Arhiva oznaka: Ljiljana Jelaska

Ljiljana Jelaska: Kukac

Pokupila ga je na sprovodu. 
Naravno da će poći s njom. Pa koji bi muškarac, ako se muškarcem smatra, odbio takav poziv?

Pokojni im je bio zajednički prijatelj, a da to nisu znali. Ne, ne sjećaju se da su se ikad prije vidjeli. Eto, da nije ovako tužnih događaja, neki ljudi se nikada ne bi sreli. Današnja poznanstva se većinom sklapaju na svadbama i sprovodima… Ah, šteta. A bio je tako drag… Tako drag. Uvijek spreman pomoći, uskočiti… Otišao je u najboljim godinama, u naponu snage. Četrdesete su za muškarce zlatne godine. Ona stanuje tu, u blizini. Eno, u onom bloku zgrada. Drugi ulaz s desna, prvi kat.
Sa suprugom preminulog je odrasla. Na faksu su bile cimerice, a danas su kolegice na poslu. Duboko suosjeća s njom i zna kako joj je. I sama je prije tri godine ostala bez muža. No, mora se dalje živjeti. 
Televizor je radio. Rijetko kad ga isključuje. Ne može podnijeti tišinu. Posjela ga je u udobnu kožnu fotelju. Boca originalnog irskog viskija Connemara. Samoću krati čestim putovanjima.

Propagandni program. Reklama za Eurodžekpot. Ponekad odigra. Tu i tamo zna joj se zalomiti pokoji dobar zgoditak. Ako mu je neudobno u fotelji, može se premjestiti na trosjed, kraj nje.

Čin-čin! Prst viskija u čašama s debelim dnom koje zovu na još. Boca originalnog irskog postaje napola prazna. Ili napola puna, rekla je ona, ovisi o tome kako tko uzima. Pomogla mu je riješiti se loše krojenog odijela. Trosjed se dao razvući, a ona je na svom božanstvenom tijelu imala samo malu crnu haljinu, kakvu bi svaka žena trebala imati u svom ormaru kako bi se osjećala božanstvenom.

Traje li vani dan ili noć, ili se upravo smjenjuju, bilo mu je svejedno. Tamo negdje, vani, iza zastrtih prozorskih stakala događao se svijet. Pred njegovim očima prostirao se svemir. Beskonačnost. Znoj, suze, ljepljivo, ljepljivo… Čin-čin… Mamurluk, žeđ, glad… Glad… Na momente je znao zaspati, no njoj bi nekim čudom uvijek polazilo za rukom razbuditi ga. Fragmenti informativnih emisija, promidžbeni programi, iscjelitelji na daljinu mašu viskom, proricatelji s dalekovidnice čitaju iz tarota. Možda bi kojeg trebao nazvati. Možda bi mu koji od njih znao reći koliko mu još života preostaje, hoće li uspjeti izvući živu glavu.

A vani se događao svijet, tekao je život. Ljudi su jeli, hodali, spavali. Ljudi umorni, odmorni, pothranjeni, prehranjeni, siti, gladni… Gladni. Tažila je glad grickajući ga, slasno cokćući jezikom skupljajući njime kapljice znoja s njegovog tijela. Kosti su mu krckale, drobile se pod stiskom njezinih ekstremiteta. Kao račica kad među svoja kliješta zarobi plijen. No on se ne da i posljednjim trzajima snage brani čast svojih zlatnih četrdesetih. Začudno mu je bilo kako na izgled tako malena usta, mogu u sebe primiti tako veliki zalogaj.

Odmarao se u poluležećem položaju, leđima naslonjen na jastuk. Ona je, palacajući jezikom putovala od ušnih resica, preko prsa mu i trbuha prema svom krajnjem odredištu.

Predatori među životinjama su brojni – dopirao je iz televizora ugodan bariton spikera. Repriza dokumentarca – Bogomoljka spada u red velikih grabežljivih kukaca. Poznate su brojne vrste, od kojih dvije žive u našem podneblju. To su obična bogomoljka i vražji cvijet. Kanibalizam se kod ovog kukca očituje tako što tijekom parenja ženka mužjaku odgrize glavu.

Naglo je skočio s ležaja, s poda dograbio zgužvanu plahtu i čvrsto je omotao oko struka. Pogledala ga je iznenađeno. Kleknula je sklopivši ruke u visini grudi, kao u molitvi. 
– Što ti je odjedanput? 
Koraknuo je unatrag. Pogleda prikovanog za njezine sklopljene ruke pitao je: 
– Od čega ti je umro muž?

Foto: www.morguefile.com

Ljiljana Jelaska: Pljuska

Prošlog je tjedna navršila punih četrdesetpet i ušla u četrdesetšestu. Suprug je devet godina stariji od nje. U braku su dvadeset godina.
– Ima li skuhane kave? – poljubila ju je u obraz i lijeno se, u pidžami, uputila prema kupaonici. Prije no što je ušla, zacvrkutala je:
– Mamiii, složiš mi sendvič? Pliiiz, budi frend.
Provirila je iz kuhinje i vidjela kako je koketno nagnula glavu u stranu, namignula joj i poslala glasni poljubac.
Val ponosa širio joj se nutrinom dok je gledala svoju devetnaestogodišnjakinju. Duga, valovita svijetlosmeđa kosa uokvirivala je lijepe, pravilne crte lica na kojem su dominirale krupne zelene oči. Prćast nosić osut pokojom pjegicom i pune usnice. Građom tijela podsjećala ju je na nju u tim godinama. Uska ramena, lijepe oble poveće grudi, ravan trbuh i dugi vretenasti mišići na nogama.
“No, woman, no cry” – jasno je do nje dopro Marleyjev glas dok je sin izlazio iz svoje sobe.
– Jesi li otvorio prozor? Složio si krevet, kojim slučajem?
– Joooj! Daj me ne tlači, pliiiz, rano ujutro.
Bio je isti otac. Nižeg rasta, raskuštrane valovite kose do ramena, lica osutog aknama. Petnaestogodišnjak je mrzovoljno vukao noge po sivim podnim pločicama kuhinje.
– Želiš li i ti sendvič?
– Ma kakav sendvič. Gade mi se više te salame i kojekakve zimske, čajne i trajne kobasice.
– Hoćeš da ti skuham hrenovke… napravim omlet?
– Još bolje – zalupio je vratima hladnjaka i uputio se prema kupaonici. – Jest ću pahuljice. Što mi drugo preostaje?
– Sestra ti je u kupaonici.
– Ooo, ne! Zar opet bljuje?
– Ne budi bezobrazan! Smjesta si prozrači sobu i složi krevet!
– Ma, daj! – ljutito je odmahnuo rukom, odgegao se u dnevni boravak i uključio televizor.
Najava nove video igrice popraćena iritantnim zvucima turiranja motora bijesnih auta s televizora i “Buffalo soldier” nikako nisu mogli ići zajedno. Kakofonija zvukova izazvala je kod nje provalu bijesa. Uletjela je u sinovu sobu, isključila liniju, energičnim pokretima podigla rolete i širom rastvorila prozor. Poravnala je posteljinu, preko naslona fotelje prebacila odjeću koju je on nemarno ostavio na podu. Prljavo donje rublje ponijela je u kupaonicu. Primila je za kvaku, no vrata su bila zaključana.
– Ti si još unutra, Mašo? Što radiš tako dugo!?
– Ili bljuje, ili si depilira noge – sarkastično je izjavio adolescent, izvaljen na trosjedu.
Do nosnica joj je dopro miris zagorjelog luka. Bacila je rublje na pod i otrčala u kuhinju. Luk je, crn, plivao na ulju koje se pušilo. Gulaš. Stavila je pirjati luk na koji je namjeravala dodati na kockice nazrezanu junetinu. Za supruga i nju. Za kćer ima pileće bijelo meso i povrće koje je izvadila iz juhe. Svinjske šnicle je pripremila za pohanje. Sin ne voli gulaš, a kuhano meso mu se gadi. Uzela je drugu posudu i narezala novu glavicu luka.
– Luka, dođi pojesti svoje pahuljice!
Dotrčao je i čvrsto zagrlio utisnuvši joj poljubac u obraz.
– Znao sam da ćeš mi ugrijati mlijeko. Ti si naaaajbolja mama na svijetu!
Djevojka je izišla iz kupaonice, no nije došla pojesti sendvič, već je vidno blijedog lica bez riječi otišla u svoju sobu.
– A-a! Nešto opako nije u redu! – prokomentirao je Luka punim ustima. – A stari je vani, ha?
– Ma da! Još kad – ikad je otišao po novine i do tržnice. Vjerojatno je sreo nekoga od svojih klijenata.
– Stari ima nos za biznis. Što veliš na to da i ja upišem srednju za autoelektričara? – pitao je glasno mljaskajući. – Mislim… kad stari već ima radionicu, klijente… mogli bismo skupa raditi. A i škola je trogodišnja.
Zadovoljno ga je pogledala preko ramena.
– To ti nije loša ideja.
S velikim je olakšanjem dočekala ovu njegovu izjavu. I sama mu je to htjela predložiti, no čekala je da se sam izjasni o svojim željama u vezi nastavka školovanja. Ovo je odlično! On i tako ne pokazuje zanimanje za gimnazijom ili za nekim od smjerova koji kao logičan slijed imaju upis na fakultet. Na kraju krajeva i sama je završila studij, a nema ni dana radnog iskustva. Njezina se karijera svela na rađanje, podizanje i odgoj djece i vođenje kućanstva.
Je li ju takav život činio sretnom? Isprva možda i je. Obožava svoju djecu. Ona su njezina sreća. U njima leži smisao njezinog života.
Je li ponekad požalila što joj život nije krenuo nekim drugim smjerom? Što nije izgradila karijeru, bila slobodna i neovisna? Je, znala je požaliti. Dok su djeca bila mala, korila bi sebe zbog takvih misli. No, tada nije znala. Nije mogla znati da će se na cesti kojom je odlučila koračati, sa svakom prijeđenom miljom tako trošiti, osipati. Da će dio po dio sebe gubiti. Da se, kada to bude poželjela, ne će znati ponovno sastaviti. A kako je vrijeme prolazilo, sve se jasnije naziralo mjesto na kojem se cesta počinje račvati na dva traka.
Što su djeca bivala veća i samostalnija, to ju je više privlačio trak koji je vodio u neki novi, neovisniji i slobodniji život. U tom bi životu ponovno mogla disati punim plućima, živjeti na način koji bi njoj odgovarao. Pronaći izgubljene komadiće sebe, pokušati se nanovo slijepiti.
“Pa dobro, gdje je tako dugo”? – ljutito se pitala. Ručak je već pri kraju, a njega još nema.Voljela bi da barem vikendom zajedno ručaju. S hladnjaka je uzela mobitel. Nije mogla a da još jednom ne pročita poruku koja je stigla prije dva sata: “Nedostaješ”. Izbrisala ju je. To mora prestati. Što joj je bilo kad je započela tu opasnu vezu? Što je od nje očekivala? Da će joj ona biti razbibriga kojom će razbiti rutinu što joj je sve čvršće omatala prste oko vrata? Ili, da će uživati u zaobilaženju opasnih zamki i likovati zbog toga? Izbrisati broj s kojeg je poruka stigla bilo bi smiješno. Pa oni su kumovi. I on ju može u svako doba nazvati… Drhtavim prstima pritisnula je memorirani suprugov broj. “Korisnik je isključio mobilni telefon”. No, krasno! I baterija mu se ispraznila. Tipično za njega!
– Mama… – Maša je, još u pidžami, stajala na vratima kuhinje.
– Što je zlato? Tebi nije dobro? Da nisi što pokvareno pojela? Da ti skuham kamilicu?
– Mama… nešto bih ti rekla.
– Reci. Znaš da meni možeš sve reći, sve me možeš pitati.
– Al’… molim te… zatvori vrata. Ne želim da Luka čuje.
Prišla je otškrinutimv ratima sinovljeve sobe. Razgovarao je na mobitel.
– … ja sam svoju staru već obradio. Muljao sam joj nešto u stilu kako bih upisao srednju za autoelektričara, hahaha, na što se sva rastopila. Pustit će me, sto posto! Vidimo se oko šest. Aj’ bok!
Pljuska, udarac šakom u trbuh. Eto joj kazne za vezu bez veze! I rođeno dijete je smatra budalom. Provirila je kroz lagano odškrinuta vrata i bez riječi ih zatvorila.
On je ostao sjediti zavaljen u fotelji. Nije bio siguran, no postoji velika vjerojatnost da ga je čula. K vragu! Sad će mu raditi frku oko večerašnjeg izlaska! Grozničavo je razmišljao. Ma ne, nije mogla čuti.. Vrata su bila skoro pa zatvorena. Uostalom, stari će uskočiti i pomoći mu bude li mu ona htjela minirati naum. On je ionako uvijek na njegovoj strani.
– Što je bilo, mila? Slušam – duboko je udahnula i čekala.
– Mama… ja… ja mislim… Ne… ja sam mislila… sumnjala sam… – mucala je, dok je prstima frkala rub stolnjaka.
– Što si mislila? U što si sumnjala? Je li u pitanju studij? Ne da ti se, ha? Lijepo sam ti govorila da se ne upisuješ u gimnaziju. I što si sad? Diplomirani gimnazijalac.
– Nije riječ o studiju. Trudna sam.
Leđa su joj tonula u naslon stolca. Ukočila se. – S kim?
-Mama, nemoj se ljutiti, ti me razumiješ, ti uvijek sve kužiš! – plakala je Maša.
– S kim!? Pitam te s kim!? Znaš li uopće!?
– Zna- a- a- am – jecala je, dlanom brišući nos. – Skupa smo već dulje vremena. Voli me, mama! Znam da me voli!
– Tko je on!?
– Ne poznaš ga.
– Pa mogu ga upoznati! Gdje živi!? Što radi!?
– Vozač je autobusa… Voli me. Volimo se.

– Pa onda ga dovedi da ga upoznamo, da vidimo budućeg zeta – srakastično se, gubeći i ono malo kontrole što je uspjela sačuvati, unijela kćeri u lice.
– Ne mogu ga dovesti.
– Zašto???
– Oženjen je. Obećao obećao je da će ženi reći za nas… Ostavit će je, obećao je!
Ruka joj je sama od sebe poletjela. Od jačine udarca Mašina se glava nagnula u stranu. Raširivši oči u nevjerici, primila se za obraz i glasno jecajući otrčala u svoju sobu.
– Kakva sam ja budala! Kakva sam ja naivna, lakovjerna budala!
Nalaktivši se na stol, zarila je glavu među dlanove. Desni dlan joj je bridio od šamara koji je, prvi put otkako ju je rodila, pljusnula svojoj kćeri. Očima je šarala po kuhinji. Štednjak, napa, posude, hladnjak… mobitel… Zgrabila ga je s hladnjaka i stala tipkati. Poslat će mu poruku. Napisat će da ga želi vidjeti. Mora ga vidjeti! Otežalim je prstima nabadala po minijaturnoj tipokovnici, a slova su se na displeju nizala bez ikakvog reda. Ne, previše je potresena da bi uspjela napisati poruku. Nazvat će ga. Nazvat će ga nakon ručka. Dok tata bude obavljao razgovor sa svojim mezimcima, ona će ga nazvati.
Ulazna vrata su se otvorila. Napokon! Gorjela je od želje da mu saspe u lice sve što je doživjela od djece. Željela je svađu, galamu, uvrede, ugrize. On je pokupio donji veš što ga je bila ostavila na podu i ponio sobom u kupaonicu. Išao je oprati ruke. Čnilo joj se kako voda satima teče, dok ona gori od nestrpljenja. Napravio je tih nekoliko koraka od kupaonice do kuhinje, no nije ulazio. Ostao je stajati na vratima, pognute glave. Šutio je. Tišina je svom težinom nalegla na stan.
– Umro je kum – progovorio je prepuklim glasom.
Šutjela je. Glava joj je počivala na dlanu desne ruke, položene na stol. Želudac joj se spuštao u trnuće noge.
– Jutros – nastavio je, kao da ga je pitala za detalje, a nije. – U autu ispred trgovačkog centra. Išao je u nabavu.
Sjeo je na stolac na kojemu je maločas sjedila Maša.
– Baš sam ulazio u zgradu, kad mi je kuma Jadranka javila. Dobro da sam uključio mobitel.
Ruke je, s isprepletenim prstima, položio na stol.
Podigla je glavu i zagledala mu se ravno u oči. U njima su se, poput ulja, nakupljale suze i hrupile ka ivici donjih kapaka, spremajući se svakog trena poteći mu niz lice.
– A kaže kuma kako se u zadnje vrijeme baš činio sretnim. Poput dječarca. Čak je počeo paziti i što jede. U svoj ovoj nevolji, imala je snage i našaliti se… rekla je kako je posumnjala da je čak i Viagru počeo koristiti.
Ustao je i natočio čašu vode koju je u dva gutljaja ispio.
– Hoćeš ti čašu vode?
Odsutno je odmahnula glavom.
– Sad su tamo, pred centrom, hitna i policija. Koje su to peripetije. A ljudi samo rade ono što moraju. Ipak je umro na javnom mjestu. E, kume moj. Nije za nas, u ovim godinama, više nadmetanje s mlađima i kojekakva pomagala. Što je bilo, bilo je. On je moja generacija, znaš? – obraćao joj se.
Znala je, naravno da je znala. Ustala je i pošla, ni sama ne znajući kamo, u koji kut stana.
– E, – zaustavio ju je njegov glas po čijem je tonu shvatila da žvaće Mašin netaknuti sendvič – kaže kuma Jadranka da je u ruci držao mobitel. Možda je, kad mu je pozlilo, htio nazvati koga, da mu javi. Možda je zvao hitnu.

Foto: www.morguefile.com

Ljiljana Jelaska: Ne iznenađuje da školarci bježe od lektire, neke smo sadržaje odavno prerasli

Razgovor s Ljiljanom Jelaskom

Ljiljana Jelaska svakako je jedna od onih autorica koje zaslužuju posebnu pažnju s obzirom na opseg produkcije i na njezinu ciljanu publiku – naime, profilirala se upravo kao autorica za djecu i mlade. Nagrađivana književnica s petrinjskom adresom od 1991., rođena je 1964. u Bačkoj gdje je odrasla i školovala se. Kaže da je čitanje njezina velika ljubav još od djetinjstva, a s vremenom je i sama počela i pisati, kako skromno kaže, pjesmuljke o zaljubljenosti, neshvaćenosti, tinejdžerskom buntu. Kaže da je bilo perioda u životu kada što iz subjektivnih, što iz objektivnih razloga, nije ni pomišljala na pisanje. No čitanje ju je oduvijek zaokupljalo, opuštalo i što je najvažnije, pružalo utočište.

15207-leti_leti

Naslovnica romana Leti, leti

Majka je dvojice sinova na koje je, naravno, izuzetno ponosna: stariji je već formirana osoba, samostalan je i odgovoran, dok je mlađi srednjoškolac, adolescent, s ponašanjem i razmišljanjima svojstvenima njegovom uzrastu. No Ljiljana ga krajnje ozbiljno shvaća. Možda je upravo u tom iskustvu i onaj poticajni motiv da je Ljiljana danas afirmirana književnica za djecu i mlade.

Široj ste javnosti poznati kao dječja spisateljica. Tu je, naime, poetska zbirka “Vesele boje, tvoje i moje” teen roman “Leti, leti” te slikopriča “Anatomija”. Što vas je potaknulo na pisanje za djecu?

Prije petnaestak godina prolazila sam kroz jedno teško životno razdoblje u kojem smo moj mlađi sin i ja bili oslonac jedno drugome. On me držao iznad vode. Počela sam pisati pjesmice i pričice koje sam mu čitala. Nekoliko pjesmica sam objavila na portalima namijenjenima djeci. Kako su naišle na prilično dobar prijem kod čitatelja, nastavila sam pisati. Uslijedila su druženja u vrtićima, školama, knjižnicama. Svako druženje me ispunjavalo radošću i zadovoljstvom, a interakcija između djece i mene je bila odlična. Djeca su krajnje iskrena i uvijek će vam reći ono što doista misle i osjećaju. Njih ne možete prevariti. Stoga i vi morate biti iskreni prema njima i dosljedni u svojim izjavama i djelima.


Svako dijete je kreativno na svoj način. Zar je tako teško prepoznati i poticati tu kreativnost? Zašto im ne možemo usaditi ljubav prema domaćoj knjizi? Zašto je uvijek sve što je tuđe, bolje? Nije uvijek bolje. Ništa me ne može uvjeriti da je, kad vidim da nije. Ima dobrih i kvalitetnih inozemnih naslova, samo djecu treba upoznati s njima. No, ne počne li se raditi na razvijanju osjećaja pripadnosti i ljubavi prema onome što je stvoreno velikim trudom naših autora, bojim se da će se djeca izgubiti u toj šumi stranih, nažalost često i nekvalitetnih djela.


Kakvo je, po vašem mišljenju, stanje u hrvatskoj dječjoj književnosti? Jesmo li izloženi pritisku stranih naslova ili su u prednosti domaći autori?

Moglo bi biti puno bolje no što jest. Autora s dobrim pričama, romanima zanimljivog i poučnog sadržaja ima, no teško dopiru do čitatelja. Ne znam zašto je to tako. Mnoge situacije vezane uz dječju književnost me ostavljaju u nevjerici. Pa zar nisu upravo djeca ta koji će jednoga dana činiti naše društvo? Zar nam nije stalo do toga da im od malih nogu pružimo sigurnost, osjećaj da su voljena i željena, da ih motiviramo kako bi njihova kreativnost i kvalitete došle do izražaja? Svako dijete je kreativno na svoj način. Zar je tako teško prepoznati i poticati tu kreativnost? Zašto im ne možemo usaditi ljubav prema domaćoj knjizi? Zašto je uvijek sve što je tuđe, bolje? Nije uvijek bolje. Ništa me ne može uvjeriti da je, kad vidim da nije. Ima dobrih i kvalitetnih inozemnih naslova, samo djecu treba upoznati s njima. No, ne počne li se raditi na razvijanju osjećaja pripadnosti i ljubavi prema onome što je stvoreno velikim trudom naših autora, bojim se da će se djeca izgubiti u toj šumi stranih, nažalost često i nekvalitetnih djela. Treba biti oprezan i usporedo s ljubavlju prema domaćem produktu, razvijati osjećaj za kvalitetno štivo, bilo da je ono poteklo od domaćeg ili stranog autora. Težak je to i odgovoran posao i zahtijeva kontinuirani angažman mnogih institucija sustava. Od obitelji, preko vrtića, škola, knjižnica, do onih krovnih, koje se tom problematikom bave.

Danas djeca žive u dinamičnom mulimedijalnom svijetu, i to je činjenica. Ugrožava li e-svijet čitanje?

Nemoguće je danas, kada je e-svijet postao svijet u kojem živimo, način života, izolirati se od njegova utjecaja. A zašto bi to i bilo potrebno? Čitatelji će sami odlučiti hoće li knjigu čitati preko Interneta, Kindlea ili se udobno smjestiti i uzeti knjigu u ruke. Kod djece pak prvo treba stvarati čitalačke navike. Pri tome bi, svakako, bilo dobro povesti računa o tome koliko ih ono što im se nudi kao štivo, zanima. Ne iznenađuje činjenica da školarci bježe od lektire. Mnoge sadržaje tih knjiga smo mi već odavno prerasli, a ona većinu toga od onoga što im se nudi i ne razumiju. Ona rastu u jednom novom vremenu i to bi itekako trebalo uzeti u obzir. No, nema li navike posezanja za knjigom, uzalud su sva tehnička dostignuća vezana uz čitanje i papirnate knjige.

Osim za djecu, pišete i pjesme i kratke priče za odrasle. Kako koegzistiraju ta dva literarna svijeta?

Svatko od nas, netko rjeđe, netko češće, osjeti potrebu prenijeti na papir svoja proživljavanja, osjećaje. Pa tako i ja. Pisanje kratkih priča i pokojeg stiha su kratki izleti u svijet odraslih, otvaranje duše. No, to nije na duge staze i uvijek se vraćam stihovima i pričama namijenjenima djeci. To je ono što najbolje znam i ono što me najviše veseli.

Što najradije čitate u slobodno vrijeme?

naslovnica4

Naslovnica slikopriče Anatomija Ljiljane Jelaske i Katarine Fabijanić

Volim čitati, volim obogatiti svoju malu biblioteku nekom novom knjigom. Obožavam obilaziti antikvarijate. Nemam neko određeno vrijeme za čitanje. Stalno nešto čitam, ponekad i dvije knjige paralelno. A čitam uglavnom ono što me u tom trenutku zanima. I povijesne činjenice i romane i putopise, klasične romane kojima sam sklona, ili nešto što se upravo pojavilo na tržištu. Uglavnom, ljubitelj sam klasične književnosti. Često znam uzeti i neku dječju knjigu i uživati u njoj.

Mislite li da bi Ministarstvo kulture trebalo biti bolji uslužni servis autorima?

To se podrazumijeva, samo po sebi.

Vladaju li među autorima konkurentski odnosi?

Dobro je ako među autorima vlada zdrava konkurencija. Kad kažem zdrava, mislim na to da bi se djela autora koja su kvalitetna i dobra trebala istaknuti, pružiti poticaj takvom autoru i dalje stvara, a istovremeno potaknuti i druge da pišu još više i bolje. Tužno je što mnoga dobra djela ostaju zanemarena, što se za mnoga ne zna, a za neka se nikada ne će ni saznati. Ljudima treba pružiti podršku, motivirati ih, tako da bez straha od, ponekada grubog odbijanja, mogu svoje rukopise ponuditi izdavačima.

Dajete li svoja djela, prije objavljivanja, na čitanje ukućanima?

Svoje ukućane sa svojim djelima upoznajem tako da ih zaskočim dok gledaju televiziju, ili u prolazu. Dovedeni pred gotov čin, ne preostaje im drugo no saslušati pjesmicu ili priču. Njima je sve to lijepo jer sam to ja napisala. Subjektivni su naravno, kao što bih i ja na njihovom mjestu bila. Ponekada zagnjavim prijateljicu koja piše puno dulje i više od mene. Njezini mi savjeti i podrška puno znače.

Razgovarao: Milan Zagorac

Foto: privatna zbirka Ljiljane Jelaska

Milan Zagorac: Nakon 9 sezonskih brojeva, rezultati se nižu sami od sebe

naslovna ljeto 2015Dragi naši čitatelji, do sada je u devet sezonskih brojeva objavljeno više stotina autora, a posebno nam je zadovoljstvo to što je upravo ovaj projekt omogućio mnogima sudjelovanje na književnoj sceni uz već uobičajene kanale – naše su prednosti posve izravna komunikacija autora s brojnom čitateljskom publikom, velik broj čitatelja i fanova stranice koji kontinuirano raste, a ono što je najvažnije, uočavamo i trend porasta broja autora kao i same kvalitete radova. Ovogodišnja je novost tiskano izdanje časopisa od ove godine dostupno pretplatnicima kao i narodnim knjižnicama.

S ovim brojem napravili smo puni dvogodišnji ciklus našega postojanja, a iz broja u broj se sve više potvrđuje važnost i utjecaj virtualnih projekata na književnu scenu, ne samo Rijeke koja ovime postaje književno relevantnija u organizacijskom smislu, već i na planu cijele Republike Hrvatske, te Bosne i Hercegovine, Srbije, Slovenije i Crne Gore. Sve ovo što smo u posljednjih dvije-tri godine napravili možemo ponajprije zahvaliti dvjema stvarima: samoorganizaciji i društvenim mrežama.
Svi su naši brojevi časopisa kao i pripadajućih naslova čitani, listani ili dijeljeni više tisuća puta te je ukupan zbroj posjeta našim stranicama (Issuu, knjizevnostuzivo.org) više od pola milijuna, što za male književne projekte nastale na periferiji zaista predstavlja respektabilnu brojku. Cilj je povećati broj fanova na procijenjenih 100.000 na FB stranici sa sadašnjih četrdesetak tisuća, što predstavlja vrlo ostvariv plan.
Može se činiti da nije puno, no zaista je cijeli niz autora oknjižen (primjerice, samo u posljednjih godinu dana to su Dulce et decorum est Nevena Lukačevića, Moebiousova vrpca Željka Maurovića, Zapisano metkom Zorana Žmirića, Vražji prolaz Milana Zagorca, Leti, leti i Anatomija Ljiljane Jelaske, Ida Jovanović je objavila Blizinu susreta, tu je i izvrstan Ilirik Mladena Blaževića, Lica i naličja ljubavi zadarske autorice Andreje Malte, Poslije ovog života Nataše Kovaljev Opatić, u pripremi su i romani Blage Vukadina kao i Floriana Hajdua, ostvarene su dobre suradnje s Poiesisom Petera Semoliča u Ljubljani, kao i skore realizacije suradnje s Balkanskim književnim glasnikom, a da ne spominjemo cijeli niz individualnih objava kod različitih nakladnika brojnih autora koji su svoje prve radove objavili upravo na KU, a danas su već čitani autori s vlastitim kolumnama), mnoge prve reference su stečene, brojni su autori dobili novi prostor i prije svega poticaj.
Neosporna je činjenica da ovaj sustav objavljivanja i prije svega potpore autorima daje rezultate, štoviše, nadoknađuje one manjkove koji nastaju zbog nedovoljnog ili izostajućeg financiranja, slabih medijskih tretmana ili organizacijskih nedostataka na planu rganizacije nakladničke industrije u nas, i općenito, suprotstavlja se atmosferi općeg književno-izdavačkog kolapsa u nas zahvaljujući blagotovornom i paradoksalnom utjecaju tehnologije.
Nastojeći se izboriti za još više čitatelja i autora, što i jest primarna misija Književnosti uživo, pozivamo još jednom brojne potencijalne autore na sudjelovanje u maloj virtualnoj demokraciji koju želimo učiniti još plemenitijom.
U ovome su broju objavljeni radovi Vergilija Franizza, Mislava Bartoša, Tatjane Beuk-Laćak, Martine Grbeša, Mladena Blaževića, Enise Angie Behaderović, Sare Mrak, Slavice Gazibara, Tamare Čapelj, Ivane Pavić, Nevena Lukačevića, Edite Brkić, Roberta Vrbnjaka, Melinde Kostelac, Blage Vukadina, Nikole Leskovara, Floriana Hajdua, Ive Anića, Donče Rumenova, Željke Kovačević Andrijanić, Julijane Plenča, zatim razgovor s Peterom Semoličem, Andreje Malta, Željka Maurovića, Predraga Kisić, Miloša Petronijevića, Maje Marchig te putopis Zorana Žmirića po Crnoj Gori u vezi predstavljanja riječke književne scene u Podgorici.
Nastavljamo dalje, nema nam druge. Mala gruda je već zakotrljana…

Ljetne ćakule s Ljiljanom, Julijanom, Zdravkom i Andrejom

Ljetne ćakule s Ljiljanom, Julijanom, Zdravkom i Andrejom, četiri autorice koje su aktivno pristutne na FB stranicama Studio TiM i Književnost uživo.

U ovom paralelnom intervjuu razgovarale smo malo o književnosti i pisanju, ali na jedan ležerniji način, kao što, uostalom, i priliči razigranom ljetu.

1. Kakva su vaša iskustva s objavljivanjem na društvenomrežnim stranicama?

Ljiljana: Prilično dobra. Objavljivanje na društvenim mrežama može biti svojevrsno opipavanje pulsa čitatelja. Nažalost, kod nas je vrlo malo stranica posvećenih djeci. A i one koje to jesu, služe uglavnom za čitanje roditeljima, tj. odraslima. Djeca koja bi i čitala tekstove namijenjene njima nemaju ih gdje pročitati. Što se tiče stranica namijenjenih prozi i poeziji za odrasle, stvar je nešto malo bolja. Kažem, nešto malo, što znači da s vremenom koncept koji je zamišljen u početku, ako se ne mijenja i ne obogaćuje novim sadržajima, ljudima dosadi i članstvo se počne osipati.

Julijana: Poezija na društvenomrežnim stranicama za mene je bila pravo otkriće. Kako nisam izdala niti jednu knjigu, moja poezija završavala je u bilježnicama, poslije u mailovima poslanim nekolicini prijatelja. Isprva sam bila nesigurna pri postavljanju na stranice, pratila su me ona uobičajena pitanja ima li išta u toj mojoj poeziji što bi netko poželio pročitati i slično. Ipak sam pokušala (na nagovor bolje polovice) i krenulo je. Ima vrlo lijepih iskustava, stvaranja novih virtualnih prijateljstava, dobivanja povratnih informacija, nekad u chat prozorčiću, nekad direktno u komentarima. Poneki podijele tvoju pjesmu na svome zidu i godi ti ta spoznaja da se čitaš na nekim nepoznatim prostorima, u susjednim zemljama, da su baš tvoju pjesmu izdvojili za svoje prijatelje… Pa kad znaš da su to profesori jezika ili bliskih struka, onda povjeruješ da postoji neki trag u tim riječima koje iznosiš u virtualnim stazicama. Naravno, ima i onih manje lijepih doživljaja, nepoštenja, nepravdi, ali njih se potisne i odbaci, a zadrži one ljepše.

Zdravka: Iskustva su odlična. Na blogu imam bolji feedback, jer čitatelji ostavljaju svoje komentare/kritike, a na fb-u se često sve svodi samo na like.

Andreja: Pa eto, moja iskustva s objavljivanjem na društvenomrežnim stranicama mogu označiti kao vrlo pozitivna. Pogotovo što se tiče Književnosti u živo i Društva živih pjesnika. Povremeno objavljujem i na slovenskom portalu za ljubitelje poezije Pesem.si. Portal, osim slovenskih, objavljuje i poeziju autora iz drugih republika bivše Jugoslavije. Sve je krenulo dobro, čak odlično, jedna od mojih pjesama doživjela je tu čast da ju je urednica stavila kao uredničku podcrtanku, što znači da je pjesma bila zaista dobra, čak natprosječna. I tako, nastavila sam sa slanjem dok me jedan dan nije dočekao hladan tuš. Nekima od autora moja se pjesma naslova Slikar, koju sam posvetila svom prijatelju slikaru, nikako nije svidjela. Čak su zaključili da je uvredljiva. U komentarima je nastala čitava diskusija, neki su me napadali, neki su me pokušali braniti i priznajem da mi u prvi tren nije bilo baš svejedno. Baš je ta pjesma ove godine bila i tiskana na zadnjoj stranici kataloga jedne izložbe, što mi je, naravno, bila velika čast. Sve to skupa ipak me nije obeshrabrilo. I dalje sam prisutna. Što se tiče komentara ili savjeta, dobronamjerni su uvijek dobrodošli. Ako se nekome nešto ne sviđa, ne mora vrijeđati, molim lijepo, ukusi su različiti, kao i ljudi i njihovi osjećaji, zar ne?

2. Kada biste usporedile popularnost poezije i proze, rekle biste da…

Ljiljana: Poezija je vrlo popularna i zastupljena na društvenim mrežama. Ljudi su vrlo kreativni, pišu i sretni su što se njihova poezija objavljuje i ima široki domet. No, što se čitateljske publike tiče, tu je proza na prvome mjestu.

Julijana: Na pjesničkim fb stranicama poezija je prihvaćenija jer se uglavnom kraće forme brže pročitaju i lakše komentiraju. Od proze se čitaju kraći oblici. Neki autori su pokušavali s romanima u nastavcima, ali rijetki ustraju. U stvarnom, realnom i opipljivom obliku proza je popularnija. Rijetko tko će se pohvaliti da čita poeziju, a proza se čita, komentira i preporučuje.

Zdravka: Teško mi je to procijeniti, radi se prvenstveno o individualnim afinitetima, no mislim kako je ipak najvažnija kvaliteta, a ne sama forma.

Andreja: Hmmm, da, kada bih usporedila popularnost poezije i proze, rekla bih da je trenutno stanje tu negdje, na istom nivou. Koliko pratim situaciju po portalima, možda se malo više čitaju pjesme jer zahtijevaju kraće vrijeme od proznih uradaka. A što se tiče izdavaštva, mislim da je proza još uvijek na prvom mjestu.

3. Tko je zahvalnija čitateljska publika – muškarci ili žene?

Ljiljana: Budući da ja pišem za djecu, mogu reći kako su mame puno aktivniji čitatelji no tate, dok dječica vole čitati. Uzrast s kojim se susrećem, od 7 do 10/11 godina, vrlo dobro reagira na pročitano, interakcija se jednako uspješno uspostavlja i s djevojčicama i s dječacima. Čak sam i sa srednjoškolcima imala nekoliko iznenađujuće dobrih susreta. Nije bilo razlike, što se komunikacije tiče, između cura i dečki. Bilo nam je lijepo i siti smo se napričali, ha, ha, ha 😉

Julijana: Nije baš lako odgovoriti. Postoj dvojaka čitateljska publika. Ja bih rekla – jedan dio je čista čitateljska publika koja redovito čita i komentira, ali ne piše. Jasno daju do znanja da im se sviđa ili ne tvoj način pisanja. U tom dijelu čitateljstva osobno sam ugodno iznenađena brojem muškaraca koji prate i komentiraju. Drugi dio je čitateljsko-autorska publika. To su autori poezije koji na fb stranicama vezanim za poeziju objavljuju vlastitu poeziju te povremeno čitaju i komentiraju objave drugih. Tu je više ženskog dijela publike.

Zdravka: Muškarci su izravniji u komentarima, a žene poetičnije. Moje priče su urbane priče, najčešće ispričane kroz žensku prizmu. Možda je to razlog zašto imam više čitatelja ženskog spola.

Andreja: Zahvalnija čitateljska publika, koliko sam primijetila, ipak su žene, neka se naši dragi muškarci ne uvrijede. Mislim da žene, osim nekih muških iznimaka kojih, na sreću, ipak ima, još uvijek više svog slobodnog vremena posvećuju čitanju. Možda zato što smo mi žene emocionalnije, a time i ranjivije. Muškarci u slobodno vrijeme uvijek nešto prtljaju oko automobila, gledaju utakmice ili si popiju jedno pivce za dobre živce, ha, ha, ha…

4. Mnogi ljudi iskoriste ljeto kako bi pročitali knjige koje nisu stigli tijekom godine. Koje bi bile vaše književne preporuke?

Ljiljana: Preporučila bih meni jako dragu knjigu domaćeg autora, koja će zasigurno zaokupiti pažnju svojom lakoćom stila, mnoge vratiti u neka ne tako davna, prošla vremena kojih se rado i s nostalgijom sjećaju – Povijest pornografije Gorana Tribusona.

Julijana: Što se tiče mog čitanja, uvijek su nekakvi čudni putevi kojima me knjige pronađu. Naime, ja stvarno mislim da one nađu mene. Sada sam u nekoj fazi da ponovo čitam klasike i povremeno neko lakše djelo, pa ću napraviti jedan miks. Moglo bi se čitati Draiser Theodore: Genije, Carlos Luis Safon: Sjena vjetra, Adders de la Motte: Igra, Kate Quinn: Ljubavnica Rima, Milan Zagorac: Vražji prolaz, Kristina Posilović: Kuga i njezine kćeri, Meša Selimović: Tišine, Hermann Hesse: Narcis i Zlatousti, Gayle Forman: Ako ostanem, Jorge Luis Borges: Sabrana djela. Sebe ću sigurno počastiti i čitanjem Lica i naličja ljubavi. Naravno, postoji još čitav niz knjiga koje zovu na čitanje i onih koje jednostavno traže da se ponovo pročitaju.

Zdravka: Žene koje trče s vukovima Clarisse Pinkole Esté, Samosanacije Suzane Matić, Norveška šuma Harukija Murakamija, “Kopile Istanbula” Elifa Shafaka…

Andreja: Književne preporuke? E, pa ima ih nekoliko. Posebice domaćih autora. Imamo toliko dobrih, nažalost još uvijek manje poznatih proznih autora, koje bi bilo šteta ne upoznati. Toplo bih preporučila knjigu Vražji prolaz Milana Zagorca, koju sam nedavno pročitala i koja me se toliko dojmila da još uvijek razmišljam o njoj. Preporučujem i Mučenice Želimira Periša, Klopka za četvero Roberta Nezirovića i Nahrani me Romana Simića Bodrožića. Od ženskih bih autora preporučila Leti, leti Ljiljane Jelaske i Blizina susreta Johe Ugrin. I, svakako, a ima puno toga, meni najdraže francuske spisateljice Marguerite Duras. Od poezije bih preporučila pjesničku zbirku Tužne šansone Dušana Gojkova, koju sam, jedan dio, prevela na slovenski jezik.

5. Što mislite o čitanju na plaži?

Ljiljana: Čitanje na plaži može biti zabavno i opuštajuće kao i čitanje na bilo kojem drugom mjestu. Ljudi koji vole čitati uvijek će pronaći neki mirni kutak, uvalicu ili hladovinu gdje će uživati u knjizi. No, kada vas knjiga zaokupi, isključite se iz svega pa vam ni vreva ostalih kupača ne smeta.

Julijana: Obožavam čitanje na plaži. Može li biti ljepše sličice od knjige pored mora? Još ako je to rano ujutro dok su plaže prazne, eto prave idile. Naravno, neće to biti knjige za koje treba puna koncentracija, neće biti skupa izdanja, jer jednostavno je suđeno utkati miris soli u pročitane stranice.

Zdravka: Vrijeme na plaži najčešće provodim u čitanju. Osobito uživam čitati u kasnim poslijepodnevnim satima na stijeni poprilično udaljenoj od gradske plaže, kada me ometaju samo galebovi i poneki dupin u prolazu.

Andreja: Auuu… čitanje na plaži?! Nikako, što se mene tiče. Za čitanje mi trebaju mir i tišina, hlad, nešto udobno gdje se mogu smjestiti, što na plaži nije slučaj, kako god okrenem. Plaža mi više služi za inspiraciju. Tamo se stalno nešto događa. Znaju me zaokupiti ljudi, događaji koje skrivećki, poput voajera, promatram i tako si kratim vrijeme. Kasnije iz toga izvučem nešto što bi moglo biti zanimljivo ili što me zaintrigiralo baš toliko da proradi moja mašta. I eto nove priče ili pjesme.

6. Ljeto ćete provesti odmarajući se ili ćete ipak štogod i napisati, recimo na temu ljeta?

Ljiljana: Ljeto ću provesti djelomično radno. Godišnji odmor bih voljela posvetiti sebi i svojoj obitelji. Hoću li što napisati, ne znam. Ako napišem, sigurno ću to podijeliti s vama.

Julijana: Kako je virus pisanja duboko ukorijenjen u meni, onda će pjesme naći svoj izraz s ljetnim vrućinama u stihu. Ako me put odnese na Jadriju, onda prsti pišu sami. U zadnje vrijeme pišem i neke oblike kraće proze, pa možda i tu nešto nastane. Svakako će dio ljeta biti za odmor uz more, dio uz šumu, a odvojit ću i dovoljan dio vremena za čitanje, jer jednostavno u svakodnevnom radnom životnom okruženju, u obitelji s tri sina, nedostaje vremena da se opustiš uz knjigu, da je progutaš u naletu, da odvojiš i dio jutra i podneva i večeri kako bi živio neke druge živote, kako bi osjetio njihov ritam, njihov dah.

Zdravka: Ljeto mi uvijek služi za punjenje baterija. To u pravilu znači plivanje i planinarenje za tijelo; čitanje, pisanje i fotografiranje za dušu. Ne znam hoće li tema kratkih priča koje pišem biti baš ljeto, no pisat ću svakako, jer to me opušta i ispunjava.

Andreja: Ljeto namjeravam uglavnom provesti radno. Možda neki mali izlet i to je to. Mi, koji živimo na moru, znamo da nam ljeti baš nema nekog odmora. Bit će tu svakakvih posjeta i rodbine i prijatelja. Ja se odmaram na jesen. U zagrljaju burina, mira poslije ljetnih oluja, šetnjom po usamljenim, napuštenim plažama. Svakako imam u planu i ovo ljeto, uz svu frku i strku koja me čeka, nešto napisati. Hoće li to biti na temu ljeta, za sada još ne znam. Ali sigurna sam da će biti bliceva koji će me potaknuti na pisanje, a pisanje je dosta važan segment mog života. Uživajte u ljetu i njegovim radostima koje nosi sa sobom, kupajte se i odmarajte, ali nikako ne zaboravite na knjigu. Ona je uvijek bila i ostat će naša najbolja prijateljica. Sretno!

Razgovarala Tamara Modrić

Foto: www.morguefile.com

Ljiljana Jelaska: Pepeljuga i četiri zvjezdice

prožimamo se pogledima
detektiramo mirisima
a bilo bi lijepo dovršit kavu
uz razgovor
pa neću valjda ja prva
dame to ne rade, to rade žene
one znaju što hoće
a ja sam mislila da nikada ne bih mogla
odgovoriti nakanom na nakanu
formalnost: prilaziš – Ne, ne smetate
dapače…
moja soba i tvoje ruke
Pepeljuga se noćas ne mora vratiti kući do pol noći
glačati, kuhati za sutra…
u inat vremenu usklađujemo pokrete
s otkucajima sata, grčevito stišćemo
dan u šetnji uz more
nećemo spominjati one kojih
ovdje nema, pričamo o ovdje, o sada
stalno mi se vraća stih Ma pusti nek’ traje
a znaš li da jednom Yoko i Lennon tri dana
nisu izlazili iz kreveta?
ma neka nisu, i neka jesu ono što jesu
ja dosada nisam, ali nećemo o tome
grčevito stišćemo dan u šetnji uz obalu
žena u moru, na stijeni, s pticom u ruci
ne ona sa stijene u Amsterdamu, Mala sirena
mi smo na Kvarneru
i otkriveni, otkrivamo se sakriveni
crnilom noći
ponijeti ću ovaj mali, bijeli sapun
što se jako pjeni a nema mirisa iako je hotel
s četiri zvjezdice
nije bitno, mirisat ću po tebi dok ne stanem
pod tuš u svojoj kupaonici
djeca su otraga glasna, pojačavam radio, dodajem gas
Ma pusti nek’ traje – Zašto plačeš, mama?
– Ne, ne plačem, samo… još traje
 

Fotografija: Sergio Lussino