Živim
neopisiv strah od pada u ništavilo
od prosječnosti koja teče samim dnom
a krila nisu što su nekoć bila
krošnje stabala mrmore kraj
nebo umjesto suza razbacuje zvijezde
ipak
ne odričem se krila bez krvave borbe
nisam još spremna odustati
od svega što imam na svijetu
ljubav me stvorila
neka mi njena dubina bude grob
kad dođe dan
i uzmu mi krila
trenutak prije nego se utopim
u morima prosječnosti
hoću li požaliti što ih nisam predala bez borbe
i živjela u nadi
kako me negdje čekaju nova
previše toga mogu izgubiti
moram pokušati ne misliti na strah
još uvijek imam sve
još uvijek sam miljenica svijeta
i uspijevam zadržati krila
čemu onda
tako loš predosjećaj
Ikara kojeg u snu dohvaća okrutno more
želiš li znati kako mi prolazi dan
dok posljednjim izduženim sjenama utječe u noć
mislim na tebe
pa sklapam oči
ne bih li utonula u san
jer najljepše te snivam
ispod pokrivačem mojih želja
u kojima si tako stvaran
tako moj
možda nikad nećeš saznati
kako se osjećam
dok otpuštam misao na tebe
tu bol tijela za tobom
blizinom tvojom
u takvim trenucima
osjećam dah tvoj na svojim usnama
i moji snovi postaju stvarnost
dok mislima razmazujem tvoje dodire
po svakom djeliću sebe
gladna sam te i žedna istovremeno
sanjam pod pokrivačem mojih želja
koliko mogu oči držati zatvorene
onoliko
koliko vjerujem da je stvarno
vi ne znate
što je bitka između odlaska i ostanka
na rubu straha i očaja
koliko boli tišina krute samoće
prostrta kao beskonačna ravnica
u plemenitom korovu
proklijalom na krivom mjestu
vi ne poznajete
urlik vlastite smrti
ali dobro razaznajete
tišinu tuđih života
ne poznajete vijuge vlastitog ludila
isprane od ljubavi i mržnje
od htijenja i želje
gdje se jedino tjelesna potreba
probija kroz vakum ravnodušnosti
vi ne znate
kad sreća i plač nemaju opravdanje
ni u prividu predosjećaja
ni u mori strmoglavog pada
časak pred buđenje
vi ne znate
što je roj misli rođenih u trenu
i njihova bitka, za ili protiv
ponekad teret tišine
i Sizifa slomi
a jedan loš osjećaj
preveden u kratku rečenicu
udari po obrazu
kao krivnja i beznađe
vi ne znate
kako pregrmiti noć
kroz koju tutnji jedino krik prethodnog dana
isprazan, bez tvog glasa u njemu
a duša se predala
i mirno odigrava uloge
koje joj donose slučajni susreti
vi ne znate
kako je osjetiti da ne postojiš
u tuđim knjigama života
kakve god raskošne bile
ne mogu se naći
… potraži ključ srca
i tad ćeš znati…
bez tebe ostala bih pusti ocean
jalova pučina lišena svjetionika i brodova
zjenica koje iščekuju pogled
jači od ljetnog podnevnog sunca
da zaiskri kad tebe ugledaju
tišinom i nježnošću
zapleo si se u moju kosu
i spleo ljubavnu pletenicu
finom čipkom ogrnuo mi dušu
pa te grlim djetinjom radošću
i ljubim vatrom uzajamnog pripadanja
želim useliti radost u tvoje dane
izbrisati nemire
toplim dlanom na obrazima
iskonom te ljubiti
do iskona ti se dati
meni ne treba vječnost
trebam vječno sada
jecaj u mračnoj komori
gdje šum vlastite krivi
proglašavam
jedinom istinom
ubij čekanje,
spali svaku riječ zalaskom sunca
ne dozvoli mjesečini
da se pojavi iza oblaka
iskasapi nadu giljotinom beznađa
otpusti iluzije
ljubavna pisma
sahrani u grob
i zaboravi gdje leži
vjerolomnom svećeniku
plati dukat za pogreb posrnulih ljubavi
ionako ne vrijede više
bez tebe ostala bih pusti ocean
jalova pučina lišena svjetionika i brodova
zjenica koje iščekuju pogled
jači od ljetnog podnevnog sunca
da zaiskri kad tebe ugledaju
tišinom i nježnošću
zapleo si se u moju kosu
i spleo ljubavnu pletenicu
finom čipkom ogrnuo mi dušu
pa te grlim djetinjom radošću
i ljubim vatrom uzajamnog pripadanja
želim useliti radost u tvoje dane
izbrisati nemire
toplim dlanom na obrazima
iskonom te ljubiti
do iskona ti se dati
Foto: www.pexels.com
književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara
