Arhiva oznaka: Krunoslav Mrkoci

Krunoslav Mrkoci: Definicija čovječanstva, ušporkane gaćice i vizija raja

Ljudi su mala, odvratna, prevrtljiva bića, zaokupljena uglavnom sobom i svojim glupostima, a na kraju ispadnu krajnje dosadni i beskorisni. Vau! Ovo mi je jedna od najboljih definicija čovječanstva ikad!

Ja sam, uglavnom, odustao od drugih ljudi davnih dana, i sada sam zaokupljen većinom sobom. Na neki način, uklopio sam se u vlastitu definiciju čovječanstva.

Pun mi je kufer svega, a naročito ljudi. Uostalom, susrećem ih svakodnevno na televiziji i na internetu. Jedino ispunjenje i utjehu nalazim još u fizičkim radovima u prirodi, i noću, dok sanjam nekakve napaljene ženske. Noću, u snovima, navode me da im radim svašta; a ujutro, kad se probudim, čudom se čudim, kako sam uspio “ušporkati” još jedne gaćice …
Naime, tol’ko su dobre, da se userem.

Otkad sam prestao piti, nestao je i zadnji razlog za odlazak u grad, među ljude. Ne da mi se razgovarati ni sa kim. Još samo, tu i tamo, odem u ambulantu na vađenje krvi. Ako mislite da izmišljam, lažem ili pretjerujem, onda nemate pojma što je moja stvarnost.

Jednom me jedan prijatelj pitao kako zamišljam raj. Naravno, to je bio test. Kasnije mi je otkrio da kroz to, naizgled sasvim benigno pitanje, zapravo otkrije što je osobi važno. Mislim da ga je moja vizija raja pomalo iznenadila. Naime, oduvijek me doživljavao kao humanistu. Valjda.

Na pitanje: – Reci mi, kako zamišljaš raj? Koja je tvoja slika raja? – Pa, ovoga … Misliš na onaj Raj s velikim R? – Da.

– Pa, zamišljam ga kao nekakav predivan prostor, dimenziju iznad ove, gdje postojim ja, u nekakvom laganom tijelu od energije, i lebdim. Oko mene se nalazi prostor ispunjen bijelom sumaglicom. Tamo, u tom prostoru, smo Bog i ja; u osjećaju bliske povezanosti, ispunjenosti i razumijevanja. On ima oblik, obličje nalik na onog sijedog, bradatog starijeg muškarca, kako ga je naslikao na onoj freski Michelangelo, i također lebdi. Takva je barem moja percepcija; obličje u kojem ga ja vidim.

Ja sam u stanju potpunog znanja i razumijevanja svega što postoji: života, univerzuma; samog postojanja. Lebdim tako naokolo tim prostorom, i mogu se kretati gotovo brzinom svjetla, s jednog mjesta na drugo. Obilazim svemir, galaktike, Zemlju i brojne druge planete i svjetove. Promatram ih iz daljine, iz nebeske, zračne orbite, kao što i priliči jednom takvom biću kao što bih bio ja, u Raju.

Začuđen pomalo mojom vizijom, prijatelj je primjetio: – Zanimljivo. U tvojoj viziji, nisam čuo da si spomenuo druge ljude. Sami ste, ti i tvoj Bog, u tom beskrajnom, izvantjelesnom, magličastom natprostoru.

– Hmmm – primjetih. Njegov komentar zvučao je zapravo kao kritika. Drugi ljudi … hmmm … Nikada mi to ne bi palo na pamet. Raj bi barem trebao biti stanje blaženstva, mira i sreće … – pomislio sam uznemireno, ali siguran u sebe i u svoje stavove.

Pitao sam se kasnije, nakon rastanka s prijateljem, što ta vizija doista otkriva o meni? Vizija Raja bez ljudi; gdje smo samo Bog i ja; sami. Hmmm … Najvjerojatnije otkriva i više nego što sam u početku bio u stanju pretpostaviti i pojmiti. Jedno takvo, sasvim jednostavno pitanje: – Zamisli da si sada, recimo, u Raju. Kako zamišljaš Raj? – Opiši mi ga.

Foto: www.epexel.com

Krunoslav Mrkoci: Mračno doba interneta i duh baroka

Popunjavajući tamna mjesta i udubine naših površnih života; pokušavajući pridati smisao danima u nizu. S osjećajem nekakve duboke praznine, tko će priznati svoju vlastitu tugu?
Kao što svi već dugo vremena znaju, internet je mnogo bolje mjesto od realnosti. Imaš prostor vlastite privatnosti, sa svima si, ako to želiš, dobar (s nikim preblizak); prostora za uzmak ima napretek. Dobro jutro želiš, ponekad se veseliš; virtualne poljupce šalješ. Dakle, družiš se dobrano, a još nisi izašao iz kućnog ogrtača. Ponekad si na poslu, pa surfaš; ali koga briga, sjest će plaća. Ponekad, da vrijeme upotpuniš, da se opustiš ili za razbibrigu, čitaš pjesnike. No, nakon nekog vremena ti dosade; naročito ako upotrebljavaju stare forme, ali na način isprazan i dosadan, pa ti život zgade. Zalutali su u prošlosti, i tamo ostali. Navlače na se stara odijela, danas već kazališnog štiha: i Dantea i Šekspira i Ujevića… pa se grade velikim pjesnicima, uz pompe i parade, u sebi likujući nad svojom veličinom. Ne uviđajući tih poetskih formi i ljuštura prazninu; uzdaju se u broj, u točnost metara i zvučnost rime. Ali ta je ljuštura, dok gaze slavnim stazama prošlosti, tek sjena i praznina lišena autentičnosti i vibracija suvremenog života koji je za njih iz raznih razloga, a najviše onih razloga što se tiču protoka vremena, ipak nedosezljiv.
Da ne bi ispalo kako je sve i svi tako sivi i bezlični, treba spomenuti kako naše vrijeme ipak nosi na internetu i neka iznenađenja, neke “dobre” pjesnike. A zašto su dobri pjesnici “dobri”, postavlja se pitanje? Pa vjerojatno postoji više razloga i faktora, no najvažniji je taj da nas uspiju iznenaditi; uspiju donijeti iznenađenje, i koncizni su, pretežno.
Iznenađenje je danas poželjno i prijeko potrebno; makar u obliku hladnog tuša za našu svakodnevnu, izmučenu psihu. Nas je danas potrebno uvijek nekako iznenaditi, šokirati; prenuti nas iz stanja uobičajene plošnosti i ravnodušnosti. A uz nužnost iznenađenja, iskreno, imamo čak i nekakve kriterije i određeno “umjetničko iskustvo” u čitanju poezije. Tako da, definitivno, nismo klijenti koje je lako zadovoljiti. Poezija mora biti kratka; ali ubojito ubodno koncentrirana, i uvijek pomalo zgusnuta; poput one juhe od brašna što se kuha, kuha dok se voda ne pokuha i ispari. Motivi mogu biti crni, tamni, svijetli; kakvi god, bitno da su pomalo zgusnuti u svojoj slikovnoj izražajnosti.
Naše doba i vrijeme sve više podsjeća u duhu svog izričaja na barok; na zgusnutost njegovih tamnih, dubokih premaza u slikarstvu koji iznenada skaču od najdublje tame i sjene do izrazitog svjetla, i na zgusnutost slikovitosti u baroknom pjesništvu: zgusnutost koja ponekad izaziva hedonistički užitak pri čitanju nekih soneta Gongorinih, de Veginih, de Quevedovih, Shakespeareovih; pa čak i Gundulić ima takvih slatkih, tamnih dijelova o prolaznosti … Kada kažemo barok pomislimo (barem ja pomislim) na: Rembrandta (1606 – 1669), El Greca (1541 – 1614), Caravaggia (1571 – 1610), de la Toura (1593 – 1652); na jedrenjake, gusare i kolonije … na postšekspirijanske pjesnike 17. vijeka; na Bacha, Vivaldija, na Haendla i njegovu glazbu za kraljevske vatromete …
Budimo iskreni: stari majstori soneta uspijevali su postići gustoću i zbijenost pjesničkog premaza upotrebom riječi kao slika i boja, kroz to, oni ponajbolji ostvarivali su i vezivali atmosferu na takvom malom, skučenom prostoru jednog soneta. Današnji autori i pjesnici soneta to ne mogu, ma koliko se trudili, i treba priznati: najbolje bi im bilo da odustanu; jer ništa nije gore i praznije od sasvim pravilnog i metrički i rimovano ispravnog, ali beznadno praznog soneta. Mi danas nismo u stanju pisati sonete, iz psihičkih čisto razloga našega vremena. Današnje vrijeme nije pogodno za pisanje soneta. Ono ne ostavlja dovoljno vremena za zgusnutost; dovoljno vremena za tišinu; za kontemplaciju; dovoljno vremena za proučavanje sjena u dvorištu, na balkonu, terasi tijekom ljetnog popodneva.
Pisanje soneta je minuciozan posao, i ukoliko mu se ne pristupi s dovoljno ozbiljnosti i odgovornosti, s dovoljno vremena i uvjeta za koncentraciju i fokusiranje …
Današnji ljudi, pa čak i pjesnici, obično misle kako je bit soneta i ono na što se on svodi – njegova forma; ali ništa nije dalje od istine … Forma soneta je tek njegovo ruho, od metra i rime, u koje ga se odijeva. Pa ukoliko gledamo i prijevode, čak i naših viđenijih prevoditelja soneta, vidimo kako su često zahvaćeni i zaglavili u teoriji metra; pitanje koji i kakav metar je primjereno upotrijebiti u hrvatskoj sonetologiji (da je tako nazovem)? Pa su posuđivali francuski aleksandrinac, metar od 11 slogova, pa dvanaesterac rjeđe (koristio ga je naš Marulić u Juditi, i Mate Maras kod prijevoda Šekspirovih soneta). Međutim, treba uzeti u obzir i duh vremena, i duh pojedinog jezika, a ponajviše duh teksta pojedinog autora.
Moj skroman je zaključak da prevođenje, npr. Šekspirovih soneta jedanaestercem u hrvatski jezik nosi sa sobom niz prisila i nakaradnosti u kojima svoju priliku dobivaju izvještačenosti. Normalan prijevod Šekspirovih soneta koji su, usput rečeno, u engleskom izvorniku sročeni u desetercu, zbog razlike u strukturi dvaju jezika (višesložne riječi kojih hrvatski ima više, dok engleski ima više jedno- i dvosložnih riječi) na hrvatski je moguće opušteno prevoditi tek sa 12 ili 14 slogova; ukoliko želimo zaista dobiti prijevod sadržaja i smisla te duha izvornika, a ne tek nešto otprilike približno, kako bi ga se utrpalo u neku zamišljenu i zadanu formu, poput jedanaesterca.
Šekspirovi soneti u izvorniku djeluju više poput široke rijeke koja mirno i opušteno teče uz fino uravnoteženu i iznijansiranu dinamiku. Prepjevi vrlo često daju jedan sasvim različit doživljaj. Prevođenje, a naročito soneta, je mukotrpan posao, i ne bih više na ovom mjestu govorio o tome.
Zaključit ću jasno: pisanje soneta nije za djecu našeg vremena; previše je u nama nervoze i žudnje da se zadovoljenje postigne odmah, i sa što intenzivnijim doživljajem. Naše vrijeme je buntovno; buni se protiv sebe samog; takvi su i ljudi. Doduše, kao što već ranije napomenuh, današnje doba posjeduje određenih duhovnih sličnosti s baroknim razdobljem; ali one se više očituju u obilježjima poput: zgusnutosti, određene tamnoće, prihvaćanju dekadentnog nemira; u postojanju kao igri koja vodi do hedonističkih naslada (bilo kojeg tipa; čak su i barokni anđečići bili goli i bucmasti, posve nevini u svojem uživanju).
To je sasvim različito od vremena jedne prozračnosti, kada i fizička forma, i red i pravila u pjesmi i u slikarstvu postoje kao dio koji je u službi, i sam svojim tijelom sačinjava nekakav viši, gotovo nadzemaljski ideal.
Živimo u vremenu dekadentne težine svega i svačega, kada su samo određene namjerne pretjeranosti (poput ogoljivanja i pokušaja govorenja izravne istine) u stanju ostaviti dojam i izazvati pažnju. Sve ono što bi nekada, zbog svoje prevelike iskrenosti i otvorenosti, bilo nepoćudno, neprimjereno, na rubu ekscesa i skandala, danas sačinjava glavnu, jezgrenu matricu suvremene umjetnosti.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Mrtva priroda

“Ništa ne osuđujem; svemu se pomalo divim.”
Đ. S.

*

Što je mrtva priroda?

Život mnogih ljudi je
mrtva priroda.

**

Vrijeme tvrdoće penisa

Vrijeme tvrdoće penisa
polako odmiče, nestaje.

Vidim ga iza brijega
kako se dimi.

Bijeli oblačići pare
uzdižu se; posljedica
kondenzacije prošloga
znoja.

Polako nestaje …
Stapa se s krajolikom.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Neodoljivo lijepa

Dosadna samodostatnost ženke.
Ona baca provokacije:
dekolte i grudnjak.
Štikle, najlonke i suknja.

Uskoća struka.
Prve bore pokrivene maskarom.
Zanos zrelih dana ovdje je;
još uvijek caruje
na krilima ženskih hormona.

Smješka se. Crven ruž na usnama;
živ; življi od krvi ženske u ponorima
žila; u unutrašnjosti.

Privlači muške bojama na kapcima;
ljepljivim mirisom; privlači ih
kao Venerina muholovka
svoje žrtve, upregnuvši
sve svoje adute.

Muškarci postaju akrobati.
Baš poput muha, pokušavaju pobjeći,
napola omamljeni.

A ona: još uvijek živa;
samoživa, samodostatna,
i neodoljivo lijepa;
poput klopke…

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Zakrivljenost Zemlje (prizori i razmišljanja)

  1. BESPOMOĆNA i AKROBAT

Pritisnuo je elektrošoker na njezino tijelo. Trzala se. Pridržao ju je. Onako omamljena, ležala je bespomoćno u njegovim rukama. Uzeo je njeno tijelo u naručje. Ogledao se: nigdje nije bilo nikoga. Brzim koracima odnio ju je iza ugla. Tu je ispod zida bio ulaz u podrum.

… Od bakterije do čovjeka: koliko posrtanja! I sada konačno imamo čovjeka. A što je čovjek? Prljava životinja željna seksa, nadmoći, a iznad svega uspjeha … Da. Nadmoći. Sve se svodi zapravo na nadmoćnost nad drugima. U raznim vidovima.

On je bio sofisticiran i osjetljiv momak; više je volio izražavati svoju sposobnost i nadmoć u lagano submisivnom služenju, nego u grubom nametanju primjenom sile. Zapravo, volio je mijenjati pozicije i uloge … prelaziti iz jedne u drugu. I u tome je bilo njegovo umijeće: u sposobnosti promjene. Premda većina muškaraca u zapadnom svijetu želi u stvarnosti jaku i sposobnu ženu, koja će mu pomagati u životu, i biti svojevrsni motor njegove dobrobiti i razvoja … Pa ipak, u sebi, mnogi na trenutke priželjkuju ženu, slabu i bespomoćnu, kojoj treba pomoć i zaštita … Ženu koja će mu se predati. Ovisnu o njemu.

– Ku.o! Ku..o prljava! – cijedio je kroz polustisnute zube. Svaki puta izjavu je popratio strastvenim udarcem dlanom o njezinu stražnjicu. Zajecala je. Ako bi kojim slučajem malaksao ili prestao, obrecnula se na njega: – Udri! Još! Koliko ti puta moram govoriti … Iskreno, nije volio ovakvo nasilje i ovakvu primjenu sile tijekom seksa, ali činio je to da njoj udovolji …

2. ETIMOLOGIJA BATA

Pa tako gledam i razmišljam: postoje različiti bati; izo-bati, bataci, batci, batak, i postoji: bat. U šaljivom pučkom etimologiziranju složenica iz grčkog jezika: akrobat, bio bi, prema tome: bat koji dolazi s visina … U hrvatskom jeziku riječ bat definitivno je povezana s rječju batina. A batina stoji kao glavna stvar u onoj izreci: Batina je izašla iz raja. I stvarno, nema ničega bez batine. Stvarne i metaforičke. I oni koji je imaju, imaju moć. A što je najgore, istu stvar najčešće koriste i kao mrkvu i kao batinu. Ali najbolje je pustiti sve te prazne priče, otići na tržnicu i kupiti sezonske krastavce i paradajz …

3. ĆUDOREĐE PISCA I MENTALITET NARODA – OBRNUTO PROPORCIONALNA OČEKIVANJA

Batina je izašla iz raja. – Ma k…c je izašao iz raja! Pitate se čemu ove tri točkice i hinjena pristojnost, kada svi znamo koja je riječ zapravo upotrijebljena? No, te tri točkice su prijeko potrebne.

Ja si ne mogu dopustiti luksuz, kao Houellebecq u Francuskoj, pa napisati: …”golemi ljubičasti kaktus u obliku kurca, umjetnički posađen između dva manja kaktusa koji su predstavljali jaja.” (Lanzarote; Paris, 2002.) Takav način izražavanja definitivno nije u skladu s našim mentalitetom. Naime, naš mentalitet očekuje da pisac bude obrazovana i kulturna osoba, lišena svake vulgarnosti. No, iz vlastitog iskustva moram vam reći da su to čiste predrasude. Pisci su također ljudi kao i svi drugi. Povremeno psuju na glas, a neki se čak i seksaju. Mada vjerojatno manje nego ostali. U pitanjima morala primijenjenog na pisce, nismo još daleko odmakli od Matoševa doba. (Jedino je Milan Begović donekle bio izuzetak.)

Isti taj naš mentalitet ipak tolerira određenu razinu vulgarnosti (ali više u smislu žive narodne doskočice), i to upravo narodnim zastupnicima u parlamentu, gdje poneki zastupnik povremeno poželi ugurati mikrofon novinaru-sugovorniku u guzicu. Baš u stilu Prljavog Harryja.

4. PIJEVAC U VINU – izbor iz tv programa

Slovenci u posljednje vrijeme sve češće prikazuju igrane filmove s naglašenom erotskom i seksualnom tematikom. Po takvim svojim sklonostima ozloglašeni su na ovim našim prostorima. – Kok’u’van … ili Coq au vin; hrvatski rečeno: Pijevac u vinu. Upravo je to jelo što ga priprema sredovječna zgođahna profesorica francuske srednjovjekovne književnosti. Mijenjam program.

Ostarjeli frontmen Fantoma u lagano blještećem sakou crno-bijelih kockica gostuje u talk-šou. Sav se unio u razgovor s voditeljicom. Veseo, spontan, sretan. Upravo govori kako mu je najveći i trajni uzor Elvis. Bio je više puta u Gracelandu. Kaže kako je teško, vrlo teško iskazati se na jednom području gdje je ljestvica tako visoko postavljena.

Prebacujem natrag na slovenski kanal. Sredovječna profesorica francuske književnosti upravo je nagnuta preko kuhinjskog elementa, i ispušta zvukove zadovoljstva. Iza nje je, sav predan akciji, i lagano oznojen, jedan crnomanjast, bradati mladić. Telefon je zazvonio. Dogodilo se ubojstvo.

5. ZAKRIVLJENOST ZEMLJE

Često stvari koje se čine najlogičnijima i najočitijima zapravo nisu točne. Primjer je tome kako su ljudi nekada mislili većinom da je Zemlja ravna ploča. A to su misli jer zbog svoje malene veličine stojeći na Zemlji nisu mogli uočiti njezinu zakrivljenost.
Odgovor da tata i mama stvaraju dijete iz ljubavi (a ne Bog), ne objašnjava nastanak zvijezda niti procese u njima (od vodika preko helija pa nadalje) pri kojima naposljetku elementi bivaju izbačeni, baš poput spermija, u svemir. Kako je nešto nastalo – način, ne objašnjava uzroke i razloge niti motivaciju nastanka. Npr., djeca ponekad nastaju jer je tata bio pijan, a majka očajna i potrebita.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Mario i Ante raspravljaju o pisanju i piscima uz pivo…

– Znaš, prijatelju, postoji jedan ozbiljan problem s tvojim pisanjem.
– Da? A koji? … Baš me zanima …
– Ti živiš u maloj zemlji … Jel tako? S kol’ko ono stanovnika?
– Četiri milijuna, oko …
– Dobro. Četiri milijuna … Jel tebi jasno da ti ovdje možeš biti i Tolstoj i Dostojevski i Houellebecq; sve u jednom. Djela ti mogu biti sjajna; umjetnički i stilistički uspjela; tečna i pitka; možeš razotkrivati istine kakve god hoćeš i izražavati ih na suvremeni umjetnički način … Ali nikada nećeš biti adekvatno vrednovan. Čak će ti možda i neki kritičar napisati kritiku s pohvalama tvog djela. I što onda?
– Da, i? I što onda? – uzvratio je Mario uz smiješak.
– Ukoliko tvoj izdavač ne odluči uložiti određena sredstva u tvoju promociju, i ukoliko nisi društveno dovoljno povezan s pojedinim skupinama i ljudima na kulturnoj sceni koji smatraju da si cool … Ništa od medijske pažnje, i ništa od uspjeha.
U Hrvatskoj je važno biti dobar pisac; pogađati tu i tamo neku emocionalnu žicu; o, da… to vole; kritičari i ocjenjivači u žirijima. To je svakako važno; ali nije važno biti genijalan.
Završio je svoj monolog Ante. Mario, sredovječni pisac u nastajanju, uzvrpoljio se na svom stolcu.
– Pa, dobro … Zašto smatraš da je bitno da tekst bude nešto naročito emocionalno obojan? Odakle ti to? Da nisi možda previše čitao Jergovića?
– Pratim pomalo tu našu “književnu scenu” i događanja; natječaje, itd. … Smatram da je upravo ta emocionalna obojanost teksta ključ uspjeha kod žirija. I to zato što je kod pisaca koji se često, godinama, pojavljuju na različitim natječajima, godinama ulaze u krug od 10 ili 5 najkvalitetnijih … prema mišljenjima žirija. Važno je za takvog pisca, ma za svakog pisca; da napravi nekakav proboj po kojem će se istaknuti više od drugih kandidata. I tu upada ta emocionalna priča. Ona mora biti i kolektivno prepoznatljiva, i emocionalno nabijena … Ljudi vole takve stvari.
– Ok. Ali zašto baš kažeš da “mora” biti emocionalna …?
– Pa zato što je emocionalno obojeno djelo najlakše prepoznati i izdvojiti, među hrpom radova slične kvalitete. Ima onu nekakvu posebnu notu, znaš … – dodao je uz ironičan smiješak.
Mario, sredovječni pisac u nastajanju, nervozno je gasio cigaretu, gnječeći opušak prekomjerno.
– Drugim riječima – nastavljao je Ante – živiš u kurčevoj pripizdini gdje iznimnost nije relevantna … Ako iznimnost, npr. nekog pisca, i bude naslućena od pojedinaca, od nekakvih urednika, bit će gurnuta pod tepih … Ante je na trenutak zastao u izlaganju. Bilo je uopće nepotrebno da Mario postavi pitanje. Znao je da će njegov sugovornik uskoro dati pojašnjenje.
– … Zato što bi se genijalnost nekom našem uredniku učinila previše čudnom i riskantnom za tržište; pa će se radije odlučiti da na tržište plasira nekog vrlo dobrog, iskusnog i etabliranog autora, s emocionalno razgaljujućom pričom koju će publika 100% progutati … s tim ima kakve-takve šanse na ovom našem malom tržištu.
Mario je mogao biti zadovoljan dobivenim odgovorom. Ante mu je zaista sve lijepo pojasnio. Momci su nastavili pijuckati pive u miru.Tišina je potrajala neko vrijeme.
– A koja je poanta priče s malim zemljama? Hoćeš reći da u maloj zemlji odličan pisac ne može uspjeti? – Mario se nije predavao. Nije mu baš naročito dobro legao taj osjećaj Antinog nadmoćnog zaključivanja. Osjećaj koji je lebdio u zraku i ostavljao dojam Antine intelektualne i logičke dominacije.
– Da. Upravo to. U malim zemljama će prije uspjeti dobar i vrlo dobar pisac, nego oni najgenijalniji. – Ante je kratko izjavio, i gledao Marija usredotočeno, kao zračni kobac svoju žrtvu, čekajući njegov sljedeći potez; kako bi se mogao ponovno obrušiti i zadati odlučujući, smrtonosni udarac.
Ante nije bio lak sugovornik; ali je zato bio vrlo zanimljiv. Njegovi zaključci bili su uglavnom vrlo lucidni, inteligentni, i uvijek su sadržavali dozu istine. Ante je bio visok i crn momak; dalmatinskih korijena. Tamnoput, izrazito zgodan, i natprosječno inteligentan. Završio je studij medicine te je radio kao znanstveni novak na jednom od odsjeka Fakulteta. Međutim, ono što se mnogim sugovornicima činilo čudnim, kada im je Mario pričao o njemu, jest činjenica da je Ante gotovo paralelno sa studijem medicine, doduše uz kratku stanku, završio i studij povijesti i grčkog jezika, i to iz čiste znatiželje. Njegov najnoviji studijski projekt bio je studij prava, gdje je Ante već položio sve ispite i prijavio temu za završni rad. Ukratko, mnogi prijatelji i znanci nisu znali više kako da se postave prema njemu: je li on lud, genijalan, izvanzemaljac ili jednostavno čudak? Nije se ženio. Iako je pokazivao interes za žene, bio je vjernik pa nije vjerovao u seks prije braka. Priznao je nekoliko padova. Uglavnom, bili su sigurni da on nije normalan u smislu u kojem su oni normalni. Ali nitko nije savršen. Svatko je lud na svoj način.
– Razumiješ zašto? – nastavio je Ante, pošto je vidio da Mario ne trza.
– Djela genijalnih umjetnika – objašnjavao je – često sa sobom donose određenu intelektualnu provokaciju i rizik, a to najčešće nije dobrodošlo u malim sredinama; u malim državama. A ljudi, i publika, i čitateljstvo (ne treba zaboraviti da ga uglavnom čine žene), vole nešto emocionalno, s osjećajima; da ih dotakne, kako se kaže. Zato žiriji najčešće ne biraju ono najgenijalnije, nego biraju najbolje od prosječnog. Osim toga, u malim državama, gdje su kulturni krugovi obično vrlo uski, i gdje svatko svakoga zna, žiriji su posebno osjetljivi na pitanja “dobrog ukusa”. Male države i male sredine uzgajališta su lijepih stvari i emocija; samo su istinski velike sredine u stanju prepoznati važnost provokacije i razotkrivanja. Jedino razotkrivanje za koje je hrvatska čitalačka publika pokazala interes bilo je ono Nives Celzijus u “Goloj istini”. Kraj nje bi čak i Houellebecq, da je hrvatski pisac, nosio gaće na štapu.
– Da … Kad smo već kod Houellebecqa – nadoveže se Mario – koliko se primjeraka njegovih romana kod nas proda? Njegov roman, Karta i teritorij (u Francuskoj objavljen 2010., za koji je dobio nagradu Goncourt), objavljen je kod nas odmah 2011. u suizdavaštvu dviju, pazi – dviju izdavačkih kuća, Litteris i V.B.Z.. Ali nigdje ne piše broj tiskanih primjeraka …
– Trebalo bi to pitati Litteris … Pošalji im upit na e-mail …

Foto: