Arhiva oznaka: Krunoslav Mrkoci

Krunoslav Mrkoci: Nacrt nove umjetnosti – kraj modernog eksperimenta?

1. Uvod

Moderna umjetnost započela je u zemljama zapadnoga svijeta otprilike sredinom 19. stoljeća. Zemlja u kojoj se najprije pojavila revolucionarnom snagom noviteta i blasfemije, bila je Francuska. Godine 1874. u Parizu javnosti je predstavljena izložba slika odbijenih slikara, djela kojima službena komisija Akademijinih profesora nije dopustila da budu predstavljena u službenom programu. Tadašnja kritika je spomenutu izložbu skupine odbijenih slikara nazvala, rugajući im se, Salon Impresionista, prema nazivu Monetove slike Impresija. Službeno vladajući akademski ukus u slikarstvu smatrao je ta djela nakaradnima, smiješnima i izobličenima, u najmanju ruku nedovršenim skicama.
Međutim, moderna umjetnost u Francuskoj nije započela novim idejama i pristupom u slikarstvu 1870-ih godina. Pravi početak moderne umjetnosti dogodio se u književnosti pojavom knjige pjesama Cvjetovi zla (1857. godine). Autor je bio pariški boem, bonvivan i književnik, pisac teorijskih djela o umjetnosti, prevoditelj djela Edgara A. Poea, Charles Baudelaire.

2. Cvjetovi zla i “prokleti pjesnici”

Cvjetovi zla je knjiga poezije formalno savršeno oblikovanih stihova, najčešće povezanih u formu soneta ili slične forme vezanog (rimovanog) stiha. Baudelaireov jezik i stil je jasan, čvrst, konkretan. Kod Baudelairea, unatoč težini zadane forme, nema suvišnih riječi. Baudelaire je bio prvi od “prokletih pjesnika”; mistik suvremenog doba, alkemičar i metafizičar.
Kao što svjedoči ustrojstvo zbirke Cvjetovi zla, Baudelaireu je bila izuzetno važna forma (arhitektonika) i stiha, i pjesme, i zbirke. Baudelaire i njegovi nasljednici “prokleti pjesnici” (Rimbaud, Verlaine, Mallarme) nisu nipošto bili “prpošni” pjesnici. Njihovo odnos prema jeziku, operacijski zahvati na pjesmama i dugogodišnji rad na njima, prije ih je stavljao u poziciju matematičara i arhitekta; bili su oni inženjeri jezika i svećenici duha.
Njihova tema i cilj bio je uzeti si slobodu da se slobodno iskaže, izrazi, opiše i opjeva, neovisno i od stege Crkve (religije) i neovisno od društvenih nazora; da se slobodno opiše i opjeva prokletstvo suvremenog čovjeka razapetog između (naslijeđenog) animalnog, prirodnog, tjelesnog s jedne strane i duha, tzv. Ideala s druge strane. Čovjekov duh sposoban je, prema Baudelaireu, da stvara nove, artificijelne rajeve. Iako je Baudelaire bio idejni začetnik, jedan od prvih koji je osjetio “duh novog vremena”, njegove ideje o razapetosti suvremenog čovjeka i o disonantnosti čovjekove egzistencije, u poeziji su praktično ostvarili tek pjesnici koji su došli nakon njega. Među njima jedno od najistaknutijih mjesta zauzima pjesničko djelo “zločestog dječaka”, mladog genija francuske književnosti, Arthura Rimbauda. U dobi dok je većina ljudi zaokupljena srednjoškolskim brigama, mladi Rimbaud je u pjesničkoj praksi u svega 3- 4 godine stvorio prvi zaokruženi arhetipski korpus moderne poezije i lirike.

3. Dinamikom društvenog i tehničkog razvoja uvjetovana disonantnost moderne umjetnosti

Moderna umjetnost je od svojih početaka, od sredine 19. stoljeća, bila izrazom svojevrsne pobune; pobune protiv društva i licemjernih društvenih konvencija; pobuna protiv Crkve i religije kao jednog od glavnih stupova i propagatora licemjernih društvenih odnosa. Moderna umjetnost je također bila pobuna protiv dotadašnje umjetnosti.
Veliki je jaz koji idejno odvaja klasičnu umjetnost od moderne. Sve ono što je nastajalo od renesanse do romantizma (od 16. do 19. stoljeća), klasična je umjetnost koja se uvelike oslanjala na varijaciju antičkih oblika, obrazaca i vrijednosnih sudova o lijepom i dobrom. Moderna umjetnost je umjetnost sveprisutnog nemira.
Tradicionalna, klasična umjetnost, cijeni i traži ljepotu, sklad, harmoniju, te ljepotu nalazi u miru koji pruža sklad teme, riječi, stila i motiva. Moderna umjetnost teži da izrazi nemir, neslaganje, rastrzanost i razapetost koja nas okružuje. Ukoliko je ideal klasične umjetnosti bila Ljepota koja proizlazi iz sklada (harmonije), ideal moderne umjetnosti je Istina koja proizlazi iz sveprisutnog nemira. Međutim, moderna umjetnost ne izražava svoj nemir i nezadovoljstvo postojećim samo deklarativno; ona izražava svoj nemir i nezdovoljstvo razaranjem i promjenom ukupnosti dotadašnje pjesničke i umjetničke paradigme; na razini forme, ali i na psihološkoj i idejnoj i vrijednosnoj razini. Novi pristup stvarnosti zahtijevao je drukčiji odnos prema jeziku. Jezik za “proklete pjesnike” nije više bio puko tehničko sredstvo za opisivanje vanjskoga svijeta, nego je jezik postao svijet za sebe, metafizička ekstenzija i duhovna nadgradnja; stvarnost potpuno paralelna, pa čak svojim moćima i hijerarhijski nadređena vanjskom, fizičkom, događajnom svijetu. Jezik ima moć da posredstvom Uma i Intuicije izrazi običan, vanjski, svakodnevni svijet, da kaže i prikaže bez uljepšavanja i obmana što svijet i život zapravo jest. Jezik i riječ ima moć da sažme i osvijesti svijet te da ga tako oslobođenog usmjeri prema njegovoj pravoj metafizičkoj egzistenciji.
Kao što je Hugo Friedrich u svojem djelu “Struktura moderne lirike” primijetio da sva djela moderne umjetnosti imaju nešto zajedničko, neovisno o međusobnom poznavanju ili nepoznavanju i neovisno o utjecajima. Friedrich je zaključio da je to zajedničko modernoj umjetnosti upravo njezina disonantna struktura; struktura opće prevladavajućeg nesklada kao temeljnog načela moderne umjetnosti. To se najljepše može ilustrirati možda čak primjerima iz svijeta glazbe. Bečka klasika teži skladu i ljepoti, slično kao i barokna glazba prije nje. Beethoven – romantični revolucionar, još uvijek ne odlazi daleko od sredstava i načina izražavanja spomenute klasike. Za razliku od spomenutog, sasvim drukčija je atonalna glazba Schoenberga; posvuda u modernoj umjetnosti disonantnost je postao aktualni i prihvaćeni način izražavanja.
Pa, odakle modernoj umjetnosti zapadnog svijeta ta zajednička disonantna struktura? Uzroke i sile koje su dovele do potrebe i mogućnosti oblikovanja takve umjetnosti imaju svoje izvorište u psihološkom odnosu umjetnika – pojedinca prema razvoju industrijskih, tehnokratskih i sve normiranijih društava zapadnog svijeta.
Razvoj tehnike i znanosti, uvođenje propisa i reda, ostavlja kreativnom pojedincu sve manje prostora slobode. Stoga je pobuna bila neizbježna. Jedini izlaz za umjetnike je bio bijeg i uzlaz u unutrašnjost biti i smisla čovjekove svakodnevne egzistencije. Istražiti uzroke vlastitog nezadovoljstva, vlastitog prokletstva.

4. Kraj modernog eksperimenta pobune i dekonstrukcije tradicionalnog

Dva temeljna obilježja moderne umjetnosti su pobuna i eksperiment obilježen provokacijom i negativnim odnosom prema tradicionalnom. Međutim, modernoj umjetnosti u cjelini do danas se dogodilo ono što se događa mnogim pojavama i stvarima koje predugo traju: ispuhala se. Moderna umjetnost se ispuhala poput probušenog balona. To je, barem, što se onog njenog najizazovnijeg dijela tiče: pobune i provokacije.
Nekoliko riječi još o svrsi pobune protiv tradicionalnog i provokacije danas. Kakve svrhe i kakvog smisla ima više uopće danas pobuna kakvu je uveo Rimbaud u francuskoj i svjetskoj poeziji, a Kamov u Hrvatskoj? Dekonstrukcija klasičnoga i tradicionalnoga kod Rimbauda očitovala se u njegovom putu od zatvorene rimovane tradicionalne forme pa do proboja u slobodu forme pjesme u prozi. S druge strane dekonstrukcija je kod Rimbauda provedena na idejnom planu, što je započelo već u vezanim stihovima; uvođenje estetike ružnoga, običnoga i bizarnoga kao poželjnog, nasuprot malograđanskom idealu i poimanju ljepote. Naravno, dekonstrukcija klasičnih i tradicionalnih obrazaca kod Rimbauda, i na formalnom, i na idejnom planu, oblik je pobune. Rimbaud je stvorio novi kod u poeziji, nove obrasce i načine opisivanja i izražavanja stvarnosti koji su bili pretečom nadrealizma i drugih novih smjerova. Također, dekonstrukcija u likovnim umjetnostima, u slikarstvu i skulpturi koju su proveli kubisti, futuristi, nadrealisti: Braque, Picasso, Matisse, Dali i drugi. Picasso je izvršio dekonstrukciju tradicionalne forme, dok je Dali izvršio idejnu i psihološku dekonstrukciju tradicionalne slike u modernom slikarstvu. Međutim, danas više niti pobuna niti radikalna dekonstrukcija tradicionalnoga nemaju smisla jer bi predstavljali obično ponavljanje već postojećega i već učinjenoga.
Baš sam nedavno imao u rukama i čitao djela nekih hrvatskih pjesnika mlađe generacije koji pišu većinom pjesme u prozi. Čitajući tako te pjesme, od kojih su većina njih čak vrlo dobre, pitao sam se koja je u načelu razlika između njihovih radova danas (2015. godine) i pjesama u prozi koje je napisao oko 1873. godine mladi francuski pjesnik Arthur Rimbaud. Rimbaud je svoje pjesme u prozi svrstao u dvije zbirke: Sezona u paklu i Iluminacije.
Razlike, u osnovi, nema. Riječ je o paradigmi i diskursu istog ili vrlo sličnog tipa koji pripadaju istoj tradiciji, bez obzira na razliku od nekih 130 godina. Također, čitajući jednom prilikom pjesme u prozi hrvatskog pjesnika Branka Čegeca, pronašavši u njima elemente svojstvene dadaizmu, nadrealizmu i automatskom pisanju, zapitao sam se koja je zapravo razlika između tog štiva i onoga što je i kako je pisao npr. talijanski futurist Marinetti uoči Prvog svjetskog rata?
Zaključak je jasan: moderna umjetnost je danas već stara. Ona ima svoje tradicije, svoje uvriježene načine pristupa temi i obrade teme i motiva; ima svoje već ustaljene sheme i obrasce. Dakle, većina suvremenih modernih pjesnika piše u istom “duhu epohe”, i sve to djeluje prilično slično. Efekti pobune, eksperimenta i provokacije nisu više novi i aktualni, nego su već viđeni i očekivani. Moderna umjetnost i poezija i svekolika moderna lirika prošla je fazu eksperimenta; fazu u kojoj je bila radikalno “nova”. Nakon revolucionarnog zanosa, zamaha i eksplozije, slijedi vrijeme kada stvari sjedaju na svoje mjesto.
Revolucija je provedena, tekovine raskida sa “starim svijetom” su osigurane.

5. Nacrt i formula nove umjetnosti:

Psihološka autentičnost, kreativna afirmacija i tehnika kolaža
Kakva je to nova umjetnost? Nova umjetnost je umjetnost koja dolazi; umjetnost budućnosti, a možda već i postojeće sadašnjosti.
Zasićeni smo modernom umjetnošću; zasićeni smo već kanoniziranim ponavljanjem obrazaca u suvremenom pjesništvu, obrazaca koje su uveli Rimbaud, futuristi, kubisti i dadaisti. No, tu je prije svega novi odnos prema tradiciji.
Neki nazivaju taj novi, kreativni odnos prema tradiciji i velikim djelima prošlih epoha postmodernizmom, a pojavu citiranja znakovitih rečenica i stihova iz velikih djela prošlosti, (kao npr. citiranje stihova provansalskih srednjovjekovnih trubadura ili stihova iz Dantea) kao izdvojenih fragmenata u okvirima suvremenih djela smatra se uspostavljanjem svojevrsnog dijaloga i povezivanja s tradicijom. Premda, naravno, takvi citirani i izdvojeni fragmenti u suvremenom djelu dobivaju novi, aktualni smisao kojega suvremeni autor u njima vidi iz svoje današnje perspektive. Iako dotični citat izvađen iz svog izvornog konteksta dobiva novi smisao, takvom upotrebom i takvim postupcima prenamjene izvornih elemenata prošlost i tradicija biva prisutna na nov i kreativan način u sadašnjosti te se ostvaruje veza s tradicijom. Jedan od najpoznatijih primjera takve prakse u pjesništvu su citati u djelu T. S. Eliota.
Treba se također prisjetiti da su u vrijeme najžešće rasplamsalog moderniteta u Europi, između dvaju svjetskih ratova, svoja prekrasna i zaokružena djela stvorili pjesnici Federico García Lorca i Rainer Maria Rilke . Bili su to pjesnici bez mnogo vanjske buke i bez banalnosti površnog eksperimenta. Lorca je bio pjesnik mistike života i sudbine, vlastite i svoje zemlje, koje je doživljavao primarno intuitivno. Rilke je bio pjesnik metafizičke stvarnosti svijeta, ljudi i stvari. Upravo rad tih pjesnika i njihov odnos prema tradiciji predstavlja naznaku i putokaz prema novom vremenu.
Dakle, nova umjetnost ne teži, poput moderne, disonantnosti, negativnom određenju spram svijeta i tradicije te negaciji, već potpuno suprotno – traži putove do novoga kroz konstrukciju i stvaranje koje prihvaća stare, tradicionalne elemente, ali ih objašnjava na novi način.
Nova umjetnost zasniva se na psihologizaciji i psihološkom pristupu kroz medij jezika, ukoliko je riječ o književnosti i poeziji, ili kroz oblike i boje ukoliko je riječ o likovnim (vizualnim) umjetnostima. Važno mjesto u novoj umjetnosti imaju simboli čiju upotrebu nasljedujemo iz moderne umjetnosti simbolizma, mada su oni prisutni u ljudskom izražavanju već od umjetnosti prapovijesti (skulpture i slike u pećinama, menhiri i spirale), preko simbola u umjetnosti prvih civilizacija (Kreta, itd).
Nova umjetnost upotrebljava simbol psihologijski, namjerno i promišljeno, analitički, kao psihološki instrument, sredstvo izazivanja niza podsvjesnih asocijacija kod gledatelja ili čitatelja, tj. primatelja poruke. Ništa nije slučajno, mada se možda tako može činiti na prvi pogled. Umjetnost je oblik manipulacije i svojevrsno kolažiranje (stvaranje kolaža) s ciljem utjecanja na svijest i podsvijest čitatelja, promatrača kako bi se izazvale razne asocijacije u umu i tako poslala poruka.
Formula nove umjetnosti bila bi sljedeća: psiha kroz jezik, kroz sredstvo; učinak na psihu čovjeka izražen kroz tehnička sredstva dotične umjetnosti: kroz jezik u književnosti, kroz boju i oblik u vizualnim umjetnostima, kroz zvuk u glazbi. Nova umjetnost dotiče se onoga što je poznato kao ambijentalno, npr. u suvremenoj glazbi. Glazba skladatelja kao što su Vangelis, Enio Moricone, itd.
Kao što smo spomenuli, još u vrijeme nadirućeg moderniteta, stvarali su i postojali umjetnici koji svoju umjetnost nisu zasnivali na negativnom i agresivnom pristupu tradiciji i stvarnosti. Bili su to već spomenuti Federico Garcia Lorca i kasni Rilke koji je u svojim kasnim djelima, naročito Sonetima Orfeju i Devinskim elegijama, bio pod znatnim utjecajem pjesništva i poruke njemačkog pjesnika Friedricha Hölderlina (kraj 18., početak 19. stoljeća). Također, mogu kazati da je novoj umjetnosti daleko draži i bliži Kandinsky , negoli Picasso. Salvador Dali je vrlo važan kao preteča nove umjetnosti, ali se trudio biti previše provokativan.
Od suvremenih umjetnika smatram da određene karakteristike nove umjetnosti pokazuju npr. francuski pjesnik i prozaik Michel Houellebecq. Iako poznatiji zahvaljujući međunarodnom uspjehu svojih romana, Houellebecq je vrlo dobar pjesnik. On jednostavnim, pripovjednim načinom opisuje i donosi nam unutarnji psihički svijet svojih likova /subjekata/; uglavnom sebe. Njegove pjesme su kao psihološke crtice i skice koje nam pružaju pogled u nutrinu pjesnikove okoline; njegovog univerzuma. Taj svijet koji je uzrokom sukoba i kriza u nutrini samoga pjesnika do brutalnosti je minuciozno psihički seciran u Houellebecqovim pjesmama. To je poezija koja svojim stilom i talentom daje lakoću, lepršavost i draž teškim egzistencijalnim preokupacijama.
Od hrvatskih stvaratelja istaknuo bih zasad tek slikara čije djelo poznajem – Vladimira Meglića, ali i slikara-grafičara Igora Konjušaka koji nam je predstavio ciklus grafika pod nazivom Prozori još 1990-ih godina; intuitivni bijeli otvori i kružnice na crnim ili crvenim podlogama pravokutnika sa naizgled slučajnim jedva primjetnim crticama koje sugeriraju emocionalnu izbrazdanost svakodnevice šalju snažnu metafizičku poruku autorove samozatajne osobnosti i egzistencije. Postoji i cijeli niz suvremenih mlađih slikara koji slikama na platnu (dakle, jednim tradicionalnim sredstvom) preispituju metafizičku pozadinu svega već viđenog i poznatog.
Prema svemu navedenom, nova umjetnost koja proizlazi iz revolucije moderniteta teži otvaranju novih putova i prozora u stvarnost koja nas okružuje; njezin cilj je individualna spoznaja i otvaranje novih načina promatranju postojeće stvarnosti koja nas okružuje. Ona ne teži izražavanju disonantnosti i nemira kao moderna, nego otvara putove k rješenju kroz novu kreaciju i afirmaciju, umjesto putem negacije i agresivnoga odbijanja. Konstrukcija i stvaranje kreativnih kolaža od tradicionalnih elemenata, umjesto dekonstrukcije. Nova umjetnost više je prostor kreativnih alkemičara i čarobnjaka, negoli agresivnih pobunjenika i provokatora. Također, vjeruje u višu metafizičku vrijednost svijeta. No, postoji nešto od postignuća moderniteta što nova umjetnost sigurno zadržava, a to je odnos prema slobodi, kreativnosti i jeziku. Novo koje proizlazi iz staroga, različito je od staroga, ali ipak zadržava i nastavlja u sebi neke njegove elemente.
“Jezik nije više puko tehničko sredstvo za opisivanje vanjskoga svijeta, nego je jezik postao svijet za sebe, metafizička ekstenzija i duhovna nadgradnja; stvarnost potpuno paralelna, pa čak svojim moćima i hijerarhijski nadređena vanjskom, fizičkom, događajnom svijetu. Jezik ima moć da posredstvom Uma i Intuicije izrazi običan, vanjski, svakodnevni svijet, da kaže i prikaže bez uljepšavanja i obmana što svijet i život zapravo jest. Jezik i riječ ima moć da sažme i osvijesti svijet te da ga tako oslobođenog usmjeri prema njegovoj pravoj metafizičkoj egzistenciji.”

Foto: Edouard Manet, Doručak na travi

Krunoslav Mrkoci: Kod psihoanalitičara

Od prvoga trena,
od kad je ušla,
bilo mu je jasno.
Sjela je u naslonjač od kože
i počela priču.
O moj Bože, po tisućiti puta,
– pomislio je doktor – evo
počinje opet!
Ali što se može, takav je
posao u naslonjaču od kože.
I priča ona, priča…
Tako svaki dan dobri doktor
priče sluša raznih žena, priče
što sve jedna drugoj sliče.
U ovome slučaju,
od prvoga trena,
znao je:
Psihoanalitičke tu
pomoći nema.
Stvar nije u teoriji,
nego u praksi:
All she needs is a …

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Kritika Jungovih zaključaka

“Mi smo svim stvarima oduzeli tajanstvenost i uzvišenost; više ništa nije sveto” – citat iz članka s Jungovim razmišljanjima.
Još je pjesnik Rilke, prije 1909. godine u jednoj od svojih pjesama izjavio: “Sve smo imenovali u noći; pa se ovo kuća, a ono pas zove …” Dakle, još prije Junga, a možda i tu negdje usporedo s Jungom drugi su umovi i intelekti Europe s početka 20. stoljeća detektirali problem.

A što se tiče prirodnih i kulturnih simbola, posebno je zanimljivo ono mjesto gdje se oni dodiruju; a i izvorište, sada kulturnih simbola, nekoć, u početcima, je bilo prirodno – u prirodnim simbolima, kada su se oni tijekom vremena kroz razne kolektivne memorije, obrede, predaje i institucije pretvorili u ono što su danas – kulturni simboli.
Tako je npr. simbolika labirinta najtješnje povezana sa simbolom maternice, puta i rađanja. Labirint, nađen u kretskoj civilizaciji gdje je kao i u drugim starim europskim kulturama pretpovijesti (crteži kružnog labirinta na menhirima sjeverne Europe, itd.) imali su funkciju vjerske (duhovne) predodžbe. Već kasnije, u arhajskoj i klasičnoj Heladi, labirint postaje prvorazredni kulturni simbol, iza kojeg se, iza priče o Tezeju, već izgubila njegova prethodna univerzalna religijska predodžba.

Što se tiče Jungove priče o tuzi čovjeka izgubljenog i udaljenog od jedinstva s prirodom, kao glavnom krivcu za ljudska djela barbarstva čovjeka prema čovjeku, i za potonuće suvremene tehničke civilizacije u barbarstva nacističke Njemačke uslijed djelovanja mračne ruke podsvjesnog, treba napomenuti da je i prije racionalizma (nastupio, uz rane začetke u 16. st., definitivno u 18. st., i s njim je započelo naše današnje duhovno doba, koje je sad vjerojatno negdje pred svojim krajem), prisjetiti se treba i 30-godišnjeg rata u Europi pod krinkom tada još religijskog sukoba; treba se prisjetiti rimskih arena u doba zdrave antike; treba se prisjetiti čovjekove pomahnitale žeđi za krvlju prije pojave racionalizma koji Jung pomalo kritizira i okrivljuje za sve.
Na kraju, logički i analitički, racionalni pristup modernog doba 19. i 20. stoljeća, omogućio je i dopiranje u ponore psihoanalize.
Prije racionalizma, čovjek se smirivao i vraćao u kolotečinu normalnog života kroz vizije, obrede, vjerska pokajanja, krize i obraćenja. Tako da smatram da Jung neosnovano i nepotrebno optužuje racionalizam iz kojeg je i sam iznikao i čijim je šamanom bio. Racionalizam jedino što je učinio i doprinjeo – osvijestio je mehanizme ljudske psihe i djelovanja; osvijestio je načine stvaranja i održavanja ravnoteže; jer ravnoteža je upravo preduvjet zdravlja.

Jung je bio sjajan u opisivanju problema suvremenog svijeta i čovjeka; detektirao ih je kao odvojenost ega od Središnje (Jedinstvene) biti, te je problem (pogrešno) vidio u individualizaciji i u odvajanju od prirode, za što je krivio racionalistički svjetonazor.

Po mom mišljenju, procesi individualizacije neizbježna su posljedica razvoja naše civilizacije, na stupnju na kojem je ona danas. Međutim, rješenje i izlaz iz našeg labirinta postoji. Ono se ne sastoji u odbacivanju racionalizma, logike i analitike, nego u njihovom nadrastanju te u razvijanju onoga što je moderno industrijsko i znanstveno doba u trci za materijom i njezinom građom, zaboravilo; a to je razvijanje i njegovanje odnosa prema stvarima, ljudima, prirodi. Znanost je dosad nudila odgovor na pitanje Što je to? u materijalnom analitičkom smislu, ali nam ne govori Što to za nas znači? i Kako bismo se trebali odnositi prema okolini, ljudima, prema sebi i prirodi, da budemo zdravi.

“Mi smo svim stvarima oduzeli tajanstvenost i uzvišenost; više ništa nije sveto” – da se vratim na citat s početka teksta. Već u ovoj rečenici, u ovom citatu, otkriven je i razotkriven temeljni problem modernog doba. Rješenje problema ne sastoji se u odgovoru na pitanje: Što su stvari?- po svom analitičkom materijalnom sastavu, nego se odgovor i rješenje krije u pitanju našeg ODNOSA – relacije prema stvarima: Što su te stvari za nas? Što one za nas znače i kakav bi trebao biti naš odnos prema tim stvarima?

Znanost je, nažalost, još i danas postavljena na svojim pozitivističkim načelima i pogledima vezano uz ciljeve i svrhu pogotovo primjenjenih i prirodnih znanosti: krajnji cilj znanosti smatra se dati opis i definiciju strukture nečega, i može li se nešto izvesti ili ne.
Znanost i znanstvenici moraju odgovarati za dugoročne posljedice svoga rada i za dugoročne posljedice primjene svojih iznalazaka. Znanstvenik ne može (i ne smije ) reći: Ja sam izumio, stvorio taj virus, to je moguće učiniti, a to kako ćete ga vi upotrijebiti, to nije moj problem, niti problem znanosti. Dokle god imamo takav autističan i djetinje neodgovoran odnos prema svijetu i postojanju, možemo kazati: “Halo, Hjuston! … Imamo problem.”

Možda je npr. ekologija i razvoj takvih okolišnih znanosti i studija početak puta prema kraju našeg problema. Nismo sami, sve je povezano, i svatko od nas ima nekakvu ulogu u oceanu postojanja.
Također, ne možemo naš odnos prema sebi, prema svijetu i ukupnom postojanju graditi samo na emocijama; makar to bile emocije ljubavi, empatije, milosrđa; naš odnos trebamo temeljiti na logičkom i svjesnom odnosu uvažavanja, poštovanja i cijenjenja svega postojećega. Možda ne bismo trebali mijenjati stvari, nego naš stav i odnos prema stvarima i postojećem. A to je zadatak koji nadrasta i malo više još od samo jedne moguće školske kurikularne reforme.

Krunoslav Mrkoci: Erotske

1.
Ruka. Usne.
Bedro. Grudi.
Geografijom
tvog procvalog tijela
moja želja bludi.

2.
Tijelo.
Tijelo.
Tijelo.
Još malo.
Bit će dobro.
Moramo spojiti
plemenitost
s pohotom.

3.
A vrijeme … što s njime?
Razglobilo se
vrijeme.
A s njim
i mi.
Ostaje: erotika
izgubljenog vremena.
Ostaju: sjećanja
maglovita. Ostaje:
vrijeme – pustoš
valovita.

Foto: www.kindgirls.com

Krunoslav Mrkoci: O religiji i duhovnom [esej]

Okretanje duhovnoj istini u sebi i kroz sebe, znači neizbježno napuštanje religije. Malo je toga što je duhovnoj istini protivnije od religije. Umjesto osobne duhovne potrage, spoznaje i otkrića, religija nudi fiksnu i nepromjenjivu dogmu. Stoga se religija i protivi osobnoj duhovnoj potrazi pojedinca i traženja odgovora kroz vlastito znanje i iskustvo; jer kada bismo sami tražili, otkrivali i nalazili, religija nam više ne bi bila potrebna. Širenje velikih religija, njihovih dogmi i učenja širom svijeta, primjer je mentalne globalizacije prije pojave interneta. Svaka dogma isključuje traženje, pa samim time i istinu; jer istina nije nešto što ti netko daje i daruje, nego ono što sam nalaziš. (Kucajte i otvorit će vam se.)
Velike religije imale su kroz povijest ulogu stvaranja društvene kohezije u društvima u kojima su se širile, a kroz to i ulogu zajamčivanja postojećeg društvenog poretka i odnosa (koji su formalno trebali biti u skladu s formalnim naukom religije). Religija je učila ljude da se priviknu i naviknu te da pristaju na društvenu uvjetovanost i konformizam. Dakle, ako ti kažem da je nešto tako, onda je tako, i ti to moraš prihvatiti, u protivnom ću te spaliti: “Ovdje na Zemlji, na lomači, a gorjet ćeš i na drugom svijetu.”
No, tko zna, možda upravo zahvaljujući nametnutim crkvenim dogmama koje su bile izraz očitih apsurda na raznim područjima života, i potrebi da ih se pobije, zapadni čovjek je razvio teoriju o slobodi mišljenja neovisnog o religijskim dogmama; ideju permanentnog istraživanja i otkrivanja, nasuprot učenju o nepromjenjivim istinama (što, naravno, ne znači da neke vječne i svuda primjenjive istine ne postoje). Ali, moraš ih sam otkriti. Jer, uvijek više vrijedi riba koju si sam ulovio, nego ona koju ti je netko darovao. A Bog nas je stvorio takvima da sami lovimo i otkrivamo, tjerani znatiželjom i potrebom. Potreba za otkrivanjem istine i osjećaj otkrića, najveći je dar koji je Stvoritelj Svemira dao čovjeku.
Predstavnici religija namjerno su krivotvorili, pogrešno interpretirali i instrumentalizirali činjenice povijesne stvarnosti, kako bi se one uklopile u njihovu sliku svijeta; najbolji primjer za to je u Evanđeljima, pasus iz Evanđelja po Mateju, 13, koji jasno navodi Isusovu rođenu braću i sestre od majke Marije i oca drvodjelje Josipa. Na više mjesta, i u drugim Evanđeljima, usputno se spominju Isusova braća koja su ga zajedno s majkom došla tražiti dok je on u gomili propovijedao. No, Crkva odbija uporno priznati da je riječ o Isusovoj rođenoj braći i sestrama, tumačeći kako je riječ o braći i sestrama po Duhu. Naravno, to se sve čini kako bi se održala umjetno stvorena slika tročlane svete Obitelji koja se sastoji od Majke – Djeteta i Oca – hranitelja, a sve u svrhu tobožnjeg očuvanja Marijine prinudne čistoće, i u svrhu održanja kulta Majke Božje Djevice Bogorodice. Treba naglasiti da je prvotna Crkva u prvim stoljećima kršćanstva kult kršćanske Bogorodice koristila kao pandan u borbi s tada raširenim religijskim kultovima, npr. u Egiptu majke Izide i djeteta Horusa. U pozadini potrebe održanja Bogorodičine čistoće stoji uvjerenje vođa rane Crkve kako Bogorodica mora biti čista jer je seks grijeh; uvjerenje koje proizlazi još iz starožidovskih, Mojsijevih zakona i uvjerenja. Jer ako bi Bogorodica pored Isusa imala još petoro ili šestoro djece ili više, to bi značilo da je mnogo udjela uzela u seksualnom životu te da je često prakticirala seksualne odnose, što bi prema takvim prvim kršćanima proizašlim iz Mojsijevog morala, značilo narušavanje ženine čistoće, iako se to sve odigravalo u zakonitom braku; osim, naravno, Isusovog začeća koje se prema Evanđelistima dogodilo prije braka.
Pa ako i prihvatimo da je sam Tvorac Svemira nekakvim čudesnim i natprirodnim načinima i putovima doveo do utjelovljenja samoga Isusa, zašto ne bismo mogli prihvatiti da su Marija i Josip nakon sklapanja zakonitog braka uživali u bračnim radostima te da su imali još djece pored samog Isusa? Zašto su sva Isusova rođena braća i sestre bili izbačeni i izgurani iz kruga svete Obitelji? Odgovor glasi: tako su odlučili tvorci dogme koji su povijesne događaje i povijesnu stvarnost pretvarali u religiju. Međutim, istina nije u religiji, nego na rubovima povijesti i u tebi. Zagledaj se dovoljno duboko u sebe, preko površine ovog prolaznog i materijalnog ja, i tamo ćeš naći Boga.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Pouka neodlučnoj ljepotici

Istinska želja i htijenje
u dubini duše, vrhovi su
svakog čovjeka;
ono što čovjek voli,
to i postaje.

Rečeno je:
Što je od tijela, tijelo je,
što je od duha, duh je.

A tebi ću draga reći:
Ne zaboravi da najbolji dio
tvojega tijela je moj
doživljaj tvoje ljepote
i privlačnosti.

Jer što je ljepota, bez oka
promatrača?
Što je tijelo žene,
bez ruke koja ga miluje?
Hladan mramor spomenika
okupan rijekom vremena.

Ne zaboravi: tvoja je ljepota
poput ruže; i prije
no što ljeto mine, jak joj vjetar
sve latice otkine.

I otpast će sve dlake,
i sve će ostati
pusto i prazno.

A na dovratnike
starih vrata, već se
paučina hvata…

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Domovini, rodu i narodu

Sve što vičem, sve što jesam,
u što sam se pretvorio,
i što sam postao, postao sam
zahvaljujući njoj;
mojoj domovini, i manjim dijelom
zahvaljujući sebi…

Postao sam slobodan čovjek
koji nema mnogo što izgubiti
osim istine, pa istinu govorim i pjevam
logikom oporom.

Mogu mi tek prebrojiti rebra,
u najboljem slučaju slomiti koju kost, izbiti
koji zub; uvjeravam vas, nemam što
mnogo izgubiti.

I na toj ti spoznaji, domovino i živote,
jedno veliko hvala;
za iskustvo slobode, i za sve,
što si mi dala.

I pjevam ištipanu hartiju, popljuvano
srce i lice običnoga čovjeka,
našega Kamova, sveca razvrata,
i društvenoga prijeloma;
pjevam društveno gađenje mladoga Remboa
i slavnih prethodnika: našega Bodlera.

Poput svećenika u staroj crkvi
što kadilom maše i dimom kadi
povrh romantičnoga sjaja zlata i srebra,
društvene truleži grada;

jer grad sa svojim rupama i kantama za smeće
i prosjacima jest
najbolje ogledalo društva.

I više ne mogu pljuvati, jer sline nestade,
i ne mogu više štipati tebe, o ljubljena
domovino, ogledalo roda i naroda;
temo vječna, potrebo
nepresušna!

Na fotografiji: Janko Polić Kamov