Arhiva oznaka: Krunoslav Mrkoci

Krunoslav Mrkoci: Ponor nakon pobjede

Dic nobis, Maria, quid vidisti in via?
~ Blaise Cendrars ~
Tekst je poput predmeta. Perspektiva se mijenja ovisno o tome gdje stojite.
– citat iz filma Clouds of Sils Maria

Ponekad, kada nam neke stvari postanu jasne, čini nam se kao da su, sasvim prirodno, jednako tako jasne i drugim ljudima. I čini se kao da je svijet otvorena knjiga gdje je sve što je važno, ispisano jasnim i velikim slovima. No, tad se u jasnoću našeg vida, kao crv u jabuku, počne uvlačiti nesretna i zlosretna sumnja. Jesu li drugim ljudima doista neke stvari jasne i razumljive baš kao što su nama, upravo sada? … Pa niti nama nisu bile sasvim jasne sve do pred nekoliko trenutaka, kada smo “napokon shvatili”. Sumnja je sveobuhvatna, i jedino sigurno sredstvo obrane pred glupošću, i svojom, i tuđom.
Biti siguran u nešto, put je ili u propast, ili u raj, mada je ponekad to dvoje jedno te isto. Nastojanje da se zna nešto s potpunom sigurnošću, nastojanje je da se uspostavi kontrola nad stvarnošću, nad životom, i da se iz te perspektive, zapravo, koliko god to glupo zvučalo, izbjegne život. To je nastojanje da se spriječe, u najmanju ruku, neugodna emocionalna iznenađenja, da se spriječi i zaustavi nemir samopropitivanja i analize. Jesam li ja kriv? Je li stvar u meni? Ili je problem u njima?
Međutim, samo je sumnja i vječno propitivanje – život. Trenutak trijumfa i ostvarenja, trenutak je rekapitulacije, trenutak krunjenja lovorikama svih naših prethodnih sumnji, pitanja, autoanaliza i samopropitivanja. No, sigurnost je tako dosadna, i tako zatupljujuća, i jedva čekam tu prokletu sumnju da se vrati, i da me zaokupi s nečim, jer nisam navikao biti bezbrižan, i bez dvojbi. Uvijek nakon pobjede, trijumfa, postignuća, prijeti ponor.
Tako je nesnosna i nepodnošljiva ta opuštena i bezbrižna sadašnjost trenutka; trenutka, bez misli, svedena na jednoobraznu predmetnost stvari.

Foto: http://www.huffingtonpost.com/2014/10/09/kristen-stewart-clouds-of-sils-maria_n_5961102.html

Krunoslav Mrkoci: Popis lektire

Galeb je sjeo na Livingstona,
dok je Kambrij smišljao Prusta.
Kava i duhovi su se zajedno
skrivali, mirisali, igrali,
dok se neki Andrić Ivo,
bilo mu pravo ili krivo, bavio
Eks-Portom.

Lonac je bio u žitu,
dok su epovi i eseji podsjećali
na Ezpoa i Basne, na priče
baš krasne.

Emilovi agenti nisu se bojali
niti detektiva niti Gestapoa,
a voljeli su – pečene kestene.

Bijela koza je poštena životinja,
i nikoga ne voza – ali iz daljine
podsjeća na jelena, valjda zbog
bjeline.

Leon je leutom stigao
iz Tribunja, a dolazak njegov
najavila je Trublja.

Trojica su se igrala u grmlju,
ali na kraju završila su sva trojica
– u trnju.

Čekajući Muljiku, opalila nas
Maljutka.

Dok je spavao ispod javora,
čuvajući se iverja, snivao je
da luta oko Lobora.

Iako nije bio znanstvenik djeda,
znao je da u mnogim krajevima vlada
Nezasitnost i bijeda.

Dok Tonka hoda, u najnovijim
cipelama crvenim – takva je
u Minhenu moda.
Prisjeća se jednog Don Kihota
i raznih mlađahnih kavalira.
Sve to nju ništa ne dira; –
prstićem gore – dolje
po tabletu miče i čita
Priče iz domovine.

Izbjegavajući blitvu
na večernjem banketu,
napisali su Baladu
o zaklanim ovcama.
Pali su na glavu,
ali nisu bili sami
niti jedini na svijetu.

Premda ljevičar, često
mislio je na gospodu.
Bio je Gospodar Glembajevih,
ali i sam gospodin – pravi.

Zdravo živi, bavi se sportom,
često leti s jednoga
na drugo mjesto.
Da je smrdljiv – kažu mu
prečesto; ali njega to previše
ne dira jer nema previše vremena,
provodeći svoj sportski život
jednog letećeg Martina.

Svatko je izveo po jedan aut,
nije se čitao Plaut.
Baš je bio veseli, ko šašavi globus,
taj zemljopis; sve je ispalo
kao jedan veliki
– Drijemopis.

Koga briga je li kuća
lutkina ili kugina,
sve dok u njoj živi
jedna Nora.

Svi bi mijenjali
10 krvavih godina
za 10 gladnih krava.
I koga briga
Kako je u Parizu, i jesu li
Stanari u salonu ili u –
slonu?
I prijan je pirjan, a zvao se
Lovro.

Kad je kaos u kući,
Kod kuće je najgore.
Trojica u Trnju, završila su
na konju.

Jednog će dana valjda
i gostioničarka Mirandolina
postati nečija
Mirna dolina.

Skupa su bili, zajedno pili,
Bez trećega; ergo, njih
– Samo dvojica.

Ponekad je ulaz zabranjen
svima, a ponekad – samo
psima.

Ponekad i neko Otvoreno djelo
u sebi sakriva zamki više nego
Otrovno odijelo.

Nekada Maca papučarica,
danas: Maca pokućarica.

Vijest je stigla: Čiča Goriot
– je izgorio.

Strava u ulici Brijestova,
izazvala je Strah u ulici
Lipa; nitko nije spavao,
prepala se sva – od 12 mlađa
ekipa.

Istina je: Sadako hoće živjeti,
a ti, Sad ako hoćeš živjeti,
kreni; ipak, nije ti nužno
baš sve do kraja
pročitati.

Krunoslav Mrkoci: Gađenje nad modernitetom – Degeneracija i dekadencija u poeziji i prozi od Rimbauda, preko Eliota i Bukowskoga do danas

1.
Degeneracija i dekadencija u poeziji zapadne kulture započela je u onom trenutku kada su pjesnici raskinuli s idealom i počeli iznositi na vidjelo u svojim djelima stvari iz vanjskog svijeta, iz svojih svakodnevica, iz društvenog okruženja, stvari i strane života koje su ih smetale, sputavale, ogorčavale. Kojima nisu mogli pobjeći jer to je bio njihov život.
U onom trenutku kada je pjesnik raskinuo s idealom, bilo forme i muzikalnosti svog uratka, bilo s uzvišenim idejnim idealom kojem duh teži, i kad je počeo opisivati u poetskim djelima svijet kakav jest – započela je moderna umjetnost. Stoga je početak modernog doba napadniji, agresivniji i bolje uočljiv u poeziji i lirici, negoli npr. u romanu.
To je učinio već Baudelaire, opisujući okrutnost mornara prema Albatrosu, lezbijsku ljubav, i one mračne sepulkarne motive preuzete od Poa. Rimbaud je razvijajući se naglo pjesnički, ubrzo istaknuo zahtjev da se piše o duhanu, krumpiru i krumpirovim zlaticama.
Dekadencija započinje u onom trenutku kada ste pali dovoljno nisko da se posvetite opisivanju svog svakodnevnog života. To je početak dekadencije, i put koji s vremenom dovodi do priznanja vlastite nemoći.
Gotovo svatko tko se posvetio bavljenju realnošću i svakodnevicom, suočen s njenim uobičajenim banalnostima i trivijalnostima, išao je u jednom od dva smjera: ili je opisujući realnost oko sebe podlegao osjećaju beznađa, trivijalnosti, očaja, bezizlaznosti i letargičnosti, naslađujući se u svim tamnim ponorima u koje čovjek može upasti živeći (primjer Bukowskog), ili je opisujući realnost svakodnevice, otišao u drugom smjeru: u smjeru duhovnog iskustva, preobrazbe i iskupljenja – kao prosvijetljeni učitelj, vizionar i svojevrsni prorok Novog čovjeka i Čovječanstva, nudeći nam još jednog bezazlenog i isposničkog Aljošu, koji nas naivno posve i bezazleno poziva na palačinke, na kraju priče (Braća Karamazovi).

2.
Kada sam 1990-ih godina (1995.) počeo pisati poeziju, moje pisanje poezije išlo je u neku ruku iz potrebe, kao vrsta otpora i moje osobne pobune protiv suvremene i moderne poezije. Iz dna duše mrzio sam modernu poeziju: sve od Rimbaudovih Iluminacija i fragmenata Sezone u paklu, pa sve do lirskih ostvarenja u prozi Branka Čegeca. Gadila mi se cjelokupna (gotovo) aktualna scena. Zašto? Odgovor je slojevit, ali pokušat ću ga izraziti jednostavno.
Gadilo mi se to što sam primjećivao kod svojih generacijskih kolega – pjesnika postojanje određene mode kako bi se trebalo pisati, postojanje određene konvencije, poželjnog smjera i načina. Kad prepoznaš u umjetnosti, u umjetničkim krugovima nešto što netko propagira kao poželjan smjer u kojem treba ići i kako treba pisati, i to ne samo na idejno-koncepcijskoj razini, nego na uredničko – selekcijskoj, bjež’ što dalje od toga.
Jer umjetnost je jedino mjesto gdje čovjek može imati slobodu i biti slobodan, pa ako ti netko još i tamo propisuje i određuje što smiješ raditi, a što ne smiješ – ako pretvara izrazite umjetničke divljake, buntovnike i revolucionare – poput Rimbauda, Bukowskog, i tko zna koga, u omeđujuće i ograničavajuće školske primjere, navodeći druge da se POVODE za njima – nema većeg zla, anti -slobode i anti-umjetnosti. Bilo kakvo načinsko, stilsko, svjetonazorsko ograničavanje stvara-laštva, čin je kojim se ukida i sloboda i umjetnost. Umjetnost jest i mora biti traganje; vječiti eksperiment istraživanja sebe, vlastitih istina, vlastitih granica ukusa i cenzure, istraživanje mogućnosti vlastitog jezika. Jer svaki čovjek, pogotovo pisac, uistinu ima svoj vlastiti, osobni jezik; i svaki čovjek je rijeka u neprestanoj promjeni.
Uglavnom, ja sam svojedobno počevši baviti se poezijom intenzivnije, čitajući je više i ciljano, i sam pišući, osjetio među vršnjacima na tadašnjoj sceni da postoji određena moda, tendencije, sklonost prema određenom stilu i tipu tvorenja poetskog teksta; sve mi se to učinilo kao jedna konvencija i moda koja se nameće, puna ispraznosti; a to me sve odbijalo.
Počeo sam proučavati i istraživati sustavnije što bi mogli biti uzroci takvog njihovog ponašanja (jer riječ je o ponašanju i mentalitetu grupe, a ne o izgrađenom stavu pojedinca). Čim netko počinje tražiti uporište i sklonište u grupi, dolazi u opasnost da joj se s vremenom sve više i više prilagođava. A to je protivno i istinskom umjetniku i umjetnosti; istinski umjetnik je usamljenik, vuk -pustinjak koji slobodno šeta i luta prerijom (ili stepom), povremeno se tek združujući, možda tijekom zime, sa skupinom, radi masnoga ulova i krvavog plijena; umjetnik je vuk-izopćenik, lutalica, koji se približava taboru plemena iz trenutne potrebe, za angažman u trajanju jedne ili dvije noći.

3.
Uglavnom, oduvijek sam osjećao otpor prema tom sljedbeničkom i nametnutom modernitetu. Valjda sam zato i volio Tina Ujevića i njegovu poeziju koja je bezvremenski sukus iskustava tradicije i forme cjelokupne europske poezije izrečen našim jezikom; Tinova poezija zaista je visokim ukusom i odabranim stilom izrečen epilog višestoljetne tradicije od Dantea i Petrarke, preko Ronsara (koji veliča Helenu, dok Ujević veliča Beatu) sve do prokletstva i poezije i krikova egzistencije modernih pjesnika. I upravo zato je Tin Ujević najveći hrvatski pjesnik 20. stoljeća; jer nitko drugi na takav način, na toj razini, u toj količini i vremenskom rasponu nije donio blještavilo i pohvalan završetak cjelokupne europske i hrvatske tradicije.

4.
Od modernih pjesnika posebno sam volio španjolske pjesnike prve polovice 20. stoljeća. Oni su, prigrlivši ga, stvorili modernitet s ljudskim licem. Povezali su slobodu i novitete moderniteta sa svojom nacionalnom tradicijom i korjenima, učitavajući i iščitavajući u modernom pjesništvu prve polovice i sredine 20. st. svoju osobnu sudbinu. I to ne samo neponovljivi Lorca (1898 – 1936), nego i ostali: i Juan Ramon Jimenez (1881 – 1958), i Pedro Salinas (1892 – 1951), i Jorge Guillen (1893 – 1984), i Vicente Aleixandre (1898 – 1984), i Rafael Alberti (rođ. 1902), i Luis Cernuda (1902 – 1963), i Miguel Hernandez (1910 – 1942) i Gabriel Celaya (rođ. 1911.), i Blas de Otero (rođ. 1916.).
Sve je to bila velika, najveća epoha španjolskog pjesništva, prva nakon zlatnog vijeka (16./17. stoljeće).
Moglo bi se kazati: ako je najveća i najbolja poezija (po kvaliteti, dubini i dosezima), u 19. stoljeću, bila napisana na francuskom jeziku, tada je najbolja i najkvalitetnija poezija na svijetu u 20. stoljeću, (po mom skromnom mišljenju) napisana na španjolskom jeziku.
Naročito, ukoliko ovdje pjesnicima s iberskog poluotoka pribrojimo i latinoameričke pjesnike španjolskog jezika, poput Gabriele Mistral (1889 – 1957) i Vicente Huidobro (1893 – 1948) iz Čilea, Cesar Vallejo (1893 – 1938) iz Perua, slavni Jorge Luis Borges (1899 – 1986) iz Argentine, Pablo Neruda (1904 – 1973) iz Čilea, Octavio Paz (rođ. 1914), nobelovac iz Meksika.
Prema tome, ako me netko upita koja je najbolja poezija 20. stoljeća, spremno ću mu odgovoriti da je to ona, napisana na španjolskom jeziku.
Od ostalih stranih pjesnika moderniteta moram spomenuti grčkog pjesnika Konstantina Kavafisa, modernog klasika. Tu je još i Rainer Maria Rilke, pjesnik i mislioc koji je sav svoj život i egzistenciju posvetio poeziji, slično ko i njegov vršnjak, francuski pjesnik Paul Valery.

5.
Drag mi je i Rimbaud, naravno, i to naročito njegova poezija prije prelaska na prozu. Ali nisu mi dragi njegovi današnji nastavljači, koji nisu drugo nego epigoni.
Ono što je Rimbaud svojim fantastičnim poetskim prozama uveo u globalni svijet zapadne književnosti, uz nešto ranija Lautreamontova (Isidore Ducasse, 1846 – 1870) Maldororova pjevanja, je suočavanje sa sobom, vlastitom maštom i stvarnošću.
“… No čovjek je u svim vjekovima smatrao da je lijep. Ja međutim mislim da čovjek vjeruje u svoju ljepotu samo zbog samoljublja; ali da uistinu nije lijep i da to naslućuje; jer zašto tako prezrivo gleda lik svog bližnjega? …” (iz Maldororova pjevanja, 1. pjevanje)
Stvarnost svakodnevice i suočavanje s njom u poeziji oduzelo je mjesto idejama ljepote, harmonije i duhovnosti s neba, kao nadređenima.

6.
No, preteče moderniteta, ali više u smislu pjesničkog postupka, treba tražiti već u engleskim metafizičarima 17. st. koji su život, u neku ruku, shvaćali kao igru, kao igrokaz na zemlji, sa svojim pravilima, spušten od duhovnog autoriteta i volje, i pušten da se igra i odigra … i poezija im je takva, prožeta duhom slobodne igre i saznanjem neizbježnog kraja, sadrži u sebi neobičnu životnost,vitalnost, polet, prpošnost i žar; ali sve prožeto finom elegancijom vještoga baratanja formom, vještinom koja nikada ne iznevjerava sebe niti mjeru onoga što se namjeravalo kazati. Oni su baroknu i manirističku igru iznijeli s dojmom prirodnosti, elegancije i neizvještačenosti.
Pjesme engleskih metafizičara 17. vijeka, najčešće završavaju određenim smislenim i sadržajnim obratom (kojeg se usuđujem nazvati kontrapunktom), u kojem je sadržana poanta i poruka uratka.
Moram li kazati da ljubim te stare metafizičare?
Za mene osobno, bili su veliko otkriće, veliki uzor i poticaj. Ali nisam ja jedini niti prvi koji je kod nas otkrio metafizičare. Otkrili su ih i prevodili Ivan Slamnig i Antun Šoljan, veliki hrvatski književnici i educirani anglisti. I na njih su, čini mi se, metafizičari utjecali svojim smislom za igru u jeziku i u formi.
Jedan od velikih preteča moderniteta također je, i meni vrlo omiljen pjesnik, Friedrich Hoelderlin. On je, naročito u svojim zrelijim i kasnijim pjesmama, svojevrsni preteča hermetičnosti pa i simbolizma. Uz Rilkea, Georga Trakla i Benna jedan od najvećih pjesnika njemačkog jezika svih vremena. Njegova poezija snažno i kontinuirano je utjecala na nove naraštaje njemačkih pjesnika 20. stoljeća.

7.
Od naših pjesnika druge polovice i konca 20. st., volio sam donekle i cijenio Ivana Slamniga (umro 2000.) On je kao pjesnik u svojem djelu priznao degeneraciju modernističkog projekta, pronašavši izlaz iz svakodnevice u igri jezikom i formom i u humoru kroz koji je prosijavao sva ozbiljna pitanja od evanđelista do prividnog sinkretizma između lađe i konobarice.
Drugi veliki pjesnik koji se usudio, ne samo priznati, nego i dokazati degeneraciju cjelokupnog modernog doba i modernističkog projekta, je engleski pjesnik, rođen u Americi, dramatičar i esejist T. S. Eliot.
Eliot je u svom djelu i kroz svoje djelo dokazao da nije moguće stvoriti u poeziji i na planu poezije više ništa novo bez pozivanja na tradiciju i civilizaciju i bez dijaloga s civilizacijom. Što nam preostaje, izuzmemo li se od slojeva tradicije i civilizacije, što osim animalnog divljaštva, barbarizma i krika? On je bio pjesnik koji je referirajući se na staro, i uzimajući iz staroga, uspješno stvorio novo. Jedinstveni pjesnički opus i metodološki pristup nastao većinom tijekom prve polovice 20. stoljeća, anticipirao je postmodernističke postupke citiranja i pozivanja na već stvoreno, na kulturu kao poseban svijet, postupak kojeg nalazimo i kod npr. Umberta Ecca, jasno izloženog kroz tkivo romana Ime ruže. Teorija citatnosti i intertekstualnost, interdisciplinarni pristup doživljavaju svoj vrhunac u djelima postmodernističkog pristupa. Postmodernizam je, može biti, posljednji krik staroga svijeta, stare učenosti i kulture koja proživljava svojevrsni helenizam; tj. u kojem suvremena kultura ne može postojati bez prožvakavanja staroga, makar ga nazvali izrazom “kreativni dijalog s tradicijom”.
8.
Novi svijet, je svijet računala, svijet ljudi obrazovanih za to da budu primijenjeni informatičari, IT stručnjaci, tehnolozi, ekonomisti; to je svijet u kojem gotovo da nema mjesta za stari humanizam, u smislu tradicije humanističkih znanosti i nauka, načitanosti, nema mjesta za filozofsko obrazovanje, itd.
To je svijet novog građanskog društva, sa svojim zakonima i pravilima, sa svojim konvencijama udobnosti, te posvećenosti korporativnim zahtjevima; uniformirani, individualistički, primijenjeni, robotizirani pojedinci, bez ikakve veze sa starim svijetom humanističke svestranosti; i, što ide dalje, naš svijet postaje sve uniformiraniji. Krikovi umjetnika, krikovi su neprilagođenih otpadnika, ili intimističko brbljanje sebi za dušu, i sebi u bradu.
Treba li reći da je danas prezir prema umjetnicima ukupno u kulturno nezainteresiranoj javnosti veći, jači i snažniji, negoli u doba opake industrijske buržoazije 19. i početka 20. stoljeća? Ipak, njima su umjetnici trebali da im izrade neke lijepe predmete, za ljepotu; a danas se sve proizvodi u tvornici, a najbolji autoportret je – neshvatljivo – selfie. I Rembrandt i Michelangelo danas bi bili – obična i nepotrebna – mazala. Rječitost kod viktorijanaca i umijeće rječitosti – elokvencija, još su bili na cijeni; a danas svi pišu kratke poruke, tipkaju i komuniciraju. Eto … postmodernizam bi zaista mogao biti posljednji krik staroga svijeta i vremena … danas je sve interaktivno, između čovjeka, piksela i računala. Ključne riječi danas su: primjena, efikasnost (iliti učinkovitost), potrošnja, brzina i zaborav.
Preostale su još izolirane kolonije i oaze određenih čudaka, koji nisu niti svjesni, obuzeti svojim intimnim autističnim nastojanjima, da im novo vrijeme i cijelo društvo piše posljednji i istinski Good-buy …

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: O ljudskim, egzistencijalnim i svemirskim stvarima, te na kraju: o ekonomiji i financijama

Najvažnija dosljednost je biti nedosljedan. Jer time pridržavaš sebi pravo na element iznenađenja.
Rob nije rob samo zato što je u ropskom položaju, nego i stoga što će uvijek učiniti ono što tražiš od njega.
Pa ipak, neki odnosi, poput radnog odnosa između šefa i zaposlenika, ili primjerice odnos u vojsci, između zapovjednika i podređenog, upravo su takvi; zahtijevaju besprigovornu poslušnost, promptnost i odanost; zapravo to je osnovna pretpostavka postojanja takvih odnosa i sustava.
Svijet i cjelokupno postojanje zasnovani su na paradoksima i proturječnosti; kada ne bi bilo paradoksa i proturječnosti u samom tkivu prirode postojanja, ne bi bilo ni prostora niti prilike za događanja, za razvoj i za život.
Eto, takva je priroda svemira i postojanja, i prostor-vremenskog svijeta u kojem je vrijeme najvažnije svojstvo materije i energije. Svijet u kojem se ideje i zamisli ostvaruju kao razvojni modeli i pravci u svijetu energije i materije ostvarujući svoje potencijale posljedično u obliku uma i svijesti.
Razvojni pravac evolucije u ukupnoj okolini je takav da je doveo do točke pojave bića koje ima um i svjesnost. A onda od te točke dalje, umno i svjesno biće djeluje povratno na svoju okolinu i mijenja je.
Tako da čovjekovo djelovanje na svoj okoliš i svemir nije nikakva blasfemija postojanja, nikakav izrod, nego normalan razvojni tijek evolucije u svemiru.
Tako da ako sada uništavamo svijet i okoliš bacanjem smeća i ispuštanjem plinova, uživajmo u tome dok traje; jer to je samo još jedna razvojna faza. Kad (i ako) je jednog dana nadrastemo i preživimo, tad više nećemo zagađivati svoju okolinu, jer će biti bjelodano jasno koliko je to štetno, glupo i skupo. Umjesto zagađivanja okoliša bacanjem smeća, svijet (znanstvena zajednica) bacit će se na mijenjanje i genetičko poigravanje u laboratorijima sa svakim živim bićem koje joj dopadne u ruke; uključujući i čovjeka.
Internacionalne korporacije bi se i sada već otvoreno bacile na genetički inženjering, uvjeravajući nas putem reklama kako je potrebno promijeniti čovječanstvo i čovjeka (počnimo već danas). Glavni problem u globaliziranom svijetu je postojanje tih zastarjelih oblika društvene organizacije – nacionalnih država i političara u njima koji zapravo moraju osluškivati volju i riječ naroda.
Međutim, ukoliko se dugoročnim djelovanjem pripremi “teren” među čovječanstvom, moglo bi se uskoro slomiti nacionalne države, koje i ovako i onako pokazuju tendenciju nestanka u velikim nadnacionalnim tvorbama i konglomeracijama.
Najbolji način kako dugoročnim djelovanjem slomiti nacionalne države i političare koji predstavljaju “volju naroda”, jest – ekonomija i financije, potrošnja i proizvodnja, koji su uvijek dugoročno – najbolje oružje za mijenjanje društava (u množini) i za stvaranje obrasca novog svijeta.

Opasnost pred vratima, ali zapravo već i u dnevnom boravku …

Opasnost je, dakle, tu. Jesmo li spremni djelovati? Mislim da nismo. Jer svatko od nas je ulovljen u mrežu osobne egzistencije i zaokupljen vlastitim, osobnim preživljavanjem kao dio velikog kotača društva, rada i svakodnevnog postojanja, kotača koji se neumoljivo okreće i vrti poput velikog žrvnja, ne štedeći pritom nikoga.
Kakva je budućnost svijeta i uloga malog čovjeka u svemu tome?
Može li mali čovjek učiniti nešto, ili se mora povinovati razvojnom kotaču sudbine?
Pa jasno je da, ukoliko se budućnost svijeta i njegovih vodećih struktura i dalje bude temeljila prvenstveno na zaradi, povećanju zarade i tržišta i rasta – kao jedinog izbora i izgleda, i cilja i svrhe i temeljne postavke razvoja čovječanstva – naša sudbina će biti neminovna: pravci razvoja dovest će do kraja svojih krajnjih konzekvenci razvoja zasnovanog na ekonomiji tržišnog rasta u nedogled.
(Pa i prirodu danas štitimo, kako bismo iz smeća izvukli vrijedne sirovine koje će se dalje uložiti u proizvodnju i potrošnju, i u rast. Umjesto da zakapamo – zarađujmo. Naravno, važno je svakom cilju koji imamo pridodati etičku dimenziju i opravdanje – za narod, za pučanstvo, ako je moguće; jer tako sve izgleda i djeluje ljepše. Ako je moguće etični smo, a ako ne – tad borimo se za preživljavanje, za rast i zaradu, za vlasnike i članove upravnih odbora i društava.)
Kako ne bi ispalo da se samo kritizira, eto i nekakvih prijedloga; umjesto floskule i modela tzv. “održivog rasta”; (rast pritom je prikriveno značenje za izraze “zarada i masna lova” za vlasnike i dioničare velikih korporacija, a ujednačenu siću za radnike i zaposlenike); dakle, umjesto “održivog rasta”, predlažemo “održivi razvoj života” na planetu.
To bi zapravo značilo odustajanje od rasta i zarade, tj. financijskog profita za usku manjinu vlasnika kao glavnog cilja rasta razvoja i proizvodnje, te racionalizaciju razvoja u smjeru održivosti pa čak i poboljšanja stanja i zaposlenika i okoliša.
Da bi se iz ovog surovog vlasničkog kapitalizma prešlo u više partnerski odnos sa zaposlenicima i okolišem, potrebno je promijeniti ponašanje, postupanje i vrijednosti ciljeva onih koji trenutno drže financije i novac.
Hoćemo li nešto dati i drugima da im bude dobro i ugodno, ili ćemo i dalje sve zadržavati za sebe; pitanje je sad?
Jesmo li i dalje sebične životinje, koje poput hijena i divljih pasa brane svoj plijen gotovo do smrti, ili smo velikodušni ljudi koji neće sve obilje prekomjernog bogatstva zadržati samo za sebe, nego će i drugim ljudskim bićima pored sebe omogućiti da žive dobro i dostojanstveno? Pitanje je sad.
Ali ljudima ne treba dati previše slobodnog vremena i novaca jer bi lijenost, poroci, kritičko razmišljanje i nepotrebni hobiji, mogli dovesti do degeneracije ljudske vrste. Ljudi ipak daju najbolje od sebe kad su prisiljeni na stvarnu borbu. Živio kompetitivni kapitalizam, bez trunke viška slobodnog vremena, vlasnički kapitalizam koji nam kao najbolji mogući sustav daje priliku i mogućnost da radimo kako bismo zaradili za konzervu hrane i bocu pića, te kako bismo kupili najnoviji hladnjak, kuhinju, kauč i tv, da bismo se ugodnije i ležernije osjećali u svojim domovima tih nekoliko sati prije sna.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Kontemplacija uz obrok

“Dani su kratki, ali poučeni iskustvom…”

Dok jedemo svinjetinu i svjež kruh,
pijemo slatko crno vino,
znamo:

Dani su kratki, a očekivanja
tako velika.

Ona, koja smo si sami zadali, i ona
koja od nas imaju drugi.

Očekivanja su tako velika,
a vremena je
tako malo.

Ne možemo si dopustiti
još jedno razočaranje.

I stoga, odustali smo
od očekivanja.

I sada,
dok razmišljamo o tome,
poučeni iskustvom
jedemo u miru
svinjetinu, svjež kruh i pijemo
slatko crno vino.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Dogodovštine gospodina Ka

Vođeni geslom: Ne pitaj, prijatelju, što ti možeš učiniti za svoju državu, nego što država može učiniti za tebe, otpočela je još jedna sjednica novog saziva državnog Sabora. Neki gospon Pernat, o kojem se u posljednje vrijeme dosta pričalo, bio je jedan od najaktivnijih zastupnika, koji je redovito dolazio na posao i često se javljao za riječ. Mnogi su kritizirali njegove česte istupe i govore, zaboravljajući pritom sve one zastupnike koji nisu uopće dolazili na posao, a primali su poveliku plaću.
Ka nije znao ništa o tome; zapravo gotovo uopće nije pratio politiku i zbivanja na političkoj sceni. Ali o tome je upravo treštao radio u večernjim vijestima.
Ka je osjetio nekakav pritisak, duboko u sebi, koji ga je primorao na akciju. Ušavši u omanju prostoriju, svu u svijetlim bojama i tonovima, osim neokrečenog gornjeg dijela i stropa, bio je osupnut. U prostoriji se osjetio miris plina CH4, truloga voća, i nekakav neodređeni smrad raspadanja nečega. Zapalio je lulu, kako bi barem djelomično, prikrio neugodne mirise. Sjedeći na wc školjci, otresao je prah iz lule u wc školjku, pažljivo se pomičući kako ne bi užarenim prahom opekao međunožje.
Pas je vani zalajao, pretvorivši lavež u otužno zavijanje. Ka je pogledao kroz prozor. Noć je bila potpuna, a mjesec je ko’ velika svjetleća kugla, na nebu sjao. Ka je promrmljao, sebi u bradu: Noćas opet neće biti spavanja. Čekaju nas, prijatelju, sjajni dani i godine … sjajni…

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: O naslovima književnih djela

I.

Naslovi književnih djela modernoga vremena odražavaju simptome bolesnika koji ne želi ozdraviti; čovjeka koji uživa u svojoj prividnoj rascjepkanosti kroz koju se i ostvaruje.
To se ponajbolje vidi krenemo li već od najsimptomatičnijeg od svih naslova koji stoji u središtu paradigme modernoga doba: Cvjetovi zla.
Kakav je to naslov? To je naslov koji prvom svojom riječju ukazuje na nešto lijepo, na simbol ljepote – cvjetovi. A zatim iza sebe nosi riječ koja pobliže označava te cvjetove, i govori nam o kakvim je cvjetovima zapravo riječ: zlo, tj. zla, u originalu “Les Fleurs du Mal”.
Taj amblematičan naslov koji je postao zaštitni znak stvaralaštva modernoga doba nosi u sebi ukazivanje na duhovnu, unutarnju rascijepljenost autora između ideala Ljepote i sklada kojem čovjek teži u svojoj nutrini (simbolizirane cvjetovima) te pojma Zla koje označava grijeh i prokletstvo kojemu je moderni čovjek industrijskog doba i stanovnik grada neizbježno izložen, i od kojeg ne može pobjeći. Sam nemir u osobi i nemogućnost postizanja stanja i osjećaja mira je to prokletstvo. No, najgore je to što je čovjek imao dovoljno vremena i tankoćutnosti da postane svjestan svojega prokletstva.
Možda je manje poznato da je autor, Baudelaire, namjeravao izvorno nazvati svoju zbirku pjesama “Limb”, riječ koja zapravo označava jednu vrstu Čistilišta u kršćanskoj simbolici onostranoga; u Limb, smatralo se da idu duše male djece, za razliku od odraslih za koje je rezervirano Čistilište, i naravno, druga dva mjesta.
Upravo to nam dokazuje da je Baudelaire u svojim promišljanjima ovaj svijet zapravo doživljavao kao svojevrsno Čistilište kroz muke kojeg duše ljudi moraju proći da bi se mogle očistiti, pročistiti kroz iskušenja, i potom, osloboditi. Jer što je raj, nego stanje oslobođenja?
No, nije Baudelaire prvi počeo s takvim paradoksalnim dvojnostima u naslovu književnih djela: imamo to već npr. kod Stendala, u naslovu njegova romana “Crveno i crno” kroz kojeg se prati društveni uspon siromašnog, ali talentiranog mladića iz puka, i njegov nesretan kraj.
Crveno naravno u tradicionalnom smislu simbolizira eros i želju za životom, a crno – smrt i konačno smirenje. To su također i boje odjeće kardinala i drugih crkvenih dostojanstvenika: crveno, zapravo grimiz, i neizbježno crno koje simbolizira određenu strogost, izdvojenost, zatvorenost, pa ako hoćete i važnost. Lik u romanu, mladi i ambiciozni Lucien, željan toliko života i slave bio je upravo na putu uspona kroz crkvene strukture. Zapravo, ako malo bolje promislite, spajanje crvenog i crnog, erosa i thanatosa, je prilično znakovito. Crveno i crno označava i svakodnevicu materijalnog postojanja na Zemlji, s dvije krajnje odrednice materijalnoga postojanja: krv i zemlja, seks i smrt.

II.

Jedan od najtežih zadataka i izazov, smatram, za svakog pisca je odabir riječi ili sintagme za naslov svog romana ili zbirke. Napišete i odaberete oko 150 pjesama za svoju knjigu pjesama, što, premda može potrajati i po 20 godina, zapravo je piece of cake, u odnosu na problem izbora naslova. Naslov je nešto s čim se čitatelj susreće najprije, kada mu pogled odluta na vašu knjigu. Također, naslov može trenutačno odbiti ili zainteresirati potencijalnog čitatelja, a što je najgore, knjiga može biti neopisivo dobra, a imati krajnje dosadan naslov. Ukratko, o naslovu, o te dvije – tri riječi na koricama, može ovisiti sudbina vaše knjige.
Jedan od problema od kojih naslovi književnih djela često pate je klišeiziranost, većviđenost, otrcanost. Fasciniraju me sintagme koje autori odabiru za naslove svojih djela. Pogledajmo neke od njih:
Simfonija u bijelom, Zimska kost, Rekvijem za vječnost, Sto godina samoće, Zatočenik tame, Izgubljeni u prijevodu, Slijepi u gazi, Cvjetovi zla, Nužnost obmane, Slatki plodovi gorčine, Svjetlost u kolovozu, Krik i bijes, Starac i more, Zabilješke staroga pokvarenjaka, Crveno i crno, Zločin i kazna… Na primjer, riječ “Žetva” je toliko uobičajen i eksplatiran naziv u pop-kulturi recentnih desetljeća …sjetimo se samo hororaca i filmova o vampirima.
Većina naslova sastoje se od dvije ili tri riječi, tj. pojma, izbacimo li iz brojenja gramatičke članove i prijedloge koje susrećemo u drugim jezicima.
Međutim, problem izbora naslova moje vlastite zbirke pjesama daleko je od rješenja. Lako Shakespeareu, njegove su pjesme, uglavnom sonete, izdali, kažu pojedini izvori, možda i bez pjesnikova odobrenja, te do dan – danas kruži njih 154 pod jednostavnim, formalnim nazivom Soneti (Sonnets). Rimski pjesnik Katul, u 1. st. pr. Kr., svoju je knjižicu pjesama nazvao jednostavno Carmina (Pjesme) i do danas su poznate pod tim nazivom. Pjesnik Ovidije bio je određeniji u odabiru svojih naslova te je tako uveo u književnu tradiciju Europe naziv Metamorfoze, kojeg je nasljedovao i naš A. B. Šimić inačicom Preobraženja u naslovu svoje zbirke.
Edgar Allan Poe svoju je drugu zbirku poezije također nazvao jednostavno Poems (Pjesme); takav naziv nosi i jedna od zbirki slavnoga Lorke (Canciones).
Lamartine je pak veliku slavu stekao u Francuskoj prve polovice 19. stoljeća svojim naslovom: Pjesničke meditacije.
Mene je pak sve vuklo da svoju pjesničku zbirku nazovem “Metafizičke kontemplacije”, što bi doduše dobro zvučalo na francuskom… i već sam zamišljao djecu u vrtiću kako ubrzano ponavljaju kao jezičnu vježbu: Metafizičke kontemplacije, Metafizičke kontemplacije, Metafizičke kontemplacije …što brže je moguće … The Brave New World, The Brave New World, The Brave New World … je naslov kojeg je jednom od svojih poznatijih futurističkih romana nadjenuo britanski mislioc i pisac Aldous Huxley, a prema stihu iz Shakespeareove drame “Oluja”.
Da se vratim svom vlastitom problemu. Palo mi je na pamet da bi možda bilo dobro nazvati zbirku naslovima poput: Izgubljena svjetla, Odvojeni svjetovi, Udaljeno središte … i svi ti naslovi djeluju na prvu dobro, i suvremenom umu prihvatljivo. Međutim, svi navedeni naslovi sadrže pojmove koji sugeriraju redom: izgubljenost, odvojenost, udaljenost, te su po tome pravo čedo moderne disonantnosti i Cvjetova zla.
Spomenuti naslovi jednostavno nisu odgovarali jer svojim pojmovima upućuju na nemir, otuđenost, rascjepkanost, na sve te negativne vrijednosti koje su i danas prisutne u našim životima te već kanonski-pomodno osviještne kao dio kulturnog backgrounda (i tereta) moderniteta. Dakle, i nemir, i otuđenost, i rascjepkanost, prihvatljivi su i poznati suvremenom senzibilitetu, ali već polako na sebi nose patinu prošloga. Polako, disonantnost, čini se, izlazi iz mode i postaje stvar prošlosti.
Drugi niz naslova koje sam imao spremne u rezervi, bili su: Jedinstveno središte, Sa središtem jedno, Put prema središtu, Svakidašnje svetkovine. Te još: Struktura svakodnevice i Pravila postojanja. Pa opet, svi naslovi i sintagme koje bi upućivale na nekakvu jedinstvenost i jedinstvo u unutrašnjosti, suvremenom se uhu i umu čine još odbojnijima od onih koji upućuju na disonantnu nesretnost otuđenosti i odvojenosti. Zašto je to tako?
To je tako, smatram, jer je suvremenom čovjeku (govorimo o tvrdom građanskom prosjeku) paradigmatski i iz dna duše odbojna nekakva umjetnička tvorevina koja bi asocirala na religiju, Boga i na unutarnju istinu te na metafizičke temelje čovjekova postojanja.
Suvremeni građanski čovjek uglavnom zazire od Boga i izbjegava rasprave o temi božanskoga u svakodnevnom životu. Prihvaća ga tek kao dio kulturne tradicije čiji neizostavan dio je čestitanje Božića i Uskrsa te konzumiranje određenih količina sira, šunke, jaja i “francuske salate” na te svete dane.
Od unutarnje istine suvremenom čovjeku draža je sumnja koja ga onda opet usmjerava na materiju kao na jedino sigurno, čvrsto i opipljivo tlo koje može objektivno istraživati i mjeriti. Mjerenje i proučavanje materijalnoga svijeta kao jedine stvarnosti, uz istovremeno negiranje nadređenog duhovnog principa, modernom čovjeku daje osjećaj sigurnosti, pouzdanja i toliko potrebne samouvjerenosti.
Također, moderni (ali još uvijek i suvremeni) čovjek, ne voli niti pomisao na harmoniju, na mir i savršeni balans, koji gotovo da umrtvljuju. Mir i balans lišavaju želja i uzbuđenja. Osoba zato i jest mirna i smirena, pošto je zahvaljujući svojem znanju, razumijevanju i prihvaćanju postojećega, lišena potrebe za daljnim novim željama i uzbuđenjima. Čovjek želi i čezne za onim što ne poznaje i ne razumije, dok ne shvati da izvorište mira i ispunjenosti dolazi prvenstveno iz njega samog. Velik dio ljudi u životu se ostvaruje kroz svoje partikularnosti i rascjepkanosti koje, intuitivno poslagane, nesvjesno, ali vođene iz dubljeg intuitivnog središta, dovode do određenih tenzija, a time i do prilike za iskustvo uzbuđenja.
Što se tiče naslova moje vlastite zbirke pjesama, još uvijek nisam siguran, jer niti jedan me u potpunosti ne zadovoljava; svaki ima neku manu. Možda ipak: “Struktura svakodnevice”, ili, “Pravila postojanja”?
Ne znam. Vidjet ćemo. U umjetnosti i poeziji nije dobro previše objašnjavati i dokazivati. Jer, upravo tamo, gdje počinje objašnjavanje i dokazivanje, prestaju poezija i umjetnost.

Foto: www.pexels.com