Arhiva oznaka: Lorena Kujek

Lorena Kujek: Ritmički ciklus trzaja

Pod ubojito
zapečaćenom ključanicom,
smatrajte me-
netragom nestalom.

Samosazidana
tamnica kolapsa,
makinalno me uvukla
u svoj ukleti sarkofag
totalitarnog odsječenja
od ostatka pučanstva.

U tajfunskom viru svjetionika
boravit ću stoljećima
i više se nikako neću
nekompetentno opirati
bučnom gubitku
najmilijih stvorenja.

Blagoslovljena bila,
nezaustavljivo nadiruća,
sveopća kongregacijo mraka
svakodnevnog opstojanja.

Katalepsijom častim tvoju
ateističku usrdnost,
kao u kognitivnom bunilu,
praznovjerno padajući ničice
pred žalobne oblake stratišta,
hodeći kroz snježne nanose
dimnih zavjesa
nikotinskih koluta zamisli.

Tmino,
umjesto jarkog provođenja
hipoteza giljotinskog reza,
šćepala si šćućurenu litotu
za prelomljen vrat pjesme
i zgrušano ju šamaraš
fatamorganom gnušave ucjene.

Poznavajući posljedice
zastare stranačkih slučajeva,
ne želim se kukavički daviti
u prepadnutoj hibernaciji-
slavujevog cvrkuta povodom
misterioznih otimanja
tahikardičnog bila.

Već naprotiv,
fraktalno pretendiram
ka finalnom razrješenju
nerazmrsivih umorstava duha,
slaveći zagasita otajstva
sjenovitih silueta zaposjednuća.

Utišala sam utješne uzvike
nadolazećih suicidalnih trupa,
i umrtvljeno odlepršala
u svejednakom ritmu
košmarnih elegija.

Zipka preminuća
već se vraški zanjihala.

Pod ubojito
zapečaćenom ključanicom,
smatrajte me-
netragom nestalom.

Foto: www.pexels.com

Lorena Kujek: Fijasko raspetih udova

Prije su me zvali –
božanska svjetlost
i bila sam majušna travka
u botaničkom vrtu
spiritualnih fanatika.

Sve dok ne podigoh revoluciju
protiv oholih štovatelja ružarija,
neskromnih predvodnika liturgije
te samoživih kreatora
najvulgarnijih neistina.

Prinuđena na kapitulaciju
dotadašnjih religioznih saznanja,
bijah podvojena između koncepta
kršćanskih spasenja
i ambonskih opsjednuća
redovitim ispovijedima.

Nikad nisam strahovala
od svojih obezglavljenih apstrakcija,
a ponajmanje od hihota
nečastivih preferenata
prokrvavljenih knjiga otkupljenja.

Nitko ne mogaše steći uvid
u predvečerje višestrukih
suicida bez umorstva,
koji mi pritiskaše smeđu kosu
cijankalijem obojanih vrhova.

Stvorena sam sa 7 teških grijeha,
i kao takva osuđena
na devetnaestogodišnju pogibelj
u vapijućim simpozijima kalvarije.

Optužiše me za promulgaciju krivovjerstva,
prakticiranje metoda praznovjerja
uz detoksicirajuće žongliranje
sa heretičnom mudrošću
postanka planetarnog sustava.

Oni ne prepoznaše zlobnost ljage
koju mi zacementiraše
u pougljene dlanove,
sve do najavljivane pomrčine
sugeriranih neposluha.

Ispisah se iz devastiranog popisa
nepovjerljivih povjerovatelja
u paradoks ojunačenih didaskalija
onostranog disanja.

Razvrgnuh nerazvezivost čvorova
svemoćne zakletve
na osvetu počinitelju
doživotnih zločina ponad
moje nemoćne čeljusti.

Preostaje mi osmisliti oslobađajuću oporuku
integriteta tjelesnog bogatstva,
kako ga ukleti barbar
ponovno ne bi neovlašteno otuđio.

Poradi zadobivene pokore,
bez predumišljaja
mi nadjenuše ime –
prožimajuća tama.

Nevjerojatno hrabra
pužem raščetvorenog potiljka,
gdje zabadaše iskovane čavle naoštrenih šiljaka –
doduše isključivo kao zombi
bezličnih pokrštenja vitalnih funkcija.

No, u potisnutoj srdžbi
neprestano ključa pasivna agresija,
inferiorni doživljaj nezasluženih violencija,
ona ista pokunjenost devijantnih obrva
i istrgnuti abdomen postmodernističkih taborenja.

Plačući zastajkujem
ozlijeđenih hrskavica,
uspinjući se ka Golgoti
masakriranih povjerenja
u pravednost nanesenih mučeništava.

Malignu pucnjavu oboljelog kalibra
spriječila je lokva ustajale krvi
koncentričnih kružnica.

Zato sada krijem kostobolju
u kapilarnim stjenkama,
ufajući se da prepisana odmazda
uvijek nadoknađuje
dug svojim žrtvama.

I cerekam se smrti u oči, govoreći –
odstupi od mene,
odavno sam te smlavila.

Foto: www.pexels.com