Arhiva oznaka: Maksim Popov

Maksim Popov: Priča koja se ne priča ili Priča o trpljenju i sramoti

Pred početak rata moj stari je uvezao jedan auto iz Italije. Bila je neka fora da ne možeš uvesti cijeli auto ali ga možeš uvesti u dijelovima, pa je moj stari (pošto je mehaničar) otišao u Italiju, rastavio auto na dijelove, uvezao dijelove u Yugu i ponovo ga sastavio da bi ga mogao prodati. Bio je to krvav posao i kad sve zbrojiš i oduzmeš jako mala zarada. Ja sam tada bio mali klinac.
Ćaća je nešto radio u podrumu kada je začuo nekakve udarce i lom stakla. Odmah je istrčao iz podruma da vidi o čemu se radi i imao je što i vidjeti. Na haubi njegovog zelenog auta je stajao komšija Ranko koji je držao sjekiru u ruci i lupao po autu. Prvo je izlupao haubu da je malko „izravna“, a onda se na nju popeo i mlatio po šofer-šajbi. Moj otac mu se polako približio i sagledao situaciju u kojoj se nalazi. Vidio je da je Ranka uhvatila „žuta minuta“ i da je ponovo neuračunljiv, a u takvim situacijama treba biti vrlo oprezan, a krivo pitanje ili riječ te mogu koštati glave.
– Zdravo Ranko… Što se radi?
Ranko polako spusti sjekiru, pogleda u mog starog, osmjehnu se i kaže.
– O zdravo kumane. Evo uzeo sam malo sikiricu da ti poravnam ovaj auto.
– Joj Rankane moj, mene pamćenje nešto ne služi u zadnje vrijeme, al ja se nešto ne sjećam da sam te zvao da mi pomogneš u ravnanju auta.
– Ma nisi me kumane zvao, sam sam se ja pozvao, pa uzme opet onu sikiru, zamane i lupi po krovu. – Kud si baš kupio (tras, bum po krovu) zeleni auto, što nije bilo neke druge boje.
Moj stari gleda kako mu Ranko uništava auto i vidi da mu nema pomoći.
– Jebiga Rankane, izgleda da im je samo ta ostala.
– E meni se baš ne sviđa zeleni, al svejedno ti ga ravnam besplatno, pa kad završim idem ti izravnat i onaj kombi parkiran u brdu.
– Neka, neka Ranko, nemoj se mučiti, pusti meni, izravnaću ga ja. Ti kad ravnaš onda popucaju stakla, a ne valja se voziti bez stakala jer bude promaja, pa ću da nazebem ako budem vozio bez stakala.
Ranko stane, malo razmisli, ostavi sjekiru, pa se uputi svojoj kući preko puta naše.
– Imaš ti pravo kumane, idem ja malo da odmorim, a ti izravnaj kombi.
Kasnije taj dan su došli po Ranka i odvezli ga u Popovaču na terapiju. Nije moj ćaća o tome pričao po selu, niti dizao nekakvu graju oko tog događaja. To je bilo nešto o čemu se ne priča.
Kada se Ranko oženio već nakon nekog vremena su njegovoj ženi svi govorili da ga ostavi, da se razvede, a pogotovo kada su dobili dijete, ali Lela je bila odlučna u trpljenju i nije htjela nanositi sramotu sebi, djetetu, rodbini ili bilo kome drugome time što bi se rastala. Ranko je i dalje radio pizdarije, često bi završavao u Popovači na liječenju, pa bi se nakon kraćeg vremena vraćao kući, neko vrijeme bi bio normalan pa bi počeo po starom. Moj stari je znao reći da toj ženi Leli treba podići spomenik što sve prolazi i što sve trpi.
Kada sam bio drugi – treći razred osnovne, na raspustu bismo išli na kupanje na rječicu Sloboštinu koja je dijelila moje selo Bodegraj i Okučane i koja je imala predivne bazene s vodopadima. Moj brat i drugari iz sela su već znali plivati, a ja sam jedini bio ne plivač i nosio sam sa sobom nutarnju gumu od auta pomoću koje sam se održavao na vodi. U jednom trenutku dok sam bio u vodi, primijetio sam Ranka kako stoji na vrhu vodopada. Vidio sam na njemu nekakav čudan smiješak. Skočio je u vodu i doplivao do mene.
– Dule, sad ćemo se malo gnjurati…
U meni se govno smrzlo. Odjednom je okrenuo mene i šlauf naglavačke, a ja sam se odmah nagutao vode i počeo gušiti. Držao me 10-ak sekundi pod vodom da bi me potom opet okrenuo. Samo što sam ispljunuo vodu iz usta i nekako došao do zraka Ranko me pogledao svojim nasmiješenim očima i tiho rekao
– Idemo ponovo…
Nisam ni stigao reći „nemoj“ a on me već okrenuo i ponovo davio. Ovaj put me držao još duže, dok sam bio potopljen čuo sam kako druga djeca vrište i viču „Pusti ga, pusta ga!!!“, polako sam počeo gubiti svijest, a Ranko me opet okrenuo, pogledao me u oči i rekao – Dule, nećeš ti ovako nikad naučiti da plivaš. Potom me pustio i otplivao nizvodno. Ja sam jedva nekako došao sebi, a kada sam se domogao obale trčao sam kući koliko su me noge nosile. Nikom ništa nismo rekli, jer o tome se nije pričalo, u meni se još povećao strah od dubine, a svaki idući put kada bih dolazio na rijeku samo bih gledao hoće li se od nekuda pojaviti Ranko.
Godine su prolazile pa je tako došla i 1995 godina kada smo svi u Bljesku zauvijek napustili naše kuće. Rasturili smo se na bezbroj strana i dosta društva iz moje škole i komšiluka više nikad nisam ni vidio. Igrom slučaja su Ranko i Lela završili u Dalju gdje smo i mi živjeli 3-4 godine. Lela je i dalje trpjela Rankove pizdarije, sve kako bi sačuvala brak i „normalan“ život. Moj stari je znao reći da toj ženi Leli treba podići spomenik što sve prolazi i što sve trpi. Ja sam u međuvremenu pobijedio strah i na Dunavu naučio da plivam.
Citat iz novina 14. 07. 2016. „U sobi malene kuće u Ulici Josipa Astaloša u Dalju policiju je u četvrtak ujutro dočekao stravičan prizor. Milomirka Lalić (46) ležala je na podu, sva u krvi, s ubodima po tijelu. Nikoga drugog nije bilo u kući. Kuća je bila uredno zaključana, ključa nije bilo nigdje, a vanjska vrata bila su zaglavljena ciglom. Upravo je to privuklo pozornost nekoliko susjeda, koji su vrlo dobro znali da je Milomirka sigurno kod kuće budući da nema kamo otići. Bilo je dovoljno da policija samo proviri u unutrašnjost kuće i da se slutnje zabrinutih susjeda pokažu točnima. U srednjoj sobi na podu je ležala mrtva žena. Soba je cijela bila u neredu. Tijelo su prevezli na patologiju. Šokirani susjedi kažu kako je Milomirka živjela sa suprugom Rankom.
Susjeda Lela, kako smo je zvali, bila je nezaposlena. Vodila je brigu o suprugu te o nekoliko starih i nemoćnih ljudi u selu kojima je pomagala. Bila je jako dobra i sposobna ženica, kakve se rijetko rađaju. Da nije bilo nje, tko zna kako bi suprug završio jer je godinama bolovao i liječio se u psihijatrijskim ustanovama u Zagrebu i Popovači – ispričala je susjeda Mira. Zadnju kavu s Milomirkom popila je u srijedu ujutro. Nesretna žena i njena obitelj u Dalj su se doselili 1995. godine iz okolice Okučana. Milomirka i suprug su, kažu susjedi, u braku bili dugo. Suprug Ranko je, dodaju, posljednjih godinu dana bio kod kuće jer je dobio otkaz kao višak radne snage na željeznici.“ Neki dan je bilo godinu dana od kako je Ranko ubio Lelu i izvršio samoubojstvo. Otišao je do Dunava i utopio se. Leli je podignut spomenik.

Foto: Zoran Žmirić