Arhiva oznaka: Lino Ružić

Lino Ružić: 100 zašto

Zašto moramo ići u školu? Zašto učimo povijest? Zašto domar ne pozdravlja? Sve su to pitanja na koja ne znam odgovor pa ipak idem u školu.

Devedeset posto djece ide u školu zbog prijatelja, a oni ostali idu kako bi „upili“ znanje. Tih desetak posto njihovi vršnjaci najčešće proglašavaju ludima. No dobro, ja u školu idem zbog prijatelja. Rijetko ili nikad da bih nešto naučio. Škola većini djece, pa tako i meni, stvara stres, nervozu, a pogotovo napetost pred ispite. Malo tko, kad se jutrom probudi, jedva čeka stići u školu. Ja, naravno, nisam jedan od tih. Volio bih da škola kreće u deset, a završi u dvanaest (najkasnije).

Ne volim školu zbog premalo izleta, a previše ispita. Ali, škola ima i svoje dobre strane. Barem tako kažu. Nažalost, ja te dobre strane još ne vidim. Valjda ću ih vidjeti jednom, prije no što bude prekasno.

I nadalje ćemo objavljivati kratke pripovijetke mladih autora, polaznika osnovnih škola Centar i Nikola Tesla iz Rijeke, a koje su nastale u okviru programa Gradska pričaonica - ne, nismo stali tijekom listopada, nastavili smo i u studenom i prosincu jer nam se svima skupa jako svidjelo.
Radionica pisanja kratkih priča za učenike viših razreda osnovnih škola koje se nalaze u neposrednoj blizini pasaža i susjedne zone Mrtvog kanala u Rijeci nastala je s namjerom da se otvori prostor generacijskim temama i sadržajima koji su učenicima važni, te da kroz radionicu savladaju vještine slobodne interpretacije.
Navedeni program krovnog naziva Građani svome gradu  izvodi se u okviru nove projektne inicijative u čijem razvoju sudjeluje najširi broj sudionika/ca riječke kulturno-umjetničke scene, u suradnji s MMSU Rijeka i uz potporu kanadske fondacije Musagetes.
Radionica se izvodi pod vodstvom Jolande Todorović u ime Galerije Kortil i Milana Zagorca u ime časopisa Književnost uživo.

Foto: www.morguefile.com

Lino Ružić: Agent u tvornici čokolade

Ja bih volio biti agent. I to ne bilo kakav! Volio bih biti agent koji istražuje nestanak i zloupotrebu bombona, slatkiša, čokolade, tiramisua, pa čak i čokolade za kuhanje.

Evo, na primjer, jučer sam hodao ulicom i vidio da se dvoje ljudi svađa zbog novca. Pomislio sam da bi bilo bolje kad bi se ljudi svađali zbog čokolade. Jer kad bih ja bio agent, a oni ljudi tuku oko čokolade, mogao bih ih uhititi. Niti jedan od te dvojce ne bi priznao krivicu -znači neriješeno. Onda čokolada ne ide ni jednom ni drugom, nego meni u Čokomarhiv.

Čokomarhiv je mjesto gdje bih čuvao svu čokoladu koju dobijem. Sve bi, naravno, bilo potpuno “legalno”. U stvari, tek sad mi se upalila lampica. Ja te ljude, nažalost, ne bih mogao uhititi. Jer krađa čokolade nije ništa bitno. Zato bi čokolada trebala biti zaštićena UNESCO-om i svim mogućim zakonima. Čak bi trebali osmisliti i muzej, samo za čokoladu.

Očito je da shvaćamo samo gospodin koji je napisao knjigu “Charlie i tvornica čokolade”, vlasnik Kraša, i ja. Čudim se kako se još nismo upoznali!

Tijekom sljedećih nekoliko dana objavljivat ćemo kratke pripovijetke mladih autora, polaznika osnovnih škola Centar i Nikola Tesla iz Rijeke, a koje su nastale u okviru programa Gradska pričaonica.
Radionica pisanja kratkih priča za učenike viših razreda osnovnih škola koje se nalaze u neposrednoj blizini pasaža i susjedne zone Mrtvog kanala u Rijeci nastala je s namjerom da se otvori prostor generacijskim temama i sadržajima koji su učenicima važni, te da kroz radionicu savladaju vještine slobodne interpretacije.
Navedeni program krovnog naziva Građani svom gradu tijekom listopada 2016. godine izvodi se u okviru nove projektne inicijative u čijem razvoju sudjeluje najširi broj sudionika/ca riječke kulturno-umjetničke scene, u suradnji s MMSU Rijeka i uz potporu kanadske fondacije Musagetes.
Radionica se izvodi pod vodstvom Jolande Todorović u ime Galerije Kortil i Milana Zagorca u ime časopisa Književnost uživo.

Foto: www.morguefile.com