Arhiva oznaka: Krunoslav Mrkoci

Krunoslav Mrkoci: Povijest ljudske spolnosti

Kada bi čovjek mogao u seksualnom smislu biti nevin i neutralan na različite vrste podražaja, ne bi dio svećenika bili homoseksualci, drugi dio ne bi dirao djecu, a treći ne bi imali jednu ili više ljubavnica … Pitam se što čini četvrta skupina svećenika …? Oni vjerojatno samo onaniraju u osami sobice, a poslije vrše pokoru. (Danas sve rjeđi koriste autoflagelaciju.) Pitam se, postoje li i oni, uistinu predani i sveti, koji su se uspjeli oduprijeti mislima na neku svoju slatku župljanku. (Zna da je sladak miris iz njenih usta zapravo zadah Sotone koji ga kuša skrenuti s pravog puta.)

Nedavno sam saznao da su kastrati, koji su u Italiji, naročito tijekom 18. stoljeća bili česta pojava (kastrirani kako bi se spriječio razvoj njihovih glasnica), zapravo bili dobri ljubavnici, i da su ih neke žene obožavale jer je spolni odnos s njima, navodno, bio siguran po pitanju začeća … Međutim, jedan kastrat je čak imao i djecu jer je, navodno, posjedovao i treći, skriveni testis. Tako se barem priča …

Inače, zanimljiva je povijest ljudske spolnosti. Vrhovni bogovi Sumerana u pravilu su ženili svoje polusestre po ocu, kako bi se održala čistoća krvne loze. Egipatski faraon također je u pravilu ženio svoju polusestru po ocu. (Otac je u pravilu imao čitav harem žena iz raznih dijelova tadašnjeg Bliskog istoka; međutim, glavnom ženom bila mu je rođena polusestra.)
Pa čak je i biblijski praotac modernih bliskoistočnih nacija (kako Hebreja, tako i Arapa), Abraham, za ženu dobio svoju polusestru po ocu, Saru.

Jedna od najzanimljivijih epizoda iz Starog zavjeta je ona o uništenju Sodome i Gomore. U toj priči, Abrahama su posjetila tri tajanstvena posjetitelja koji ga obavještavaju da je donijeta odluka o uništenju ta dva grada jer je velika vika na njih zbog njihovih prijestupa. Koliko znamo, dva su anđela poslana u taj grad da izvedu Abrahamovog nećaka Lota i njegovu obitelj. Što znamo o prirodi prijestupa počinjenih u tim gradovima? Znamo tek da su stanovnici Sodome primijetili da je Lot dobio dva posjetitelja, pa lupaju na vrata izražavajući želju: Predaj nam ih da ih se namilujemo … Lot im odgovara da su oni njegovi gosti, i da će im radije predati svoje dvije nevine kćeri. Međutim, dva posjetitelja tada interveniraju, otvaraju vrata i trenutno osljepljuju podivljalu gomilu …potom izvode Lota i njegovu obitelj iz grada. Opominju ih da se nipošto ne osvrću. Znamo što se dogodilo Lotovoj ženi.

Kada su bili izbjegli daleko od grada, sklonjeni u nekakvim spiljama u brdima, Lotove kćeri zavapiše: Gdje ćemo sada naći sebi muževe, kada gradovi su uništeni?
Napile su oca Lota vinom te su tada stupile u spolni odnos s njim. Tako su, zapisao je starozavjetni hebrejski pisac, od Lota i njegovih kćeri nastali određeni narodi u okolici, kojima je Lot praotac.
Dakle, gradovi Sodoma i Gomora uništeni su zbog prijestupa (grijeha) njihovih stanovnika, zbog njihove opačine koja je, po svemu sudeći, između ostalog uključivala i zlodjela vezana uz spolnost. Lot i njegova obitelj tretirani su kao pravedni te su spašeni i pošteđeni uništenja, da bi potom, kasnije, Lotove kćeri obljubile vlastitog oca s ciljem da steknu sebi potomstvo … To je valjda i prema starozavjetnim kriterijima (koji su podrazumijevali brakove i razmnožavanje srodnika) moralo biti neobično.

Određena društvena segregacija koja je postojala među spolovima u staroj Grčkoj, dovodila je do toga da su, bez naročite mogućnosti otvorene komunikacije sa suprotnim spolom, ljudi se više okretali vlastitom spolu, s kojim su i najčešće bili u kontaktu. Poznate su nam priče o pjesnikinji Sapfo, za koju se tvrdilo da je vodila školu za odgoj ženske čeljadi na svom rodnom otoku Lezbosu. Pošto je bilo uobičajeno da se mladići kreću u muškom društvu, razvio se u civiliziranim gradovima Helade običaj da mladići pohađaju gimnasion, vježbalište (koje je steklo ime od gymnos=goli pošto su takvi vježbali) te da tamo upoznaju starije muškarce zrele dobi (u 30-im i 40-im i 50-im godinama svojih života). Razvio se, dakle, običaj da su mladići tražeći uzore, društvo i poduku stjecali među zrelim muškarcima prijatelje i zaštitnike. Valja napomenuti kako je za punoljetne, slobodne Grke bilo nužno vježbati u gimnazijima, pošto su svi bili vojni obveznici, a česti ratovi i teška oprema u kombinaciji s dugim marševima zahtijevali su fizičku snagu, spremnost i kondiciju. Vježbališta su za muškarce postala uobičajena mjesta društvene interakcije. Slijedom okolnosti razvio se i običaj prijateljstva između “efeba” (nepunoljetnih mladića) i punoljetnih muških.

U objašnjenjima što ih nalazimo kod starih autora, suvremenika tog doba, nalazimo kako su takva druženja nastojali prikazati kao plemenitu aktivnost kojom se razvija i njeguje vrlina u mladih ljudi.
Komediograf Aristofan (početak 4. st. pr. Kr.) u jednom dijalogu kaže kako je regrutacija mladića u Ateni, u svrhu utvrđivanja sposobnosti za vojnu službu, zapravo samo bila izlika članovima vijeća da bi im mogli razgledati “kitice”. Naravno da u tom komentaru ima određene zlobe komediografa.
Silovanje je, koliko znamo, u starim grčkim društvima važilo kao zločin i počinitelji su bivali strogo kažnjeni. Međutim, na druženje mladića i zrelih muškaraca gledalo se blagonaklono i kao na pozitivnu pojavu. Poznata je tzv. “tebanska sveta četa” kao poseban odred kojeg su većinom sačinjavali parovi ljubavnika, sredinom 4. st. pr. Krista.
Herodot (sredina 5. st. pr. Kr.) na jednom mjestu piše kako su i neki u Aziji preuzeli običaj vođenja ljubavi s dječacima od Grka, međutim, oni su to, kao barbari, činili na surov, barbarski način, ne razumijevajući pravu prirodu takvih odnosa.

Izvoran tekst poznate “Hipokratove zakletve” koji je današnjim studentima medicine poznat uglavnom u latinskom prijevodu kao “Hippocratis Coi Iusiurandum”, i na koji liječnici i danas tradicionalno prisežu, kažu da je sadržavao u izvornom grčkom tekstu, između ostalog, odredbe prema kojima su učenici bili dužni pružati seksualne usluge svojim učiteljima. Današnji studenti i studentice medicine ne moraju strahovati od tih “dodatnih” obveza, pošto je taj dio teksta kasnije uklonjen.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: O porocima

Čovjek bez poroka, propustio je pola života. Poroci (umjereno pušenje, pijenje alkohola ili čak umjereno ženskarenje) su sastavni dio života. Oni su, zapravo, način da se opravda čistoća života. Porok koji te ne ubije, izvor je iskustava. Također, porok je izvor iluzije, umišljaja: da se živi punim plućima (za vrijeme konzumacije poroka). Biti umjeren u svojim porocima, stvara određen dojam kontrole i upravljanja vlastitim životom. Dakle, brojni su benefiti i dobre strane poroka; naročito benefiti psihološke prirode.

Porok u sebi sadrži istovremeno užitak i autodestruktivnu svijest: da živimo i uživamo sada, ali da istodobno ovim trenutnim užitkom skraćujemo si vrijeme života (a vjerojatno i financijsku sposobnost).

S druge strane, gdje je ikakav dokaz i potvrda toga da bi čovjek trebao živjeti sasvim čist od poroka? Što je iskusio, i što zna o životu čovjek koji cijeli život bježi od poroka? Pa, živimo li život čist od problema, prepreka, začkoljica? Živimo li? Ne; definitivno, ne … Pa, ako je to sve oko nas ovdje da nas koči i da nam zagorčava život (a istovremeno i da nas uči), zašto bi naš život bio čist od umjerenih i ugodnih poroka?

Poroci su blago i biserje ljudskog života; trenutci ukradeni vječnosti.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: U očekivanju starosti

Ljudi i svijet prepuni su samozavaravanja. Pokušao je u sebi pronaći makar još trunku osjećaja. Ali bezuspješno. Život ga je uspješno pretvorio u ovo stvorenje kakvo je danas: u čovjeka prilično otuđenog od svih ostalih. Jedino je donekle bio još vezan uz sebe, vjerujući povremeno kako mu je Svemir predodredio nekakvu kozmičku funkciju. Međutim, i sam je sa sobom, sve teže i teže, uspijevao naći nekakvu vezu i opravdanje za ovaj ćušpajz od života.

Mrzio je sve ljude. Ma, dobro, ispravak: nije mrzio sve ljude. Zapravo, bio je osoba koja po prirodi nije mogla nikoga mrziti. Ali, možda upravo zbog te svoje osobine što nije mogao nikoga mrziti, priroda je u njemu razvila jednu drugu podjednako neugodnu osobinu: bio je čangrizav i mrzlovoljan. Ljudi su mu išli beskrajno na živce. I to ne baš svi ljudi koje je poznavao, i ikada upoznao, ali ipak 99% njih. Ljudi bi mu brzo dojadili. A kako je bivao sve stariji i stariji, imao je sve manje volje upoznavati nove ljude. Naime, kako bi koga upoznao, ubrzo su se kod svih tih novih poznanika pojavljivale već dobro mu poznate crte, sheme i šablone: uvjerenja, vrijednosti, mišljenja, ciljevi. Svi ljudi koje je poznavao i mogao upoznati, činili su mu se slični. Po svojoj nekakvoj predvidljivosti, i po kalupima u koje se činilo da savršeno pristaju.

Dakle, pokušavao je u sebi pronaći još nekakav osjećaj. Međutim, jedino što je njegovo biće, vođeno logičkim umom, uspijevalo razviti od preostalih osjećaja bili su povremeno nekakvi osjećaji anksioznosti i straha od svojevrsnog stanja nemoći. Nemoći iz koje se neće moći u određenoj situaciji izvući. Čovjek, a naročito muškarac, mrzi biti nemoćan; mrzi biti u situaciji u kojoj neće na zadanu prijetnju moći odgovarajuće odreagirati. Uz sve već spomenuto, razvijao se u njemu još jedan, najsnažniji, nešto kao krovni osjećaj koji je bio u stanju preuzeti i zasjesti na tron cjelokupne panorame njegovih raspoloženja: osjećaj tuge i žaljenja. Naime, bilo je jasno da se i njegov život primiče onim godinama u kojima je moguće ozbiljno razmišljati samo o zalazu; o padu i o laganom propadanju svih dotadašnjih funkcija; ono što se popularno naziva starost.

A naročito muškarcu očekivanje starosti ne pada lagano. Nikada, nikada više neće moći očekivati i nadati se da će razviti nekakvu veću snagu mišića; zenit njegovih najboljih godina je prošao. Adrenalina kao u mladosti, više nema. A kada se tu i tamo pojavi, postaje akutna prijetnja i opasnost za već oslabljelo srce. Sve više masne, kalorične hrane, ugljikohidrata, alkohola; sve manje kretanja, sve više sjedenja. Pluća, dušnik, grlo, sinusi, nos – ništa više nije isto kao prije. Konzumiranje duhanskih proizvoda uzelo je svoj danak. Brzo se uspuše i zadiše. Ima visok krvni tlak. Ponekad se boji baviti malo jačom tjelovježbom i naporom kako ga ne bi izdalo srce. Sve u svemu: život je u kurcu. A niti on sam više ne funkcionira kao prije.

Posebno je teško muškarcu. A muškarac – što je muškarac? Muškarac je životinja, u samoj svojoj biti, koja voli ćutiti svoju snagu: snagu mišica, bijes, snagu tijela, snagu snage, navalu; onu ubitačnu bit u unutrašnjosti muškarca koja čini da žile vriju.
– Tko zna, naiđe li na nekog mlađeg bezobraznika, izazivača, hoće li ga uspjeti razbiti? Ili će sam završiti na podu k’o isprebijana i iscipelarena žrtva, i usput dobiti infarkt? Vidite, mnoge su mogućnosti razvoja događaja, i različiti mogući ishodi, kada su u pitanju sredovječni muškarci. Nije niti čudo da se stariji muškarci zalažu više za mirno rješavanje problema.

Starci. Bulje kroz prozor vlaka, busa, tramvaja. To je jedino što zapravo još mogu raditi: promatrati krajolik što promiče pred njihovim očima. Kakvoj se budućnosti mogu nadati starci? Čemu? Laganim i bezbolnim danima prije onog konačnog završetka i kraja? Jasno im je da je svaki fizički otpor uzaludan, nemoguć i beskoristan. Starci – prepušteni su promatranju krajolika.

Na visokom brdu ponad željezničke postaje krošnje stabala su kao ukočene trepavice. Strše i streme ogoljele prema nebu. Topao i sunčan dan. Konac prosinca.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Kakve romane volim čitati?

“Jednog dana će i čitava Zemlja nestati, a život je igra koja sadrži smisao jedino unutar sebe same. Baš kao i književnost. Smisao se uvijek nalazi tek na rubu besmisla.”

Pun mi je kufer već romana s fabulom. Oni po samoj svojoj prirodi tjeraju prvo čitatelja da dođe do kraja, a potom, pošto je završio, sama ta činjenica daje mu alibi da ih što prije zaboravi. Pisci nisu niti svjesni u kakvu kolotečinu tu upadaju, niti kolika su im konkurencija filmovi. A srcedrapateljne priče bome su već ofucane i imaju vrijednost jednokratne upotrebe.

Ono što me zanima kod romana je mozaik raznolikih opažanja i ideja koje potiču na razmišljanje, a glavno oruđe takvog romana je elegancija izraza, duhovitost koja proistječe iz stvarnosti i ističe njezinu kontradiktornost i grotesknost života. Govorenje istine koje razotkriva čovjeka i društvo. Tko je i što je? Eto, to me privlači, i zato čitam Houellebecqa. Taj pisac zapravo i nije radio ništa drugo, nego je samo poslušao Baudelaireov i Lautreamontov zahtjev o potrebi da se suvremenog čovjeka-građanina suoči s njegovom vlastitom gnjusobom.

Istina da i kod H. postoji fabula, ali ona djeluje više kao izlika za pisanje. Sviđa mi se to kod njega što fabula koja postoji nije neka akcijska, posebno kriminalistička, nije fantastična, nego je uzeta neka posve normalna situacija iz prosječnog života; npr. odlazak uredskog zaposlenika na odmor u neku od turističkih destinacija … Uglavnom, sviđa mi se to seciranje normalnog, prosječnog, muškog samca, i duhovitost, zajedljivost i humor vezan uz to.

U njegovim romanima nisu napeti događaji, nego zapažanja i misli glavnog lika, vezano uz vanjske pojave. Njegov glavni lik je komentator i narator, što u velikoj mjeri odražava i samog pisca, naravno … A sve je prožeto dubokom ironijom, a mjestimice i izvrsnim humorom. Da nije duhovit, ne bih ga čitao. A i sviđa mi se sloboda koju si uzima kao pisac, i dopušta; razmišljanja glavnog lika (kakva uostalom i svi imamo povremeno) zapravo su smišljena često kao društveno angažirana provokacija, npr. kad njegov lik zaposlenici u turističkoj agenciji kaže: “Ne volim arapske zemlje” … “Zapravo ….Ono što mi se ne sviđa nisu arapske zemlje, nego muslimanske zemlje” … ili … “Naposljetku, arapske bi zemlje možda i vrijedile truda kad ne bi bilo te njihove usrane religije.” (M. H.; Lanzarote i drugi tekstovi; Litteris, Zg., 2007; izvornik: Librio, Paris, 2002.) Ili kad usred društveno angažirane provokacije (koja je dio razmišljanja njegovog lika) umetne, sasvim lagano, stranicu – dvije čisto pornografskog sadržaja.

Osim toga, ne baš sasvim određen i dorečen završetak romana, uvijek oduševi: u Braći Karamazovima, Dostojevskog, Aljoša na kraju poziva sve na palačinke, a junak Širenja područja borbe biciklira planinskom stazom kroz borovu šumu prema vrhu.

Jedini tragični kraj koji mi se usjekao u pamćenje jest kada su Josefu K., nakon mučnog procesa, zabili nož u srce. I on je umro, sam k’o pas. Činjenica smrti možda i izaziva nekakve emocije, ali ih, zapravo, čini sasvim beskorisnima i nepotrebnima.
Jednog dana će i čitava Zemlja nestati, a život je igra koja sadrži smisao jedino unutar sebe same, za vrijeme svog trajanja. Baš kao i književnost. Smisao se uvijek nalazi tek na rubu besmisla.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Kretanje

Da se pomaknuo nisam, nije istina;
promeškoljio sam se na stolcu, napravio
par koraka po sobi, i trideset sklekova.
Trideset.

Svojim ubrzanim nožicama
mnogi naokolo jure i žure.
Prelaze fizički velike udaljenosti.
I što im to vrijedi?

Što više jure i žure,
vrijeme im prolazi brže.
(A nije da ga ima
beskonačno.)

U svojim mislima, puž
do mjeseca puže.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Gdje je završila glava Smail-age Čengića

Na utvrdi Tablji što sagradi je vladika
Petar Petrović Njegoš, taj Prometej
crnogorski.

– Mi nemamo što drugo da vam damo
osim kamena studenoga.

Govorio je francuski taj vladika, čitao
Lamartina i Hugoa i Goethea
u francuskom prijevodu.

– Dajte 5-6 ovnova vamo da večeramo…

Podjednako nadahnut životom i vasionom…

“Neka bude borba neprestana,
neka bude što biti ne može.”

Na grobu Puškinovu
pjevao je vladika
opijelo.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Manipulacijom do istine

Riječi i jezik imaju svojstvo i sposobnost da u sebi i sa sobom nose određene ideje i simbole. I već jedna jedincata riječ u jeziku istodobno jest i može biti ideja i simbol; npr. riječi: stablo, nebo, sloboda, život. Ponekad za nas, u našoj psihi, riječi koje označavaju sasvim konkretne predmete, stvari, bića, pojave, sasvim spontano mogu poprimiti vrijednost simbola te nas upućuju na određene ideje; npr. stablo = život; nebo = sloboda, itd. U spomenutom slučaju možemo kazati da riječ koja primarno označava nešto konkretno postaje izvanredna metafora za izricanje nečeg apstraktnog. Takve metafore djeluju na primatelja poruke putem raznih iskustvenih analogija što, naravno, podrazumijeva određenu razinu podudarnog iskustva kod različitih pojedinaca.

Pa u čemu je onda razlika, zapravo, između metafore i simbola? Što je općenitije i lakše razumljivo većem broju ljudi: metafora ili simbol? A što je od toga dvojega, pak, intimnije, osobnije i samim time teže razumljivo bilo kome osim samom autoru- stvaratelju: metafora ili simbol?

Cjelokupno pitanje ovdje postavljeno i vezano uz metafore i simbole, postavio sam stoga jer su upravo pisci i pjesnici oni koji vrše pretvorbu utilitarnih i uporabnih svakodnevnih jezičnih pojmova u nešto drugo. Upravo oni obavljaju tu pretvorbu i alkemiju jezika, služeći se jezikom kao sredstvom za postizanje i ostvarivanje nečega; nekakvog cilja.

Pjesnici i pisci promatraju konkretan, postojeći svijet. U tom svijetu zapažaju određene pravilnosti, zakonitosti i sheme funkcioniranja i življenja. Ono što čovjek od konkretnog svijeta razumije i shvaća jest: shema, zakonitost; apstraktan obrazac. Pjesnik, pisac, pa i drugi umjetnici (likovni, itd.), tada povratno smišljaju način kako da spoznate i shvaćene apstraktne obrasce o životu i njegovim istinama nazad prebace i pretoče u svijet i u tkivo tzv. realnog, konkretnog, svakidašnjeg života. Naime, u umjetnosti spoznaja ne smije biti izrečena na apstraktan način, nego mora biti zamaskirana natrag u kostim konkretnog, svakodnevnog i situacijskog života. I u tu svrhu služe metafore, alegorije, poredbe i parabole. Bio je jedan čovjek koji se vrhunski služio njima i kao svoje sredstvo izražavanja koristio je metafore, alegorije i parabole. Dovoljno je zaviriti u četiri evanđelja da bi se dobio uvid u njegov stil i način.

Naš pjesnik, preminuo u cvijetu mladosti, pa ipak intelektom, razumijevanjem i intuicijom ispred mnogih, čudesno nadaren A. B. Šimić, ustvrdio je: “Metafora je skraćena poredba.” Nadalje, alegorija je metafora protegnuta na cijeli tekst: pjesme, priče, romana.

Pitanje što ga sebi u ovome trenutku postavljam jest: – Nije li svaki pokušaj pisanja; bilo koje pjesme, bilo kojeg romana, zapravo u širem smislu riječi metafora, tj. alegorija, što ju pojedinci – pisci, pripadnici ljudske vrste koriste kako bi izrazili neki svoj vlastiti stav, izrazili neke istine koje su se njima, autorima, otkrile i nametnule? Naime, izravan i doslovan način izlaganja spoznaja svojstven je znanosti i filozofiji, ali ne i umjetnosti. Umjetnost je uvijek igra vidljivog i nevidljivog; skrivenog i otkrivenog; između onoga što je izrečeno izravno i onoga, sugeriranog između redaka. Temelji se na igri i mogućnostima višeznačnosti i višeslojnosti.

Pisac fikcije, dakle, izmišlja i konstruira na temelju svojega iskustva određene situacije za koje se trudi i želi da djeluju što bliže stvarnosti; što stvarnije. Naravno, ne polazi to svima za rukom od prve. Pojedini pisci, u nastojanju da stvore privid stvarnosti i situacija, natrpaju uratke nizom banalnih i suvišnih dijaloga. No, čovjek se pita, je li za pisca – pripovjedača, za pisca romana, zaista nužno da pokušava re-kreirati (ponovno stvoriti), gotovo na tehnički objektivan način (uspostavom i primjenom dijaloga) dojam stvarnosti? Primjeri i praksa pokazuju da se takvim postupcima i sredstvima u pisanju najčešće postižu upravo suprotni efekti. Treba napustiti pokušaj da se realizam i “opipljivost” situacije postignu tehničkim repliciranjem stvarnosti, u smislu doslovnog oponašanja stvarnosti (mimeza), kroz npr. učestale dijaloge i oponašanje razgovornog jezika. Zašto? Zato što je, smatram, oponašanje i reprodukcija doslovno viđenog čitatelju dosadna i zamorna. Tada bismo (ukoliko bismo to zaista željeli) mogli jednostavno uključiti diktafon ili smartfon, i danima, i satima, snimati situacije iz života, iz svakodnevice, i onda ih prepisivati i zapisivati kako bismo tako, valjda, rekonstruirali i rekreirali stvarnost.
Nastojanjima oko dokumentarizma i verističke dosljednosti umjetnost se prije može zagušiti, ugušiti i upropastiti nego stvoriti. Preveliko nastojanje oko tehničke dosljednosti rekonstruiranja stvarnosti, kao dokaz nekakvog “realizma”, vodi u pseudo-dokumentarnu banalizaciju i trivijalizaciju.

Pa i slikari-crtači prije fotoaparata odabirali su motive i detalje na koje su usmjeravali svoju pažnju i interes. Umjetnik, pisac ili koji god drugi bio, mora selektirati i vršiti odabir. To je njegov posao. Da selektira upečatljive i dojmljive momente, trenutke, detalje. Zanimljivo prozno djelo je, zapravo, niz pažljivo odabranih i posloženih detalja koji, često i naizgled suprotni i kontradiktorni, međusobno se lijepo nadopunjuju. Dakle, umjetnik mora birati i odabirati.
Ovdje dolazimo do zaključka da, zapravo, dosljedna mimeza, u smislu savršeno doslovnog, tehničkog prijenosa stvarnosti, nije zadatak umjetnosti i umjetnika. To je danas već vrlo stara teza, uspostavljena već s pojavom impresionizma i simbolizma: zadatak umjetnika i umjetnosti nije da doslovno preslikava i opisuje stvarnost, nego da stvara dojmove; da dočarava. Tako, kroz stilistički postupak odabira (selekcije), i kroz namjernu i promišljenu manipulaciju, pisac iznosi svoju istinu; svoju viziju svijeta.
Ovdje moramo istaknuti kako je riječ o interpretaciji (tumačenju) svijeta. Umjetnost, pa tako i pisanje, uvijek je interpretacija svijeta, a ne svijet sam. Interpretacija polazi od toga da mnogi gledamo isto, ali vidimo i shvaćamo različito. Profesionalni zadatak umjetnika, kao i filozofa, je da slobodno sagledava svijet iz različitih, neuobičajenih perspektiva, i da u sebi, već kao osoba, ima želju i određeni talent, da ga prozre. Ali ne da ga prezre. Već da mu samo pokuša uzeti mjeru, koliko je to moguće, iz svoje pozicije i iz svojega iskustva.

Pa što bi onda, na kraju, bio zadatak dobrog i kvalitetnog pisca? Pa možda, da prenese poruku; da nam odabirom detalja sugerira i naznači već poznatu stvarnost (pred kojom često zatvaramo oči) te da nizom popratnih, usputnih pretjerivanja i karikiranja, pomoću ironije i sarkazma, učini nam istinu jasnijom. Umjetnost, svakako služi izricanju nekakvih istina i uvida što ih autor želi podijeliti sa svijetom. U svojoj najplemenitijoj svrsi i namjeri, dakle, ona služi razotkrivanju.

Foto: www.pexels.com