Arhiva oznaka: Ksenija Kušec

Ksenija Kušec: Babuške Sandre Karabaić

Babuške Sandre Karabaić

Zbirka Babuške počinje pričom Otok je tijelo.
Kao i ostale priče u knjizi ona je vrlo kratka, pa i kraća od ostalih. Dolazim u napast da prebrojim riječi i da kažem kako u malo znakova s prazninama saznajem sve – o otoku, tijelu, knjizi, spisateljici. Da saznajem o onome što me čeka u narednim pričama. Barem imam takav osjećaj.
Već u sljedećoj priči Tišina, nos mi je pun mirisa ovčje balege, a oči pune njene bake i djeda. Zatvaram knjigu i vidim svoju baku. Sad mi je nos pun njenog mirisa. Prisjećam se bakinih izreka kojima je punila moju glavu nehotice: umij se hladnom vodom, bolje ćeš raspoznavati istinu od laži. Opet otvaram tu priču, i opet sam s njenom bakom i ovcama.
Čitam knjigu napreskokce. Sad ovu priču, sad onu. Ako vidim da piše o smrti, odlažem. To ću kasnije, kad budem boljeg raspoloženja. Miris koji Sandra Karabaić opiše u priči, odmah se naseli u nos, nakratko budeš u njezinom svijetu, a onda ideš razmišljati o istom takvom, ali svom. Ta vještina ili način pisanja ili glas koji te potakne na razmišljanje o vlastitim majkama i bakama, ima li ime? I ne radi se samo o mirisima. Najviše se radi o osjećajima.
Na primjer, osjećaj samoće, praznine i napuštenosti već od prvih riječi zavlada umom ili dušom čitatelja u priči Pogrešan otok. Iako je početak živahan, provlači se neka nit koja svoj završni udarac dobije u zadnjoj rečenici. ‘Totalno u sridu’, kako se obično kaže, a onda počinje razmišljanje o mojem pogrešnom otoku i o tome kako je dvjesto metara razdvojenosti iz priče, kod mene zapravo petsto, i kako se nikad više nećemo sresti. Nakon priče trebam tišinu. Nakon svake Sandrine priče trebam tišinu.
A nikad više nisam srela niti nju. Doduše, ne radi se o posvađanim Djedovima, radi se o nekoj drugoj gluposti, nešto s majkama i njihovim nevraćenim knjigama ili nekom još banalnijem nesporazumu, ali osjećaj nepovratnosti koju je ta priča izazvala još dugo teško leži u mom želucu, pa imam potrebu izaći među ljude i voditi plitke razgovore, samo da je zaboravim. Ne priču. Nju. Kako i zašto ne smijemo ili ne možemo biti zajedno, na to pitanje nemam odgovor, a nisam ga našla niti u priči. Samo sam našla nekog tko je ispričao moju životnu priču.

Je li u tome stvar? Da pronalazimo svoje priče u piščevim? Da se poistovjetimo? Problem je u tome što se u mnogim knjigama može naći mnogo životnih priča.

Je li u tome stvar? Da pronalazimo svoje priče u piščevim? Da se poistovjetimo? Problem je u tome što se u mnogim knjigama može naći mnogo životnih priča. Kineski mudraci kažu da je taj broj konačan, da nema bezbroj zapleta, nego da ih ima toliko i toliko. Kad čovjek malo razmisli, možda vidi da su oni u pravu.
Sve su priče ispričane, sve su priče ispričane mnogo puta, ali biti uvučen među riječi, među likove, u mirise, zvukove, na mjesta, događaje i osjećaje, to se rijetko događa. Kad se dogodi, onda čitam pažljivo, da mi nešto ne pobjegne, odlažem knjigu, mislim o njoj. Ne čitam druge knjige istovremeno kao što ponekad činim. Tako sam se ponašala dok sam čitala Babuške. Ponekad sam neku priču počela čitati, ali sam je odložila. To je bilo zato jer sam znala da ću biti uvučena u nešto bolno na što nisam bila spremna taj trenutak.
Sandra Karabaić piše kao da piše o životu čitatelja, a ipak piše o svojem. Ona ima baku, majku, kćer. Imamo je i mi, a nakon čitanja imamo osjećaj da smo se međusobno upoznali, moja majka njezinu, njezina baka moju, i da smo i mi njoj ispričali svoje teške priče koje nam vječno odzvanjaju u glavi.
Babuške čitajte po redu, a taj red možete postaviti sami. Ako vidite da će se u priči raditi o nečem što vam je trenutno teško, čitajte je kasnije, ali je čitajte.
I, ostavite si mogućnost da budete neko vrijeme sami u tišini nakon svake pročitane.

Martina Jurišić: Nemogućnost odvajanja od… ljubavi

Prikaz romana “Sobe” Ksenije Kušec

U težnji za što masovnijom publikom pisanje o ljubavi odavno je izgubilo svaku vezu s proizvodnjom kvalitetne književnosti. Ljubav je postala površni nusproizvod seksualne želje, trivijalni element umjetnosti i života, namijenjen isključivo ženskoj publici čija se sklonost iracionalnim osjećajima i eskapizmu ne propušta spomenuti. Pisati o ljubavi kao što su to činile Marguerite Duras ili Anais Nin danas je neprofitabilno i nemoguće jer se izmijenio koncept ljubavnog odnosa, a biti romantičar/ika rezervirano je za idealističke budale. Roman Sobe, autorice Ksenije Kušec, dijelom izlazi iz okvira konzumerističkog poimanja romantične ljubavi te je usmjeren na suptilnost osjećaja, okolnosti i atmosferu lišenih svake seksualne želje.

Ksenija Kušec konstruira svijet u proustovskoj maniri prizivanja izgubljenog vremena gdje reminisencije postaju stvarnost, a sadašnjost je samo posljedica prošlosti. Priča o ljubavi, nostalgiji, osamljenosti, mentalitetu, predrasudama i pohlepnosti prikazana je iz očišta glavne protagonistice Suzane te obuhvaćena određenim vremensko-prostornim konceptom. U sadašnjosti rastavljena profesorica matematike, nezadovoljna situacijom na poslu, zaokupljena renovacijom stana i skorašnjim posjetom sina sa studija u inozemstvu, Suzana se svakodnevno prisjeća davnog ljeta koje je provela s bivšim mužem na jednom od jadranskih otoka. Dolaskom kod muževljeve rodbine, protagonistica se upoznaje sa svijetom koji je posve drugačiji od onoga što je njoj poznato, te biva uvučena u apsurdnu igru oko nasljedstva čija je svrha čuvanje soba u trošnoj kući.

Reminisencije dolaze iznenada, stimulacijom osjetila i isprepliću se sa sadašnjošću u kojoj je  Suzana, na ulicama Zagreba, u neprestanoj potrazi za Borisom – mladićem kojeg je upoznala sudjelujući u čuvanju sobe. Razvoj njihova odnosa opisan je romantičarski nevino. Oba su lika suočena s neizbježnim promjenama u životu što ih zbližuje i postupno dovodi do njihova sve prisnijeg odnosa, iako oboje znaju da je njegova stvarna realizacija nemoguća. Bliskost koju ostvaruju zapravo je više povezana sa Suzaninom sadašnjošću i melankoličnim promišljanjima o mogućoj stvarnosti, dok je prošlost, koju prepričava, usmjerena na otočki mentalitet, ljude koje susreće u kući, odnosu s bivšim mužem i njegovima tetama.

Mentalitet, koji autorica opisuje, neosporno je patrijarhalan, praznovjeran i pun predrasuda. Iako Suzana shvaća sustav vrijednosti u kojem se nalazi, ona ostaje pasivna i ne poduzima ništa kako bi se suprotstavila bezobraznim tetama, već očekuje da muž stane u njezinu obranu, što se ne  događa. Kako piše Asja Bakić “Žene, dakle, prečesto prešućuju: tamo gdje bi nakon razmišljanja trebao početi govor, on izostaje jer je strah od toga kako će društvo reagirati puno jači nego što je to želja da se misli javno iskažu.” Maša Grdešić naziva to zamkom pristojnosti, vrlo čestom karakteristikom u ženskom odgoju, a što se može pripisati i glavnoj protagonistici romana Sobe. Opis otočkog mentaliteta, kao i Suzanino ne reagiranje na provokacije kao pristojne žene ne sklone konfliktu, izvrsno se nadovezuje na njezine sadašnje probleme na poslu gdje trpi maltretiranje šefice kojoj se nitko iz nastavničkog kolektiva, kao i Suzana, ne suprotstavlja zbog danas uvijek prisutnog straha od gubitka posla. Tematiziranjem dviju različitih vremensko-prostornih situacija, autorica povezuje dva jednaka mentaliteta čiji je glavni element želja za vlastitim probitkom.

Ono što povezuje sadašnjost i prošlost romana je i svojevrsni eskapizam kojemu pribjegava glavna protagonistica. U prošlosti je to idealistični, romantičarski i neostvariv odnos s Borisom koji je odvraća od  problema u braku, te znanstveno-fantastične i ekološke priče vlasnika trošne kuće kojima autorica uvodi humoristični i iracionalni element u surovu realnost radnje. U sadašnjosti je bijeg od stvarnosti izražen u maštanjima o prošlosti i mogućem susretu s mladićem kojeg je upoznala tog ljeta, a isprekidan epizodama iz zbornice, renovacijom stana, pričom o sinu te željom za novim poslom.

Iznenadno rušenje trošne kuće u prošlosti je povratak u stvarnost, a u sadašnjosti se nadovezuje na iznenadni i željeni susret Suzane i Borisa u Zagrebu. Oba ova događaja predstavljaju rušenje iluzija i mirenje sa stvarnošću. Opisan klišeizirano, u maniri zapadnjačkog mita o idealu heteroseksualne romantičarske ljubavi, susret Suzane i Borisa predstavlja korak do sretnog završetka čiji se tragovi naslućuju kada protagonistica pronalazi novi i bolji posao. Ljubav i dalje ostaje neostvariva, a možda je više i nema, možda je cijela priča o otoku bila samo Suzanin način suočavanja sa stvarnošću i maštanja o mogućim svjetovima. No, susret je utoliko bitan jer omogućuje protagonistici da se oslobodi prošlosti i krene dalje, ali i da shvati kako je i sama robovala predrasudama.

Roman Sobe djelomični je odmak od uobičajnog književnog diskursa o ljubavi. Iako se završetak, kao i djelovanje glavne protagonistice, može povezati s trivijalnim elementima karakterističnim za ljubavni narativ, s druge strane, Ksenija Kušec ne piše samo o ljubavi, već o nemogućnosti odvajanja od prošlosti i trenutku kada ona postaje realnija od sadašnjosti. Atmosferičnost, okolnosti i maštanja elementi su kojima autorica izgrađuje specifičan literarni svijet. Suzanina sjećanja i stvarnost, uobličena u osobit vremensko-prostorni kontekst, poslužila su za kritiku najučestalijih ljudskih mana, opise ljudske melankolije i ljubavi koja nije samo površna manifestacija seksualne želje.

 

Prvi broj časopisa Underpass za prevedenu književnost donosi hrvatsku prozu

Kolegica Terra Chapek iz američkog časopisa Underpass.co javila nam se s novim prilozima novije prevedene hrvatske književnosti u Sjedinjenim Američkim Državama. Njihovo priopćenje za medije stoga u cijelosti prenosimo, budući da bi svakako moglo biti zanimljivo i mnogim našim autorima na portalu Književnost uživo. Ujedno, vjerujemo da su mnogi od naših autora i čitatelja svjesni da je samo proširenje čitateljske publike ujedno i put prema novoj kvaliteti te da će se svakako još netko odlučiti za objavu na engleskom. Naglašavamo da se za svaki pojedinačni upit obratite redakciji časopisa Underpass.co
“Prevedena književnost našla je svoj internetski dom na Underpass.co. Nedavno pokrenuta publikacija promicat će prozu i eseje iz svih krajeva svijeta, a poseban naglasak bit će na engleskim prijevodima djela koja potječu iz manjih i marginaliziranih jezičnih skupina. Underpass će tako postati prečica mnogim čitateljima engleskog govornog područja za upoznavanje s novim i neistraženim kulturama i književnostima.Underpassov prvi broj bavi se Hrvatskom. Premijerno izdanje sadržava raznoliku zbirku pisanih djela iz ove zemlje, kako već iskusnih i nagrađivanih autora, tako i  novih nada hrvatske književnosti. Izbor uključuje dovitljive priče o modernim navijačkim obračunima u Dalmaciji i neprilagođenim osobama u suvremenoj Dalmaciji do one koje se bave ratnim devedesetima, te povjesnu fikciju s početka dvadesetog stoljeća.
“Šarmirane smo i zadivljene ovim hrvatskim pričama i iznimno smo sretne što ih djelimo s čitateljima engleskog govornog područja,” navela je Terra Chapek, urednica Underpassa.Sljedeći su autori doprinjeli prvom broju časopisa: Tomica Bajsić, Boris Beck, Miroslava Buljan, Nada Crnogorac, Ksenija Kušec, Zoran Malkoč, Gordan Nuhanovic, Luka Ostojic, Sanja Pilić, Dinko Relkovic, Tomica Šćavina, Ivana Šojat Kuči, Dinko Telećan, Zoran Tomić, Vedran Volarić i Zoran Žmirić.Underpass će i u budućnosti objavljivati prijevode priča i eseja, s naglaskom na one koji čitateljima mogu predočiti specifičnost  područja iz kojeg dolaze. Njegov blog i Facebook stranica donosit će vijesti i informacije o međunarodnoj književnosti kao i razgovore o spisateljskom zanatu te resurse za autore koje žele objaviti svoja djela na engleskom i za prevoditelje u potrazi za svojim sljedećim projektom.Nakon svog premijernog izdanja, Underspass će objavljivati dvije do tri nove priče svakog mjeseca, te je uvijek u potrazi za kvalitetnim tekstovima. Posebno su nam od interesa engleski prijevodi manjih te marginaliziranih svjetskih jezika, a detalji se mogu pronaći na Submissions Guidelines.

Dok časopis prihvaća pisane doprinose sa svih strana svijeta, trenutno će se koncentrirati na one iz Hrvatske i njene šire regije, sve dok se ne pojavi kritična masa kvalitetnih tekstova neke druge zemlje na koju će usmjeriti pažnju.”