Arhiva oznaka: Krunoslav Mrkoci

Krunoslav Mrkoci: Kretanje

Da se pomaknuo nisam, nije istina;
promeškoljio sam se na stolcu, napravio
par koraka po sobi, i trideset sklekova.
Trideset.

Svojim ubrzanim nožicama
mnogi naokolo jure i žure.
Prelaze fizički velike udaljenosti.
I što im to vrijedi?

Što više jure i žure,
vrijeme im prolazi brže.
(A nije da ga ima
beskonačno.)

U svojim mislima, puž
do mjeseca puže.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Gdje je završila glava Smail-age Čengića

Na utvrdi Tablji što sagradi je vladika
Petar Petrović Njegoš, taj Prometej
crnogorski.

– Mi nemamo što drugo da vam damo
osim kamena studenoga.

Govorio je francuski taj vladika, čitao
Lamartina i Hugoa i Goethea
u francuskom prijevodu.

– Dajte 5-6 ovnova vamo da večeramo…

Podjednako nadahnut životom i vasionom…

“Neka bude borba neprestana,
neka bude što biti ne može.”

Na grobu Puškinovu
pjevao je vladika
opijelo.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Manipulacijom do istine

Riječi i jezik imaju svojstvo i sposobnost da u sebi i sa sobom nose određene ideje i simbole. I već jedna jedincata riječ u jeziku istodobno jest i može biti ideja i simbol; npr. riječi: stablo, nebo, sloboda, život. Ponekad za nas, u našoj psihi, riječi koje označavaju sasvim konkretne predmete, stvari, bića, pojave, sasvim spontano mogu poprimiti vrijednost simbola te nas upućuju na određene ideje; npr. stablo = život; nebo = sloboda, itd. U spomenutom slučaju možemo kazati da riječ koja primarno označava nešto konkretno postaje izvanredna metafora za izricanje nečeg apstraktnog. Takve metafore djeluju na primatelja poruke putem raznih iskustvenih analogija što, naravno, podrazumijeva određenu razinu podudarnog iskustva kod različitih pojedinaca.

Pa u čemu je onda razlika, zapravo, između metafore i simbola? Što je općenitije i lakše razumljivo većem broju ljudi: metafora ili simbol? A što je od toga dvojega, pak, intimnije, osobnije i samim time teže razumljivo bilo kome osim samom autoru- stvaratelju: metafora ili simbol?

Cjelokupno pitanje ovdje postavljeno i vezano uz metafore i simbole, postavio sam stoga jer su upravo pisci i pjesnici oni koji vrše pretvorbu utilitarnih i uporabnih svakodnevnih jezičnih pojmova u nešto drugo. Upravo oni obavljaju tu pretvorbu i alkemiju jezika, služeći se jezikom kao sredstvom za postizanje i ostvarivanje nečega; nekakvog cilja.

Pjesnici i pisci promatraju konkretan, postojeći svijet. U tom svijetu zapažaju određene pravilnosti, zakonitosti i sheme funkcioniranja i življenja. Ono što čovjek od konkretnog svijeta razumije i shvaća jest: shema, zakonitost; apstraktan obrazac. Pjesnik, pisac, pa i drugi umjetnici (likovni, itd.), tada povratno smišljaju način kako da spoznate i shvaćene apstraktne obrasce o životu i njegovim istinama nazad prebace i pretoče u svijet i u tkivo tzv. realnog, konkretnog, svakidašnjeg života. Naime, u umjetnosti spoznaja ne smije biti izrečena na apstraktan način, nego mora biti zamaskirana natrag u kostim konkretnog, svakodnevnog i situacijskog života. I u tu svrhu služe metafore, alegorije, poredbe i parabole. Bio je jedan čovjek koji se vrhunski služio njima i kao svoje sredstvo izražavanja koristio je metafore, alegorije i parabole. Dovoljno je zaviriti u četiri evanđelja da bi se dobio uvid u njegov stil i način.

Naš pjesnik, preminuo u cvijetu mladosti, pa ipak intelektom, razumijevanjem i intuicijom ispred mnogih, čudesno nadaren A. B. Šimić, ustvrdio je: “Metafora je skraćena poredba.” Nadalje, alegorija je metafora protegnuta na cijeli tekst: pjesme, priče, romana.

Pitanje što ga sebi u ovome trenutku postavljam jest: – Nije li svaki pokušaj pisanja; bilo koje pjesme, bilo kojeg romana, zapravo u širem smislu riječi metafora, tj. alegorija, što ju pojedinci – pisci, pripadnici ljudske vrste koriste kako bi izrazili neki svoj vlastiti stav, izrazili neke istine koje su se njima, autorima, otkrile i nametnule? Naime, izravan i doslovan način izlaganja spoznaja svojstven je znanosti i filozofiji, ali ne i umjetnosti. Umjetnost je uvijek igra vidljivog i nevidljivog; skrivenog i otkrivenog; između onoga što je izrečeno izravno i onoga, sugeriranog između redaka. Temelji se na igri i mogućnostima višeznačnosti i višeslojnosti.

Pisac fikcije, dakle, izmišlja i konstruira na temelju svojega iskustva određene situacije za koje se trudi i želi da djeluju što bliže stvarnosti; što stvarnije. Naravno, ne polazi to svima za rukom od prve. Pojedini pisci, u nastojanju da stvore privid stvarnosti i situacija, natrpaju uratke nizom banalnih i suvišnih dijaloga. No, čovjek se pita, je li za pisca – pripovjedača, za pisca romana, zaista nužno da pokušava re-kreirati (ponovno stvoriti), gotovo na tehnički objektivan način (uspostavom i primjenom dijaloga) dojam stvarnosti? Primjeri i praksa pokazuju da se takvim postupcima i sredstvima u pisanju najčešće postižu upravo suprotni efekti. Treba napustiti pokušaj da se realizam i “opipljivost” situacije postignu tehničkim repliciranjem stvarnosti, u smislu doslovnog oponašanja stvarnosti (mimeza), kroz npr. učestale dijaloge i oponašanje razgovornog jezika. Zašto? Zato što je, smatram, oponašanje i reprodukcija doslovno viđenog čitatelju dosadna i zamorna. Tada bismo (ukoliko bismo to zaista željeli) mogli jednostavno uključiti diktafon ili smartfon, i danima, i satima, snimati situacije iz života, iz svakodnevice, i onda ih prepisivati i zapisivati kako bismo tako, valjda, rekonstruirali i rekreirali stvarnost.
Nastojanjima oko dokumentarizma i verističke dosljednosti umjetnost se prije može zagušiti, ugušiti i upropastiti nego stvoriti. Preveliko nastojanje oko tehničke dosljednosti rekonstruiranja stvarnosti, kao dokaz nekakvog “realizma”, vodi u pseudo-dokumentarnu banalizaciju i trivijalizaciju.

Pa i slikari-crtači prije fotoaparata odabirali su motive i detalje na koje su usmjeravali svoju pažnju i interes. Umjetnik, pisac ili koji god drugi bio, mora selektirati i vršiti odabir. To je njegov posao. Da selektira upečatljive i dojmljive momente, trenutke, detalje. Zanimljivo prozno djelo je, zapravo, niz pažljivo odabranih i posloženih detalja koji, često i naizgled suprotni i kontradiktorni, međusobno se lijepo nadopunjuju. Dakle, umjetnik mora birati i odabirati.
Ovdje dolazimo do zaključka da, zapravo, dosljedna mimeza, u smislu savršeno doslovnog, tehničkog prijenosa stvarnosti, nije zadatak umjetnosti i umjetnika. To je danas već vrlo stara teza, uspostavljena već s pojavom impresionizma i simbolizma: zadatak umjetnika i umjetnosti nije da doslovno preslikava i opisuje stvarnost, nego da stvara dojmove; da dočarava. Tako, kroz stilistički postupak odabira (selekcije), i kroz namjernu i promišljenu manipulaciju, pisac iznosi svoju istinu; svoju viziju svijeta.
Ovdje moramo istaknuti kako je riječ o interpretaciji (tumačenju) svijeta. Umjetnost, pa tako i pisanje, uvijek je interpretacija svijeta, a ne svijet sam. Interpretacija polazi od toga da mnogi gledamo isto, ali vidimo i shvaćamo različito. Profesionalni zadatak umjetnika, kao i filozofa, je da slobodno sagledava svijet iz različitih, neuobičajenih perspektiva, i da u sebi, već kao osoba, ima želju i određeni talent, da ga prozre. Ali ne da ga prezre. Već da mu samo pokuša uzeti mjeru, koliko je to moguće, iz svoje pozicije i iz svojega iskustva.

Pa što bi onda, na kraju, bio zadatak dobrog i kvalitetnog pisca? Pa možda, da prenese poruku; da nam odabirom detalja sugerira i naznači već poznatu stvarnost (pred kojom često zatvaramo oči) te da nizom popratnih, usputnih pretjerivanja i karikiranja, pomoću ironije i sarkazma, učini nam istinu jasnijom. Umjetnost, svakako služi izricanju nekakvih istina i uvida što ih autor želi podijeliti sa svijetom. U svojoj najplemenitijoj svrsi i namjeri, dakle, ona služi razotkrivanju.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Sposobnost prodaje i moć kupovine

“Ma ja mislim da je uvijek bilo sranje, samo smo bili mali pa nismo kužili.”
~ Darko Milošić ~

Sada kužimo. No, što možemo učiniti? Možda je za nas ipak najbolje da se sa svojim znanjem pokušamo uključiti na sveprisutno tržište svega i svačega i zaraditi koju kunu (euro). Sustav nam nudi mogućnost da se uključimo u njega. To je vjerojatno jedino što se može učiniti. Nije važno što radiš, kako radiš, niti o čemu. Jedna jedina stvar je uistinu bitna: imperativ prodaje. Živimo u vremenu jedne jedine vrijednosti, kojoj su sve ostale vrijednosti postale tek sredstvo. Vjerojatno je oduvijek tako i bilo: najvažnije je dobro (se) prodati. Samo prije, dok smo bili još “mali” gajili smo iluzije kako postoji nešto drugo. No, sada definitivno kužimo.
Jedino pravo i stvarno pitanje koje si svaki pojedinac treba postaviti jest: – Kako ću ja sudjelovati na tržištu? Pa, najbolje je sudjelovati s ljubavlju. S nečim što voliš raditi. Netko će sudjelovati kao pisac, netko kao izdavač, netko kao nastavnik, netko kao građevinski radnik. Ukoliko svoju ljubav i talent uspijevate uspješno prodati na tržištu, tada ste našli najbolji model sudjelovanja. S ljubavlju. Naravno, ovdje se postavlja pitanje vulgarizacije. Nisu li ljubav, talent i ljepota (npr. kod osoba koje rade kao modeli za donje rublje, itd.), nisu li sve te vrijednosti i kvalitete vulgarizirane njihovim pretvaranjem u instrument za stjecanje zarade na tržištu? Nije li ljudski život i vrijeme ljudskog života vulgarizirano pretvaranjem u obično sredstvo za sudjelovanje na tržištu, s ciljem stjecanja materijalnih sredstava? Netko će sigurno reći da previše filozofiram o jednostavnim stvarima; jer ipak, potrebno je kupiti salamu, novu kuhinju, i možda – novi auto. Jer ipak, cilj i smisao ljudskog života je – imati dovoljno novaca da se mogu kupiti nove stvari. Naime, poznato je: što više stvari možeš imati, to si sretniji. Moć da se može kupiti i imati što više stvari, postignuće je koje ispunjava. Također, potrebno je imati i podići potomstvo, kako se taj krug materijalnog postojanja i stjecanja ne bi, kojim slučajem, prekinuo.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Agent za nekretnine (odlomak)

Dva seksi pederčića kupuju stan. Istina, nisu baš naročito zgodni. Ali čini se da su dobri jebači. Jedan je suhonjav i visok, drugi je omanji i zaobljeniji. Kada se potrudi, onaj niži višemu, u najboljem slučaju, doseže do donjeg ruba ušne resice. Dok im pokazujem stan, pitam se, tko je u njihovoj vezi “tata”, a tko “mama”?
Pokazuju zabrinutost zbog kvadrature stana. Željeli bi većega. Teško mi je dokučiti razlog zbog kojeg bi im, njima dvojici, mogao trebati veći stan. Možda namjeravaju nabaviti kućne ljubimce; mačku i psa? A možda će pokušati usvojiti koje dijete? Možda neku malu, slatku djevojčicu, a možda dječačića? Na to sada imaju puno zakonsko pravo. Tko zna? A možda samo žele često ugošćivati prijatelje, i organizirati velike i vesele tulume? I na to, definitivno, imaju pravo. Na kraju krajeva, tko može ljudima zabraniti da se zabavljaju? Zanimljivo je tako promatrati parove: kako reagiraju, kako zajednički rješavaju složene životne situacije. A kupnja stana, čini mi se, da je jedna od takvih situacija.
Sve u svemu, momci su simpatični, a čini se da je i njihova veza prilično ozbiljna. Kupnjom zajedničkog stana, definitivno, veza uvijek prelazi na novi, viši, nivo. Tijekom prijateljskog čavrljanja, otkrili su mi kako su njih dvojica, obojica kreativni tipovi, i da imaju mnoge hobije. U razgovoru o hobijima i kreativnosti, naročito je zablistao onaj viši tip: unio se u priču. Objašanjavao mi je, potpuno oduševljeno, kako se njih dvojica između ostalog vole kostimirati i kako često posjećuju takve zabave. Pritom se onaj viši, malo nagnuo prema meni, i onako kao u povjerenju, šapnuo mi je da se on posebno voli kostimirati u odjeću koja dočarava 18. stoljeće. On je u pravilu Marija Antoaneta. Onaj niži pokazivao je daleko manje entuzijazma u čavrljanju i otkrivanju detalja njihovih života. Držao je sve više u sebi. Bio je šutljiv tip. Poznati su mi takvi, u društvu šutljivi tipovi.
Momci su se odlučili za trosobni stan, s golemim dnevnim boravkom. Očito je da si tako nešto mogu i priuštiti. Jedan, onaj niži, šutljiviji, zaposlenik je jedne banke; onaj drugi, viši, radi u IT sektoru. Naravno, suvišno je i nepristojno, interesirati se za detalje tuđih poslova. Osobno, bio sam presretan njihovom odlukom: ja kao njihov agent za nekretnine, od te prodaje dobit ću kao proviziju čistoga oko 3000 kuna. Gdje ćeš bolje?! Ukupno dosad, uključujući i današnji dan, četiri puta sam se susreo s njima. Bog bogova.
Na kraju krajeva, momci su zaista simpatični. Kad ih malo bolje upoznaš, ugodno su društvo. Djeluju potpuno bezazleno. Kupnju stana, proslavili smo u jednom modernom i fancy uređenom lokalu. Čestitao sam im na kupnji i na izvrsnom odabiru. Momci su nazdravili šampanjcem. Svi smo se zadovoljno i uz osmjeh kucnuli čašama. Momci su razmijenili i poljupce. Golupčići. No, što to znači što su oni simpatični, i što djeluju sasvim dobroćudno i bezazleno? Pokušavao sam ne razmišljati i ne zamišljati ih, njih dvojicu, kako vode ljubav.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Božji plan i razočarana ameba

(Referentna literatura: “Razgovor razočarana čovjeka i njegove duše”, staroegipatski tekst, 23. stoljeće pr. Krista)

Kada predugo živiš izoliran, u prirodi, u svom svijetu … Nakon nekoliko dana to ti dosadi pa tražiš neka nova uzbuđenja. Gledaš Dnevnik, Otvoreno, itd… Razmišljaš o glupostima na koje ne možeš utjecati … (Da se razumijemo: sve ono na što ne možeš utjecati i što ne možeš ti osobno učiniti, koristiti i upotrijebiti, je gubljenje vremena, i to jesu gluposti …) Nakon nekog vremena, opet ti je pun … dosta ti je svega, pa se ponovo izoliraš. I tako to ide: potreba, namirenje, zasićenje, bijeg, smirenje, praznina, potreba, itd. … Činjenica je: kada ne bi bilo vanjskog svijeta i svih problema i briga koje nam on donosi, bilo bi nam dosadno. Jedino je istinsko pitanje: kako mi strukturiramo naš odnos prema pojavama iz vanjskog svijeta? Kako se prema njima odnosimo? Koliku im važnost pridajemo? Činjenica je da ništa nema preveliku važnost, pa ni mi sami; jer na kraju sve prođe, a i mi sami umremo.
Jedini literat s kojim se ja donekle slažem i kojeg priznajem je Michel Houellebecq. Dok nisam otkrio Houellebecqa, mislio sam da sam sam u svemiru; sada znam da smo barem dvojica. Iako, moram priznati, premda mu je proza super, duhovita i potiče na razmišljanje, poezija mu se utapa u emocionalnoj jednoličnosti raspoloženja glavnog subjekta. On možda i jest shvatio kako proza ima i može (a možda i mora) imati svoj ultimativan i utilitaran cilj; no, poezija je više poput života koji ne smije nikada dosaditi previše, nego uvijek mora biti raznolik, raznovrstan, prevrtljiv, uvijek drugačiji. Poezija je nalik na hir, pomalo bez cilja: možda uzaludna, ali uvijek – permanentna igra.
Sve i svakoga na svijetu moglo bi se i može se kritizirati. Ne postoji niti jedan sustav niti bilo što, niti jedna osoba koju se ne bi moglo izvrgnuti logičkoj kritici. Sve što postoji moguće je kritizirati i naći nekakve zamjerke. Jedino se smrt ne može kritizirati; nad njom se može jedino tugovati. Ona konačno okončava stvari i bića, i to je to. Zaista, kakve zamjerke možemo naći pojavi smrti? Nikakve. Tim više što znamo da je to prirodan i normalan proces.
Što, pobogu, čovjeku u životu (u njegovim svijetlijim trenutcima) drugo preostaje, osim Uma i pokušaja pronalaženja korisnosti u stvarima, ljudima; u svemu? Pronalaženje korisnosti daje stvarima i životu smisao. Naravno, tu su još cinizam, sarkazam i ironija; kao glavni model odnosa prema svijetu i svemu postojećem, što nas dovodi i do određene doze humora.
Što bi Englezi možda rekli: Ako ne znaš što bi drugo u životu, budi praktičan. U tome ćeš naći barem kakav-takav smisao.
Ako sve što činimo i poduzmemo u životu, i ovako i onako završi smrću; kakva bi trebala biti igra u sredini? Pa možda … vesela. “Budi, draga, vesela!” (Mislim da je to iz Štefice Cvek ili možda iz Melite Žganjer u Tri muškarca?) Ili bi možda ipak trebala biti igra zeznuta, i puna otkrića i otkrivenja?
Kada svijet, i svi, i sve na njemu, ne bi bilo dio velikog Božjeg plana, za ovaj svijet slobodno bi se moglo reći da je sranje i sprdačina od Ničega; prouzročena Ničim, jest Ništa, i ide prema Ničemu. No, međutim kako svijet, pa i ljudi, ipak nisu Ništa nego Nešto, pa svi ti sinkroniciteti koji postoje i ostale podudarnosti; sve to svjedoči da je i ovaj svijet ipak dio velikog Božjeg plana.
Baš je jedne večeri jedna zgodna fizičarka ugodnog glasa govorila na televiziji o tome kako živimo u agresivnom svemiru u kojem nove tvari nastaju neprestanim sudaranjima već postojećih tvari. Pa pomislih kako je ta tvrdnja duboko istinita; na kraju krajeva, i djeca nastaju kao posljedica sudara jednog elementa s drugim.
Čini se kako je u životu sve predodređeno za sudare. Novo uvijek proizlazi iz sudara suprotnosti, iz susreta komplementarnih kontradikcija. Na tragu one: No pain, no game! A ja sam razmišljao samo o tome kako da usporim, i da parkiram na šljunčanom rubu planinske ceste, i da odatle, sa strane, promatram sva ta sranja koja se događaju u tom blatu pored i ispod mene.
No, nisam želio u potpunosti izbjeći igru, nego postupiti pametno, onako kako bi bilo najbolje za mene. Malo manipulirati u svoju korist. To i jest smisao i način igre, zar ne? Manipulacija vještog znalca (koji zna kako stvari stoje) u vlastitu korist? Ako nisi uspio u onom što si htio, i ako nisu stvari ispale onako kako si želio, onda očito ne poznaješ baš sve stvari, principe i detalje stvarnosti; zar ne? Nisi znalac kakvim sam sebe voliš samom sebi predstavljati. A možda ti jednostavno nedostaje ono nešto; jedna važna, presudna komponenta koja uspješne igrače čini uspješnima?
Možda ti nedostaje upravo to: odvažnosti i odlučnosti; spremnost na rizik u nepokolebljivoj posvećenosti cilju. A možda nije ništa od toga. Možda jednostavno trebaš slijediti svoju sudbinu, slušati glas u sebi koji ti govori i motivira te: nadahnjuje te za ono što bi trebao raditi, i kada bi trebao raditi. Glas koji ima razumijevanja za tvoje oklijevanje, nevoljkost; glas koji zna koliko se bojiš lakoće i lakih stvari i rješenja; glas koji zna koliko si čovjek težine, i kako smatraš da su jedine prave i vrijedne stvari i postignuća u životu ona koja si s mukom i teško izborio.
Ne vjeruješ u lake stvari; gade ti se sve lake stvari: laka ljubav, lak seks. Vjeruješ samo u ono što u sebi sadrži neku težinu, i što iza sebe krije određenu složenost ustroja, znanja i vještine. Netko bi, s pravom, rekao da si težak i kompliciran čovjek koji u svemu traži određenu težinu, teret i patnju, napor, kako bi se osjećao živim.
U svakom slučaju, đubre si od čovjeka. Naporan, i sebi i drugima.
I tko zna, kako se netko poput tebe, uklapa i uopće može uklopiti u Božji plan? Naime, ljudima poput tebe, zaista, potrebna je sva Božja moguća pomoć da bi živio, bio sretan (bar malčice sretan), i da bi uopće uspio bilo što u životu napraviti i ostvariti, osim zadovoljenja najosnovnijih tjelesnih potreba. Ukratko: bez Boga kojem se obraćaš, bez tog Jedinstvenog središta, s kojim si povezan, Ti si nitko i ništa; Ti ne postojiš! Tek jebena ameba! Koja diše, jede, i sere.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Moj ujak i ja

Jezične kompetencije

I ove nas je godine posjetio naš ujak iz Kanade. On je dobar čovjek; dobronamjeran. Visok, naočit. U mladosti je nosio crne, mačo brkove. Bavio se aktivno hrvanjem. Osvajao je medalje, svojom snagom i vještinom. Svojim stasom i šarmom osvajao je žene. I sada nosi brkove. Ali više nisu crni. Još uvijek je u svijetu hrvanja, nad kojim bdije najčešće putem interneta, kao svojevrsni Nestor hrvačke udruge “Commonwealth Wrestling Association”. Često putuje. Naputovao se svijetom, i u posljednjih pedeset godina posjetio više zemalja nego Josip Broz Tito i Stjepan Mesić zajedno.
Uvijek spreman pročavrljati sa svakim koga sretne. Društveno biće. Kontakt s nepoznatim ljudima u pravilu uspostavlja nekom izravnom, najčešće duhovitom, brzinskom upadicom, koja najčešće poantira situacijskim humorom i smijehom. Iz njega zrači dobrodušnost, jednostavna ljudska pristupačnost i druželjubivost. Uvijek košulja, obavezna kravata i tamnoplavi džemper (pull-over) bez rukava. Pravi, civilizirani Kanađanin. Sports-man i biznis-man. I sijedi mustači.
Ne boji se ljudi. Uvijek pokušava uspostaviti neki novi kontakt. Obilazi sve postojeće hrvačke šampionate na svijetu. Od Škotske do Indije i Južnoafričke Republike.
I nakon pola stoljeća boravka u Kanadi, gdje govori gotovo isključivo engleski, i dalje se smatra svojevrsnim ekspertom za hrvatski.
Baš neku večer gledali smo neki američki film na televiziji. Glavna junakinja, u određenom trenutku, izjavila je svom filmskom partneru: “Don’t you love me anymore?” Naravno, lik je šutio, i nije joj odgovorio. Ujak je u tom trenutku iznenada prekinuo šutnju i prokomentirao: “Nisu to dobro preveli. Kako to: Ne voliš me više? Trebao je kazati: Ne ljubiš me više?”
Naravno, taj i takav komentar privukao je moju pažnju. Rekoh mu kako se u suvremenom hrvatskom jeziku izrazi poput: ljubim te, ljubiš me, ne upotrebljavaju u značenju engleskog love you, love me, itd., nego da se na hrvatski danas to ispravno prevodi kao: volim te, voliš me, itd. Ujak nije popuštao. Ostajao je pri svom stavu. Tvrdio je kako se npr. za hranu može kazati voljeti, da voliš, ali da je između ljudi to drukčije i da je tu potrebno više osjećaja (koje ja, vjerojatno, ne razumijem), i kako se to (po njegovom mišljenju) kaže: ljubim, ljubiš.
Uzalud sam mu pokušavao objasniti kako je to arhaizam, govoriti: ljubim te, ljubiš me, i da su se tako izražavali ljudi u pismima prije sto, dvjesto i više godina. Potom mu pokušah objasniti kako izraz ljubiti danas znači tek: fizički, usnama nekoga doticati. Uzalud. Nije odustajao od svog stava. Zaprijetio sam potom, u nedostatku drugih mogućnosti, kako ću mu pokazati riječ u Englesko – hrvatskom rječniku. Na to je odgovorio kako ja to možda znam po knjigama, i da sam vjerojatno u pravu, ali da on zna kako je to u stvarnosti.
Uslijedila je potom tarapana s još jednim primjerom: pitao me kako bih ja preveo Good-bye? Odgovorio sam da se taj izraz najčešće prevodi na hrvatski kao Zbogom!, ali da se u određenim prilikama može prevesti i kao Doviđenja. – Kako to – uskliknuo je – u Good-bye – nigdje nema Boga! Morao sam posegnuti za komparativnim primjerom španjolskog Adios!, kao primjerom jednog Zbogom u kojem ipak ima Boga.
Uglavnom, jezične navike, uvjerenja i prijepori nastavljaju se, nerazriješeni. Odustao sam od takvih daljnjih rasprava, jer je očito da nikamo ne vode, osim u gubitak energije.
Ujak i danas često, kada završi s jelom, na naše uporno nutkanje da uzme još, rezolutno uzvrati: “Ja sam svršio!” Novajliji u njegovom hrvatskom društvu taj izraz ponekad razvuče usne u osmijeh što ga njegov vlasnik, svjestan situacije, pokušava ubrzano potisnuti.
I kakvog bi smisla, sada, imalo objašnjavati oldtajmeru najčešće značenje i upotrebu izraza “svršiti” i “svršio sam” u suvremenom hrvatskom jeziku? Odustao sam. Ionako bi bilo uzaludno.

Foto: www.pexels.com