Arhiva oznaka: Krunoslav Mrkoci

Krunoslav Mrkoci: Kako prepoznati umjetnost danas? Umjetnost koja ne postoji bez društvenog odjeka

1.
Kao prvo, da bismo nešto mogli smatrati umjetnošću, tj. umjetničkim djelom, ono mora nužno zadovoljavati jedan preduvjet, a to je autonomnost. To znači da nešto mora biti prepoznato kao samostalan, izdvojen umjetnički artefakt ili čin umjetnosti.

Nekada, još prije samo sto godina, izmet (bilo životinjski, bilo ljudski) nikada i ni u kakvim okolnostima nije mogao postati ili biti smatran umjetničkim djelom. Međutim, danas smo u situaciji kada možemo svjedočiti izmetu, javno izloženom i predstavljenom javnosti, u specijalnom okružju kazališta ili umjetničke galerije, kao autonomnom umjetničkom djelu.
Kako i zašto je došlo do toga, i kakvi i koji kriteriji su na djelu?

Nekada je izmet na cesti bio i ostao samo izmet; danas izmet uzet s mjesta svog nastanka, i smješten u nekakvu staklenu kutiju, ili naprosto samo na postolje kao eksponat ili čak, unutar starog drvenog okvira u kakvima su nekada, a i još danas, tradicionalno smještane slike; taj i takav izmet unutar okvira ili staklene kutije, javno izložen postaje autonomno umjetničko djelo. Također, bilo kakva banalna kutija ili konzerva graha smještena na zasebno, istaknuto postolje u javnom prostoru, postaje autonomno umjetničko djelo. Bilo koji proizvod i produkt svakodnevnog života u današnjim umjetničkim praksama postaje eksponat, tj. autonomno umjetničko djelo. Neki bi mogli primijetiti kako je riječ o općoj demokratizaciji ukusa u umjetnosti.
S druge strane, današnji prosječan građanin, nositelj demokracije, užasnut je i pomalo šokiran takvim umjetničkim praksama. I opet se pitamo: kako i zašto?

Iz već gore navedenog možemo zaključiti sljedeće: glavni kriterij današnje umjetnosti prema kojem se određuje i prosuđuje je li nešto umjetnost ili nije, (bilo u književnosti ili u likovnosti) jest kriterij aktualnosti i društvene aktivnosti, tj. kriterij društvene intrigantnosti. Drugim riječima: samo ono što je živo može danas biti i postati umjetničko djelo. A da bi nešto moglo biti “živo”, aktualno, djelatno i aktivno, mora biti intrigantno, tj. zanimljivo. A društvena intrigantnost nekog djela ili čina ostvaruje se, kao što je poznato, kroz: provokaciju, kontroverziju; kroz paradoks i kontradikciju.

Paradoks i kontradikcija danas su najpoželjnije karakteristike umjetničkog djela. Umjetničko djelo suvremenog doba uvijek nastoji biti društveno aktivno, aktualno i relevantno, u smislu komunikacije s društvom. Taj oblik angažmana najčešće se postiže kroz smislenu provokaciju koja udara na uobičajene i podrazumijevane društvene vrijednosti; npr. slika koja biva napola strojno izrezana; ili instalacija od balona koja se prodaje za više od desetak milijuna dolara ili eura …

Prosječan građanin takve primjere doživljava kao izraze krajnje ekstravagancije i rasipništva; kao uvrnute i krajnje dekadentne. U krajnjem slučaju, kao nemoralne. Naravno, izraz dekadencije u navedenim primjerima nisu toliko sami baloni i instalacija sastavljena od njih, niti napola izrezana slika, nego dekadencija i provokacija danas je više povezana s novčanim iznosima izdvojenim za takve instalacije.

I u književnosti možemo vidjeti takve primjere, kada npr. Houellebecqovi likovi u romanima iznose rasističke, ksenofobne komentare, na račun drugih religija, itd. Na taj način je i on provokativan, tj. usuđuje se testirati demokraciju u Francuskoj i u Europi i stabilnost njezinih sekularnih tekovina (npr. umjetničku slobodu i autonomnost umjetničkog djela, jer djelo iznosi više društveni komentar i propituje društvo i čitatelja, nego što možda iznosi osobne stavove samog autora).

2.
U današnje vrijeme pojam ljepote u umjetnosti je nadasve anakron; ljepota, npr. ženskih aktova što su ih slikali umjetnici 19. stoljeća, posebno akademski slikari, danas je doživljena kao nešto umjetno, artificijelno, namješteno. Takva djela danas su nam krajnje dosadna i nezanimljiva. Moramo se složiti: takva smirena i statična ljepota je dekadentna i krajnje nerealna. Ona nije živa; i to iz jednostavnog razloga: nije intrigantna. Gola, ležeća žena danas u našem društvenom kontekstu ne predstavlja nikakvu provokaciju, paradoks niti kontradikciju. Lijepe dijelove ženske anatomije uzimamo zdravo za gotovo na golemim plakatima različitih marki donjeg ženskog rublja, npr. Calzedonia, itd…
Tko danas može zastati pred nekakvom Olimpijom ispruženom na krevetu i diviti joj se, kada je danas internet prepun lijepih ženskih aktova? Dovoljno je otići na erotic art, nude, itd… pa da zadovoljite sve svoje estetske nagone.

Dakle, čak se i pojam dekadencije promijenio: izmet u staklenoj kutiji nije dekadencija, nego živa i djelatna umjetnost, društveno aktualna (jer izaziva reakcije), dok je slikarska estetika 19. stoljetnog slikarstva dosadna, anakrona, nezanimljiva i krajnje dekadentna u svojoj artificijelnosti.

Među elemente koji sačinjavaju kriterij društvene i ljudske intrigantnosti, (a time i životnosti) spada i kontroverznost. Teško je ikome danas u svijetu umjetnosti biti zamijećen, ako barem imalo nije kontroverzan u svojim radovima.

Pa u čemu je danas kontroverznost takvih konceptualnih umjetnika s instalacijama? Rekao bih da je sva njihova kontroverzija ne u tome što prodaju i javno izlažu nešto umotano u wc – papir; ne, to nije kontroverzno …
Bit kontroverzije je upravo u tome što su takve njihove radnje poduprte, ponekad od strane galerija, muzeja, Ministarstva kulture, medijski popraćene … itd. Izlaganje izmeta i wc papira danas je na cijeni, a plaća se novcem građana, poreznih obveznika. Dakle, prešutno i građani sudjeluju u tome, prešutno podupiru izlaganje wc-papira. Kontroverzija je, dakle, slično kao i sestra joj Provokacija, velikim dijelom povezana i opet s novcem, financijama, tj. jednim sasvim izvanumjetničkim segmentom. Čini se da su tokovi i ulaganje novca, bilo javnog bilo privatnog, najkontroverzniji dio priče o današnjoj umjetnosti; oni su dio njenog društvenog angažmana koji, valjda, šalje i nekakvu poruku.

Pa kako definirati umjetnost danas? Je li to djelatnost čije su vrijednosti i kvalitete sadržane kao trajno i nepromjenjivo dostignuće unutar elemenata samog umjetničkog djela? Pa možemo otvoreno kazati jedno veliko: NE. Suvremena umjetnost više se ne ostvaruje kroz kvalitete i elemente sadržane u samom umjetničkom djelu, nego isključivo kroz efekte odjeka umjetničkog artefakta ili čina u društvenom kontekstu.
Društvo i pojedinci u njemu, kao živo tkivo, sa svojim reakcijama i komentarima, postali su akter umjetničkog čina ili djela. Na taj način interakcija umjetnosti i društva je sveobuhvatna, a da pritom svi oni koji se u društvu osvrću ili komentiraju određenu umjetničku intervenciju, nisu niti svjesni da takvi oblici umjetnosti bez njihovih komentara i sudioništva ne predstavljaju sami za sebe ništa – osim gomile upotrebljenog materijala.

3.
Nekada su spaljivali vještice: tijekom 17. st., i sve do potkraj 18. stoljeća. Tada je odjednom postalo jasno većini da je to glupost i barbarski čin. No, prije toga, nisu se građani gradova gdje su te žene spaljivane okupili i protestirali protiv nečovječnog i bezumnog čina. Ne, nisu. A tih spaljivanja nije bilo malo, nego prema opisima i zapisima suvremenika, vještice u 17. stoljeću spaljivane su na trgovima, a s obližnjih zgrada sve se mast cijedila … i to u Francuskoj, Belgiji, Njemačkoj … I katolici i protestanti spaljivali su vještice, nastojeći iskorijeniti to zlo. (Naravno, prije toga su ih svojski mučili na razne načine, ne bi li priznale …) Nitko se nije usudio; čak su možda u sebi mnogi mislili da možda nečega u tome i ima … Možda se žena doista sparivala i spolno općila s vragom? Pa tako možda i danas građani bez pobune prolaze pored Ministarstva kulture i raznih Suvremenih galerija, misleći kako možda nešto u tome ima; u toj instalaciji od cijevi ili žice omotanoj kilogramima i kilogramima wc- papira … Možda to ipak jest umjetnost? Pa koga uostalom za to i briga, i za te novce poreznih obveznika? … Tzv. umjetnost je ionako marginalna djelatnost koja u društvu mora postojati “reda radi”, kao civilizacijski doseg.

Došli smo do toga da likovni teoretičari negiraju da je priroda sa svojim detaljima umjetnost. Samo ono što oni kažu da jest, jest umjetnost. (Oni = Ministarstvo kulture, kustosi, galerije, itd…) To jest, projekti za koje je odobren novac, definitivno su umjetnost. Jer da to nije umjetnost, ne bi stručnjaci odobrili sredstva … Dolazimo do kriterija po kojem nešto postaje umjetnost, tek kada je odobreno od MK ili neke druge institucije. A što je najzanimljivije, velik dio, tzv. umjetnika izvan kruga priznatih, teže tome da dobiju sredstva od Ministarstva, i samim time da, po društvenom odobrenju, postanu umjetnici, i uđu i sami u institucije … To je paradoks po kojem država i društvo i svijet umjetnika žive. I opet se društvena priznatost i verificiranje umjetnosti većinom vrši kroz izvanumjetnički element, tj. kroz novac.

Pa ako strane zemlje, poput velike Francuske, Engleske, Njemačke, imaju svoje umjetnike koji izlažu izmet i wc-papir kao eksponat, zašto bismo mi, kao mala Hrvatska, zaostajali za tim? Nekada smo, kao i oni, spaljivali vještice, a danas, kao i oni, izlažemo izmet i wc-papir … Sve što dolazi iz Europe je dobro; zar ne?

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Mogućnost života, 3. dio

Noćne aktivnosti

Te noći Bruno nije mogao zaspati. Sklopio je oči, ispunjen osjećajem zadovoljstva, ali usne su još bridjele od njezinih dodira, a slika njezinog prelijepog, zavodljivog lica, vrtjela mu se pred očima. Uzbuđenje zbog nedavnih događaja bilo je preveliko. Ponovno se osjećao kao dječarac, a što je najvažnije, ponovno je osjećao uzbuđenje i iščekivanje. Iščekivanje sljedećeg dana, onog prvog dana nakon prvog poljupca njegove nove simpatije. Najradije bi bio kriknuo od radosti i uzbuđenja, i osjećaja sreće koji ga je iznenada preplavio; i učinio bi to, kriknuo od radosti i sreće, ali bilo mu je to malo glupo pa je ostao samo tako ležati na leđima.

Nije se mogao smiriti. Počeo je razmišljati, i ponovno zamišljati njeno lijepo lice, i usne, i kako izmijenjuju poljupce. Ljubio ju je i spuštao se lagano poljupcima niz njezin vrat. Zamišljao je kako joj otkopčava i skida odjeću, dio po dio, sve dok nije ostala obnaženog poprsja. Lagano je prislonio usne na njezine grudi, i ljubio je vrućim i žednim poljupcima, jezikom vrludajući po ukrućenim bradavicama. Uzeo ih je lagano, jednu po jednu, u svoja topla i vlažna usta, i nježno draškao jezikom.

Spuštao se malim vrućim poljupcima, što su slijetali na njezin trbuh, poput ustreptalih ptica, niz njezino tijelo, nadolje. Rukama je dohvatio njezino donje rublje, ljubičasto, s čipkastim uzorkom, te ga počeo polako skidati s njezinih bokova. Pomagala mu je laganim pridizanjem donjeg dijela tijela da ih skine s bedara, a potom i da ih provede preko njenih blistavih nogu i stopala. Pred njim se, kao pred kakvim dječarcem, ukazao čaroban prizor: dekorativni busenić, uredno podštucan kočeperio se nad najvećom tjelesnom tajnom svake žene. Gledao je u njene gole i obrijane usmine kao u vrelo koje će utažiti njegovu najdublju žeđ. Spustio je glavu među njezina bedra.

I baš u tom trenutku, u zraku se začuo neugodan zuj. Njegovo sanjarenje je baš na kritičnoj prekretnici prekinulo zujanje napasnika. Komarac, točnije rečeno ženka komarca (znanost je potvrdila da samo ženke komaraca sišu krv, dok se muški komarci hrane sokom cvjetova, čime li već) neumoljivo se pokušavala priljepiti i sjesti na Brunino, od seksualnih strasti i maštarija, uzavrelo lice. Pljas! Udarac je pao. Nepromišljeno i brzopleto pljusnuo je sam sebe preko desnog uha nadajući se kako će se riješiti napasnika. Udarac je bio bolan. Mir je potrajao možda minutu, a tada ponovno: zzzzzzzzz …. Mrzio je komarce iz sveg dna svoje duše.

Ni sam nije znao kada niti kako, no zaspao je najvjerojatnije negdje pred jutro. Alarm se oglasio nepogrešivo, u 6 sati. U 8 sati i četvrt, trebao je biti u predavaonici gdje će ga, kao i obično, čekati studenti žedni novih književno-povijesnih spoznaja.

Slučaj Janko

U srijedu ujutro, negdje oko 8.30 na Brunin mobitel prispjela je poruka:
BOK! JA SAM U ZG, pa ako imaš vremena možda bi se mogli naći navečer na pivi. Janko.

Bilo je to otprilike prije dvije godine; ili tako nešto. Janko je bio jedan od brojnih Bruninih poznanika/prijatelja. Zapravo, kada se radi o ljudima s kojima se tek povremeno i periodički viđa na piću, prije bi se moglo reći da se radi o poznanicima nego prijateljima. Ljudi koje je računao kao prijatelje u pravom smislu riječi, bilo je malo; nekoliko. Najispravnije bi bilo kazati da su u Bruninom životu postojala dva do tri čovjeka koje je smatrao pravim, dugoživotnim prijateljima; poznavao ih je još, praktički, od vrtića. Svi ostali mogli bi se svesti pod kategorije poznanika ili kolega s kojima je gajio prijateljske odnose, pa čak i dijelio neke zajedničke interese, strasti, poglede.

Janko je bio kolega sa studija hrvatskog jezika i književnosti. Mora se priznati, Janko je bio jedan od Bruninih neobičnijih i tajanstvenih, moglo bi se reći najzagonetnijih, u neku ruku, poznanika. Dijelio je Bruninu ljubav prema svjetskoj književnosti; posebno je njegovao strast prema lirici i poeziji. Pored hrvatskog jezika, Janko je još bio studirao i završio studij španjolskog jezika i književnosti. Bio je strastveni obožavatelj Lorke, ali i drugih španjolskih pjesnika, kao što su: Jimenez, Salinas, Guillen, Alberti, Aleixandre, Cernuda, Hernandez, itd. Od starijih obožavao je Lope de Vegu i Gongoru … Pjesnici su značili vrlo mnogo u Jankovom životu, kako se činilo, barem u početku.

Janko je ostavljao dojam kao fin, dobro odgojen, uljudan čovjek, pun razumijevanja prema ljudima, i kazalo bi se, obazriv čovjek s jedne strane, koji je znao saslušati sugovornika. Djelovao je pomalo onako: kao čovjek za sebe, drugačiji možda od većine, i kao prilično promišljena osoba. Sve u svemu: kulturna i kultivirana osoba; intelektualac. Nosio je čak i naočale. No, s druge strane, u Janku kao da je čučala i postojala nekakva tajnovitost, i nedorečenost. Unatoč tome što je volio pričati, i bio je vješt konverzator, povremeno je do izražaja dolazila njegova sklonost podužim monolozima.
Nije spadao među one “opuštene” ljude. U njemu je gotovo uvijek bilo nekakve velike strasti, naročito oko pojedinih tema vezanih za duhovnost, povijest, filozofiju … Liriku je doživljavao kao srce osobnosti i čistoće u književnosti “koje izriče čovjeka i univerzalno, jezgreno ljudsko, kroz lokalno i temporalno određenje usidreno u trenutku privremenosti”; bila je to neka njegova interpretacija i definicija pjesništva.
Od domaćih pjesnika naročito je cijenio prevoditelja pjesništva s romanskih jezika, Nikolu Milićevića; a cijenio je do određene mjere i suptilnog pjesnika i eruditu Antu Stamaća.

Janko se uvijek odijevao sa stilom: nije cijenio marke i odjeću s potpisom. Čak je i prezirao tu vrstu snobizma. Pa ipak, njegovao je posebnu vrstu vlastitog stila odijevanja u kojem je naglasak, gotovo spontano, stavljao i posvećivao skladu boja. Nosio je tako često nekakve jednobojne košulje: svijetlo-zelene i žute, s izvezenim crvenim ili pozlaćenim logom na džepiću.
To su upravo onakve košulje u kakvima biste mogli zamisliti nekojeg hispanskog pjesnika, za toplih ljetnih noći, kako prolazi ulicama starog dijela Granade, Sevilje ili čak Havanom; pa sjedi vani, na terasi nekakvog kafića, pa uz kubanku pijucka liker od ruma ili mojito. Jedina je razlika bila u tome što taj, istodobno povučen i strastven čovjek, nije ispijao likere, nego u pravilu crno hrvatsko pivo, i to na terasama zagrebačkih, a ne andaluških ili havanskih kafića. I da: nije pušio kubanke (jer su očito bile preskupe za njega), nego cigarilose marke Handelsgold, i drvenu lulu, puneći je duhanom s oznakom: TUBING TOBACCO, American blend.

Bio je često oštrouman i lucidan, izražavao se zaokruženim i konciznim, ali slikovitim, dojmljivim izjavama s poantom. S godinama je razvio i usavršio smisao za humor i određenu vrstu šarma. Gledajući sa strane, pomalo je vukao na dandyja, bonvivana i, svakako, boema. No, imao je Janko i drugu stranu, koja bi ponekad isplivala na površinu. Naime, pored stila dandyja i boema, iz njega je s godinama sve jače i jače, isijavala nekakva korporalnost, tjelesnost, koja se očitovala u njegovom onižem, ali nekako nespretno snažnom tijelu, širokih ramena i nabijenosti u thorakalnom dijelu.

S godinama njihovog međusobnog druženja (što je bilo nekoliko puta godišnje na piću), Janko je svaki puta djelovao kao da je fizički sve jači i snažniji; taj element korporalnosti skeleta, kod njega, s godinama sve se više i više povećavao. Uzroke tomu trebalo je tražiti u Jankovoj sklonosti boravku i radu na otvorenom, u prirodi. Uživao je, prema vlastitom priznanju, u boravku u prirodi i u fizičkom radu. Uživao je, kako je sam priznavao, uhvatiti motiku, kramp, krčenicu, i kopati; svladavati teren. Obožavao je kopati zemlju; hvatati se fizički u koštac sa silama zemlje, obaviti posao …- objašnjavao je. Ponekad, dok ga je slušao kako ovako govori, Bruni se činilo da pred sobom ima nekakvog sumanutog težaka, borca teškaša, odbjeglog plaćenika iz Legije stranaca … a ne finog eruditu i pjesnika (o da, pisao je Janko i vlastitu poeziju). Sve u svemu, bio je Janko pravi pravcati Zagorec: sile prirode i zemlje u njemu su se spajale s tankoćutnošću i osjećajnošću lirske duše. Na neobičan način bio je taj čovjek spoj svih krajnosti svojega podneblja.

Ali, prije otprilike dvije godine, stvari su se promijenile. Janko je pri posljednjim susretima sve manje govorio o poeziji, a sve više o važnosti fizičkog rada i o muškarčevoj biti, koja se očituje u fizičkom radu i u borbi sa zemljom. Također, njegovi ionako skeptični stavovi prema ljudima još su se više zaoštrili, i prelazili su u otvoreni mizantropizam prožet oštroumnim zapažanjima i okrutnim šalama na račun ljudske vrste. U Janku kao da je sve više jačalo nekakvo robustno “ja”, nekakav egocentrizam koji je davao do znanja: “niko ne bu mene je..l”. Nekakav oštar, pomalo okrutan i grub muškarac sve je više dolazio do izražaja u našem Janku. Fin i pomalo povučen mladić ustupao je mjesto odlučnoj i borbenoj samouvjerenosti. Djelovao je sve više kao stariji, iskusan muškarac koji je propatio ponešto, s jasno naglašenim stavovima praktičnog usmjerenja.

Jankov privatni život, naročito u vezi njegovog posla i prihoda, bio je terra incognita; područje puno nepoznanica. Ono što se znalo, i što je jasno davao do znanja, ovaj diplomirani profesor hrvatskog i španjolskog jezika i književnosti, jest da živi od zemlje, od prodaje orašastih plodova, konkretno lješnjaka, među svojim bregima, uz određenu, polovičnu satnicu nastave hrvatskog u jednoj srednjoj školi. Nije bio oženjen, i prema vlastitom priznanju, žene su ga živcirale; nijedna nije bila kak’ spada.

– Ova bi ležala i gledala tv po cijele dane; ova bi se pudrala i ispijala kavice po kafićima; ova bi živjela i radila u Zagrebu, ganjala karijeru; a niti jedna ne bi uzela kuhaču u ruke, počistila kuću, napravila si vrt i delala; čupala korov i tak dalje … Meni žena treba za ono za što meni treba; ja imam svoje kriterije – govorio je Janko. A to su: da zna skuhat; da brine o kući (ne mora radit teške fizičke poslove vani, da se razumijemo), i za seks, naravno. I to je to; jednostavno, praktično, učinkovito.
– Ali daj ti danas nađi takvu! Sve su se pičkice rastrčale po gradovima – nastavljao je Janko – nadajući se valjda nekakvoj slobodi da puše kite kad i kako hoće, i u kojoj količini žele.

Bio je to sukus Jankovog odnosa prema ženama.
Bilo je to prije otprilike dvije godine, kada su se posljednji puta vidjeli. Janko se javljao sve rjeđe i rjeđe. Ali zato, postajao je aktivan, i sve aktivniji na Facebooku. Objavljivao je povremeno prave bujice objava: bile su to njegove pjesme, članci o raznim književnim temama, i osobna razmišljanja o društvu i ljudima.
S vremena na vrijeme pojavljivale su se i neke čudne objave, tipa:

“Nemoj mi dirati četkicu, ubit ću te.”

Bruno je od zajedničkih prijatelja na Fejsu saznao da se Janko javljao i da je slao privatne poruke ljudima na FB: “Ne diraj mi četkicu; naći ću te i ubiti. Makar mi trebalo 6 mjeseci i više, ali saznat ću gdje živiš, naći ću te, saznati tvoje kretanje, pričekat ću te, i zaklati.”

Pisao je objave u sljedećem stilu:
“Ja sam dobar čovjek, ali ne diraj mi četkicu za zube jer ću te ubiti. Ne znam zašto, ali osjetljiv sam na četkicu za zube. Da mi uzmeš k.rac, i s njim nešto radiš, to me ne bi mučilo, to ti ne bih zamjerio, ali ako mi uzmeš četkicu za zube, ubit ću te. Mogao bih ubiti čovjeka bez problema. Ja radim vani dosta s raznim alatom (sjekira, balta, nož, trsne škare, motika, kramp, krčenica, zubače, kosa, srp, mačeta); mogu bilo kakav komad grane, drveta upotrijebiti kao priručno oružje …”

Te su prijetnje djelovale zabrinjavajuće, naročito kao pokazatelj Jankovog zdravstvenog stanja. Otkrivale su da s njim nešto nije u redu u mentalnom, psihičkom pogledu. Naročito je čudno bilo to s četkicom za zube.
Uslijed takvih poruka i čestih objava, većina njegovih od 110 prijatelja (koliko ih je imao u trenutku kada je započeo s čudnim objavama), povukla je prijateljstvo. Očito je netko Janka čak i prijavio FB službi jer mu je stari profil već neko vrijeme bio izbrisan. No, Janko je otvarao nove profile; i to nekoliko njih, te je s njih slao zahtjeve za prijateljstvom bivšim prijateljima, ali i mnogim drugim, nepoznatim ljudima … Pa i Bruno je primio novi zahtjev za prijateljstvom od Janka. Ponadao se da ga je ludilo prošlo. Bila takva faza, pada u očaj, u iracionalnost, pa prošla. A kad tamo, ne … Janko je i dalje nastavljao po starom:

“Ne znam zašto sam osjetljiv na četkicu, ali ubit ću nekog ako mi dirne četkicu.” – očito ne uzimajući u obzir da većina ljudi niti ne može do njegove četkice jer ne žive s njim, nego daleko od njega, i da su u kontaktu samo virtualno.

“Ne govorite mi da idem kod psihijatra jer kako sam već rekao – ubit ću psihijatra. Da, želja mi je ubiti barem jednog psihijatra. Ako mi bude srao gluposti, a to uvijek rade, onda ću iznenada, kad to bude najmanje očekivao, prevrnuti stol na njega, uzeti olovku ili penkalu, i zabiti mu u grlo; izbost ću ga … Pi.ka vam materina! Vi nemate pojma da se čovjeka može ubiti penkalom. Želja mi je ubiti barem jednog psihijatra; zato me ne šaljite kod psihijatra jer ću ga ubiti. Izbost ću ga… Hahahahahahahahahahah – hehehehehehehehehe -he ….. ” Tako je pisao Janko u svojim objavama.

Mora se priznati, s aspekta sintaktičkog ustrojstva gledano, učestala upotreba brojnih dvotočja i trotočja u njegovim pisanim objavama upućivala je na eruptivan i neprekinut slijed misli. Racionalni i logički kontrolirani umovi više i češće formuliraju kratke rečenice, radije nego da koriste nizove dvotočja i trotočja. I ta sintaktička osobitost Jankovih objava kao da je upućivala na nepostojanje racionalnih kočnica … No, ovo je ipak slučaj za psihijatriju, pomislio je Bruno, istovremeno žaleći svog starog kolegu i takoreći – prijatelja …
– Jadan. Što je njega baš ovo moralo zapasti? …

“Govno tebi, govno tebi … govno meni. ” – pisao je Janko, u jednoj od svojih objava, citirajući svojeg omiljenog Rimbauda (citat iz jednog pisma Verlaineu).

“Išao sam u srednju medicinsku školu” – pisao je Janko dalje u jednoj od svojih objava. – Zanimljivo – pomislio je Bruno; ovaj podatak nisam znao. Hmmm … “Imao sam anatomiju” – nastavljao je Janko u objavi: “znam gdje se koji organ nalazi. Imam doma i anatomski atlas … Proučavao sam ga … Ne bi mi bio problem nekoga ubiti. Ljudi su crvi; stoka. Sve ću vas pobiti.” – pisalo je dalje. “Ne dirajte mi četkicu, jer ću vas ubiti” – “Je.o vam pas mater, ter vam je.o, vidite što ste napravili od mene? Ja sam inače pristojan čovjek, kulturan, dobar čovjek, humanist, pjesnik. Je.o vam pas mater … Ne bi mi problem bio ići u zatvor. Ja sam spreman na sve. Svi ćemo umrijeti jednog dana. I što onda gubim? Zašto je problem ubiti čovjeka? Pa i ovak i onak će biti mrtav. Koji k.rac!?”

“Osjetljiv sam na četkicu. Nemojte mi dirati četkicu! Dam ti k.rac, al četkicu ne dam!” – i tako dalje.
Bruno je odlučio odfrendati, sa žaljenjem u sebi, svog kolegu iz studentskih dana, i do prije dvije godine – zanimljivog sugovornika, Janka.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Mogućnost života, 2. dio

Nastavnici na povratku s posla kući

Toliko su umorni da ih boli đon … Gledaju kad je 10. u mjesecu, i nadaju se da netko nije opelješio bankomat Zabe prije njihovog dolaska. Dobro je što je svijet uređen na principima reciprociteta pa je plaća ipak, kakva-takva, nagrada za sva čuvena sranja. S druge strane, nije profesorima ni toliko loše; stave si slušalice s muzikom na ušesa i odlete u nebesa. Kao što rekoh: ako su imalo normalni, boli ih đon što prištavi pubertetlije i proizvođači nedozrelih jajašaca i spermića izbacuju na usta. Vjeruj mi: professor fui.

Putovanje tramvajem ili vlakom omogućava čovjeku da stekne bolji uvid u ljudsku prirodu. Kao što rekoh, profesore baš boli briga za trkeljanja učenika u sredstvima javnog prijevoza; barem ako su normalni i ako su im sve na broju. Umorni su, i idu kući da nešto pojedu, popiju, i na spavanje, uz eventualnu dozu Kriminalnih umova na tv-u … ili Dnevnik, ili Otvoreno, što je zapravo svejedno… Mnogi će zadrijemati u naslonjaču uz tv.
Oni koji putuju vlakom na posao negdje u Zagorju, često će imati priliku čuti od učenika, naročito, strukovnih škola kako u razgovoru učestalo upotrebljavaju, neki i po desetak puta: “Jeba ti Bog mater”, kao poštapalicu ili svojevrsnu poantu svojeg iskaza. Djeca, u biti, ne čine ništa drugo nego oponašaju i preslikavaju uzorke ponašanja svojih roditelja i najuže okoline.

Često se u javnosti diskutira o položaju nastavnika u društvu.
Pa ako su profesori demotivirani prirodom svojeg posla i nagradom koju dobiju, pa neka slobodno promijene posao, i neka idu kopati kanale, radit u nekakvom skladištu ili slagati proizvode na police u Konzumu, ako će im to pomoći da se osjećaju bitno bolje. Što se tiče ponašanja učenika u školi: nije problem u profesorima, nego u ministarstvu. Učenike koji krše pravilnik i kućni red škole trebalo bi biti lako i po kratkom postupku sazivanja razrednog vijeća, nakon trećeg prekršaja izbaciti iz škole … A što se tiče ponašanja učenika izvan škole, to nije u nadležnosti ni škole niti ministarstva.

Sve kada bi, nastavnici u srednjim i u osnovnim školama (koji istini za volju imaju mnogo više posla u tjednu nego nastavnici na Fakultetima) imali plaće i po dvije tisuće eura mjesečno, i dalje bi cvokotali o svojem položaju i ugledu u društvu. Moramo se suočiti s činjenicom da visokoobrazovani ljudi danas više nisu tolika rijetkost kolika su možda bili u vremenima do 2. svjetskog rata, te da ih danas ima, onih nastavničkog smjera, da kažemo pučkim rječnikom: na bacanje, te sukladno tome visokoobrazovani ljudi i nastavnici danas više nisu na cijeni niti ne uživaju ugled kao pred 70 godina, i s tim se treba pomiriti. Osim toga, što se može očekivati od srednjoškolaca pubertetlija, naročito od onih u strukovnim školama: možda da gledaju nastavnike s udivljenjem kao nekakve uzore? Teško.

Živimo u društvu u kojem se obrazovanje i obrazovanost cijene i izazivaju divljenje i poštovanje jedino ukoliko su svojim nositeljima u stanju donositi velike zarade i profite, što je vrlo rijetko slučaj. Cijeni se sposobnost stjecanja novca, a ne obrazovanost i obrazovanje samo po sebi. Sustavi obrazovanja danas se smatraju tek alatima i alatkama na putu lansiranja i opremanja mladog čovjeka za život. Obrazovanje je samo alat na tom putu, i ništa više, a sustav školstva je tek alatka; neophodna, ali ipak samo alatka na putu. Profesorima, bolonjskim magistrima i nastavnicima svih tipova, ne preostaje drugo nego da se pomire s tim.

Tako je govorio Zoran, Brunin kolega s Odsjeka za klasičnu filologiju. Naime, prije nego što je dobio mjesto na Fakultetu, Zoran je niz godina predavao povijest i latinski na raznim školama širom hrvatske periferije. A okušao se i u različitim vrstama drugih, sasvim različitih poslova, kao što su npr. rad u skladištu i građevina. Iskustva mu, mora se priznati, nije nedostajalo.

Struktura labirinta

Brojni hodnici, katovi i naročito polukatovi, koji čine značajan dio unutrašnje strukture zgrade Fakulteta, mračni su i polumračni; od totalne tame i mraka spašava ih tek umjetna rasvjeta. Arhitekti zgrade, kako bi ostvarili što učinkovitiju i funkcionalniju strukturu niti nisu mogli postupiti drukčije. U tim mračnim i uskim hodnicima često tavore satima, čekajući ispite ili konzultacije, horde studenata. Pojedini Odsjeci Fakulteta odlučili su se, u administrativnom pogledu, dati prednost kvantiteti studenata pred kvalitetom rada i obrazovanja. Naravno, razlog su financije koje pristižu Fakultetu i njegovim pojedinim Odsjecima od prekobrojnog mnoštva studenata upisanih na studij uz plaćanje. Najčešće su proizvodili kadrove koji kasnije sa završenim studijem neće moći naći svoje mjesto pod suncem na tržištu rada; barem ne sa završenim studijem što su ga revno pohađali uz plaćanje nekih pet godina svojih života. No, koga briga, ako su oni spremni, voljni i u mogućnosti plaćati? To je samo moglo financijski koristiti Fakultetu.

Statistike sa Zavoda za zapošljavanje pokazuju kako od visokoobrazovanih građana na Zavodu ima najviše registriranih onih završenih društvenih smjerova, s diplomom prava ili ekonomije. Naravno, niti određene skupine završenog humanističkog usmjerenja, ne zaostaju mnogo na listama Zavoda. Država se tu, po svoj prilici nije smjela niti željela uplitati, s obzirom da Fakulteti unutar Sveučilišta imaju određen stupanj unutarnje autonomije, i pravo odlučivanja o svojim unutarnjim pitanjima.

Brunini kolege bili su različitih profila i statusa: fizičkih, psiholoških, intelektualnih, svjetonazorskih, bračnih; no svi su dijelili jedno što im je bilo zajedničko: zapeli su na ovom Fakultetu. Premda su se mnogi muški profesori zaposleni ovdje, zapravo, dosađivali, prihvatili su situaciju. Znaju da za njih ne postoji bolja alternativa. Osim toga, biti sveučilišni profesor još uvijek je status od visokog društvenog ugleda. Ne može svatko postati profesor, naročito ne na Bruninom Fakultetu. Nije dovoljno biti odličan student, makar i najbolji u svojoj klasi. Ipak je ključan odnos uspostavljen s nekim od profesora: jer svaki profesor sam sebi bira asistente i suradnike, tj. znanstvene novake.
Bruno se prisjećao: bilo je onih studenata koji su imali prosjek 5.0, isticali se kao studenti u različitim aktivnostima: bili demonstratori profesorima za cijelu svoju klasu, prisustvovali sjednicama nastavničkog vijeća odsjeka, isticali se postavljanjem pitanja na predavanjima, te su tako svima živo i jasno pokazivali koliko su zainteresirani i udubljeni u predmetnu građu … Drugim riječima: dali su sve od sebe, u pogledu truda i izvrsnosti, ali to im nije ništa pomagalo da budu izabrani u status asistenta ili novaka ukoliko su profesori već imali u vidu nekog svojeg kandidata ili kandidatkinju.
Na kraju krajeva, “ruka ruku mije”, bio je princip po kojem je funkcionirala cijela država, društvo i sve javne institucije. Izvrsnost kao kriterij bila je na djelu u onim situacijama kada su svi ostali mogući kriteriji izbora bili iscrpljeni ili zadovoljeni.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Paradigma (ne)bitnog

Čovjek je zagonetka samom sebi. Zašto tražimo? Tražimo da bismo se osjećali živima; da bismo živjeli. Što tražimo? Tražimo mogućnost, oblik postojanja, što ga najčešće nazivamo slobodom. Gdje ju nalazimo; tu slobodu? Nalazimo ju u promjeni.

Premda je život, sve u svemu, polagan proces (sazrijevanja), radost i zadovoljstvo životom ovise o mogućnosti intelekta/inteligencije da dovoljno brzo provodi kreativne promjene, da donosi lucidne i utemeljene u stvarnosti, konkretne i praktične zaključke koji osiguravaju, opet, dinamiku života. I opet je riječ o subjektivnom osjećaju dinamike. Slično je kod pisanja. Pisac koji zbog umora, ili rastrzanosti drugim, tekućim preokupacijama i problemima, nije dovoljno lucidan, odmoran i pribran – ne može osigurati dovoljnu dinamiku svom tekstu jer uslijed umora gubi sposobnost sažimanja.

Dinamika smjene odlomaka ili prijelaza na drugu temu; skok iz situacije u situaciju, povezan je s fokusom i održavanjem koncentracije. Onaj tko osigurava dinamiku svom tekstu, osigurava mu i zanimljivost. A dinamika teksta ili života, je opet u vezi s idejama, rješenjima, načinom mišljenja. Bezidejnost je najgori neprijatelj dinamike. Također, mnogo je drugih stvari koje ubijaju dinamiku; nedovoljna discipliniranost; neracionalnost; nedostatak osjećaja za minimalizam riječi i izraza. Međutim, kako bi se ostvarila dinamika, nije dovoljno samo biti discipliniran, fokusiran i dovoljno racionalan u prosudbama i sklon minimalizmu i redukciji (što će zasigurno naglasiti brojni urednici). Nužno je biti i dovoljno opušten, vjerovati u mogućnost igre, dopustiti sebi, prema potrebi, mogućnost preokreta. Pisac koji nije u stanju iznenaditi sebe, teško da će moći iznenaditi čitatelja. U svakom slučaju, predvidljivost teksta, kao i života, ubija … Neizvjesnost je neophodna.

Ne znam zašto sam uopće sve ovo pisao … Život je igra koja nalazi zadovoljstvo u sebi samoj, za vrijeme svojeg trajanja; slično kao i književnost. Sve ostalo je: paradigma nebitnog.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Mogućnost života

1.

Ponovno je došlo ljeto, i muškarci u njegovim godinama, kasnim tridesetima, ili u ranim četrdesetima, bilo samci, bilo u nekakvom braku, ponovno su bili prisiljeni promatrati mlade žene i djevojke, studentice, kako prpošno i bezbrižno prolaze gradom u kratkim haljinicama. Promatrajući ih tako, mlade, gipke, preplanule, nisu se mogli oteti pomiješanim osjećajima zavisti i duboke žudnje.
Promatrajući njihova gola i neoštećena koljena, vitke figure tijela, načas su povjerovali kako mogućnost “života” još uvijek postoji i za njih, naročito ako su bili samci. Pa niti oženjenima još uvijek nisu potonule sve lađe. Stabilnost i rutinska uhodanost braka nisu ih sprječavali da gledaju, maštaju i uživaju, makar nakratko, u tim prolaznim i nevinim trenutcima. Pa ipak, njihove žudnje, koliko god su bile istinske, snažne i stvarne, u njima nije bilo ničeg nevinog; barem ne u onom tradicionalnom poimanju nevinosti.

On, sada već etablirani nastavnik na Fakultetu, morao je skoknuti do čitaonice zaštićenog fonda jedne od gradskih knjižnica, gdje su, eto, imali knjigu koju je bilo teško ili gotovo nemoguće nabaviti igdje drugdje. U pomalo intimnom i ugodnom prostoru stare zgrade knjižnice (sagrađene u duhu secesije u posljednjem desetljeću 19. stoljeća), već je bio pripremio svoju bilježnicu i dvije kemijske: plavu i crvenu. Uslužna knjižničarka, mlada, ali neprivlačna i prekomjerno zaobljena, oniža plavuša, donijela je tri knjige što ih je zatražio. Odložila ih je na rub stola i ljubazno se osmjehnula, kao da mu je tim činom željela još jednom poručiti kako mu stoji na raspolaganju. Ne baš pretjerano veselo i entuzijastično, krenuo je prelistavati stranice prve od knjiga. Mada je inače, načelno i uglavnom, bio prilično zainteresiran za svoj posao i za područje kojim se bavio, jutros kao da mu je nedostajalo potrebne koncentracije i elana.
Nakon nekoliko ovlaš prolistanih stranica, i bilježaka što ih je učinio, bilježeći bibliografske podatke vezane uz knjigu, pogled mu je ubrzo privukla mlada, preplanula brineta ugodnog i finog izgleda, za jednim od stolova, dijagonalno od njegovog.
Njeno mlado i vitko tijelo resila je ljetna haljinica bez rukava (prije: dvodijelni komplet) šarenog, cvjetnog uzorka, pored lijepog lica i ruku, otkrivajući proporcionalno modelirana koljena i noge. Djelovala je sasvim udubljeno u svoj posao čitanja, memoriranja i analize, tko zna čega. Djelovala je koncentrirano i posvećeno radu, kao da je sasvim nesvjesna okoline i ljudi što ju okružuju. Posvećena nevinost, neopterećena vlastitim seksipilom, koji kao da se podrazumijevao u smislu prisutnog, ali sasvim normalnog i prirodnog dijela osobnosti.

Njemu, već razvedenom muškarcu, iza kojeg je bio taj jedan, nesretan brak, mnoge tajne, strategije i taktike ženskog postupanja, bile su poznate. Nije ga bilo lako obmanuti i zavesti; nije se dao. Kada bi ga neka žena od prve, odmah i previše tjelesno privukla (situacija u kojoj bi neki neiskusan mladac već bio izgubio svoj kompas zdravog rasuđivanja i razuma), za njega, bilo je dovoljno da se prisjeti da je i ta žena živo biće kao i svako drugo, i da zamisli, kako i ona redovito kaka i krvari, i da je sva od mesa i kože na kojoj se s vremena na vrijeme pojavljuju nekakve crvene, upaljene bubuljice i prištići, na toj izvana, naizgled lijepoj i zaobljenoj stražnjici; i to sasvim blizu čmara.
Možda baš upravo stoga, što je ženska tjelesnost i ljepota, toliko osjetljiva na protok vremena, neke cvjetove i cvjetiće trebalo je ubrati u ranim satima njihove cvatnje; dok su još orošeni svježinom jutarnje rose – pomislio je zaigrano i pomalo zajedljivo. Njegov posao u zaštićenom fondu čitaonice, primicao se kraju. Još uvijek je ispod oka, tu i tamo, bacao pogled i promatrao onu brineticu. Pokušavao je odavati zainteresiran, ali ne previše nametljiv dojam. Nekoliko puta uhvatila je njegov pogled; no to ionako nije ništa neobično; mladi ljudi, a naročito studenti ionako većinom niti nemaju nekog drugog važnog posla, osim da uče i očijukaju (flertaju ili flertuju – što bi se kazalo).

U umu je odbacio bilo kakvu mogućnost upoznavanja vitke i krhke brinete u laganoj haljini, te je odnio knjige do pulta neprivlačne knjižničarke. Ova je djelovala sasvim neprimjetno i gotovo u potpunosti stopljeno s okolišem, što je dijelom bila posljedica toga što je sva bila posvećena i udubljena u surfanje internetom. Kada su tri knjige, uz lagan udarac, sjele na rub njezinog informacijskog pulta, knjižničarka je podigla pogled, odvojila se od ekrana kompjutora, i tretirajući korisnika kao nužno zlo, onako usputno, upitala: – Prezime?
– Cindrić – promrmljao je, zahvalio i dohvatio svoju člansku iskaznicu. Okrenuvši se prema vratima, u taj trenutak je opazio kako vitka brinetica u šarenoj haljini izlazi iz prostorije. Bez ikakvih naročitih namjera ili primisli krenuo je istim putem. Znao je da baš onda kada kreće s nekakvim uzbuđenjem i jasnom namjerom lova u sebi, da tada obično od svega ne bude ništa. Osim toga, čovjek u njegovim godinama morao se čuvati prekomjernih uzbuđenja; ne samo zbog zdravlja i povišenog krvnog tlaka, već i zato što je bilo potpuno logički neprimjereno i glupavo da se čovjek njegovih godina i iskustva uzbuđuje radi nečeg što bi se možda moglo dogoditi, a najvjerojatnije se ništa niti neće dogoditi. Gledao je u njezina leđa, dok je elegantno odmicala hodnikom, u crnim cipelama s potpeticom, njišući lagano u hodu, ali ipak ne pretjerano, poput kakve manekenke, vitke konture mladog tijela.

Izašao je kroz vrata zgrade iz polumračnog hodnika, pored poluusnulog portira, u svjetlo velikog perivoja knjižnice. Uz staze pošljunčane sitnim, svijetlim šljunkom, raslo je staro stoljetno drveće: platane, ili tko bi ga znao. U sjeni krošnji golemog drveća, na smeđim klupicama, sjedili su studenti, umorni i iscrpljeni, vjerojatno od pretjeranog učenja. Primijetio ju je. Od izlaza krenula je pošljunčanom stazom prema nekoliko metara udaljenoj metalnoj pepeljari na stalku, ovdje postavljenoj brigom bibliotečne uprave i ravnateljice (kako korisnici ne bi imali izgovor za bacanje opušaka u šljunak).
Na trenutak je zastala, i posegnula rukom u malu crnu torbicu što joj je visjela s ramena, kao dio njenog ženskog identiteta; nešto je tražila. Vjerojatno je pušač, pa traži kutiju i upaljač – pomislio je. Prekapajući po maloj torbici, našla je tražene predmete; međutim, izvlačeći ruku van, pomalo nespretno, nešto joj je ispalo. Iskoristio je svoju priliku: prišavši joj, još uvijek s leđa, sagnuo se i pokupio papirić, ispao na šljunak pored njezinih nogu.
– Oprostite gospođice, ispalo vam je ovo – rekao je – pružajući joj izgužvanu novčanicu od 10 kuna.

Eto, tako je to bilo. Tako je on, Bruno Cindrić, sveučilišni profesor književnosti, sa svojih 39 godina života, upoznao nju, Antoniju Dvorski, 22-godišnju studenticu ekonomije i međunarodnih odnosa.

2.

Opće je poznato, i nije apsolutna rijetkost da određen dio muške profesorske populacije na fakultetima ne uspijeva ostati imun na draži studentica. Ispada da je to naročito slučaj na onim fakultetima na kojima najveći dio studentske populacije čine studentice, što se posebno odnosi na fakultete društvenog, ali i humanističkog područja.
Bruno je bio svjestan toga. Na fakultetima se znalo o tome, šuškalo se u kuloarima, na kavama, uz podsmijeh i došaptavanja šalilo se na račun pojedinaca “za koje se znalo” da im takvo ponašanje nije strano. No, sve se to držalo nekako zapravo kao privatna stvar tih pojedinaca, i nije se tome pridavalo naročito pozornosti. Međutim, neugodne glasine znale su ponekad naći svoj put i do profesorskih supruga.

Pa i sam Bruno je, istini za volju, imao iza sebe dvije takve avanture sa studenticama. Međutim, otkako su nedavno u javnost dospijeli slučajevi policijske istrage sa sudskim epilozima, povodom slučaja u kojem je studentica ucjenjivala, planski i organizirano, profesora s kojim je imala avanturu, cijela ta igra sa studenticama postala je preopasna. Kako za obiteljski i bračni život profesora, tako i za njihovu reputaciju, što je na kraju moglo rezultirati i gubitkom zaposlenja radi “neetičnog postupanja nastavnika i nanošenja ozbiljne štete reputaciji dotične visokoškolske ustanove kao i cjelokupnom ugledu sveučilišta”. Tako su barem glasila službena objašnjenja onima kojima je raskid ugovora o radu uručen. Odjednom, nitko više nije bio siguran; svi kabinetski švaleri bili su ugroženi. Naime, nikada se sa sigurnošću nije moglo znati, hoće li, kada i koja od tih “ljubavnica”, ponukana nizom javnih razotkrivanja “seksualnog napastvovanja” u medijima, izaći van, u javnost, i s kojim i kakvim dokaznim materijalom. Jebači su se pomalo pritajili po kutovima, kao pauci kada osjete da se njihova mreža trese, a uzrok trešnje nije uobičajen plijen nego nešto mnogo jače i opasnije.

Da, istina, bilo je takvih studentica, mora se priznati, određen postotak u cjelokupnoj studentskoj populaciji, koje su se palile na autoritet i šarm pojedinih profesora; na takozvani osjećaj moći za koji se osjećalo da struji “ex cathedra”. Naprosto, prema Bruninom osobnom iskustvu, bilo je tu onih pohotnica i napaljenica koje su naprosto uživale u tome da se dovedu u poziciju da profesora, u najdoslovnijem smislu riječi, mogu držati za jaja. Prema vlastitom priznanju, što ga je Bruno doznao iz prve ruke, od jedne od njih, držati profesora za jaja davalo je poseban osjećaj moći. Glupo, zar ne? Ali eto, svega ima …

Kako rekosmo, na Bruninom fakultetu, svi dotad aktivni, pomalo su se pritajili … nadajući se kako ih ud ipak neće koštati glave.

3.

Predmet što ga je B. predavao zvao se: “Pregled svjetske književnosti od romantizma do modernističkog eksperimenta”, a obuhvaćao je razdoblje od ranog romantizma, kraja 18. stoljeća, pa sve do 1. svjetskog rata, što bi se nekakvim poznatijim, prijelomnim povijesnim događajima okvirno moglo odrediti kao razdoblje od Francuske revolucije 1789. godine pa sve do početka 1. svjetskog rata, 1914. godine. Cilj ovog kolegija bio je upoznati studente s najvažnijim i temeljnim povijesno-književnim i općenito, umjetničkim i kulturnim procesima, pojavama i obilježjima ovog izuzetno važnog razdoblja u povijesti zapadne civilizacije. Kolegij je, dakle, bio zamišljen više kao jedan historijski pregled epohe, gdje je u istinskom duhu aktualne interdisciplinarnosti i multidisciplinarnog pristupa, valjalo studentima predočiti uzajamne odnose, poticaje i međuovisnosti između tadašnje ekonomije, tehnološkog napretka, društvenih odnosa, duhovne klime, najvažnijih tadašnjih političkih tokova s jedne te umjetnosti, tj, poglavito književnih ostvarenja, s druge strane. Zaista, bilo je to ključnih 120-130 godina europske povijesti i kulture, kada su se iz previranja dugotrajnih povijesnih procesa temeljem tehnološkog napretka mijenjala i europska društva te društveni odnosi, što je kao i uvijek svoje ogledalo pronašlo u umjetničkim i književnim kretanjima, tj. u obliku i u okvirima tzv. “stilskih formacija” od ranog njemačkog romantizma pa sve do pojave i prvih manifestacija futurizma i ekspresionizma neposredno pred i tijekom 1. svjetskog rata. Cjelokupno naše današnje, moderno doba, u duhovnom je smislu, kao zaseban odsječak povijesti službeno započelo u 18. stoljeću, nastupom prosvjetiteljstva. Francuska revolucija tek je jedna događajna točka kristalizacije u kojoj su kulminirali brojni, ranije započeti procesi. Eto, dakle, uspostaviti vezu između opće povijesti i povijesti književnosti, bio je Brunin specifični zadatak. Pokazati da je književnost u prvom redu ogledalo društva i njegove duhovne klime.

Odaziv na predavanja bio je osrednji, unatoč tome što je B. obilato koristio slikovni materijal sa svog računala te ga projektorom pričvršćenim za strop projicirao na bijelu podlogu. Bilo je tu portreta obrađivanih pisaca, prikaza tadašnjih istaknutih likovnih i arhitektonskih djela, naslovnih strana prvih izdanja. Na sličicama su ozbiljno i smireno, pa čak i vedro pozirali Goethe, Schiller, Novalis, Hoelderlin i kolege im filozofi. Njemački su rani romantičari ključni u kronologiji uvođenja i manifestacije duha novog vremena; odmah nakon J. J. Rousseau-a.

Iako J. W. Goethe (1749 – 1832) i F. Schiller (1759 – 1805) slove kao najpoznatiji njemački stvaratelji – klasici tog razdoblja, Bruni su, iskreno, puno draži bili Novalis i Hoelderlin. Zapravo, manje je poznato da je “veliki” Goethe često djelovao prema radovima mlađih kolega kao maliciozni arbiter, često sprječavajući objavu njihovih djela u tada najutjecajnijem njemačkom književnom časopisu “Athenaeum”, čijim je urednikom bio. Tako je zaustavio tiskanje Novalisova spisa “Kršćanstvo ili Europa”, kao i nekih Hoelderlinovih radova, izjavivši usputno kako je Hoelderlin po njegovom sudu, “ueberspant”.

4.

Antonija se već nakon dvaju susreta razotkrila kao prava zavodnica. Ispod slike krhke i zgođahne brinete, kose odrezane nešto iznad ramena, krila se prava tigrica. Nakon večere na koju su izašli, a bio je to njihov drugi zajednički večernji izlazak, ukoliko se ne računa onu prvu kavu na dan upoznavanja, Antonija je preuzela inicijativu. Kada su u šetnji odmakli oko dvije ulice od restorana, na jednom pomalo izoliranom mjestu, bez mnogo prolaznika, ispod svjetala gradske rasvjete, Antonija je zastala, okrenula se Bruni sučelice, obavila ruke oko oko njega i nježno ga poljubila. Poljubac je otkrivao duboku strast, žudnju i potrebu. Bruno se prepustio. Bilo je to zaista lijepo i divno iskustvo. I sam je planirao izvesti nešto slično, ali eto, ona ga je preduhitrila. Nježno, ali učinkovito. Ljubila se zatvorenih očiju, uživajući u dugom poljupcu.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Pisac i njegova misija

Poslati osobnu poruku jednog “ja” ostatku svijeta, ili, omogućiti čitatelju da kroz identifikaciju (ili barem djelomično prepoznavanje) sebe s likom/likovima iz romana doživi katarzu, olakšanje i utjehu, uz povećanu spoznaju o tome kako nije sam u svijetu?

1.
Dosta pisaca, kad počnu s ozbiljnijim pokušajima pisanja, čini mi se da nastupaju s onim ciljem: poslati poruku … u svijet, čitateljima, ljudima. Međutim, sada mi se nekako čini da u slučaju pisanja romana i nije toliko važno ono što želi reći, poručiti pisac čitatelju, nego da je važnije čitatelju dati nešto psihološki autentično, s čim će se on/ona moći zbližiti i do određene mjere, ukoliko ne već identificirati, a ono barem sprijateljiti. Potrebno je osmisliti lika koji će biti na neki način blizak našem čitatelju, našem suvremeniku … u okružju koje će čitatelju, barem psihološki biti blisko i uvjerljivo, temeljem zakučastih mehanizama koji djeluju u našim suvremenim društvima; mehanizmi odnosa među ljudima, mehanizmi samopoštovanja i slike o samima sebi. Naš glavni lik je uglavnom izgubljen u istim pitanjima i nedoumicama kao i njegov čitatelj… Identifikaciju je teško izbjeći. Osjetljivi smo posebno na krikove nekog tko bismo mogli biti mi … Zapravo, posebno smo osjetljivi kada naš lik vrišti, u mislima makar, upravo ono što bismo i mi sami u određenim situacijama najradije vrištali.

Kada se jednom čitatelj zbliži/identificira/sprijatelji blisko s glavnim likom, uglavnom junakom u anti-priči, tada ga je moguće sprovesti kroz razne predjele … za koje je bitno uglavnom to da sadrže autentičan osjećaj stvarnosti izdaje, samoprepuštenosti, očaja, bezizlaznosti, a često i osjećaj naslućivane dublje izgubljenosti, koja izvire često iz metafizičkog, sudbinom određenog jastva svakoga od nas.

I tako to: uhvatiti čitatelja u mrežu njegove vlastite stvarnosti; u očaj koji izbija iz činjenične objektivnosti svakidašnjeg življenja. Vrlo teško je čovjeku da prizna sam sebi koliko je njegova stvarnost zapravo daleko od njegovih vlastitih želja i očekivanja. Naš lik često je zarobljen u svojoj sadašnjosti. Najčešće mu budućnost služi kao alibi za sadašnjost, pa smatra kako će sadašnjost u budućnosti biti puno bolja od ove aktualne sadašnjosti … Loš je to recept: trpjeti u sadašnjosti za bolju budućnost. Ako se ništa ne poduzme, i ne preokrene u načinu razmišljanja, sadašnjost će uvijek biti patnička.

2.
PRIČE O KRIZAMA INDIVIDUE: Apulejev Zlatni magarac ili knjiga metamorfoza; Houellebecqovo Širenje područja borbe; Kafkin Proces …

Kriza pojedinca (individue) uvijek je bila zahvalna tema: stvarna je, realna; opasno stvarna, i samim time što je stvarna – intrigantna. Dotiče se svakog od nas; svaka individua može postati predmetom, ako ne već romana, onda barem nekakve priče.Ne zanimaju nas pritom toliko sami događaji, ili detaljni opisi toga kako su predmeti izgledali izvana; više nas zanimaju doživljaji i razmišljanja (taj opasan tijek misli) glavnog lika: njegova opažanja i primjedbe koje su istodobno logičke i duhovite. Pošto su, inače, postupci drugih ljudi (kada ih mi promatramo sa strane) uglavnom nelogični, smiješni, kontradiktorni, pokazujući nam koliko su ljudi zapravo jadni i smiješni u svojim nastojanjima. Ima u promatranju drugih i određene utjehe: naime, dok se bavimo drugima, barem ne promatramo sebe.

Jedan od prvih romana u svjetskoj književnosti, barem koliko je meni poznato, koji se pozabavio unutarnjom krizom pojedinca je roman iz antičkog rimskog razdoblja: Zlatni magarac ili knjiga metamorfoza, pisca Apuleja. Roman opisuje put mladog i naivnog čovjeka, koji tjeran vlastitom znatiželjom upada u niz misterioznih situacija tijekom kojih, iako biva pretvoren u magarca, stječe značajno životno znanje i iskustvo. Na kraju stječe uz mudrost i iskustvo i priliku za preobrazbu natrag u čovjeka. Ovog puta u prosvijetljenog čovjeka.

Drugi značajan romanopisac je naš suvremenik Michel Houellebecq; o njemu ne treba posebno mnogo govoriti jer je to učinjeno već mnogo puta, i od strane moje malenkosti. Houellebecq je svojevrsni šampion u opisivanju unutarnjeg svijeta suvremenog čovjeka: pojedinca, samca, muškarca …

Treći značajan romanopisac što ga moram spomenuti je slavni Kafka i njegov roman Proces.

Jedno od pitanja što si ga povremeno postavlja svaki pričopisac ili romanopisac glasi: što bi bilo bolje: pisati roman u “ja” formi pripovijedanja ili u “on/ona” formi?
Bez obzira za koju perspektivu se pisac odluči, konačan cilj ostaje isti: uvući čitatelja odmah, na početku, u svijet mišljenja i razmišljanja glavnog lika; uvući ga u njegovu mrežu. Unutarnji, doživljajni svijet glavnog lika, ono je glavno što daje homogenost cijelom romanu; doživljajni i misaoni svijet glavnog lika; atmosfera “vanjskog svijeta” viđena očima glavnog lika. Ne treba niti spominjati da je psihološka autentičnost glavnog junaka pritom od ključne važnosti.
Pa ipak, kako smo na jednom drugom mjestu, u jednom drugom tekstu ustvrdili, ne radi se u slučaju “autentičnosti” o nekakvoj običnoj dokumentarnosti. Zadatak pisca je uvijek da odabire i selektira koje i kakve će misli i impresije svojeg junaka/glavnog lika propustiti u svijet, prema čitatelju.

3.
Uvjerljivost nekog pisca romana ili priča, svodi se na uvjerljivost njegovih likova; osjećaj kako su stvarni, kako su naši suvremenici; naši supatnici, ali ipak specifični. Tek kada lik za čitatelja postane “stvarna osoba” koja zaista živi, bez obzira gdje, ali ipak i neosporivo živi, tek tada je roman uspio. A gdje se dvije “srodne duše”, ona čitatelja, i ona glavnog lika, mogu bolje sastati nego u podudarnosti misli i razmišljanja? U podudarnosti situacija, šokova, dvojbi; u podudarnosti zabluda i osvještavanja … Glavni lik – to smo mi, barem djelomično.
Ponekad se poneki od čitatelja prepozna u usputnim likovima i karakterima što ih glavni lik susreće na svom putu, i nužno ih, komentira. Ponekad je prepoznavanje u komentarima glavnog junaka bolno. Tragično je biti jedan od usputnih likova kojem je uzeta mjera i prezentirana u sažetom i istinitom komentaru.

No, vratimo se romanima spomenutima u prvom dijelu izlaganja: Apulejev rimski Zlatni magarac prvo je takvo literarno, fikcijsko, pripovjedno prozno djelo, koliko je meni poznato, pisano u “ja” formi; u prvom licu. U prvom licu pisan je i najveći dio romanesknog opusa M. Houellebecqa. No, Kafkin Proces, roman je pisan u “on” formi, u trećem licu, kao što otkriva već njegov početak:

“Bit će da je Josefa K. netko oklevetao jer su ga jednog jutra uhitili, iako nije učinio nikakvo zlo. Kuharica gospođe Grubach, njegove gazdarice, koja mu je svako jutro oko osam sati donosila zajutrak, ovaj put nije došla. To se još nikad nije dogodilo. K. je čekao neko vrijeme, gledao s jastuka staricu koja je stanovala preko puta i koja ga je, posve neuobičajeno, radoznalo promatrala, a onda je, u isti mah začuđen i gladan, pozvonio. Začas netko pokuca na vrata i u sobu uđe čovjek kojega još nikad u tom stanu nije vidio. Bio je vitak, ali čvrsto građen,u tijesnu crnu odijelu koje je, kao kakvo putno odijelo, bilo pripasano s puno nabora, džepova, kopči i puceta, zbog čega se doimalo vrlo praktično, iako nije bilo jasno čemu sve to služi.”

Kao što je vidljivo već iz ovog, uvodnog dijela, romanom već od samog početka dominira osjećaj i atmosfera čuđenja; začuđenost glavnog lika nad neobičnim događanjima u njegovoj uobičajenoj okolini. Lik se probudio jednog jutra, i stvari su bile neobične; ustanovio je da je njegova rutina narušena. Nešto nije bilo u redu. Nešto je bilo čudno … ali teško je bilo dokučiti što točno te sve neuobičajenosti imaju značiti, i kamo to sve zapravo vodi.
Svi konkretni predmeti, osobe i opisi stvari imaju tek vrijednost simbola koji grade spomenutu atmosferu, ali je ne objašnjavaju: i kuharica, i vrijeme (osam sati), i zajutrak, i krevet (asociran kroz jastuk) na kojem glavni lik nakon buđenja leži; i neobično postupanje starice koja živi preko puta, a koju K. očito vidi, ležeći u svom krevetu. I zvonce, i kucanje na vrata. Simbol je, i čovjek u tijesnom crnom odijelu, opremljenom brojnim džepovima, kopčama, pucetima, za koje nije bilo jasno čemu točno služe.

Lik je pokrenut vlastitom psihologijom koja ga upućuje da zapaža pojedine detalje. Fokusiranost junaka na specifične detalje je ključna. Uslijed poremećene rutine, svijet se odjednom doima sasvim drukčije; kao mjesto nerazumijevanja točne funkcije ljudi, stvari, događaja, značenja i smisla u odnosu na cjelinu zbivanja. Obične stvari i detalji postaju opskurni simboli, navijestitelji i glasnici koji upućuju na nešto, ali nije sasvim jasno na što. Glavni lik se probudio, i sve mu se čini nekako zlokobno, ali pod utjecajem iskustava života kojim je dotad živio, još uvijek vjeruje, i još uvijek mu se čini kako postoji nekakvo logično, normalno objašnjenje i razjašnjenje za ovu, naizgled neuobičajenu situaciju. Jer, zašto bi ovaj svijet bio zapravo bitno drugačiji od onoga što o njemu znamo, i u što vjerujemo da jest?

Pomalo, ovaj početak Kafkinog najpoznatijeg romana Proces, napisanog otprilike u vrijeme oko 1. svjetskog rata, i ozračja tog vremena (smrt Austro-Ugarske monarhije, i buđenje nečeg novog), podsjeća nas svojom atmosferom na početak i uvodni dio jednog drugog kultnog ostvarenja, sa samog kraja 20. stoljeća. Riječ je o izvanknjiževnom, ali jednako dojmljivom ostvarenju, slične atmosfere: film “Matrix”, prvi dio. Sličnost između tih dvaju ostvarenja, Kafkinog Procesa i filma Matrix, zacijelo nije slučajna. Pri čemu je jasno kojem ostvarenju pripada uloga vjerojatnog modela-uzora.

Poslati osobnu poruku jednog “ja” ostatku svijeta, ili, omogućiti čitatelju da kroz identifikaciju (ili barem djelomično prepoznavanje) sebe s likom/likovima iz romana doživi katarzu, olakšanje i utjehu, uz povećanu spoznaju o tome kako nije sam u svijetu u takvim, specifičnim problemima?

Kako god bilo da bilo, za svakog pravog pripovjedača, ključno je uhvatiti čitatelja u mrežu svijeta u kojem može prepoznati, makar djelomično, neka vlastita, još uvijek do kraja neprobavljena, iskustva. Možda se bit i motiv konzumacije književnosti krije upravo u tome: pronaći način kako probaviti i podnijeti samoga sebe i vlastito postojanje.

Foto: scena iz filma Proces Orsona Wellesa (1962.)

Krunoslav Mrkoci: Zašto nisam oduševljen Lovecraftovim pričama?

Zašto nisam oduševljen Lovecraftovim pričama; zašto nemam strpljenja čitati romane Tolkiena; zašto mi igrani serijal Ratovi zvijezda djeluje krajnje djetinjasto … Uvjerljivost stvarnosti i neuvjerljivost priče.
“Dvadeseto će se stoljeće možda pamtiti kao zlatno doba epske i fantastične literature, kad se jednom rasprše mlake magle mekane avangarde. Već je dopustilo pojavu Howarda, Lovecrafta i Tolkiena. Tri radikalno različita univerzuma. Tri stupa “književnosti sna”, koje podjednako prezire kritika i voli publika.
Nije važno. Kritika na kraju uvijek priznaje svoje pogreške; odnosno, preciznije, kritičari na kraju umiru i zamjenjuju ih drugi.”
Michel Houellebecq: “H. P. Lovecraft: Protiv svijeta, protiv života”

Moram priznati da mene osobno Lovecraftove priče nisu ničim očarale niti su me ičim privukle. Zapravo, vrlo je vjerojatno da nikada niti ne bih čuo za tog američkog pisca priča koje leže na granici fantastike i strave, a za koje se kaže da izviru iz svijeta kojim dominira stvarnost nalik na stanje sanjanja, noćnih mora i košmara. Howard Philips Lovecraft (1890 – 1937), poznat kao pustinjak iz Providencea, čovjek koji nikada nije niti napustio Novu Englesku jer nije imao dovoljno novca za putovanje do Europe, koja bi ga zacijelo fascinirala, ako ničim drugim, onda svojom arhitekturom. Kao što rekoh, za Lovecrafta, čije priče me nakon čitanja nisu dodirnule niti očarale, čuo sam proučavajući djelo i bibliografiju francuskog pisca Michela Houellebecqa; suvremenog klasika (rođen 1957.) koji je čitao Lovecrafta još kao tinejdžer te je početkom dvijetisućitih napisao opširan esej posvećen Lovecraftu: Protiv svijeta, protiv života. Bilo je to odavanje počasti, i valjda, osjećaj nekakvog duga prema inspiratoru mladenačkog doba. Jedino što me zapravo privuklo kod Lovecrafta je njegova osobna biografija, način života, i psihologija po kojoj je živio i sebi objašnjavao svijet.
Za mene, sada kao odraslu osobu, Lovecraft-pisac naprosto nije uvjerljiv. Nikakav “Cthulhu” niti strašna bića iz dubina svemira ne mogu me dirnuti. Ne nakon gledanja i obožavanja “Star Trek” serijala; ne nakon “Istjerivača” i nakon saznanja o izvješćima iz Scolea … Niti nakon susreta s obilnom građom o zabilježenim slučajevima UFO koji lete iznad nuklearnih postrojenja. Ne nakon izvješća o otmicama, krugovima u žitu, i malenih predmeta nepoznatog sastava pronađenih u otetima …Ne nakon očaranosti i susreta s opusom Davida Lyncha.
“Prava” stvarnost, koju zavjesa površine odvaja od istine, koju je teže, ali ipak donekle moguće vidjeti, za mene je bila uvijek pravi izazov. Stvarnost, sa svim skrivenim uzrocima i načinima nama nerazumljivih i neprepoznatljivih mehanizama, za mene je bila “prava stvar”. Istina stvarnosti koju treba dokučiti; stvarnost kao ultimativni misterij. “Ono što vidimo tek je posljedica onoga što ne razumijemo” – oduvijek je bila moja deviza.
Proučavanje povijesti da se otkriju pravilnosti i mehanizmi ponavljanja. Stvarnost je velika tajna za onoga tko nema vremena ili strpljenja promatrati dovoljno dugo, pažljivo, duboko ili ustrajno.
U mojem djetinjstvu sanjarenja su bila povezana s dalekim, neotkrivenim krajevima, zemljama, morima, s mirisom određene egzotike … Japan, srednja i južna Amerika; Amazonija … prošlost; drugi ljudi, drugi krajevi. Grčke falange, tržnica u Ateni, hramovi … Cezar, Hanibal, Gali i slonovi … Čitao se Jules Verne, Zane Gray, James Clavell … Naći ono što tražim: zajedničko, ali različito.
Znanstveno zamišljena stvarna budućnost oduvijek me mogla fascinirati; poput sovjetskih SF romana o kozmonautima … Međutim, snovi, čupava i dlakava bića, niti su me fascinirala niti su mi zadavala strah. Na kraju krajeva: čupavo i dlakavo biće koje postoji, ali ne govori, može se naći gotovo u svakom-drugom dvorištu …
Fasciniralo me oduvijek, i plašilo, samo ono što bi moglo biti stvarnost i stvarno … ono što ima potencijal stvarnosti. Ljudska društva i sustavi, poput ovog našeg današnjeg, prizvođačko-industrijskog i bankarsko-profitabilnog, nikada me nisu fascinirali previše. Jer kao što nas povijest uči: ljudski sustavi organizacije i funkcioniranja mijenjaju se: dolaze, odlaze, prolaze, itd. I uvijek su, u pravilu, neopisivo dosadni suvremenicima koji u njima moraju tavoriti iz dana u dan, iz godine u godinu svog života.
Dakle, jasno je: mene samo stvarnost, bila ona prošla ili sadašnja, može fascinirati … naprosto, jer je stvarnost. Kako bih učinio sebi život jasnijim i podnošljivijim, otvorio sam vrata prošlosti kroz proučavanje povijesti. Prošlost je jednako stvarna kao sadašnjost. Po čemu bi sadašnjost (tek jedan malen trenutak u postojanju) mogla biti veća, važnija od prošlosti? Sadašnjost je ništa drugo nego nus-produkt prošlosti. A i sama sadašnjost, velikom brzinom, pretvara se u prošlost. Prošlost je prava pravcata riznica svega što je bilo; pa čak i naviještaja budućnosti.
UFO dokumenti, Biblija; pitanja: Tko je Jahve? Je li Zacharia Sitchin bio u pravu? – prava su pitanja … Tko su bića iz drugih dimenzija? Postoji li zagrobni život i reinkarnacija; što dokazuje terapija hipnotskom regresijom (iznesena u djelu Život prije života, Raymonda Moodyja, jr.) ?
No, tajna, jednom kada se otkrije, uvijek djeluje manja; običnije, gotovo dosadnije, nego prije. Jednog dana, kada se otkrije mnogo toga, i kada se shvate principi funkcioniranja gotovo svega, neće nam preostati drugo nego da se ponovno suočimo sa samima sobom i vlastitim postojanjem, što je ujedno najteži, najizazovniji, ali i najdosadniji zadatak ikad …
Bilo koja, i bilo kakva priča, da bi zaokupila, da bi ponijela, da bi djelovala, mora djelovati autentično i stvarno; granice između priče i stvarnosti moraju biti izbrisane, a to je moguće jedino na planu psihologije iskaza. Pisac, na kraju krajeva, i nije ništa drugo nego manipulator koji preko iskaza manipulira tuđom psihologijom, uz svesrdni pristanak, (pa i traženje) onog koji je uživatelj/korisnik manipulacije …

Ilustracija: http://villains.wikia.com/wiki/Cthulhu_(Lovecraft)