Kockao si se mojim srcem
sebično
nahranio ego
ušetavši u moja umorna predvečerja
nasladio nepce mojom puti
počastio nosnice mojim mirisima
i rukama posegnuo u sladostrašće
koje zamamno tijelo nudi
drskošću kojom si išetao
jedne svibanjske zore
otpuhnuvši me
poput fine prašine
u izmaglicu jutra
oslikava sebičnog čovjeka
kakvog te i pamtim
a ti
lakog koraka
i jeftinog osmijeha
šarmirao si prodavačicu cvijeća
u Maksimiru
kao platežno sredstvo za kupljenu ružu
suznih očiju
ponudio sebičnost
koje imaš u izobilju
zaronim u bezglasje
u lakonogu tišinu paukove mreže
u tugu
koja poput bujice jeca
ruši stijene
i poljsko cvijeće
klati se o vratu davljenika
srasta sa mutnim mislima
raspiruje nespokoj ponoćne tame
dima i tišine
što su isprazna obećanja
argumenti prepuni nemira
prosuti kroz noć
dok im smisao briše
tek kap jesenske kiše
s prvim udahom i vriskom plača
izgubih moć lakoće življenja
da iz života sve tužno izbrišem
da lakim hodom lude
prehodam sive hladne gudure samoće
sa sretnim osmjehom tvoje prisutnosti
moje su dubine moje tuge, radosti i istine
na bijelo platno duše prolivene su dugine boje
da ne zaboravim da sam čovjek
da ne zaboravim da ljubav i boli
moje sve /jedno je pokriveno uspomenama
mudrost mi je obojana tugom sućuti
i razdraganom radosti djeteta
ne nosim srce na dlanu
još uvijek je krvavo i ranjivo
ne zborim o ljubavi osim u pjesmama
bojim se : povjerovat će mi
ali mogu postati vjetar koji se rađa
na horizontu u tvojim jedrima
vidjeti očima duše istinu o tebi
pokloniti ti snagu svog ufanja
i poneki otkucaj srca…
čemu govoriti o ljubavi
sjedinjenju
pripadanju
kad na kraju svatko umire sam
izgubljen u lošim potezima
i plitkim odlukama
zaželi želju
i padat će zvijezde
sprema se nevrijeme
vjetar nas slabi
u meni pustinja drijema
nema cvijeta da ga uberem
rijeka je zalutala među dine
ni kriva ni dužna
napaja platno žive vode
tjera ništavilo
da podigne pehar
želiš li znati kako mi prolazi dan
dok posljednjim izduženim sjenama utječe u noć
mislim na tebe
pa sklapam oči
ne bih li utonula u san
jer najljepše te snivam
ispod pokrivačem mojih želja
u kojima si tako stvaran
tako moj
možda nikad nećeš saznati
kako se osjećam
dok otpuštam misao na tebe
tu bol tijela za tobom
blizinom tvojom
u takvim trenucima
osjećam dah tvoj na svojim usnama
i moji snovi postaju stvarnost
dok mislima razmazujem tvoje dodire
po svakom djeliću sebe
gladna sam te i žedna istovremeno
sanjam pod pokrivačem mojih želja
koliko mogu oči držati zatvorene
onoliko
koliko vjerujem da je stvarno
svakih pet tjedana
vraćam se rodnom gradu
u nadi da ću vidjeti promjenu
plaćam cestarinu za nedovršenu autocestu
i glumim vozača bolida
u centru se prazno sjaje
ulašteni pločnici
dućani se preuređuju
zauvijek
prolaznici golih lica tumaraju ulicama
zaboravili su osmjehe
na noćnim ormarićima
gavranovi drijemaju po parkovima
pobijelili su od dosade
biciklističke staze krvare crveno
u inat prestolonasljednici
samo se Kupa za divno čudo
istim koritom valja prema ušću
a Striegel zastao na vječnoj promenadi
gleda u lijenu rijeku
i broji obećanja
Foto: www.pexels.com
književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara
