Arhiva oznaka: Maja Šiprak

Maja Šiprak: Sve / jedno

s prvim udahom i vriskom plača
izgubih moć lakoće življenja
da iz života sve tužno izbrišem
da lakim hodom lude
prehodam sive hladne gudure samoće
sa sretnim osmjehom tvoje prisutnosti

moje su dubine moje tuge, radosti i istine
na bijelo platno duše prolivene su dugine boje
da ne zaboravim da sam čovjek
da ne zaboravim da ljubav i boli

moje sve /jedno je pokriveno uspomenama
mudrost mi je obojana tugom sućuti
i razdraganom radosti djeteta
ne nosim srce na dlanu
još uvijek je krvavo i ranjivo
ne zborim o ljubavi osim u pjesmama
bojim se : povjerovat će mi

ali mogu postati vjetar koji se rađa
na horizontu u tvojim jedrima
vidjeti očima duše istinu o tebi
pokloniti ti snagu svog ufanja
i poneki otkucaj srca…

Foto: www.pexels.com

Maja Šiprak: Platno žive vode

čemu govoriti o ljubavi
sjedinjenju
pripadanju
kad na kraju svatko umire sam
izgubljen u lošim potezima
i plitkim odlukama

zaželi želju
i padat će zvijezde

sprema se nevrijeme
vjetar nas slabi
u meni pustinja drijema
nema cvijeta da ga uberem
rijeka je zalutala među dine
ni kriva ni dužna
napaja platno žive vode
tjera ništavilo
da podigne pehar

Foto: www.pexels.com

Maja Šiprak: Sanjam pod pokrivačem mojih želja

želiš li znati kako mi prolazi dan
dok posljednjim izduženim sjenama utječe u noć
mislim na tebe
pa sklapam oči
ne bih li utonula u san
jer najljepše te snivam
ispod pokrivačem mojih želja
u kojima si tako stvaran
tako moj
možda nikad nećeš saznati
kako se osjećam
dok otpuštam misao na tebe
tu bol tijela za tobom
blizinom tvojom
u takvim trenucima
osjećam dah tvoj na svojim usnama
i moji snovi postaju stvarnost
dok mislima razmazujem tvoje dodire
po svakom djeliću sebe
gladna sam te i žedna istovremeno
sanjam pod pokrivačem mojih želja
koliko mogu oči držati zatvorene
onoliko
koliko vjerujem da je stvarno

Foto: www.pexels.com

Maja Šiprak: Sisak

svakih pet tjedana
vraćam se rodnom gradu
u nadi da ću vidjeti promjenu
plaćam cestarinu za nedovršenu autocestu
i glumim vozača bolida

u centru se prazno sjaje
ulašteni pločnici
dućani se preuređuju
zauvijek
prolaznici golih lica tumaraju ulicama
zaboravili su osmjehe
na noćnim ormarićima

gavranovi drijemaju po parkovima
pobijelili su od dosade
biciklističke staze krvare crveno
u inat prestolonasljednici
samo se Kupa za divno čudo
istim koritom valja prema ušću
a Striegel zastao na vječnoj promenadi
gleda u lijenu rijeku
i broji obećanja

Foto: www.pexels.com

Maja Šiprak: Krila

Živim
neopisiv strah od pada u ništavilo
od prosječnosti koja teče samim dnom
a krila nisu što su nekoć bila

krošnje stabala mrmore kraj
nebo umjesto suza razbacuje zvijezde
ipak
ne odričem se krila bez krvave borbe
nisam još spremna odustati
od svega što imam na svijetu
ljubav me stvorila
neka mi njena dubina bude grob

kad dođe dan
i uzmu mi krila
trenutak prije nego se utopim
u morima prosječnosti
hoću li požaliti što ih nisam predala bez borbe
i živjela u nadi
kako me negdje čekaju nova

previše toga mogu izgubiti
moram pokušati ne misliti na strah
još uvijek imam sve
još uvijek sam miljenica svijeta
i uspijevam zadržati krila

čemu onda
tako loš predosjećaj
Ikara kojeg u snu dohvaća okrutno more

Foto: www.pexels.com

Maja Šiprak: Opora svila

noćas sam kidala komadiće stijene
bez straha da ću
raniti dlanove
skupljala odlomljene dijelove
pa ih kao amulete
pospremila u sigurnost
istkane svile

strast se rađa iz zaspalog ponora
skače na trampolin vjetra
zavitla burom kao bičem
zažari krijesove
zaključava dva tijela
u zagrljaj

drhtiš
ovisiš o mojoj volji
osluškuješ trzaj koji prekida čekanje
i svilu kako klizi kožom
nježna struja što zateže tijela

imam te i nemam
sjećanja gore na obrednoj svijeći
i svila odjednom ogrubi
samu sebe propara i cijepa

ostajem gola
sama
umotana u opori okus svile
u beznadežnom pokušaju
da utisnem poljubac
u neku davnu toplinu

Foto: www.pexels.com