Arhiva oznaka: Lada Vukić

‎Lada Vukić‎: Ti i tvoj pas

Pitanje je koliko dugo možeš još tako trčati
Niz šljunčanu stazu
U kaputu bez dna
S džepovima iz kojih šuškaju
Mirisi rogača,
Umori starih valova i
Dva kratka daha u predahu
Sjećaš se, ti i onaj bezimeni pas bez pedigrea,
Na koga su svi podigli kamen,
Stajali ste na rubu, tko zna čega,
Isplazili ste jezike na sunce
A gomila vam je lajala u leđa
Još ih čuješ kao viču za vama
Kao huk u pramenu kose
Kao kamen što trči za vašim leđima niz šljunčanu stazu,
Rukama ne prestaješ pipati dno svoga kaputa,
Izvlačiti mirise i obmane
Ti i tvoj pas
Trčite niz strminu dana s pjenom na ustima
Između dana i noći
Trčite ispod čipkastih podvezica na obzoru
Koje također spremaš u džepove bez dna
Skupa s hostijom od sunca i mirisima rogača
A onda liježeš rasute kose
Ti i tvoj pas
On ti liže umorne trzaje u nogama
Dok vas onaj kamen ne dohvati leđa
I natjera u novi trk niz šljunčanu stazu

Foto: http://finance.yahoo.com/news/attention-dog-lovers–the-tinder-for-dogs-is-here–195115125.html

Lada Vukić – Tri prozne minijature

Golub

Ptice

Poklepović je zbivanje pred vratima pratio kroz špijunku. Gospođa Dunić činila mu se posve izobličena kroz riblje oko. Usporedi li je s pticom, mogla bi proći za sovu; poduplane oči iza naočala s debelim minusom, te zgužvana i paperjasta kosa. Uporno je zvonila kao da podmuklo huče. Artritičnim je kandžama sjela na zvonce, trlja kljun o vrata i osluškuje krije li se Poklepović ili ne.
-Gospodine Poklepoviću, jeste li tu? Hitno je…
Buka na hodniku izvukla je van još jednu pticu.
-Dakle, da vidim o kojoj se tu vrsti radi… aha, o gavranu!
Sada je i ova druga zabila kljun u vrata, a oko u špijunku, pa je Poklepović od najezde ptičjih kreatura ustuknuo. Tiho se odmaknuo, te koraknuo prema balkonu gdje su samo deset minuta prije tu na rubu sjedila dva goluba. Na istom mjestu sada je ostala tek hrpica perja i obilje golubljeg izmeta.
-Pas, mater! – promrmljao je na glas, a zatim hitro okrenuo k ulaznim vratima. Tako ih je naglo otvorio da su obje posrnule, zabivši kljunove u njegova prsa označena ožiljcima kao neizbrisivom tetovažom iz rata.
-O! Gospodine Poklepoviću, malo ste nas iznenadili! Mislili smo da vas ipak nema, znate… zamucala je Dunićka skliznuvši papučama u ono što je on nazivao svojim teritorijalnim prostorom. Kako je Poklepović i dalje šutio, zbunjeno je nastavila:
-Jeste li vi čuli malo prije hice? Niste? Netko ovdje ima pušku i puca. Kako mislite gdje puca? Pa po golubovima. Tko? Da znam ne bih došla k vama! Dajte, pogledajte kroz prozor, još dva leže dolje pod našim balkonima. To je sve skupa deset mrtvih u zadnjih sedam dana.
-Zvuči kao da je rat u pitanju, gospođo!
-Gospodine Poklepoviću, netko je stvarno opasan i naoružan u našem ulazu ili u susjednoj zgradi. Teško je odrediti odakle meci stižu. Što vam to znači da je u pitanju vjerojatno zračna puška? Puška je puška moj Poklepoviću. Tko zna, danas golubovi, sutra ljudi…
Kad je nakon pet minuta ostao sam, najprije je očistio nered na balkonu, a zatim oprao ruke. Rastavio je pušku, te je dugo glancao, čistio, uljio, pa je obrnutim redoslijedom opet, kao da vraća film unazad, sastavio. Miris podmazanog oružja ispunio mu je nosnice donoseći spokoj poput sedativa. Uvaljen u fotelju, nakon dugo vremena je opet zaspao. Mljacnuo je u snu i progutao dobro poznati okus rata.

Pas

Dug

Zar je moguće da je umro, pitao se? Ako jest, kako bi se zvalo mjesto na kojem je završio? Pakao, rekla bi mama. Gorjet ćeš u paklu, kao da je čuje. Ali, nije mu bilo vruće već hladno. Došavši k sebi, činilo mu se da je iz njega izašao sav mulj i rijeka u koju je upao. Tada je začuo dahtanje i cvilež, osjetio balav jezik na licu.
Znači, tebi imam zahvaliti što sam živ, pomislio je i prešao mu smežuranim prstima preko rebara s kojih se objesilo mokro i olinjalo krzno.
-Dužan sam ti dlakavi…
Skinuo je dva broja veću odjeću, nabavljenu da što dulje traje, makar do škole, kako je objasnila mama. Nadao se da neće ništa primijetiti ako je povješa na obližnju vrbu i pusti da je zubato sunce pokuša osušiti. Ali, kako je privoljeti za psa! Sat vremena kasnije, doviknuo je nesigurnim glasom s kraja dvorišne tarabe:
-Mama!! Vidi! A da ovog ipak zadržimo?
-Na što to sličiš? – procijedila je stisnutih očiju praveći se da ne čuje postavljeno pitanje.
-Kao da te krava žvakala! Operi se, psa ostavi tu!
Bio je prepun nade, kad već nije kao inače još s vrata tiho posegnula za sačmaricom prijeteći da će njome napuniti psa. Taman je zagrizao u komad kruha s mašću i šećerom, kada je završila telefonski razgovor. Uhvatio je tek zadnje riječi… jer ja neću više obavljati vaš prljav posao!
Dugo je bez daha trčao za kombijem koji je za sobom u prašini, kao krvave tragove, ostavljao zgnječene makove. Ništa mu nije izlazilo na usta, samo rijekom natopljen zrak iz pluća. Kroz otvor na stražnjim vratima, još je jednom, prije no što je sve nestalo kao ružan san, ugledao dva klempava uha i par crnih očiju veličine dugmadi s kaputa. Duga, bijela cesta vodila je preko brda, stanjivala se u daljini i gubila u jednoj točki.

Nesanica

Nesanica

Gdje god je mogao nazivao ih je bučnim i napornim susjedima. S njima ni jedna večer nije prolazila mirno. U tri sata iza ponoći na repertoaru je moglo biti vođenje ljubavi ili psovanje i svađa. Vrisku njihove djece i rođendanska slavlja da ne spominjemo. Istina, i njega su zvali na jedan takav.
Začudio se jer tome je prethodio incident sa stablom u parku. Taman ga je zagrlio i… ništa drugo, kad je naišlo njih dvoje. Pitao se, što bi tek bilo da su ga, kao jučer, ugledali s uhom na klupi? S kažiprstom na sljepoočnici, susjed mu je dao do znanja što misli o tome. Nešto u vezi toga je htio i reći, ali ga je žena povukla za lakat i kazala mu neka ga ostavi na miru jer, nije li svatko na svoj način uvrnut?!
Kupio joj je i poklon za rođendan, dugo ga birao među parfemima vodeći računa o cvjetnoj noti koja bi joj odgovarala. A kada se našao na njihovom katu, vremena je bilo na pretek da prisloni uho na vrata, ne zbog kretanja s druge strane, već da ih osluhne.
Na kraju se vratio dolje u stan, odložio poklon na stol te nastavio osluškivati kako se izmiješani teški i laki koraci uspinju stepeništem, kako galama na gornjem katu u krešendu raste s noći, zamišljao sve ono što je upravo propuštao. U neko doba noći palo mu je na pamet da konačno pozove policiju, ali je kao i inače odustao.
A onda su jednom tiho iselili. Samo su se skupili, i kada se vratio s posla, njih već nije bilo. Vrata stana zjapila su širom rastvorena kao usta koja su iscrpila sve priče. Te je večeri do dugo u noć okretao jastuk, slušao ga s obje strane, ali i dalje nije mogao zaspati. Tišina je bila zaglušujuća.