Arhiva oznaka: lektira

Ljiljana Jelaska: Ne iznenađuje da školarci bježe od lektire, neke smo sadržaje odavno prerasli

Razgovor s Ljiljanom Jelaskom

Ljiljana Jelaska svakako je jedna od onih autorica koje zaslužuju posebnu pažnju s obzirom na opseg produkcije i na njezinu ciljanu publiku – naime, profilirala se upravo kao autorica za djecu i mlade. Nagrađivana književnica s petrinjskom adresom od 1991., rođena je 1964. u Bačkoj gdje je odrasla i školovala se. Kaže da je čitanje njezina velika ljubav još od djetinjstva, a s vremenom je i sama počela i pisati, kako skromno kaže, pjesmuljke o zaljubljenosti, neshvaćenosti, tinejdžerskom buntu. Kaže da je bilo perioda u životu kada što iz subjektivnih, što iz objektivnih razloga, nije ni pomišljala na pisanje. No čitanje ju je oduvijek zaokupljalo, opuštalo i što je najvažnije, pružalo utočište.

15207-leti_leti

Naslovnica romana Leti, leti

Majka je dvojice sinova na koje je, naravno, izuzetno ponosna: stariji je već formirana osoba, samostalan je i odgovoran, dok je mlađi srednjoškolac, adolescent, s ponašanjem i razmišljanjima svojstvenima njegovom uzrastu. No Ljiljana ga krajnje ozbiljno shvaća. Možda je upravo u tom iskustvu i onaj poticajni motiv da je Ljiljana danas afirmirana književnica za djecu i mlade.

Široj ste javnosti poznati kao dječja spisateljica. Tu je, naime, poetska zbirka “Vesele boje, tvoje i moje” teen roman “Leti, leti” te slikopriča “Anatomija”. Što vas je potaknulo na pisanje za djecu?

Prije petnaestak godina prolazila sam kroz jedno teško životno razdoblje u kojem smo moj mlađi sin i ja bili oslonac jedno drugome. On me držao iznad vode. Počela sam pisati pjesmice i pričice koje sam mu čitala. Nekoliko pjesmica sam objavila na portalima namijenjenima djeci. Kako su naišle na prilično dobar prijem kod čitatelja, nastavila sam pisati. Uslijedila su druženja u vrtićima, školama, knjižnicama. Svako druženje me ispunjavalo radošću i zadovoljstvom, a interakcija između djece i mene je bila odlična. Djeca su krajnje iskrena i uvijek će vam reći ono što doista misle i osjećaju. Njih ne možete prevariti. Stoga i vi morate biti iskreni prema njima i dosljedni u svojim izjavama i djelima.


Svako dijete je kreativno na svoj način. Zar je tako teško prepoznati i poticati tu kreativnost? Zašto im ne možemo usaditi ljubav prema domaćoj knjizi? Zašto je uvijek sve što je tuđe, bolje? Nije uvijek bolje. Ništa me ne može uvjeriti da je, kad vidim da nije. Ima dobrih i kvalitetnih inozemnih naslova, samo djecu treba upoznati s njima. No, ne počne li se raditi na razvijanju osjećaja pripadnosti i ljubavi prema onome što je stvoreno velikim trudom naših autora, bojim se da će se djeca izgubiti u toj šumi stranih, nažalost često i nekvalitetnih djela.


Kakvo je, po vašem mišljenju, stanje u hrvatskoj dječjoj književnosti? Jesmo li izloženi pritisku stranih naslova ili su u prednosti domaći autori?

Moglo bi biti puno bolje no što jest. Autora s dobrim pričama, romanima zanimljivog i poučnog sadržaja ima, no teško dopiru do čitatelja. Ne znam zašto je to tako. Mnoge situacije vezane uz dječju književnost me ostavljaju u nevjerici. Pa zar nisu upravo djeca ta koji će jednoga dana činiti naše društvo? Zar nam nije stalo do toga da im od malih nogu pružimo sigurnost, osjećaj da su voljena i željena, da ih motiviramo kako bi njihova kreativnost i kvalitete došle do izražaja? Svako dijete je kreativno na svoj način. Zar je tako teško prepoznati i poticati tu kreativnost? Zašto im ne možemo usaditi ljubav prema domaćoj knjizi? Zašto je uvijek sve što je tuđe, bolje? Nije uvijek bolje. Ništa me ne može uvjeriti da je, kad vidim da nije. Ima dobrih i kvalitetnih inozemnih naslova, samo djecu treba upoznati s njima. No, ne počne li se raditi na razvijanju osjećaja pripadnosti i ljubavi prema onome što je stvoreno velikim trudom naših autora, bojim se da će se djeca izgubiti u toj šumi stranih, nažalost često i nekvalitetnih djela. Treba biti oprezan i usporedo s ljubavlju prema domaćem produktu, razvijati osjećaj za kvalitetno štivo, bilo da je ono poteklo od domaćeg ili stranog autora. Težak je to i odgovoran posao i zahtijeva kontinuirani angažman mnogih institucija sustava. Od obitelji, preko vrtića, škola, knjižnica, do onih krovnih, koje se tom problematikom bave.

Danas djeca žive u dinamičnom mulimedijalnom svijetu, i to je činjenica. Ugrožava li e-svijet čitanje?

Nemoguće je danas, kada je e-svijet postao svijet u kojem živimo, način života, izolirati se od njegova utjecaja. A zašto bi to i bilo potrebno? Čitatelji će sami odlučiti hoće li knjigu čitati preko Interneta, Kindlea ili se udobno smjestiti i uzeti knjigu u ruke. Kod djece pak prvo treba stvarati čitalačke navike. Pri tome bi, svakako, bilo dobro povesti računa o tome koliko ih ono što im se nudi kao štivo, zanima. Ne iznenađuje činjenica da školarci bježe od lektire. Mnoge sadržaje tih knjiga smo mi već odavno prerasli, a ona većinu toga od onoga što im se nudi i ne razumiju. Ona rastu u jednom novom vremenu i to bi itekako trebalo uzeti u obzir. No, nema li navike posezanja za knjigom, uzalud su sva tehnička dostignuća vezana uz čitanje i papirnate knjige.

Osim za djecu, pišete i pjesme i kratke priče za odrasle. Kako koegzistiraju ta dva literarna svijeta?

Svatko od nas, netko rjeđe, netko češće, osjeti potrebu prenijeti na papir svoja proživljavanja, osjećaje. Pa tako i ja. Pisanje kratkih priča i pokojeg stiha su kratki izleti u svijet odraslih, otvaranje duše. No, to nije na duge staze i uvijek se vraćam stihovima i pričama namijenjenima djeci. To je ono što najbolje znam i ono što me najviše veseli.

Što najradije čitate u slobodno vrijeme?

naslovnica4

Naslovnica slikopriče Anatomija Ljiljane Jelaske i Katarine Fabijanić

Volim čitati, volim obogatiti svoju malu biblioteku nekom novom knjigom. Obožavam obilaziti antikvarijate. Nemam neko određeno vrijeme za čitanje. Stalno nešto čitam, ponekad i dvije knjige paralelno. A čitam uglavnom ono što me u tom trenutku zanima. I povijesne činjenice i romane i putopise, klasične romane kojima sam sklona, ili nešto što se upravo pojavilo na tržištu. Uglavnom, ljubitelj sam klasične književnosti. Često znam uzeti i neku dječju knjigu i uživati u njoj.

Mislite li da bi Ministarstvo kulture trebalo biti bolji uslužni servis autorima?

To se podrazumijeva, samo po sebi.

Vladaju li među autorima konkurentski odnosi?

Dobro je ako među autorima vlada zdrava konkurencija. Kad kažem zdrava, mislim na to da bi se djela autora koja su kvalitetna i dobra trebala istaknuti, pružiti poticaj takvom autoru i dalje stvara, a istovremeno potaknuti i druge da pišu još više i bolje. Tužno je što mnoga dobra djela ostaju zanemarena, što se za mnoga ne zna, a za neka se nikada ne će ni saznati. Ljudima treba pružiti podršku, motivirati ih, tako da bez straha od, ponekada grubog odbijanja, mogu svoje rukopise ponuditi izdavačima.

Dajete li svoja djela, prije objavljivanja, na čitanje ukućanima?

Svoje ukućane sa svojim djelima upoznajem tako da ih zaskočim dok gledaju televiziju, ili u prolazu. Dovedeni pred gotov čin, ne preostaje im drugo no saslušati pjesmicu ili priču. Njima je sve to lijepo jer sam to ja napisala. Subjektivni su naravno, kao što bih i ja na njihovom mjestu bila. Ponekada zagnjavim prijateljicu koja piše puno dulje i više od mene. Njezini mi savjeti i podrška puno znače.

Razgovarao: Milan Zagorac

Foto: privatna zbirka Ljiljane Jelaska