Arhiva oznaka: Laszlo Krasznahorkai

(Ne)popularnost i (ne)razumijevanje

Danas sam listajući Novi list u Mediteranu naletio na članak Maje Hrgović o tome kako se Ivani Simić Bodrožić dogodilo nešto što bi se moglo podvesti pod kratku i jasnu frazu “imao pa nemao” (namjerno ispuštam onaj “dabogda”), odnosno to nelagodno “prokletstvo” da si posve nenamjerno, nesvjesno, nenadano, takoreći ničim izazvan ponesen na rukama ostrašćenih čitatelja, da si “popularan”, e da bi u drugom trenutku, iako si činio sve isto, ako ne i bolje nego do sada, bio pušten na tlo uz manje ili više zvučni udar. Otprilike bi se tako dalo sažeti sam meritum stvari, ali koji ne govori o Ivani Simić Bodrožić kao autorici (da se razumijemo, ja nisam njezin čitatelj, pa samim time ne želim biti ni osporavatelj niti apologet), nego govori o tome kako je, eto, “biti popularan” nešto vrlo vrlo fragilno, nešto uvjetovano s jako puno faktora, od kojih je najveći i najvažniji faktor mašinerija koja te učini “popularnim” e da bi te u drugom trenutku napustila. Zacijelo se radi o nelagodi koja ostaje potom, o gorčini u ustima, o osjećaju ostavljenosti, o osjećaju koji je teško prispodobiti jer su te “voljele” mase, da te drugom prilikom više “ne vole”, ne cijene, ne trebaju, nisi im više idol, ne cijene te ni suhu šljivu.

Malo je tu na stvari nešto što bi se moglo nazvati kvaliteta, nešto što govori o autorici Ivani Simić Bodrožić, a puno je više na stvari to da je ovdje riječ o tom ružnom, nelagodnom miješanju krušaka i jabuka, o podvođenju pod zajednički nazivnik stvari kao što je književnost i “popularnost” jer, iako laska, iako je ugodno iskustvo stajati na ramenima obožavatelja, iako je lijepo biti na vrhu, ono što potom dolazi je dugi spust koji uništava i najsmjelije i najvrlije, pa što ne bi i nas posve obične, ljude od krvi i mesa, opterećene taštinama, malim ljudskim arogancijama, napuhanostima, jasno, i onim dobrim stranama, ali koje će u trenutku pada biti uvijek i stalno u drugome planu. Ruke koje te ponesu nisu ni vjerne ni lojalne, nisu to ruke prijatelja, ljubavnika, čovjeka dio tebe, brata, sestre, to su ruke prolaznika koje, ponekad jer su značili tek lajk, a ponekad jer su povedeni licemjerni malograđani, uzmu i ostave, to su i naše ruke, naše misli, naši lajkovi na fejsu, naše “sviđanje”/”nesviđanje” ovisno od pumpanja mašinerije, rada protokola popularnosti, slučajnosti, potrebe samoga “stroja” za održavanjem iluzije koja se zove “xx minuta slave” za potrebe samoodržavanja.

Iako vjerujem da je Ivana dobra autorica koja ima i snage i volje i energije nadrasti sve pa tako i ovu banalnost, ipak je primjer kako se stvari ne bi trebale odvijati, kako “biti popularan” i “biti pisac” nije ni isto ni slično, kako zapravo, sve to skupa ni nije drugo nego poigravanje s našim sitnim taštinama koje će rado prihvatiti zov “crvenih tepiha”, “komentatora tjedna, mjeseca, dana, godine”, razgovore s predsjednicima na kavi, televizijsku banalnost, a sve u korist vlastite štete na onoj strani vage koja se zove “biti pisac”, a što znači biti osamljen sred mnoštva, onaj koji piše, a da ni ne zna zašto piše, onaj koji je sve to činio ne bi li ostao i dalje osamljen sred mnoštva, onaj koji je, pa iako ne posve, ali ono barem djelomično drugačiji od drugih, koji nije tu da bi bio popularan, nego da bi kazao nešto što ni sam ne umije prispodobiti pa tako ganja tu fantazmu do kraja. Jesam, u tom sam smislu romantičar, u to sam smislu možda i mističar i metafizičar, ali jedna je jedina stvar koju uvijek i stalno govorim svim svojim autorima, svim suradnicima, svima: budi prisutan, ali ne daj se prevariti od iluzije, od varljive i prevrtljive mašinerije, od lažljive industrije “popularnosti” s kojom nemaš i nećeš imati nikada ništa.

Ova druga tema naizgled nema nikakve veze s prvom, ali mislim da je ipak ima, barem utoliko što se opet radi o (ne)razumijevanju ili reakciji na prvu loptu, ili možda nečemu drugome, naime u istom je tom listu, negdje prije tjedan ili dva jedna druga naša poznata autorica Tatjana Gromača rekla da se osjećala prevareno zbog svih onih napisa o Laszlu Krasznahorkaiju, o njegovoj knjizi Rat i rat, i na čemu joj zahvaljujem na hrabrosti kojom je barem nadrasla onu snobovsku laskavost neznalica koji bi se upuštali u opservacije o njegovom romanu a da nisu razumjeli ni jote. Ne zato što je Krasznahorkai nerazumljiv pisac, nego zato što se radi o nečemu drugome, o posve drugom registru književnosti od one na koju smo navikli u domaćim vodama ili na tsunamičnom valu prijevoda srednjoeuropskih pisaca koji glume angloameričke s (novo)povijesnim pseudoprozama, o nečemu što izlazi iz okvira mučnog premetanja po “banalnostima zla” ili literariziranja svakodnevice kulturoloških dosadnjakovića ili one predrasude s kojom smo same sebe prikovali uz “postjugoslavenski autor – postjugoslavenska tema” i tlapnju da “strani izdavači baš to žele od nas”.

Ne znam zašto Tatjana Gromača nije naišla na ništa zanimljivo u romanu Rat i rat, koji je, štono Jergović kaže, književnost za književnike, pa je samim time već prilično sužen prostor za njegovo razumijevanje. To je otprilike na onome fonu koju spominje Coelho kada govori da je Joyce “sam stil”, ili one što se u nas da čuti “da je Kamov zastario”. Ne bježim od mogućnosti različitih kvalifikacija nekoga djela, ali… Nerazumijevanje nije opravdanje. Tim više što od Tatjane Gromače očekujem da kaže nešto više, barem u stilu “ovaj roman ne funkcionira jer…” Je li iznevjereno očekivanje od romana koji je unaprijed znan kao vrlo teško, eshatološko-soteriološko metafikcijsko štivo ili je navika čitanja toliko snažna da se s drugačijim ne možemo nositi. Što bi tek onda bilo s nekim Bretonom, De Chiricom, nekim povijesnoavangardnim materijalom…

Dosada/zanimljivost nije mjera, popularnost nije istina, a vodiči za ljetnu lektiru su glupost koju ćete nadvladati tako da dođete na Tiskov kiosk i provjerite što ima nova.

Istinsko iskustvo čitanja sa svime time ima veze kao i ovo ljeto s lanjskim snijegom.

Milan Zagorac

Foto: www.morguefile.com