Arhiva oznaka: Luka Murina

Milan Zagorac: #milenijalci

Generacija hipersenzibliziranih hipsterskih empatičara

Nastaje li na rubu desetljeća nova književna generacija?

Skarlet_p, Ilija Aščić, Mirela Fuš, Dunja Matić, Luka Murina, Tea Marković, Nikola Leskovar, Alen Brlek, Ivana Pocrnić, Vladimir Papić, Iva Rogić, Antonia Padovan, Antonio Glažar, Robert Janeš, Ani Maduna, Daria Glavan Šćulac, Sandra Polić Živković, Goran Gluščić, Kristina Posilović, Tamara Crnko, Goran Srdarević, Sara Mrak, Ivan Zrinušić, Slaven Posavac, ima ih još…

Radove cijelog niza mlađih autora što na portalu Književnost uživo, što na drugim stranicama ili društvenim mrežama, bilo da se radi o prozi, poeziji ili esejistici (manje), pratim vrlo intenzivno nekoliko godina te mi se stoga mnogi motivi i tematski blokovi sve više počinju (za sada skicozno) ukazivati kao (zaista) novi generacijski diskurs koji možemo (barem radno) okrstiti “milenijalcima” (draže mi je nego Y): oni su rođeni najranije u prvoj polovici osamdesetih do devedesetih (tu negdje, imamo mali otklon zbog nepoklapanja kronološke dobi s generacijskom pripadnošću), bitne formativne godine su im kasne devedesete ili dvijetisućite, oni su dobro obrazovani, govore više jezika, vole životinje, štoviše, jako vole životinje, empatični su prema njima čak i nešto više nego prema ljudima kojih se prirodno klone, iako mahom humanisti i “ljevičari” (uopće, koje je danas polje toga pojma?), naravno, nisu glupi i znaju da svijet nije mjesto koje će neka dobro razrađena teorija iz salonske retorte zgodno srediti da više “ne bude ratova i nasilja, a da svi žive u slozi”; vidjeli su u svojih dvadeset-trideset ili čak i manje godina više svijeta nego naši roditelji zajedno na svim sindikalnim izletima, imaju (često) deficit iskustava bitnih za brzu zriobu (smrti, bolesti, društvene ili obiteljske traume više magnitude), društvene mreže putem aplikacija su im dom, a prorečena i prononsirana seksualna devijantnost dijametralno je izokrenuta, barem tako kažu neka istraživanja, u ugodnu zavaljenost pred vlastitim monitorom prijenosnog uređaja i uranjanje u pornografsku singedohu – kratko i jasno, draže im je biti sam, nego opterećen ionako već malformiranom popudbinom svake veze. Oni su u velikim pitanjima, onim “kamo”, “kako”, oni su pomalo nevini-jebeni kao dobra-zločesta Pip “Purity” iz Franzenovog (zaista predebelog) romana Čistoća, oni traže istovremeno svoje porijeklo i smisao, ali i svoje mjesto, šireći se deridinsko-delezovskim korjenčićima u mnoštvu različitih dimenzija, nastojeći se posaditi (uhvatiti) negdje u svijetu koji zaista počiva na brutalnom darvinizmu uz tek pokoje utočište ili balončić. Nježne biljčice koje više ne zadovoljava provincijalni ex Yu prostor niti pripadajuće pasatističke teme (naime, u njihovoj su kronologiji te teme prethostorija, njihovo je doba ono poslije 9/11 sa svim svojim novim-starim bremenitostima), naravno, uz svesrdno sudjelovanje u svim onim “occupy-wikileaks-anonymous-blokadafakulteta like” temama, a koje u fazi otriježnjenja (ono neminovno nastupa u trenutku kada se treba pobrinuti za vlastiti socioekonomski položaj) tako temeljito, neorealistički ostavljaju eho u njihovim prozama i poeziji.

Često je književnost milenijalaca situirana u urbanu stvarnost, s likovima zaglavljenima u egzistencijalnim datostima, ponekad je u žanru, ponajviše distopijskog, fantasyja ili SF-a, no uvijek s naglašenim potrebama i ograničenjima koje proizlaze iz osviještene “slijepe pjege” suvremenog čovjeka – kako nastaviti živjeti nakon što se prođe “kroz pakao” koji istovremeno čine i “drugi” i “ja” u svijetu koji je ili obezbožen ili je bog indiferentan, ili još gore, na razini maloga djeteta (možda neiskusan, možda malouman, možda jednostavno neprisutan?), u kojoj je obitelj porušena i odavno disfunkcionalna, u kojoj je došlo do stravične pojmovne zbrke (entropije) “muško”, “žensko”, “opresor”, “žrtva”, “totalitarizam”, “sloboda”, “(neo)liberalni kapitalizam”, “socijalizam”, “duhovnost”, “ateizam”, da ne nabrajam dalje, s posebnom fiksacijom na ljubav i seksualnost kao lajtmotive uz cijelu gamu perzefonsko-euridikinsko-elektrinskih, odnosno parsifalsko-orfejevsko-edipovskih motiva kao (vječno) neriješenih nodusa i neukroćenih slobodnih radikala ljudske psihe, što se manifestira kroz neprekidno odlaganje činjenja. Milenijalci uglavnom ne čine, oni, dakle, oklijevaju, ali se unaprijed ograđuju time što sebe stavljaju u poziciju nesposobnih za život, unatoč gotovo bizarnoj formalnoj preobrazovanosti (mnogi su već, kako se to sada kaže, magistri, mnogi su pred doktoratima, često u stranim zemljama, no uvijek bez “adekvatnog radnog iskustva”), otvorenosti novome i drugome i konkretnim radnim vještinama koje nadilaze potrebe društva zaglavljenog u zamrznutoj tranziciji. To svojevrsno manihejstvo ugrađeno je u sam život likova ili lirskih subjekata, kako nam drago, a koji često prelaze u cinizam i nihilizam, još gore, čak i u zdvajanje, posebno ako je riječ o intelektualcima koji se ne zadovoljavaju svakodnevicom, ali još manje nalaze utjehu u solipsizmu koji ih stalno i iznova ostavlja sve usamljenijima pred onim već spomenutim monitorima prijenosnih uređaja. Međutim, ono što je neosporno, ne prihvaćaju taj status quo tek tako, oni pružaju neku vrstu pasivnog otpora, njihova je književnost sva jedna “melankolija otpora” kojom nas pridobivaju u “asimetričnom” srazu.

To je plima nove generacije preplašenih pojedinaca koji posve suvereno vladaju psihološkim fenomenima (za razliku od svojih prethodnika koji su, objektivno, najdalje dogurali do kukanja “o sistemu koji ih je sjebo”, dok im je spoznaja prirode vlastitog bipolarnog poremećaja, što ponajprije znači bilance vlastitih slabosti i prednosti, ostala u sferi teorije urote koju, pak, istinski ne razumiju); milenijalci su, nadalje, vrlo individualnog duha, užasavaju se stare hijerarhijski utemeljene strukture (obitelj ne oduševljava jer već očito postoji ranije iskustvo njezine disfunkcionalnosti, dok posao, država i društvo u cjelini predstavljaju samo daljnje ekstenzije ovog prvotnog hendikepa). Njihova je književnost svojevrsni weltschmerz, romantizam, to jest poetička manifestacija onoga što hipersenzibilizrani pojedinac osjeća, ali je zbog nedostatnog pojmovnog aparata još uvijek nemoćan u konačnom izricanju pa stoga, naravno, ne pripada svijetu racionalnih pojmova te djeluje čak i rubno psihotično. Upravo tome onda služi književnost, bivajući ona Kafkina “sjekira za zaleđeno more u nama”. Filozofski, oni su, svjesno ili nesvjesno na fonu onoga što Franoçois Laruelle naziva filo-fikcijom, fikcijom koja zrači ne-filozofskim, što znači da zadire misaono proaktivno u beskrajno moderno more fenomena i to u svim dimenzijama, pa čak i onima koje su prethodnih generacija bile nedopuštene i proskribirane kao nazadne. Poetički mahom duguju Ingeborg Bachmann, Thomasu Bernhardu ili  W. G. Sebaldu (koje možda jesu, a možda i nisu čitali, ali duh obračuna s “mračnim” prethodnicima je sveprisutan), zatim Sylviji Plath (čija je “samoubojstvenost” stvorila misterij jednog “novoga ženstva”), jasno, svetom američkom trojstvu Pynchon-DeLillo-Vonnegut, a ponešto Houellebecqu (i njegovom globalnom pesimizmu i mizantropiji), a što, sve zajedno, u “pokušaju” obračuna s “roditeljskim” svijetom i njegovim grijesima objedinjuje poželjan, ali neostvarivi lik brutalne buntovnice s razlogom Lisbeth Salander ili još bolje, nešto posve ispražnjeno od staroga sadržaja, ova “Guy Fawkes maska”, koja postaje metafora otpora “ciničnih i pametnih” protiv “glupoga svijeta” (milenijalci mahom smatraju da je stari svijet jednostavno glup).

Iako bi se moglo prigovoriti da se radi, ako ne o “plaču”, onda barem o “gorkom cinizmu privilegirane generacije” (što rezultira crnim humorom), ne bi valjalo ovaj novi generacijski diskurs koji se oblikuje iz za sada još amorfne virtualne časopisne scene zanemariti kao nešto prolazno: upravo suprotno, oni su potvrda da se generacija “hipersenzibliziranih hipsterskih empatičara” pretvara u literarno ozbiljan i relevantan projekt koji će značiti istinski generacijski kvantni skok hrvatske književnosti iz jednog sustava u onaj novi, a da pritom i tematski i motivski uistinu korespondira s literarnim iskustvima kako svijeta tako i ranijih generacija, jasno ih nadograđujući (auto)dijegetskim nedostajućim puzzlama.

Možda je najbolje sve ovo sažela u razgovoru sa mnom jedna gore spomenuta autorica: “tužnjikavi smo jer smo na neki čudan razmaženi, odgajani kao centar svijeta iz svih mogućih registara, a onda nas stvarnost proguta drastičnije nego što je potrebno… čujem i ja taj “kme” u pisanju, trudim ga stisnuti da barem stilistički ne bude patetično, ali ipak uspije pobjeći…”

Književnost milenijalaca najavljuje duboko zalaženje “na kraj noći”, što bez ostatka navodi da je riječ o vrtloženju prema dimenzijama koje do sada uglavnom nismo imali prilike vidjeti. Kako se stvar nastavlja, vjerujem da će mnoge od ovih hipoteza konačno biti i potvrđene tijekom sljedećih nekoliko godina u jednom ili više romana koji će predstavljati u pravom smislu riječi “generacijski kod”.

Foto: www.pexels.com

Luka Murina: Intervju s političarem (I)

Luka Murina, roman „Dnevnik jednog političara“, Edicija Katapult, Studio TiM 2013.

 

INTERVJU S POLITIČAREM

 

Zlatko je bacio opušak na pod i ugasio ga pokretom noge[1] . Ulazi u ograđeni dio terase.

„’Di su svi nestali?“

„Popili su kavu i morali su ići.“

„’Očeš ti još?“ kako je ušao tako je došao do đezvice i natočio si kavu u šalicu.

„Može“, pružio sam šalicu.

Natočio je, vratio mi šalicu i sjeo.

„E super, sad kad nema njih mogu i tu pušiti“, već je držao kutiju bijelog Marlbora i vadio cigaretu iz nje. Ponudio me.

„Neću, hvala.“

Spremio je kutiju i zapalio cigaretu.

 

Moderato

 

Tu mi je sad sve počelo biti bitno. Svaki njegov pokret bio je tu s razlogom. Da oda jedan veliki misterij, um jednog političara, i ja sam osjećao neopisiv poriv da sve to pratim. Pružila mi se prilika da iz prve ruke pričam s političarem i pokušam koliko-toliko doprijeti do mentalnog sklopa takve jedne osobe. I to s vremenom, nadam se, statistički pratiti. Raditi dijagrame, proračune, algoritme, što god je potrebno da se stvori korelacija u kauzalnosti, jer kad-tad će Zlatko zbog nečeg završiti u novinama. Samo je pitanje hoće li sjesti u neku fotelju pa napraviti neko veliko sranje ili će samo napraviti sranje. Od sad je sve prepušteno njemu…

Sjedio je jednom rukom naslonjen na koljeno, a drugom je pušio cigaretu. Igrao se sa žarom i povremeno gledao u njega dok je većinu vremena gledao kroz staklena vrata. Vrtio je tu cigaretu po rubu pepeljare i onda ispuhivao dim u žar da se stvori još pepela na vrhu. I tako u nedogled[2].

Vidim ga kako sjedi u svojoj sobi, isto ovako kako sada sjedi ovdje i igra se cigaretom, i vjerojatno ne radi ništa kreativnije od te radnje. Mislim da nije daleko ni na sastancima stranke. Ja u tome čovjeku ne vidim ideju. Doslovno. Kad sagledam cijeli njegov život, ne sjećam se niti jedne njegove dobre ideje, a da nije bila izrazito oportunističke prirode. I nije da mu zamjeram na tome, ali… Sad on sjedi na tim sastancima, ne radeći ništa, tu i tamo mu se da pa malo radi na promociji stranke pa si zatrpa garažu pizdarijama… Proslavice, obljetnice, putovanjca, sva ta preseravanja na račun stranke, i sve to skupa sjajno izgleda. Ali ne zarađuje on baš neke pare. A troši podosta. Čovjek se navikne, starci jedan dan umru, zaliha se rastopi i imaš tipa od četrdeset i nekoliko godina, možda u braku, vjerojatnije ne, koji nema više pokrića za život. To i ne bi bio neki bed samo po sebi, da ovaj nakon dvadeset i nešto godina u stranci nije već ostvario neke veze. Stisnut u kut i po prvi put suočen s hrvatskom realnošću, već vidim kako s par svojih pametnjakovića kreće po mirovinu. Cijeli njegov život, u vlastitoj projekciji, prošao mi je kroz glavu dok je on popušio[3].

Ispio je gutljaj kave. Kako se nagnuo prema naprijed, stolica na kojoj je sjedio malo se iskrivila. Zlatko je imao kojih sto kila i dobro je popunjavao tu stolicu.

„Zlatko, pa koliko ti kila imaš? Stolica ti se sva iskrivila.“

„Ma to su ove jeftine stolice, sve su krive neke. Starci nikako da kupe neke normalne[4] .“

„Pa koliko kila imaš?“

„Sto i četiri“, potapšao se po trbuhu.

„U jebote, Zlatko. Sve u pasu, a?“

„A jebiga. Moram sad na dijetu ići.“

„A da?“

„Rekla mi doktorica“, vadio je novu cigaretu.

„Pa što je?“

„Pa taj neki tlak, pa srce, pa ovo, pa ono.“

„Pa što je rekla?“

„Da moram smanjiti pušenje, jesti kuhanu hranu s masu povrća, da se moram prestati živcirati oko pizdarija jer da će me srce strefiti, da imam tijelo pedesetogodišnjaka… I tako, te standardne gluposti.“

„Pa nisu to baš standardne gluposti.“

„Ma da, dobro…“ i dalje je vrtio cigaretom po rubu pepeljare, „…treba malo to kuhano jesti, smanjiti pušenje, nije to problem…“

„Nego?“

„To živciranje. Ja sam stalno živčan. Samo je pitanje da li manje ili više.“

„Pa ne djeluješ inače baš tako. A zašto si živčan?

„Pa radi posla.“

„Pa što je?“

„Pa uvijek nešto. Sad mi se ponudilo mjesto privremenog pomoćnika zamjenika voditelja tajništva udruge mladih.“

„Fino. Krenulo ti je znači?“

„Pa da, ali taj posao…“

„Što?“

„Pa tamo treba nešto i raditi, nisam ti ja za to. Imam odgovornosti, moram sudjelovati u organizaciji sastanaka… Svašta nešto. Mene ti to sve strašno živcira. A kako stvari stoje, odgovornosti bi trebale rasti, i to je ono što me brine. I to me sve skupa jako živcira.“

„Znači, živciraš se jer se brineš oko toga što se živciraš što moraš raditi, a prestao bi se živcirati kad bi prestao raditi.“

„Pa tako nekako“, podignuo je pogled s pepeljare i brzo ga vratio.

„Pa nije da si baš izmislio toplu vodu.“

„Ma da, dobro, blesavo zvuči kad to kažem, ali… ja ti ne mogu raditi.“

„Kako misliš ne možeš?“

„Pa ja sam buržuj, nisam ti ja ta radna klasa. To ti je meni sve strano.“[5]

„Buržuj? Od kud tebi uopće taj pojam? Jel’ znaš uopće što to znači?“ znao sam zašto sam ga to pitao. [6]

„Pa tako Tomi[7]  kaže… a znači, da netko drugi mora raditi, ali ne ja. Ili on.“

„I tako ti doživljavaš demokraciju?“

Tu se tek trgnuo, jer je shvatio provokaciju i obavio hitnu transformaciju u političara.

Stisnuo je šakom koljeno, uspravio leđa, a cigareta koja je donedavno šarala po rubu pepeljare uspravila se između kažiprsta i srednjaka koji su zauzimali prepoznatljiv politički stav.

„Kako to misliš?“

„Pa lijepo. Pa nije to smisao demokracije.“

„Ma… ne brijem ti ja na tu ideologiju i politiku.“[8]

„Ali ti jesi u politici.“

„Ma da, ali ne na taj način.“

„Nego?“

„Pa vidiš, to ti je sve pitanje stava.“

„Stava?“

„Da. Vidiš, na sastancima uvijek ima tih što krenu filozofirati i politizirati… a ja samo pričekam da oni završe i onda krenem. Pravim se malo pametan, malo ponovim što su oni rekli, par retoričkih pitanja i eto ti – Zlatko, političar. Ja sam svoje rekao, nikome ništa nije jasno, pitanja nema i to ti je to. To mi ide, nego samo taj rad nikako da mi sjedne…“

Jedva sam se suzdržao od komentara. Ali s političarem politički….

Sjedio sam i klimao glavom na sve što je govorio. I shvaćao sam što želi reći. Dok je pričao vrat mu je bio ispružen, brada malo podignuta. Prstima, kojima je držao cigaretu i mahao po zraku, bi svako toliko naglasio koju riječ. Da je kojim slučajem ton bio isključen, djelovalo bi kao da čovjek stvarno ima što značajnog za reći i da to govori iz srca. Taj njegov pristup je i jedini adut koji ima – počne blebetati o tko zna čemu, držeći govor tjela u kontradikciji s riječima. Jer, na kraju krajeva, tko ionako sluša političare? Tu i tamo se pojave na televiziji, izreže im se iz konteksta neka rečenica, laičkom uhu sve dobro zvuči, ako dobro izgleda …i potpomognuto ovakvim stavom čovjek bi mu čak i povjerovao. [9]

„Pa dobro, nego što onda s tom tvojom dijetom?“ vratio sam se na prošlu temu.

„Kako to misliš?“

„Pa rekao si da sljedeći tjedan ideš na janjetinu.“

„Ah, to. Pa od sljedećeg mjeseca ću početi.“

„A s pušenjem?“

„Pa evo, za početak pušim light. Prije sam pušio crveni…“ podignuo je kutiju sa stola i protresao je. „A i smanjio sam.“

„Na koliko?“

„Na kutiju“, bacio ju je na stol.

„Mislim da doktorica nije na to mislila kad je rekla da moraš smanjiti pušenje.“

„Da, znam, ali ne mogu. Preživčan sam kad ne pušim.“

Ugasio je cigaretu čiji se pepeo savijao pod vlastitom težinom.

„Dobro. A to s tom tvojom strankom i sve to…“

„Da?“

„Pa što ćeš s tim?“

„Pa ne znam.“

„Očito je da ćeš morati bar nešto raditi. A to…“ napravio sam gestu pružanja dlana prema njemu.

„A to nije opcija“, nadovezao se.

„Pa što ćeš?“

„Ne znam ni sam. Izgleda da na ovoj planeti ne postoji posao gdje možeš skoro pa ništa raditi i za to biti jebeno plaćen.“[10]

„Kuda ide ovaj svijet…“ Nakon što sam to rekao, oboje smo pogledali u neku neodređenu točku na vratima i klimali glavom lijevo-desno. I čudili se. Svako oko svoje stvari. On se uistinu čudio što na planeti ne postoji takav posao, a ja sam se čudio… [11]

Posegao je rukom za kutijom i izvadio cigaretu. Pogled mu je i dalje bio tamo negdje.

Zapalio je. Već nakon prvog dima žar se vrtio po rubu pepeljare.

„I dobro…“ rekao sam nešto tek tako da prekinem tišinu i vratim njegov pogled. „Na tim vašim sastancima… Što vi radite?“

„To ti ne smijem reći“, zauzeo je opet onaj politički stav.

„Ma dobro, ne moraš mi odavati političke tajne, nego ovako, inače. O čemu pričate na sastancima i to…“

„Pa evo, zadnji put smo pričali o tome gdje će tko sjediti na večeri s ministrom i o tome gdje ćemo i kada organizirati sljedeći sastanak.“

„I o tome ste pričali… koliko dugo?“

„Tri i pol sata.“

„Ti to meni ozbiljno?“

„Da. Sastanak prije toga smo bili u centru kod onog, kako se ono zove… nije bitno, i raspravljali kod kojeg mesara uzeti čevape za Prvi maj. I nešto sitno komentirali predstojeće lokalne izbore“, srknuo je gutljaj kave.

Osim sumanutosti njegovih riječi, pozornost mi je odvukla i njegova pojava. Ne bih htio ulaziti u njegove genetske predispozicije i izgled kao fizičku manifestaciju, ali očitost koincidencije sa stereotipom bila je na zavidnoj razini. Kratki, blijedi prsti po kojima se stalno motala cigareta, prorijeđena kosa gdje je frizura više skrivala proćelave dijelove, dobra količina sala oko pasa, stav koji je govorio sam za sebe, rečenice krcate kontradikcijama, osmijeh koji je bio sposoban nabaciti nakon što bi djetetu oteo slodoled… Sve je upućivalo da je on pravi političar.

Priča kao političar. Ponaša se kao političar. Izgleda kao političar. Druži se s političarima… Mora da je političar. Da ga jebeš. To što nije imao veze o politici, u užem smislu riječi, niti je imao namjeru saznati, nitko mu i nije mogao uzeti za zlo. Jer, on je ipak političar.[12]

„Znači da vi baš ništa ne radite?“

„Da bar. Uvijek se nađe neki pametnjaković koji je za akciju. I onda moraš ići raditi, jer bi inače ispao neradnik.“

„A to je daleko od istine?“

„Da…“ gledao je kroz prozor dok je odgovarao i nije bio ni svjestan što sam ga pitao.

„Imaš li kakve bilješke s tih sastanaka?“

Pogledao me je.

„Kakve bilješke?“

„Pa što ja znam, nešto u što pišeš o čemu ste pričali, što se dogodilo, nekakve planove…“

„Ne“, odmahnuo je rukom i nastavio gledati kroz prozor. Pripalio je cigaretu.

„Doduše, povremeno vodim dnevnik, tamo znam zapisivati neke stvari.“

„Dnevnik? Ti?“

„Da. Zašto ti je to čudno?“

„Ne, nije mi to čudno, nego me samo iznenadilo da ti vodiš dnevnik.“

„Pa, što te tu iznenađuje?“

„Ne znam, Zlatko, je li to sad bitno?“

„Nije.“

„Pa koliko dugo vodiš taj dnevnik.“

„Od… petog osnovne.“

„Daj ne seri!“

„Ne serem. Ne razumijem zašto ti je to tako čudno?“ izgledao je kao da mu je neugodno.

„Pa što ja znam. Ne znam nikoga naših godina da piše dnevnik. I to još od petog osnovne. Bez prekida?“

„Bez prekida.“

„Pa gdje su svi ti dnevnici. Mora da ih ima masu?“

„Neki u garaži, neki na tavanu s knjigama, neki u podrumu . Bitne držim u sobi, a ostale sam dao staroj da ih spakira u kutije.“

„Bitne?“ Pogledao me. „Ti… dnevnici koje držiš u sobi? Zašto i njih nisi spremio s ostalima?“

„A ne, to su vrlo osobne stvari. To je na sigurnome. U ovima ostalima sam ionako samo pizdarije pisao pa mi i nije bitno, makar završili u smeću.“

„Pa dobro, ‘oćeš mi reći više po čemu su oni posebni?“

„Neću“, zadovoljno je ispuhnuo dim cigarete.

„Znači cijela ova priča nizašto?“

„Izgleda.“

Imao je neki bahati mot dok mi je odgovarao. Kao da je tražio da ga molim. Gledao me tako par trenutaka, a onda se zaigrao žarom cigarete. Neko vrijeme smo šutijeli i gledali u vrt koji je venuo pored terase. Okrenuo se prema meni i kao da me odmjerio.

„Znaš, ipak ću ti reći.“

Da. Odmjerio me.

„Da?“

„U sobi držim prve dnevnike. Iz petog osnovne. Ti su mi najdraži…“

„Što je u njima tako posebno?“

„U njima sam otkrio svoj životni smisao. I dan danas se držim nekih stvari koje sam tamo napisao. To ti je meni nešto k’o ona, kako se zove… Biblija.“

„Kao, na primjer?“

„E, to ti neću reći. Stvari koje su tamo zapisane su moja privatna razmišljanja i ne djelim ih s nikim.“

Skrenuo je pogled. Gledao je kroz vrata kao da se vani vodi bitka epskih razmjera i potpuno me ignorirao.

„Pa kako to da si uopće počeo pisati dnevnik?“

„Molim?“ I dalje je gledao van.

„Pa kako to da si uopće počeo pisati dnevnik?“

„Bio je to kao neki izborni iz hrvatskog….“ pogledao me. „Došla je učiteljica i pitala da li bi netko vodio dnevnik. Kako se nitko nije javio, rekla je da onaj tko vodi dnevnik ne mora pisati ostale sastavke i diktate. Ja sam prvi digao ruku“, nalijevao si je još kave i gestom me ponudio. Odbio sam. „I tako sam počeo voditi dnevnik. Prvo mi je nona pomagala, a poslije sam čak morao nešto i sam pisati. I tako je krenulo…“

Riječi su mu zvučale uvježbano. Ovo nije prvi put da priča tu priču. Više uopće nije bilo bitno da li ga slušam ili ne. To je valjda u rangu kad djed priča unucima priču i oni bi trebali pozorno slušati. Samo što je ovo priča koja se priča prije radnje same priče i ja utjelovljujem unuke i pokušavam pozorno slušati. Kako bi mogao pričati svojim unucima o djetinjstvu i životnome putu velikana hrvatske politike.

Zagledao se kroz prozor i posegao za novom cigaretom. Zračio je nekom sjetnošću.

„Tada sam i prvi put…“ zadržao je dim pa tek onda nastavio, „…otkrio svoj životni poziv.“ Zastao je nakratko gledajući naprijed. „Morao sam napisati što ja mislim biti kad odrastem.“ Izgledalo je da više priča s oknom prozora nego sa mnom.

„I? Što si napisao?“

Trgnuo se lagano.

„A ne, ne. To ti neću reći.“

„Daj ne seri, pa ne možeš mi tako na pola sve govoriti?“

„Pa tada sam, zajedno s učiteljicom, došao do zaključka da ja želim biti političar.“

„Ali ti si prvo išao na ekonomski, pa si zapeo na drugoj godini, pa si išao na strojarstvo pa si… koliko si ispita dao?“

„Pet.“

„Znači nisi ni semestar očistio.“

„Pa što želiš reći?“

„Pa ako si htio biti političar, zašto si odustao od ekonomskog i uopće išao na stojarstvo?“

„A to“, odmahnuo je rukom. „To su bile želje staraca.“ Napravio je neki mot kojim je ukazivao na kat kuće.

„I? Zašto nisi završio?“

„Pa jer su to bile njihove želje. Stara je željela da idem na ekonomski faks jer me može ubaciti u posao da jednog dana preuzmem firmu… i ja sam išao.“

„Pa gdje je zapelo?“

„Pa išao sam na ekonomski faks. To je i htjela. Čak me natjerala da nešto i naučim. Ali kad sam skužio što me sve čeka ako diplomiram… A ne, ne.“ Mahao je prstima i poprimio prijeteći izražaj van ikakvog konteksta. Svako toliko bih si isključio ton i doživljavao ga samo u govoru tijela. Kad bi se ponovno vratio u priču doživio bi lagani šok. Njegove su riječi i govor tijela bili usklađeni samo u, hajdemo ih nazvati, opuštenim situacijama. Kad bi se pretvorio u političara, nestao bi bilo koji trag usklađenosti. Svaki od vrsta govora vodio je svoju politiku. Možda je zato on i bio političar. Što bi više laprdao to bi imao ozbiljniji stav.[13]

„Pa si išao na strojarstvo?“

„Da.“

„Odmah?“

„Ne, nakon dvije godine.“

„Čega?“

Pogledao me malo čudno.

„Kako misliš čega?

„Pa što si radio te dvije godine?“

„Ništa.“

„I onda na strojarstvo?“

„Da.“

„Pa nije strojarstvo nešto lakši faks.“

„Pa znam.“

„Ali..?“

„Što ali?“

„Nije ti se učilo na ekonomskom pa si išao na strojarstvo. Nema logike.“

„Stari je htio. Jer da me on može ubaciti u svoju firmu.“

„Ali?“

„Ali sam odmah namirisao rad…“ klimao je glavom u neodobravanju.

„I dobro. Na strojarstvu si bio onda, šta, pola godine, godinu?“

„Tri godine.“

„Pet ispita?“

„Da.“

„Dobar si.“ Osmijehnuo se. Je li moguće da nije primjetio ironiju? Je. Ili to njemu uopće nije ironija? „I onda?“

„I onda opet ništa. Dok nisam upoznao Tomija. On je nećak od nekog ministra.“ Bio je nekako sretan dok je to govorio. Čak je pustio cigaretu da se dimi na pepeljari. „Bake su nam bile susjede, tako da smo se i od prije znali, ali smo se tek onda službeno upoznali. Pričali smo malo o životu, bili par puta vani i on me je pozvao u stranku. Ogranak za mladež. Rekao je da me vidi kao političara i da ako se držim njega će mi biti dobro.“

„I kako je to u početku izgledalo?“

„Pa sastančići, domjenci, u početku su bila i neka predavanja…“

„O politici ili?“

„Ne bih znao. Nisam slušao. I tako malo, po malo…“ Uhvatio se cigarete.

„Što?“ Trgnuo se kad sam ga upitao.

„Što, šta?“

„Pa rekao si malo, po malo… Pa te pitam što malo po malo?“

„Aha, taj… politički život.“

„Ali nisi ni u jednom trenutku spomenuo politiku. Ni što bi ti tamo trebao raditi.“

„Pa ta dva pitanja me ne intreresiraju baš.“

„Kako te mogu ne interesirati, pa…“

„Vrlo jednostavno. Gledaj. Jednostavno me ne interesiraju“, raširio je ruke.

„I što Tomi kaže na to?“

„ Pa ni njega ne interesiraju. Zato i radimo sve to.“

„Što?“

„Pa to da ne radimo.“

„Buniš me malo. Ti mi želiš reći da vi imate posao kojemu je traženje što manje posla zapravo posao.“

„Moglo bi se i tako reći“, gledao me u čudu.

„Ali opet radite.“

„Da…“ osmjehnuo se i pripalio cigaretu. Jedna je već gorjela na pepeljari. „Ali je samo pitanje koliko i za koje pare.“

„Znači ti ipak možeš raditi.“

Ustuknuo je.

„Pa mogu si dozvoliti malo rada za pozamašnu nagradu“, zvučao je kao da se opravdava. Imao je nedefinirani osmijeh, ili više podsmijeh. Kao da zna nešto što ja ne znam, ili se bar pravi, i neće mi to reći.

„Pa dobro, je li možeš živjeti od politike?“

„Pa i ne baš. Zasad. Ovo je samo pripremanje terena.“

„Za što?“

Pravio se da me nije čuo.

„Za što?“ ponovio sam glasnije.

„Što za što?“

Stalno je to radio. Valjda profesionalna deformacija. Bubno bi nešto i onda se pravio blesav i morao sam mu sve ponovno prepričati. I onda me hvatao za riječ. Tu je valjda vrebao svoje političke sugovornike u zamku. Pustio ih da krenu prepričavati što je on upravo rekao i onda im ulijetao s politiziranjem. Hvatao sugovornika u verbalne besmislice vlastitih riječi.[14]

„Pa rekao si da je ovo samo pripremanje terena. Za što pripremaš teren?“

„Pa to ti je zapravo teško za objasniti. Ne možeš to shvatiti osim ako nisi u politici.“

„Isprobaj me.“

„Radije ne“, zagledao se opet u svoju nedefiniranu točku kroz prozor.

„Dobro…“

„Dobro. A ti? Čime se ti baviš u zadnje vrijeme?“ gledao je kroz prozor i vrtio žar po pepeljari.

„A znaš nas radnike, sa svime po malo.“

 

 

[1] Kao na filmu.

[2] Prvi zaključak bio bi da političari imaju dobro razrađene tehnike kako (po)pušiti.

 [3] Cigaretu.

 [4] Pod normalne je mislio na rukom ispletenu vrtnu garnituru napravljenu od tajlandskog bambusa koja je cijenom premašivala deset prosječnih plaća i koju su planirali kupiti. Samo boja koju su oni htjeli ne postoji, pa samim tim ne mogu kupiti ni garnituru. A kako ništa osim toga nije zadovoljavalo njihov profinjen ukus, privremeno su kupili najjeftinije plastične stolice na sklapanje i pripadajući stol. Privremeno traje i dan danas.

[5] Šok i nevjerica.

 [6] Oboje znamo da Zlatko nije baš nešto načitana osoba, a to je i potvrdio tako što ga uopće nije iznenadilo moje pitanje.

 [7] Tomi je inače, ni manje ni više, nego nećak od ministra i osoba koja je Zlatka uvela u političke vode.

 [8] Nevjerica. Ovaj put još veća.

 [9] Isto kao što mu i ja sad vjerujem… 

 [10] Ovako direktno ipak nisam očekivao.

[11] Mislim da je jasno čemu sam se ja čudio.

 [12] U širem smislu riječi.

 [13] Obrnuto proporcionalno, reklo bi se.

 [14] Nije loše za političara.

 

 

 

Fotografija: jppi @ morgue file free photos