Arhiva oznaka: Krunoslav Mrkoci

Krunoslav Mrkoci: Mogućnost života

1.

Ponovno je došlo ljeto, i muškarci u njegovim godinama, kasnim tridesetima, ili u ranim četrdesetima, bilo samci, bilo u nekakvom braku, ponovno su bili prisiljeni promatrati mlade žene i djevojke, studentice, kako prpošno i bezbrižno prolaze gradom u kratkim haljinicama. Promatrajući ih tako, mlade, gipke, preplanule, nisu se mogli oteti pomiješanim osjećajima zavisti i duboke žudnje.
Promatrajući njihova gola i neoštećena koljena, vitke figure tijela, načas su povjerovali kako mogućnost “života” još uvijek postoji i za njih, naročito ako su bili samci. Pa niti oženjenima još uvijek nisu potonule sve lađe. Stabilnost i rutinska uhodanost braka nisu ih sprječavali da gledaju, maštaju i uživaju, makar nakratko, u tim prolaznim i nevinim trenutcima. Pa ipak, njihove žudnje, koliko god su bile istinske, snažne i stvarne, u njima nije bilo ničeg nevinog; barem ne u onom tradicionalnom poimanju nevinosti.

On, sada već etablirani nastavnik na Fakultetu, morao je skoknuti do čitaonice zaštićenog fonda jedne od gradskih knjižnica, gdje su, eto, imali knjigu koju je bilo teško ili gotovo nemoguće nabaviti igdje drugdje. U pomalo intimnom i ugodnom prostoru stare zgrade knjižnice (sagrađene u duhu secesije u posljednjem desetljeću 19. stoljeća), već je bio pripremio svoju bilježnicu i dvije kemijske: plavu i crvenu. Uslužna knjižničarka, mlada, ali neprivlačna i prekomjerno zaobljena, oniža plavuša, donijela je tri knjige što ih je zatražio. Odložila ih je na rub stola i ljubazno se osmjehnula, kao da mu je tim činom željela još jednom poručiti kako mu stoji na raspolaganju. Ne baš pretjerano veselo i entuzijastično, krenuo je prelistavati stranice prve od knjiga. Mada je inače, načelno i uglavnom, bio prilično zainteresiran za svoj posao i za područje kojim se bavio, jutros kao da mu je nedostajalo potrebne koncentracije i elana.
Nakon nekoliko ovlaš prolistanih stranica, i bilježaka što ih je učinio, bilježeći bibliografske podatke vezane uz knjigu, pogled mu je ubrzo privukla mlada, preplanula brineta ugodnog i finog izgleda, za jednim od stolova, dijagonalno od njegovog.
Njeno mlado i vitko tijelo resila je ljetna haljinica bez rukava (prije: dvodijelni komplet) šarenog, cvjetnog uzorka, pored lijepog lica i ruku, otkrivajući proporcionalno modelirana koljena i noge. Djelovala je sasvim udubljeno u svoj posao čitanja, memoriranja i analize, tko zna čega. Djelovala je koncentrirano i posvećeno radu, kao da je sasvim nesvjesna okoline i ljudi što ju okružuju. Posvećena nevinost, neopterećena vlastitim seksipilom, koji kao da se podrazumijevao u smislu prisutnog, ali sasvim normalnog i prirodnog dijela osobnosti.

Njemu, već razvedenom muškarcu, iza kojeg je bio taj jedan, nesretan brak, mnoge tajne, strategije i taktike ženskog postupanja, bile su poznate. Nije ga bilo lako obmanuti i zavesti; nije se dao. Kada bi ga neka žena od prve, odmah i previše tjelesno privukla (situacija u kojoj bi neki neiskusan mladac već bio izgubio svoj kompas zdravog rasuđivanja i razuma), za njega, bilo je dovoljno da se prisjeti da je i ta žena živo biće kao i svako drugo, i da zamisli, kako i ona redovito kaka i krvari, i da je sva od mesa i kože na kojoj se s vremena na vrijeme pojavljuju nekakve crvene, upaljene bubuljice i prištići, na toj izvana, naizgled lijepoj i zaobljenoj stražnjici; i to sasvim blizu čmara.
Možda baš upravo stoga, što je ženska tjelesnost i ljepota, toliko osjetljiva na protok vremena, neke cvjetove i cvjetiće trebalo je ubrati u ranim satima njihove cvatnje; dok su još orošeni svježinom jutarnje rose – pomislio je zaigrano i pomalo zajedljivo. Njegov posao u zaštićenom fondu čitaonice, primicao se kraju. Još uvijek je ispod oka, tu i tamo, bacao pogled i promatrao onu brineticu. Pokušavao je odavati zainteresiran, ali ne previše nametljiv dojam. Nekoliko puta uhvatila je njegov pogled; no to ionako nije ništa neobično; mladi ljudi, a naročito studenti ionako većinom niti nemaju nekog drugog važnog posla, osim da uče i očijukaju (flertaju ili flertuju – što bi se kazalo).

U umu je odbacio bilo kakvu mogućnost upoznavanja vitke i krhke brinete u laganoj haljini, te je odnio knjige do pulta neprivlačne knjižničarke. Ova je djelovala sasvim neprimjetno i gotovo u potpunosti stopljeno s okolišem, što je dijelom bila posljedica toga što je sva bila posvećena i udubljena u surfanje internetom. Kada su tri knjige, uz lagan udarac, sjele na rub njezinog informacijskog pulta, knjižničarka je podigla pogled, odvojila se od ekrana kompjutora, i tretirajući korisnika kao nužno zlo, onako usputno, upitala: – Prezime?
– Cindrić – promrmljao je, zahvalio i dohvatio svoju člansku iskaznicu. Okrenuvši se prema vratima, u taj trenutak je opazio kako vitka brinetica u šarenoj haljini izlazi iz prostorije. Bez ikakvih naročitih namjera ili primisli krenuo je istim putem. Znao je da baš onda kada kreće s nekakvim uzbuđenjem i jasnom namjerom lova u sebi, da tada obično od svega ne bude ništa. Osim toga, čovjek u njegovim godinama morao se čuvati prekomjernih uzbuđenja; ne samo zbog zdravlja i povišenog krvnog tlaka, već i zato što je bilo potpuno logički neprimjereno i glupavo da se čovjek njegovih godina i iskustva uzbuđuje radi nečeg što bi se možda moglo dogoditi, a najvjerojatnije se ništa niti neće dogoditi. Gledao je u njezina leđa, dok je elegantno odmicala hodnikom, u crnim cipelama s potpeticom, njišući lagano u hodu, ali ipak ne pretjerano, poput kakve manekenke, vitke konture mladog tijela.

Izašao je kroz vrata zgrade iz polumračnog hodnika, pored poluusnulog portira, u svjetlo velikog perivoja knjižnice. Uz staze pošljunčane sitnim, svijetlim šljunkom, raslo je staro stoljetno drveće: platane, ili tko bi ga znao. U sjeni krošnji golemog drveća, na smeđim klupicama, sjedili su studenti, umorni i iscrpljeni, vjerojatno od pretjeranog učenja. Primijetio ju je. Od izlaza krenula je pošljunčanom stazom prema nekoliko metara udaljenoj metalnoj pepeljari na stalku, ovdje postavljenoj brigom bibliotečne uprave i ravnateljice (kako korisnici ne bi imali izgovor za bacanje opušaka u šljunak).
Na trenutak je zastala, i posegnula rukom u malu crnu torbicu što joj je visjela s ramena, kao dio njenog ženskog identiteta; nešto je tražila. Vjerojatno je pušač, pa traži kutiju i upaljač – pomislio je. Prekapajući po maloj torbici, našla je tražene predmete; međutim, izvlačeći ruku van, pomalo nespretno, nešto joj je ispalo. Iskoristio je svoju priliku: prišavši joj, još uvijek s leđa, sagnuo se i pokupio papirić, ispao na šljunak pored njezinih nogu.
– Oprostite gospođice, ispalo vam je ovo – rekao je – pružajući joj izgužvanu novčanicu od 10 kuna.

Eto, tako je to bilo. Tako je on, Bruno Cindrić, sveučilišni profesor književnosti, sa svojih 39 godina života, upoznao nju, Antoniju Dvorski, 22-godišnju studenticu ekonomije i međunarodnih odnosa.

2.

Opće je poznato, i nije apsolutna rijetkost da određen dio muške profesorske populacije na fakultetima ne uspijeva ostati imun na draži studentica. Ispada da je to naročito slučaj na onim fakultetima na kojima najveći dio studentske populacije čine studentice, što se posebno odnosi na fakultete društvenog, ali i humanističkog područja.
Bruno je bio svjestan toga. Na fakultetima se znalo o tome, šuškalo se u kuloarima, na kavama, uz podsmijeh i došaptavanja šalilo se na račun pojedinaca “za koje se znalo” da im takvo ponašanje nije strano. No, sve se to držalo nekako zapravo kao privatna stvar tih pojedinaca, i nije se tome pridavalo naročito pozornosti. Međutim, neugodne glasine znale su ponekad naći svoj put i do profesorskih supruga.

Pa i sam Bruno je, istini za volju, imao iza sebe dvije takve avanture sa studenticama. Međutim, otkako su nedavno u javnost dospijeli slučajevi policijske istrage sa sudskim epilozima, povodom slučaja u kojem je studentica ucjenjivala, planski i organizirano, profesora s kojim je imala avanturu, cijela ta igra sa studenticama postala je preopasna. Kako za obiteljski i bračni život profesora, tako i za njihovu reputaciju, što je na kraju moglo rezultirati i gubitkom zaposlenja radi “neetičnog postupanja nastavnika i nanošenja ozbiljne štete reputaciji dotične visokoškolske ustanove kao i cjelokupnom ugledu sveučilišta”. Tako su barem glasila službena objašnjenja onima kojima je raskid ugovora o radu uručen. Odjednom, nitko više nije bio siguran; svi kabinetski švaleri bili su ugroženi. Naime, nikada se sa sigurnošću nije moglo znati, hoće li, kada i koja od tih “ljubavnica”, ponukana nizom javnih razotkrivanja “seksualnog napastvovanja” u medijima, izaći van, u javnost, i s kojim i kakvim dokaznim materijalom. Jebači su se pomalo pritajili po kutovima, kao pauci kada osjete da se njihova mreža trese, a uzrok trešnje nije uobičajen plijen nego nešto mnogo jače i opasnije.

Da, istina, bilo je takvih studentica, mora se priznati, određen postotak u cjelokupnoj studentskoj populaciji, koje su se palile na autoritet i šarm pojedinih profesora; na takozvani osjećaj moći za koji se osjećalo da struji “ex cathedra”. Naprosto, prema Bruninom osobnom iskustvu, bilo je tu onih pohotnica i napaljenica koje su naprosto uživale u tome da se dovedu u poziciju da profesora, u najdoslovnijem smislu riječi, mogu držati za jaja. Prema vlastitom priznanju, što ga je Bruno doznao iz prve ruke, od jedne od njih, držati profesora za jaja davalo je poseban osjećaj moći. Glupo, zar ne? Ali eto, svega ima …

Kako rekosmo, na Bruninom fakultetu, svi dotad aktivni, pomalo su se pritajili … nadajući se kako ih ud ipak neće koštati glave.

3.

Predmet što ga je B. predavao zvao se: “Pregled svjetske književnosti od romantizma do modernističkog eksperimenta”, a obuhvaćao je razdoblje od ranog romantizma, kraja 18. stoljeća, pa sve do 1. svjetskog rata, što bi se nekakvim poznatijim, prijelomnim povijesnim događajima okvirno moglo odrediti kao razdoblje od Francuske revolucije 1789. godine pa sve do početka 1. svjetskog rata, 1914. godine. Cilj ovog kolegija bio je upoznati studente s najvažnijim i temeljnim povijesno-književnim i općenito, umjetničkim i kulturnim procesima, pojavama i obilježjima ovog izuzetno važnog razdoblja u povijesti zapadne civilizacije. Kolegij je, dakle, bio zamišljen više kao jedan historijski pregled epohe, gdje je u istinskom duhu aktualne interdisciplinarnosti i multidisciplinarnog pristupa, valjalo studentima predočiti uzajamne odnose, poticaje i međuovisnosti između tadašnje ekonomije, tehnološkog napretka, društvenih odnosa, duhovne klime, najvažnijih tadašnjih političkih tokova s jedne te umjetnosti, tj, poglavito književnih ostvarenja, s druge strane. Zaista, bilo je to ključnih 120-130 godina europske povijesti i kulture, kada su se iz previranja dugotrajnih povijesnih procesa temeljem tehnološkog napretka mijenjala i europska društva te društveni odnosi, što je kao i uvijek svoje ogledalo pronašlo u umjetničkim i književnim kretanjima, tj. u obliku i u okvirima tzv. “stilskih formacija” od ranog njemačkog romantizma pa sve do pojave i prvih manifestacija futurizma i ekspresionizma neposredno pred i tijekom 1. svjetskog rata. Cjelokupno naše današnje, moderno doba, u duhovnom je smislu, kao zaseban odsječak povijesti službeno započelo u 18. stoljeću, nastupom prosvjetiteljstva. Francuska revolucija tek je jedna događajna točka kristalizacije u kojoj su kulminirali brojni, ranije započeti procesi. Eto, dakle, uspostaviti vezu između opće povijesti i povijesti književnosti, bio je Brunin specifični zadatak. Pokazati da je književnost u prvom redu ogledalo društva i njegove duhovne klime.

Odaziv na predavanja bio je osrednji, unatoč tome što je B. obilato koristio slikovni materijal sa svog računala te ga projektorom pričvršćenim za strop projicirao na bijelu podlogu. Bilo je tu portreta obrađivanih pisaca, prikaza tadašnjih istaknutih likovnih i arhitektonskih djela, naslovnih strana prvih izdanja. Na sličicama su ozbiljno i smireno, pa čak i vedro pozirali Goethe, Schiller, Novalis, Hoelderlin i kolege im filozofi. Njemački su rani romantičari ključni u kronologiji uvođenja i manifestacije duha novog vremena; odmah nakon J. J. Rousseau-a.

Iako J. W. Goethe (1749 – 1832) i F. Schiller (1759 – 1805) slove kao najpoznatiji njemački stvaratelji – klasici tog razdoblja, Bruni su, iskreno, puno draži bili Novalis i Hoelderlin. Zapravo, manje je poznato da je “veliki” Goethe često djelovao prema radovima mlađih kolega kao maliciozni arbiter, često sprječavajući objavu njihovih djela u tada najutjecajnijem njemačkom književnom časopisu “Athenaeum”, čijim je urednikom bio. Tako je zaustavio tiskanje Novalisova spisa “Kršćanstvo ili Europa”, kao i nekih Hoelderlinovih radova, izjavivši usputno kako je Hoelderlin po njegovom sudu, “ueberspant”.

4.

Antonija se već nakon dvaju susreta razotkrila kao prava zavodnica. Ispod slike krhke i zgođahne brinete, kose odrezane nešto iznad ramena, krila se prava tigrica. Nakon večere na koju su izašli, a bio je to njihov drugi zajednički večernji izlazak, ukoliko se ne računa onu prvu kavu na dan upoznavanja, Antonija je preuzela inicijativu. Kada su u šetnji odmakli oko dvije ulice od restorana, na jednom pomalo izoliranom mjestu, bez mnogo prolaznika, ispod svjetala gradske rasvjete, Antonija je zastala, okrenula se Bruni sučelice, obavila ruke oko oko njega i nježno ga poljubila. Poljubac je otkrivao duboku strast, žudnju i potrebu. Bruno se prepustio. Bilo je to zaista lijepo i divno iskustvo. I sam je planirao izvesti nešto slično, ali eto, ona ga je preduhitrila. Nježno, ali učinkovito. Ljubila se zatvorenih očiju, uživajući u dugom poljupcu.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Pisac i njegova misija

Poslati osobnu poruku jednog “ja” ostatku svijeta, ili, omogućiti čitatelju da kroz identifikaciju (ili barem djelomično prepoznavanje) sebe s likom/likovima iz romana doživi katarzu, olakšanje i utjehu, uz povećanu spoznaju o tome kako nije sam u svijetu?

1.
Dosta pisaca, kad počnu s ozbiljnijim pokušajima pisanja, čini mi se da nastupaju s onim ciljem: poslati poruku … u svijet, čitateljima, ljudima. Međutim, sada mi se nekako čini da u slučaju pisanja romana i nije toliko važno ono što želi reći, poručiti pisac čitatelju, nego da je važnije čitatelju dati nešto psihološki autentično, s čim će se on/ona moći zbližiti i do određene mjere, ukoliko ne već identificirati, a ono barem sprijateljiti. Potrebno je osmisliti lika koji će biti na neki način blizak našem čitatelju, našem suvremeniku … u okružju koje će čitatelju, barem psihološki biti blisko i uvjerljivo, temeljem zakučastih mehanizama koji djeluju u našim suvremenim društvima; mehanizmi odnosa među ljudima, mehanizmi samopoštovanja i slike o samima sebi. Naš glavni lik je uglavnom izgubljen u istim pitanjima i nedoumicama kao i njegov čitatelj… Identifikaciju je teško izbjeći. Osjetljivi smo posebno na krikove nekog tko bismo mogli biti mi … Zapravo, posebno smo osjetljivi kada naš lik vrišti, u mislima makar, upravo ono što bismo i mi sami u određenim situacijama najradije vrištali.

Kada se jednom čitatelj zbliži/identificira/sprijatelji blisko s glavnim likom, uglavnom junakom u anti-priči, tada ga je moguće sprovesti kroz razne predjele … za koje je bitno uglavnom to da sadrže autentičan osjećaj stvarnosti izdaje, samoprepuštenosti, očaja, bezizlaznosti, a često i osjećaj naslućivane dublje izgubljenosti, koja izvire često iz metafizičkog, sudbinom određenog jastva svakoga od nas.

I tako to: uhvatiti čitatelja u mrežu njegove vlastite stvarnosti; u očaj koji izbija iz činjenične objektivnosti svakidašnjeg življenja. Vrlo teško je čovjeku da prizna sam sebi koliko je njegova stvarnost zapravo daleko od njegovih vlastitih želja i očekivanja. Naš lik često je zarobljen u svojoj sadašnjosti. Najčešće mu budućnost služi kao alibi za sadašnjost, pa smatra kako će sadašnjost u budućnosti biti puno bolja od ove aktualne sadašnjosti … Loš je to recept: trpjeti u sadašnjosti za bolju budućnost. Ako se ništa ne poduzme, i ne preokrene u načinu razmišljanja, sadašnjost će uvijek biti patnička.

2.
PRIČE O KRIZAMA INDIVIDUE: Apulejev Zlatni magarac ili knjiga metamorfoza; Houellebecqovo Širenje područja borbe; Kafkin Proces …

Kriza pojedinca (individue) uvijek je bila zahvalna tema: stvarna je, realna; opasno stvarna, i samim time što je stvarna – intrigantna. Dotiče se svakog od nas; svaka individua može postati predmetom, ako ne već romana, onda barem nekakve priče.Ne zanimaju nas pritom toliko sami događaji, ili detaljni opisi toga kako su predmeti izgledali izvana; više nas zanimaju doživljaji i razmišljanja (taj opasan tijek misli) glavnog lika: njegova opažanja i primjedbe koje su istodobno logičke i duhovite. Pošto su, inače, postupci drugih ljudi (kada ih mi promatramo sa strane) uglavnom nelogični, smiješni, kontradiktorni, pokazujući nam koliko su ljudi zapravo jadni i smiješni u svojim nastojanjima. Ima u promatranju drugih i određene utjehe: naime, dok se bavimo drugima, barem ne promatramo sebe.

Jedan od prvih romana u svjetskoj književnosti, barem koliko je meni poznato, koji se pozabavio unutarnjom krizom pojedinca je roman iz antičkog rimskog razdoblja: Zlatni magarac ili knjiga metamorfoza, pisca Apuleja. Roman opisuje put mladog i naivnog čovjeka, koji tjeran vlastitom znatiželjom upada u niz misterioznih situacija tijekom kojih, iako biva pretvoren u magarca, stječe značajno životno znanje i iskustvo. Na kraju stječe uz mudrost i iskustvo i priliku za preobrazbu natrag u čovjeka. Ovog puta u prosvijetljenog čovjeka.

Drugi značajan romanopisac je naš suvremenik Michel Houellebecq; o njemu ne treba posebno mnogo govoriti jer je to učinjeno već mnogo puta, i od strane moje malenkosti. Houellebecq je svojevrsni šampion u opisivanju unutarnjeg svijeta suvremenog čovjeka: pojedinca, samca, muškarca …

Treći značajan romanopisac što ga moram spomenuti je slavni Kafka i njegov roman Proces.

Jedno od pitanja što si ga povremeno postavlja svaki pričopisac ili romanopisac glasi: što bi bilo bolje: pisati roman u “ja” formi pripovijedanja ili u “on/ona” formi?
Bez obzira za koju perspektivu se pisac odluči, konačan cilj ostaje isti: uvući čitatelja odmah, na početku, u svijet mišljenja i razmišljanja glavnog lika; uvući ga u njegovu mrežu. Unutarnji, doživljajni svijet glavnog lika, ono je glavno što daje homogenost cijelom romanu; doživljajni i misaoni svijet glavnog lika; atmosfera “vanjskog svijeta” viđena očima glavnog lika. Ne treba niti spominjati da je psihološka autentičnost glavnog junaka pritom od ključne važnosti.
Pa ipak, kako smo na jednom drugom mjestu, u jednom drugom tekstu ustvrdili, ne radi se u slučaju “autentičnosti” o nekakvoj običnoj dokumentarnosti. Zadatak pisca je uvijek da odabire i selektira koje i kakve će misli i impresije svojeg junaka/glavnog lika propustiti u svijet, prema čitatelju.

3.
Uvjerljivost nekog pisca romana ili priča, svodi se na uvjerljivost njegovih likova; osjećaj kako su stvarni, kako su naši suvremenici; naši supatnici, ali ipak specifični. Tek kada lik za čitatelja postane “stvarna osoba” koja zaista živi, bez obzira gdje, ali ipak i neosporivo živi, tek tada je roman uspio. A gdje se dvije “srodne duše”, ona čitatelja, i ona glavnog lika, mogu bolje sastati nego u podudarnosti misli i razmišljanja? U podudarnosti situacija, šokova, dvojbi; u podudarnosti zabluda i osvještavanja … Glavni lik – to smo mi, barem djelomično.
Ponekad se poneki od čitatelja prepozna u usputnim likovima i karakterima što ih glavni lik susreće na svom putu, i nužno ih, komentira. Ponekad je prepoznavanje u komentarima glavnog junaka bolno. Tragično je biti jedan od usputnih likova kojem je uzeta mjera i prezentirana u sažetom i istinitom komentaru.

No, vratimo se romanima spomenutima u prvom dijelu izlaganja: Apulejev rimski Zlatni magarac prvo je takvo literarno, fikcijsko, pripovjedno prozno djelo, koliko je meni poznato, pisano u “ja” formi; u prvom licu. U prvom licu pisan je i najveći dio romanesknog opusa M. Houellebecqa. No, Kafkin Proces, roman je pisan u “on” formi, u trećem licu, kao što otkriva već njegov početak:

“Bit će da je Josefa K. netko oklevetao jer su ga jednog jutra uhitili, iako nije učinio nikakvo zlo. Kuharica gospođe Grubach, njegove gazdarice, koja mu je svako jutro oko osam sati donosila zajutrak, ovaj put nije došla. To se još nikad nije dogodilo. K. je čekao neko vrijeme, gledao s jastuka staricu koja je stanovala preko puta i koja ga je, posve neuobičajeno, radoznalo promatrala, a onda je, u isti mah začuđen i gladan, pozvonio. Začas netko pokuca na vrata i u sobu uđe čovjek kojega još nikad u tom stanu nije vidio. Bio je vitak, ali čvrsto građen,u tijesnu crnu odijelu koje je, kao kakvo putno odijelo, bilo pripasano s puno nabora, džepova, kopči i puceta, zbog čega se doimalo vrlo praktično, iako nije bilo jasno čemu sve to služi.”

Kao što je vidljivo već iz ovog, uvodnog dijela, romanom već od samog početka dominira osjećaj i atmosfera čuđenja; začuđenost glavnog lika nad neobičnim događanjima u njegovoj uobičajenoj okolini. Lik se probudio jednog jutra, i stvari su bile neobične; ustanovio je da je njegova rutina narušena. Nešto nije bilo u redu. Nešto je bilo čudno … ali teško je bilo dokučiti što točno te sve neuobičajenosti imaju značiti, i kamo to sve zapravo vodi.
Svi konkretni predmeti, osobe i opisi stvari imaju tek vrijednost simbola koji grade spomenutu atmosferu, ali je ne objašnjavaju: i kuharica, i vrijeme (osam sati), i zajutrak, i krevet (asociran kroz jastuk) na kojem glavni lik nakon buđenja leži; i neobično postupanje starice koja živi preko puta, a koju K. očito vidi, ležeći u svom krevetu. I zvonce, i kucanje na vrata. Simbol je, i čovjek u tijesnom crnom odijelu, opremljenom brojnim džepovima, kopčama, pucetima, za koje nije bilo jasno čemu točno služe.

Lik je pokrenut vlastitom psihologijom koja ga upućuje da zapaža pojedine detalje. Fokusiranost junaka na specifične detalje je ključna. Uslijed poremećene rutine, svijet se odjednom doima sasvim drukčije; kao mjesto nerazumijevanja točne funkcije ljudi, stvari, događaja, značenja i smisla u odnosu na cjelinu zbivanja. Obične stvari i detalji postaju opskurni simboli, navijestitelji i glasnici koji upućuju na nešto, ali nije sasvim jasno na što. Glavni lik se probudio, i sve mu se čini nekako zlokobno, ali pod utjecajem iskustava života kojim je dotad živio, još uvijek vjeruje, i još uvijek mu se čini kako postoji nekakvo logično, normalno objašnjenje i razjašnjenje za ovu, naizgled neuobičajenu situaciju. Jer, zašto bi ovaj svijet bio zapravo bitno drugačiji od onoga što o njemu znamo, i u što vjerujemo da jest?

Pomalo, ovaj početak Kafkinog najpoznatijeg romana Proces, napisanog otprilike u vrijeme oko 1. svjetskog rata, i ozračja tog vremena (smrt Austro-Ugarske monarhije, i buđenje nečeg novog), podsjeća nas svojom atmosferom na početak i uvodni dio jednog drugog kultnog ostvarenja, sa samog kraja 20. stoljeća. Riječ je o izvanknjiževnom, ali jednako dojmljivom ostvarenju, slične atmosfere: film “Matrix”, prvi dio. Sličnost između tih dvaju ostvarenja, Kafkinog Procesa i filma Matrix, zacijelo nije slučajna. Pri čemu je jasno kojem ostvarenju pripada uloga vjerojatnog modela-uzora.

Poslati osobnu poruku jednog “ja” ostatku svijeta, ili, omogućiti čitatelju da kroz identifikaciju (ili barem djelomično prepoznavanje) sebe s likom/likovima iz romana doživi katarzu, olakšanje i utjehu, uz povećanu spoznaju o tome kako nije sam u svijetu u takvim, specifičnim problemima?

Kako god bilo da bilo, za svakog pravog pripovjedača, ključno je uhvatiti čitatelja u mrežu svijeta u kojem može prepoznati, makar djelomično, neka vlastita, još uvijek do kraja neprobavljena, iskustva. Možda se bit i motiv konzumacije književnosti krije upravo u tome: pronaći način kako probaviti i podnijeti samoga sebe i vlastito postojanje.

Foto: scena iz filma Proces Orsona Wellesa (1962.)

Krunoslav Mrkoci: Zašto nisam oduševljen Lovecraftovim pričama?

Zašto nisam oduševljen Lovecraftovim pričama; zašto nemam strpljenja čitati romane Tolkiena; zašto mi igrani serijal Ratovi zvijezda djeluje krajnje djetinjasto … Uvjerljivost stvarnosti i neuvjerljivost priče.
“Dvadeseto će se stoljeće možda pamtiti kao zlatno doba epske i fantastične literature, kad se jednom rasprše mlake magle mekane avangarde. Već je dopustilo pojavu Howarda, Lovecrafta i Tolkiena. Tri radikalno različita univerzuma. Tri stupa “književnosti sna”, koje podjednako prezire kritika i voli publika.
Nije važno. Kritika na kraju uvijek priznaje svoje pogreške; odnosno, preciznije, kritičari na kraju umiru i zamjenjuju ih drugi.”
Michel Houellebecq: “H. P. Lovecraft: Protiv svijeta, protiv života”

Moram priznati da mene osobno Lovecraftove priče nisu ničim očarale niti su me ičim privukle. Zapravo, vrlo je vjerojatno da nikada niti ne bih čuo za tog američkog pisca priča koje leže na granici fantastike i strave, a za koje se kaže da izviru iz svijeta kojim dominira stvarnost nalik na stanje sanjanja, noćnih mora i košmara. Howard Philips Lovecraft (1890 – 1937), poznat kao pustinjak iz Providencea, čovjek koji nikada nije niti napustio Novu Englesku jer nije imao dovoljno novca za putovanje do Europe, koja bi ga zacijelo fascinirala, ako ničim drugim, onda svojom arhitekturom. Kao što rekoh, za Lovecrafta, čije priče me nakon čitanja nisu dodirnule niti očarale, čuo sam proučavajući djelo i bibliografiju francuskog pisca Michela Houellebecqa; suvremenog klasika (rođen 1957.) koji je čitao Lovecrafta još kao tinejdžer te je početkom dvijetisućitih napisao opširan esej posvećen Lovecraftu: Protiv svijeta, protiv života. Bilo je to odavanje počasti, i valjda, osjećaj nekakvog duga prema inspiratoru mladenačkog doba. Jedino što me zapravo privuklo kod Lovecrafta je njegova osobna biografija, način života, i psihologija po kojoj je živio i sebi objašnjavao svijet.
Za mene, sada kao odraslu osobu, Lovecraft-pisac naprosto nije uvjerljiv. Nikakav “Cthulhu” niti strašna bića iz dubina svemira ne mogu me dirnuti. Ne nakon gledanja i obožavanja “Star Trek” serijala; ne nakon “Istjerivača” i nakon saznanja o izvješćima iz Scolea … Niti nakon susreta s obilnom građom o zabilježenim slučajevima UFO koji lete iznad nuklearnih postrojenja. Ne nakon izvješća o otmicama, krugovima u žitu, i malenih predmeta nepoznatog sastava pronađenih u otetima …Ne nakon očaranosti i susreta s opusom Davida Lyncha.
“Prava” stvarnost, koju zavjesa površine odvaja od istine, koju je teže, ali ipak donekle moguće vidjeti, za mene je bila uvijek pravi izazov. Stvarnost, sa svim skrivenim uzrocima i načinima nama nerazumljivih i neprepoznatljivih mehanizama, za mene je bila “prava stvar”. Istina stvarnosti koju treba dokučiti; stvarnost kao ultimativni misterij. “Ono što vidimo tek je posljedica onoga što ne razumijemo” – oduvijek je bila moja deviza.
Proučavanje povijesti da se otkriju pravilnosti i mehanizmi ponavljanja. Stvarnost je velika tajna za onoga tko nema vremena ili strpljenja promatrati dovoljno dugo, pažljivo, duboko ili ustrajno.
U mojem djetinjstvu sanjarenja su bila povezana s dalekim, neotkrivenim krajevima, zemljama, morima, s mirisom određene egzotike … Japan, srednja i južna Amerika; Amazonija … prošlost; drugi ljudi, drugi krajevi. Grčke falange, tržnica u Ateni, hramovi … Cezar, Hanibal, Gali i slonovi … Čitao se Jules Verne, Zane Gray, James Clavell … Naći ono što tražim: zajedničko, ali različito.
Znanstveno zamišljena stvarna budućnost oduvijek me mogla fascinirati; poput sovjetskih SF romana o kozmonautima … Međutim, snovi, čupava i dlakava bića, niti su me fascinirala niti su mi zadavala strah. Na kraju krajeva: čupavo i dlakavo biće koje postoji, ali ne govori, može se naći gotovo u svakom-drugom dvorištu …
Fasciniralo me oduvijek, i plašilo, samo ono što bi moglo biti stvarnost i stvarno … ono što ima potencijal stvarnosti. Ljudska društva i sustavi, poput ovog našeg današnjeg, prizvođačko-industrijskog i bankarsko-profitabilnog, nikada me nisu fascinirali previše. Jer kao što nas povijest uči: ljudski sustavi organizacije i funkcioniranja mijenjaju se: dolaze, odlaze, prolaze, itd. I uvijek su, u pravilu, neopisivo dosadni suvremenicima koji u njima moraju tavoriti iz dana u dan, iz godine u godinu svog života.
Dakle, jasno je: mene samo stvarnost, bila ona prošla ili sadašnja, može fascinirati … naprosto, jer je stvarnost. Kako bih učinio sebi život jasnijim i podnošljivijim, otvorio sam vrata prošlosti kroz proučavanje povijesti. Prošlost je jednako stvarna kao sadašnjost. Po čemu bi sadašnjost (tek jedan malen trenutak u postojanju) mogla biti veća, važnija od prošlosti? Sadašnjost je ništa drugo nego nus-produkt prošlosti. A i sama sadašnjost, velikom brzinom, pretvara se u prošlost. Prošlost je prava pravcata riznica svega što je bilo; pa čak i naviještaja budućnosti.
UFO dokumenti, Biblija; pitanja: Tko je Jahve? Je li Zacharia Sitchin bio u pravu? – prava su pitanja … Tko su bića iz drugih dimenzija? Postoji li zagrobni život i reinkarnacija; što dokazuje terapija hipnotskom regresijom (iznesena u djelu Život prije života, Raymonda Moodyja, jr.) ?
No, tajna, jednom kada se otkrije, uvijek djeluje manja; običnije, gotovo dosadnije, nego prije. Jednog dana, kada se otkrije mnogo toga, i kada se shvate principi funkcioniranja gotovo svega, neće nam preostati drugo nego da se ponovno suočimo sa samima sobom i vlastitim postojanjem, što je ujedno najteži, najizazovniji, ali i najdosadniji zadatak ikad …
Bilo koja, i bilo kakva priča, da bi zaokupila, da bi ponijela, da bi djelovala, mora djelovati autentično i stvarno; granice između priče i stvarnosti moraju biti izbrisane, a to je moguće jedino na planu psihologije iskaza. Pisac, na kraju krajeva, i nije ništa drugo nego manipulator koji preko iskaza manipulira tuđom psihologijom, uz svesrdni pristanak, (pa i traženje) onog koji je uživatelj/korisnik manipulacije …

Ilustracija: http://villains.wikia.com/wiki/Cthulhu_(Lovecraft)

Krunoslav Mrkoci: Definicija čovječanstva, ušporkane gaćice i vizija raja

Ljudi su mala, odvratna, prevrtljiva bića, zaokupljena uglavnom sobom i svojim glupostima, a na kraju ispadnu krajnje dosadni i beskorisni. Vau! Ovo mi je jedna od najboljih definicija čovječanstva ikad!

Ja sam, uglavnom, odustao od drugih ljudi davnih dana, i sada sam zaokupljen većinom sobom. Na neki način, uklopio sam se u vlastitu definiciju čovječanstva.

Pun mi je kufer svega, a naročito ljudi. Uostalom, susrećem ih svakodnevno na televiziji i na internetu. Jedino ispunjenje i utjehu nalazim još u fizičkim radovima u prirodi, i noću, dok sanjam nekakve napaljene ženske. Noću, u snovima, navode me da im radim svašta; a ujutro, kad se probudim, čudom se čudim, kako sam uspio “ušporkati” još jedne gaćice …
Naime, tol’ko su dobre, da se userem.

Otkad sam prestao piti, nestao je i zadnji razlog za odlazak u grad, među ljude. Ne da mi se razgovarati ni sa kim. Još samo, tu i tamo, odem u ambulantu na vađenje krvi. Ako mislite da izmišljam, lažem ili pretjerujem, onda nemate pojma što je moja stvarnost.

Jednom me jedan prijatelj pitao kako zamišljam raj. Naravno, to je bio test. Kasnije mi je otkrio da kroz to, naizgled sasvim benigno pitanje, zapravo otkrije što je osobi važno. Mislim da ga je moja vizija raja pomalo iznenadila. Naime, oduvijek me doživljavao kao humanistu. Valjda.

Na pitanje: – Reci mi, kako zamišljaš raj? Koja je tvoja slika raja? – Pa, ovoga … Misliš na onaj Raj s velikim R? – Da.

– Pa, zamišljam ga kao nekakav predivan prostor, dimenziju iznad ove, gdje postojim ja, u nekakvom laganom tijelu od energije, i lebdim. Oko mene se nalazi prostor ispunjen bijelom sumaglicom. Tamo, u tom prostoru, smo Bog i ja; u osjećaju bliske povezanosti, ispunjenosti i razumijevanja. On ima oblik, obličje nalik na onog sijedog, bradatog starijeg muškarca, kako ga je naslikao na onoj freski Michelangelo, i također lebdi. Takva je barem moja percepcija; obličje u kojem ga ja vidim.

Ja sam u stanju potpunog znanja i razumijevanja svega što postoji: života, univerzuma; samog postojanja. Lebdim tako naokolo tim prostorom, i mogu se kretati gotovo brzinom svjetla, s jednog mjesta na drugo. Obilazim svemir, galaktike, Zemlju i brojne druge planete i svjetove. Promatram ih iz daljine, iz nebeske, zračne orbite, kao što i priliči jednom takvom biću kao što bih bio ja, u Raju.

Začuđen pomalo mojom vizijom, prijatelj je primjetio: – Zanimljivo. U tvojoj viziji, nisam čuo da si spomenuo druge ljude. Sami ste, ti i tvoj Bog, u tom beskrajnom, izvantjelesnom, magličastom natprostoru.

– Hmmm – primjetih. Njegov komentar zvučao je zapravo kao kritika. Drugi ljudi … hmmm … Nikada mi to ne bi palo na pamet. Raj bi barem trebao biti stanje blaženstva, mira i sreće … – pomislio sam uznemireno, ali siguran u sebe i u svoje stavove.

Pitao sam se kasnije, nakon rastanka s prijateljem, što ta vizija doista otkriva o meni? Vizija Raja bez ljudi; gdje smo samo Bog i ja; sami. Hmmm … Najvjerojatnije otkriva i više nego što sam u početku bio u stanju pretpostaviti i pojmiti. Jedno takvo, sasvim jednostavno pitanje: – Zamisli da si sada, recimo, u Raju. Kako zamišljaš Raj? – Opiši mi ga.

Foto: www.epexel.com

Krunoslav Mrkoci: Mračno doba interneta i duh baroka

Popunjavajući tamna mjesta i udubine naših površnih života; pokušavajući pridati smisao danima u nizu. S osjećajem nekakve duboke praznine, tko će priznati svoju vlastitu tugu?
Kao što svi već dugo vremena znaju, internet je mnogo bolje mjesto od realnosti. Imaš prostor vlastite privatnosti, sa svima si, ako to želiš, dobar (s nikim preblizak); prostora za uzmak ima napretek. Dobro jutro želiš, ponekad se veseliš; virtualne poljupce šalješ. Dakle, družiš se dobrano, a još nisi izašao iz kućnog ogrtača. Ponekad si na poslu, pa surfaš; ali koga briga, sjest će plaća. Ponekad, da vrijeme upotpuniš, da se opustiš ili za razbibrigu, čitaš pjesnike. No, nakon nekog vremena ti dosade; naročito ako upotrebljavaju stare forme, ali na način isprazan i dosadan, pa ti život zgade. Zalutali su u prošlosti, i tamo ostali. Navlače na se stara odijela, danas već kazališnog štiha: i Dantea i Šekspira i Ujevića… pa se grade velikim pjesnicima, uz pompe i parade, u sebi likujući nad svojom veličinom. Ne uviđajući tih poetskih formi i ljuštura prazninu; uzdaju se u broj, u točnost metara i zvučnost rime. Ali ta je ljuštura, dok gaze slavnim stazama prošlosti, tek sjena i praznina lišena autentičnosti i vibracija suvremenog života koji je za njih iz raznih razloga, a najviše onih razloga što se tiču protoka vremena, ipak nedosezljiv.
Da ne bi ispalo kako je sve i svi tako sivi i bezlični, treba spomenuti kako naše vrijeme ipak nosi na internetu i neka iznenađenja, neke “dobre” pjesnike. A zašto su dobri pjesnici “dobri”, postavlja se pitanje? Pa vjerojatno postoji više razloga i faktora, no najvažniji je taj da nas uspiju iznenaditi; uspiju donijeti iznenađenje, i koncizni su, pretežno.
Iznenađenje je danas poželjno i prijeko potrebno; makar u obliku hladnog tuša za našu svakodnevnu, izmučenu psihu. Nas je danas potrebno uvijek nekako iznenaditi, šokirati; prenuti nas iz stanja uobičajene plošnosti i ravnodušnosti. A uz nužnost iznenađenja, iskreno, imamo čak i nekakve kriterije i određeno “umjetničko iskustvo” u čitanju poezije. Tako da, definitivno, nismo klijenti koje je lako zadovoljiti. Poezija mora biti kratka; ali ubojito ubodno koncentrirana, i uvijek pomalo zgusnuta; poput one juhe od brašna što se kuha, kuha dok se voda ne pokuha i ispari. Motivi mogu biti crni, tamni, svijetli; kakvi god, bitno da su pomalo zgusnuti u svojoj slikovnoj izražajnosti.
Naše doba i vrijeme sve više podsjeća u duhu svog izričaja na barok; na zgusnutost njegovih tamnih, dubokih premaza u slikarstvu koji iznenada skaču od najdublje tame i sjene do izrazitog svjetla, i na zgusnutost slikovitosti u baroknom pjesništvu: zgusnutost koja ponekad izaziva hedonistički užitak pri čitanju nekih soneta Gongorinih, de Veginih, de Quevedovih, Shakespeareovih; pa čak i Gundulić ima takvih slatkih, tamnih dijelova o prolaznosti … Kada kažemo barok pomislimo (barem ja pomislim) na: Rembrandta (1606 – 1669), El Greca (1541 – 1614), Caravaggia (1571 – 1610), de la Toura (1593 – 1652); na jedrenjake, gusare i kolonije … na postšekspirijanske pjesnike 17. vijeka; na Bacha, Vivaldija, na Haendla i njegovu glazbu za kraljevske vatromete …
Budimo iskreni: stari majstori soneta uspijevali su postići gustoću i zbijenost pjesničkog premaza upotrebom riječi kao slika i boja, kroz to, oni ponajbolji ostvarivali su i vezivali atmosferu na takvom malom, skučenom prostoru jednog soneta. Današnji autori i pjesnici soneta to ne mogu, ma koliko se trudili, i treba priznati: najbolje bi im bilo da odustanu; jer ništa nije gore i praznije od sasvim pravilnog i metrički i rimovano ispravnog, ali beznadno praznog soneta. Mi danas nismo u stanju pisati sonete, iz psihičkih čisto razloga našega vremena. Današnje vrijeme nije pogodno za pisanje soneta. Ono ne ostavlja dovoljno vremena za zgusnutost; dovoljno vremena za tišinu; za kontemplaciju; dovoljno vremena za proučavanje sjena u dvorištu, na balkonu, terasi tijekom ljetnog popodneva.
Pisanje soneta je minuciozan posao, i ukoliko mu se ne pristupi s dovoljno ozbiljnosti i odgovornosti, s dovoljno vremena i uvjeta za koncentraciju i fokusiranje …
Današnji ljudi, pa čak i pjesnici, obično misle kako je bit soneta i ono na što se on svodi – njegova forma; ali ništa nije dalje od istine … Forma soneta je tek njegovo ruho, od metra i rime, u koje ga se odijeva. Pa ukoliko gledamo i prijevode, čak i naših viđenijih prevoditelja soneta, vidimo kako su često zahvaćeni i zaglavili u teoriji metra; pitanje koji i kakav metar je primjereno upotrijebiti u hrvatskoj sonetologiji (da je tako nazovem)? Pa su posuđivali francuski aleksandrinac, metar od 11 slogova, pa dvanaesterac rjeđe (koristio ga je naš Marulić u Juditi, i Mate Maras kod prijevoda Šekspirovih soneta). Međutim, treba uzeti u obzir i duh vremena, i duh pojedinog jezika, a ponajviše duh teksta pojedinog autora.
Moj skroman je zaključak da prevođenje, npr. Šekspirovih soneta jedanaestercem u hrvatski jezik nosi sa sobom niz prisila i nakaradnosti u kojima svoju priliku dobivaju izvještačenosti. Normalan prijevod Šekspirovih soneta koji su, usput rečeno, u engleskom izvorniku sročeni u desetercu, zbog razlike u strukturi dvaju jezika (višesložne riječi kojih hrvatski ima više, dok engleski ima više jedno- i dvosložnih riječi) na hrvatski je moguće opušteno prevoditi tek sa 12 ili 14 slogova; ukoliko želimo zaista dobiti prijevod sadržaja i smisla te duha izvornika, a ne tek nešto otprilike približno, kako bi ga se utrpalo u neku zamišljenu i zadanu formu, poput jedanaesterca.
Šekspirovi soneti u izvorniku djeluju više poput široke rijeke koja mirno i opušteno teče uz fino uravnoteženu i iznijansiranu dinamiku. Prepjevi vrlo često daju jedan sasvim različit doživljaj. Prevođenje, a naročito soneta, je mukotrpan posao, i ne bih više na ovom mjestu govorio o tome.
Zaključit ću jasno: pisanje soneta nije za djecu našeg vremena; previše je u nama nervoze i žudnje da se zadovoljenje postigne odmah, i sa što intenzivnijim doživljajem. Naše vrijeme je buntovno; buni se protiv sebe samog; takvi su i ljudi. Doduše, kao što već ranije napomenuh, današnje doba posjeduje određenih duhovnih sličnosti s baroknim razdobljem; ali one se više očituju u obilježjima poput: zgusnutosti, određene tamnoće, prihvaćanju dekadentnog nemira; u postojanju kao igri koja vodi do hedonističkih naslada (bilo kojeg tipa; čak su i barokni anđečići bili goli i bucmasti, posve nevini u svojem uživanju).
To je sasvim različito od vremena jedne prozračnosti, kada i fizička forma, i red i pravila u pjesmi i u slikarstvu postoje kao dio koji je u službi, i sam svojim tijelom sačinjava nekakav viši, gotovo nadzemaljski ideal.
Živimo u vremenu dekadentne težine svega i svačega, kada su samo određene namjerne pretjeranosti (poput ogoljivanja i pokušaja govorenja izravne istine) u stanju ostaviti dojam i izazvati pažnju. Sve ono što bi nekada, zbog svoje prevelike iskrenosti i otvorenosti, bilo nepoćudno, neprimjereno, na rubu ekscesa i skandala, danas sačinjava glavnu, jezgrenu matricu suvremene umjetnosti.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Mrtva priroda

“Ništa ne osuđujem; svemu se pomalo divim.”
Đ. S.

*

Što je mrtva priroda?

Život mnogih ljudi je
mrtva priroda.

**

Vrijeme tvrdoće penisa

Vrijeme tvrdoće penisa
polako odmiče, nestaje.

Vidim ga iza brijega
kako se dimi.

Bijeli oblačići pare
uzdižu se; posljedica
kondenzacije prošloga
znoja.

Polako nestaje …
Stapa se s krajolikom.

Foto: www.pexels.com