Arhiva oznaka: Krunoslav Mrkoci

Krunoslav Mrkoci: Sporazum sa svemirom

Nađi sporazum sa svemirom,
i živi po svom!
Na sva sitna podmetanja svijeta,
ti se ne obaziri;
za tebe sve to neka bude usputna,
nevažna sitnica.

Jer glavno je i svojstveno tebi
dano vrijeme, a vrijeme nije
nepregledna ravnica.

I ako te netko upita: kada?, kada?
Ti mu reci: sada. Uvijek je sada.

Misli, želje, htijenja, djela; u tome
tvoja je sudbina cijela.
Samo budi otvoren,
i čist od straha.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Je li umjetnička instalacija više umjetnički čin (poput predstave na pozornici) ili umjetničko djelo (u smislu artefakta)?

Je li umjetnička instalacija više umjetnički čin (poput predstave na pozornici) ili umjetničko djelo (u smislu artefakta)?
Umjetničke instalacije* mogu biti oštroumne, i u izvedbi i u poruci. Cilj im je svakako da čovjeka navedu na razmišljanje.
Međutim, ono što potkopava svaku instalaciju je pitanje njezine trajnosti, kao čina izvedenog pomoću fizičkih elemenata u određenom prostoru i vremenu. Instalacija se sastoji od jednog ili najčešće od više objekata postavljenih u određenom suodnosu u prostoru. Ono što razlikuje suvremenu instalaciju od tradicionalnih oblika umjetničkih djela (npr. od kipa ili ulja na platnu) je nedostatak kompaktnosti i monolitnosti u fizičkom pogledu, što utječe na mogućnosti njezinog fizičkog transporta, a samim time i na njezinu promjenjivost/nepromjenjivost. Uglavnom, sažeto rečeno, instalaciju kao jedno ili obično više trodimenzionalnih tijela u prostoru, potrebno ju je uvijek iznova postavljati i namještati (instalirati) i većinom zauzima veći prostor od npr. jednog ulja na platnu.
Međutim, ono što prosječnog promatrača najviše zbunjuje kod instalacije, i dovodi do toga da se promatrač- primatelj poruke počinje pitati i sumnjati je li uopće instalacija umjetnost, su dva faktora.
Prvo, instalacije često (najčešće) uključuju u svojoj postavi niz uporabnih predmeta iz svakodnevice (stol, stolice ili bilo što drugo) koji su postavljeni u prostoru u određenim suodnosima.
Drugo, ono što može promatrača dovesti do pitanja je li instalacija umjetnost ili nije, jest očita činjenica da umjetnik instalacija najčešće vlastoručno, osobno ne izrađuje predmete koji čine instalaciju, nego ih uzima kao gotova tijela (objekte) i postavlja ih u određene suodnose, što zapravo znači da se autorski doprinos takvog umjetnika svodi samo na ideju, tj. na koncept suodnosa trodimenzionalnh tijela u prostoru.
I upravo zbog pomanjkanja tog autorskog, fizičkog manualnog rada i truda, tj. zbog pomanjkanja osobnog ulaganja umjetnika, takve umjetnike se često gleda sumnjičavo i ispod oka, i dovodi se u pitanje njihova umjetnost. Postavlja se pitanje: je li dovoljno biti organizator već gotovih artefakata (često industrijski izrađenih) da bi se čovjek imao pravo zvati umjetnikom? Ono što im se zamjera je, dakle, da nisu uložili dovoljno svojeg osobnog rada, vremena i truda u instalaciju; u svakom slučaju smatra se da su uložili manje rada, truda i specifičnih vještina nego npr. slikar koji slika ulja na platnu, ili izrađuje mozaik, ili vitraj.
Specifične vještine, potrebne za manualno oblikovanje, njihov čest izostanak u slučaju instalacija, upotreba već gotovih, izrađenih predmeta; samo ideja je umjetnikova. Iz svih navedenih činjenica proizlazi određeni prezir i nedostatak uvažavanja od strane prosječnog građanina prema umjetniku instalacija. Ali unatoč tome, umjetnik instalacija se u sebi osjeća dobro, jer ima osjećaj kao da je stvorio, načinio nešto novo; npr. odbačenoj i otpisanoj wc-školjci udahnuo je novi život, novo mjesto i smisao u svijetu. Živimo u vremenu u kojem je do nečeg novog u umjetnosti moguće doći jedino recikliranjem i prežvakavanjem starog, već postojećih, starih zamisli i modela, njihovim izrezivanjem i spajanjem na nove, neobične načine.
Nekada, u prošlosti, tijekom renesanse i baroka, likovni umjetnici su bili obrtnici koji su radili ili za Crkvu ili za bogate, pa je i njihov status u društvu bio drugačiji. Tek kasnije se javlja slika siromašnog umjetnika. Umjetnici od druge polovice 19. stoljeća pa nadalje, radili su i stvarali novu umjetnost, a da ih nitko to nije tražio, naručio od njih ili pitao. U vremenu kada su umjetnici bili majstori-obrtnici koji rade za svoje naručitelje, mijene i stilovi u umjetnosti izmjenjivali su se i tekli polako, u skladu s protekom vremena i epohe. Međutim, od 19. stoljeća, vremena pozitivizma i razvoja znanosti, i na umjetnike se vrši pritisak da stalno rade i otkrivaju nešto novo. Od umjetnosti u modernom vremenu uvijek se očekuje da bude revolucionarna, nova, da donosi nešto dotad neviđeno.
Kao glavni problem umjetnosti suvremenog vremena nameće se sljedeće: je li doista moguće danas stvoriti nešto zaista novo? Živimo u vremenu kada umjetnici početka 21. stoljeća ponavljaju koncepte, rješenja i ideje već stvorene i viđene u prvoj polovici 20. stoljeća. Umjetnost je danas u jednom začaranom krugu težnje za probojem u novo, u novu ideju, novu koncepciju; međutim, zaista novog, kvalitativnog rješenja nema. Postoji velik broj, mnoštvo slobodnih umjetnika koji stvaraju djela kao izraz osobnog traganja u svojem vremenu, ali bez očitog naručitelja, financijera, mecene. Oni stvaraju, a da ih nitko to ne traži, ne očekuje od njih, ne pita. Samozvani su i samoživi. Više ne trebaju zadiviti mecenu. Trebaju tek privući pažnju zainteresiranog dijela javnosti (koji je prilično uzak) i pažnju struke, nečim dotad neviđeno kontroverznim i provokativnim; drugačijim. Privlačenje pažnje, to je ono glavno što je danas potrebno.
Sve ovisi danas o tome kako ćemo postojeći svijet reciklirati. Budući da ne možemo “izumiti” nešto novo u umjetnosti, jedina moguća inovacija je izrezivanje i upotreba po principu kolaža starih dijelova kako bi se stvorila nekakva nova “začudna” kompozicija. Upravo danas je tradicija, poznavanje povijesti umjetnosti i tradicije ukupno važnije nego ikada. Sve više smo svjesni toga da umjetnost danas postoji i služi tek kao komentar ovisan o kontekstu tradicije i društva. Više nego ikad danas je upitna autonomnost umjetničkog djela kao artefakta, kao zatvorenog mikrokozmosa i vrijednosti koja postoji sama za sebe. Budući da umjetnost danas više nije obrtnički artefakt, za nju nisu potrebne niti ikakve posebne vještine; svatko, ako to želi, može biti umjetnik, i skoro sve može postati umjetnost. Umjetnost je relativizirana, i svedena tek na prolazni komentar koji gotovo nikako ne može funkcionirati kao samostalni artefakt bez svog društvenog konteksta.
Umjetnici instalacija su autori djela kojima se mnogi čude, ali ih malo tko zaista poštuje. Ali kao utjehu, možemo napomenuti, da današnji prosječan građanin ne poštuje niti umjetnika-slikara koji se koristi tradicionalnim tehnikama; naprosto, biti i postati umjetnik, to je ono što bi malo koji građanin poželio svojem djetetu. “U našem svijetu umjetnici su gladni kruha.” – citat je iz jednog kanadskog filma kojem sam zaboravio naslov. Taj citat odražava ukupan stav i odnos prosječnog građanina i građanstva prema umjetnosti općenito.
Umjetnost općenito je, iz te perspektive gledano, uzaludna i beskorisna djelatnost. Umjetnici se, prema takvom gledanju, provlače i švercaju kroz život (jer ne žele ozbiljno raditi), a tek rijetkima se posreći da im neki ekscentrični bogataš postane mecena.
Dakako, postoje građani kojima će glavni kriterij biti sposobnost i mogućnost zarade, pa će reći: ukoliko umjetnik može od svog rada živjeti i preživljavati, ili čak dobro zarađivati, to je u redu; bavljenje umjetnošću je ok. Međutim, ako ne može zaraditi za život od toga, tada bavljenje umjetnošću nije ok.
S druge strane, postoje građani koji idu još dalje, pa kažu: Može on/a kao umjetnik zarađivati koliko god hoće, međutim meni je to sve besmisleno jer umjetnost nema nikakvu uporabnu vrijednost i ljudi mogu živjeti i bez umjetnosti; umjetnost je nebitna, i ja ne bih dao za to ni jedne jedine kune.
Uvijek će postojati ljudi koji će poprijeko gledati i osuđivati i prezirati, i nikako neće moći prihvatiti druge ljude ili bića, one koji nisu poput njih, naprosto zato što su drugačiji i različiti; bilo zbog toga jer je crnac, jer je Židov, jer je Kinez, jer je mačak ili pas, ili umjetnik.
Međutim, vezano uz trgovinu umjetninama, zaista, čovjek se pita: koji je smisao izdvojiti za jedno umjetničko djelo milijun dolara, i onda ga objesiti u svojoj privatnoj sobi, gdje ga ionako nitko drugi neće moći vidjeti, a uz to tu je prisutna i stalna opasnost od provale i krađe? Ima li takvo postupanje osim egocentričnosti ikakvog smisla i opravdanja?
Umjetnicima je njihova umjetnost osobno važna i bitna, i oni se bave njome iz svojih raznoraznih unutarnjih pobuda; barem je to većinom slučaj.
Živimo u svijetu (barem kada je riječ o svijetu zapadnih, prosvijećenih vrijednosti) gdje je pojedincu dopušteno da se bavi svojom umjetnošću, ali je isto tako dopušteno drugim pojedincima da ne vole, da preziru i da ne razumiju i da ne žele razumjeti umjetnost u kojem god obliku. Preostaje samo put i izbor osobnih vrijednosti; individualizam kao pravilo i kao vrijednost.

*najstarija poznata umjetnička instalacija u Hrvatskoj potječe iz 1961. godine i djelo je Josipa Vanište, pod nazivom “Beskonačni štap/U čast Manetu”. Spomenuta instalacija sastoji se od tri predmeta: antiknog pozlaćenog stolca, šešir-cilindar na stolcu, a između šešira i stolca horizontalno položen štap za šetnju, ali bez uporabne vrijednosti, budući da ima dva zaobljena kraja.

Foto: https://www.jutarnji.hr/kultura/art/josip-vanista-sto-ova-djela-i-pisma-doista-govore-o-meni/1140425/

Krunoslav Mrkoci: Prasci & kroćenje goropadnice

Postoje razni prasci. Prasak probušenog balona.
Prasak udarca čvrstog tijela o površinu vode.
Postoje razni prasci. Prasak
kad se tijela u Svemiru, ili u spavaćoj sobi,
sudaraju. Postoje razni prasci.

Ali, Kirka, budući feministkinja,
nije pravila razlike među muškarcima.
Sve ih je, svojim čarobnim štapićem,
pretvorila u prasce.
Osim onog jednog, koji je zaprijetio
oštrim mačem bjelini njenog vrata.

Prezirala je sve muškarce;
osim onog jednog, dovoljno brzog i lukavog.
Legenda kaže da su Odisej i Kirka
izrodili nekakvu djecu.
Ni to ne bi bilo moguće
bez izvjesnog praska:

između mišićavog muškarčine i ulovljene vještice;
ukroćene goropadnice.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Mogućnost života, 9. dio

Tajni nauk Brune Cindrića

Postojale su stvari o kojima Bruno nije mogao ni s kim, pa gotovo ni s kim, razgovarati. Tu su spadali i određeni zaključci i spoznaje o svijetu, točnije, o prirodi svijeta i ljudi do kojih je Bruno došao. Naime, tijekom cijelog svog života Bruno se, da tako kažemo, potajno bavio trajnim istraživanjem i potragom za koje je u sebi osjećao duboku i neobjašnjivu potrebu da bi se upravo time trebao baviti. Drugim riječima, osjećao je i znao je da je pozvan, kao i to da je način na koji bi se trebao baviti svojom potragom upravo ovaj kako to sada čini i radi.

Nije tu bila riječ ni o kakvoj tajni, u smislu da bi trebala biti skrivena od drugih; to nipošto. Naprosto, riječ je o nečem što je bilo neuobičajeno za uobičajen svijet; za ljude koji svakodnevno odlaze na posao, u znoju lica svojega zarađuju i jedu svoj sendvič, gulaš, grah … Za ljude koji rano ujutro moraju ustati i razmišljati o tome kako će namiriti sve dnevne i svakodnevne potrebe svojih obitelji i kućanstava. Nije tu riječ čak ni o pukom neimanju vremena. Radi se naprosto o tome da prosječan čovjek ne osjeća potrebu niti poziv za takvo istraživanje niti za takvom vrsti znanja. I upravo u ovome, nepostojanju poziva, sadržani su svi razlozi i sva objašnjenja. Jer ukoliko čovjek ne osjeća potrebu za nečim, tada to za njega niti ne postoji. Čovjek je definiran svojim potrebama, kako vanjskim, tjelesnim, tako i unutarnjim.
Također, valja napomenuti kako ovdje nije riječ tek o površnoj, informativnoj znatiželji. Jaka i ozbiljna potreba znači nešto mnogo dublje od obične znatiželje. To je nešto s čim se čovjek hrve tijekom cijelog svog života, i na kraju ono pobijedi, zakonom sudbine pretvarajući dotičnog čovjeka u svoj dio.

Dakle, već samim time ako nešto nekoga ne zanima, on ili ona, je cijepljen protiv toga. Budući da je čovjek jedno sa svojom sudbinom, tu nema nikakve tajne. Ono što se treba događati, to se i događa. Naime, ukoliko se uzme u obzir biološko uvjetovanje, kao i ono uvjetovanje pojedinca smještanjem u prostor i vrijeme, slučajnosti nema. Ona ne postoji. Čovjek je duboko uvjetovana pojava. Ne imati potrebu za nečim, najbolji je lijek i prevencija. (Stoga i predlažu neki da se na ponovljene silovatelje i pedofile primjeni kemijska kastracija, mada niti klasična mehanička nije za otpis.)
Naprosto, nedostatak duhovnih ili intelektualnih kapaciteta određene vrste, nije kazna, nego sudbina; određenje.
Onaj tko nečega nema u sebi, ne osjeća prazninu; za njega ili nju je takvo stanje uobičajeno.

Priča otkrivanja prelazi na sasvim drugu razinu, i dobiva sasvim drugačije konture, kada i ako subjekt počinje osjećati ili osjeća da mu nešto nedostaje. Tada počinje borba za otkrivanjem znanja koje je određenom, pojedinačnom biću (uvijek je sve pojedinačno, individualno) već svojstveno i pridržano, ali tek treba biti otkriveno u našem linearnom poimanju vremena. Pošto je čovjekov karakter određenje, sudbina je tek manifestacija tog određenja. A kako smo već kazali, sve je jedno veliko određenje, i slučajnost ne postoji. Na putu do savršenstva postoje određena odlaganja, vremenska odlaganja, koja su opet uvjetovana samom prirodom subjekta (tj. putnika). Pošto sve proistječe samo iz sebe, kao refleksija onog Najvišeg u trenutnom vremenskom postojanju; sve je razlomljena promjena koja se vraća u konačnici svojem središtu koje je ujedno izvorište, ali i cilj. Ali zato manifestacije mogu biti bolne.
I stoga upravo Bruno, kao uostalom i mnogi njemu slični pojedinci, nije mogao razgovarati s ljudima oko sebe koji su toliko udubljeni u nabore vlastite stvarnosti da su u njima, bez mogućnosti odmaka, zarobljeni. I velika je zabluda o preobrazbi svijeta, naročito o nekakvoj kolektivnoj preobrazbi (to je velika iluzija i obmana) jer nitko ne može znati, biti i ići, ako nije Pozvan.

Situacija je prilično jednostavna, za onog tko zna. Tako i neke knjige u današnje vrijeme kriju određena znanja i nude put do spoznaja. Međutim, u ovom našem vremenu njihova zaštita od Nepozvanih je prilično jednostavna, i zapravo banalna. Naime, toliko su te određene knjige volumenozne i bogate brojem stranica da su zaštićene samim svojim obimom od Nepozvanih koji nikako ne mogu svoje vrijeme, što ga sada imaju na raspolaganju, kao niti svoju sadašnju Bit, spojiti s tim da čitaju te knjige /ili knjigu/ i da ih razumiju. Obrana, toliko banalna, a tako savršena.

Potreba i korist

Među ljudima vlada i postoji duboko nerazumijevanje. Ljudi su međusobno čak različitiji iznutra, nego izvana. Međutim, ljude se, smatrao je Bruno može svrstavati prema mentalnim razinama na kojima se nalaze. Tako je npr. većina ljudi zaokupljena svojom egzistencijalnom i materijalnom sigurnošću na ovom svijetu, mada smo svjedoci da ljudi umiru svakodnevno. Vrijeme boravka na ovom svijetu ne može se kontrolirati niti određivati. Sve što čovjek-pojedinac zapravo ima na raspolaganju je vrijeme. I jedino što on ili ona može je birati i određivati za sebe kako će provoditi to dodijeljeno vrijeme.

Ono što većinu ljudi pokreće i što motivira njihove postupke uglavnom se može svesti na dvije temeljne stvari: potreba i korist. Pojedinci nastoje zadovoljiti svoje potrebe za hranom, krovom nad glavom, za seksom, za onim što se naziva autorealizacija i društvena prihvaćenost. S druge strane, tu su i stvari i postupci za koje ljudi smatraju da će im donijeti nekakvu korist. Dakle, djelovanja pojedinaca, ali i skupina u osnovi usmjerena su i motivirana kroz to dvoje. I ukoliko se pitamo zašto je netko nešto napravio, odgovor je najbolje potražiti u sferi tih dvaju pojmova.

Naravno, potrebe i koristi nisu uvijek isključivo materijalne prirode: često su potaknute unutarnjom potrebom za potvrđivanjem vlastite vrijednosti, za dokazivanjem; potreba za pažnjom i prihvaćanjem. Ljudima je često potrebna pažnja drugih kako bi se osjećali dovoljno važnima i bitnima u svojim vlastitim očima. To su potrebe emocionalne prirode, inače često prilično opasne upravo za onoga tko ih ima, ali i za sve njegove bližnje koji ga okružuju. Svaki luđak ima svoje nekakve potrebe. Čovjek posjeduje svu pohotu i požudu životinja, koja je zločinački uvećana analitičkim i spekulativnim sposobnostima njegovog uma, uma koji ga uglavnom sadašnjim načinom funkcioniranja ne vodi i ne može dovesti do prosvjetljenja, već jedino do krivih ciljeva i zabluda.

Stvarnost

Živimo u različitim stvarnostima. Velika je zabluda, plod velikog nerazumijevanja, da svi živimo u jednoj i istoj stvarnosti. Prvo se treba pitati je li stvarnost ovo izvana, vanjski predmeti, tijela, događaji, koji se ukupno negdje i svuda događaju, ili je stvarnost za svakog pojedinog čovjeka svedena na skup njegovih individualnih događaja, doživljaja, iskustava? I što zapravo jedan čovjek, pojedinac, može znati o skupu i slijedu događaja koji se događaju ili su se dogodili nekom drugom? I kakve utiske i otiske je taj skup nekakvih činjeničnih događaja ostavio u toj drugoj osobi? Živimo li mi svi doista u istoj stvarnosti? I što je stvarnost?

Iz iskustva znamo da ljudi identične događaje i situacije što im se događaju doživljavaju na različite načine, i da na njih različito reagiraju. Tako će se npr. netko neiskusan, novajlija u određenoj “nezgodnoj” situaciji drugačije osjećati, ponašati i reagirati nego onaj/ona koji je tu “opasnu” situaciju već mnogo puta oprobao i preživio. Dakle, temeljna razlika među pojedincima je njihovo ukupno i specifično životno iskustvo. Ljudi, naime, svoju sliku svijeta i vrijednosti, važnosti i prioriteta u životu, temelje i grade na svojem osobnom iskustvu. Kako se to obično kaže: nitko ne može pobliže opisati boju koju nikada nije vidio. Međutim, osim na svom vlastitom iskustvu, ljudi svoju sliku svijeta grade i na opće uvriježenim i kolektivno prihvaćenim predrasudama i vrijednostima. Put sazrijevanja pojedinca je zapravo put odvajanja pojedinca od kolektiva, od kolektivnih vrijednosti i zabluda, te stvaranje svojih vlastitih vrijednosti i kriterija prosuđivanja. (Prosvijećen pojedinac npr. zna da je opasno stvarati konačne zaključke o stvarima o kojima ne zna dovoljno.)

Što, na primjer, neki intelektualac koji je završio fakultet, te potom uskoro našao zaposlenje u okviru nekakvog instituta ili sveučilišta, što on može znati o viđenju svijeta i o iskustvu života nekog čovjeka, svojeg vršnjaka, od oko 33 godine, koji je po završetku nekakve trogodišnje strukovne škole, odmah, sa 17 godina, počeo raditi kod nekog obrtnika u građevini? Što taj intelektualac može znati o istinskom iskustvu rada na nekom gradilištu gdje je spomenuti radnik kopao, lopatao, bušio beton pneumatskom bušilicom, prebacivao svaki dan od 8 ujutro pa do 18 poslijepodne, satima i neprestance, zemlju, beton, cement, šljunak? Doduše, intelektualac može vidjeti fizičkog radnika kako kopa i radi, na nekih 5 do 10 minuta, u prolazu. I može mu se učiniti kao težak i naporan posao. No, može li on zaista znati kakav je to posao i pravu prirodu posla, ako ga sam nije probao? Barem nekih, tjedan do dva …? Engleski pjesnik Keats je zapisao da ništa nije stvarno, dok nije oprobano vlastitim iskustvom. Pravu prirodu stvari teško možemo poznavati, ako ih nismo i sami iskusili. Jer svaka aktivnost, svaki posao (naročito ako traje kroz dulje vrijeme), sa sobom nosi i stvara određenu sliku, viđenje svijeta, koja se zaokružuje u svojim vlastitim horizontima.

Mi se zapravo, sa svojim različitim stvarnostima, tek susrećemo u zajedničkim točkama prostora i vremena; u prostoru izvanjske objektivizacije. Stvarnost postoji i može postojati jedino kao osobno, individualno iskustvo. Stvarnost je slika koju um pojedinog bića za njega stvara.

Naravno, uvijek postoje pokušaji društva i države u kojem čovjek živi da kroz sredstva društvene kohezije i homogenizacije, a u današnje vrijeme to su mediji, da se pokaže i potvrdi kako postoji jedna jedinstvena Stvarnost u kojoj svi živimo i koja vrijedi za sve. To bi zapravo mogla čak biti i istina, pod uvjetom kada bi svi ljudi željeli iste stvari, i kada bi sve postojeće stvari za ljude imale istu vrijednost. Mediji, i oni koji ih financiraju, naravno, u prvom redu računaju na tu našu neosviještenost i na benevolentno primanje i povezivanje s viđenim sadržajima. Na taj način, ciljajući na emocije ljudi, izgrađen je financijski moćan svijet proizvoda namijenjenih mladolikom izgledu i ljepoti tijela; industrije fitnesa i rekreacijske opreme. Tu je i kult godišnjeg odmora i putovanja. Naravno, ne smijemo zaboraviti niti lepezu proizvoda široke potrošnje.

U sjevernoj Americi je kult ljepote i mladolikog uspješno prebačen, već davnih dana, na kuće, interijere i namještaj, u vidu “novog i lijepog”. Starog se treba riješiti pod svaku cijenu, čak i ako je još uvijek funkcionalno i u uporabnom stanju. Van sa starim, unutra s novim! Stvari, nove i veće, raduju ljude i daju životu smisao. Ne treba zaboraviti da su stvari, naročito nekretnine, automobili, ali i odjeća, izgled, način dokazivanja i pokazivanja naše društvene uspješnosti i uspjeha. Na taj način svjedočimo ljudima o tome tko smo mi. Daje se odgovor na pitanje koje ponekad možemo čuti: “Znaš li ti, tko sam ja?”

Ukupno, kolektivističkim pristupom, imputiranjem zajedničke Stvarnosti, želi se neka pojedinačna zbivanja, zajedno s vladajućim općim izvanjskim okolnostima (ekonomija, zaposlenost, tržište, zakoni države) na određenom prostoru, pretvoriti u opću i sveprisutnu kolektivnu stvarnost, u kojoj, tobože, svi živimo. U današnje vrijeme to je velika i opasna zabluda i iluzija kolektivizma. Stvarnost se za svakog čovjeka izgrađuje i konstituira na individualnoj razini; tj. na razini individualnog dnevnog i ukupnog individualnog iskustva. Dakle, ne može postojati kolektivna stvarnost, već samo zasebne individualne stvarnosti bazirane na individualnom iskustvu.

Razlike među našim osobnim iskustvima idu tako daleko da ono što jedan čovjek doživljava kao nekakav velik i značajan problem koji utječe na njegovu psihu, na emocije i raspoloženja, za nekog drugog, npr. za spomenutog fizičkog radnika, taj i takav problem za spomenutog radnika, uopće ne postoji. Čak, ako će fizički radnik u građevini koji 10 sati na dan radi i obavlja teške fizičke, i svladava potencijalno po život opasne poslove i situacije, čak ako će on i znati za spomenute probleme koji muče intelektualce, on će ih vjerojatno smatrati sasvim nevažnim, pa čak možda i smiješnima. To je stoga, što ljudi koji obavljaju dugo vremena tijekom svojeg života nekakve konkretne i praktične poslove, u kojima moraju trajno biti na oprezu, razmišljati i paziti ne samo na izvedbu svog posla nego i na vlastitu sigurnost( kao i na sigurnost svojih kolega), njihov pogled na svijet je uglavnom praktičan i primjenjiv; razmišljaju o onom što vide, i s tim barataju. Dok, intelektualci, s druge strane, često se zamaraju i opterećuju stvarima koje nisu trenutačno praktično iskoristive i upotrebljive, već su uglavnom više apstraktne i često hipotetske prirode. U svakom slučaju, intelektualci, i to oni pravi intelektualci, često su skloni razmišljati i opterećivati se stvarima na koje oni osobno uopće ne mogu utjecati niti bilo što poduzeti …

* * *

Iznenada se probudio. Izvana kroz prozor je dopirala blijeda svjetlost dana u nastajanju. Shvatio je da se nalazi u kući svojih bake i djeda, a sada već i pokojnog oca. Bio je sam, potpuno sam. Prisjetio se da je sinoć ostao dugo vremena budan, upirući svoje izmoždene intelektualne snage, pokušavajući na laptopu napisati nekakav tekst pod naslovom “Tajni nauk Brune Cindrića”. Tekst je trebao sadržavati filozofska razmišljanja i biti sukus njegovog dotad prikupljenog životnog iskustva. Tko zna zašto je počeo pisati taj tekst? Što ga je potaklo i dalo mu motivaciju? Možda je činjenica nedavne očeve smrti (mada s ocem i nije bio posebno emocionalno blizak), utjecala na njega i prouzročila taj poriv za pisanjem? Pisanje je način kako se čovjek suočava s činjenicom prolaznosti i besmisla života. Pisanje je na neki način krađa vremena od prolaznosti za vječnost; za ono u što vjerujemo ili smatramo da je istina. Pisanje je pokušaj svjesnog čovjeka da sačuva sebe; od smrti, od prolaznosti, od zaborava. Za pisca, što Bruno definitivno do ovog trenutka nije bio, pisanje, naročito trenutci uspješnog pisanja (kada pisac osjeća duboko zadovoljstvo i užitak u samom činu pisanja), predstavlja manifestaciju najveće sreće s osjećajem ispunjenja i oslobođenja. Treba napomenuti da pravom piscu (prema svjedočanstvu nekih od njih) trenutci uspješnog pisanja donose snažniji osjećaj zadovoljstva, sreće i ispunjenja negoli seksualni čin. Jedino dok piše, piščev život dobiva istinski i puni smisao; pisanje je opravdanje i iskupljenje.

Oteturao je, nataknuvši papuče, ogrnut kućnim haljetkom, do kuhinje. Upalio je svjetlo iznad sudopera, uzeo električno kuhalo, natočio vodu i uključio ga. Premda ova kuća nije bila njegov stan, na koji je bio navikao, ipak se ovdje osjećao dovoljno udomaćeno da je mogao rutinski pripremiti jutarnju instant kavu. Otvorio je hladnjak, i ulio malo mlijeka u šalicu crne instant kave. Sav još nekako pospan i snen, imao je neobičan osjećaj … Nije se točno ni sjećao kada je sinoć prestao pisati niti kako se dovukao do kreveta. Uglavnom, spavao je u trenirci koju je nosio po kući. Nekako se čudno jutros osjećao; kao da je tijekom noći ili pred jutro sanjao nešto, nešto jako važno, odgovor na pitanje što ga je već dulje vremena mučilo. A sada se nije mogao sjetiti … Kakav je to bio odgovor, i tko ga je dao? Kao da ga je izgovorio nekakav ženski glas, bez slike, samo audio, u njegovom snu … Odgovor na pitanje, bolje rečeno, uputstvo koje objašnjava … Ali kako je glasilo? Bruno se nije mogao sjetiti.
– Ah, da … sada se sjetio… To objašnjenje mu je došlo u trenutcima oko samog buđenja. Odnosilo se na ono o čemu je pisao. A u svom pisanju, mnogo se pitao o smislu i prirodi stvarnosti. Treba li uopće mnogo pisati o tome, i pokušavati, truditi se davati objašnjenja… ? – zapitao se već tijekom pisanja teksta. Kakav i koji bi bio smisao izreći osobno iskustvo tajnog nauka, onako doslovno, izravno? Takvim činom se zapravo automatski, takvim izravnim izricanjem, pretvaranjem u riječi i govorenjem, banalizira, vrijeđa, omalovažava i svodi na stvar samu Tajnu nauka. Da budemo precizniji, nije riječ o nauku nego prije o iskustvenoj, životnoj spoznaji. Ako ju se pretvori u riječi, u pokušaju stvaranja definicije, i ako ju se zapiše, ona se jako profanizira, banalizira do razine stvari; time ju se unižava i pretvara u nešto što ona nikada nije ni bila. Zapravo, što god pokušali zapisati kao definiciju tajne života, uvijek ćemo pogriješiti. Tajnu života nije moguće točno i precizno, jednoznačno definirati riječima; moguće ju je tek donekle približno izraziti metaforom. Jer za svakog ona ima drugačiji oblik. I zato valjda ljudi pišu priče i romane, kako bi kod čitatelja stvorili osjećaj iskustva dok čitatelj prolazi kroz priču što ju čita. Osjećaj i poruka tajne života najuvjerljivije se može izreći ne jednom riječju, ne jednom rečenicom, ne jednom definicijom punom apstraktnih pojmova koji objašnjavaju, nego pričom koja u čovjeku pobuđuje i ostavlja osjećaj iskustva.
Tako je i sa stvarnošću. Što god o njoj rekli, za nekoga drugog, ona to nije.

Ah, da … taj glas ženski u snu upozoravao je Brunu upravo na to: ne pokušavaj definirati stvarnost, jer što god kažeš ona to nije. Pogriješit ćeš.
– A u koju bi se uopće svrhu čovjek upuštao u definiranje stvarnosti, biti života, i uputstava za postupanje oko načina života? Treba li za život uopće priručnik? Ukoliko je priručnik za život potreban, ne postoji li on već? Pa, čini se da ljudi pisanju priručnika za život pristupaju u okrilju različitih sljedbi, religija, skupina i sekta … Ljudi se upuštaju u takve metafizičke stvari kako bi stekli određenu kontrolu nad sobom i svojim životom.
– I, jesu li uspjeli? Jesu li u pravu? I, tko je od njih u pravu?
Ženski glas iz njegovog sna kao da ga je bio upozorio da je kontrola iluzorna; kontrola je nemoguća.
I još je nešto rekao ženski glas, činilo mu se, ali kao da nije mogao sasvim vjerovati u to niti prihvatiti u potpunosti, pa stoga za taj dio nije bio ni siguran, je li ga tako doista čuo, ili je to tek plod njegovog umišljaja …

Glas u snu kao da je upozoravao na to da je kontrola nemoguća jer je sve već zadano i određeno. Postavljeni su jasni parametri unutar kojih se svaki čovjek kreće; čovjek stvarnost ne može mijenjati, nego je samo može ispunjavati i ostvarivati. Postoje tek dvije vrste ljudi: oni koji znaju, koji su svjesni prirode igre, i koji svjesno prihvaćaju svoju ulogu. I postoje oni drugi, neupućeni, koji ne prihvaćaju igru, tj. stvarnost, nego uporno hitaju nekim svojim putem i načinima koji su plod zabluda njihovog uma. To su oni koji se nisu smirili i primirili da otkriju poziv u sebi, već trče i idu za onim prvim što vide i što im se čini kao dobro i vrijedno; zasljepljeni bljeskanjem zlata; svim onim užitcima trenutka koji privlače primitivnog čovjeka na prvu. Takvi cijeli život ganjaju zemaljske himere u uvjerenju da će im one donijeti sreću; pa iz svojih izopačenih vrijednosti i iz zabluda čine različita zlodjela drugim ljudima, svijetu, planetu.
Opiru se, ne vide i ne razumiju da je Put koji donosi sreću, život i ispunjenje u njima, a ne izvan njih. Ako čovjek ne spozna u sebi, i ne krene iz sebe, teško da će biti zadovoljan svojom stvarnošću.

Ali, nametalo se pitanje, pred kojim je Bruno zastao kao pred zidom:
– Što bih trebao ljudima poručiti? O čemu bih trebao pisati? Potreba za pisanjem je tu, ali koji bi oblik ona u napisanom tekstu, ta potreba, trebala poprimiti? Kako znati da je to, što je napisao, upravo ono što bi i trebao sada pisati i napisati? Takva su pitanja koja s vremena na vrijeme progone pisce. Međutim, odgovor na to pitanje i nije toliko pretjerano kompliciran: ukoliko potreba za pisanjem dolazi iz unutrašnjosti, iz onoga što se naziva mističnim nazivima čovjekov duh ili možda duša, tada i odgovor na to o čemu pisati i kako pisati, također dolazi iz unutrašnjosti. Čovjek ispravnost svoje odluke prepoznaje u sebi i intuitivno je osjeća. To je ono, kada u sebi, ne u glavi, nego u svojoj unutrašnjosti jednostavno znate da je nešto tako.
(Naravno, čovjek se može pouzdati u svoju intuiciju pod uvjetom posjedovanja dovoljnog iskustva da može prepoznati i odvojiti isprazne želje spekulativnog uma, razne zablude, lažna očekivanja i težnju za različitim emocionalnim senzacijama od istinske potrebe i želje u unutrašnjosti.)

Pisanje je mukotrpan psihološki posao, i nema nikakve veze s vanjskom slavom. Većina pisaca nikada ne doživi, ne dočeka niti dobije bilo kakvo priznanje. Nego, možda tu i tamo, piščevo djelo naleti na nekog paćenika koji u toj tuđoj tvorevini nađe potvrdu vlastitih muka, dvojbi i posrtanja. Književnost je jedna vrsta “Pobratimstva lica u svemiru” gdje oni koji traže pronalaze stope u snijegu onih koji su tim poljem već prošli; osvještenje da nismo sami u svemiru. Osvještenje da postoji određena mentalna paradigma unutar koje se krećemo i robujemo svi mi. No, poneki među nama osjećaju da ta kolektivistička paradigma koju se uzima zdravo za gotovo, da nije prava, da nije istinska; da je tek obmana što je poput mrene navučena na oči ljudi. Snažno oružje kojim se ta kolektivistička paradigma koristi, i ono što održava stanje takvim kakvim jest, je kao što smo već naveli ranije, egzistencijalni strah; strah za materijalnu egzistenciju poduprt još strahom od bolesti, starosti i smrti, samoće, napuštenosti, zaborava, nestajanja; strah od neuvažavanja, neuspjeha, od nevoljenosti. Rijetko tko je zadovoljan samo time da jest, da postoji; većina traži nešto: potvrdu i opravdanje valjanosti vlastitog postojanja; autorealizaciju.

I opet se javlja to pitanje: – Što poručiti ljudima? O čemu pisati? Koje im tajne treba otkriti?
Trebam li im pisati i objašnjavati kako se čovjek u osnovi sastoji od tri dijela: od logičkog uma sa spekulativnim sposobnostima; od osjećaja i emocija koje nisu drugo nego tek indikator čovjekovog trenutnog stanja (poput lakmus papira); od intuicije, osjeta koji nas povezuje s Jedinstvenim Središtem (ili Bogom, Vrhovnom Sviješću) i koji nam govori što je ispravno, a što nije, i što treba činiti, a što ne; čak i onda kada ne postoje nikakvi vanjski logički protumačivi znakovi i naznake za određeno postupanje. Intuicija nas upozorava; ona nam govori. Ona je znanje prije znanja; ona je pravo znanje. Intuicija je ovdje da nas izbavi od lažnih slika i zabluda uma. Jer naš um često zaključuje na prvu i nije u stanju prepoznati sve znakove i simbole.
Osjet intuicije nalazi svoje fizičko očitovanje u torakalnom predjelu oko tzv. pleksusa. Ona je kao kormilar koji nas vodi prema našem odredištu i cilju, koji nam govori je li neki naš izbor i put ispravan ili nije. Često bi um bez suradnje s intuicijom mogao navesti čovjeka na krivi put; za lažnim vrijednostima i pogrešnim ciljevima. To ne znači da su te vrijednosti i ciljevi pogrešni za nekog drugog, ali bi mogli biti pogrešni za nas.

U naše današnje vrijeme, pored sveukupnog razvoja tehnologija i znanosti koje ispituju i istražuju većinom materiju i ponešto od energije, čovjek nije istražio i ne poznaje sam sebe. Kada kažemo čovjek, to ne znači da nitko nije upoznao, spoznao i istražio sebe, nego govorimo o glavnim, prevladavajućim, oficijelnim tokovima u našoj civilizaciji i u našim društvima. Je li potreban materijalni boljitak, pa i određen tehnološki razvoj u našim društvima? Sigurno da je potreban. No, je li taj razvoj dovoljan? Na to pitanje odgovor mora ponuditi svatko sam. Naprosto, tehnologije i metode današnjih znanosti nisu odgovarajuće i primjerene istraživanju sposobnosti ljudskog duha. (Pod duhom ovdje podrazumijevamo sve mentalne, dakle: intelektualno-kognitivne, potom emocionalne, i one elemente povezane s ljudskom voljom i željama, jer volja i želje imaju više veze s intuitivnim aspektom nego npr. sa samim logičkim umom). Naravno, nužno je razlikovati izvanjske, tj. “želje uma”, od pravih i stvarnih želja koje dolaze iz unutrašnjosti, tzv. “želje duše”.

U našim školama djecu ne uče (a možda bi trebalo) da se ljudsko biće u svojim mentalnim sposobnostima sastoji od ova tri dijela: logičkog uma, od emocija i raspoloženja, i od intuicije u nama koja nam govori što je dobro i ispravno, a što zlo i pogrešno. I da nezadovoljstvo koje osjećamo emocijama je tek pokazatelj našeg nezadovoljstva određenim stanjem ili situacijom, i da emocije nipošto nisu uzrok našeg stanja nego tek posljedica; pokazatelj, poput lakmus papira. Da su emocije poput vatre i vode: dobri sluge, ali loši gospodari.
Danas ne učimo djecu da je logički um i logičko razmišljanje, promišljanje i načini sustavne analize, taj način što ga trebamo prvo razviti. Kada imamo problem, razmisliti, a ne emocionalno reagirati. Koliko se samo bračnih i drugih obiteljskih svađa, razmirica, tučnjava, pa čak i ubojstava dogodi na krilima začinjenih emocija? Emocije postoje, čovjek ih ne može ukloniti, ali se za njima ne treba povoditi.
Učimo li djecu tome da prvo treba uvijek razmisliti? Da je osamljenje, kontemplacija, smirenje disanja, koncentracija i fokusiranost logičkog uma na problem važna i bitna u ljudskom životu? Čini mi se da ne učimo djecu tome, nego ih puštamo da rastu i odrastu kao divljaci, ne poznavajući sami sebe i svoje biće. Hranimo ih, šopamo bolje reći, crtićima i filmovima punim akcije, tučnjave, bljeskova eksplozije, itd. Posvećujemo li dovoljno vremena fizičkom treningu svoje djece, kako bi upoznali sposobnosti i mogućnosti vlastitog tijela? Ne; čak ni to u dovoljnoj mjeri. I taj je segment razvoja ljudskog bića danas zapostavljen.

Bruno se prisjetio kako ga je jednom prilikom nešto bilo mučilo; jedan problem za koji nije znao kako ga riješiti niti kako mu pristupiti. Bio je zabrinut, i htio je naći primjereno i ispravno rješenje. Bilo je to usred dana; dobro se osjećao, bio je odmoran i pribran. Pa ipak, za problem što ga je mučio, činilo se da nema rješenja. Barem Bruno nije znao odakle bi moglo doći. Odlučio je malo odmoriti i odahnuti od grozničavog razmišljanja; a želja i htijenje za rješenjem bila je u njemu prilično jaka i snažna. Pa ipak, odlučio je na trenutak u svojoj radnoj sobi koja je imala i jedan omanji ležaj, malo prileći kako bi odmorio misli i glavu. No, želja i htijenje u njemu da riješi problem što ga je mučio i dalje je bila snažna. Legao je na krevet, opustio glavu i tako ležao neko vrijeme, opušten. Tada, iznenada, u glavi mu se javi sasvim jasna i određena misao koja mu je jasno govorila: trebao bi ići za kompjutor i na internetu potražiti to i to. Misao koja mu se javila u glavi jasno mu je govorila i upućivala ga na sasvim određen naslov i na subjekt od kojeg bi trebao zatražiti pomoć za gore spomenuti problem.

U prvi čas i njemu samom je ideja i naslov (ime) subjekta koje mu se pojavilo u umu bilo neobično, i pitao se odakle sad ovo? Pa je pomislio da mu je tako, slučajno, i sasvim bezveze palo na um. Međutim, misao u njemu ga je jasno i snažno poticala da bi trebao ići provjeriti ideju na internetu. Pokrenuo je računalo, i zaista! Našao je upravo ono na što ga je misao upućivala. Situacija je bila nevjerojatna, i za Brunu pomalo bizarna. A sve što je učinio bilo je da je imao jaku i snažnu volju i želju kojom je postavio otvoreno pitanje svemiru, bio se sasvim opustio, i otvorio um. To je bilo sve.
Još je u njegovom životu bilo takvih situacija kada je predosjetio susret s osobom (jer su mu se pojavile misli na tu osobu) prije nego što je tu osobu uopće mogao vidjeti ili znati da će se pojaviti. Naime, pojava određene misli bila je prilično snažna, jasna i određena, pa je slučajnost mogao odbaciti. Tada je shvatio da je to određena telepatija koja međutim nije morala ići direktno od same osobe nego vjerojatno preko polja koje spaja sva živa bića na određenoj razini i stavlja ih u zajednički kontekst na njihovoj razini postojanja; takvo polje se ponekad naziva informacijsko polje.

Mada je Bruno i prije slušao i čitao dosta o praksama budističke i hinduističke joge i meditacije, i bio je teoretski upoznat s tim sustavima, i činilo mu se da ih razumije, međutim u praksi, osim treniranja karatea i tae kwon doa i vježbi disanja u sklopu nanbudoa, nije upisivao tečajeve istočnjačkih tehnika meditacije. Također, znao je da su i kršćanski redovnici i pustinjaci također u svojim izolacijama postizali kroz kontemplaciju i molitvu određen stupanj meditativnog smirenja i usredotočenja.

Imao je u životu faza kada je u sebi izričito i snažno osjećao potrebu da se izolira, da sjedne na pod, ili da naprosto stoji na mjestu, i da se koncentrira u sebi, u glavi i duhu, i da traži svoje središte s kojim je povezan. Također, nadvladavanje htijenjem za koncentracijom, u umu i duhu, fiziološke i uobičajene navike da čovjek sjedne kada ne mora stajati, shvatio je kao primjer i princip joge, tj. juguma (jaram) što ga sila i snaga duha nameće poziciji tijela. Samo čovjek koji je u stanju iskontrolirati namjerno, snagom i voljom duha svoje tijelo na smirenje, i određenu opuštenost, s ciljem postizanja unutarnje duhovne koncentracije (i otvaranja uma i smirenja duha), može tražiti i naći.

U određenim periodima svojeg života, u dugim zimskim danima i noćima u vrijeme kada je bio nezaposlen, a time i bez nekakvih znatnijih obveza i opterećenja, meditirao je i kontemplirao tražeći svoje središte. U izolaciji svojeg stana i sobe, do kojih nije dopirala nikakva značajnija buka, mogao se posvetiti samo sebi i Bogu, onom biću koje jest, i koje je iznad njega i svega, ali je istodobno povezano sa svime. I ništa nije odvojeno od njega.
Bruno je čvrsto vjerovao da je Bog za sve ljude i da zapravo nema veze s religijama, nego sa živim bićima; s onim što je živo. (Religije su, prema Bruninom viđenju, zapravo rezultat ljudskih traženja i htijenja na različitim geografskim lokacijama i u različitim vremenima.)

Također, uviđao je, da bi čovjeku život bio ispunjen, i lišen zamki kao što su: strah, rutina, iščekivanje i očekivanje nečega, važno je da čovjek kao biće koje jest u svojoj sveukupnosti (ne samo u fizikaliji) pozicionira sebe u sadašnjosti, u sadašnjem trenutku kao činu vječnosti. Svaki trenutak je sada; uvijek je sada; i sutra u neko vrijeme bit će sada. Pa prema tome, treba živjeti i uživati sada u sadašnjem trenutku.

Ljudski život sazdan je od vremena, i vrijeme je jedino što doista posjedujemo. Kada vrijeme prođe, igri je kraj. I stoga, trebamo živjeti i poštovati svoje sada, a ne ga zanemariti ili žrtvovati u ime nekakve imaginarne budućnosti za koju niti ne možemo pouzdano znati hoće li stići (barem, hoće li stići za nas). Stvarno i realno je jedino sada, dok su prošlost i budućnost, onako kako ih mi vidimo i zamišljamo, samo naše mentalne projekcije i koncepti. Naravno, to ne znači da ne treba razmišljati i planirati za budućnost, ali uvijek s dozom opreza, prednost dajući sadašnjosti. Jer, zašto bi bilo koji naš budući trenutak bio važniji od sadašnjeg?
Prošlost, sadašnjost i budućnost je ljudsko linearno poimanje vremena.
Naravno, za Biće ili Svijest, koje je istovremeno i u vremenu (u svakom trenutku) i iznad vremena, sva zbivanja to Biće (ili Svijest) vidi istovremeno.

Nadalje, čovjek nema neku apsolutnu odgovornost nad svojom sudbinom jer bi to podrazumijevalo da ima i apsolutnu kontrolu. Čovjek možda može, ukoliko se uvježbao i shvatio, imati kontrolu nad sobom: svojim mislima, osjećajima, radnjama, ali ne i nad svojom sudbinom. Budući da je svatko od nas rođen i živi na sasvim određenoj geografskoj lokaciji i zemlji, u određenom vremenu, u određenoj obitelji, od određenih roditelja; dakle, svime time čovjek je određen; i svojom biologijom i okolinom u koju je stavljen. Pa prema tome, postavlja se pitanje slobode. Postoji li uopće mogućnost slobodnog izbora i odluke ili je odluka već unaprijed uvjetovana time kakvi smo i gdje smo (u kakvim okolnostima)?
Čini se da neke odluke ipak možemo donositi, ali ukupno čini se da je sve već zacrtano postavljenim elementima i faktorima i njihovim odnosima.

Svijest o svojim vlastitim osobnim mogućnostima i granicama; odricanje od potpune kontrole; i prihvaćanje; to su stvari koje ljudima uglavnom nedostaju.
Definicija (određenje) je ujedno i ograničenje. Čovjek ne može istodobno biti na dva mjesta. Jedini način da čovjek nadiđe svoje određenje i svoja ograničenja (svoje strahove, itd.) je da se svjesno preda u ruke volje koja je viša od njegove, tj. u ruke Boga; Više Svijesti; Jedinstvenog Središta, bez obzira kako ga nazivali. Čovjek mora prihvatiti i osvijestiti svoju prolaznost i smrtnost. Suočavanje s posljednjim stvarima, s vlastitom Smrću, osobi daje mogućnost da se bolje i konkretnije odredi prema vlastitom životu, prema svojim vrijednostima i ciljevima.

– Dakle, o čemu bih trebao govoriti ljudima i pisati? – pomislio je Bruno. Mogu li napisane riječi išta promijeniti u svijetu? Nije li sve to već rečeno, i svatko tko ima potrebu, vremena i želju može se malo detaljnije i studioznije udubiti u proučavanje starih duhovnih nauka i sustava. Buddha, Sokrat, Isus … tri velika učitelja. Ni jedan od njih nije (koliko je poznato) vlastoručno zapisao ništa od svojeg nauka. Pa ipak, njihovo naučavanje bilo je dovoljno uvjerljivo da ga zapišu njihovi učenici. Sve postoji, sve je otvoreno, samo treba razmišljati i promišljati; propitivati stari nauk i uspoređivati ga s primjerima iz vlastitog iskustva, iz vlastitog života. Univerzalno je ono što vrijedi posvuda. Kao što je npr. temeljni nauk o umjerenosti. Budha je propovijedao srednji put: ne pretjerati ni u čemu. Natpis što je stajao nad ulazom u Apolonov hram u Delfima: Gnothi seauton. “Spoznaj sebe.” I drž’ mjeru.
Umjereno jedi, umjereno pij, umjereno se bavi seksualnim aktivnostima. S osjećajem za mjeru. Ne prekrši taj osjećaj u sebi! (Bolje rečeno intuitivni osjet.) Taj intuitivni osjećaj za mjeru, spojen s logičkim umom, s analizom, s promatranjem i promišljanjem, čini savršenog čovjeka.

Ponekad se dobro odreći nečega; ne može škoditi, nego samo koristiti. Odricanje je, kažu psiholozi u suvremenim školama psihološke samopomoći, način stjecanja kontrole. Ukoliko si se sposoban odreći nečega, znači da ti kontroliraš to, a ne ono tebe. No, kako smo rekli: apsolutna kontrola je nemoguća, pa je tu ipak riječ o maloj manipulaciji koja je u našoj moći. Uglavnom ne možemo kontrolirati svijet i druge ljude, nego samo svoj stav i odnos prema njima. Stara je mudrost: mijenjaj ono što možeš, a ono što ne možeš – prihvati.

Voltaire je isticao jednu maksimu koju je moguće parafrazirati kao: “Neka svatko obrađuje svoj vrt.” To u stvari znači pozivanje na razlikovanje između onoga što je važno u čovjekovom životu i onoga što je nevažno. S praktičnog i primijenjenog gledišta, za čovjeka je zapravo važno i bitno samo ono na što on/a osobno može utjecati. Ima li mnogo koristi razgovarati, zamarati se i razmišljati o stvarima koje su izvan našeg dosega? Na koje ne možemo utjecati? Baveći se stvarima na koje ne možemo utjecati, često propuštamo one na koje možemo utjecati. Vidjeti na što možemo utjecati, pronaći svoj vrt, i obrađivati ga. Velika misao, jednostavno izrečena.

Sva moja naklapanja, neće promijeniti ništa u svijetu – pomislio je Bruno. Pa ipak, imao je potrebu ovo napisati.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Mogućnost života, 8. dio

Otac

Bijeli Renault Megane, lagano, gotovo sasvim nečujno klizio je vijugavom cestom između strmih brda obraslih gustom šumom. Promatraču iz zraka činilo bi se kao da malena bijela buba plazi savršeno slijedeći krivine vijugave staze, i to popriličnom brzinom. Prizor što ga u prirodi često možemo vidjeti kada promatramo zelene biljke i razne bubamare i ostale malene insekte dok se ubrzano kreću stabljikama i listićima. Tako bi se nekom, iz zraka, mogao učiniti i ovaj Renault. Bruno ga je kupio prije otprilike godinu i šest mjeseci. Volio je francuske aute; još od djetinjstva. Njegova majka 80-ih godina vozila je Citroena. Francuski automobili imaju izvrsne amortizere i osjećaj udobnosti u unutrašnjosti.
Mjestimice, automobil bi utonuo u duboku sjenu šume koja se s jedne i druge strane nadvila nad cestu, dok bi mjestimice opet začas izbio na dionicu obasjanu suncem. Cesta ga je vodila iz šireg zagrebačkog područja na sjever, u brda, gdje se dodiruju i razgraničuju geografsko i administrativno područje Prigorja i Zagorja. Cesta se sve više uspinjala. Tabla je upozoravala da ovdje završava administrativno područje Zagrebačke županije. Bruno je bio na putu k svome ocu. Sinoć oko 20.30 sati nazvala ga je očeva susjeda Katica i s izrazom sućuti i pažnje u glasu priopćila mu da je njegov otac preminuo. Bruno se iznenadio. Nije ovo očekivao. Stari je bio još vitalan i pokretan. Nije da je bio baš nešto previše povezan s ocem. S njim nije proveo mnogo vremena. Više su mu u sjećanju bili očevi roditelji, djed, a naročito baka, kod kojih je provodio još od ranog djetinjstva gotovo svake ljetne praznike. Brunin otac bio je po zanimanju veterinar: dr. vet. med. Mnogo vremena provodio je uvijek po terenu. Kod kuće bi uglavnom samo spavao. Bruno se sjećao da je njegov otac ponekad i tijekom noći ili ranog jutra dobivao telefonske pozive seljaka kojima se upravo tad krava počela teliti ili kobila ždrijebiti. Posao i život veterinara je naporan i težak. Veterinar je vjerojatno jedini od svih vrsta doktora koji je od jutra do večeri okružen blatom, smradom i životinjskim izmetom. Ili s rukom do lakta u kravljoj vagini vrši postupak osjemenjivanja. Gradski veterinari, za razliku od seoskih, su druga priča: oni se ne bave s kravama i sa svinjama, nego sa psima, mačkama, kornjačama, itd. Njegov stari bio je seoski veterinar starog kova. Rijetko kod kuće, većinom na terenu. Nije ni čudo da njegov i majčin brak nije uspio. Za finu gradsku gospođu, kao što je bila Brunina majka, brak s tamnoputim, temperamentnim zagorsko-prigorskim veterinarom nije bio najsretnije rješenje. Ne, uopće. Nakon razlaza, kuća i imanje Bruninih bake i djeda, postala je očeva polazna baza. A i posao po okolnim selima mu je odatle bio bliži.

Prateći poznatu liniju ceste, u tišini, Bruno se zamislio. S razmišljanja i prisjećanja na oca i na djetinjstvo, misli su mu krivudale i bježale na sadašnje njegovo stanje. Da; kakvo je moje sadašnje stanje? Što ja to zapravo u životu imam? Kakav je moj život? Bruno je bio svjestan poprilične i velike razlike u godinama, od dobrih 17 godina, između sebe i Antonije, njegove sadašnje djevojke. Znao je da su takve veze često izložene specifičnim kušnjama. Znao je da u takvim vezama stariji muškarci su ti koji u pravilu ostaju kraćih rukava. Pogotovo u današnje vrijeme. Mlađa žena, nakon nekog vremena, zadovolji se dosadnog, a možda njoj i pomalo sputanog, nedovoljno uzbudljivog života sa starijim muškarcem. Muškarci s oko četrdeset godina nisu za otpis; to nikako. Ali oni već imaju neke svoje rutine, i navike od kojih nisu spremni izostajati. A mlada djevojka željna je života, i svakojakih podražaja i iskustava. Pa još je mlada, i neiživljena. Pored starijeg muškarca, koji gotovo da bi joj i otac mogao biti, mogla bi se početi osjećati uskraćeno. Uskraćeno za izlaske; za nova iskustva; za neke nove drhtaje i treptaje. Svakom s vremena na vrijeme treba promjena, a mlada žena sa starijim muškarcem ima itekako dobru izliku, razlog i opravdanje za nužnost promjene. Svega je toga u svojoj glavi bio svjestan Bruno. Da, i Antonija bi nakon nekog vremena mogla odlepršati, razmišljao je Bruno. No, to su rizici života. Dok traje, traje; bitno da je lijepo dok traje. To je jedino što možemo ugrabiti: trenutci privremene sreće i zadovoljstva. Što preostaje? Duga jesen života, i utonuće u starost, u umor, onemoćalost, nezainteresiranost; povlačenje u kutak stana, u izolaciju … Razmišljajući tako, Bruno se opet u glavi vratio na činjenicu očeve smrti. Otac je bio veseljak; uvijek optimistično i vedro raspoložen. Nikada nije pokazivao težu ili mračnu stranu; sve je okretao na smijeh i na šalu. Optimizam kao strategija i taktika. No, sigurno je mnogo toga držao u sebi: strepnje, nedostatke, svoju životnu sudbinu i spoznaju o istoj.
Brunin otac volio je popiti. Mnogi seoski veterinari se propiju na svom poslu; postanu alkoholičari. Gotovo svaki seljak, gazda, ponudi doktora veterinara vinom; najčešće nekom bijelom, kiselom, jakom sortom. Od toga se, u kombinaciji s gaziranom mineralnom vodom, slažu dobri, ali i podmukli zagorski i prigorski gemišti. Rokneš tri takva i u svom si elementu. Pa u auto, i na put do drugog gospodarstva gdje su svinje upravo dobile dizenteriju. Veterinar uvijek sa sobom nosi crnu torbu s priborom, injekcijama, špricama, lijekovima. Na znak i najmanje bolesti uzgajivači svinja dižu uzbunu. Zovu veterinara kojem ne preostaje drugo, nego, uočivši začetke epidemije, našopa svinje antibioticima. Za svaki slučaj. Sve meso iz uzgoja prepuno je antibiotika i drugih tvari. Uzgajivači ne žele i ne mogu riskirati kolektivni pomor. To bi ih upropastilo financijski.

Skrenuvši na sporednu cestu, nakon dodatnih 10-ak minuta vožnje, zaustavio se na jednom pošljunčanom dvorišnom prilazu. Bila je to očeva kuća i dvorište. Tako poznati Bruni, s crvenim i lila cvijećem u teglama na balkonu prizemlja, ova kuća koja ga je povezivala s danima djetinjstva, odjednom mu se učini strašno praznom i pustom. Kao da je na trenutak, na sekundu, osjetio nekakvu duboku žalost i tugu u sebi. No, nije bilo vremena za takve osjećaje. Na tratini pored kuće uskoro se pojavila susjeda Katica, starija gospođa, udovica koja je, činilo mu se, simpatizirala Bruninog oca.

– Dobar dan – rekla je pristupivši mu. Vidjelo joj se oko očiju, i po podočnjacima, kao da je plakala nedavno. – Primi moju sućut – rekla je i zagrlila ga. Bruno se nije osjećao nelagodno. Čak mu je i prijao takav kontakt. Naime, kako je bivao stariji, sve su mu se više i više činile sve te ljudske geste i običaji prirodnima, normalnima, pa čak i potrebnima. Sa starenjem i sazrijevanjem kao da je sve više imao razumijevanja za ljudsku nesreću i tugu, a istodobno sve manje strpljenja za bavljenje ljudskom glupošću i zabludama. Život je prekratak za gluposti. Autentičan život i stvarnost, koji čovjeka čine čovjekom, i jačaju ga, izviru iz nevolja, poteškoća i prepreka. Čovjek se kali i stvara u teškoćama.

Susjeda Katica je istaknula da je Bruninog oca Zdravka poznavala još od kada se, kao mlada žena, udala u susjedstvo. Otključala je kuću, od koje je očito imala ključ, jednako kao i Bruno. Otac je imao, očito, puno povjerenje u tu ženu. Ušavši u kuću, odvela ga je do sobe, i pokazala mu krevet. Otac je ležao mirno na leđima na drugoj strani velikog starinskog bračnog kreveta. Bio je odjeven u crno odijelo i bijelu košulju. Ruke su mu bile položene na trbuh, jedna na drugu, kao za vrijeme molitve. Djelovao je sasvim mirno i spokojno. I Bruni su lagano zasuzile oči. Smrt ljudskog bića, a naročito onog s kojim smo podijelili nekakve, pa makar i rijetke trenutke bliskosti, sada, kada ga vidimo ovdje tako mirnog i ukočenog, sjeća nas i naše smrtnosti i konačnog odredišta svakog ljudskog života: nestajanje, i zaborav. Bruno je znao kako to već ide. Doživio je već prije smrt prvo djeda, a onda i voljene bake. A sada, eto, i otac.

– Evo, tu sam ga našla, jadnika … – rekla je gospođa Katica, i rukom pokazala na bližu stranu kreveta, suprotnu od one na kojoj je sada ležao. Oči su joj zasuzile. Onda odjednom kao da se smirila i pribrala, pa je rekla:
– Nisam znala dal ‘ je dobre i pametne da vam ove govorim, ali mislim si da bi vam ipak trebala reči.
– Kaj je bilo, gospođo? – upita Bruno.
– Ma joj, male je nezgodne… našla sem ga tu na krevetu, jadnik, bil je spuštenih gač … – rekla je gotovo pa nevoljko …
– i ove je imel krej sebe – rekla je pokazujući na nekakav časopis što ga je izvukla ispod deke na fotelji. Bruno je uzeo časopis u ruke. Bio je to časopis pornografskog sadržaja. Dakle, sve je bilo jasno …
– Recite mi gospođo, što je doktor rekel kad ga je došel pogledati; od čega je umro?
– Veli doktor, da je po svemu sudeći, bil infarkt ….
– Znate, skrila sem te časopis da ne bu doktor videl, da ne bu sramota … – dovršila je.
Sramota, da. Za koga? – pomislio je Bruno. Valjda za nas žive koji ostajemo. Za staroga nema više briga. On se svojih briga riješio zauvijek. Napokon može biti slobodan i bezbrižan. Sramota je ionako sasvim društveni pojam.

– Da. Hvala vam, gospođo Katica. Bilo bi to nezgodno za sve. – odgovorio je Bruno, i nastavio: – Ipak, i on je bio samo čovjek s ljudskim potrebama.
– Je. To je istina; tu ste u pravu. Ali znate kakvi su ljudi … če bi se neke takvoga čule, mogle bi se po selu raširiti i zmišljati kojekakve priče … A gospon Zdravko je bil zbilja dobar čovek. Uvijek pozitivan, veseli, za šalu … – nadovezala se gospođa Katica.
– Hvala vam još jednom gospođo Katica na svemu što ste napravili za tatu. I presvukli ste ga, i sve … Ne mogu vam dovoljno zahvaliti na tome.
– Napravila sem kaj sem mogla. Bil mi je prvi sused. Zadnjih leta znali sme se tak liepe podružiti i pospominati. Prejti na kavu, on k meni, ja k njemu … Tak sme bili manje usamljeni. Rekla je, a oči su joj ponovno zasuzile.

Zdravko Cindrić je sada, 2018. godine, u trenutku svoje iznenadne smrti, bio u 71. godini života. Rođendan je trebao proslaviti krajem studenog. Bruni nije preostalo drugo nego da kontaktira lokalno poduzeće za pogrebne usluge. Vjerojatno će morati skoknuti do njih da sve dogovori, plati i da odabere lijes.

Bio je konac rujna. Dani su bili sve kraći, a s prvim sumrakom, postalo je i hladnije. Bruno je bio ispratio vozilo pogrebnog poduzeća koje je odvezlo očevo tijelo u mrtvačnicu lokalnog groblja.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Mogućnost života, 7. dio

Prva žena (2)

“The Winner Takes It All” … ABBA

Nakon Nikolininog odlaska Brunina situacija je bila nezavidna. Situacija je u emocionalnom i ukupno u mentalnom smislu bila opsukurna i konfuzna.
S jedne strane, nedostajala mu je; s druge strane ju je mrzio; s treće strane, ova cjelokupna situacija otvorila je neke nove portale u Bruninu biću: u njegovoj psihi, emocijama i mašti. Situacija je do te mjere bila uvrnuta, neobična i opskurna, zatvorena vlastitim parametrima važnosti, barem se Bruni tako činilo, da ga je podsjećala na radnju i atmosferu Bunuelovog filma “Taj mračni predmet želje”.

Zaželio ju je još jednom. Zaželio je staviti joj ga, pa makar samo još jednom. Sinula mu je ideja; i plan.

Imao je određenih problema s kompjutorom i s otvaranjem pojedinih dokumenata. Bilo je potrebno skinuti i instalirati nekakve aplikacije; pokušao je, ali nije išlo. Bio je previše umoran i nervozan da bi se mogao koncentrirati na to. Odlučio ju je nazvati, i zamoliti za uslugu: da dođe kod njega i da ona pokuša to srediti. Bilo je to prvi puta da ju je zvao dva tjedna nakon njihovog konačnog prekida; dva tjedna nakon što je zaplovila nekim svojim vlastitim vodama. Smatrao je da nakon što oproba travu na drugim livadama, da će mu se htjeti vratiti.
Telefonski razgovor bio je uspješan. Pristala je doći, i pokušati mu pomoći. Bolje se razumjela u informatiku i kompjutore od njega. Na kraju krajeva, bila je diplomirana informatičarka, i profesorica informatike u jednoj srednjoj školi.

Začulo se zvono na donjim, ulaznim vratima zgrade. Podigao je slušalicu portafona. Bila je to ona. Ušla je u stan. – Bok. – Bok. – pozdravili su se.
– Kako si? – pitao je. – Dobro. Vidjela sam i boljih dana – odvratila je uz lagan smješak.
– Što ćeš popiti? Imam kavu, ako želiš; još je vruća.
– Može.
Stavio je mlijeko na stol, i čašu vode. Neko vrijeme pijuckali su kavu u tišini.
– Pa, u čemu je problem? – pitala je nakon nekog vremena.
– Imam problem s otvaranjem nekakvih dokumenata.
Ustao je i krenuo u radnu sobu. Ona je krenula za njim. Došavši do kompjutora, kliknuo je mišem, i probudio ga iz hibernacije.
– Poručuje mi da trebam skinuti aplikaciju za otvaranje dokumenta. Kliknem, pokrenem instaliranje aplikacije, pričekam do kraja, i opet ništa.

Sjela je na stolicu s kotačićima i privukla ju stolu. Njeni brzi prstići zaplesali su po tipkovnici. Želja je u njemu bila sve jača, dok ju je tako promatrao za svojim radnim stolom i kompjutorom.
Primaknuo joj se sasvim blizu, praveći se kao da zainteresirano promatra što se događa na monitoru. Stavio je ruke na njezina ramena, i započeo ju lagano masirati. Kao u stara vremena.
U početku se nije bunila; činilo se da joj masaža ramena godi.
– Prestani … Što to radiš? – upitala ga je nakon nekog vremena. Sagnuo se i polušapatom progovorio na njeno uho, dok su mu ruke još uvijek bile na njenim ramenima:
– Hoćeš da ti ga stavim? Hoćeš mi ga popušiti? – pitao je.
– Nismo se tako dogovorili – odvratila je. – Ne, ne želim da mi ga staviš, niti ti ga želim popušiti!
Iznenada, digao je ruke s njenih ramena, odmaknuo se, i stao sa strane.
– Zašto si onda zapravo došla? – pitao je. – Znala si da ću te probati pojebati.
– Ne, nisam znala! Znam da si povremeno napaljenko, ali ovamo sam došla jedino i isključivo iz razloga jer si me molio i tražio da ti pomognem oko kompjutora.
– Dobro, u redu … – odvratio je. – Pa jel se viđaš s kim? … Jel te dobro jebe?
– Da, dobro me jebe … – odgovorila je gotovo smireno. I dalje je gledala u ekran, i prčkala po tipkovnici.
– Jel si se pojebala s jednim, ili s više njih? – pitao je znatiželjno.
– S trojicom, ako te baš zanima – odgovorila je mirno, s laganim prizvukom prkosa u glasu. Nije znao što da misli.
– S trojicom …? – ponovio je. – Odjedanputa?
– Da. I bilo je božanstveno … – odgovorila je. – A takve stvari tebe napaljuju, jel da? – rekla je sa zadovoljstvom u glasu.
– Da – odgovorio je. – Volim zamišljati kako te jebu trojica, ili čak više njih. Uvijek se uzbudim i napalim, i svršim, jako …
– Pa dobro, samo ti zamišljaj i dalje … – Evo, ovo ti je sređeno, pa možeš nastaviti dalje sa svojim aktivnostima …
– Hoćeš da ti poližem malu? – pitao ju je, mada je unaprijed znao da neće biti nikakve koristi od pitanja.
– Ne, hvala …
Uzela je svoju torbicu, i užurbano krenula u smjeru vrata.
– Hvala na kavi – rekla je.
– Hvala tebi – odvratio je.
Otprativši ju do vrata, pozdravio je, i zaključao za njom.

Premda se sve to činilo kao beskoristan razgovor, znao je da je mamac bačen. Dao joj je do znanja da ga još uvijek zanima, unatoč tome što se viđa najvjerojatnije s drugima, i unatoč tome što s nekim drugim održava seksualne odnose; bio joj ga je spreman staviti, i polizati joj picu. Doduše, to je tako barem njoj dao do znanja. Nije bio siguran za ovo vezano uz lizanje njene male. Tko zna, tko ju, kako, i gdje, praši? S kakvim organelama i spravama? Nije bio baš siguran da bi joj rado lizao picu u ovim njihovim okolnostima. Ali stavio bi joj ga, s kondomom, bez problema, i izjebo ju pošteno, i do kraja. Pomisao da se ona sada negdje s nekim seksa, uzbuđivala ga je.

Već gotovo dva tjedna lišen seksualnih odnosa, uslijed novonastale situacije, jedini odušak i predah njegovoj nervnoj, ali i seksualnoj napetosti pružali su trenutci masturbacijskih opuštanja. Još uvijek nije mogao prestati misliti na nju. Međutim, sada su se u njegovim masturbacijskim maštarijama uz Nikolinu pojavljivala još dvojica, a ponekad i još trojica muškaraca. Svi su bili goli i ševili su se. Ševili su njegovu Nikolinu; ševili su je žestoko, i bez milosti. A on je to sve promatrao kroz pritvorena vrata spavaće sobe. Ni sam nije znao odakle su dolazile te maštarije, no, što je najgore, ili najbolje, jako bi se uzbudio tijekom takvih maštanja. Svršavao je obilno i često, uz obilje ejakulata. Kao da je otkrio jedan novi dio sebe, svoje psihe, koji mu je prije bio nepoznat. Pokazalo se da je njegovo zamišljanje vlastite supruge u raznim pozama, s dva ili tri muškarca istodobno, bio vrhunac i vatromet njegovih seksualnih odnosa s njom, i to sada kada ona fizički više nije bila s njim. Svojevrsna kruna bračne karijere. Barem u njegovoj glavi.

Za vrijeme zajedničkog života nikada se nije na taj način i u toj mjeri napaljivao, vezano uz nju. Sada, nakon prekida, i u stanju razdvojenosti, razmišljanje o vlastitoj ženi kao o bivšoj, i o mogućem općenju s njom, postalo je još slobodnije i još naglašenije, u čisto seksualnom smislu i smjeru. Nije znao je li to baš sasvim normalno. Očito, oslobođenost od emocija i od samonametnutih obzirnosti, može dati jednu sasvim novu kvalitetu seksualnom životu.

* * *

Prošla su još tri tjedna, kada je jednog ponedjeljka zazvonio Brunin mobitel.
– Bok, Nikolina je … – čulo se s druge strane. Željela se naći s njim. Rekla je kako je sve ovo prije bila greška, i kako ona voli samo njega.
– Ti si moja jedina prava ljubav…. – rekla je uvjerljivo.
Očito ševac nije ispunio očekivanja, ili je zakazao u nekom ključnom segmentu, npr. planiranja budućnosti – pomislio je Bruno; ili ju je jednostavno pojebo i odjebo, kao što to obično i biva.
– Ne znam baš … da bismo se trebali nalaziti. Rekli smo da ćemo neko vrijeme biti razdvojeni … – izigravao je Bruno i dalje nezainteresiranost, i prolongirao situaciju stavljajući određene naglaske na aspekte njihovog međusobnog odnosa.
– Ma ljubavi, daj …. – čulo se s druge strane.
– Da, sad bi da se vidimo i nađemo, a prije tri tjedna kad si bila kod mene nisi htjela ništa. Jel se sjećaš?
– Bila je onda druga situacija … – promrmljala je u vlastitu obranu.
– Osim toga – dodao je Bruno – ne znam hoću li moći preko svega što se dogodilo tek tako prijeći.
– Ljubavi, ti znaš da si ti meni sve na svijetu … Ono nije bilo ništa; to mi nije ništa značilo … Bio je to samo seks … – nastavljala je.
– Trenutno sam zaokupljen s nečim, daj me nazovi ili mi pošalji poruku kroz sat vremena … pa ćemo se dogovoriti oko nalaženja.
– Može. Volim te. Pusa! – začulo se s druge strane…
– … Kujo pokvarena … – promrmljao je Bruno sebi u bradu, nakon što je ugasio mobitel. Nasmiješio se sam sebi, i u sebi … Osjetio je navalu radosti i zadovoljstva; onog zadovoljstva kada znate da sve ide po planu.

Nakon pola sata stigla mu je SMS poruka: Tebe jedinog na svijetu volim. Ti si mi sve … (i nekoliko emotikona ružičastih srca … )
Sljedeća poruka glasila je: Ono s onim likom bila je greška. Znam, pogriješila sam. Bio je to samo seks. Ništa mi nije značilo.

Bruni je bilo drago da je dobio njezinu poruku s priznanjem nevjere.
Uskoro ga je nazvala. Pristao je da se susretnu. Bilo je to u nekom kafiću s opskurnom i romantičnom rasvjetom. Njezina taktika bila je očekivana. Bila je dobro našminkana: usne, trepavice, minica. Dovoljno da privuče pažnju i da zavede muškarca, ukoliko bi to poželjela. Pri susretu ga je zagrlila. Bacila se na njega. Odjeća joj je mirisala na parfem i nikotin. Bila je vitka i vižljasta. Činilo mu se da je smršavila još više. Dinamičnost i energiju je zadržala. Kada su sjeli u separe, privinula se uz njega. Objesila mu se oko vrata, i nastavila s uvjeravanjem i zavođenjem. Zagrlila ga je i ljubila … Bilo je teško odoljeti njezinim izljevima ljubavi i nježnosti, no Bruno je znao zašto je ovdje … I dalje se pravio pomalo nezainteresiranim, uvrijeđenim i blago nedostupnim, dok je ona gotovo pa plazila po njemu.

– Dobro, ok, vidjet ćemo …- rekao je u jednom trenutku. – Samo polako … – nadodao je.

– Gle, ja bih sad morao ići; sutra me čeka naporan dan, a moram još pripremiti neke papire – rekao je prilično smireno.

Pogledala ga je. Rekla je: – Dobro, ljubavi; idemo … i ja imam za sutra dosta obaveza.

* * *

Sljedeći dan između podneva i dva sata, Bruno je svom snagom jedne ruke pritisnuo rukohvat velikih masivnih drveno-željeznih ornamentiranih ulaznih vrata zgrade u centru grada. Bio je to glavni ulaz s ulice u hodnik koji je dalje vodio stubama na prvi kat u prostorije odvjetničkog ureda.
Pozvonio je i sačekao. Žena u dobi od oko možda 30 godina  mu je otvorila. Predstavio se i rekao koga treba. Uskoro je u zasebnoj prostoriji razgovarao s muškarcem u dobi od oko 50 godina. Bruni je ponuđeno da sjedne.

– Želio bih kod Vas podnijeti zahtjev za rastavu braka. I volio bih da me Vi, ako je moguće, zastupate – izjavio je Bruno.
Između ostalog, prezentirajući odvjetniku svoj slučaj, istaknuo je da je razlog za pokretanje rastave bračna nevjera supruge, te da ima na mobitelu njezine sms poruke u kojima ona priznaje prijevaru.

– Ako će to pomoći, naravno.

Bruno čak nije niti očekivao da bi se SMS poruke mogle tretirati kao dokaz, ali odvjetnik je napomenuo da bi one mogle dobro doći da se pred sucem ili sutkinjom potkrijepi zahtjev za rastavom.
Odvjetnik je obećao da će još danas pripremiti sve potrebne papire i da će oni odmah sutra biti proslijeđeni dalje u postupak.

Kocka je bila bačena.

Na putu od odvjetnika odlučio je sjesti u jedan kafić na Zrinjevcu. Bio je kišan jesenji dan. Cijeli perivoj bio je prepun otpalog lišća, a kiša je jednolično rominjala. Dok su vani, na ulici, ljudi užurbano prolazili, nisu se vidjela njihova lica, nego samo smotra raznobojnih kišobrana: plavi, crveni, narančasti, žuti. I, naravno, noge; cipele. U lijepo uređenom kafiću bilo je ugodno, toplo i svirala je opuštajuća glazba. Dašku salonskog glamura pridonosila su tamnocrvena kožna sjedala drvenih stolica i klupa, uz prigušujuće smeđe tonove lakiranog drveta, posvuda naokolo. Bruno je naručio produženu kavu i čašu vode; konobar odjeven u košulju, prsluk i leptir mašnu te neizbježne crne hlače, pohitao je da izvrši narudžbu.
Bruno je izvadio mobitel i uključio ga. Na njemu je bilo već nekoliko poruka od Nikoline. Od one, u kojoj mu želi dobro jutro i lijep i ugodan dan, pa do onih kasnijih, u kojima ga pita bi li se mogli danas vidjeti, i predlaže mu lokacije.
Odlučio je sve staviti malo na čekanje, i razmisliti. Nakon što je popio kavu, i iskapio čitavu čašu vode, otipkao je poruku:

Trenutno imam neke obaveze. Što kažeš na večeru, kod mene, u 19.30?
Uskoro se pojavila poruka. Pristala je.

* * *

Smatrao se dobrim kuharom. Kuhanje ga je zaokupljalo i smirivalo.
Putem kući kupio je svježe janjeće kotlete. Sudeći po veličini kostiju, činilo se da je janje bilo još gotovo beba kad su ga krknuli. To je jamčilo mekano i ukusno meso. Kod kuće je imao konzervu slanutka i crveni luk. To će dostajati za salatu s bučinim uljem uz aceto balsamico. Bila su samo četiri mala janjeća kotleta, pa je odlučio pripremiti još jedno jelo: rižoto s lignjama. Uz to servirat će masline punjene paprikom iz Konzuma. Imao je na zalihi i butelju Frankovke iz Erduta. Tempirao je pripremu tako da jela budu gotova do 19.30, kako se ne bi ohladila. Nije želio da janjeći kotletići dinstani u saftu od luka budu hladni kada ona dođe. Čak i nešto ranije od dogovorenog vremena, oko 19.25, začuo je zvono na ulaznim vratima zgrade. Ušla je u stan; pomogao joj je da skine crveni kaput za jesen i zimu. Objesio ga je na vješalicu u predvorju.
Bila je dotjerana u neku vrlo elegantnu kombinaciju: crna uska suknja, otprilike do koljena, crne najlonke, nekakva fina bluza, ogrlica …
Večera je protekla u ugodnom tonu. Nije bilo optuživanja; ničeg negativnog. Sve je bilo prilično svečano. Nakon toga odlučili su se opustiti uz vino u njihovom dnevnom boravku s foteljama i stolićem. Bio je tu i jedan kauč za sjedenje i pozamašni suvremeni tv, police s knjigama, stalak s DVD-ima, CD-ima …
Ona nije gubila vrijeme. Odlučila mu je još jednom, jednom za svagda, dokazati i potvrditi svoju privrženost … Kratko su se doticali usnama. Nije mu baš bilo do ljubljenja. Krenuli su na konkretnije stvari. Dok je sjedio zavaljen na kauču, ona se spustila dolje, i otkopčala njegove hlače. Vješto ga je izvadila van. Bio je nabrekao i poprilično tvrd. Uzela ga je u usta, pa ga izvadila van, vješto palucajući jezikom po glaviću. Oblizala ga je cijelog od korijena prema vrhu. U stankama između žustrog, ali vještog pušenja, tu i tamo, liznula bi jaja, potom cuclajući ih jedno po jedno. Malo nezgodan osjećaj, ali sve je to dio procesa. Zaustavio ju je. Nije želio da ga nadraži previše pa da svrši prije vremena. Počeo joj je raskopčavati košulju; pomogla mu je. Uskoro joj je ljubio grudi, jezikom joj draškajući bradavice. Otkopčala je suknju koja je odmah skliznula na pod. Dohvatio je njezine gaćice, i skinuo ih.
Vjerojatno je mislila da će joj lizati malu, ali preskočio je taj dio. Navukao je kondom, još jedan iz zalihe. Mirisao je na jagode. Ili mu se tako barem činilo. Stao je iza nje, rukom joj prelazeći po guzovima, kao da isprobava njihovu tvrdoću. Namjestio ga je, i ušao u njezinu malu. Činila mu se nekako široka; šira nego inače. Nastavio je započeti postupak; prvo polako, a onda sve jače i sve brže. Znao je da ima posla s iskusnom ženom; sigurno iskusnijom nego prije pola godine. Uz sva moguća ubrzavanja i usporavanja, trajalo je prilično dugo. I sam je sebe iznenadio. Imao je volju ševiti ju još i još i još; tvrdoća mu nije popuštala. Svakim prodorom, i zabijanjem, kao da ju je kažnjavao. Osjećaj je bio dobar. Potrudio se maksimalno: uhvatio ju je čvrsto, i ubrzao do krajnjih mogućnosti. Ona je očito svršavala, a tada je, napokon, i on.

Na odlasku ga je poljubila i zaljubljeno pogledala. Nije joj rekao ništa o zahtjevu za rastavu. Naime, to je trebalo biti iznenađenje.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Rap sonata: subotom uvečer

Zalutao sam u klub Punkera. Sve smrdi na bljuvotinu;
počevši od šankera.
Sve puno lanca, marti, irokeza …
Slušaju se teške note. Iz zvučnika Prodigy
puca od ljepote.

Krenuh zatim. Upao sam u klub Bajkera.
Sve puno kožnih jakni, prsluka, kapa, tetovaža.
Na bini heavy-metal gaža.
Bajkeri žderu čevape, pljeskavice i kobasice.
Za snagu; loču pivo. Brade im sijede i masne.
Bajkerice s njima jedu živo; kobasice od prasice,
fine, krasne, i loču pivo …
Što ću ja ovdje, u sakou? Nije mi milo …

Odoh u klub šminkera. Na ulazu dva bodigarda.
Pretres svih; da ne uđe neka kriva petarda.
Puštaju me dolje. Djelujem bezopasno.
Sve sama fina marva. Sve nešto štikle, i najlonke,
na finjaka. Prigušena svjetla, loša glazba,
uštogljena ekipa; hoće im se mraka …
Pivo 30 kuna. Ekipa – k’o da im se tjedan dana
nije digla čuna. (Barmen se ne računa.)

Odoh u neku rupu. Ulaz se ne plaća.
Gužva neusporediva. Trešti disko-klasika.
Kvinovci: I want to break free …
Probijam se do šanka. Barmen mi nalikuje na skanka.
Pivo u boci 20. Ekipa čini se ok. Mlade ženske; umišljaju
da su već nakon pola pive pijane … Svi vesele se i plešu.
Guzice im se jedne o druge češu. Pridružujem se ritmu.
Neka koka okreće mi se, smješka se i pleše. Ocvala je već. Malo je starija.
Upadljiv ruž, i crna kosa u pletenicama. Hlače na prugice.
Starija ekipa danas se ne predaje.

Umoran na stolac sjedam. Od tri boce Tuborga na stolu,
koja je moja, gledam …
Ak’ popijem iz krive, možda dobijem nekakve boleštine il’ gljive…
Možda je vrijeme da odem doma, i da se predam.
Prilazi mi ona ženska. Zašto ne plešeš? – pita me.
U zaglušujućoj buci, sliježem ramenima. – Ne da mi se,
kroz usta procijedim. Pruža ruke prema meni, i prstićima zove.
Ne znam da li da joj se pridružim. Djeluje mi droljasto.
– Koji kurac hoće od mene? Nemam ja love. Vidio sam,
razgovarala je s ćelavim tipom kod šanka. Nije izgledao
kao njen brat. Možda joj je svodnik.
Ustah sa stolca. Probih se kroz rulju. Odoh u hodnik;
po stepenicama gore.
Vani na zraku, diše se bolje.

Foto: www.pexels.com