Arhiva oznaka: Maja Marchig

Maja Marchig: Preko praga

Od golog okvira obale
do granice kratkovidnosti.

Gdje se otima otoku
i bježi u naletu slanog bijesa
ljuskastom se njuškom
mršti
more.

A ovdje.
Vrškom cipele mogu
iskopati zelene vlati
ispod snijega.

Zemlju raznosim preko praga
kao što se mravima množe
ljubičice.

Kada cipele promatra lokva,
kada zaborave posoliti hranu,
zamišljam more.

Foto:  www.pexels.com

Maja Marchig: Maršruta

Odredište je na gusarskoj mapi
označeno znakom X.
Nosimo rasklimanu lopatu,
bojimo se žuljeva.
Mjeru smo odredili
koracima.

ili

Uvučeni u hodnike prometnice
povjerljivo slijedimo
strelice.
Čitamo sa zidova, čitamo s plafona,
čitamo s lica prolaznika.
Pod zemljom kretanje
postaje kao disanje.

ili

Sve sam
ukrcala u autobus
kao turiste.
Nasukat će ih ludi vozač
na makadamu
pored prometnice.

Foto: www.pexels.com

Maja Marchig: Izobate

U plićini miriše na ljude
na jezike koje ne znaš
i imena mokre djece.
U dubini se ježim od mira
i usporenosti kojom zvuk
putuje prema gore.
Negdje na pola puta
lancem su zavezali bovu.
Tu se penjemo na kamen
i slušamo vanbrodske motore.
Sve dok traženje ne otupi u odrazu,
dok se koža kojom dodirujemo more
ne smežura.

Foto: www.pexels.com

Maja Marchig: Muzej neprekinutih iluzija (tragovi skriveni na očigled, u krugu kretanja)

Eksponat: PLUTAČA
Opis: Industrijska kartonska ambalaža
pojedene čokolade.
Crveno srce od leptirastih latica.
bez naznake lepršanja.
Smještaj: Instalacija na rubu radnog stola,
pažljivo ugurana
iza suvišnih kemijskih olovaka.
Dimenzije: Vremenski i prostorno izolirana,
nepravilne pojavnosti, u bljesku.

Eksponat: KRESIVO
Opis: Jednokratni upaljač
s motivom vlaka
iznuđen tijekom priprema
za monodramu
o željezničkim anđelima.
Smještaj: Nehajno ubačen
Dimenzije: Poput ruža za usne,
kažiprsta uperenog
za putokaz,
florescentnog markera.

Eksponat: KAPETAN DUGE PLOVIDBE
Opis: Dječja knjiga o mačku
izgrebana
neotesanim kandžama.
Prvo izdanje,
datirana
između naših rođendana.
Smještaj: Nošena, spremljena, neuručena.
Dimenzije: Duljine školskog igrokaza,
obje strane na vinilu,
u formi mjuzikla.

Eksponat: NAS DVOJE
Opis: Fotografija muškarca
s putnom kartom u džepu
i žene s maskom mačke.
Kruže kolodvorom bez kovčega.
Smještaj: Digitalni zapis
nadzornog uređaja.
Dimenzije: Neizmjerena,
procijenjena prema udaljenosti
željezničkih postaja.

Foto: www.pexels.com

Maja Marchig: Mater

Sakuplja se u polumjesec
ispod dječjeg nokta
dok čeprkamo po kamenčićima.
Ispisuje pruge po dlanovima
i mojim bakama rađa
nogate mrkve,
blistave limune,
u truleži i tajnosti
mrku kopilad, tartufe.
Ukopala sam gorske kristale
uz korijenje balkonskog cvijeća.
Nek’ nas nitko nepozvan
ne pronađe.

Foto: www.pexels.com

Maja Marchig: Trešnja, vjetar, rezanci

Ponovo je došao onaj agent za nekretnine. Crnih, ulaštenih cipela, piskutavog glasa, hodao je posvuda i nije prestajao pričati. Po betonskim stazicama, dasci položenoj posred gredice u kojoj su nekada cvjetali narcisi, zumbuli i tulipani pored penjačica graška, pentrao se do samog ruba vrta i udario glavom o granu trešnje kojom su se služile mačke kako bi se popele na ravni krov susjedne kuće. Stablo se zatrese i latice se prospu tvoreći cvjetne oblike po tlu. „Divno!“ uskliknula je ženica koja je pratila tog trapavca u stopu, podignula je ruke pokušavajući uhvatiti latice koje je nosio vjetar i izgledala skoro pa dječje i svakako neprimjereno svojoj dobi, udobnim, ortopedskim cipelama na vezanje i uredno svezanoj kosi na potiljku. „Dragi, dođi vidjeti voćke!“ pozvala je supruga koji je ostao sjediti na drvenoj klupi ispred glavnog ulaza u kuću. Prekrižio je noge u gležnjevima, otkrivajući istrošene đonove cipela. Promrmljao je nešto kako bi ona znala da dolazi i polako se podignuo, pridržavajući se rukama za rasklimani naslon. Volim tu klupu, ovdje je otkada pamtim, u ljetnim popodnevima zaklonjena je od sunca sjenom kuće, drvo je na njoj mjestimice trulo i hrapavo. Sve tri žene koje su živjele u kući provodile su sate i sate odmarajući se na toj klupi. Baka je plela čarape, znao sam sjediti i gledati kako brzo pomiče sve četiri pletaće igle, dok klupko poskakuje u njenom krilu. Strašno me zanimalo, ali nisam se usuđivao prići bliže, u strahu da me ne otjera. Tete bi čitale novine koje su vijorile na vjetru, rješavale križaljke ili pile kavu i gledale kako im vrt napreduje. Kuća je mirisala na kavu, limunovu koricu i pileću juhu s domaćim rezancima koje su izrezivale velikim, oštrim nožem i sušile na kuhinjskom stolu prekrivenom ispeglanim kuhinjskim krpama. Podrum je bio ispunjen policama sa staklenkama u kojima su trešnje bile spremljene u rakiju, šljive iskuhane u pekmez, a kupus se kiselio, hermetički zatvoren u velikim plastičnim kantama. Povremeno bi ih posjećivao naporni, pjegavi klinac, trčao je unaokolo i ulazio u kuhinju blatnjavih tenisica. Prepoznajem njegov hod i danas, kada su mu stopala puno veća i tenisice čiste, tu i tamo još pocupkuje dok hoda. Doveo je prije nekoliko tjedana ovog ulaštenog tipa i od tada taj stalno šeće kućom i vrtom, dovodeći stalno nove ljude. Nisu mi drage žene s visokim, zašiljenim potpeticama. Ne volim one što dovedu čopor dječurlije koja vrišti i odjednom ispuni sve kutove malim trčećim koracima. U stvari, ovo dvoje što se upravo spušta ukopanim stepenicama prema podrumu, prvi su prihvatljivi ljudi koje sam vidio. Promatram ih s podrumskog prozorčića, on proučava instalacije, ona sjedi na velikoj drvenoj škrinji, gleda prazne bakine staklenke i smiješi se. Trapavi maše rukama: „Možete ovo preurediti u gostinjsku sobu, kad vas budu posjećivala djeca ili unuci…“ „Nemamo djece“ kaže gospođa „samo smo nas dvoje“ i toplo pogleda u svog supruga koji je baterijskom svjetiljkom proučavao ploču s osiguračima. Provukao sam se kroz otvoreno staklo i skočio ravno gospođi pod noge. Prislonio sam glavu uz njezinu nogu, a zatim i leđa, sve do repa. Mirisala je na ugaženu travu, pileću juhu s celerom i čaj od metvice. Lijepo. Gospođa je pružila ruku da me pogladi po glavi, skočio sam u njeno krilo i počeo presti. „Vidi, Tihomire, maca. Malo je mršava. Vidi je, dlaka joj je skroz mekana.“ Tihomir je prišao i pogladio me po glavi. Dobra ruka, hrapava. „To je mačak, Ljiljana. Zar ne vidiš? “ rekao je „Veliki, čupavi dečko!“
Agent za nekretnine se zadovoljno smiješio i namignuo mi. Svejedno, popiškit ću mu malo tu uglačanu cipelu prije nego ode.

Foto: www.pexels.com

Maja Marchig: Odstupanja

On me zove dušo. Pušimo na balkonu, nakon božićnog ručka, smrzavamo se. Bura raznosi pepeo s vrhova cigareta tako da one stalno svijetle narančasto u polumraku. To je dobro, jer on često zaboravi otresti pričajući pa prlja balkon i ljuti moju svekrvu. Ovako, prljamo cijelo nebodersko susjedstvo, oboje zamotani u pulovere koje svekrva opsesivno plete otkako je nedavno prestala pušiti. Priča mi nešto o japanskim željeznicama, o magnetno-levitacijskim vlakovima i brzinama većim od 500 kilometara na sat. Ništa ne razumijem, klimam glavom i tu i tamo nešto zapitkujem, a on je sretan što netko pokazuje zanimanje za njegove priče. Na prvi pogled, Tomislav mu je jako sličan. Visok je, lagano pogurenih leđa, ozbiljnih očiju. Obojica obožavaju tehniku, rukuju električnim aparatima kao što kauboji u starim filmovima postupaju s konjima, vješto i s razumijevanjem. Svekar je bez sumnje jako ponosan na sina inženjera, stručnjaka. Ipak, između njih dvojice tinja neki tihi sukob, pretpostavljam da je tome uzrok strah od vlastitog odraza u zrcalu.

– Kupila si mu za Božić… Što?! – iznenađeno je viknuo Tomislav kada je ugledao poklon koji sam zamotavala u sjajni, tamnoplavi papir za njegovog oca.

– Sat koji se automatski korigira radio vezom u milisekundu!

– Jesi li poludjela? Nisi primijetila da ih u kuhinji visi već osam? I tri u predsoblju? S radio-budilicom u spavaćoj sobi i pokvarenom kukavicom bake Anđe, ukupno ih je trinaest u stanu! Misliš li da treba još jednog?

– Ne, mislim da on želi još jednog. Ovog. U čemu je problem? Ne ujedaju, ne zrače, ne izazivaju rak!

– Nikome ne treba toliko satova, to je besmislica! – ljutio se Tomislav. Nije ga prošlo ni do Božića, kolutao je očima dok je stari razmotavao poklon, divio se mehanizmu, udubio u čitanje uputa. Svekrva se smijala:

– Radio veza sa Švicarskom! – rekla je – Sad ću bar znati koliko je stvarno sati. Nikad ne znam koji je od ovih običnih u pravu, neki kasne, neki žure…

Sjedimo u čekaonici hitnog prijema bolnice.

– Otišao je grijač na veš mašini. Samo sam otišao do servisa, naručio novi. Kad sam se vratio bila mi je čudna, usporena, nerazumljivo je pričala. Nazvao sam hitnu, došli su za 14 minuta, to je brzo, zar ne? – pita me.

– Je, brzo je. Dobro je to. Važno je da dođu pravovremeno.

Sami smo, on i ja. Tomislav je na nekom kongresu u Ženevi – Kod onog atomskog sata! – smijala se njegova mama samo koji dan ranije. Svekar se pogrbio u plastičnoj stolici, šuti, gleda u pod. Mene sve žulja od sjedenja.

– Idemo vani, zapaliti. Javit ćemo se sestri na prijemnom, da znaju, budu li nas tražili.

Sestra suučesnički klima glavom. Pred bolnicom natpis Zabranjeno pušenje na udaljenosti od dvadeset metara. On broji dvadeset koraka, kaže – Tu je u redu!

U proljeće su noći još hladne, čak i kada nema vjetra. Omata mi leđa svojim plavim džemperom – Moraš paziti na zdravlje, dušo.

U Ženevi je točno 1 sat i trideset minuta.

Otkako je Tomislavova majka u bolnici, pušimo u dnevnoj sobi, kao prije njene bolesti. Stari u toj sobi sada i jede, vjerojatno i spava na kauču, bez posteljine, glave naslonjene na ukrasne jastučiće s ružama. Tomislava to jako iritira, ali mislim da o tome ne pričaju. Svekar gleda neki dokumentarac o planovima za javni promet mnogoljudnih svjetskih metropola, ja pijem kavu koju sam skuhala nakon ručka i pokušavam započeti priču.

– Gdje je sad opet on? – pita me ne skidajući pogled s ekrana.

– U centrali firme u Beču. Opet neka edukacija. Nisam sigurna – nastavljam oprezno – Znate… Tomislav i ja u zadnje vrijeme baš nismo…

– Pretpostavio sam, dušo – prekine me kratko – On jest moj sin, ali ipak shvaćam kakva je budaletina. Šutim i gledam u sat s kukavicom bake Anđe. Taj mi je najdraži među svim tim satovima. Radi, ali pokazuje neko svoje vrijeme, nitko ne zna kasni li ili rani. Povremeno, bez vidljivog razloga, otvore se vratašca na satu i pojavi se i mala glavica s oštrim, crvenim kljunom i zakuka. Gledam i nadam se da će se pokazati, dok sam još ovdje.

Foto: www.morguefile.com