Arhiva oznaka: Krunoslav Mrkoci

Krunoslav Mrkoci: Na putu prema siru

Svojevremeno je David Beckham, nakon što je završio svoju nogometnu karijeru, postao UN-ov ambasador dobre volje te je obilazio daleke, zabačene i zaboravljene predjele svijeta, poput amazonske prašume, dijelova Afrike, Himalaje, itd. Zapravo, upravo ga gledam u jednom od njegovih pothvata, zabilježenim kamerom, gdje David kao veliki bijeli posjetitelj, prividno ugodnog, nenametljivog i skromnog nastupa posjećuje domorodačko selo na Papui Novoj Gvineji. O, da; riječ je o Papui! Navodno, jednoj od posljednjih utvrdi sporadičnog ritualnog kanibalizma.
I dok David Beckham, praćen kamerom na svakom koraku, ulazi u selo, jasno je da je u cijeloj toj priči o domorocima i o siromaštvu i gladi u svijetu, upravo on glavni lik u dokumentarcu u kojem je on još, uz sve navedeno, zapravo i narator filma.
I dok Beckham ulazi u selo, crni domoroci okupljeni u svojevrsni krug dočekuju ga obojenih lica, u živopisnim suknjicama od “slame”, s ukrasima na glavama i s kosti provučenom kroz hrskavicu pri završetku nosa. Oni najvjerojatnije uopće nemaju pojma tko je taj tip, taj bijelac; rečeno im je tek da ga trebaju dočekati spremljeni za svoj tradicionalni ples. I tako plešu oni svoj ples, i baš njih briga i boli ih džon za tog bijelca iz vanjskog, dalekog svijeta. Ne znaju oni niti tko je on, niti čime se bavi niti čemu sve to. Ti ljudi nemaju niti radio niti televiziju niti struju. Vjerojatno nemaju pojma niti što je nogomet. Beckham postavlja dvije grane drveta okomito te treću veže horizontalno. Potom napucava improviziranu loptu od bananinog zelenog lišća. Potom sjeda pored jednog domorodačkog djeteta te postavlja tamnoputom prevoditelju pitanje o konzumiranju slatkih gaziranih pića kao najnovijoj ovisnosti među siromašnima kojom oni zapravo pomoću šećera, iz npr. Coca Cole, zatomljuju glad.
Međutim, svatko tko nastoji barem pratiti problematiku vezanu uz način života ljudi u današnjem “trećem svijetu”, zna da je problem prekomjerne konzumacije tzv. “soft drinks” vezan prvenstveno uz siromašna agrarna društva dijelova Latinske Amerike gdje postoji robno-novčana razmjena i trgovine u blizini sela. Naime, Indiosi uzgajaju krumpir te ga prodaju lokalnim trgovcima za sitniš. Tim novcem počeli su kupovati Coca Colu, jedan od rijetkih proizvoda zapadne civilizacije kojeg si i oni mogu priuštiti. I tako su se navukli. Coca Cola je postala popularna. Majke i djeca svaki dan popiju po jednu (a možda i više) Coca Cola, nesvjesni rizika unošenja goleme količine šećera inače stranog njihovoj prehrani što je rezultiralo učestalijom pojavom debljine i dijabetesa. Međutim, David koji je čuo za tu pošast u zemljama “trećeg svijeta”, nekako je to povezao s izoliranim plemenom tamnoputih plesača u srcu Papue Nove Gvineje, koji niti nemaju trgovine u svojoj blizini niti sudjeluju u robno-novčanoj privredi. Oni, naime, žive na stupnju pred-poljodjelskih kultura, zasnovanih pretežno na sakupljanju i lovu.
Još se jedna pogreška potkrala Davidu Beckhamu tijekom njegovih “humanitarnih” lutanja bespućima “trećega svijeta” u potrazi za gladnima i siromašnima, što je došlo do izražaja baš na Papui Novoj Gvineji, jednako kao i za vrijeme posjeta izoliranom plemenu Indijanaca u brazilskoj Amazoniji. Kao što je poznato svakom tko se imalo zanimao za antropološke i sociološke teme: ljudi koji žive u primitivnim, izoliranim zajednicama, jednako kao i njihovi pretci, zasnivajući svoju prehranu najvećim dijelom na sakupljanju i lovu u tropskoj prašumi, bez značajnijih dodira s vanjskim civilizacijama, ti i takvi ljudi uglavnom nisu gladni i ne pate od pothranjenosti. Zašto? Pa zato što za njih, kao i za njihove roditelje, i djedove i bake, prašuma predstavlja prehrambenu samoposlugu i ljekarnu. Od brojnih ličinki, preko raznih kukaca i skakavaca s vrlo visokim postotkom nutritivnih vrijednosti, pa preko šumskog korjenja i plodova, do ptica, riba i drugih životinja, njihov jelovnik ne oskudijeva i mnogo je raznovrsniji od prosječnog zapadnjačkog jelovnika.
Glad je počela s prelaskom na poljoprivredu, i prisutna je i danas, u izrazito agrarnim (poljodjelskim) društvima i područjima koja zasnivaju svoju prehranu na dvije do tri dominantne poljokulture, a pritom za obradu zemlje koriste se još uvijek jednostavnim manualnim metodama, bez široke primjene mehanizacije, gnojidbe i natapanja.
Dakle, predagrarna, sakupljačka i lovačka izolirana društva, nisu društva gladi.
A jesu li ti ljudi u prašumama Papue i Amazonije siromašni? S njihovog vlastitog stajališta oni nisu siromašni jer im ništa ne manjka: sve što im treba pruža im njihova okolina, prašuma. Kako čovjek koji ima što jesti, piti i krov nad glavom, kako takav čovjek može biti siromašan?
Naravno, sa stajališta suvremenih najrazvijenijih civilizacija ti ljudi mogu se doimati krajnje siromašno: ne žive na 14. katu u zgradi, nemaju lift, đakuzi, niti mobitel, telefon, struju, tv, kompjutor, automobil!
I eto, da ne dužimo o humanitarcu Davidu Beckhamu dalje, priča o njegovim dokumentiranim posjetama zaostalim područjima svijeta dobila je neočekivani epilog. Naime, jednom prigodom, dok je mislio da ga nitko više ne snima i ne čuje, D. Beckham je puknuo. Od bijesa i razočaranja. Rekao je nešto u smislu (sada parafraziram prema sjećanju pošto mi doslovan citat nije pri ruci): Koliko sam se naputovao i napatio po svim tim zaostalim vuko.ebinama, a Kraljica me nije niti uzela u razmatranje za dodjelu titule sira!
E, pa moj Davide, podrijetlom iz skromne radničke obitelji: “Za mene ćeš ti uvijek biti sir!” Sir Ementaler David Beckham.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Budućnost zadovoljnih i realiziranih pojedinaca?

Mi danas samo životarimo na rubovima velikog duhovnog i idejnog prevrata koji je izvršen u književnosti i umjetnosti u drugoj polovici 19. stoljeća, primarno u Francuskoj. Ali ne treba zanemariti niti Schopenhauera, njegov pesimizam i stav prema čovjeku, kao niti Nietzschea i njegovo viđenje čovjeka budućnosti. Dodamo li tome velike Ruse, Dostojevskog i Tolstoja, slika je savršena, krug je zatvoren.

Doista, u čemu je tolika razlika između Lautreamontovih proznih Maldororovih pjevanja (dostupnih u prijevodu i u hrvatskim knjižnicama), u kojima mladi pisac Isidore Ducasse (umro 1870. u 25. godini života) izražava gađenje nad čovjekom, ljudskim bićem i njegovom egzistencijom; u čemu je razlika toga djela u duhu i u poruci u odnosu na, primjerice, junaka Houellebecqova romana “Širenje područja borbe” iz 1994. godine?

Neke bitne duhovne razlike i nema: oba djela izražavaju odbojnost i gađenje prema čovjeku, ljudskom biću, prema drugima, te prezir i želju za zatiranjem samoga sebe. Ta dva djela, “Maldororova pjevanja” i “Širenje područja borbe” su duhovni blizanci, unatoč tome što ih dijeli 120 godina. I jedno i drugo djelo koriste preuveličavanje i pretjerivanje kao komponentu psihološkog pristupa čitatelju, primatelju poruke, kako bi upozorili na ono što je trulo, loše i što ne valja.

Nemojmo se zavaravati: revolucija je započeta i provedena tada, prije 140 godina (u vrijeme Ducasseove smrti, 1870., svoj nastup započinje Rimbaud; Baudelaire je umro 1867.).

Mi danas živimo u kasnijoj fazi istog duhovnog i idejnog balona od sapunice. No, kada će puknuti i rasplinuti se taj balon, taj mjehur? Što je potrebno?

Moguće je da ga čeka duga i postupna transformacija, metamorfoza u društvo individualaca u kojem je pojedinac najviša kolektivna vrijednost. Društvo postoji radi pojedinca kojemu ujedno služi kao servis. Društvo nije kolektiv, već skup svjesnih pojedinaca na putu autorealizacije. Takvo društvo, kojemu je najviša vrijednost pojedinac, a ne nekakve imaginarne kolektivne nacionalne vrijednosti što ih lansiraju vladajuće političke elite, takvo društvo bilo bi ujedno i antiratno, pacifističko društvo koje osuđuje svaki oblik nasilja.

Jednu od najvažnijih uloga u takvim društvima imali bi psihoanalitičari, psiholozi i savjetnici raznih usmjerenja koji bi pojedincima pomagali da kroz promjenu duhovne perspektive i nazora dosegnu vlastitu životnu realizaciju.

Možda idemo prema takvom društvu, društvu prosvijetljenih, zadovoljnih i autorealiziranih pojedinaca? A možda sam ja sasvim u krivu.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Priča iz Hrvatske. Sorry, stari.

Bio je odličan učenik i odličan student. Uvijek je sve uspijevao naučiti za pet. Ali osim izvrsnosti u reprodukciji memoriranog, nekih drugih kvaliteta po kojima bi se isticao, nije imao. Kod njega se nije nalazilo nikakvih tragova inovativnosti niti potrebe za kreiranjem nečeg novog. Sve u svemu, bio je štreberski mediokritet.
Nikada ni u čemu nije, čini se, zakazao niti iznevjerio roditelje. Bio je uzoran sin. Nedjeljom je uvijek uredno nazočio obiteljskom ručku. Juhica, stari obiteljski porculan, itd. Nekakvih posebno bliskih prijatelja nije imao. Tek dva-tri znanca još iz školskih i studentskih dana. S njima je nastojao održavati kontakte, i barem dva-tri puta godišnje otići na pivo. Volio ih je smatrati i nazivati svojim prijateljima. Međutim, noćne izlaske s prijateljima uvijek je nastojao okončati do 23 sata i nije se dao nagovoriti na produljenje. Vjerojatno je to bilo stoga što je još uvijek živio s roditeljima, ali još više dobar primjer uspjelog konzervativnog odgoja. Imao je 32 godine i još uvijek je bio djevac.
Zazirao je pomalo od razuzdanog ponašanja suvremene mladeži. Nikada nije sjedio s vršnjacima na betonskim stepenicama ispred faksa, s pivom u ruci, u predvečerje. Njegov odnos prema svijetu bio je aristokratski i snobovski. Nije dopuštao sebi da ga ponesu niti radosti druženja niti žar trenutka. Odisao je diskretnim vrijednostima višeg srednjeg sloja buržoazije, što se očitovalo u opreznosti i trezvenosti baratanja novcem. Pri izlascima, kako rekosmo, s prijateljima, uvijek je bio umjeren. Premda inače, navlastito, pomalo korpulentne građe.
U skladu sa sudbinom koju mu je kozmos odredio, tekao je i ostatak njegovog curiculuma vitae. Dobro pozicionirana građanska obitelj iz koje je ponikao, osigurala mu je zahvaljujući dobrim društvenim i političkim vezama solidno plaćen posao namještenika u državnoj službi. To je pozicija i situacija o kojoj mnogi sanjaju. Zavidni nesretnici, bez odgovarajuće obiteljske pozadine, bez korisnih društvenih i političkih veza, nazivaju takve, sretnije od sebe, “uhljebima”. Posprdan je i omalovažavajući to izraz. Pravilnije bi i više u skladu s duhom hrvatskog jezika bilo nazvati ih “ukrusi”.
I na kraju, što reći? Sorry, stari. Nadam se da se ne smucaš po kojekakvim sumnjivim književnim internet portalima. Znam da Facebook profil nemaš (prema tvojoj vlastitoj izjavi). Oduvijek si osjećao zazor i prezir prema takvim popularnim narodskim zabavama, i potrebu da se distanciraš od svega toga. Jednako kao što ne piješ vodu iz slavine, nego isključivo flaširanu. Jednako kao što se ne voziš javnim prijevozom jer se ljudi ne peru redovito i smrde.
Nadam se da nećeš pročitati ovaj tekst. A ako ga ipak, kojim malovjerojatnim slučajem, pročitaš, nadam se da mi nećeš zamjeriti na istini. Sorry, stari.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Struktura života u tropima

1.
Nesnosna je vrućina i sparina u tropima. Ovaj grad daje vedro, bučno, veselo. Radosno se prepušta zavodnicima i avanturistima, tragačima, poput mlade, lijepe bludnice ležeći razuzdano na krevetu. Zabacuje glavu unazad, u trenutcima ekstaze, uz glasan smijeh, i predivan osmijeh na tom lijepom tamnom licu.
Ovaj grad je kreolka i mulatkinja. I životom, i stasom, i bojom, i temperamentom. Njegov glas je ženski: ali taman, dubok. I radosti i tuge njegove poput pritajenih su vatri što ih kreolke i mulatkinje nose u svojim dubinama; u svojim njedrima, u svojim plućima, u ružičastim pupoljcima svojih grudi.
Oh, ovaj grad u tropima, toliko daje; toliko, toliko ima za ponuditi! Sa svojom jutarnjom vrevom na ulicama, na lokalnim tržnicama, gdje crnkinje sa šarenim maramama na glavama prodaju bijele kokoši. Sa svojim strašnim podnevima na opustjelim ulicama, gdje ponekad netko, neki turist bijelac, ne poznajući pravila prirode, zastane na uglu ulice iznemogao, dok se znoj cijedi s njega, ispod njegove havajske košulje, sve mokre i natopljene. Pod kutom gdje podnevno sunce nesmiljeno udara u glavu, u tjeme, prodirući sve do mozga i do užegle moždane srži. A iza drvenih škura, vrata i prozora padaju dugačke bijele zavjese, kao snjegovi. Mrežice sprečavaju ulaz muhama. Kuće u ovom dijelu grada su stare dvokatnice, prežitak kasnokolonijalnog doba. Bijele, okrečene u bijelo, s vidljivim drvenim gredama mjestimično, obojenim u crveno ili zeleno, s krčmama, trgovinama i svratištima u prizemlju. I sve je tako staro, kolonijalno.
Uredniji je dio oko luke i pristaništa, no, što se ide dalje u unutrašnjost grada, ovaj grad sve više otkriva svoje pravo lice, srce koje kuca.

2.
Vreva dosiže maksimum sa spuštanjem mraka. Ožive svi barovi s terasama što gledaju na ulicu. Unutra, crni ventilator vrti se i vrti viseći sa stropa, dok crni barmen smireno lijeva alkohol u čašu. Rum, viski, mojito … Bijelcu se cijedi znoj s lica, još uvijek, unatoč mraku, i ne prestaje se cijediti.
Zdravom mladiću, atletske građe, na pragu 30-ih ili možda čak već oko 35., ovaj grad pruža toliko, toliko mnogo. Oduvijek je sanjario o tropima. O ugodnoj klimi, o moru, o pješčanim plažama, o barkama usidrenim u luci, o glazbi Kariba, o mulatkinjama, o zabavi, noći i plesu … I sada ima sve to, ovdje, kamo ga je poslala njegova farmaceutska tvrtka iz Europe. Da u ovom gradu, na Karibima, da ima ured i da vrši neku od administrativno-trgovačko-komercijalno-prezentacijskih uloga u čistom, klimatiziranom, modernom, dosadnom uredu na jednom od najviših katova jedne od najviših zgrada u novogradnji…
No, život je ondje dolje: na tim pulsirajućim, vrućim, tropskim, prašnjavim ulicama, ispunjenima posvećenom bijedom materijalnoga života, polugladi, i pulsirajuće potrebe u utrobama mladih muškaraca i žena.

3.
Ovaj grad daje mnogo, poput najljepše, prirodne, zavodljive crnkinje. Ali on nije bludan; on nije razvratan; on je jednostavno takav kakav jest: prirodan.
I daje, i čini ono što mu njegov razum, povezan s utrobom prepunom instinkta, što mu govori da čini: da živi, da bude.
– “O, no, Mister … this is no place for thinking … just for do it … Mister” …- kaže nasmiješena, mlada, zavodljiva, prekrasna crnkinja, smeđezlatnog tijela, dok joj osmijeh na licu blista ispod mjesečine.
Željela bi ona postati njegovom “special girl, special woman, just for you…” Zna da je ovaj gringo nekakav “boss in tall building”.
Ali on već zna, poznaje takve djevojke; čuo je sve priče svojih znanaca Amerikanaca i Kanađana o njima; o takvim lokalnim djevojkama. Odlazi dalje, u noć, u glazbu… ostavljajući Amaliju samu. – I have to go now – kaže joj. See you, maybe tomorrow!

4.
Nakon cijele noći provedene na ulicama, u barovima, teturajući se vraća u svoj apartment, u posebnoj četvrti sa zidovima, kamerama i čuvarima. Za strance koji ovdje žive i rade. Sutra je nedjelja. Noć je već počela popuštati i polako se počela razrjeđivati gusta tmina. Još malo pa će svanuti. Uskoro. Bacio se na svoj krevet, polugol, skinuvši tek bež hlače i košulju kratkih rukava.

5.
Probudio se. Soba je bila ispunjena svjetlošću, što je dopirala izvana, kroz velike staklene zidove klimatiziranog apartmana. Izašao je na balkon. Zvonjava se razlijegala zrakom, dopirući s obližnjeg starog zvonika San Sebastiana. Luka, morska pučina u daljini… Znao je da je jutarnja vreva već zauzela brojne uličice siromašnih četvrti (koje čine većinu ovog grada).
U ovoj njegovoj, klimatiziranoj kuli bjelokosnoj, živeći ovdje već nekoliko godina, sve više se osjećao kao svojevrsni redovnik, pop na zadatku, misijskom, u tropskoj koloniji. Sve više se osjećao s jedne strane kao u zamci, svojevrsnoj klopci, možda, iz koje bi trebao otići. S druge strane ovaj grad ga je nadahnjivao i privlačio detaljima; dolje, u starim četvrtima …
Bojama, nekakvom energijom nesvjesnom, koja proizlazi iz unutrašnjosti, iz same srži njegovih stanovnika. Pokušavao ih je proniknuti, te domoroce, taj domaći svijet tropa, crnce i mješance; tropska melasa potomaka robova, misionara i osvajača. Zlato, šećerna trska, rum, plantaža, tijelo, krv, znoj. Pregibi tijela, udarci bubnja, i toplina utrobi mladih crnkinja. Ritam života, i šarene haljine.

6.
Ježio se od onih njihovih rituala, u koje vjeruju, od kojih osjećaju snagu, zaštitu, pouzdanje i strah istodobno; veliki strah što prodire i počinje od kostiju i širi se tijelom. – Duhovi su prisutni! Osjećam prisutnost! – vikao je netko iz okupljene mase…. Bilo mu je malko muka, i išlo mu je na povraćanje, dok je prisustvovao jednom takvom ritualu noću, pod mjesečinom. Na obali, na pijesku, u jednoj uvali. Mnoštvo ljudi, bubnjevi, ples skupine u transu. Bijele kokoši, nož, krv, uzvici, ples. Plesači u transu uzvikuju riječi… Bijela koza. Krv…. Pijesak poprskan krvlju… Složeni zeleni oltari od palminog lišća na kamenu … Noć.
7.
Klonio se takvih stvari. Zanemarivao ih je, i pokušao se držati tijekom izlazaka mladih djevojaka i njihovih gipkih tijela.
Mada je čuo da ima i podosta mladića ovdje, koji mijenjaju svoje tijelo i vrijeme u zamjenu za novac. Cijela ekonomija ovoga grada, pa i cijelog otoka, ovisila je u određenoj mjeri, kao i ekonomija svih tih siromašnih, zapuštenih, zaboravljenih tropskih predjela o turizmu i o stranim, imućnim turistima, što su dolazili ovamo upražnjavati svoje erotske, seksualne, pa čak i emocionalne maštarije.
Seks turizam bio je ključan za ove krajeve, za ovo i brojna ovakva tropska podneblja. Bogati, pretežno bijeli svijet, sjevernih, kontinentalnih predjela, s tehnološki visokofunkcionalnim stanovima, životima, poslovima, i neuspjelim obiteljima i brakovima, ostavio je ovaj tropski raj sebi za razbibrigu i užitak. Ljudi u tim predjelima služili su kao svojevrsni likovi u nekom holoromanu, koji je bio vrsta privremenog bijega za bijelce i bogate stanovnike sjevernih kontinentalnih krajeva. Nakon epizode odmora, opuštanja i provoda, bogataši su se vraćali u stvarnost, u svoje stvarne živote, teške duše i srca odvajajući se od svojih živih tamnoputih ljubimaca i ljubimica.
Sve je bilo fer i pošteno. Ne može se govoriti ni o kakvom izrabljivanju, ropstvu, podcjenjivanju ili neljudskosti i nehumanosti.
Svi domaći, lokalni stanovnici imali su velike koristi od takvog turizma. Sve im je bilo, za njihove domaće uvjete, izvrsno plaćeno. Gdje bi inače drugdje i kako lokalni mogli zaraditi takav novac?
Za domaće, 20 dolara je kao 2 tisuće za nekog stanovnika Sjeverne Amerike.

8.
Najviše novaca na velikim antilskim otocima imaju zapravo mlade djevojke. I pokoji senzualni mladić vješto preodjeven u djevojku. Ponekad, tek će ga Adamova jabučica odati.
Turiste uglavnom poštuju; gledaju ih kao veliko blago. Čak se i takmiče i otimaju povremeno za njih.

9.
Međutim, ovaj grad koliko god senzacija daje i pruža posjetitelju iz stranih, dalekih krajeva; koliko god ugode i bezbrižnosti, i mojita i ruma, i glazbe i provoda i mladih tijela; toliko potajno, potiho uzima i oduzima. Ukoliko se stranac tamo zadrži godinama.
Uvijek isti specifični ritam dana i noći, ponavlja se, uvijek iznova. Uvodi svog zaljubljenika sve dublje i dublje u svoju ponavljajuću strukturu tropskog života. I dokle god je posjetitelj predan fascinacijama i podražajima, očekujući pododneva i noći s razigranom žudnjom; dok iščekuje svaki dan nova uzbuđenja i igre, za to vrijeme, vrijeme brzo prolazi, a život je ispunjen i lijep. Takoreći, klizi iz dana u dan, iz noći u noć.
Međutim, jednog dana dođe prvo pravo zasićenje; razočaranje. Život ovdje se čini ispraznim, uvijek ista cesta koja unatoč sitnim uzbuđenjima po putu, zapravo nikuda ne vodi. I tada samoća počinje glasno, sve glasnije kucati na vrata. Okružen tolikim ljudima, pićem, seksom, slobodnim vremenom. Sve je to postalo jednolično, mehanički, automatski, a ja sam i dalje sam. Usamljeniji nego ikad. Otuđen od ljudi koji ispunjavaju svatko svoja očekivanja, želje, potrebe. I tropski raj, lišen osjećaja uzbuđenja, lišen mogućnosti novog, pretvara se u pakao; u kotao jednoličnosti.

10.
Odlazim iz ovih tropa. Dosta mi ih je. Tražit ću kompaniju da me zamijeni, i da pošalje nekog drugog. Već sam sedam godina proveo ovdje, na ovom otoku, i dosta mi je. Odlazim iz ovih tropa.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Održavanje površina. Apstrakcija budućnosti i konkretna ljepota sadašnjosti.

1.
Jutro. Negdje oko 8.30 sati.
Otkrio sam sapun izvanrednog mirisa i ljepote. Sva njegova ljepota upravo je u mirisu. Još je svježe vani, ali zrak se polako zagrijava. Kupaonica ima bijeli plastični prozor s dvostrukim staklom na istočnu stranu. Nalazimo se na prvom katu. Otvaram prozor. Sapunam se tim predivnim sapunom. Uzimam britvicu za brijanje; plavu, jednokratnu. Kako je divno obrijati lice, vrat, nakon gotovo dva tjedna! Sunce ulazi kroz prozor.

2.
Na licu ostavljam standardno: tanke brkove koji pod određenim kutom neprekinutom linijom prelaze u dlake brade. Ispod donje usne ostavljam trokut dlaka. Između tog trokuta ispod donje usne i glavnog tijela brade, nalaze se trokuti ogoljelog, obrijanog prostora. Premda zvuči kubistički, sve djeluje vrlo simetrično, i rekao bih, lijepo.
Brijanje ispod pazuha potrebno je obaviti. Ispiranje lica, vrata i pazuha sapunom onog predivnog mirisa i mlakom vodom.
Osjećaj svježine na tijelu. Zrak se vani zagrijava. Osjećam to.

3.
Razmišljanje: koliko god mogu biti poticajne, uznemirujuće ili napete, misli i razmišljanja o nadolazećoj budućnosti ili prošlosti, ipak je najljepši ovaj trenutak sadašnjosti. Osjećaj ljepote postojanja. Svježine.
Nije li to zapravo sukus svih naših nastojanja: sadašnji trenutak, vrijeme koje prolazi, ispuniti ljepotom života; svakodnevice?
Život, vrijeme prolazi, i nikada ne mogu znati koji trenutak, koji dan ili tjedan, može mi biti posljednji.

4.
Kako li je lijepo i predivno živjeti sada! Opušten. Upijen u sadašnji trenutak.
Priroda je preda mnom: predivna slika zelenoga, u varijacijama raznih tonova i oblika.
Prozor prema jugu. Balkon. Tamnozeleni oblici kupolastih brda obraslih šumom. Plavetnilo vedrog ljetnog neba iznad. Udaljenost: oko 2 kilometra od točke promatrača.
Predivni oblici razigranih tamnozelenih kupola. Kupole završavaju. Spuštaju se. Ispod njih prostire se ravnica sastavljena od zelenih livada košenih dva puta godišnje: na početku i po završetku ljeta.
Livade su ispresijecane mjestimice tamnozelenim žbunjem i grmljem, ostavljenim ondje namjerno ili iz nehaja pojedinih vlasnika. Tu i tamo parcele zasijane kukuruzom, što se također svojim mladim, još tamnozelenim, bujnim listovima ljeska na suncu, odudarajući od svjetlijih boja okolnih površina. Kroz splet zelenila vijuga svijetla linija ceste. Skreće u daljinu, i nestaje među kupolastim brdima.

5.
Neki ljudi pažljivo održavaju svoja polja i zelene površine. Neki ne. Tamo gdje se divljina vratila, vratila se još divlja i neobuzdanija nego prije. Uvijek je tako. Nakon što čovjek napusti određenu površinu, i otiđe, priroda se vrati. Divlja, gadna, snažna, odlučna; da zauzme, da živi i preživi. Priroda djeluje instinktivno, izvorno, istinski; bez premišljanja. Ona jest, i ide dalje. Kada se priroda ponovno vrati na površinu napuštenu od čovjeka, treba joj duže vrijeme da ponovno uspostavi autoregulaciju narušene ravnoteže; kao što požari održavaju ravnotežu afričke savane.

6.
Što smo bliže kućama, površine su uređenije. Neke prilično minuciozno; pažljivo i detaljistički održavane. Japanski tradicionalni način pristupa održavanju vrta i zelenih površina pokazuje se kao najbolji, i najispravniji.
Vrt, brižljivo uređen i brižno održavan i nadziran; svakodnevni angažman u trajanju od oko po 2 sata dnevno.
Zaokupljen brojnim detaljima; visinom svakog žbuna, grma, drveta, travke; točno određena i prilagođena visina košnje trave na površini. Sve izgleda lijepo, predivno; pa ipak, dašak prirodnosti i nehajnosti u tom raju je uvijek prisutan. Predivna stabla mladih oraha, lješnjaka i drugih voćaka bujaju mladim lišćem i životom.
Zen pristup: kontroliraj ga i nadziri maksimalno. Budi maksimalno brižan i savjestan prema njemu, ali uvijek tako da sve djeluje sasvim prirodno. Ne prijeđi osjećaj mjere.
Shvati što je (tebi) lijepo u prirodi (od onoga što vidiš), i onda to ostavi da raste, i održavaj. Ostalo odreži, skreši, ili iščupaj. Zen vrt je kao antologija najljepših pjesama: sve je kontrolirano, nadzirano, određeno, uređeno, ali ipak čovjek ima dojam ljepote i prirodnosti.

7.
Ljepota prave prirode je drukčija (i gledana pretežno iz daljine) od uređene i nadzirane prirode okućnica i vrtova što ih stvara čovjek. Okućnice i vrtovi su čovjekova ideja prirode kakvu bi čovjek volio, i kakvu želi. Odnos čovjeka prema prirodi je donekle kao odnos muškaraca prema ženi.
Kako li je lijepo taj čovjek oblikovao svoju okućnicu i vrt! Tako bi zasigurno, brižno uredio, oblikovao i stvorio idealnu ženu za sebe, kada bi to samo mogao; kada bi mu se to dopustilo!

8.
Kakvo bi to bilo zanimljivo društvo, i kako bi to bio unosan posao budućnosti! Kada bi na krilima genetike, rođeni “pravi” ljudi, muškarci i žene, mogli od neke firme, kompanije, naručiti stvorenog i uzgojenog svog idealnog partnera! Koji bi svim svojim fizičkim i mentalno-intelektualnim predispozicijama odgovarao pravim “rođenim” ljudima! Uzgojen u laboratoriju.
Kada potajno “uzgoje” neke, i puste ih u svijet, tajna se neće dugo moći kriti! Saznat će se za proizvedena biološka bića iz ljudskog tkiva. Njihove osobine, fizičke i mentalne, bit će krajnje izmanipulirane laboratorijskim inženjeringom.
Jednom kada se pojave na tržištu, morat će im priznati pravo građanstva, i zavesti ih kao ljudska bića; ali s određenim pravnim ogradama, barem u početku, dok se ne vidi kako zapravo dugoročno reagiraju i funkcioniraju.

9.
No, vratimo se u današnjicu. Sadašnji trenutak je lijep, i vrijedan pažnje. On je jedini stvaran. Sve ostalo je: ideja, prošlost, slutnja, plan ili želja.
I sve, što god tko kaže ili učini, podložno je logičkoj analizi i humoru. Jer, ništa nije važnije od sadašnjice u kojoj želimo sačuvati osjećaj ljepote života. Naša svakodnevica.
– Razumijem vas. Priznajem da je tako: samo onaj kome je lijepo u sadašnjosti, želi zadržati taj trenutak da traje i dalje; zauvijek. Osoba koja je nezadovoljna, i kojoj je teško u sadašnjici, ona često razmišlja i mislima bježi u budućnost koja bi trebala biti bolja. Ali – uvijek je SADA. Sve ostalo su iluzije.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Snobizam, taština, egocentričnost

Mi imamo kao nacija ovog običnog materijalističkog snobizma na pretek, ali nama fali dovoljan broj bogatih, kulturnih, obrazovanih snobova, snobova koji ne samo da žive u vilama, nose fina skupa YSL odijela, voze skupe aute, nego i da čitaju. U Njemačkoj koliko čujem i vidim, postoji ta fina društvena krema visokog građanstva koje čita. Oni će platit u antikvarijatu popriličan iznos za neko staro, 19-stoljetno izdanje npr. rani prijevod Byrona na njemački, otisnut goticom. Ovi naši snobovi su samo izvanjski snobovi, oni vjerojatno niti ne peru zube redovito.
Osobno, nisam pristalica ikakvog snobizma jer ga smatram zatvaranjem u ladice, ograničavanjem itd., što snobovi zapravo rade sami sebi: koriste snobizam kao identitet kojim se predstavljaju sebi i drugima; usput, naravno, hrane svoj ego nečime za što smatraju da je dostojno njih samih kao posebnih, kao onih koji su iznad rulje.
Umjetnik, za razliku od drugih vrsta snobova, želi začuditi, šokirati čak, poljuljati uvjerenja, ukuse, dovesti u pitanje. Tako, netko bi mogao reći da su zapravo i umjetnici – vrsta snobova; koji plijene neobičnošću i više otrcanošću, nego skupoćom i kvalitetom npr. odjevnih marki, posjećivanjem baletnih i opernih predstava te zazorom prema “običnom” puku koji prakticira drukčije vidove zabave.
Umjetnik pristaje na to da ne bude prihvaćen od većine u društvu; pristaje na to da ga gledaju sa zazorom, prezirom, čuđenjem, neki čak i s ozbiljnim žaljenjem (jer nije on kriv za to kakav je; takav se rodio – misle neki).
Umjetnik pristaje na sve to, ukoliko je to cijena koju mora platiti za svoju samosvojnost i vlastitost. Pa ipak, umjetnik koji je iskren prema samome sebi, nije pomalo drukčiji od drugih, od većine, samo radi toga da šokira, skrene pažnju, da začudi; on/ona je takav zato što njemu/njoj npr. neki oblik ponašanja ili odijevanja odgovara – osjeća se dobro i ugodno u tome.
Onaj tko radi sa sobom neke stvari isključivo radi drugih, da privuče tuđu pažnju, taj nije samosvjestan i slobodan, nego je rob koji se hrani tuđim divljenjem, pažnjom, žudnjom, željom, pogledima. Njegovo viđenje sebe ovisno je o drugima, i bez njih ne postoji. Kažu da je taština jedna od glavnih mana ženskog karaktera, što znači, (kako nam pokazuje praksa svakodnevice) da ženski karakter nije isključivo vlastitost osoba ženskog spola.
Uh, koliko je samo taštih muškaraca! Samo što, taština nekih vidljiva je javno, dok taština drugih nije vidljiva tako javno, nego je poznata gotovo isključivo njihovim intimnim partnerima.
Uglavnom, svaki umjetnik je pomalo tašt i egoističan (egocentričan). Postoje, naravno, različite razine intenziteta taštine i egoističnosti, i različite razine vidljivosti kroz koje se spomenuto manifestira. (Egoističnost i egocentričnost nisu sinonimi, ali nisu baš niti previše daleki jedan od drugog.)
Ono što je zajedničko i umjetnicima i običnim snobovima, jest to da i jedni i drugi uglavnom uživaju u svojoj različitosti od drugih, od većine, od običnog puka.
Obični materijalistički snobovi izazivaju potajno divljenje, žudnju i želju kod većine pripadnika društva; želju da se bude poput njih. Umjetnici u velikom broju slučajeva elementima svoje izvanjske pojavnosti i nastupa izazivaju čuđenje i pomalo zazor, a rijetko možda čak i divljenje hrabrosti što su se usudili da budu otvoreno drukčiji od većine.
Usuđujem se reći da su umjetnici veći egoisti od ostalih snobova; čisto iz razloga: običnom snobu je važno da bude različit, ali dopadljiv drugima (u smislu uzora i modela savršenstva); umjetniku je najvažnije da se sviđa sam sebi; najvažnije mu je da bude dopadljiv sam sebi; do mišljenja svih drugih manje mu je, ako i uopće stalo. Umjetnik promatra svijet, ali je usmjeren sam na sebe; sam sebi je najvažniji. Pogledajmo jedan javni primjer iz povijesti: slikar Pablo Picasso. Njegov odnos prema “njegovim” ženama, paradigmatičan je za njegov odnos prema “drugima”, tj. “prema onima koji nisu ja”. U egocentričnosti i svijesti o vlastitoj važnosti, on je bio, čini se, gotovo pa savršen.
Da se vratim na temu snobizma, od koje sam se pomalo odmaknuo: dakle, ne podržavam snobizam kao oblik ponašanja niti kao svjetonazor. No, činjenica je da našem društvu nedostaju imućni kulturni snobovi. Pitat ćete: Pa kako to? Odakle sad to? Kome nedostaju snobovi? Nama; nama kao izrazito malom društvu (po broju stanovnika) nedostaju imućni kulturni snobovi. Zašto? Pa zato što su, kako to pokazuju primjeri iz drugih, većih i bogatijih europskih društava, upravo imućni kulturni snobovi pokretači i nositelji potrošnje i financiranja kulture u tamošnjim društvima.
To je onaj striček iz Njemačke, Francuske ili Belgije, s početka priče, koji nosi odijelo YSL, vozi skup automobil, pripadnik više srednje ili čak najviše klase (prema prihodima); on i njegova družica – kupuju knjige, pohađaju kazališne, baletne i operne predstave, slušaju i razumiju Wagnera. Navodno je, kako sam čuo, u takvim krugovima u Njemačkoj, na primjer, stvar prestiža i ugleda imati barem jedan doktorat, makar iz humorističkih (Entschuldigen Sie bitte!), humanističkih ili pak iz društvenih znanosti*.
*Nota bene, da u humanističke znanosti spadaju npr. povijest i jezici, dok su najizrazitiji predstavnici polja društvenih znanosti ekonomija i pravo.

Foto: www.pexels.com

 

Krunslav Mrkoci: Kratka autobiografija (sa spremljenim podatcima o mlijeku i siru)

Dvojbe između kreacionizma i evolucije zanimacija su za slabe umove.
Ja uopće ne sumnjam: Bog je stvorio svijet stazama evolucije. Tijelo je samo privremena posuda u kojoj duša boravi trenutno, prije nego što ode dalje. Cijeli svemir je svemir interaktivne svijesti koja projicira samu sebe, kroz energiju i materiju. Prema Vedama, navodno, duše odlaze na neko vrijeme u udaljenu galaksiju plavičastih maglica, što su posljedica alkoholnih isparavanja.
A sada nešto o meni. Tetošim se i tepam si: 7. earl od Southamptona, 10. Lord od Davonshirea; uzgajivač svinja i telića. Mada, draže su mi koze, što se uzgoja tiče, jer po horoskopu sam jarac. Vjerojatno iz nekakve solidarnosti. Ali i zbog sira.
Jeste li znali da jedna ovca daje 4-5 dcl mlijeka, a za spravljanje 1 kg tvrdoga sira potrebno je 5 litara mlijeka? Kilogram ovčjega sira košta oko 30 eura, a jedna koza oko 1200 kuna. Tako je, kako je. Si kom sa. Ostani ozbiljan. Ponekad pomiješam kruške i jabuke, u kompotu, uz dodatak šljiva i kupina.
Moj prapradjed, djed moje bake (r. 1922. god.), bio je na prijelazu 19. u 20. stoljeće učitelj u Zlataru, i odatle polažem svoje pravo na učiteljska zvanja.
Želje, potrebe i nadanja?
Treba mi samo 100 milijuna kuna ili eura i zdravlje; mada mi se više čini da će biti 100 milijuna kuna. Ostalo prepuštam ostalima, osim svojih knjiga. I uz moje talente, umjetničke sklonosti, i sva znanja iz povijesti, gdje bi mi bio kraj!?
Sam sebi stvaram uz bazene, i tople kupke, raj. Sobarice u uniformama francuskih djevojčura, nisu mi potrebne. Ali cijenim nadasve dobre kuharice. Živim sam, uz članove obitelji, sasvim zadovoljno, u Le Petit Maison Upon the Krapina River Valley.
Pušim lulu i savijam vlastite kvalitetne cigare. Rijetko, vrlo rijetko, pijem pelinkovec, mada mi ni ostala pića, uključujući vodu, nisu strana.