Arhiva oznaka: Krunoslav Mrkoci

Krunoslav Mrkoci: Kritika Jungovih zaključaka

“Mi smo svim stvarima oduzeli tajanstvenost i uzvišenost; više ništa nije sveto” – citat iz članka s Jungovim razmišljanjima.
Još je pjesnik Rilke, prije 1909. godine u jednoj od svojih pjesama izjavio: “Sve smo imenovali u noći; pa se ovo kuća, a ono pas zove …” Dakle, još prije Junga, a možda i tu negdje usporedo s Jungom drugi su umovi i intelekti Europe s početka 20. stoljeća detektirali problem.

A što se tiče prirodnih i kulturnih simbola, posebno je zanimljivo ono mjesto gdje se oni dodiruju; a i izvorište, sada kulturnih simbola, nekoć, u početcima, je bilo prirodno – u prirodnim simbolima, kada su se oni tijekom vremena kroz razne kolektivne memorije, obrede, predaje i institucije pretvorili u ono što su danas – kulturni simboli.
Tako je npr. simbolika labirinta najtješnje povezana sa simbolom maternice, puta i rađanja. Labirint, nađen u kretskoj civilizaciji gdje je kao i u drugim starim europskim kulturama pretpovijesti (crteži kružnog labirinta na menhirima sjeverne Europe, itd.) imali su funkciju vjerske (duhovne) predodžbe. Već kasnije, u arhajskoj i klasičnoj Heladi, labirint postaje prvorazredni kulturni simbol, iza kojeg se, iza priče o Tezeju, već izgubila njegova prethodna univerzalna religijska predodžba.

Što se tiče Jungove priče o tuzi čovjeka izgubljenog i udaljenog od jedinstva s prirodom, kao glavnom krivcu za ljudska djela barbarstva čovjeka prema čovjeku, i za potonuće suvremene tehničke civilizacije u barbarstva nacističke Njemačke uslijed djelovanja mračne ruke podsvjesnog, treba napomenuti da je i prije racionalizma (nastupio, uz rane začetke u 16. st., definitivno u 18. st., i s njim je započelo naše današnje duhovno doba, koje je sad vjerojatno negdje pred svojim krajem), prisjetiti se treba i 30-godišnjeg rata u Europi pod krinkom tada još religijskog sukoba; treba se prisjetiti rimskih arena u doba zdrave antike; treba se prisjetiti čovjekove pomahnitale žeđi za krvlju prije pojave racionalizma koji Jung pomalo kritizira i okrivljuje za sve.
Na kraju, logički i analitički, racionalni pristup modernog doba 19. i 20. stoljeća, omogućio je i dopiranje u ponore psihoanalize.
Prije racionalizma, čovjek se smirivao i vraćao u kolotečinu normalnog života kroz vizije, obrede, vjerska pokajanja, krize i obraćenja. Tako da smatram da Jung neosnovano i nepotrebno optužuje racionalizam iz kojeg je i sam iznikao i čijim je šamanom bio. Racionalizam jedino što je učinio i doprinjeo – osvijestio je mehanizme ljudske psihe i djelovanja; osvijestio je načine stvaranja i održavanja ravnoteže; jer ravnoteža je upravo preduvjet zdravlja.

Jung je bio sjajan u opisivanju problema suvremenog svijeta i čovjeka; detektirao ih je kao odvojenost ega od Središnje (Jedinstvene) biti, te je problem (pogrešno) vidio u individualizaciji i u odvajanju od prirode, za što je krivio racionalistički svjetonazor.

Po mom mišljenju, procesi individualizacije neizbježna su posljedica razvoja naše civilizacije, na stupnju na kojem je ona danas. Međutim, rješenje i izlaz iz našeg labirinta postoji. Ono se ne sastoji u odbacivanju racionalizma, logike i analitike, nego u njihovom nadrastanju te u razvijanju onoga što je moderno industrijsko i znanstveno doba u trci za materijom i njezinom građom, zaboravilo; a to je razvijanje i njegovanje odnosa prema stvarima, ljudima, prirodi. Znanost je dosad nudila odgovor na pitanje Što je to? u materijalnom analitičkom smislu, ali nam ne govori Što to za nas znači? i Kako bismo se trebali odnositi prema okolini, ljudima, prema sebi i prirodi, da budemo zdravi.

“Mi smo svim stvarima oduzeli tajanstvenost i uzvišenost; više ništa nije sveto” – da se vratim na citat s početka teksta. Već u ovoj rečenici, u ovom citatu, otkriven je i razotkriven temeljni problem modernog doba. Rješenje problema ne sastoji se u odgovoru na pitanje: Što su stvari?- po svom analitičkom materijalnom sastavu, nego se odgovor i rješenje krije u pitanju našeg ODNOSA – relacije prema stvarima: Što su te stvari za nas? Što one za nas znače i kakav bi trebao biti naš odnos prema tim stvarima?

Znanost je, nažalost, još i danas postavljena na svojim pozitivističkim načelima i pogledima vezano uz ciljeve i svrhu pogotovo primjenjenih i prirodnih znanosti: krajnji cilj znanosti smatra se dati opis i definiciju strukture nečega, i može li se nešto izvesti ili ne.
Znanost i znanstvenici moraju odgovarati za dugoročne posljedice svoga rada i za dugoročne posljedice primjene svojih iznalazaka. Znanstvenik ne može (i ne smije ) reći: Ja sam izumio, stvorio taj virus, to je moguće učiniti, a to kako ćete ga vi upotrijebiti, to nije moj problem, niti problem znanosti. Dokle god imamo takav autističan i djetinje neodgovoran odnos prema svijetu i postojanju, možemo kazati: “Halo, Hjuston! … Imamo problem.”

Možda je npr. ekologija i razvoj takvih okolišnih znanosti i studija početak puta prema kraju našeg problema. Nismo sami, sve je povezano, i svatko od nas ima nekakvu ulogu u oceanu postojanja.
Također, ne možemo naš odnos prema sebi, prema svijetu i ukupnom postojanju graditi samo na emocijama; makar to bile emocije ljubavi, empatije, milosrđa; naš odnos trebamo temeljiti na logičkom i svjesnom odnosu uvažavanja, poštovanja i cijenjenja svega postojećega. Možda ne bismo trebali mijenjati stvari, nego naš stav i odnos prema stvarima i postojećem. A to je zadatak koji nadrasta i malo više još od samo jedne moguće školske kurikularne reforme.

Krunoslav Mrkoci: Erotske

1.
Ruka. Usne.
Bedro. Grudi.
Geografijom
tvog procvalog tijela
moja želja bludi.

2.
Tijelo.
Tijelo.
Tijelo.
Još malo.
Bit će dobro.
Moramo spojiti
plemenitost
s pohotom.

3.
A vrijeme … što s njime?
Razglobilo se
vrijeme.
A s njim
i mi.
Ostaje: erotika
izgubljenog vremena.
Ostaju: sjećanja
maglovita. Ostaje:
vrijeme – pustoš
valovita.

Foto: www.kindgirls.com

Krunoslav Mrkoci: O religiji i duhovnom [esej]

Okretanje duhovnoj istini u sebi i kroz sebe, znači neizbježno napuštanje religije. Malo je toga što je duhovnoj istini protivnije od religije. Umjesto osobne duhovne potrage, spoznaje i otkrića, religija nudi fiksnu i nepromjenjivu dogmu. Stoga se religija i protivi osobnoj duhovnoj potrazi pojedinca i traženja odgovora kroz vlastito znanje i iskustvo; jer kada bismo sami tražili, otkrivali i nalazili, religija nam više ne bi bila potrebna. Širenje velikih religija, njihovih dogmi i učenja širom svijeta, primjer je mentalne globalizacije prije pojave interneta. Svaka dogma isključuje traženje, pa samim time i istinu; jer istina nije nešto što ti netko daje i daruje, nego ono što sam nalaziš. (Kucajte i otvorit će vam se.)
Velike religije imale su kroz povijest ulogu stvaranja društvene kohezije u društvima u kojima su se širile, a kroz to i ulogu zajamčivanja postojećeg društvenog poretka i odnosa (koji su formalno trebali biti u skladu s formalnim naukom religije). Religija je učila ljude da se priviknu i naviknu te da pristaju na društvenu uvjetovanost i konformizam. Dakle, ako ti kažem da je nešto tako, onda je tako, i ti to moraš prihvatiti, u protivnom ću te spaliti: “Ovdje na Zemlji, na lomači, a gorjet ćeš i na drugom svijetu.”
No, tko zna, možda upravo zahvaljujući nametnutim crkvenim dogmama koje su bile izraz očitih apsurda na raznim područjima života, i potrebi da ih se pobije, zapadni čovjek je razvio teoriju o slobodi mišljenja neovisnog o religijskim dogmama; ideju permanentnog istraživanja i otkrivanja, nasuprot učenju o nepromjenjivim istinama (što, naravno, ne znači da neke vječne i svuda primjenjive istine ne postoje). Ali, moraš ih sam otkriti. Jer, uvijek više vrijedi riba koju si sam ulovio, nego ona koju ti je netko darovao. A Bog nas je stvorio takvima da sami lovimo i otkrivamo, tjerani znatiželjom i potrebom. Potreba za otkrivanjem istine i osjećaj otkrića, najveći je dar koji je Stvoritelj Svemira dao čovjeku.
Predstavnici religija namjerno su krivotvorili, pogrešno interpretirali i instrumentalizirali činjenice povijesne stvarnosti, kako bi se one uklopile u njihovu sliku svijeta; najbolji primjer za to je u Evanđeljima, pasus iz Evanđelja po Mateju, 13, koji jasno navodi Isusovu rođenu braću i sestre od majke Marije i oca drvodjelje Josipa. Na više mjesta, i u drugim Evanđeljima, usputno se spominju Isusova braća koja su ga zajedno s majkom došla tražiti dok je on u gomili propovijedao. No, Crkva odbija uporno priznati da je riječ o Isusovoj rođenoj braći i sestrama, tumačeći kako je riječ o braći i sestrama po Duhu. Naravno, to se sve čini kako bi se održala umjetno stvorena slika tročlane svete Obitelji koja se sastoji od Majke – Djeteta i Oca – hranitelja, a sve u svrhu tobožnjeg očuvanja Marijine prinudne čistoće, i u svrhu održanja kulta Majke Božje Djevice Bogorodice. Treba naglasiti da je prvotna Crkva u prvim stoljećima kršćanstva kult kršćanske Bogorodice koristila kao pandan u borbi s tada raširenim religijskim kultovima, npr. u Egiptu majke Izide i djeteta Horusa. U pozadini potrebe održanja Bogorodičine čistoće stoji uvjerenje vođa rane Crkve kako Bogorodica mora biti čista jer je seks grijeh; uvjerenje koje proizlazi još iz starožidovskih, Mojsijevih zakona i uvjerenja. Jer ako bi Bogorodica pored Isusa imala još petoro ili šestoro djece ili više, to bi značilo da je mnogo udjela uzela u seksualnom životu te da je često prakticirala seksualne odnose, što bi prema takvim prvim kršćanima proizašlim iz Mojsijevog morala, značilo narušavanje ženine čistoće, iako se to sve odigravalo u zakonitom braku; osim, naravno, Isusovog začeća koje se prema Evanđelistima dogodilo prije braka.
Pa ako i prihvatimo da je sam Tvorac Svemira nekakvim čudesnim i natprirodnim načinima i putovima doveo do utjelovljenja samoga Isusa, zašto ne bismo mogli prihvatiti da su Marija i Josip nakon sklapanja zakonitog braka uživali u bračnim radostima te da su imali još djece pored samog Isusa? Zašto su sva Isusova rođena braća i sestre bili izbačeni i izgurani iz kruga svete Obitelji? Odgovor glasi: tako su odlučili tvorci dogme koji su povijesne događaje i povijesnu stvarnost pretvarali u religiju. Međutim, istina nije u religiji, nego na rubovima povijesti i u tebi. Zagledaj se dovoljno duboko u sebe, preko površine ovog prolaznog i materijalnog ja, i tamo ćeš naći Boga.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Pouka neodlučnoj ljepotici

Istinska želja i htijenje
u dubini duše, vrhovi su
svakog čovjeka;
ono što čovjek voli,
to i postaje.

Rečeno je:
Što je od tijela, tijelo je,
što je od duha, duh je.

A tebi ću draga reći:
Ne zaboravi da najbolji dio
tvojega tijela je moj
doživljaj tvoje ljepote
i privlačnosti.

Jer što je ljepota, bez oka
promatrača?
Što je tijelo žene,
bez ruke koja ga miluje?
Hladan mramor spomenika
okupan rijekom vremena.

Ne zaboravi: tvoja je ljepota
poput ruže; i prije
no što ljeto mine, jak joj vjetar
sve latice otkine.

I otpast će sve dlake,
i sve će ostati
pusto i prazno.

A na dovratnike
starih vrata, već se
paučina hvata…

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Domovini, rodu i narodu

Sve što vičem, sve što jesam,
u što sam se pretvorio,
i što sam postao, postao sam
zahvaljujući njoj;
mojoj domovini, i manjim dijelom
zahvaljujući sebi…

Postao sam slobodan čovjek
koji nema mnogo što izgubiti
osim istine, pa istinu govorim i pjevam
logikom oporom.

Mogu mi tek prebrojiti rebra,
u najboljem slučaju slomiti koju kost, izbiti
koji zub; uvjeravam vas, nemam što
mnogo izgubiti.

I na toj ti spoznaji, domovino i živote,
jedno veliko hvala;
za iskustvo slobode, i za sve,
što si mi dala.

I pjevam ištipanu hartiju, popljuvano
srce i lice običnoga čovjeka,
našega Kamova, sveca razvrata,
i društvenoga prijeloma;
pjevam društveno gađenje mladoga Remboa
i slavnih prethodnika: našega Bodlera.

Poput svećenika u staroj crkvi
što kadilom maše i dimom kadi
povrh romantičnoga sjaja zlata i srebra,
društvene truleži grada;

jer grad sa svojim rupama i kantama za smeće
i prosjacima jest
najbolje ogledalo društva.

I više ne mogu pljuvati, jer sline nestade,
i ne mogu više štipati tebe, o ljubljena
domovino, ogledalo roda i naroda;
temo vječna, potrebo
nepresušna!

Na fotografiji: Janko Polić Kamov

Krunoslav Mrkoci: Zakon šutnje

Prijatelj mi kaže:
U Skandinaviji sve su popularniji
programi u kojima netko satima
u tišini plete…

To je “sjeverna mudrost”,
teško shvatljiva Mediterancima
i Balkancima.
Oni poznaju samo
“zakon šutnje”.

U Hrvatskoj ptičice pjevaju.
Da guzice svoje spase
brižno zijevaju.

“Za sve je kriv šef”.
Nekada pokorne sluge,
sada bi da ga streljaju.

Mali i pošteni ljudi
u nedostatku učinkovite moći
žučljive i strastvene bojeve
riječima vode
o djelima zlih i velikih.

Ah, nije to ništa…
u kafeima malo se tek
razonode…
– Konobar, može još čašu vode…?

Bliže jugu nego sjeveru,
zakon šutnje ne priznaju.
Uz pivo ili kavu
satima strastveno zijevaju.

I nikako oni ne mogu shvatiti
te programe u Skandinaviji
– kakve od njih koristi ili štete –
u kojima netko šutke
satima i satima
plete.

U šutnji ima velike moći
i nekakve mistike.
Mudri je koriste za dokazivanje
svoje temeljne
karakteristike.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Isus u posjetu kod Bandića, Mamića i Ćire

Dođe Isus Bandiću i kaže: – “Ostavi sve što imaš i pođi za mnom.”
– Isuse ti znaš da bih ja za tebe i golim rukama probio tunel ispod Sljemena. Ali trenutno imam drugog posla. Moram ići delat. Evo, doći ću čim završim one dvije fontane kod Sveučilišne i zelenu transverzalu od Sljemena do Save.

Dođe Isus Mamiću i kaže: “Ostavi sve što imaš i pođi za mnom.”
Mamića na to spopadne bijes kojega nije uspio obuzdati pa poviče:
– Ti si jedan mučki provokator! Provokator mučki! Lako tebi drugima govoriti da ostave sve što imaju, kad ti sam nikad ništa nisi stvorio niti imao. Ne znaš ti koliko sam se ja namučio da bih stvorio sve ovo što imam! Dinamo je moj!
Ispričavam se što sam planuo. Hoćeš da ti neki prilog dam za Crkvu? Nema problema, uplatit ću i milijun kuna ako treba.

Dođe Isus Ćiri i kaže mu isto kao i prethodnoj dvojici. Kaže mu na to Ćiro:
– Slušaj, sinko, ja sam ti sad već previše star da bih se mijenjao, sve ostavljao i odlazio. Pa gdje si bio prije, što mi nisi došao prije i pozvao me!?

Ilustracija: Isus, dobri pastir