Arhiva oznaka: Krunoslav Mrkoci

Krunoslav Mrkoci: Pojava jezičnih vulgarizama u djelima suvremene generacije pisaca

Teško je ne primijetiti da ova generacija suvremenih “mladih” pisaca, stasala nakon 1990., često u svojim proznim, ali i pjesničkim tekstovima, makar u nešto manjoj mjeri, upotrebljava izraze poput: kurac, pička, pica, pičkica, pičon, kara, guziti, ševiti, jebati, pojebati, najebati, izjebati, odjebati, sjebati, zajebati (nadam se da uočavate ulogu prefiksacije u tvorbi novih značenjskih inačica kod glagola u našem jeziku); nešto rjeđe nailazimo i na pokoji: šupak, šupčina, govno, sranje (nije rijetko)…
Zanimljivo bi bilo dobiti odgovor na pitanje zašto se pojavljuju spomenuti tzv. jezični vulgarizmi u književnom stvaralaštvu suvremene generacije pisaca?
Jesu li to možda svojevrsni “pojačivači okusa” u našoj stvarnosti prezasićenoj brojnim pričama i informacijama; pojačivači kako bi se nešto posebno istaknulo i došlo do izražaja?
Ili je riječ jednostavno o jednom suvremenom izrazu pomodnosti u književnim tekstovima; pomodnosti koja je k nama došla sa zapada, na krilima uradaka masovne pop-kulture, kao što su film i glazba, i to primarno angloameričke provenijencije?
I je li se ta uvezena suvremena moda zapadne egzaltacije spominjanjem intimnih dijelova tijela kod nas zapravo spojila i nakalemila na već postojeći domicilni tradicionalno ukorijenjen narodni izraz predajne pučke kulture patrijarhalne provenijencije?
Hajdemo se sada prisjetiti kakva je situacija bila u drugoj polovici 19. stoljeća i u prvoj polovici 20. stoljeća u hrvatskoj književnosti, naročito vezano uz učestalost pojave vulgarizama.
August Šenoa: Zlatarovo zlato
Koliko bismo vulgarizama od gore spomenutih našli u tom djelu? Hmmm… pa valjda ni jedan. Odgovor je šokantan. A nije da se vulgarizmi u 19. stoljeću u hrvatskom jezičnom korpusu nisu upotrebljavali.
Prisjetio sam se dokumentarca o životu i djelu braće Seljan iz Karlovca; svjetskih putnika, istraživača, špijuna i pustolova.
Suvremeni dokumentaristi putovali su tragovima čuvene braće i došli do sela Indijanaca u južnoameričkoj prašumi čiji su preci bili vodiči i nosači našoj braći Seljan. Seljani su među prvima kartografirali dotad neoznačene dijelove džungle, pa se tako među zemljopisnim pojmovima što su ih oni zapisali i imenovali nailazi i na rječicu Pičko. Navodno, kaže tradicija lokalnih Indijanaca što se prenosila s koljena na koljeno, da su istraživači Seljan motivirali indijanske nosače izrazima poput: Ajde pičko! Brže pičko! itd. Kako god bilo da bilo, uslijed česte uporabe ovog izraza, Indijanci su ga upamtili, iako mu nisu znali stvarno i puno značenje.
Za opravdanje Augustu Šenoi, kada mu zamjeramo nedostatak anatomskih vulgarizama, možemo kazati da je tada javno čistunstvo, znano kao “ćudoređe”, bilo i zakonska kategorija, podložna kažnjavanju, jednako kao što bi takve riječi društveno obilježile u tadašnjim čestitim građanskim krugovima svakoga tko bi ih upotrebljavao u javnosti.
S druge strane, možemo kazati da je danas moda takva da ne podržava odviše ćudorednu uštogljenost. Ali znate što kažu o modama: da se nakon nekog vremena vraćaju.
Zamislite samo unutarnji monolog i tijek misli Grge Čokolina o Dori:
“Koji kurac si umišlja ta pičkica? Da je predobra za mene, jel?”
Tko zna što bi na takvu suvremenu preradu i adaptaciju svojega teksta rekao August Šenoa?
Može li naša suvremena književnost djelovati autentično i stvarno bez takvih poštapalica i pojačivača? Ukoliko su junaci suvremenih priča tzv. obični ljudi, radnici, studenti humanistike i svakakvi likovi koji ne spadaju ni u kakve elite, teško će ih biti izbjeći.
Čini se da je odgovor kako su takvi vulgarizmi, naposljetku, jezični izrazi i svjedočanstva autentičnosti životnog realizma. Jednostavno, radi se o tome da ljudi tako nekako i razmišljaju, a pisci k’o pisci, to još samo dodatno pojačaju i naglase. A sve s ciljem približavanja stvarnog života čitatelju.
Zapravo, što je lik-subjekt u djelu ogorčeniji društvom i svojom sudbinom, to češće, više, obilnije i bez ustezanja upotrebljava vulgarizme. Vulgarizmi su danas, dakle, prihvaćeno sredstvo karakterizacije lika i njegovog miljea, te način da se pisac psihološki približi čitatelju, čineći kroz upotrebu vulgarizama samog čitatelja sudionikom nečega što je teško i prljavo, a samim time i autentično. Naime, nekada, u doba Augusta Šenoe, čitatelji su tražili ideal, uzor, savršenu romantiku, a danas traže prije svega jadnu, ubogu i bolnu autentičnost.
Zašto je to tako? Zašto su se ljudi danas u stanju više poistovjetiti i suosjećati s antijunacima nego s junacima, teško je reći. Možda zato što danas znamo da nema ni jednog pravog junaka bez nekakve mrlje i mane i da su svi junaci iz prošlosti, zapravo, prikazani lažno? Više nam nitko ne može prodati priču. Samo prljavo je autentično, zar ne? Danas život nikome nije lak.

Foto: www.unsplash.com

Krunoslav Mrkoci: Mogućnost života, 10. dio

VIKEND: Subota
“Nothing ever becomes real till it is experienced”
/John Keats/

Jutarnje zrake sunca prodrle su kroz prozor. Bruno se, još u polusnu, okrenuo na stranu kreveta na kojoj je trebala ležati Antonija. Njeno toplo tijelo bilo mu je okrenuto leđima. Disala je ravnomjerno. Pitao se, dok ju je tako promatrao, na trenutak: ima li među nama ljubavi? Ali, istinske ljubavi? Ona je mlada, ljupka; privlačna; poželjna. Volim li ja nju, zapravo? Ljudima ponekad takva pitanja padaju na pamet. Ljudi, a naročito mlađi, lako pobrkaju privlačnost, simpatiju, požudu, s ljubavlju. I privlačnost, i simpatija, i požuda su privremena, vrlo privremena stanja, koja lako i dođu i odu; vrlo su trenutna. A ljubav, ljubav prema određenoj osobi, prema određenom biću, ipak je trajniji stav; ljubav je odlučnost da se ustraje u naklonosti, dobru i odanosti prema određenom biću. Valjda.
Romantična ljubav, između osoba različitog ili istog spola, najčešće i mora uključivati elemente kao što su: privlačnost, simpatija, požuda. No, često je među njima izgubljena i zametnuta ljubav, ona prava ljubav koja se u nekim slučajevima razvije, a često se (čak i među ljudima koji su dulje vrijeme zajedno ili u braku) i ne razvije.
Prava ljubav, pomislio je Bruno, podrazumijeva one elemente Kristove ljubavi: odvajanje od sebe kako bi se dalo i živjelo za drugoga. Takva ljubav ne može se forsirati ni stvoriti pukom željom u glavi; ona ili dođe s vremenom ili ne dođe; ili ju otkrijemo, tu duboku ljubav prema određenoj osobi, ili ju ne otkrijemo. Za istinsku ljubav sigurno je ključna određena razina prihvaćanja, što nužno znači, i razumijevanja. Uz to nužno je razviti i suosjećanje. Da, razumijevanje i suosjećanje su ključni za istinsku ljubav. Bruno je zaokružio svoje razmišljanje, koje mu je u tom trenu palo na pamet i prekinulo njegove prvotno započete radnje.

Privinuo se uz Antoniju, dok je njegov nabrekli kurac, privremeno ometen razmišljanjem o istinskoj prirodi ljubavi, sada opet ozbiljno stršao u erekciji, i čak preko pidžame, ona ga je morala osjetiti. Zadovoljno se promeškoljio, i namjestio se tako da njegov pulsirajući ud bude što bliže njenoj maloj. Muškarci imaju tu neobičnu, ali prirodnu potrebu za seksom u ranim jutarnjim satima; potrebu koja se često manifestira spontanim i snažnim jutarnjim erekcijama.

Ona se lagano prenula iz sna. Živnuo je, i sada već poprilično budan, stavio je dlan lijeve ruke na njezinu guzu, lagano je milujući. Sve strastvenije i senzualnije prelazio je po oblinama njezinog dupeta. Čini se da je sada već i ona bila sasvim budna, ali je samo ležala i držala, dopuštajući mu da joj rukom masira stražnjicu. Činilo se da uživa. Bruno je krenuo odvažnije u akciju. Zavukao je ruku ispod njezine pidžame i gaćica. U tom trenutku iznenada se podigla Antonijina lijeva ruka (dok je ona još ležala na boku, okrenuta mu leđima) i spustila se odlučno na njegovu ruku u akciji i čvrsto ju zgrabila.
– Zloćko – prozborila je Antonija. Samo na to misliš …
Bruno, zaustavljen u akciji, osjećao se zbunjeno.
Izvukao je ruku ispod njezinih gaćica. Ona se potom okrenula prema njemu, prstićima ga poškakljala po bradi, i rekla umiljatim, ali odlučnim glasom:
– Mišiću, rekli smo da danas idemo na Sljeme.
– Ajoj, da …- promrmljao je Bruno. Pa imamo još vremena – rekao je pokušavajući spasiti situaciju.
– Kol’ko je sati? – upitala je. Bruno se okrenuo prema noćnom ormariću gdje je stajao sat: – Sedam i petnaest.
Antonija je već bila na nogama, nataknula natikače i zaputila se u hodnik. On je ostao još malo ležati u krevetu. Kroz otvorena vrata sobe čuo je kako je pustila vodu u wc-u. Definitivno, bilo je vrijeme za ustajanje.

U kuhinji Antonija je već pripremala jutarnju instant kavu Nescafe Classic, stavljajući po dvije male žličice u svaku od dvije velike šalice. Električno kuhalo za vodu lagano je šištalo. Nakon nekoliko trenutaka sjedili su tako, uz kuhinjski stol i ispijali prve gutljaje vrućeg napitka. Antonija je zapalila svoju prvu jutarnju cigaretu.

Bilo je prošlo osam, vjerojatno negdje bliže oko pola devet, kad su izašli iz zgrade. Na leđima su im bili ruksaci natrpani s po dvije boce: jedna od 1,5 litara vode te nekakav izotonični žuti napitak za sportaše i za brz povrat energije; sendviči zamotani u alu-foliju što ih je Antonija složila još sinoć; nekakve energetske štangice od žitarica, čokolade i tko zna čega; po banana i jedna jabuka u svakom ruksaku, rezervne majice za presvlačenje, papirnati ručnici, maramice, pravi ručnik. Još je samo nedostajao pribor za prvu pomoć.

Polupustim ulicama grada uputili su se u subotnje jutro prema najbližem tramvajskom stajalištu gdje su trebali sačekati broj četrnaest koji će ih odvesti iz centra grada sasvim na sjever, do posljednje regularne gradske tramvajske postaje. Magla, uobičajena u ovo doba godine u Donjem gradu, već se razišla i ukazalo se suncem obasjano plavetnilo neba. Plavi niskopodni tramvaj gotovo bešumno je klizio subotnjim ulicama. Premda je listopad ušao u svoj drugi tjedan, neobično toplo vrijeme bilo je primjerenije rujnu.

Bruno i nije bio baš nešto pretjerano entuzijastičan glede penjanja na Zagrebačku goru u subotnje jutro; ali to je bio Antonijin plan pa ju nije htio razočarati. Odlučio je zadatak odraditi smireno i rutinski, kao stari planinar. Na glavi mu je bila crna šilterica s velikim bijelim natpisom Malta i malteškim bijelo-crvenim križićem pored natpisa; uspomena s putovanja. Malteške otoke zapamtio je kao precijenjeno turističko odredište s visokim cijenama, sveprisutnom prašinom, oskudnom vegetacijom i lošim hotelskim smještajem s redukcijama vode, pokvarenim klima uređajem, itd.

Po dolasku na Mihaljevac trebalo se prebaciti na drugu, posebnu tramvajsku liniju koja će ih dovesti do Tunela.
Čim uđeš u mračan Tunel, planinarska pustolovina počinje. Priroda Medvednice zove. U ruksake su uzeli i velike, čvrste plastične vrećice, jer bi sada gore negdje, na putu prema Sljemenu, trebalo biti kestena.
Putem su susretali planinare: mlađe i starije, sijede parove, samce, skupine od po nekoliko ljudi. Ništa neobično; uobičajeni prizori. Mada i nevoljko, Bruno je morao priznati sebi da priroda ima opuštajući utjecaj na njega; utječe tako da zaboravlja neke od svojih tekućih preokupacija i premješta ga u ovu šumsku sadašnjost, među drveće, u sadašnji trenutak; trenutak opuštanja i smirenja, bez briga.

Iscrpljeni, pristigli su i do samog vidikovca na vrhu, odakle je pucao pogled na zagorsku stranu Medvednice, gdje su dolje, u daljinama, iza pojasa šume, ležala polja i livade. Umorni, zavalili su se na drvene klupe na terasi ugostiteljskog objekta, dok ih je sunčeva toplina ugodno grijala. Naručili su dvije duge kave i pojeli sendviče. Gužva je bila očekivana, ali srećom, ne pretjerana. Antonija je popušila tri cigarete, dok je Bruno polako i staloženo uživao u ovećem cigarillosu. Nisu mnogo govorili; bili su iscrpljeni pa su samo uživali u trenutcima ugode, odmarajući noge i leđa. Nakon 40 minuta bilo je vrijeme za pokret. Čekao ih je silazak. Mada naizgled lakši, ali zato često dosadniji i potencijalno opasniji dio planinarenja. Bilo je potrebno silaziti strmim šumskim stazama odmjereno i dostojanstveno, a ne dopustiti nizbrdici da diktira tempo. Planinarenje je ipak umijeće.

Na određenoj dionici silaznog puta prostirala se šuma jestivih kestena. Antonija i Bruno izvukli su velike plastične vrećice iz svojih ruksaka. Tumarali su pognuti, pogleda upiljenog u tlo, u potrazi za ljuskama i smeđim plodovima. U prebiranju i razgrtanju lišća nisu bili sami; naokolo se motalo još nekoliko parova ustrajnih berača i sakupljača. Dok je ustrajno i pažljivo, tako sagnut, sa štapom u ruci razgrtao lišće i prebirao po tlu, u glavi Bruno se bavio određenom mišlju. Naime, zanimalo ga je kakav bi, statistički gledano, bio bračni ili partnerski status subotnjih planinara. Jesu li to pretežno novi parovi, ili parovi čija je ljubav još uvijek u nastajanju, ili možda, potajni ljubavnici?
Planinarenje je čin prepun simbolizma: u sebi kao da sadrži određenu tajanstvenu inicijaciju: dvoje ili više ljudi dijeli zajednički napor do vrha i nazad. Osim toga, planinarenje je odlična prilika za promatranje partnera, naročito kod svježe ustrojenih parova. Može se vidjeti kako osoba funkcionira izložena višesatnom naporu i iscrpljivanju. Jako je lijepo vidjeti planinarski par koji je vedar i veseo prilikom silaska. Znak je to dobre kondicije, snažne izdržljivosti, i općenito vrlo obećavajuće.

Bruno je bio umoran i iscrpljen, ali to nije pokazivao niti verbalno izražavao. Antonija je mogla biti ponosna na svog osamnaest godina starijeg momka. Put ih je doveo do tramvajskog okretišta. Ukrcali su se u četrnaesticu. Nije bilo gužve. Tek dva crnomanjasta mladića, udaljeni nekoliko sjedala od Brune i Antonije. Jedan je bio naočit momak u ranim dvadesetima, očigledno pristojno nabildan. Snažne mišice ruku i prsa nazirale su se ispod crne majice dugih rukava. Bruno je nosio crne sunčane naočale što mu je omogućavalo da bezbrižno promotri Antonijine reakcije na primjerak mlađeg nabildanog muškarca. Reakcija je bilo: vjerojatno i protiv svoje volje, znajući da je Bruno ovdje, Antonija ipak nije mogla, a da ne baci nekoliko očitih pogleda na nabildanog mladića. Hormoni su u ljudima stalno prisutni, a naročito su snažni u toj mladenačkoj dobi – pomislio je Bruno. Jebi ga; tako je to. Teško je zamisliti da se mlada žena poput Antonije, u svojoj mladoj dobi, u sljedećih nekoliko godina ne bi prasnula ni s kim više, osim sa mnom – razmišljao je Bruno.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: O jeziku popularnih tiskanih i elektroničkih medija. Zašto se ne uvažava postojanje sociolekata u našoj društvenoj i jezičnoj stvarnosti?

Primjećujem da neki od ljudi kojima je bavljenje jezikom (na ovaj ili onaj način) posao, s vremena na vrijeme, izražavaju svoje nezadovoljstvo načinom kako novinari pojedinih tiskanih, elektroničkih medija i televizija upotrebljavaju hrvatski jezik (“opasno devalviraju semantički potencijal materinjeg jezika”). Moram priznati da sam pomalo iznenađen njihovim razmišljanjima. Posebno kada je riječ o obrazovanim kroatistima. Čini se ponekad kao da za njih ne postoji druga jezična stvarnost osim njihove vlastite. Kao da postojanje različitih sociolekata, tj. jezika različitih društvenih grupa, nije stvarnost.

Moramo odustati od te smiješne ideje da svi društveni slojevi i sve društvene grupe, pa prema tome, i svi pojedinci, koriste jedan te isti jezik u pogledu rječničkog, sintaktičkog i stilističkog nivoa. Jezik različitih društvenih skupina se razlikuje. Naročita je razlika između obrazovanih i manje obrazovanih te između onih kojima je bavljenje jezikom/jezicima struka i onih kojima to nije predmet interesa ni razmišljanja.

Moramo dopustiti drugima pravo, i priznati da u stvarnosti postoje ljudi kojima je jezik i jezično izražavanje samo još jedno sredstvo, npr. poput kuhinjskog noža, daske za rezanje, ili komada namještaja. Ne žele svi promišljati o jeziku, i to ih ne zanima, i s tim se moramo suočiti (isto kao što npr. mene osobno gotovo pa uopće ne zanimaju automobili niti me interesira način na koji funkcionira kompjutor u tehničkom (hardverskom) niti u programskom smislu). Ja ga samo želim upotrebljavati, i to je to. Tako većina ljudi postupa i odnosi se prema jeziku.

Iz navedenog proizlazi da i novinari (bilo tv, tiskanih ili elektroničkih medija) moraju prilagoditi svoj jezik i epitete, ciljanoj publici. A to su u ovom slučaju “široke mase” kojih se treba dojmiti i kojima je potrebno svidjeti se.
Prisjetimo se slučaja političara Zorana Milanovića, bivšeg predsjednika vlade Republike Hrvatske. Sjećamo se da je na početku uzleta svoje političke karijere običavao obraćati se javnosti u kameru jezikom koji je po svom diskursu bio bliži sveučilišnoj razini, nego razini razumljivoj širokoj javnosti.

Primio je kritike novinara i stručnjaka da se zbog tog svojeg diskursa i načina izražavanja ljudima doima kao dalek, nerazumljiv i nezanimljiv. Potom, valjda pod utjecajem tih dobronamjernih i pravovremenih sugestija, promijenio je svoj diskurs iz “sveučilišno-intelektualističkog” u onaj više “kavanski”, bliži jeziku i načinu izražavanja većine u svakodnevnom životu.
Hajde da postavimo pitanje: Kada bi u dnevnoj tiskovini, npr. u novinama 24sata, pisali svoje članke i kolumne sveučilišni profesori s politologije, prava, sociologije, povijesti, itd. o različitim temama naše stvarnosti, i to diskursom što ga upotrebljavaju na predavanjima na svojim fakultetima (ili kada bi i sami novinari pisali na taj način), pitajmo se tko bi onda uopće kupovao i čitao takve dnevne novine. Sjećamo se dobro da je “Vjesnik” propao. Tržište široke potrošnje danas vlada svime.

Danas govoriti protiv tržišta i protiv ukusa širokih masa znači protiviti se i društveno-ekonomskom sustavu kapitalizma i političkom sustavu predstavničke demokracije. Intelektualna manjina na takvu kritiku društva i odnosa zaista ima i pravo; jednako kao što ima pravo i na svoj sociolekt. A sasvim je drugo pitanje i drugi problem, hoće li ih većina (“široke mase”) čuti i poslušati. Dosadašnja iskustva pokazuju da na kraju najčešće prevagne pravilo poznato kao “zakonitost velikih brojeva”.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Sporazum sa svemirom

Nađi sporazum sa svemirom,
i živi po svom!
Na sva sitna podmetanja svijeta,
ti se ne obaziri;
za tebe sve to neka bude usputna,
nevažna sitnica.

Jer glavno je i svojstveno tebi
dano vrijeme, a vrijeme nije
nepregledna ravnica.

I ako te netko upita: kada?, kada?
Ti mu reci: sada. Uvijek je sada.

Misli, želje, htijenja, djela; u tome
tvoja je sudbina cijela.
Samo budi otvoren,
i čist od straha.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Je li umjetnička instalacija više umjetnički čin (poput predstave na pozornici) ili umjetničko djelo (u smislu artefakta)?

Je li umjetnička instalacija više umjetnički čin (poput predstave na pozornici) ili umjetničko djelo (u smislu artefakta)?
Umjetničke instalacije* mogu biti oštroumne, i u izvedbi i u poruci. Cilj im je svakako da čovjeka navedu na razmišljanje.
Međutim, ono što potkopava svaku instalaciju je pitanje njezine trajnosti, kao čina izvedenog pomoću fizičkih elemenata u određenom prostoru i vremenu. Instalacija se sastoji od jednog ili najčešće od više objekata postavljenih u određenom suodnosu u prostoru. Ono što razlikuje suvremenu instalaciju od tradicionalnih oblika umjetničkih djela (npr. od kipa ili ulja na platnu) je nedostatak kompaktnosti i monolitnosti u fizičkom pogledu, što utječe na mogućnosti njezinog fizičkog transporta, a samim time i na njezinu promjenjivost/nepromjenjivost. Uglavnom, sažeto rečeno, instalaciju kao jedno ili obično više trodimenzionalnih tijela u prostoru, potrebno ju je uvijek iznova postavljati i namještati (instalirati) i većinom zauzima veći prostor od npr. jednog ulja na platnu.
Međutim, ono što prosječnog promatrača najviše zbunjuje kod instalacije, i dovodi do toga da se promatrač- primatelj poruke počinje pitati i sumnjati je li uopće instalacija umjetnost, su dva faktora.
Prvo, instalacije često (najčešće) uključuju u svojoj postavi niz uporabnih predmeta iz svakodnevice (stol, stolice ili bilo što drugo) koji su postavljeni u prostoru u određenim suodnosima.
Drugo, ono što može promatrača dovesti do pitanja je li instalacija umjetnost ili nije, jest očita činjenica da umjetnik instalacija najčešće vlastoručno, osobno ne izrađuje predmete koji čine instalaciju, nego ih uzima kao gotova tijela (objekte) i postavlja ih u određene suodnose, što zapravo znači da se autorski doprinos takvog umjetnika svodi samo na ideju, tj. na koncept suodnosa trodimenzionalnh tijela u prostoru.
I upravo zbog pomanjkanja tog autorskog, fizičkog manualnog rada i truda, tj. zbog pomanjkanja osobnog ulaganja umjetnika, takve umjetnike se često gleda sumnjičavo i ispod oka, i dovodi se u pitanje njihova umjetnost. Postavlja se pitanje: je li dovoljno biti organizator već gotovih artefakata (često industrijski izrađenih) da bi se čovjek imao pravo zvati umjetnikom? Ono što im se zamjera je, dakle, da nisu uložili dovoljno svojeg osobnog rada, vremena i truda u instalaciju; u svakom slučaju smatra se da su uložili manje rada, truda i specifičnih vještina nego npr. slikar koji slika ulja na platnu, ili izrađuje mozaik, ili vitraj.
Specifične vještine, potrebne za manualno oblikovanje, njihov čest izostanak u slučaju instalacija, upotreba već gotovih, izrađenih predmeta; samo ideja je umjetnikova. Iz svih navedenih činjenica proizlazi određeni prezir i nedostatak uvažavanja od strane prosječnog građanina prema umjetniku instalacija. Ali unatoč tome, umjetnik instalacija se u sebi osjeća dobro, jer ima osjećaj kao da je stvorio, načinio nešto novo; npr. odbačenoj i otpisanoj wc-školjci udahnuo je novi život, novo mjesto i smisao u svijetu. Živimo u vremenu u kojem je do nečeg novog u umjetnosti moguće doći jedino recikliranjem i prežvakavanjem starog, već postojećih, starih zamisli i modela, njihovim izrezivanjem i spajanjem na nove, neobične načine.
Nekada, u prošlosti, tijekom renesanse i baroka, likovni umjetnici su bili obrtnici koji su radili ili za Crkvu ili za bogate, pa je i njihov status u društvu bio drugačiji. Tek kasnije se javlja slika siromašnog umjetnika. Umjetnici od druge polovice 19. stoljeća pa nadalje, radili su i stvarali novu umjetnost, a da ih nitko to nije tražio, naručio od njih ili pitao. U vremenu kada su umjetnici bili majstori-obrtnici koji rade za svoje naručitelje, mijene i stilovi u umjetnosti izmjenjivali su se i tekli polako, u skladu s protekom vremena i epohe. Međutim, od 19. stoljeća, vremena pozitivizma i razvoja znanosti, i na umjetnike se vrši pritisak da stalno rade i otkrivaju nešto novo. Od umjetnosti u modernom vremenu uvijek se očekuje da bude revolucionarna, nova, da donosi nešto dotad neviđeno.
Kao glavni problem umjetnosti suvremenog vremena nameće se sljedeće: je li doista moguće danas stvoriti nešto zaista novo? Živimo u vremenu kada umjetnici početka 21. stoljeća ponavljaju koncepte, rješenja i ideje već stvorene i viđene u prvoj polovici 20. stoljeća. Umjetnost je danas u jednom začaranom krugu težnje za probojem u novo, u novu ideju, novu koncepciju; međutim, zaista novog, kvalitativnog rješenja nema. Postoji velik broj, mnoštvo slobodnih umjetnika koji stvaraju djela kao izraz osobnog traganja u svojem vremenu, ali bez očitog naručitelja, financijera, mecene. Oni stvaraju, a da ih nitko to ne traži, ne očekuje od njih, ne pita. Samozvani su i samoživi. Više ne trebaju zadiviti mecenu. Trebaju tek privući pažnju zainteresiranog dijela javnosti (koji je prilično uzak) i pažnju struke, nečim dotad neviđeno kontroverznim i provokativnim; drugačijim. Privlačenje pažnje, to je ono glavno što je danas potrebno.
Sve ovisi danas o tome kako ćemo postojeći svijet reciklirati. Budući da ne možemo “izumiti” nešto novo u umjetnosti, jedina moguća inovacija je izrezivanje i upotreba po principu kolaža starih dijelova kako bi se stvorila nekakva nova “začudna” kompozicija. Upravo danas je tradicija, poznavanje povijesti umjetnosti i tradicije ukupno važnije nego ikada. Sve više smo svjesni toga da umjetnost danas postoji i služi tek kao komentar ovisan o kontekstu tradicije i društva. Više nego ikad danas je upitna autonomnost umjetničkog djela kao artefakta, kao zatvorenog mikrokozmosa i vrijednosti koja postoji sama za sebe. Budući da umjetnost danas više nije obrtnički artefakt, za nju nisu potrebne niti ikakve posebne vještine; svatko, ako to želi, može biti umjetnik, i skoro sve može postati umjetnost. Umjetnost je relativizirana, i svedena tek na prolazni komentar koji gotovo nikako ne može funkcionirati kao samostalni artefakt bez svog društvenog konteksta.
Umjetnici instalacija su autori djela kojima se mnogi čude, ali ih malo tko zaista poštuje. Ali kao utjehu, možemo napomenuti, da današnji prosječan građanin ne poštuje niti umjetnika-slikara koji se koristi tradicionalnim tehnikama; naprosto, biti i postati umjetnik, to je ono što bi malo koji građanin poželio svojem djetetu. “U našem svijetu umjetnici su gladni kruha.” – citat je iz jednog kanadskog filma kojem sam zaboravio naslov. Taj citat odražava ukupan stav i odnos prosječnog građanina i građanstva prema umjetnosti općenito.
Umjetnost općenito je, iz te perspektive gledano, uzaludna i beskorisna djelatnost. Umjetnici se, prema takvom gledanju, provlače i švercaju kroz život (jer ne žele ozbiljno raditi), a tek rijetkima se posreći da im neki ekscentrični bogataš postane mecena.
Dakako, postoje građani kojima će glavni kriterij biti sposobnost i mogućnost zarade, pa će reći: ukoliko umjetnik može od svog rada živjeti i preživljavati, ili čak dobro zarađivati, to je u redu; bavljenje umjetnošću je ok. Međutim, ako ne može zaraditi za život od toga, tada bavljenje umjetnošću nije ok.
S druge strane, postoje građani koji idu još dalje, pa kažu: Može on/a kao umjetnik zarađivati koliko god hoće, međutim meni je to sve besmisleno jer umjetnost nema nikakvu uporabnu vrijednost i ljudi mogu živjeti i bez umjetnosti; umjetnost je nebitna, i ja ne bih dao za to ni jedne jedine kune.
Uvijek će postojati ljudi koji će poprijeko gledati i osuđivati i prezirati, i nikako neće moći prihvatiti druge ljude ili bića, one koji nisu poput njih, naprosto zato što su drugačiji i različiti; bilo zbog toga jer je crnac, jer je Židov, jer je Kinez, jer je mačak ili pas, ili umjetnik.
Međutim, vezano uz trgovinu umjetninama, zaista, čovjek se pita: koji je smisao izdvojiti za jedno umjetničko djelo milijun dolara, i onda ga objesiti u svojoj privatnoj sobi, gdje ga ionako nitko drugi neće moći vidjeti, a uz to tu je prisutna i stalna opasnost od provale i krađe? Ima li takvo postupanje osim egocentričnosti ikakvog smisla i opravdanja?
Umjetnicima je njihova umjetnost osobno važna i bitna, i oni se bave njome iz svojih raznoraznih unutarnjih pobuda; barem je to većinom slučaj.
Živimo u svijetu (barem kada je riječ o svijetu zapadnih, prosvijećenih vrijednosti) gdje je pojedincu dopušteno da se bavi svojom umjetnošću, ali je isto tako dopušteno drugim pojedincima da ne vole, da preziru i da ne razumiju i da ne žele razumjeti umjetnost u kojem god obliku. Preostaje samo put i izbor osobnih vrijednosti; individualizam kao pravilo i kao vrijednost.

*najstarija poznata umjetnička instalacija u Hrvatskoj potječe iz 1961. godine i djelo je Josipa Vanište, pod nazivom “Beskonačni štap/U čast Manetu”. Spomenuta instalacija sastoji se od tri predmeta: antiknog pozlaćenog stolca, šešir-cilindar na stolcu, a između šešira i stolca horizontalno položen štap za šetnju, ali bez uporabne vrijednosti, budući da ima dva zaobljena kraja.

Foto: https://www.jutarnji.hr/kultura/art/josip-vanista-sto-ova-djela-i-pisma-doista-govore-o-meni/1140425/

Krunoslav Mrkoci: Prasci & kroćenje goropadnice

Postoje razni prasci. Prasak probušenog balona.
Prasak udarca čvrstog tijela o površinu vode.
Postoje razni prasci. Prasak
kad se tijela u Svemiru, ili u spavaćoj sobi,
sudaraju. Postoje razni prasci.

Ali, Kirka, budući feministkinja,
nije pravila razlike među muškarcima.
Sve ih je, svojim čarobnim štapićem,
pretvorila u prasce.
Osim onog jednog, koji je zaprijetio
oštrim mačem bjelini njenog vrata.

Prezirala je sve muškarce;
osim onog jednog, dovoljno brzog i lukavog.
Legenda kaže da su Odisej i Kirka
izrodili nekakvu djecu.
Ni to ne bi bilo moguće
bez izvjesnog praska:

između mišićavog muškarčine i ulovljene vještice;
ukroćene goropadnice.

Foto: www.pexels.com