Arhiva oznaka: Krunoslav Mrkoci

Krunoslav Mrkoci: Razmišljanja o ljubavi, životu, sudbini, smrti i umjetnosti

1. Ljubav, Smrt, Preživljavanje

Ljubav prema samome sebi temelj je svake ljubavi. I Isus je rekao: “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.” Obično se tu zamjećuje tek prvi dio rečenice: Ljubi bližnjega svoga … ali se zanemaruje drugi dio rečenice u kojem je zapravo sadržana mjera za ljubav prema bližnjemu. Čovjek doista treba voljeti sebe i željeti sreću i dobro sebi. Ali treba također znati i biti svjestan da će umrijeti, i da ne zna kada će se to točno zbiti. Svi ćemo na zemlji umrijeti. Smrt je naša sudbina. Ovo prije, je tek malo praćkanje prije smrti i ispunjavanje zadatka što su nam ga Višnji i Sudbina dali. Volja je Božja, a tijelo je potrošno. Da je Smrt tako loša stvar, ne bi Bog (ili Svemir – za ateiste) dao da umremo. Dakle, čovjek ne treba uz ništa previše prianjati, pa niti uz sebe i uz svoj život.
Sve je prolazno. Prihvati svoje sada jer za sutra ne znaš hoće li doći.
A što znači preživjeti; do kada ? … – pa do Smrti …Svi preživimo do smrti.
Fizičko preživljavanje nije nekakvo trajno postignuće … I opet slijede dani, sati, mjeseci, koja godina … I tako se to vrti … i onda opet … Smrt … Fizičko preživljavanje pojedinca znači nešto jedino ako se on nakon tog čina preživljavanja opasne krizne situacije – ako se razmnoži, i ima potomke; jedino u tom slučaju preživljavanje ima smisla …

2. Strah od smrti i neprestana potraga za srećom

Kako biti sretan?
Smatram da je strah od Smrti uzaludan jer je Smrt neizbježna. Strah je osjećaj (emocija), a emocije su iskaz našeg stanja, one ne mijenjaju ništa i ništa ne mogu promijeniti. Vrlo često ljudi se boje uzaludno. Bojati se smrti znači bojati se neizbježnog, onog što mora doći. Možda bismo mogli prije govoriti o strahu od umiranja, od samog procesa koji prethodi zastoju organa i sustava. Možda se bojimo muke, bola, nemoći, patnje … ali Smrti?!
Zanimljivo je da ljudi instinktivno, nesvjesno (bez razmišljanja i promišljanja) posjeduju strah od Smrti, uopćeni Strah od nestanka, pa ipak prema Svom i Tuđem životu ne pristupaju uvijek i ne postupaju kao da ga cijene najviše.
Moj je stav da čovjek istinu o životu i o smrti može vidjeti ispravno, tek kada racionalizira i logički postavi svoj odnos prema Smrti (kraju); tada i odnos prema životu dobiva drugačiju perspektivu. Meni osobno, razmišljanje o Smrti pomaže da bolje shvatim život i njegovo trajanje, a samim time i njegovo značenje i vrijednost. Da shvatim – priliku; jer Život je prilika – da se nešto učini, stvori – prilika da se utječe na druge ljude; ali ne na način da im se daje Stvari, nego da im se omogući da na Stvari gledaju na drugi način. Ljudi, poput moje malenkosti, ne žele drugim ljudima davati stvari, nego drugu perspektivu gledanja na stvari. Uglavnom: život je privremen, prolazan, kratkotrajan. Život čovjekov na zemlji ne traje vječno, nego jedno određeno vrijeme; život nije beskonačan, nego je određen i ograničen. Ograničeni smo vremenom u kojem smo rođeni i prostorom u kojem smo rođeni.
A što se tiče promjene i odlaska, i neprestane potrage za srećom; sposobnost i mogućnost promjene je također ograničena.
Ja ne vjerujem da čovjek može tek tako lako okrenuti leđa i otići; pogledaj samo izbjeglice iz Sirije. I oni su pokušali otići. Jesu li uspjeli svi? Hoće li se svi u Njemačkoj dugoročno osjećati dobro? I ovi iz Afrike pokušavaju otići. Kakav će život čovjek imati i voditi, ovisi o tome gdje i kada je rođen.
Uvjeti u našoj okolini nam dopuštaju da nešto ostvarimo ili ne.
Moj je stav: promijeni i učini ono što možeš, a što ne možeš – to prihvati. Naš problem, ljudi kao vrste, je u tome što (u velikom broju slučajeva) ne mijenjamo i ne radimo ono na što možemo utjecati, a željeli bismo promijeniti ono na što ne možemo utjecati.
Naše djelovanje u okolini ograničeno je uvjetima koje nam postavlja naša okolina. Čovjek može učiniti i postići nešto od onoga što želi i hoće, ali ne može sve.
A za sreću i unutarnji mir je najvažnije da nakon što si pokušao/la, da prihvatiš svoje stanje. Sreća i mir dolaze iz prihvaćanja i smirivanja.
Velika je zabluda Zapada i zapadnog čovjeka kako se uvijek i sve može mijenjati i promijeniti, i tako u beskonačnost. Istina: sve se mijenja i sve biva promijenjeno s vremenom, međutim ne uvijek u smjeru i na način na koji bismo mi to željeli i htjeli. Život i svijet je prepun faktora koje mi ne možemo kontrolirati i na koje mi ne možemo utjecati. Često, naizgled i najbanalniji faktori, pokvare i najbolje planove.
Mudrost je, smatram, u shvaćanju i razumijevanju, a potom i prihvaćanju vlastitih mogućnosti i granica djelovanja.

3. O umjetnosti. Pisanje i stvaranje: – Metafizički čin bijega iz fizičke stvarnosti u pravi (istinski) život

Ma kakvi posljednji! Tek smo počeli … čovječanstvo je tek shvatilo da na zemlji nema počinka niti mira … Budha je rekao: život je patnja, oslobodi se želja, i bit ćeš slobodan …
A Baudelaire je rekao: opijajte se vinom, poezijom ili vrlinom … kako vam drago; jer opojen treba biti.
Da bi se preživjelo život, potrebno je sredstvo za bijeg iz života; a ujedno kroz samo to sredstvo ostvaruje se pravi život i svijet bjegunaca. Život je u činu bijega. Živimo samo dok bježimo. Svaka promjena koju učinimo je bijeg.
Tako i mi, koji pišemo, pisanjem bježimo/izlazimo iz života, sagledavamo ga (s određene distance te interpretiramo), a ujedno kroz to isto pisanje ostvarujemo svoj život i dajemo mu svrhu i smisao.
Bijeg, izlazak, odvajanje, razmišljanje, kao smisao života.
Ukoliko se čovjekov život u konačnici doista svodi na čovjekove doživljaje, i na to kako on u svojoj glavi vidi i razumije vanjski svijet, tada bi se doista moglo kazati da su umjetnost i književnost stvarniji od vanjskoga, fizičkog svijeta. U najboljem slučaju, riječ je o dvije jednako važne, paralelne stvarnosti. Svijet je umjetnikov trbuh i izvor podražaja, a um i umjetnost njegov su život.
Materijalne stvari i hrana omogućuju čovjeku da živi, ali tek književnost i umjetnost pretvaraju to postojanje u život. Od umjetnosti se možda ne živi, ali za umjetnost se živi.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Kriza individualca u razvijenim društvima

Čovjek bez svojstava: Izgubljen s osjećajem besmisla i praznine

Tek čovjek kojem ne manjka ništa izvana, uviđa svoju ispraznost i prazninu kao manjkavost iznutra. To ga sili na određene korake i poteze.
Jedna od najvećih zasluga razvoja i procvata tehničke civilizacije jest ta da je čovjeku pokazala da problem njegove sreće leži u njemu samom; u njegovoj unutarnjoj ispraznosti i praznini, koja je nastala jer se previše brinuo i bavio vanjskim stvarima tehničkog preživljavanja, a premalo samim sobom i svojom nutrinom.
Upravo društva sigurnosti i materijalne dostatnosti i društva samostalnih pojedinaca, postala su društva najveće samoće, usamljenosti i izolacije tih istih pojedinaca.
Na kraju krajeva: ispraznost, praznina, beznađe i besmisao posljedice su pogrešnih odluka i usmjerenja koja biramo mi svi, često; posljedica su zabluda; zabluda da su vanjske, materijalne stvari najvažnije, ključne i presudne za sreću pojedinca i društva. To je najdublja zabluda i pogreška modernih društava, nošenih na krilima vjere u napredak. Naglašeni razvoj pojedinog društva u jednom smjeru dovodi do krajnosti, a ne do harmoničnog funkcioniranja. Stoga se suvremeni čovjek, naročito u razvijenijim društvima, otkriva kao usamljen i izgubljen u besmislu, sa snažnim osjećajem praznine u sebi; praznine koja žudi da bude ispunjena, ali ne zna kako jer su joj tradicionalni mehanizmi povezanosti i bliskosti s obitelji i zajednicom oduzeti, kako bi se stvorilo društvo materijalne sigurnosti po mjeri samostalnog i uspješnog pojedinca.
Takva stanja, situacije i odnosi vidljivi su danas najviše u najrazvijenijim društvima Europe i svijeta, gdje su društveni odnosi i socijalna infrastruktura, umjesto spontanošću viška vremena i neobaveznosti, u najvećoj mjeri regulirani provođenjem zakona i propisa prvenstveno s ciljem zaštite i osiguravanja prava pojedinca.
Posebice je takva kriza danas vidljiva u zemljama germanskog svijeta, naročito u Skandinaviji.
Takvi odnosi i pojave nisu niti daleko od nas; usmjereni isključivo prema funkciji rada i preživljavanja, s naglaskom na individualnosti i materijalnoj neovisnosti pojedinaca i muških i ženskih, sve smo bliže krizi individualaca, gdje se javlja tzv. “čovjek bez svojstava” kojem je odlazak na posao i rad jedini način da prida smisao svom životu i vremenu. I tu se vraćamo onoj Marxovoj i Engelsovoj zabludi: “Rad je stvorio čovjeka”. Rad nije stvorio čovjeka, nego mu je dao priliku da bude istinski nesretan, i da usput, nakon nekog vremena, postane svjestan svoje nesreće. U razvijenim i uređenim društvima, opasnost i nesreća ne dolaze izvana, iz okoline, već iz samog čovjeka; iz njegove nutrine.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Nerazdvojnost djela i biografije. Slučaj Baudelaire

1. Slučaj Baudelaire.

Baš mi je nedavno u ruke dopala knjižica koja me navela na razmišljanje. Naziv knjižice je “Jedno ljeto s Baudelaireom”, izvorno “Un ete avec Baudelaire”, objavljena u Francuskoj 2015. godine, a kod nas u prijevodu 2016. Autor ovog izvrsnog esejističkog i okretnog pregleda života, intimnih misli i djela velikog pjesnika je Antoine Compagnon.
Knjižica je sastavljena od niza kratkih poglavlja (od kojih većina ne prelazi 3-4 stranice ovog džepnog izdanja) o različitim važnim temama Baudelaireovog života, kao što su 1. poglavlje: Gospođa Aupick (u kojem kratko i jasno problematizira pjesnikov odnos s majkom), potom 2. poglavlje pod nazivom Realist (gdje ukratko i jasno, bez suvišnog zamaranja čitatelja, pokazuje na temelju kojih detalja i činjenica je osuđena Baudelaireova knjiga pjesama Cvjetovi zla, pri čemu je osuda više svjedočanstvo duhovne klime vremena u kojem je pjesnik živio, negoli samog Baudelairea; jer vrijeme je netko morao izazvati kako bi pokazalo pravo lice svoje prirode).
Treće poglavlje, pod nazivom Klasicist, ukratko pokazuje kako i kada je Baudelaire u službenim krugovima francuske književnost rehabilitiran i prihvaćen kao klasik. (Za rehabilitaciju i prihvaćanje Baudelairea u službeni kanon francuske književnosti bili su zaslužni osvrti na njegovo djelo koje su pisali Marcel Proust i Anatole France; tako Proust 1905. godine piše: “Rekli ste da je dekadent? To je posve pogrešno. Baudelaire nije čak ni romantičar. On piše poput Racinea. Mogu vam navesti dvadeset primjera.”)
Compagnon piše: “Baudelairea su dugo smatrali dekadentom, potaknuti nazorom koji je iznio Theophile Gautier u uvodu postumnog izdanja Cvjetova zla iz 1868., a koji se potom potvrdio objavljivanjem Baudelaireovih autobiografskih fragmenata, ‘Rakete’ i ‘Moje razgolićeno srce’, 1887. godine, no objavljivanje Baudelaireovih pisama majci 1918. pridonijelo je tomu da se pjesnikov lik demistificira i doživi tragičnije.”
O Baudelaireovom odnosu s majkom, Compagnon kaže: “Korespondencija Baudelairea i njegove majke je dirljiva i, nakon što je objavljena početkom 20. stoljeća, promijenila je pjesnikov ugled.
Njihov je odnos bio pun stalnih predbacivanja, potom isprika, opravdanja i osjećaja krivnje. Baudelaire i njegova majka nikada se nisu razumjeli.”
O tome svjedoče i stihovi pjesme “Blagoslov” koju je sam pjesnik postavio na početak svoje zbirke, vjerojatno kako ne bi majci promaknuli:

Kad se Pjesnik rodi u čemeru svijeta
Jer je višnjih sila odluka to bila,
Mati pesti grči, gnjevom obuzeta,
Hulama je samog boga ražalila:
“Bolje da sam život klupku zmija dala
No da ruglo dojim zbog kojeg se plače,
Kunem noć što kratkom nasladom je sjala
Kad utroba moja ispaštanje zače.”

2. Nerazdvojnost djela i biografije

Ako o ničem drugom, ovi podatci i informacije svjedoče o jednom:
u suvremenoj percepciji koja je prisutna već od 19. stoljeća, djelo i njegov autor su nerazdvojni. Cjelokupna povijest moderne umjetnosti u našoj svijesti nije povijest, isključivo i samo, umjetničkih djela, već je “legenda i slika” o umjetniku isprepletena sa samim djelom do te mjere da su oni jedno drugome zapravo postali sinonimi koji uvjetuju jedno drugo.
To proizlazi, naime, iz toga, što je nemoguće tumačiti, razumjeti i ispravno shvatiti djelo bez poznavanja okolnosti umjetnikova/pjesnikova života. Ne postaje umjetnik umjetnikom zahvaljujući svom djelu, kako bi to neki možda htjeli prikazati, nego prvenstveno zahvaljujući samome sebi (vlastitim prirodnim sklonostima) i okolini u koju je smješten. Po djelima umjetnika tek prepoznajemo. Međutim, kao što je vidljivo i iz slučaja Baudelaire, razumijevanje i sagledavanje, pa čak i vrednovanje djela, povezano je s razumijevanjem i poznavanjem umjetnikove biografije.
U suvremenoj svijesti, osoba i umjetničko djelo su jedno; samostalnost i neovisnost umjetničkog djela kao zasebnog artefakta je varka i iluzija. Kada čitamo “Starac i more”, čitamo Hemingwaya. Drugim riječima: ukoliko nemamo dovoljno autentičnih biografskih podataka o piscu, stvaramo psihološku sliku stvaratelja – autora, utemeljenu na svojstvima i obilježjima njegovog/njezinog djela.
To je ona vrsta zaključivanja, kao kada, na primjer, po tragovima u snijegu zaključujemo o tome koja i kakva vrsta životinje je ovuda nedavno prošla. Tko zna koliko smo, pri takvom zaključivanju, bili daleko od istine?

Foto: Étienne Carjat, portret Charlesa Baudelairea, oko 1862., s Wikipedije

Krunoslav Mrkoci: Jedne zimske večeri (skakavac u krugu)

Jedne zimske večeri, prije nekih mjesec dana, ušao sam u jedan kafić, sjeo, i naručio pivo. Inače, volim u te predvečernje sate (naročito zimi kada ranije spušta se mrak), šetati malim, zaboravljenim ulicama u centru Grada. Vani je bilo prilično hladno, a čini mi se da je bio i Badnjak, pa na ulicama nije bilo mnogo ljudi. Kafić u koji sam ušao bio je također gotovo prazan; tek nekoliko gostiju sjedilo je u zakutcima.
Atmosfera u kafiću bila je zadovoljavajuća: slaba, ugodna rasvjeta oko glavnog šanka te u kutu jedna stolna lampa koja je širila prigušeno svjetlo kroz crveno platno starinskog sjenila. Uglavnom, bilo je ugodno i toplo te sam u tom miru, što ga je još više naglašavala lagana, prigušena pop-glazba iz zvučnika, pokušavao smireno (jer nije bilo razloga za nervozu) napuniti lulu duhanom, usput polako pijuckajući tamno pivo.
Bio sam prvi puta u tom kafiću. Pod je nekakva imitacija mramora, popločan velikim sivim i crnim pločicama koje su postavljene tako da na određenim mjestima pločice tvore geometrijski pravilne crne krugove.
Pošto sam tih nekoliko ljudi ovlaš promotrio, zapazio sam na podu (u jednom od crnih krugova što formirale su ih pločice), malog sivog skakavca.
Uz prigušenu rasvjetu u prostoriji, još tome u crnom krugu na podu, mali sivi skakavac bio je gotovo neprimjetan. Nalazio se tek nekoliko koraka od mog stolića. Promatrao sam skakavca, što je tu i tamo malo poskočio, mičući se sa svog mjesta tek neznatno, pola centimetra; tek toliko, kao da daje znak da je živ, da postoji i da je tu: u kafeu, u samom centru grada, zimi.  Čudno, pomislih.
Nisam bio siguran što to točno znači: mali, sivi skakavac, u crnom krugu, u kafiću koji je inače krcat ljudima. Smatrao sam da je mali sivi skakavac u crnom krugu, na podu lokala, dobar znak. I osjećao sam tako … jer i on ima pravo živjeti, i u ovim neobičnim okolnostima, izboriti se za život, (što i čini), makar za još jedan dan ili sat …
Crveno sjenilo starinske stolne lampe u uglu i dalje je bacalo prigušeno svjetlo na taj dio lokala. Kada vidjeh … kroz vrata kafića počeli su ulaziti novi ljudi. Još jedna skupina ljudi, u dobi od oko pedeset godina, ušla je i smjestila se za stolić do mojega.
Pogledao sam na mjesto gdje je prije bio skakavac: Nisu li ga možda pregazili? Skakavac je na sreću, nekim čudom, još uvijek bio na svojoj poziciji u crnom krugu.
Popivši svoje pivo do kraja, ustao sam i pristupio do šanka, vadeći novac iz novčanika. Platio sam konobaru traženu svotu, te mu tad, kao u povjerenju rekoh, lagano pokazujući glavom i pogledom u stranu, na mjesto gdje se nalazio mali skakavac: “Primjetio sam u crnom krugu sivog skakavca” … konobar je bio malčice zbunjen, i kao slegnuo lagano ramenima, otišao je položiti novac u blagajnu. Ja odoh do WC-a.
Po povratku iz WC-a, vratio sam se do stolića, pored kojeg sam na stolici ostavio moj položen kaput, šal i kapu. Dok sam navlačio i zakopčavao kaput, gledao sam i pogledom po podu tražio malog, sivog skakavca. Nisam ga vidio. Ali pretpostavljao sam da je tu negdje …
Primijetio sam da je konobar vidio kako pogledom pretražujem i gledam u pod. Vjerojatno je pomislio: taj ili mora da je lud ili je, možda, stvarno vidio nekakvog kukca. Ali… skakavac … Ma dajte molim Vas!
I to još sad, zimi, usred grada, u lokalu kroz koji svakog dana prođe stotinu ljudi.
… Vidio sam sivog skakavca u crnom krugu…
Sljedeći puta, kada dođem u taj kafić, pitat ću konobara:
– Jeste li vidjeli skakavca? On će odgovoriti: – Jesam; upravo je naručio pivo.
– Gdje … Gdje je? – Na tajnoj lokaciji. Ne možemo otkrivati tajne lokacije naših gostiju.
… Ova priča još je jedan dokaz da je čovjek sposoban suosjećati samo s onima s kojima se u stanju poistovjetiti. Kao što sam se ja, vjerojatno, poistovjetio s tim malim skakavcem.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Red i kaos: Stvarnost i podsvjesno, san i java

Zašto ljudi moraju sanjati, a umjetnici stvarati? I zašto projekt znanosti (napretka) nije uspio usrećiti ljude na zemlji?
Potaknut sljedećim tekstom Milana Zagorca:
________________________________________________________________

Sva Priroda hram je gdje stupovi živi
Izrjecima mutnim ponekad se glase:
Kroz šume simbola čovjek probija se
I pod njinim prisnim pogledima živi.
(Suglasja, Baudelaire, preveo Z. Mrkonjić)

Nel mezzo del cammin di nostra vita
mi ritrovai per una selva oscura,
ché la diritta via era smarrita.
(Dante, Pakao)

Pjesnik je čarobnjak. On je alkemičar, i to ne neki patetični jadnik koji želi od govana pitu načiniti, nego stvarni kovač i alkemičar s jednom nogom na rubu provalije kamo ga vodi zvijezda, a s drugom na još uvijek čvrstome tlu banalnoga života gdje ga eventualno pridržava zvijer. Pjesnik je stoga na stalnome rubu, on je sam po sebi granični slučaj. Pjesnik ne može biti normalan, on može biti tek normalnjak, dakle, netko tko se radi zaštite vlastitog integriteta pravi normalnim ne bi li se spasio od čerečenja mrtvih koji misle da su živi.
Pjesnik unosi distorziju u temeljni narativ svijeta. Jer temeljni narativ svijeta je, upravo kao i simboli koji ga čine podložan stalnoj promjeni. Ukoliko se ne mijenja, on sigurno propada.
Pjesnik stoga zalazi u mračnu šumu, naravno, na sred životnoga puta, kada ga je kumulirano iskustvo osiguralo svim potrebnim instrumentima za preživljavanje, probijajući se kroz simbole, od kojih su mnogi toliko nepodnošljivi da izazivaju bol pa čak i fizičku smrt (“slučaj Kamov” kao paradigma).
I, ne, nisu ti simboli nešto arbitrarno, kao, dogovorit ćemo se, kume, što će biti simbol, a što neće. Oni su promjenjivi gradivni elementi naše svijesti koji udovoljavaju nužnosti stvaranja reda u kaosu. S djelovanjem vremena taj će red postajati iznova kaos pa zatim opet postajati red kada se u njega unese pjesnik ne bi li opet iznio istinu.
Umjetnik, a ja ga zovem pjesnik, kako kaže Kandinski, harmonizira te nasrtaje sadržajnih mjehura punih potencijala “u svijetu”, dakle, predočuje ih drugima.Po povratku iz šume, pjesnik ima zadaću objaviti ono što je vidio. To je zadatak govorenja istine, koja nije sazdana od gluposti nego od najbitnijih stvari koje čovjeka čine čovjekom.
Tada je umjetnik ujedno i prorok. Žrec. Alkemičar.
Tek nakon toga je zanatlija, dobar obrtnik.

________________________________________________________________

Napisao sam sljedeće (što se pojavilo u mom umu kao posljedica dugogodišnjeg bavljenja tom problematikom):
– Treba li čovjek u životu sve kontrolirati, i može li se u životu sve kontrolirati po (logičko-analitičkom) principu znanosti?
– Što je kaos, a što red?
– Je li kaos uistinu kaos, ili tek nešto što ne razumijemo?
– Koja je uloga umjetnosti i umjetnika na ovom svijetu?
Pa napisah, kao što rekoh, sljedeće:
1) Red i kaos – izvrsna dijalektička matrica prisutna od davnih vremena – “koji udovoljavaju nužnosti stvaranja reda u kaosu” (Milan Zagorac) – povlači automatski pitanje slobode ograničene i određene nužnošću i potrebom. Kakva je i kakva može biti sloboda (pjesnika i umjetnika) unutar već zadanog i određenog svijeta, osim ako pjesnik nije luda koja taj isti svijet dovodi u pitanje?
2) Znanstvenici su pokušali stvoriti red i sistematizaciju pomoću znanosti u svijetu, ali su stvorili tek kaos u čovjeku (i prirodi).
Jednu religiju i vjeru pokušali su zamijeniti drugom; oduzevši čovjeku nadu u nebesa, ponudili su mu da sudjeluje u napretku na zemlji. Čovjeku je potreban njegov kaos nesvjesnog, nepoznatog i podsvjesnog – kao zemlja snova i budućnosti usred sadašnjosti; znanost je negirala religiju i ismijavala umjetnost kao nepotrebnu djetinjariju. Zabranjivao sam sebi sanjati i imati snove, sve dok nisam obolio od insomnije. Postalo je jasno da je nemoguće spavati i odmoriti se i opustiti se u životu bez sanjanja i bez snova. I zapamtimo: kaos je naziv za red kojeg nismo u stanju vidjeti, prepoznati i dokučiti. Taj i takav kaos je nužan svakom čovjeku, a naročito umjetnicima – on je preduvjet postojanja; bunar iz kojeg proizlazi njihova kreativnost. Bunar kaosa nužan je za osjećaj reda i za uspostavljanje ravnoteže u životu. Poželimo li ukinuti bunar kaosa čovjekove svijesti i podsvijesti, dobivamo u ljudskoj psihi sliku jednoobrazne i sive stvarnosti, svedene na puku funkcionalnost i utilitarnost, koja dovodi mnoge ljude danas do toga da gutaju antidepresive.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Subverzivno srkanje juhe

Moramo tu i tamo srkati juhu, moramo si dopustiti tu slobodu, kako bismo bili kontroverzni. Mogućnost kontroverzije je kao neka subverzivnost koja se otkriva u malim stvarima, a potom se širi logikom slobode i opuštenosti i na sve ostale stvari. Namjerno sam upotrijebio riječ ostale, a ne druge jer ostale sadrži mnogo više samoglasnika i glas s te ostavlja dojam otvorenosti, za razliku od druge, riječ koja sadrži u sebi i asocira na nekakvu zatvorenost. Mladi ljudi ne vole jesti juhu. Ali što si stariji, juha ti postaje draža. I riječ draža je lijepa riječ.

Da, možda i je srkanje juhe u javnosti u skladu s bontonom. Ali tko od građana zna i poznaje sve te tamo neke knjiške propise bontona ? Ljudi u našim krajevima smatraju da stvari koje su glasne nisu dobre niti pristojne. I zato neke stvari koje obavljaju u javnosti pokušavaju obavljati što tiše jer smatraju da su samim time pristojniji i da ne smetaju drugima. Ljudi u našim krajevima većinom ne vole se isticati, osim onime što se smatra da je društveno prihvatljivo, npr. kupnjom mercedesa ili bmw-a, novim i skupim tenisicama i markama odjeće, novim smartfonom, itd.

Vole isticati sebe u svemu onome što smatraju da je društveno prihvatljivo. Manje vole isticati svoju slobodu kršenjem općeprihvaćenih normi svoje sredine. Jer čovjek od malih nogu, i to nesvjesno, upija mentalitet svog društvenog podneblja i okoline, sve dok taj mentalitet po automatizmu ne postane dio njega. A onda on ili ona, ne mora više niti razmišljati o svom mentalitetu, o tome što je društveno prihvatljivo, jer već zna što jest prihvatljivo, a što nije, pa ga onda samo slijedi, bez razmišljanja.

Možda i neću nešto postići subverzivnim postupcima u javnosti, koji niti ne krše zakon, niti ikome čine išta loše, osim što su čudni i neobični. Netko će možda pomisliti ili reći: Gle ove neotesane budale; ili gle čudaka! A možda neće reći ništa jer u tom datom trenutku nitko ništa neće niti primjetiti. Da, i naša mala subverzivnost u javnosti ponekad, u odsutnosti pažljivog promatrača, može proći nezapaženo … Ali ipak, možda će netko vidjeti i primjetiti što smo učinili, i da to nije u skladu s uobičajenim ponašanjem u takvoj situaciji, pa će reći ili pomisliti: Gle onog tamo… kako si on može dopustiti takvu slobodu da radi po svom i da bude drukčiji od ostalih? Pa na kraju krajeva, to što radi i nije nelogično … Zašto i ja ne bih mogao biti takav; tako slobodan?
Da bismo bili subverzivni u svakodnevnom životu, potrebno je biti prijatelj logike i stalno propitivati društveno nametnutu naviku. I onda slijediti logiku; ne zbog društva i drugih, nego zbog sebe.

Širenje logike i slobode subverzivan je čin kreativnosti; baš poput srkanja juhe u sredini koja ne poznaje knjiški bonton.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Ponor nakon pobjede

Dic nobis, Maria, quid vidisti in via?
~ Blaise Cendrars ~
Tekst je poput predmeta. Perspektiva se mijenja ovisno o tome gdje stojite.
– citat iz filma Clouds of Sils Maria

Ponekad, kada nam neke stvari postanu jasne, čini nam se kao da su, sasvim prirodno, jednako tako jasne i drugim ljudima. I čini se kao da je svijet otvorena knjiga gdje je sve što je važno, ispisano jasnim i velikim slovima. No, tad se u jasnoću našeg vida, kao crv u jabuku, počne uvlačiti nesretna i zlosretna sumnja. Jesu li drugim ljudima doista neke stvari jasne i razumljive baš kao što su nama, upravo sada? … Pa niti nama nisu bile sasvim jasne sve do pred nekoliko trenutaka, kada smo “napokon shvatili”. Sumnja je sveobuhvatna, i jedino sigurno sredstvo obrane pred glupošću, i svojom, i tuđom.
Biti siguran u nešto, put je ili u propast, ili u raj, mada je ponekad to dvoje jedno te isto. Nastojanje da se zna nešto s potpunom sigurnošću, nastojanje je da se uspostavi kontrola nad stvarnošću, nad životom, i da se iz te perspektive, zapravo, koliko god to glupo zvučalo, izbjegne život. To je nastojanje da se spriječe, u najmanju ruku, neugodna emocionalna iznenađenja, da se spriječi i zaustavi nemir samopropitivanja i analize. Jesam li ja kriv? Je li stvar u meni? Ili je problem u njima?
Međutim, samo je sumnja i vječno propitivanje – život. Trenutak trijumfa i ostvarenja, trenutak je rekapitulacije, trenutak krunjenja lovorikama svih naših prethodnih sumnji, pitanja, autoanaliza i samopropitivanja. No, sigurnost je tako dosadna, i tako zatupljujuća, i jedva čekam tu prokletu sumnju da se vrati, i da me zaokupi s nečim, jer nisam navikao biti bezbrižan, i bez dvojbi. Uvijek nakon pobjede, trijumfa, postignuća, prijeti ponor.
Tako je nesnosna i nepodnošljiva ta opuštena i bezbrižna sadašnjost trenutka; trenutka, bez misli, svedena na jednoobraznu predmetnost stvari.

Foto: http://www.huffingtonpost.com/2014/10/09/kristen-stewart-clouds-of-sils-maria_n_5961102.html