Arhiva oznaka: Maja Šiprak

Maja Šiprak: Krila

Živim
neopisiv strah od pada u ništavilo
od prosječnosti koja teče samim dnom
a krila nisu što su nekoć bila

krošnje stabala mrmore kraj
nebo umjesto suza razbacuje zvijezde
ipak
ne odričem se krila bez krvave borbe
nisam još spremna odustati
od svega što imam na svijetu
ljubav me stvorila
neka mi njena dubina bude grob

kad dođe dan
i uzmu mi krila
trenutak prije nego se utopim
u morima prosječnosti
hoću li požaliti što ih nisam predala bez borbe
i živjela u nadi
kako me negdje čekaju nova

previše toga mogu izgubiti
moram pokušati ne misliti na strah
još uvijek imam sve
još uvijek sam miljenica svijeta
i uspijevam zadržati krila

čemu onda
tako loš predosjećaj
Ikara kojeg u snu dohvaća okrutno more

Foto: www.pexels.com

Maja Šiprak: Opora svila

noćas sam kidala komadiće stijene
bez straha da ću
raniti dlanove
skupljala odlomljene dijelove
pa ih kao amulete
pospremila u sigurnost
istkane svile

strast se rađa iz zaspalog ponora
skače na trampolin vjetra
zavitla burom kao bičem
zažari krijesove
zaključava dva tijela
u zagrljaj

drhtiš
ovisiš o mojoj volji
osluškuješ trzaj koji prekida čekanje
i svilu kako klizi kožom
nježna struja što zateže tijela

imam te i nemam
sjećanja gore na obrednoj svijeći
i svila odjednom ogrubi
samu sebe propara i cijepa

ostajem gola
sama
umotana u opori okus svile
u beznadežnom pokušaju
da utisnem poljubac
u neku davnu toplinu

Foto: www.pexels.com

Maja Šiprak: Sanjam pod pokrivačem mojih želja

želiš li znati kako mi prolazi dan
dok posljednjim izduženim sjenama utječe u noć
mislim na tebe
pa sklapam oči
ne bih li utonula u san
jer najljepše te snivam
ispod pokrivačem mojih želja
u kojima si tako stvaran
tako moj
možda nikad nećeš saznati
kako se osjećam
dok otpuštam misao na tebe
tu bol tijela za tobom
blizinom tvojom
u takvim trenucima
osjećam dah tvoj na svojim usnama
i moji snovi postaju stvarnost
dok mislima razmazujem tvoje dodire
po svakom djeliću sebe
gladna sam te i žedna istovremeno
sanjam pod pokrivačem mojih želja
koliko mogu oči držati zatvorene
onoliko
koliko vjerujem da je stvarno

Foto: www.pexels.com

Maja Šiprak: Vi ne znate

vi ne znate
što je bitka između odlaska i ostanka
na rubu straha i očaja
koliko boli tišina krute samoće
prostrta kao beskonačna ravnica
u plemenitom korovu
proklijalom na krivom mjestu

vi ne poznajete
urlik vlastite smrti
ali dobro razaznajete
tišinu tuđih života
ne poznajete vijuge vlastitog ludila
isprane od ljubavi i mržnje
od htijenja i želje
gdje se jedino tjelesna potreba
probija kroz vakum ravnodušnosti

vi ne znate
kad sreća i plač nemaju opravdanje
ni u prividu predosjećaja
ni u mori strmoglavog pada
časak pred buđenje

vi ne znate
što je roj misli rođenih u trenu
i njihova bitka, za ili protiv
ponekad teret tišine
i Sizifa slomi
a jedan loš osjećaj
preveden u kratku rečenicu
udari po obrazu
kao krivnja i beznađe

vi ne znate
kako pregrmiti noć
kroz koju tutnji jedino krik prethodnog dana
isprazan, bez tvog glasa u njemu
a duša se predala
i mirno odigrava uloge
koje joj donose slučajni susreti

vi ne znate
kako je osjetiti da ne postojiš
u tuđim knjigama života
kakve god raskošne bile
ne mogu se naći
… potraži ključ srca
i tad ćeš znati…

Foto: www.pexels.com

Maja Šiprak: Moj si svjetionik

bez tebe ostala bih pusti ocean
jalova pučina lišena svjetionika i brodova
zjenica koje iščekuju pogled
jači od ljetnog podnevnog sunca
da zaiskri kad tebe ugledaju

tišinom i nježnošću
zapleo si se u moju kosu
i spleo ljubavnu pletenicu
finom čipkom ogrnuo mi dušu
pa te grlim djetinjom radošću
i ljubim vatrom uzajamnog pripadanja

želim useliti radost u tvoje dane
izbrisati nemire
toplim dlanom na obrazima
iskonom te ljubiti
do iskona ti se dati

Foto: www.pexels.com

Maja Šiprak: Sahrani ljubavna pisma

meni ne treba vječnost
trebam vječno sada
jecaj u mračnoj komori
gdje šum vlastite krivi
proglašavam
jedinom istinom

ubij čekanje,
spali svaku riječ zalaskom sunca
ne dozvoli mjesečini
da se pojavi iza oblaka
iskasapi nadu giljotinom beznađa

otpusti iluzije
ljubavna pisma
sahrani u grob
i zaboravi gdje leži
vjerolomnom svećeniku
plati dukat za pogreb posrnulih ljubavi
ionako ne vrijede više

Foto: www.pexels.com

Maja Šiprak: Moj si svjetionik

bez tebe ostala bih pusti ocean
jalova pučina lišena svjetionika i brodova
zjenica koje iščekuju pogled
jači od ljetnog podnevnog sunca
da zaiskri kad tebe ugledaju

tišinom i nježnošću
zapleo si se u moju kosu
i spleo ljubavnu pletenicu
finom čipkom ogrnuo mi dušu
pa te grlim djetinjom radošću
i ljubim vatrom uzajamnog pripadanja

želim useliti radost u tvoje dane
izbrisati nemire
toplim dlanom na obrazima
iskonom te ljubiti
do iskona ti se dati

Foto: www.pexels.com