Narugala sam se Nebu i tebi sam se narugala glasom ranjene zvijeri žedne i željne vlastite krvi rasporene utrobe i polomljenih očnjaka
slomila sam te odlukom otvorenim pogledom iz kojeg si čupao nerođene želje nasukavao ih na hridi kao brodovlje nakon noći proparanih munjama
pobijedila sam te ljepotom svijeta kojoj se vratih nakon monaške samoće žedna i gladna topline tijela u velikoj postelji dok si mi svetom vodom stišavao uzdahe hladnoćom riječi razarao sutrašnjice
spržila sam te lipanjskim krijesovima čitajući ti sudbinu iz opečenih dlanova spalila vatrom uzajamnog pripadanja okupala suzama i sahranila između šuma i livada
Nema smisla ova današnja kiša
subotnje popodne
buket cvijeća na stolu
i ova bajadera
koju ne mogu podijeliti s tobom
obitavam negdje onkraj tvojeg srca
prisutna
a nevidljiva
dostupna
a nedodirljiva
svoja
a tako prokleto tvoja
skuhaj kavu
pročitaj redak iz knjige
i zagledaj se u moje oči
gledaju te sa korica zbirke
koju držiš u rukama
hajde
ne smij se
tebi je posvećena
u inat dušebrižnicima
Kockao si se mojim srcem
sebično
nahranio ego
ušetavši u moja umorna predvečerja
nasladio nepce mojom puti
počastio nosnice mojim mirisima
i rukama posegnuo u sladostrašće
koje zamamno tijelo nudi
drskošću kojom si išetao
jedne svibanjske zore
otpuhnuvši me
poput fine prašine
u izmaglicu jutra
oslikava sebičnog čovjeka
kakvog te i pamtim
a ti
lakog koraka
i jeftinog osmijeha
šarmirao si prodavačicu cvijeća
u Maksimiru
kao platežno sredstvo za kupljenu ružu
suznih očiju
ponudio sebičnost
koje imaš u izobilju
zaronim u bezglasje
u lakonogu tišinu paukove mreže
u tugu
koja poput bujice jeca
ruši stijene
i poljsko cvijeće
klati se o vratu davljenika
srasta sa mutnim mislima
raspiruje nespokoj ponoćne tame
dima i tišine
što su isprazna obećanja
argumenti prepuni nemira
prosuti kroz noć
dok im smisao briše
tek kap jesenske kiše
s prvim udahom i vriskom plača
izgubih moć lakoće življenja
da iz života sve tužno izbrišem
da lakim hodom lude
prehodam sive hladne gudure samoće
sa sretnim osmjehom tvoje prisutnosti
moje su dubine moje tuge, radosti i istine
na bijelo platno duše prolivene su dugine boje
da ne zaboravim da sam čovjek
da ne zaboravim da ljubav i boli
moje sve /jedno je pokriveno uspomenama
mudrost mi je obojana tugom sućuti
i razdraganom radosti djeteta
ne nosim srce na dlanu
još uvijek je krvavo i ranjivo
ne zborim o ljubavi osim u pjesmama
bojim se : povjerovat će mi
ali mogu postati vjetar koji se rađa
na horizontu u tvojim jedrima
vidjeti očima duše istinu o tebi
pokloniti ti snagu svog ufanja
i poneki otkucaj srca…
čemu govoriti o ljubavi
sjedinjenju
pripadanju
kad na kraju svatko umire sam
izgubljen u lošim potezima
i plitkim odlukama
zaželi želju
i padat će zvijezde
sprema se nevrijeme
vjetar nas slabi
u meni pustinja drijema
nema cvijeta da ga uberem
rijeka je zalutala među dine
ni kriva ni dužna
napaja platno žive vode
tjera ništavilo
da podigne pehar
