po podu kabine prekrivenom nekim dobrano već iskrzanim zelenkastim linoleumom.
Obavještavam Roma medico o situaciji. Roma pak stalno savjetuje nekakve terapije koje su nemoguće zbog štete na ljekovima. Iz firme se vrlo vrlo slabo javljaju. Stalno su na nekim sastancima. Čudo jedno kako ti ljudi iz kancelarija vole sastanke.
Zbog teškoća u gutanju, stalnih poriva na povraćanje, želudac bolesnika ne trpi više ništa teško je boriti se protiv visoke temperature. Znam da je bilo negdje kasno veče mada prije ponoća. Valjamo se Bogu dušu a Bog je neće.
Šaljem dežurnog kormilara da obiđe bolesnike. Taman kako je sišao, sjetih se jednog starog narodnog lijeka, ali daj. Reći ću mu kad se vrati.
Sjedam za telex. Šaljem, priznajem, već pomalo uspaničen i debelo zabrinut raport u Rim. Temperatura je dosegla svoj maksimum. 41.8 Celzijusa.
Ako živa u termometru pređe one dvije linije nastupa prekid svega sad. Te dvije linije su sada samo neka psihološka utjeha. Kraj je jako blizu ali opet, neka nada tinja.
Kapo makine ovaj put ne zove telefonom. Dolazi na most, kaže, još jedan generator je otkazao zbog teških vibracija u nevremenu. Sad idemo sa jednim pa što nam Bog da. Ako stane i taj, nema druge nego se Bogu moliti da remorkeri dođu čim prije.
Ne mislim više o tome toliko jer i ako dođe do toga, valjda će se netko iz firme maknuti sa tih vražjih sastanaka. Mislim se na kuhara. Dvije, samo dvije one male crne linije ako se preskoče njega više neće biti.
Stiže moj kormilar. Glumeći neku nonšalantnost reče mi krako: “Barba snizio sam temperature kogu na 37.”
“Krtola?” upitah.
“Da”, odgovori on. Dodaje odmah zatim , morao sam je rezati drugi put malo deblje.
Bog poživio naše babe i te stare isprobane narodne medićine. To bješe ono što sam zaboravio da mu kažem . Radoslav je to pak isto tako znao. Oblozi od sirovog krompira su skinuli temperature.
I u meni nešto izdušilo. Krenem malo počinuti. Ne prođe sat vremena. Zovu me na most. Telex iz Rima, kažu. Što ću, ajde gore i čitam poruku.
Piše lijepo: “na osnovu svih vaših poruka i primljenih podataka, naređujemo vam da radi spasa ljudskih života. skrenete za Capetown. Bolesnike iskrcajte i naredite hospitalizaciju. Svako dalje držanje bolesnika na brodu može biti fatalno. Svi parametri ukazuju da je dalje stajanje na brodu za njih vrlo rizično. Pozdrav i sretno. Dežurni liječnik, ROMA MEDICO SERVICE.”
Odgovor iz firme je vrlo štur. Imati ćemo velike troškove, kažu. Trebali ste bolesnike držati do Durbana. Durban je 8 dana daleko. Do Durbana treba da se ostane živ.
Agent u Capetownu sve je izvrsno organizirao za prihvat. Problem nam je samo veliko more. Valovi su visine nekih barem 6 metara. Kad se remorker izdigne i izravna sa palubom, baciti ćemo bolesnike jednog po jednog, s ruke na ruku jednom članu posade na remorkeru.
Tako i bi. Odoše naši drugari s pomoću Božjom s broda. Kasnije su se svi vratili živi kući. To je ipak najvažnije od svega. Iskrcaj tih bolesnika ličio je stvarno na scene iz nekog akcionog filma. Onaj crnoputi div na remorkeru koji bi prihvatio i nosio u unutrašnjost salona vjerovatno da je bio iz plemena Massai. Njegova korpulentnost i neko i hrabro i otmeno držanje u tome času dalo mi je misliti tako.
Neću vam pričati što je bilo kasnije. Neću vam pričati o perforaciji čira koju sam na kraju doživio i preživio 14 uzastopnih krvarenja. Neću vam pričati ni kakav je bio moj razgovor u firmi kasnije gdje mi je rečeno da su debelo razmišljali da me hapse radi svega ali da su tobože odustali.
Komercijalista bezdušno drvi o krizi na tržištu tereta i padu vozarina. Da sam pitao, on sigurno ne bi znao da je kogo na popisu posade od 24 čovjeka na brodu bio broj 23. Svi smo brojevi bili posloženi samo po slijedu brojčane matematičke logike. Brojevi, svaki vrijednosti nule.
To je bio ton jednog mladog kapetana, koji je avanco na vezanom brodu. Kriza na tržištu, a skretanje i iskrcaj bolesnih kojima je život bio u pitanju nema veze. Gdje je nestao onaj stari duh solidarnosti. Ne mogu doći sebi. To su oni štono narod kaže “daj Ciganinu vlast, a on prvo objesi oca da se zna što je vlast”. Ne zna pak da je vlast opasna droga kad je uzimaš u velikim dozama. Vlast se uzima kap po kap.
Kao sposoban otišao je odmah da radi u kancelariju. Što da vam pričam.
Prilazi mu jedna lijepa mlada djevojka i cvrkuće, kapetane, traže iz Bombaya…
On, ozbiljan, kao, daje upute za odgovor. Normalno, ne pada mu na um da me ponudi da sjednem.
Vidi da ga gledam i primjećujem da mu to smeta. Da ga čovjek gurne da padne sa visine njegovog ega, prosuo bi se u prašinu kao velika zagrijana žarulja naglo poprskana hladnom vodom.
Počeo mi je raditi adrenalin. Drsko mu rekoh, drhteći u sebi kao list na vjetru. Hapsi odmah, a kad iziđem nakon tri dana, neću biti kao ti prika moj. Donijeti ću ti u karabuš svaki tjedan šteku cigara, reci mi samo koje cigare pušiš, Marlboro naravno, sigurno ne YORK kao ja.
Tehnički direktor stoji na vratima. Sve sluša bez riječi. Kad je ovaj “malađec” što bi da “apsi” završio, obrati mi se vrlo službeno. Gospodine kapetane, zamolio bih vas, reče mi, da dođete kod mene u kancelariju radi analize putovanja s aspekta stroja. Procedura je, znate, dodaje kao da se izvinjava.
Ulazim kod njega u kancelariju. Sad mi malo fali do moje eksplozije. Moja žuta minuta je tu, samo čas fali da eksplodiram i puknem.
Tehnički zatvara vrata od svoga ureda. Vadi bocu rakije iz jednog ormara. Nudi me da sjednem i kaže mi: Marijane, ne mogu ti reći ništa nego da se kao privatna osoba stidim svega ovoga. Bio sam nemoćan, a znam sve.
Tehnički je bio iz one stare garde. Kucnusmo se. Iskapimo rakiju. Palimo obojica po španjulet, dok on sipa drugu. Ne pričamo za jedno vrijeme, ništa.
Sve radi jednog malog prokletog komarca.
Često puta ljudi s kopna imaju potpuno pogrešne predodžbe o ljudima s broda. Iako je rad na brodu bezbroj puta daleko zahtjevniji od rada na kopnu, na brodu je jednostavnije. Obični ljudi, svaki sa svojim problemima. Osnovna i finalna podjela ljudi s broda je uvijek ista. Imaš poštene i nepoštene. Imaš one koji znaju svoj posao i one koji ga ne znaju. Imaš one koji gaze naprijed pomalo i očekujući da bude zamijećen njihov rad i one koji imaju dobre laktove i fino izbrušen jezik.
U tišini, u tih par minuta sjetih se toga zapovjednika. Njegova četvorka ga je davno davno uzela. Nismo se nekako trpili i jednom smo se jako posvađali. Svaki je insistirao na svome. Na kraju, vidjeh ga kako umorno sjeda u stolicu i kaže mi: niste vi loši, dobar ste oficir, ali jednoga dana ćete naučiti da je kapetan samo jedan mali jadni usamljeni starac pa imali vi tridest, 50 ili 60 godina, vidio sam kasnije da je bio u pravu.
I pored sveg neslaganja onda, shvatio sam. Nas dva smo bili jadni mali usamljeni starci.
Komercijalistu sam jednom video u uniformi. Stajala je na njemu kao salivena. Da sam kojim slučajem bio žena, zaljubio bih se odmah u njega. Srećom nisam. On nije bio jadan mali usamljen starac. On je bio, kako to reći da ne zazvuči nepristojno. On nije bio jadan mali usamljen starac. On je bio jednostavno jedan mladi perspektivni kapetan kojega su žene rado gledale, tobože nezainteresirano sa strane. Što dodati još a da ne zazvuči grupo i bahato, jedan mali partijski isprdak sa jedrom za svaki vjetar.
Sad, tu skoro sam čuo jednu krasnu sentence.
Reče neki mudar čovjek: “Sladoled se liže radi slasti, žena radi strasti, a guzica radi vlasti.”
Frangar – non flectar
Slomiti ćeš me ali me nećeš saviti.