Maja Šiprak: Vatra jasnog pripadanja, Hrvatski sabor kulture, Split 2016.
Pjesnikinja Maja Šiprak objelodanila je šestu zbirku poezije znakovitog naslova Vatra jasnog pripadanja. Autorica, Siščanka sa zagrebačkom adresom, pjesnikinja je već s pozamašnim opusom koji se smjelo razvija iz knjige u knjigu. Tomu je znak činjenica da je Majina poezija već zastupljena u nekim antologijama, zbornicima i izborima poezije u Hrvatskoj i Europi. Biti svjestan vlastita talenta, uporno raditi objelodanjujući knjige i biti u kontaktu s pravim literarnim vodičima može samo donijeti dobar i kvalitetan rad koji mami na stalno usavršavanje. Namjerno ću biti malo osoban i reći kako sam se s Majinom poezijom prvi puta sreo na grupnoj promociji neafirmiranih autorica u Knjižnici Bogdana Ogrizovića negdje početkom prosinca 2012. godine. Ta je poezija bitno odskakivala od ostalih i povjerovao sam se kako će se dotična autorica jako razviti narednih godina. Nisam pogriješio. To mogu zahvaliti svom urođenom osjećaju za pjesničku riječ i autentičnost senzibiliteta, pa s toga mogu reći kako mi je zadovoljstvo napisati recenziju jedne sazrele poetske knjige. I to baš u ovaj jesenski dan pun jetke melankolije, kad je petak i kad se posprema tjedan, kad zamire disciplina pisanja ujutro ili u noći i tekst nastaje u neko neobično vrijeme poslije podneva. Navedenu knjigu možemo proglasiti poetskom knjigom, a ne zbirkom pjesama. Ona svjedoči jednu intimnu odiseju lirske junakinje i strukturirana je kao povijest nečijeg života ilitiga intimni krajolik duše. Ove navedene kvalifikacije zvučat će u današnje vrijeme suviše arhaično, teorijski slabo potkovano, esejistički izblijedjelo, no kako više pišem kritike, češće posežem za starijim artefaktima ne bih li možda i sam dodefinirao svoju poziciju. Slaganje pjesama u jasne cikluse te snažan osjećaj za vanjsku i unutarnju ravnotežu ono je što knjigu čini primamljivom da je čitatelj u knjižari uzme za ruku. Druga je kategorija dizajn naslovnice. U skladu s naslovom, riječ je o skladu muške i ženske ruke koje se meko izvijaju prema unutarnjem svjetlu izbjegavajući patetičnost koju riječi pripadanja i zajedništva ponekad nose. Knjiga je popraćena pogovorom ugledne književnice Božice Jelušić, čitateljskim zapisom leksikografkinje Vlatke Štimac i impresijama prvih čitatelja i prijatelja. Jelušićeva piše eruditski pogovor knjizi ističući njezinu kvalitetu i iznjedruje stanovite poetičke odrednice. To su ljubavna lirika, redukcija metaforike, recepcija i pokušaj dohvaćanja dvojevanja kao simulacije početnog para za koji nalazimo reference u brojnim religijskim i kulturnim kategorijama. Vlatka Štimac piše čitateljski tekst o Majinoj poeziji kao poeziji traženja Drugoga. Temeljito razlaže nijanse ljubavnih emocija kako u knjizi, tako i u životu podsjećajući nas da su literatura i život uvijek u jednom teško razmrsivom čvoru. Čitateljski komentari Majine poezije vrlo su zaneseni, suosjećajni, protkani toplinom i sluhom za pjesničku riječ i daruju joj suptilnost impresionističkog čitanja koja se u današnje vrijeme uveliko zanemaruje. Iz Jelušićkih i Štimčevinih redaka možemo nastaviti tkati interpretaciju ove knjige dajući joj prije svega jedan ljudski obol za njezin daljnji let i sidrište na dokovima suvremenog hrvatskog pjesništva. Poetički gledano, lirika Maje Šiprak ispovjednog je karaktera. Kritičari često neprecizno koriste pojam ispovjednog tona ne objašnjavajući ga. Kako bi se iz tog aspekta također moglo interpretirati (s nužnim paradigmatskim zakretanjem prema autoru), preskočit ću to ne bih li zagušio tekst teorijskim referencama. Ispovjednost lirike Maje Šiprak očituje se u istaknutoj poziciji lirskog ja, emocionalnoj stratifikaciji i intimističkoj tematici. Poetska građa koja se koristi u ovoj poeziji počiva na jednoj neostvarenoj ljubavnoj situaciji, pa se može spekulirati o stanovitoj (kvazi)autobiografičnosti samog lirskog teksta. Intimistička tematika proslijeđena je vrlo pomno; iz pjesme u pjesmu buja tkivo emocije, smjenjuju se pozicije aktera (lirskog ja i lirskog ti) i tekst nalikuje stihovanoj emotivnoj bajci s razasutim središtima čudesnosti. Ono što je najzanimljivije u kritičarskoj i čitateljskoj recepciji izvjesna je dinamička smjena aktera i retorizacija jastva i tistva. U dinamičkoj smjeni aktera postoje pjesme s približno konstativno učvršćenim jastvenim iskazima (pjesma Gledam i ćutim), performativnim obraćanjem lirskom ti upitnim i izjavnim (pjesma Istina se nosi sama) i apelativnim iskazima (pjesma Ne boj se). Time se značenjska postava intimne komunikacije čini transparentnijom i usmjerava tokovima emocionalne stratifikacije subjekta. Također, jako je važno naglasiti mogućnosti kada lirsko ti prelazi u domenu lirskog objekta (pjesma Prije plovidbe) čime se iz komunikacijskog aktera potencijalni partner spušta u zone konstitutivnih aktera teksta mijenjajući konceptualizacijsku os. U ovom trenutku ne mogu izreći ikakvu aksiološku premisu o tom odnosu premda o tome razmišljam dulje vrijeme baveći se specifičnostima ispovjedne poezije. Retorizacija jastva pojavljuje se u trenucima onemoćalosti pred vlastitom nesrećom i zaustavljanja izlazeće emocije (pjesma Klatno). Lirska junakinja retorizira lirsko ti onda kad se suočava s ostacima emocije koja nije izblijedjela vremenom i novim životnim mogućnostima (pjesma Tebi). Emocionalna stratifikacija satkana je od pastelnih tonova tuge, boli, uznemirenosti, melankolije, zamućenosti, usamljenosti, ushićenosti i želje. Kako su emotivni pasaži lirskog subjekta iznimno razvedeni i stavljaju se na laboratorijsku vagu subjektovih snatrenja, rekla bi teoretičarska glava kako subjekt iskaza biva jednak subjektu iskazivanja, te kako se autorica i lirska junakinja znatno približuju. Poetičko-stilski gledano, ova ljubavna lirika nastaje na tradiciji romantičarsko-simbolističke lirike koristeći topičku predmetnu strukturu. Ti su se toposi vremenom pretvorili u opća mjesta i njima pribjegavaju pjesnici na početku, pa im stroga akademska kritika ili pomodno upućivački instruktori anuliraju zbirke. Bitno je uočiti kako se Majin stil gradi upravo na semantizaciji općih mjesta i presvlačenju tradicionalne topike u ruho najfinijih ženskih emocija čime se, feminističkim rječnikom iskazano, njezino pismo može obilježiti i kao feminilno. Namjerno ne kažem afektivnost jer bi i to bila početnička greška. Maji je pošlo za rukom pronaći vrlo preciznu iglu kako bi se poetski goblen sašio od vidljivih i nevidljivih niti i kako bi jedno čitanje izazvalo još jedno ili bar dva. U svrhu neoštećenja autorice u rastu i davanja smjera njezinoj poeziji. Kako sam u posljednje vrijeme dosta proučavao ispovjednu poeziju i pisao o njoj, mogu reći da me zadnji rukopisi manje afirmiranih autora sve više iznenađuju svojom svježinom i suptilnošću pristupa. Povlačim se sada kako bih knjigu još jednom pročitao i vidio jesu li ovi retci zabrujali u kritičkom stroju ili se prelili kritičkom tintom po gomilama papira.
Tekst je izvorno objavljen u časopisu Republika, godište LXXIII., br 11-12, studeni-prosinac 2017.
Foto: www.pexels.com
