Arhiva oznaka: Maja Marchig

Maja Marchig: Šoferski adagio

U svojoj dvadestogodišnjoj karijeri vozača Rade B. proputovao je pola Europe, vozio turističke ture po blještavim metropolama, hodočasnike na sveta mjesta i gastarbajtere na turobnim linijama, ali ništa nije volio više od autoceste Rijeka-Zagreb, uz pratnju Narodnog radija. Uživao je u predvidljivosti svakog kilometra i jednostavnoj činjenici da nije vikend, niti zgužvana turistička sezona, zadovoljno se skrivao iza velikih sunčanih naočala i pjevuckao nešto sam sebi u bradu. Autobus je bio poluprazan, tek grupica poslovnih ljudi u sivim odjelima koji su se vjerojatno uputili na nekakav kongres ili predavanje, brbljavi djedica s neobičnim komadom prtljage u naručju, zgodna crnokosa cura i neki štrkljavi, strani student koji je uzalud pokušavao započeti s njom razgovor. Djedica se ukrcao još u Puli i Rade je sa znatiželjom promatrao njegov duguljasti, zamotani paket koji je unio u vozilo, odbivši ga ostaviti u bunkeru, s torbama. Putem je Radi pričao neku beskonačnu priču o djeci i unucima, a on se dosađivao ramišljajući što se nalazi u toj neobičnoj prtljagi i zaključio da je vjerojatno pršut. Jedva se brbljavca riješio u Rijeci, sklopivši suvozačevu stolicu kad su svi putnici izašli iz autobusa, kako na nju više nitko ne bi mogao sjesti.
Od tada je prošao već skoro sat, približavali su se odmorištu u Ravnoj Gori, a Radu je počela hvatati želja za kavom i cigaretom, jer njegov je organizam imao unutarnji raspored prilagođen autobusnim stajalištima. „Ravna Gora, stojimo petnaest minuta!“ obratio se putnicima preko mikrofona nehotice imitirajući monotoni ton kolodvorskog spikera. Pričekao je da svi izađu i htio se odmah uputiti prema kafiću, ali primijeti pred autobusom onu zgodnu, tamnokosu putnicu kako uzbuđeno trči prema djedici koji je grlio svoju veliku prtljagu kao da nosi malo dijete. U trenu mu se učini kako se događa nešto čudno i potpuno neprimjereno ovom sunčanom i po svemu idealnom šoferskom danu, istrči kroz vrata, taman na vrijeme da vidi kako se djedica zanio u desno, malo trznuo, kao da se spotaknuo o nešto nevidljivo na pločniku i tupo tresnuo na pod, pored onog svog duguljastog paketa. Djevojka je viknula nešto što se nije moglo razumjeti, kleknula pored njega, opipala puls, poslušala disanje i pokušala ga oživjeti. Ubrzo, dotrčali su ljudi iz svih smjerova, a Rade je stajao sa strane, ukipljen i pokušavao se sjetiti protokola za ovakve slučajeve. Zvati? 112, oni će poslati hitnu i policiju. Zatim, firmu. Zadržati sve putnike, u slučaju smrti trebat će dati izjavu. Uzeo je mobitel i krenuo zvati sve po redu, kao što je predviđeno. Odšetao je do poslovnjaka koji su zabezeknuto gledali iznad svojih šalica kave na terasi kafića i rekao im kako je najbolje da ostanu gdje jesu. Gledao je u pravcu autobusa, pomalo se navlačio sumrak i lagani, hladni povjetarac. Ljudi su se počeli razilaziti, djevojka je konačno shvatila da starcu ne može pomoći, ostala je klečeći pored njegovog lica, onaj žgoljavi stranac je sjeo pored nje, na pločnik i počeo je gladiti po nadlaktici. Rade im je oprezno prišao, a ona je izvadila ogromnu svilenu maramu boje krvi iz svoje torbice i prekrila starcu lice i grudi. Podvrnula je krajeve pod njegovu glavu i ramena, da marama ne odleti na vjetru, a zatim podigla njegov paket s poda i rekla: „Putem mi je pričao da je ovo njegova obiteljska ostavština, imao je kupca za nju u Zagrebu. Rekao je da će mu prepući srce kad se od nje bude odvajao, ali doma samo leži, nitko od njegove djece ni unuka ne svira…“ „Svira?“ pitao je zaprepašteno Rade „Da, unutra je violina…“ „Cigulka? Violin?“ javio se mršavko. „Yes, violin…“ prošaptala je ona „Eto, valjda mu je stvarno puklo…“ „Can I?“ rekao je mladić i pružio ruke prema paketu. Ona se nećkala, ali on se nasmiješio i rekao: „National Academy of Music, in Sofia“, uzeo paket i nježno ga razmotao.
Petnaest minuta kasnije, kada su plava rotaciona svjetla iz smjera Rijeke kroz sumrak najavila dolazak prve pomoći i policijskih automobila, jedan je mladi Bugarin svirao Albinonijev Adagio u g-molu na parkiralištu, Rade je sjedio na pločniku i pušio, a na njegovo se rame oslonila tužna, prekrasna djevojka. Više mu se nije žurilo u Zagreb, znao je da će kad-tad i tamo stići. Trenutno mu je bilo važno biti baš ovdje, pored zaustavljenog autobusa, kao da je uzeo malo dužu stanku na 53. kilometru autoceste.

Foto: www.morguefile.com

Milan Zagorac: Nakon 9 sezonskih brojeva, rezultati se nižu sami od sebe

naslovna ljeto 2015Dragi naši čitatelji, do sada je u devet sezonskih brojeva objavljeno više stotina autora, a posebno nam je zadovoljstvo to što je upravo ovaj projekt omogućio mnogima sudjelovanje na književnoj sceni uz već uobičajene kanale – naše su prednosti posve izravna komunikacija autora s brojnom čitateljskom publikom, velik broj čitatelja i fanova stranice koji kontinuirano raste, a ono što je najvažnije, uočavamo i trend porasta broja autora kao i same kvalitete radova. Ovogodišnja je novost tiskano izdanje časopisa od ove godine dostupno pretplatnicima kao i narodnim knjižnicama.

S ovim brojem napravili smo puni dvogodišnji ciklus našega postojanja, a iz broja u broj se sve više potvrđuje važnost i utjecaj virtualnih projekata na književnu scenu, ne samo Rijeke koja ovime postaje književno relevantnija u organizacijskom smislu, već i na planu cijele Republike Hrvatske, te Bosne i Hercegovine, Srbije, Slovenije i Crne Gore. Sve ovo što smo u posljednjih dvije-tri godine napravili možemo ponajprije zahvaliti dvjema stvarima: samoorganizaciji i društvenim mrežama.
Svi su naši brojevi časopisa kao i pripadajućih naslova čitani, listani ili dijeljeni više tisuća puta te je ukupan zbroj posjeta našim stranicama (Issuu, knjizevnostuzivo.org) više od pola milijuna, što za male književne projekte nastale na periferiji zaista predstavlja respektabilnu brojku. Cilj je povećati broj fanova na procijenjenih 100.000 na FB stranici sa sadašnjih četrdesetak tisuća, što predstavlja vrlo ostvariv plan.
Može se činiti da nije puno, no zaista je cijeli niz autora oknjižen (primjerice, samo u posljednjih godinu dana to su Dulce et decorum est Nevena Lukačevića, Moebiousova vrpca Željka Maurovića, Zapisano metkom Zorana Žmirića, Vražji prolaz Milana Zagorca, Leti, leti i Anatomija Ljiljane Jelaske, Ida Jovanović je objavila Blizinu susreta, tu je i izvrstan Ilirik Mladena Blaževića, Lica i naličja ljubavi zadarske autorice Andreje Malte, Poslije ovog života Nataše Kovaljev Opatić, u pripremi su i romani Blage Vukadina kao i Floriana Hajdua, ostvarene su dobre suradnje s Poiesisom Petera Semoliča u Ljubljani, kao i skore realizacije suradnje s Balkanskim književnim glasnikom, a da ne spominjemo cijeli niz individualnih objava kod različitih nakladnika brojnih autora koji su svoje prve radove objavili upravo na KU, a danas su već čitani autori s vlastitim kolumnama), mnoge prve reference su stečene, brojni su autori dobili novi prostor i prije svega poticaj.
Neosporna je činjenica da ovaj sustav objavljivanja i prije svega potpore autorima daje rezultate, štoviše, nadoknađuje one manjkove koji nastaju zbog nedovoljnog ili izostajućeg financiranja, slabih medijskih tretmana ili organizacijskih nedostataka na planu rganizacije nakladničke industrije u nas, i općenito, suprotstavlja se atmosferi općeg književno-izdavačkog kolapsa u nas zahvaljujući blagotovornom i paradoksalnom utjecaju tehnologije.
Nastojeći se izboriti za još više čitatelja i autora, što i jest primarna misija Književnosti uživo, pozivamo još jednom brojne potencijalne autore na sudjelovanje u maloj virtualnoj demokraciji koju želimo učiniti još plemenitijom.
U ovome su broju objavljeni radovi Vergilija Franizza, Mislava Bartoša, Tatjane Beuk-Laćak, Martine Grbeša, Mladena Blaževića, Enise Angie Behaderović, Sare Mrak, Slavice Gazibara, Tamare Čapelj, Ivane Pavić, Nevena Lukačevića, Edite Brkić, Roberta Vrbnjaka, Melinde Kostelac, Blage Vukadina, Nikole Leskovara, Floriana Hajdua, Ive Anića, Donče Rumenova, Željke Kovačević Andrijanić, Julijane Plenča, zatim razgovor s Peterom Semoličem, Andreje Malta, Željka Maurovića, Predraga Kisić, Miloša Petronijevića, Maje Marchig te putopis Zorana Žmirića po Crnoj Gori u vezi predstavljanja riječke književne scene u Podgorici.
Nastavljamo dalje, nema nam druge. Mala gruda je već zakotrljana…

Maja Marchig: Iz Bestijarija

Lav

U luksuzu obiteljske kuće
Pod otvorenim afričkim nebom
Par kraljevske krvi
Pozira za časopise
Njena dlakava elegancija
Ostavlja nas bez daha
A on je sljubio meso antilope
S vinom lokalnog
Proizvođača
Da bi se očuvala intima doma
Prostor za obavljanje velike nužde
Zaklonjen je granama
Raskošnog grma

Kokošinjac

Statistički
Svaka treća zaljubljena koka
Vidi pjevački potencijal
U glasanju
Svog kukurikača
U peradarskoj industriji
Interes za umjetnost
Veže se uz pozitivan trend
U proizvodnji jaja

Foto: www.morguefile.com

Maja Marchig: Slaganje sastojaka

Jednom je Marin rekao: “Ne mogu zamisliti da poeziju ukucavam direktno u kompjuter.”
Ja sam je zamislila i bila je bijela i glatka, s okusom plastike.
Nema toga sto ne mogu zamisliti,
nema toga sto ne mogu stvoriti, kad uzimam sastojke iz sjećanja.

Utorkom, u mojoj se kuhinji razvija tjeskoba iz vrtića.
Još ne shvaćam zašto se kuhaju variva,
još ne vjerujem u povrće,
samo se ponekad pravim odrasla.
Kad sam bespomoćna.

Poput ogromne tvornice, dežurnog zagađivača,
zrak oko sebe obavijam dimom.
Prigušujem pozive, stišavam poticaje,
težim ujednačavanju podražaja.

Fotografija: Max Streaten @ morgueFile free photos