nasred stola čaše
kokteli smijeha i sjete se toče
na dnu im se cakli živa boja
melase ruma
limete
mente
i pokoje suze
prstohvat ludila
kao spas u nesretne dane
drobljeni led
i maslina
ukotvljena u votki
razreži naoblaku kao citrus
rastjeraj sjenu mrtvih vremena
Mojitom
u ponoć pozovi metrese
Margaritu i Bloody Mary
a kad život okuje tvoje misli
na barikade iznesi barjak
Cuba libre! Cuba libre!
u svakom slučaju
život treba češće promiješati
da se ne ukiseli
ne donosi ovrhe u krevet
šefov praseći vrisak
probijanje rokova i proračuna
mamine zajedljive komentare
kćerkinu jedinicu iz matematike
pusti dnevnik
reprizu možeš gledati sutra
i prekosutra
i svaki drugi dan
briga me za mrvice na perzijaneru
neoprano posuđe
i dlake od brijanja u umivaoniku
spiralnim hodom do našeg budoara
odbaci sve
i odjeću
nasred stola čaše
kokteli smijeha i sjete se toče
na dnu im se cakli živa boja
melase ruma
limete
mente
i pokoje suze
prstohvat ludila
kao spas u nesretne dane
drobljeni led
i maslina
ukotvljena u votki
razreži naoblaku kao citrus
rastjeraj sjenu mrtvih vremena
Mojitom
u ponoć pozovi metrese
Margaritu i Bloody Mary
a kad život okuje tvoje misli
na barikade iznesi barjak
Cuba libre! Cuba libre!
u svakom slučaju
život treba češće promiješati
da se ne ukiseli
Začudi me svaki put iznova tišina
u kojoj uvijek postojiš
istom mirnom polegnutom vječnosti
kao pijesak u pustinji
Lakonogi koraci polaze u budućnost
bez jeke i sjene …
misli obilaze daleku kuću pored šume
iz koje izlazi samo neprepoznatljivi obris
Ako zapišem stih, na grani
Zapjeva ptica i njeno pero
Po nevidljivom svitku bilježi
Sve dane naših propuštenih susreta
Tvoj glas je tako prirodan
u buci vodotoka pored kojeg prolazim
samo mjera za traženje i ostanak
Na rubovima razuma preispituju se htijenja
u dolini želja samo trava pokriva sva sjećanja
tijelo mirno prede,
sita umirena divlja mačka u opreznom polusnu
između dva lova i dvije gladi
A u slavu onih koji su sve svoje ljubavi
ostavili u tišini vlastite pobjede nad sobom samim,
iza kojih nisu ostale strastvene poeme
već srebrnkasti instinkt ljubavi
Zbunjuje te nedostatak želje
a ona je već tu
zakriljuje grad
ali ti si slijep na njenu sjenu
i snagu koju ćutiš dok izranjaš
pribojavaš se da se nećeš znati s njom nositi
hoćeš
s istinom je lako
ona se poput odličja
nosi sama
tražio si upravo to more
sirenski te dozivalo
na svoje obale
cijeli vijek si se pripremao
skupljao hrabrost za umiranje
i ponovno rađanje
Gledala sam zatvorenih očiju
u krajoliku valova
što mreškaju horizont
podali su se vrtlozima
koje je postojalo davno
prije nas
a u vodi je ostao
samo naš otisak
udahnuo si me
zazavao odjek valova
u mojoj krvi
propustio kroz sebe
šum ništavila u mojoj glavi
da se u njemu rode iskre
našeg zajedničkog pulsa
svijetlio si u meni
u snu o anđelima i demonima
tako stvarno
kao molitva u snazi
kojom ti se otvaram
dok se prostireš uz mene
Foto: www.pexels.com
književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara
