Arhiva oznaka: Lora Tomaš

Mohan Rana: Hindski je za mene gotovo unutarnji jezik

Indijski pjesnik Mohan Rana o pisanju, izdavaštvu i iščezavanju sjećanja.

Razgovarala Lora Tomaš

 “Jezik nije samo oruđe komunikacije nego, po mom mišljenju, još jedan sloj određenoga načina života”, rekao mi je Mohan Rana, indijski pjesnik s engleskom adresom, koji stvara na hindskome. Krajem prošle godine posjetio je Sloveniju da bi sudjelovao na višejezičnoj radionici prevođenja poezije koju je organizirao Centar za slovensku književnost. U međuvremenu je nekoliko njegovih pjesama objavljeno u izboru iz suvremene indijske proze i poezije, Lotosi od neona: indijski autori o gradovima i drugim ljubavima (Studio TiM & Indijski kulturni centar Zagreb, 2017.), koji smo uredile Marijana Janjić i ja. Pjesnik varljive jednostavnosti, Rana motivima iz prirode i nekićenim slikama vješto razrađuje složene teme identiteta, egzistencijalnoga nemira ili neumoljive moći vremena i prostora da produbljuju udaljenosti i kidaju veze – s ljudima, mjestima, prijašnjim verzijama jastva ili sjećanjem. Slijede ulomci iz našega razgovora:

Paralelno s tišinom, hindski je za mene gotovo unutarnji jezik: zemlja, boravište koje posjećujem kad pišem. To je soba u kojoj spavaju moja sjećanja na jednu daleku zemlju i čini mi se, kako starim, da se čak i ta “soba” udaljava u vremenu.

Tko su autori koji su utjecali na vas? Kojim se pjesnicima i piscima divite? Što trenutno čitate?

Pišem na hindskome, ali to nije jezik na kojem živim i funkcioniram u svakodnevnom životu u Engleskoj. Paralelno s tišinom, hindski je za mene gotovo unutarnji jezik: zemlja, boravište koje posjećujem kad pišem. To je soba u kojoj spavaju moja sjećanja na jednu daleku zemlju i čini mi se, kako starim, da se čak i ta “soba” udaljava u vremenu.

Najveći utjecaj na mene imao je pjesnik koji mi ostaje anoniman. Njegovo ili njezino pisanje imalo je neobičan ali moćan učinak, jer je taj učinak bio podsvjesan. Prije mnogo godina u Starom Delhiju, jednoga sam dana pored klupe na školskom dvorištu pronašao stihove na odbačenom papirnatom omotu, među ljuskama od kikirikija. Neka urođena znatiželja ponukala me da podignem taj zgužvani omot i izravnam ga: bile su to dvije stranice istrgnute iz neke pjesničke knjige. Čitanje tih stranica bila je za mene ključna prekretnica. Zainteresirao sam se za poeziju i počeo pisati. Ponekad se pitam što bi bilo da to nisam učinio, što bih danas radio!

Kasnije, kada sam počeo pisati i objavljivati pjesme u raznim publikacijama, u Delhiju sam se susreo s dva pjesnika i književna urednika u nacionalnim hindskim dnevnim novinama u to vrijeme, Prajagom Šuklom i Mangalešom Dabralom. Upravo je Prajag Šukla prvi objavio moje pjesme u nedjeljnom dodatku NavBharat Timesa, u srpnju 1986. Taj mi je kontakt pomogao da radim na formi i jeziku i istražujem život, prirodu i geografiju.

Volim poeziju s kojom rezoniram. Trenutno čitam odabrane pjesme Li Poa.

Kako gledate na prijepor oko ili između hindskoga i engleskoga, njihovo suprotstavljanje u medijima i praksi?

Engleski je jezik globalne komunikacije, jezik Interneta, biznisa i medija. Hindski je jedan od glavnih jezika sporazumijevanja u Indiji i četvrti jezik na svijetu po broju govornika. Za razliku od engleskoga, hindski je izrazito fonetski jezik. Apsorbirao je  brojne engleske riječi, što je rezultiralo spojem tih dvaju jezika poznatom kao Hinglish (hindsko-engleski). U posljednje sam vrijeme primijetio da je porasla uporaba engleskih riječi u hindskim medijima, pa tako vidim novinske članke koji nisu ništa drugo nego hindska transliteracija engleskih. Prije nekoliko sam godina u nacionalnim hindskim novinama čitao o bizarnoj debati o tome bi li hindski jezik trebalo učiniti dostupnijim tako što bi ga se bilježilo latinicom, a ne devanagaricom. Srećom, ova ideja nije imala mnogo pristaša.

Možemo jedino nagađati o budućnosti hindskoga. Smatram da bi hindski trebao biti jezik nastave, u dijelovima Indije gdje dominira, no u svakodnevnome se životu događa upravo obrnuto. Prošle je godine u Parizu održana Međunarodna konferencija o hindskome. Jedan mi je sudionik rekao je većina izlaganih radova bila napisana na engleskome. Poneki su zaista na dobitku zbog ovoga pitanja jer se određena količina novca svake godine troši na podupiranje hindskoga tako što se otkupljuju knjige, no većinom samo izdavači imaju koristi od ovakvih šema, ne i sami pisci. Daleko smo od toga da prosječan pisac na hindskome može živjeti od svoga pisanja.

Kakvo je bilo vaše putovanje s hindskim? Kakvo je iskustvo, kao pjesnika na hindskome, živjeti i raditi u Engleskoj? Tko vam je čitateljska publika?

Bilo je to putovanje samoistraživanja koje se i dalje nastavlja, bez mape i destinacije. Godine 2012. shvatio sam da na tome putovanju ne trebam vjerovati ni svome vodiču, “jeziku”.

Godinama sam izbjegavao čitati vlastite pjesme, ali nakon objavljivanja malene zbirke Poems (Pjesme) s engleskim prijevodima koje su napravili Lucy Rosenstein i Bernard O’Donoghue, u izdanju Centra za prijevod poezije (Poetry Translation Centre) iz Londona, čitao sam u Engleskoj, Škotskoj, Njemačkoj, Norveškoj, Španjolskoj i Indiji, na raznim lokalnim i međunarodnim pjesničkim festivalima i događanjima. Sada, nakon prijevoda na mnoge druge jezike osim engleskoga, moja je poezija dostupna i onima koji ne čitaju hindski ili engleski. No, više volim pisati nove pjesme.

Nemam nikakvu posebnu čitateljsku publiku na umu dok pišem. Volim biti slobodan od bilo kakvoga pritiska. Kao što je Borges rekao u jednoj svojoj pjesmi, “tko god čita moje riječi zapravo ih izmišlja”. Ono što mi je važno jest vidjeti, osjetiti i doživjeti cjelokupnost datoga trenutka, koji je često fragmentiran pa se putovanje nastavlja iz pjesme u pjesmu, po neuroputanjama tišine.

Nemam nikakvu posebnu čitateljsku publiku na umu dok pišem. Volim biti slobodan od bilo kakvoga pritiska. Kao što je Borges rekao u jednoj svojoj pjesmi, “tko god čita moje riječi zapravo ih izmišlja”.

U hindskoj poeziji relativno je česta pojava izostanak znakova interpunkcije, uz iznimku pokojega zareza ili crtice. U slučaju vaše poezije, znakovi interpunkcije uvedeni su u nekima od prijevoda na druge jezike. Kako gledate na to? Otvaraju li se izostavljanjem interpunkcije mogućnosti raznolikije interpretacije stihova, dobivaju li na neodređenosti, nijansama, ili se tu radi i o hindskoj ekonomičnosti izričaja?

U pravu si u vezi izostanka interpunkcije u hindskoj poeziji. To je česta pojava. I prije su me pitali o tome. Moguće je to taj život koji živimo u jeziku, nemamo znakove interpunkcije da nam nagovijeste perspektivu. Koristim ih kad to smatram potrebnim, iako nikada nisam osjećao preveliku potrebu za njima upravo zbog unutarnjega tijeka i ritma teksta. Mogu napisati rečenicu bez upitnika na kraju, ali čitatelji ipak prepoznaju da se radi o pitanju. Kako bilo, u engleskome, naprimjer, ne bi se smatralo ispravnim izostaviti taj upitnik. Radi se jednostavno o razlici u ustroju tih dvaju jezika. Ipak, postao sam svjestan zareza ili točke-zareza, primjerice, baš nedavno, od vremena tih prijevoda na engleski koje sam onda počeo čitati na pjesničkim festivalima i događanjima. Kada netko drugi čita prijevode mojih pjesama, često me pitaju gdje bi došli znakovi interpunkcije jer oni pomažu čitateljima u određivanju mjesta pauze, označavaju neku emociju ili lom rečenice. Osobno sam usredotočen na egzaktnost i ekonomičnost jezika, s obzirom na rječnik koji imam na raspolaganju. Vjerujem sposobnosti čitatelja da sami mapiraju ono što izgleda kao neoznačen prostor riječi.

Volim istraživati ideje, slike i procese života koje se često ne registrira u jeziku. Detalje svodim na minimum i time želim omogućiti čitateljima da zamisle ostalo, da sami ispune praznine. Naravno da je preciznost esencijalna, da pomaže dozvati značenje. Za mene je svaka pjesma tek prethodnica sljedećoj.

Koliko vam je važna određena nedorečenost, ostavljanje prostora značenju u poeziji? Kako uravnotežujete tu potrebu s preciznošću?

Kada pišem, nemam unaprijed pojam o tome koliko će riječi, redaka ili strofa od toga ispasti. Ne pišem linearno, od A prema Z, navođeno naslovom pjesme. Važno mi je ostavljanje prostora raznim interpretacijama. Volim istraživati ideje, slike i procese života koje se često ne registrira u jeziku. Detalje svodim na minimum i time želim omogućiti čitateljima da zamisle ostalo, da sami ispune praznine. Naravno da je preciznost esencijalna, da pomaže dozvati značenje. Za mene je svaka pjesma tek prethodnica sljedećoj. Vjerujem nepoznatim čitateljima, na neki način, pa stoga ne osjećam potrebu objašnjavati naraciju da bih ustanovio neku ideju. Vjerujem da će čitatelji moći pratiti nedovršene slivove i ostati zainteresirani u značenjsku otvorenost stiha te postati svjesni i vlastita glasa u njemu.

Je li Bath vaš dom i koliko dugo već živite ondje? Ako nije, gdje jest dom? S kojim ste gradom najviše suživljeni? Ili osjećate da imate višestruke pripadnosti?

Prije nekoliko godina čitao sam eseje Marine Cvetajeve. U “Pjesnik i vrijeme” kaže: “Svaki je pjesnik u suštini iseljenik (…) Iseljenik iz besmrtnosti u vrijeme, nepovratnik u vlastiti raj”. Ovdje sam već skoro dva desetljeća, Bath je trenutno dom.  Baš kao što je i Delhi dom u kojem sam rođen. U jednome gradu posjedujem adresu, u drugome sam je izgubio. Po prirodi sam putnik; ne osjećam se povezanim s nekim posebnim mjestom, sve su pojave prolazne. Osjećam da čak i nepomičnost u sebi sadrži pokret.

Jezik je za mene poput rijeke koja mora neprestano akustično utjecati u svjesni um. No, u mom slučaju, pišem na hindskome koji se ne čuje u mojim svakodnevnim interakcijama. Na njegovom je mjestu tišina. Ne čujem hindski. Povukao se ispod površine svjesnoga uma.

Koliko često vam se čini da ste uspjeli utočniti osjećaj, ideju, trenutak pomoću jezika, u vašem slučaju hindskoga? Je li to borba ili igra?

Jezik je za mene poput rijeke koja mora neprestano akustično utjecati u svjesni um. No, u mom slučaju, pišem na hindskome koji se ne čuje u mojim svakodnevnim interakcijama. Na njegovom je mjestu tišina. Ne čujem hindski. Povukao se ispod površine svjesnoga uma. Stoga je moje pisanje na hindskome kombinacija borbe i igre, ali i radosti kada uspijem uhvatiti trenutak, osjećaj ili ideju, kojim god riječima što spremno čekaju u mome svjesnom umu. Za mene je poezija svjetlo koje pokazuje ono što jezik ponekad od nas skriva, ona možda može ukazati na iznenađenja koja su često jedina izvjesnost u životu. Ponekad improviziram i čekam na riječi, ili ih tražim u tišini, često samo pustim tišinu da zbori između riječi. Mislim da poezija zna kada se roditi. Ja sam tek babica ili prevoditelj na hindski njezina nepoznata glasa.

Koje su, po vama, najbolje indijske izdavačke kuće za hindsku književnost? O kakvim je nakladama riječ kada se radi o poeziji? Mogu li hindski pjesnici, u Indiji ili inozemstvu, računati na dobre stipendije i potpore? Koja je uloga indijske Akademije za književnost (Sahitya Academy) u poticanju i promoviranju pisanja na hindskome?

Oklijevam upotrijebiti riječ “najbolje” jer mi je iskustvo razno. Dva su razloga tome: prvo, pišem samo poeziju, drugo, živim daleko od Indije. Sve su moje zbirke objavljene u Indiji, u mome odsustvu. Zato sam osobno zahvalan svim izdavačima koji su tokom godina na povjerenje prihvaćali moj rad. Naklade su male, oko 350 primjeraka. Godinama se već u hindskome izdavaštvu kao gotovu činjenicu prihvaća da se pjesničke knjige “ne prodaju”. Ipak, smatram da se ovaj argument koristi kao oruđe za gušenje bilo kakvih pitanja o autorskom postotku. Knjige poezije se ipak prodaju. Doduše, ne u velikom broju, ali se prodaju. No, izdavači se jednostavno ne zamaraju isplaćivanjem većine pjesnika, uz iznimku nekolicine utjecajnijih autora. Zbirka se objavi, a autor je uvijek zadužen i izvuče deblji kraj. O stipendijama i potporama ne mogu mnogo reći jer sam daleko od indijskih, ali i engleskih institucija. Središnja i državne vlade troše ogromne količine novca na događanja u Indiji i inozemstvu, na nagrade i otkup hindskih knjiga. Česte su i glasine o raširenim muljažama.

Sahitya Academy je autonomna književna institucija sa sjedištem u Delhiju, koja objavljuje i promovira indijsku književnost, na engleskom i drugim indijskim jezicima. Objavljuje i hindska djela i prijevode s drugih indijskih i svjetskih jezika te dodjeljuje nagrade.

U pjesmi “Jutrošnja pošta” nudite nam ulomke svoga dana, egzistencijalnoga promišljanja pa i kreativnoga procesa. Ima li pjesma još neki sloj?

Pjesma je napisana u vrijeme kada su ljudi još pisali pisma, za razliku od danas. Tada sam živio u Leicesteru. Bio sam pod raznovrsnim egzistencijalnim pritiscima, daleko od Indije, propitujući identitet i osjećajući nemir. Htio sam se rasteretiti, a slika pisama pred vratima pomogla mi je da se izrazim u tome trenutku iako se pitanja identiteta i nemira uvijek iznova pojavljuju u mojim pjesmama. Kao da se krećete cestom s povremenim zaobilaznicama sačinjenima od tih razmatranja percepcije vremena.

Jutrošnja pošta

noćas je saharski pijesak preletjevši
zemlje i mora pao na ovaj grad,
ili ga je neki vihor odigao s obližnjih polja
a možda sam ja po prvi put primijetio pijesak,
cijeli sam život proživio a da nisam vidio
sve je ovdje obično sve tamo
gdje treba biti
ptice na nebu ljudi na zemlji
ribe u dubinama boje indiga

pod maskom koju sam napravio posebno za ovu pjesmu
otvorenih očiju stojim na praznoj pozornici bez prestanka deklamirajući
svoje ime u staklenu kutiju
nadimak prezime pseudonim adresu dob mjesto rođenja obrazovanje zanimanje
dan za danom otkako otvorih oči,
ko lutak slomljen dršćem
izvinut na strunama što mrse se
kako i ja sahnem
a nerođeno lice
vapi za dahom

pošta na prostirci
sa svakim jutrom
nepročitana žuti
otamo nastavljam dalje još jedan
prolazi dan i letimice pogled
na jutrošnju poštu
bacam kao sjenu

vlastita geografija bliskog i dalekog
odlučuje o života sreći ili tuzi
međučin krize ili kratak trenutak za ljubav,
unedogled utvrđujem omaške u tekstu
moji dani potraćeni na sitnice
jučerašnji nedovršeni posao i sutra nedovršen stoji,
starim – u pokušaju da se ponovim
današnjim se ogrćem kaputom

s hindskoga prevela Lora Tomaš
(Napomena: pjesmu možete pogledati u originalu na sljedećem linku.)

Foto: ljubaznošću Manuela Fernandeza Minaye

Lotosi od neona Lore Tomaš i Marijane Janjić, urbana indijska književnost kao kontrapunkt egzotizmu

Naslovna stranica

U izdanju izdavačke kuće Studio TiM iz Rijeke i Indijskog kulturnog centra iz Zagreba objavljena je knjiga Lotosi od neona, indijski autori o gradovima i drugim ljubavima, svojevrsna antologija suvremene indijske proze i poezije. Knjigu su uredile te uvelike prevele Lora Tomaš i Marijana Janjić koje su već 2011. godine objavile knjigu suvremenoga indijskog ženskog pisanja Popodnevni pljuskovi (u izdanju V.B.Z.-a).
Knjiga je opremljena vrlo informativnim predgovorom koji također potpisuju Lora Tomaš i Marijana Janjić, a kako ističu urednice knjige, “većina je zastupljenih imena nezaobilazna teoretičarima i antologičarima koji se bave suvremenom anglofonom i/ili hindofonom indijskom književnošću. Zbirka uglavnom reflektira stanje na tim dvjema indijskim književnim scenama kakvim smo ga zatekle nekoliko godina boraveći u Indiji, od 2011. do 2015., i aktivno prateći literarna događanja i izdavaštvo, bilo da se radi o novim izdanjima, reizdanjima ili autorima koji su ponovno bili aktualni. Odraz je, prije svega, subjektivnoga književnog ukusa pa možemo reći, parafrazirajući stihove Aruna Kolatkara, da smo se u mapiranju dijela suvremenih indijskih književnosti navodile piratskom, a ne nužno kartografskom točnošću.”
Između ostalog, autorice su knjigu popratile bogatim biobibliografskim prilozima te većim brojem bilježaka, pa se s pravom može reći da je riječ o zasigurno jednoj od najvažnijih indoloških knjiga objavljenih u Republici Hrvatskoj u posljednjih nekoliko godina.
U knjizi su svojim prozama, poezijom te esejima zastupljene sljedeće autorice i autori: Sampurna Chattarji, Git Ćaturvedi, Mustansir Dalvi, Nabina Das, Tishani Doshi, Mridula Garg, Teđi Grover, Gulzar, Minal Hajratwala, Adil Jussawalla, Subhashini Kaligotla, Antara Karvare, Tabish Khair, Girirađ Kiradu, Arun Kolatkar, Mridula Koshy, Monika Kumar, Palash Krishna Mehrotra, Devi Prasad Mišra, Rohinton Mistry, Vivek Narayanan, Udaj Prakaš, Amrita Pritam, Mohan Rana, Sumana Roy, Mukta Sambrani, Sudeep Sen, Manohar Shetty, Ranbir Singh Sidhu, Savita Singh, Viđaja Singh, Arundhathi Subramaniam, Nisha Susan, Vandana Šukla, Jeet Thayil, Maheš Varma, Nirmal Varma, Šrikant Varma, Annie Zaidi.
Nije na odmet spomenuti da je na knjizi, osim Lore Tomaš i Marijane Janjić radio i veći tim suradnica i suradnika: Lana Filipin, Željka Gorički, Valentina Haić, Petra Ivanc, Miroslav Kirin, Krešimir Krnic, Monika Mali, Lidija Milković, Marijana Pasarić, Iva Stojević, Marinka Ulaga te recenzentica Ana Jelnikar. Autorica zanimljive naslovnice  je slovenska dizajnerica Saša Šuštar, a cilj je bio odmak od zapadnjačkih egzotičnih stereotipa vezanih uz suvremenu indijsku književnost.
Za navedenu su knjigu Lora Tomaš i Marijana Janjić dobile potporu za poticanje književnog stvaralaštva u 2016. godini Ministarstva kulture, a njezino su priređivanje i objavljivanje pomogli već spomenuto Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske, Ministarstvo kulture Republike Indije i Veleposlanstvo Republike Indije u Zagrebu.
Za knjigu Dinko Telećan kaže: “Lotosi od neona donose panoramu novi(ji)h književnih glasova Indije, u vrsnim prijevodima s engleskoga, hindskoga i hindustanskoga, i time otvaraju prozor, zapravo mnoštvo prozora u jedan čudesno mnogoglasan svijet, iznenađujući na svakom koraku i liječeći preostale predrasude čak i onih ovdašnjih čitatelja koji su donekle upoznati s paradoksima suvremene Indije i njihovim odrazima i izrazima u djelima današnjih pisaca i spisateljica. Dobivamo priliku čuti snažne glasove, precizno artikulirane krikove bunta u finim lirskim i britkim proznim komadima, obračune s tradicijom, ali i njene raznovrsne moderne pa i postmoderne rekonstitucije, propitivanje nabujale urbanosti i velegradskih kontrasta, glasove koji, senzibilitetom i književnim postupcima, uvelike korespondiraju s onime što se stvara na Zapadu, ali gotovo u pravilu zadržavaju svoju nezamjenjivu lokalnost koja je, kao što znamo, preduvjet za ono istinski univerzalno.”

Ilustracija: naslovnica knjige, dizajn Saša Šuštar

Link za daljnje čitanje o temi

Milan Zagorac: Kao protuteža egzotizmu i predrasudama – Lotosi od neona i delirija, izbor iz indijske urbane književnosti

 

Milan Zagorac: Kao protuteža egzotizmu i predrasudama – Lotosi od neona i delirija, izbor iz indijske urbane književnosti

Lotosi od neona i delirijaizbor iz indijske urbane književnosti, prevele i priredile: Lora Tomaš, Marijana Janjić
S druge strane, moj suputnik,
indijski diplomat, uvjeren je da će siromašni
Ostati kakvi jesu.
Rođenje
Piramidalno tereti budućnost novim rođenjima.
Naša jedina pustinja, svemir; pustiti zeleno da
Propupa crnim, ljudski mrtvački pokrov.
Slobodni
Parovi u svojim lancima oko zemlje.
Iz pjesme Približavanje zračnoj luci Santa Cruz u Bombaju, Adil Jussuwalla
Nije jednostavno iskočiti iz jednog kulturološkog kruga, ovog našeg euroatlantskog, judeokršćanskog, grčko-rimskog, u onaj drugi, strani, nedvojbeno egzotičan, iako istovremen, sinkron, štoviše i poznat europskom duhu, no prije po predrasudama o zemlji gdje će doći do “više spoznaje”, gdje će doći do “puta oslobođenja” već samim time što je u nju kročio, samom činjenicom da ju je omirisao, naime, nije to Indija, to je prije naš plan kulturoloških predrasuda koje unaprijed stvaraju okvir za (ne)razumijevanje drugoga, ne bi li se subjekt sam oslobodio opterećenja zapadne civilizacije. Ne, to je klasična pogreška koja nastaje iz površnoga klizanja, glisiranja po vrhovima fenomena, odnosno iz nezalaženja u dubinu. Tako otprilike izgleda i Amerika onome koji je ne pozna, naime, zemlja dembelija puna coca-cole i razvratnih MILF kućanica, puna zlogukih medijskih magnata, wallstreetskih vukova i otuđenih predgrađa, bez povijesti, bez istinske mitske poveznice, bez dubine. I jedno i drugo su pogreške koje ne vode ničemu, i jedno i drugo su samo parcijalne istine istrgnute iz konteksta, a koje nam neće ništa točno reći o južnokalifornjanima ili o stanovnicima Mumbaija. Dakle, ta je “okularna” spekulacija o Indiji pogrešna: Indiji koja jest utemeljena na svojoj višeslojnoj mitskoj ravni, štoviše na eonskim slojevima mitova, ali koja supostoji i danas i koja korespondira živo i aktivno u svijetu, pa će samim time baštiniti i ona opterećenja/interese/sukobe/sklonosti kao i ostali svijet, no sa svojom specifičnom podlogom.
Napraviti takav pothvat i usuditi se ući u samu “utrobu zvijeri”, dakle, ući u dubinu današnjeg “indijskog mita”, a koji se ogleda upravo u književnosti, a koju nam dobrim dijelom autorice antologije i nude, hrabar je čin koji hrvatskom čitatelju nudi trostruko više no samu literaturu: nudi okvir za razumijevanje, dakle, suvremeno, moderno čitanje jednog složenog društva koje proživljava istu globalnu manihejsku dramu kao i mi sami, nudi samu literaturu, odnosno autore koji su, iako često ovjenčani velikim nagradama (Man Booker i slično, ne zaboravimo, dobar dio indijske književnosti pisan je na engleskom i samim je time automatski u kontekstu globalne, planetarne književnosti, što može biti samo olakotna okolnost, no otegotna za nas uhvaćenih u zamku provincijalnosti, unatoč činjenici stoljetnog suživota/odnosa s centralnom svjetskom literarnom strujom, posebno u zastranjenju danas), u nas mahom nepoznati i ono što dodatno nudi je prijedlog, poziv, namjeru domaćem čitatelju (a ovo može biti i “knjiga za pisce”, barem jednako toliko kao i “knjiga za čitatelja”, dakle, čitanje) da makar rubno zaviri u književnost(i) koja zacijelo crpi iz indijske predaje (epova, Veda i sl.), ali dijeli i globalni plan i utjecaje (Shakespearea, Faulknera, Dostojevskog, Austera ili Pynchona, na primjer) koji ćemo simbolički označiti neonom, najlonom, plastikom, konzumerizmom, liberalizmom, kapitalizmom, preslagivanjem, kaosom, vrenjem, odnosno, kratko i jednostavno – daje tom knjigom čitatelju mogućnost da zađe pod kožu ne samo indijske književnosti početka 21. stoljeća, već i da revidira postojeće predrasude koje su neupućenom čitatelju Indiju zacementirale u klasičnim europskim slikama.
Nije slučajan, dakle, ovakav naslov: lotosi kao simboli nadilaženja tjelesne, materijalne, razine samsare, kao tisućljetni simbol nadilaženja, transcendiranja i neon kao trenutni simbol globalizacije, barem jednako kao što je to Facebook, Twitter, Google, coca-cola, dakle, kao manifestacije modernoga svijeta u “oblaku”, svijeta doguranog, dotegljenog na rub nove redistribucije moći nakon one poslije Drugog svjetskog rata, dekolonizacije i Hladnoga rata.

Autorice su s nevjerojatnom ozbiljnošću pristupile ovome poslu: od samog iščitavanja literature do rada na terenu, rada s autorima, sudjelovanja u književnim događajima, bezbrojnoj korespondenciji koja je urodila činjenicom da su sva autorska prava upravo na taj osobni način i uređena, s namjerom dakle samih indijskih autora da budu predstavljeni, pa makar i u jednoj maloj kulturi koja može računati na ograničeni doseg, najdalje u regionalnom susjedstvu sličnih jezika. Pa iako bi se ovakav rad očekivao unutar uređene institucionalne zajednice, dakle, sveučilišta, ono je nastalo, gotovo kao i sve ono najvrsnije u Hrvatskoj, izvan institucije, kao dio nečijeg entuzijazma. Pa čak i ta mala, gotovo nebitna činjenica za samu književnost, ovdje je nešto što osobno smatram nužnim za uzimanje u obzir ne bi li se, barem na taj način, nadoknadilo propušteno u službenim kanalima kojima je indijska književnost mogla komunicirati s hrvatskom, ali i kao potencijalna “karta” za budućnost takvih odnosa.

Foto: www.pexels.com