Arhiva oznaka: Krunoslav Mrkoci

Krunslav Mrkoci: Kratka autobiografija (sa spremljenim podatcima o mlijeku i siru)

Dvojbe između kreacionizma i evolucije zanimacija su za slabe umove.
Ja uopće ne sumnjam: Bog je stvorio svijet stazama evolucije. Tijelo je samo privremena posuda u kojoj duša boravi trenutno, prije nego što ode dalje. Cijeli svemir je svemir interaktivne svijesti koja projicira samu sebe, kroz energiju i materiju. Prema Vedama, navodno, duše odlaze na neko vrijeme u udaljenu galaksiju plavičastih maglica, što su posljedica alkoholnih isparavanja.
A sada nešto o meni. Tetošim se i tepam si: 7. earl od Southamptona, 10. Lord od Davonshirea; uzgajivač svinja i telića. Mada, draže su mi koze, što se uzgoja tiče, jer po horoskopu sam jarac. Vjerojatno iz nekakve solidarnosti. Ali i zbog sira.
Jeste li znali da jedna ovca daje 4-5 dcl mlijeka, a za spravljanje 1 kg tvrdoga sira potrebno je 5 litara mlijeka? Kilogram ovčjega sira košta oko 30 eura, a jedna koza oko 1200 kuna. Tako je, kako je. Si kom sa. Ostani ozbiljan. Ponekad pomiješam kruške i jabuke, u kompotu, uz dodatak šljiva i kupina.
Moj prapradjed, djed moje bake (r. 1922. god.), bio je na prijelazu 19. u 20. stoljeće učitelj u Zlataru, i odatle polažem svoje pravo na učiteljska zvanja.
Želje, potrebe i nadanja?
Treba mi samo 100 milijuna kuna ili eura i zdravlje; mada mi se više čini da će biti 100 milijuna kuna. Ostalo prepuštam ostalima, osim svojih knjiga. I uz moje talente, umjetničke sklonosti, i sva znanja iz povijesti, gdje bi mi bio kraj!?
Sam sebi stvaram uz bazene, i tople kupke, raj. Sobarice u uniformama francuskih djevojčura, nisu mi potrebne. Ali cijenim nadasve dobre kuharice. Živim sam, uz članove obitelji, sasvim zadovoljno, u Le Petit Maison Upon the Krapina River Valley.
Pušim lulu i savijam vlastite kvalitetne cigare. Rijetko, vrlo rijetko, pijem pelinkovec, mada mi ni ostala pića, uključujući vodu, nisu strana.

Krunoslav Mrkoci: Umjetnost danas. Holistički pristup i POST-doba.

1. UVOD

Ruše se granice između žanrova. Žanr sam po sebi više nije dovoljan za suvremeno stvaranje i izražavanje. Žanr – određen i definiran, stvar je prošlosti i povijesti književnosti.
Današnje stvaralaštvo da bi udovoljilo “novim vremenima” i uvjetima koja ova vremena donose sa sobom, zahtijeva kombiniranje različitih diskursa i onoga što se naziva “funkcionalni stilovi” u književnom tekstu.
Razina informacija i obrazovanosti današnjih ljudi, širina i količina dostupnih informacija; klasifikacija svega u ladice i etiketiranost svega, svakoga i svačega, dovodi do dosade, do zasićenosti, itd., itd.
Podizanje napetosti i stvaranje strasti u skučenom, već viđenom i predvidljivom prostoru javnog života (kao što su financije, ekonomija i dnevna politika na koje mi ne možemo aktivno utjecati) isprva stvaraju nervozu, potom osjećaj bezizlaznosti i uhvaćenosti u zamku ponavljanja istoga, da bi na kraju, u konačnici rezultiralo gubitkom interesa i ravnodušnošću te povratku praznini vlastitog života; praznini koja se javlja često u čovjeku nakon odustajanja od izvanjskih stimulacija i preokupacija. To je ono kada se kaže da se čovjek bavi raznim izvanjskim stvarima kako se ne bi morao suočiti s prazninom u sebi, i s pitanjima koja ta praznina posljedično sa sobom nosi.

2. LAŽNA STVARNOST, ŽIVOT U MATRIXU i KULTOVI SPASENJA

I suvremenom čovjeku koji živi u ovom dobu POST – nečega, u dobu što ga prepoznajemo kao “lažno” doba; vrijeme kada velikom (sve većem) broju ljudi postaje jasno da ova naša “izvanjska” stvarnost u kojoj živimo je zapravo vrlo daleko od “istinite i iskrene” stvarnosti u kojoj bismo trebali živjeti, i u kakvoj bi bilo normalno da ljudska bića žive. Vanjska stvarnost svijeta oko nas sve više se otkriva kao jedna velika laž, umjetno iskonstruirana tvorevina (očito po volji nekome ili nekima) koja u svom lancu zarobljava sve veći broj pojedinaca, kao u kakvom “Matrixu”, ne dopuštajući im da izađu.

Ovdje se nameće jedna civilizacijska usporednica; zacijelo su i u starom Rimu, kada je već ušao u ugaženu kolotečinu života velikog Carstva, iz sličnih osjećaja i dojmova kao i danas (da su svijet i društvo lažni, patvoreni i kao takvi nisu “prava stvarnost”); zacijelo je i zbog takvih dojmova velik broj stanovništva bio sklon potražiti utočište, izlaz i bijeg u raznim misterijskim kultovima “spasenja, oslobođenja i ponovnog rođenja” – kao što su (kako nam svjedoči rimski pisac Apulej u “Zlatnom magarcu – knjizi pretvorbi”) – Izidin kult, kult Mitre ili pak u – kršćanstvu – misterijskoj sljedbi koja je propovijedala vjeru u uskrsnuće tijela i u život vječni nakon ovoga života, a sve po primjeru jednog Židova, nekog Isusa iz Galileje u Palestini, koji je u vrijeme cara Tiberija prihvatio mučeničku smrt na križu da bi potom, zahvaljujući svojoj vjeri u “nebeskoga Oca” uskrsnuo tijelom iz groba. Odbacujući ovaj “lažni život”, da bi stekli pravi “vječni život”, mnogi su među ranim sljedbenicima Isusa postali mučenici.

3. TEŠKA KRIZA U POST-doba. (NEMOGUĆNOST VJERE U BOGA, RELIGIJU, ČOVJEKA I ZNANOST)

U današnje vrijeme, u ovo doba POST – nečega, mnogi su ljudi, naročito na Zapadu, ponovno u teškoj duhovnoj krizi. Mnogi ne mogu više prihvatiti kršćansku religiju, niti vjerovati, jer ne postoje “pravi znanstveni dokazi” za bilo što od onoga o čemu govori Crkva/e: niti za život poslije života, niti za vječni život, a još manje za uskrsnuće tijela. A sam Isusov nauk doživljava se djetinjastim i naivnim te je podvrgnut ismijavanju cinika: ljubi bližnjeg svoga – pomogni sirotu na svoju sramotu; nijedno dobro djelo ne ostaje nekažnjeno; ako te udarim po jednom, ti okreni drugi obraz – pa pogodi tko te udario; tko tebe kruhom – ti njega kamenom. Otpuštanje i brisanje dugova malim ljudima čini se kao fikcija.
I na kraju, ljubav prema bližnjem kontaminirana je, i čini se kao nemoguća misija zbog pomanjkanja i nemogućnosti ljubavi prema samome sebi kao cjelovitom biću; nedostatak samopoštovanja, pristajanje na to da život diktiraju uvjeti egzistencijalnog straha, nedovoljna svijest o vlastitoj vrijednosti; osjećaj zarobljenosti u vlastitom životu, sklonost porocima i suicidu kao oblicima bijega.

No, nije uzdrmana danas samo mogućnost vjere u Boga i čovjeka i u kozmički poredak zasnovan na pravdi (jer i piliće voze na klanje, zar ne?); danas je u širokim narodnim krugovima zapadnog svijeta poljuljana i vjera u znanost; u njezine dosege, u njezine mogućnosti, i naposljetku, uzdrmana je vjera u smisao i ciljeve znanosti.
Znanost se ne doživljava više s prosvjetiteljskog stajališta kao osloboditeljica od okova neznanja, zabluda i predrasuda; kao istraživanje s ciljem otkrivanja Istine o čovjeku, svemiru, postojanju; kao plemenita djelatnost s ciljem poboljšanja uvjeta ljudskog života.
O, ne! Znanost danas napustila je sve ideale i prodala se kapitalu; postala je još jedno sredstvo, alat u rukama bogatih i moćnih za povećanje njihovog bogatstva i dobiti. Najbolji primjeri angažirane i primijenjene znanosti danas kemijska su i farmaceutska industrija te proizvodnja hrane u kojoj pojedine korporacije pokušavaju zadobiti položaj nadzora i moći genetičkim inženjeringom sjemena. Sigurno je jedno: ne plaćaju skupe zahvate i eksperimentiranja u skupo opremljenim laboratorijima samo radi humanosti i s ciljem (kako sami često opravdavaju genetičko mijenjanje sjemena) “iskorjenjivanja gladi u svijetu”. Pa ako je baš tako, onda neka to sjeme “daruju” potrebitim poljoprivrednicima, bez traženja ikakve kompenzacije zauzvrat. Kako kaže američka izreka: “Pišaš mi za vrat, i kažeš da pada kiša.”
Toliki farmaceutski proizvodi na tržištu, tolike reklame! Industrija zdravlja se zahuktala! A ljudima je pomalo već dosta svega toga, i uviđaju polako kamo to vodi. Znanost – oruđe u rukama bogatih i moćnih; svrha – povećanje njihovog bogatstva.
Učiniti što veći broj stanovnika ovisnim o njihovim proizvodima; smanjenje “slobodno dostupnih” prirodnih resursa: što ih je manje, bit će to rjeđi i to skuplji.
Kolika je skepsa prema znanosti u razvijenom svijetu, pokazuje možda i činjenica o broju roditelja u Europi koji odbijaju cijepiti svoju djecu, mada je njihov strah od nuspojava cijepljenja zapravo statistički neutemeljen, kažu upućeni.

4. MOGUĆNOST BIJEGA

Kada se čovjek nađe razočaran svime izvan i oko sebe, i bez ikakvih više iluzija o svijetu i ljudima oko sebe, ipak mu preostaje još nešto, još jedan izlaz: a to je on sam. Razočarani površnim i dosadnim svijetom oko sebe, koji im osim zamora i beskorisne buke ne može ponuditi ništa dovoljno kreativno što bi ih moglo trajno ispuniti i donijeti im osjećaj sreće i zadovoljstva, neki se ljudi okreću sebi i svom unutarnjem životu.
Jedna od djelatnosti u kojoj pojedini ljudi nalaze izlaz, i to ne tek mogućnost bijega, nego svoju svrhu i ispunjenje, jest kultura i umjetnost, a za neke književnost posebice.

 

5. PROPALI EKSPERIMENTI i HOLISTIČKI PRISTUP.

Svi ti propali eksperimenti: i društveni, i državno – politički, i ekonomsko – financijski, i globalni i lokalni, i religijski i znanstveni, pa i naši osobni eksperimenti. Možda su svi oni zajedno ostavili gorak okus u našim dušama, ali donijeli su i nekakav dašak mudrosti i slobode.
Propast vjere u znanost, i dokaz da ona nije svemoćna, i da sama po sebi, unatoč čak materijalnom obilju, ne može donijeti sreću pojedincima i kolektivima; sve to dovelo je do toga da pojedinci danas u umjetnosti mogu naći nekakvo zadovoljstvo i ispunjenje kroz re-kreiranje svijeta prema holističkom pristupu.

Kakav je to holistički pristup u književnosti? Već smo kazali da razne površne, ali za našu razinu civilizacije nužne klasifikacije, etikete i ladice, prisutne u našim svakodnevnim životima, često dovode do osjećaja unutarnje praznine, i kao kontraučinak bude u nama želju i potrebu za brisanjem granica, za svijetom kao jedinstvenom i povezanom cjelinom. To je potreba prema kojoj osjećamo postojanje žanrova kao nešto što sputava, nešto zastarjelo.
U romanu holističkog pristupa, javlja se niz pristupa koje tamo ranije ne bismo mogli zateći, poput miješanja raznih funkcionalnih stilova; npr. u tkivo romana integrirani odlomak u kurzivu iz enciklopedije ili leksikona. Odlomak vijesti s radija “doslovno citiran” ili dijelovi teksta iz pojedinih dnevnih novina kao dio aktivnog i živog tkiva teksta, vezano uz radnju i zbivanje. Već je Umberto Eco unosio takve dijelove u svoj roman “Ime ruže”. Miješanje visokog, “klasičnog” pripovjednog stila sa svakodnevnim govorom i žargonom u dijalozima; ubacivanje mini-eseja u tkivo romana, kao što imamo slučaj kod Houellebecqa s njegovim kratkim sociološkim mini-esejima (Širenje područja borbe). I sve to neusiljeno, sasvim prirodno i spontano, tekst i stilovi primjenjeni u romanu prate psihološku dinamiku i raznovrsnost svakodnevice, bez očitog pritiska radnje; da se nešto događa i da se mora dogoditi, nego više kroz niz laganih i međusobno labavo povezanih poglavlja -epizoda vodi glavnog junaka kroz njegovu priču. Možda tu i tamo kulminira, ali uglavnom – to je to.

Današnjeg čitatelja možda (mada govorim uglavnom iz vlastitog iskustva i ukusa) više zanima niz zanimljivih ekskursa i epizodnih zapažanja, nego odveć napeta radnja, kvaliteta koju nam danas nude bezbrojni filmovi. I eto, dragi moji – to je to – dođosmo do kraja. Laku noć. I – sretno!

Foto: https://www.reddit.com/r/Incels/comments/5s1fzr/french_author_michel_houellebecq_predicted_the/

Krunoslav Mrkoci: Film o vampirima

“That is no country for old men.”
~ W. B. Yeats ~ Sailing to Byzantium ~

Prijatelju, gadna su vremena.
Svima treba novac.
Pa čak i njima.

Njihovi očnjaci, veliki i nijemi,
rastu pored vratova i žila,
pored toplih otkucaja bila.

Svima treba novac.
Oni rade, neki kao policajci,
inspektori, a neke su obučene
kao medicinske sestre.

A neki žive posred vila,
kao batleri, tajkuni, kao
predsjednici velikih sila.

I ona bila je lijepa, brineta,
farbana u plavo, preobražena
krvopija, ispod svojih žila.

Neke vampirice rade kao
prostitutke, i sišu naokolo,
nemilosrdno.

Svima je potreban novac,
i mijenjaju za njega svašta,
a ponajviše vrijeme.

Potrebe su tako osnovne, skučene,
nužne i okrutne, a tako široka je
mašta.

I njima, potrebno je svašta.
A vremena imaju u izobilju.

Ovo nije zemlja za starce.

Foto: iz filma Byzantium

Krunoslav Mrkoci: Kvintesencija civilizacije

Pitamo se: tko ima najdugotrajniji utjecaj na ljude, na ljudsku vrstu; jesu li to političari, državnici, zakonodavci i vojskovođe, poput Napoleona i Aleksandra Velikog ili Gaja Julija Cezara?

Činjenica je da su pojedinci poput spomenutih vojskovođa imali velik utjecaj svojim odlukama na velik broj ljudi za vrijeme svoje vladavine. No, nakon njihove smrti ili završetka vladavine, sustav kojeg su izgradili počeo se raspadati ili pak mijenjati na neki drugi način.
Ostvarenja vojskovođa i osvajača su kratkotrajna, ali ipak njihovi u krvi izvedeni pothvati, mogu imati dugoročno korisne i plodonosne posljedice po razvoj svjetske kulture i civilizacije. Tako se npr. smatra da je upravo Aleksandrov prodor do Indije 20-ih godina 4. st. pr. Kr., i vladavina njegovih generala nakon njegove smrti u Baktriji, dijelovima današnjeg Afganistana, bila presudna za utjecaj grčke skulpture na daljni razvoj kiparske tradicije u Indiji.
Napoleon je pak pronio napredne ideje Francuske revolucije i napredne zakone širom Europe (sjetimo se njegovih Zakonika i utjecaja francuske vlasti na život Dalmacije za vrijeme od ukinuća Mletačke republike 1797. pa sve do uspostave austrijske uprave 1815. godine).

Međutim, ukupno djela političara, zakonodavaca i osvajača, sva imaju kratak vijek trajanja, premda često s dugoročnim indirektnim posljedicama. Što su individue neke vrste na višoj razini razvoja intelektualnih mogućnosti, to je moguć veći utjecaj pojedinaca (individua) na razvoj svog kolektiva. Drugim riječima: u vrsti i kolektivu sačinjenoj od inteligentnih i svjesnih pojedinaca, pojedinac ima veću vrijednost i značenje za vrstu jer može snažnije i više utjecati svojim doprinosom na njezin razvoj, oblikovanje i mijenjanje, nego što je to npr. slučaj kod kolektiva mrava ili pčela.

Čini se da ipak, unatoč svim bedastoćama i glupostima kojima obiluje ljudska vrsta u raznim oblicima svojih svakodnevnih pojavnosti, čini se da ipak najdugotrajniji utjecaj na ljudsku vrstu imaju njezini mislioci; ljudi poput Budhe, Sokrata, Isusa … pa ako hoćete, i Einsteina.
Njihova razmišljanja, napomene, upute, proučavaju i o njima razmišljaju svakodnevno tisuće i tisuće ljudi, uvijek nove i nove generacije … i što je najzanimljivije njihov utjecaj na pojedince (a pojedinci, ne zaboravimo, čine i grade društvo) traje već preko dvije tisuće godina. Spomenuti mislioci (i mnogi drugi koje nismo spomenuli) djeluju kao svojevrsni korektiv svijesti ljudskih kolektiva, djelujući upravo kroz pojedince (ali moguće i kroz institucije poput npr. televizije) u društvu.

Pa ako se onda netko i pita, hoće li njegova smrt i njegova osobna patnja pretvoriti njega samog u nekakav univerzalni simbol ili čak u božansku osobu … ?
Svatko ima svoju sudbinu i ulogu u kolektivu koja često niti njemu samom niti drugima oko njega nije jasna. I može umrijeti koliko god hoće Baraba, ispunjavajući svoju (dodijeljenu mu) misiju, cilj i zadatak na ovome svijetu, oni ipak nikada neće biti poput Krista jer nismo svi niti jednaki niti isti na ovome svijetu niti smo stvoreni da takvi budemo … Pa ipak, svaki Baraba koji je pušten, a ne raspet, važan je kotačić u razvoju i budućnosti ovoga svijeta.
Jer, kada se radi kolač, važno je imati ne samo tijesto, sol, šećer i začine, nego i nadjev … Bez nadjeva ništa ne bi bilo isto.

Ilustracija: Jean Auguste Dominique Ingres, Napoleon I. na svojem carskom tronu, 1806.

Krunoslav Mrkoci: Noćas

Noćas sam ja
pas koji laje na Mjesec.
Noćas sam ja
žuti mačak što šulja se
čežnjama tvojih noći
mračnih, nemirnih.

Noćas sam ja kos,
ševa i grlica
što pjeva
podno tvoga prozora.

Noćas sam ja
želja tvoja nemirna,
lica skrivena.

Noćas, ja sam želja
neostvarena; stijena živa,
nijema, mira puna,
što dolazi sa sjenom riba,
jašući na leđima
Mjeseca.

Oči riba, noćas,
ispunjaju se
suzama.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Bordel muza

Često sam u vlaku, na relaciji Zagreb – Varaždin, znao vidjeti umorne radnike zrele dobi kako u rukama premeću i listaju najnoviji primjerak najprodavanijih dnevnih novina u Hrvatskoj; ljudi, umorni nakon posla, vraćaju se kući.

Pažnju im privlače veliki i bombastični naslovi o tragedijama i zanimljivostima, iz zemlje i svijeta; dnevni horoskop i stranica “Vic dana”, uz koju je naravno, najčešće priložena fotografija mlade, lijepe žene, najčešće obnaženih grudi.

I da, primjetio sam kako umorni stričeki prevrću stranice, ponekad odmah žureći prema kraju novina gdje se, naravno, ističu već spomenute obnažene mlade žene. I čini se, nekako, kao da živnu pomalo, ti umorni stričeki, i oči im na trenutak zasjaje, kada dođu do spomenutih stranica.
Ljudima treba osvježenje; treba im nešto što nemaju doma uživo, a bome, niti na središnjem Dnevniku i vijestima.

Nažalost, bojim se da sami novinari koji pišu za novine ne odlučuju o odabiru tema (oni su sretni što imaju plaćeni posao), nego da tu glavnu riječ ipak ima procjena i odluka uredništva o sadržajima koji će biti zastupljeni i objavljivani.

A upravo takve jeftine novine (5 ili 7 kn) su 24sata; najprodavanija dnevna novina u Hrvatskoj.
Najvjerojatnije, neki profesor književnosti ili liječnik na povratku kući, neće jedva čekati da dohvati i otvori svoj najnoviji dnevni primjerak spomenutih novina. Profesori književnosti (barem oni koje ja poznajem) najčešće čitaju nešto od Chomskog ili pak o paradigmama postmodernizma. Neki od njih, poput jednog mog cijenjenog kolege pisca i esejista, Darka Milošića, pišu vrlo lucidne eseje u kojima razotkrivaju, ispod površine, stvarno lice i strukturu našeg svijeta, društva i svakodnevice; razotkrivaju sisteme manipulacije masama i pojedincima.

Pa ipak, i oni, koji su sami slika i prilika punokrvnog intelektualizma, pa ipak i oni se odlučuju dati naslove (blago stimulirajuće u erotskom podražajnom smjeru) svojim esejističkim djelima, poput: “55 lakih komada”.
(I sam sam pisao o tim i sličnim temama, vezanima uz recepciju književnosti u današnjem svijetu slike, pop kulture i medija, u pojedinim svojim člancima, kao što je onaj o Krležinim Pjesmama u tmini iz 1937. – o odnosu naroda i umjetnosti danas – ili pak članak: “Život porno glumice” u kojem sam pokušavao analizirati spomenutu profesiju.)

Seks, spolnost, golotinja uvijek pobuđuju i pale i privlače pažnju, čak i kada sam sadržaj i priroda teksta nemaju veze s naslovom shvaćenim na prvu, poput: Povijest pornografije, Bordel muza, itd, itd … Seksi naslovnica povećava izglede za zamjećivanje i prodaju i najintelektualnijim sadržajima i preokupacijama.
Seks može prodati gotovo sve: dovoljne su naznake sočnih oblina.
I sam sebe uhvatih (evo da priznam) nekoliko puta, kako sam, skoro pa kupio, nekakav erotski strip.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Privilegij samoće

1.
Ponekad je dobro opustiti se. Glasno odahnuti. Pojesti malo kruha da se umiri naslućivani osjećaj kiseline u želucu. Popiti malo prošlogodišnjeg vina. Domaćeg, crvenog. Neoksidiranog. S još uvijek izraženim voćnim mirisima. Prisiliti um da prestane grozničavo razmišljati. O bilo čemu. Nije važan svijet. (Uvijek ga je bilo i uvijek će ga biti.) Važni smo mi. Naš sadašnji trenutak, i naše postojanje u njemu. Važni smo mi. Jer ovo je naš život i naše vrijeme. Bez obzira na sranja koja se događaju oko nas. (Duboki udah.)
(Opuštenost i osjećaj zadovoljstva. Prožima um, psihu i tijelo. )

2.
Odjednom … Pokret u žbunju. Onaj prokletnik, što vreba te već posljednjih 6 mjeseci. Već si mu zaprijetala kako ćeš mu zvati majku i obavijestiti je o svemu, ne prestane li. Tip je retardiran. Slijedi te i dalje. Ovaj put iz žbunja. Dižeš se s klupe, ljutita pomalo. Ubrzanim hodom udaljavaš se. Dok nervoznim ispuhivanjem izbacuješ posljednje dimove dogorjele cigarete iz sebe.

3.
Mnogi su muškarci uzdisali za tobom, i slinili. Oni poremećeniji ne odustaju ni danas. Oni razumniji, pokušali su te zaboraviti. Krenuli su svojim putem, predajući osjećaje zaljubljenosti zaboravu. Potrebna je velika snaga i odlučnost da se bude pametan. Da se krene dalje. Što čovjek čovjeku može ponuditi, osim sparnog i vrućeg, ljuljuškavog popodneva ljetnog dana, nabijenog tek mirisom nevidljivih feromona? Slijedi prohladno jutro sljedećeg dana.

4.
Mir je neprocjenjiv. I zato izbjegavam ljude. Pogotovo poznanike. Uvijek očekuju nešto od mene. Da potvrdim njihove stavove. Pozdrav. Banalna pitanja, izjave, komentari. Samo zato što misle da me znaju. Očekuju čuti određene tvrdnje i odgovore, izraze koji će potvrditi njihovo mišljenje i njihove stavove, njihove vrijednosti. Traže u tebi, u svojem poznaniku, potvrdu vlastite ispravnosti. Potvrdu vlastitih stavova i vrijednosti. Nešto kao zrcalnu sliku samih sebe. No, u meni je neće naći.

5.
Samoća. Dok sam prolazio ispod otvorenog prozora gradskog kafića, unutar sveprisutne i prevladavajuće buke, jedan je ženski glas sasvim jasno izgovorio riječ … usamljenost. Samo neprosvijećen um može se groziti samoće. Samoća nije kazna, nego privilegija. Njome se treba pričestiti. Zašto se svi toliko boje samoće? Ne priželjkuju li svi u sebi bijeg? Bijeg … Od koga? Od drugih? … Ili od sebe? … (smijeh) … Od sebe je nemoguće pobjeći. Jedini način bijega od sebe je da se mijenjaš, i da budeš nešto što jučer nisi bio.

6.
Kako su naivni i plitki ljudi koji očekuju od drugih dobiti potvrdu vlastite ispravnosti i vrijednosti! Kako je dugoročno porazno zapravo, za ego velikog uma, usvojiti model izgrađivanja samopouzdanja i vrijednosti, temeljen na tuđem mišljenju. I tu, u tome samopouzdanju, samosvijesti i u neovisnosti uma i duha, u tome se razlikuju veliki umovi i osobe od onih manjih, kojima su potrebni drugi.
Ako će te ikad itko od tvojih istinskih prijatelja cijeniti i poštovati, poštovat će te zbog tvoje neovisnosti; neovisnosti u razmišljanju; neovisnosti od prevladavajućih trendova, od uvriježenih društvenih vrijednosti i poimanja. Ostali, oni koji te ne razumiju, smatrat će te izgubljenim, u najmanju ruku čudakom. Neki će te možda i sažalijevati.

7.
Osjećaj dosade između dvoje ljudi je najčešće zapravo obostran.
Zato, kada će Vam sljedeći puta sugovornik sa svojim temama djelovati dosadno, najvjerojatnije ste i Vi njemu/njoj dosadni. Ili biste bili, dugoročno gledano. Druženje ljudi je opravdano i dobro jedino kada oni zajedno ostvaruju nekakav zajednički cilj koji ispunjava nasušne potrebe jednog i drugog. Sve ostalo je gubljenje vremena. Uostalom, tko treba druge ljude? Dovoljno je da ih vidim iz daljine ili na televiziji. A tu je još i internet koji mi ponekad dosadi, pa na nekoliko dana stavim društvene mreže na čekanje … Koja riječ izmijenjena s blagajnicom prilikom plaćanja, sasvim je dovoljna količina dnevne komunikacije s ljudskim bićima.
Ljudi kao mnoštvo; ta vreva, gužva, buka, taj kaos. Oni su, zapravo, besmisao, dok je svaki čovjek, za sebe i unutar sebe, smisao.

8.
Da se vratim na početak; samoća nikako nije kazna ili patetično rečeno – nekakav ubogi osjećaj, nego je privilegija; izraz slobode i mira pojedinca. Drugi nam ne mogu biti smisao jer smo zapravo u nekim stvarima neopisivo različiti i nužno neopisivo sami. Samoća je put k istinskom jastvu i biti. Ona nam pruža priliku za inicijaciju u samoga sebe. A tko zna koga ili što možemo tamo otkriti? Ponekad, samoća je jedini stvarni izlaz koji nam omogućava da dosegnemo i sačuvamo sebe.

Foto: www.pexels.com