ne donosi ovrhe u krevet
šefov praseći vrisak
probijanje rokova i proračuna
mamine zajedljive komentare
kćerkinu jedinicu iz matematike
pusti dnevnik
reprizu možeš gledati sutra
i prekosutra
i svaki drugi dan
briga me za mrvice na perzijaneru
neoprano posuđe
i dlake od brijanja u umivaoniku
spiralnim hodom do našeg budoara
odbaci sve
i odjeću
i budi malo svoj
i moj
Foto: www.pexels.com
nasred stola čaše
kokteli smijeha i sjete se toče
na dnu im se cakli živa boja
melase ruma
limete
mente
i pokoje suze
prstohvat ludila
kao spas u nesretne dane
drobljeni led
i maslina
ukotvljena u votki
razreži naoblaku kao citrus
rastjeraj sjenu mrtvih vremena
Mojitom
u ponoć pozovi metrese
Margaritu i Bloody Mary
a kad život okuje tvoje misli
na barikade iznesi barjak
Cuba libre! Cuba libre!
u svakom slučaju
život treba češće promiješati
da se ne ukiseli
Foto: www.pexels.com
Ako misliš da je patnja lijepa
budi ti stoljećima nesretno zaljubljen
ako misliš da je plakati otmjeno
budi ti stoljećima nesretno zaljubljen
ako misliš da je bijes opravdan
budi ti stoljećima nesretno zaljubljen
ako pak
misliš da je ljubav precijenjena stvar
neću te više voljeti ni trena
Foto: www.pexels.com
Začudi me svaki put iznova tišina
u kojoj uvijek postojiš
istom mirnom polegnutom vječnosti
kao pijesak u pustinji
Lakonogi koraci polaze u budućnost
bez jeke i sjene …
misli obilaze daleku kuću pored šume
iz koje izlazi samo neprepoznatljivi obris
Ako zapišem stih, na grani
Zapjeva ptica i njeno pero
Po nevidljivom svitku bilježi
Sve dane naših propuštenih susreta
Tvoj glas je tako prirodan
u buci vodotoka pored kojeg prolazim
samo mjera za traženje i ostanak
Na rubovima razuma preispituju se htijenja
u dolini želja samo trava pokriva sva sjećanja
tijelo mirno prede,
sita umirena divlja mačka u opreznom polusnu
između dva lova i dvije gladi
A u slavu onih koji su sve svoje ljubavi
ostavili u tišini vlastite pobjede nad sobom samim,
iza kojih nisu ostale strastvene poeme
već srebrnkasti instinkt ljubavi
Foto: www.pexels.com
Zbunjuje te nedostatak želje
a ona je već tu
zakriljuje grad
ali ti si slijep na njenu sjenu
i snagu koju ćutiš dok izranjaš
pribojavaš se da se nećeš znati s njom nositi
hoćeš
s istinom je lako
ona se poput odličja
nosi sama
tražio si upravo to more
sirenski te dozivalo
na svoje obale
cijeli vijek si se pripremao
skupljao hrabrost za umiranje
i ponovno rađanje
Foto: www.pexels.com
Gledala sam zatvorenih očiju
u krajoliku valova
što mreškaju horizont
podali su se vrtlozima
koje je postojalo davno
prije nas
a u vodi je ostao
samo naš otisak
udahnuo si me
zazavao odjek valova
u mojoj krvi
propustio kroz sebe
šum ništavila u mojoj glavi
da se u njemu rode iskre
našeg zajedničkog pulsa
svijetlio si u meni
u snu o anđelima i demonima
tako stvarno
kao molitva u snazi
kojom ti se otvaram
dok se prostireš uz mene
Foto: www.pexels.com
Tužan dan
iz kojeg će nastati neka nova priča
o utapanju u lažnom sjaju
potonuću još jedne nade
u kojoj će duša zazvoniti prazninom
koja niti imena nema
u želji za novim početkom
brojeći bezbrojne korake
koji žele u nova sutra zakoračiti
a od sveg sjaja na kraju priče
ostat će tek sitni kristali
kao dokaz
da je jednom
taj dan imao smisao
Foto: www.pexels,com