Arhiva oznaka: Kristina Posilović

Milan Zagorac: #milenijalci

Generacija hipersenzibliziranih hipsterskih empatičara

Nastaje li na rubu desetljeća nova književna generacija?

Skarlet_p, Ilija Aščić, Mirela Fuš, Dunja Matić, Luka Murina, Tea Marković, Nikola Leskovar, Alen Brlek, Ivana Pocrnić, Vladimir Papić, Iva Rogić, Antonia Padovan, Antonio Glažar, Robert Janeš, Ani Maduna, Daria Glavan Šćulac, Sandra Polić Živković, Goran Gluščić, Kristina Posilović, Tamara Crnko, Goran Srdarević, Sara Mrak, Ivan Zrinušić, Slaven Posavac, ima ih još…

Radove cijelog niza mlađih autora što na portalu Književnost uživo, što na drugim stranicama ili društvenim mrežama, bilo da se radi o prozi, poeziji ili esejistici (manje), pratim vrlo intenzivno nekoliko godina te mi se stoga mnogi motivi i tematski blokovi sve više počinju (za sada skicozno) ukazivati kao (zaista) novi generacijski diskurs koji možemo (barem radno) okrstiti “milenijalcima” (draže mi je nego Y): oni su rođeni najranije u prvoj polovici osamdesetih do devedesetih (tu negdje, imamo mali otklon zbog nepoklapanja kronološke dobi s generacijskom pripadnošću), bitne formativne godine su im kasne devedesete ili dvijetisućite, oni su dobro obrazovani, govore više jezika, vole životinje, štoviše, jako vole životinje, empatični su prema njima čak i nešto više nego prema ljudima kojih se prirodno klone, iako mahom humanisti i “ljevičari” (uopće, koje je danas polje toga pojma?), naravno, nisu glupi i znaju da svijet nije mjesto koje će neka dobro razrađena teorija iz salonske retorte zgodno srediti da više “ne bude ratova i nasilja, a da svi žive u slozi”; vidjeli su u svojih dvadeset-trideset ili čak i manje godina više svijeta nego naši roditelji zajedno na svim sindikalnim izletima, imaju (često) deficit iskustava bitnih za brzu zriobu (smrti, bolesti, društvene ili obiteljske traume više magnitude), društvene mreže putem aplikacija su im dom, a prorečena i prononsirana seksualna devijantnost dijametralno je izokrenuta, barem tako kažu neka istraživanja, u ugodnu zavaljenost pred vlastitim monitorom prijenosnog uređaja i uranjanje u pornografsku singedohu – kratko i jasno, draže im je biti sam, nego opterećen ionako već malformiranom popudbinom svake veze. Oni su u velikim pitanjima, onim “kamo”, “kako”, oni su pomalo nevini-jebeni kao dobra-zločesta Pip “Purity” iz Franzenovog (zaista predebelog) romana Čistoća, oni traže istovremeno svoje porijeklo i smisao, ali i svoje mjesto, šireći se deridinsko-delezovskim korjenčićima u mnoštvu različitih dimenzija, nastojeći se posaditi (uhvatiti) negdje u svijetu koji zaista počiva na brutalnom darvinizmu uz tek pokoje utočište ili balončić. Nježne biljčice koje više ne zadovoljava provincijalni ex Yu prostor niti pripadajuće pasatističke teme (naime, u njihovoj su kronologiji te teme prethostorija, njihovo je doba ono poslije 9/11 sa svim svojim novim-starim bremenitostima), naravno, uz svesrdno sudjelovanje u svim onim “occupy-wikileaks-anonymous-blokadafakulteta like” temama, a koje u fazi otriježnjenja (ono neminovno nastupa u trenutku kada se treba pobrinuti za vlastiti socioekonomski položaj) tako temeljito, neorealistički ostavljaju eho u njihovim prozama i poeziji.

Često je književnost milenijalaca situirana u urbanu stvarnost, s likovima zaglavljenima u egzistencijalnim datostima, ponekad je u žanru, ponajviše distopijskog, fantasyja ili SF-a, no uvijek s naglašenim potrebama i ograničenjima koje proizlaze iz osviještene “slijepe pjege” suvremenog čovjeka – kako nastaviti živjeti nakon što se prođe “kroz pakao” koji istovremeno čine i “drugi” i “ja” u svijetu koji je ili obezbožen ili je bog indiferentan, ili još gore, na razini maloga djeteta (možda neiskusan, možda malouman, možda jednostavno neprisutan?), u kojoj je obitelj porušena i odavno disfunkcionalna, u kojoj je došlo do stravične pojmovne zbrke (entropije) “muško”, “žensko”, “opresor”, “žrtva”, “totalitarizam”, “sloboda”, “(neo)liberalni kapitalizam”, “socijalizam”, “duhovnost”, “ateizam”, da ne nabrajam dalje, s posebnom fiksacijom na ljubav i seksualnost kao lajtmotive uz cijelu gamu perzefonsko-euridikinsko-elektrinskih, odnosno parsifalsko-orfejevsko-edipovskih motiva kao (vječno) neriješenih nodusa i neukroćenih slobodnih radikala ljudske psihe, što se manifestira kroz neprekidno odlaganje činjenja. Milenijalci uglavnom ne čine, oni, dakle, oklijevaju, ali se unaprijed ograđuju time što sebe stavljaju u poziciju nesposobnih za život, unatoč gotovo bizarnoj formalnoj preobrazovanosti (mnogi su već, kako se to sada kaže, magistri, mnogi su pred doktoratima, često u stranim zemljama, no uvijek bez “adekvatnog radnog iskustva”), otvorenosti novome i drugome i konkretnim radnim vještinama koje nadilaze potrebe društva zaglavljenog u zamrznutoj tranziciji. To svojevrsno manihejstvo ugrađeno je u sam život likova ili lirskih subjekata, kako nam drago, a koji često prelaze u cinizam i nihilizam, još gore, čak i u zdvajanje, posebno ako je riječ o intelektualcima koji se ne zadovoljavaju svakodnevicom, ali još manje nalaze utjehu u solipsizmu koji ih stalno i iznova ostavlja sve usamljenijima pred onim već spomenutim monitorima prijenosnih uređaja. Međutim, ono što je neosporno, ne prihvaćaju taj status quo tek tako, oni pružaju neku vrstu pasivnog otpora, njihova je književnost sva jedna “melankolija otpora” kojom nas pridobivaju u “asimetričnom” srazu.

To je plima nove generacije preplašenih pojedinaca koji posve suvereno vladaju psihološkim fenomenima (za razliku od svojih prethodnika koji su, objektivno, najdalje dogurali do kukanja “o sistemu koji ih je sjebo”, dok im je spoznaja prirode vlastitog bipolarnog poremećaja, što ponajprije znači bilance vlastitih slabosti i prednosti, ostala u sferi teorije urote koju, pak, istinski ne razumiju); milenijalci su, nadalje, vrlo individualnog duha, užasavaju se stare hijerarhijski utemeljene strukture (obitelj ne oduševljava jer već očito postoji ranije iskustvo njezine disfunkcionalnosti, dok posao, država i društvo u cjelini predstavljaju samo daljnje ekstenzije ovog prvotnog hendikepa). Njihova je književnost svojevrsni weltschmerz, romantizam, to jest poetička manifestacija onoga što hipersenzibilizrani pojedinac osjeća, ali je zbog nedostatnog pojmovnog aparata još uvijek nemoćan u konačnom izricanju pa stoga, naravno, ne pripada svijetu racionalnih pojmova te djeluje čak i rubno psihotično. Upravo tome onda služi književnost, bivajući ona Kafkina “sjekira za zaleđeno more u nama”. Filozofski, oni su, svjesno ili nesvjesno na fonu onoga što Franoçois Laruelle naziva filo-fikcijom, fikcijom koja zrači ne-filozofskim, što znači da zadire misaono proaktivno u beskrajno moderno more fenomena i to u svim dimenzijama, pa čak i onima koje su prethodnih generacija bile nedopuštene i proskribirane kao nazadne. Poetički mahom duguju Ingeborg Bachmann, Thomasu Bernhardu ili  W. G. Sebaldu (koje možda jesu, a možda i nisu čitali, ali duh obračuna s “mračnim” prethodnicima je sveprisutan), zatim Sylviji Plath (čija je “samoubojstvenost” stvorila misterij jednog “novoga ženstva”), jasno, svetom američkom trojstvu Pynchon-DeLillo-Vonnegut, a ponešto Houellebecqu (i njegovom globalnom pesimizmu i mizantropiji), a što, sve zajedno, u “pokušaju” obračuna s “roditeljskim” svijetom i njegovim grijesima objedinjuje poželjan, ali neostvarivi lik brutalne buntovnice s razlogom Lisbeth Salander ili još bolje, nešto posve ispražnjeno od staroga sadržaja, ova “Guy Fawkes maska”, koja postaje metafora otpora “ciničnih i pametnih” protiv “glupoga svijeta” (milenijalci mahom smatraju da je stari svijet jednostavno glup).

Iako bi se moglo prigovoriti da se radi, ako ne o “plaču”, onda barem o “gorkom cinizmu privilegirane generacije” (što rezultira crnim humorom), ne bi valjalo ovaj novi generacijski diskurs koji se oblikuje iz za sada još amorfne virtualne časopisne scene zanemariti kao nešto prolazno: upravo suprotno, oni su potvrda da se generacija “hipersenzibliziranih hipsterskih empatičara” pretvara u literarno ozbiljan i relevantan projekt koji će značiti istinski generacijski kvantni skok hrvatske književnosti iz jednog sustava u onaj novi, a da pritom i tematski i motivski uistinu korespondira s literarnim iskustvima kako svijeta tako i ranijih generacija, jasno ih nadograđujući (auto)dijegetskim nedostajućim puzzlama.

Možda je najbolje sve ovo sažela u razgovoru sa mnom jedna gore spomenuta autorica: “tužnjikavi smo jer smo na neki čudan razmaženi, odgajani kao centar svijeta iz svih mogućih registara, a onda nas stvarnost proguta drastičnije nego što je potrebno… čujem i ja taj “kme” u pisanju, trudim ga stisnuti da barem stilistički ne bude patetično, ali ipak uspije pobjeći…”

Književnost milenijalaca najavljuje duboko zalaženje “na kraj noći”, što bez ostatka navodi da je riječ o vrtloženju prema dimenzijama koje do sada uglavnom nismo imali prilike vidjeti. Kako se stvar nastavlja, vjerujem da će mnoge od ovih hipoteza konačno biti i potvrđene tijekom sljedećih nekoliko godina u jednom ili više romana koji će predstavljati u pravom smislu riječi “generacijski kod”.

Foto: www.pexels.com

RI LIT na Noći knjige

Neformalna književna skupina RI LIT po drugi puta ove godine nastupa u Rijeci. U sklopu Noći knjige, u četvrtak 23. travnja 2015., s početkom u 20 sati, u prostoru Sveučilišne knjižnice, devet će autora posljednje postave RI LITa predstaviti svoje najnovije uratke, ali i podsjetiti na neke svoje prethodne uspješne prozne uratke.
Broj sjedećih mjesta u prostoru knjižnice je ograničen stoga nemojte kasniti na ovaj novi susret s riječkim piscima Igorom Belešom, Željkom Horvat Čeč, Zoranom Krušvarom, Enverom Krivcem, Izetom Medoševićem, Davorom Mandićem, Milanom Zagorcem, Teom Tulić i Zoranom Žmirićem i njihovim sugestivnim pričama!
Foto: Carmela Žmirić

Kristina Posilović: Ručak

zašto me baš sad zoveš. nemam vremena. rekla sam ti da me više ne zoveš. žao mi je što sam došla. na metar udaljenosti izgledaš još i ružnije. dugačkim prstima miješaš gulaš, iz lonca se puše komadići srnetine, a meni se povraća od mirisa. ružan si i ne znam kako da ti to kažem pa stojim na metar udaljenosti kako ne bih morala vrištati i plakati jer sam ovdje. a ne želim biti. gledam kako žlicu približavaš usnama. dlake padaju u gustu smjesu. povraća mi se od mirisa i dlaka koje nikako da skinem sa haljine. mljackaš pohlepno. dobro da si došla, sad će gulaš. nisam gladna, hvala. zašto si me zvao. nisam te zvao, sama si došla. nisam došla jer nisam htjela doći. ti si me zvao. ne laži, urlaš, ispada ti žlica iz ruke, meso se krčka na visokoj temperaturi, jedna srnica pada ti na košulju, ne laži, nikada ne nisam zvao da dođeš.

ružan si i nikada mi nećeš biti drag i žao mi je što sam došla. čak ni ne volim srnetinu. tvoje mi se dlake gade. nokti su mi napukli od čupkanja haljine. dah mi je kraći od puhanja u tvoja leđa. košulja ti se nadima kao balon. moj dah je topliji od plamena koji bi naš balon mogao pokrenuti. žao mi je što sam ovdje i što mi jednom godišnje guraš žlicu srnetine u usta, a onda me ljubiš tako masnu i govoriš: sad si lijepa.

tvoji su tekstovi jebeno tužni. tužniji nego moji pa sam ljubomorna jer si prema njima pažljiviji. dok me ne gledaš, na samo metar udaljenosti, uzimam ti s police knjige i bacam preko prozora. na zvuk treska knjiga o beton, puštaš lonac i kreneš prema prozoru. naginješ se u grču. crven u licu, ružan, dižeš me s kuhinjskoga poda. grizeš mi obraze i vičeš: nema ručka za tebe! ližeš mi ušnu školjku, stišćeš stražnjicu dok srnetina bježi iz lonca prema kupatilu. povraća mi se od boli. ali jebi ga, nikada nećeš pročitati ovaj tekst jer ti je mučno od mojih slova. s njima ne mogu voditi ljubav, pišeš mi u poruci. mogu te samo jebati, ako želiš, nastavljaš u sljedećoj.

svaki put kada se vidimo, dvaput godišnje kako piše u jednoj od tvojih pjesama, kažeš nešto pogrešno. uvijek započinjemo na isti način. ne mogu te pogledati jer si mi ružan. ne možeš me pozvati na kavu jer sam ti draga. pa završimo susret uvredama i psovkama.

ležim na podu i žderem tvrdu srnetinu. košulja ti je prljava i miriše na smrt. životinjsku. sad si mi konačno lijep. to je zato jer sam te pozvao na ručak. oprosti, dragi, već sam jela.

Kristina Posilović: O umijeću jahanja

Jedan je čovjek glas, dvoje su ljudi promjena. Jedna lasta ne čini priču kratkom, u Berlinu čaj piju na tašte, neki je čovjek pojeo proljeće.
Bijeli aluminijski okviri, sedamdeset centimetara širine i metar i osamdeset visine, ručka se može okrenuti u tri smjera; gore, dolje i desno. Gredica zvana balkončić mramorna je i postavljena s unutarnje strane. Na narančastom su zidu dvije mrlje od gipsa koje nitko neće prebojiti jer se ne vide golim okom.
 
I.
Ne ide gore. Ni dolje. Vučem prema sebi. Ne ide. Guram prema van. Ne ide. Ni desno ne ide. Škljoc i stane. Ne pomiče se. Samo stane. Desnom rukom vrtim ručku, lijevom lupkam po okviru. Ne ide nikako. Zrak se uvukao u dvije rupice u ručki. Objema rukama primam okvir i tresem ga. Stoji na mjestu. Ne ide nikako. Grabim ručku i mrdam je, ali se zaglavila prema dolje. Puštam je. Desnom nogom pritišćem okvir s gornje strane, a lijevom se rukom pridržavam za zaglavljenu ručku. Sve stoji. Ne ide nikamo. Puštam ruke. Puštam noge.
Ma ne tako. Rukama ga izvuci iz ležišta.
Dižem se na prste i jagodicama lovim za rub gornje strane okvira. Ne ide. Skliznem i ostanem visjeti, jagodice popuštaju, a noktima se držim da ne padnem. Dobro da ih nisam odrezala.
Pusti se. Pusti se i probaj ponovno.
Padam na pod, ali odmah ustajem. Gledam u nokte. Neki su pukli. Drugi krvare. Pljunem u dlanove i protrljam ih. Natežem ručku, guram je prema naprijed pa natrag. Ne ide. Nikako. Primičem glavu rupicama u ručki, no presitne su pa vidim samo svoj nos. I na nosu konja malenoga rasta. Oko 1.45 cm dužine mi skače po vrhu nosa pa počinjem kihati. Otpuhujem ga s nosa. Neeeeee, odbija se od zidova.
Kraljica Nefertiti imala je velik nos i vozila je konjsku zapregu koju je njezin otac Juja, zapovjednik bojnih kola, donio u Amarnu. Nije sigurno je li se njezin suprug, faraon koji joj je, po nekim svjedočanstvima, bio sestrična, vozio u njima. Mogu li dvije odrasle osobe stati u kola koja su upregnuta malim konjem? Vjerojatno da ako su niskoga rasta.
Nije to važno. Prestani misliti. Probaj ponovno. To sam ja, tvoj Thumbelin. Otpuhala si me s druge strane. Poslušaj me pa ćeš uspjeti. Ajde, probaj ponovno.
Puhnem u desni dlan za sreću. S njega poleti listić mente koji se zalijepi za staklo. Rukama obavijam okvir i potpuno se naslanjam na njega. Možda će ga znoj otvoriti. Stojim tako nekoliko sekundi. Mirna sam. Čujem svoje udahe kako se uvlače u rupice na ručki. I tu ostaju. Nikud ne idu. Na svijetu živi šezdeset milijuna konja i nijedan od njih nije moj.
Ne tako. Tako neće ići. Možda je najbolje da odustaneš.
Hetiti su bili preveliki ljudi za premale konje. Konja se prvo treba promatrati i nikada ga se ne smije uzjahati prije nego što ga se nauči stajati mirno. Ksenofontovo umijeće jahanja nije per (i) hippikēs jer hipiji ne jašu, njih jašu bez uzda.
Pusti sad to. Tako neće ići.
Skačem i lupam rukama po okviru. Trgam ručku koja ne se ne miče. Vojnik ne pita koga će zajahati. On jaše i jaše malenoga konja sve do Berlina gdje uzima pauzu za ispijanje čaja od mente. Konja veže za stablo. Na stablo slijeću dvije laste. Okrenu se jedna prema drugoj i ona malo veća proguta drugu, malo manju.
Prestani misliti. To sam ja, tvoj Thumbelin. Ajde, prestani.
Nefertitin muž bi zadigao haljinu pri vožnji u konjskoj zaprezi. Podižem rub spavaćice, stanem na desnu nogu i zagledam se u list mente na staklu. Grci su stalno nešto pisali pa se poslije nikome nije dalo ništa dopisivati jer su oni sve već rekli. Gledanje u sunce ne šteti očima, ali ni ne pomaže smirivanju konja zavezanoga za stablo. Lasta slijeće konju na vrat, spušta mu se po grivi do usta, sve do ždrijela i trbuha. Trojanskom lastom su Hetiti ušli u Egipat.
Daj prestani misliti. Boljet će te glava. Prestani misliti.
Čajem od mente Grci su smirivali živce kad su ih Egipćani zajahali pa su im Grci za osvetu poubijali sve malene konje. Na svijetu živi šezdeset milijuna konja, ali nijedan od njih nije moj.
 
II.
Brže, brže to izvucite. Nemamo puno vremena. Vidite da krvari. Nikada nisam vidio ovoliku glavu. Brže, rekao sam, brže, sve je više i više stakla u njezinoj glavi.
Nisam do kraja pročitala priču. Kako završava?
Dajte mi gazu. Moramo zaustaviti krvarenje. Nije mi samo jasno otkud ovo silno staklo.
Neću imati vremena ako brzo ne odem. Zašto im treba toliko dugo. Pa to je samo nekoliko komadića sjećanja u mojoj glavi.
Ručnik mi dodajte. Neće biti dosta gaza. Što da radimo? Ne prestaje krvariti. Svi su šavovi pukli. Ne možemo riskirati s novima. Pritisnite joj ručnik na glavu. Možda zaustavimo krvarenje. Lako ćemo staklo poslije izvaditi.
Požurite se, nisam pročitala priču do kraja. Neću stići. Što je bilo s Nefertiti i konjem?
Ovo je sve gore. Ne staje, a i stakla je sve više. Najbolje da ju pustimo. Što kažete?
Nemojte me puštati. Ne još. Ali požurite se da stignem pročitati što je bilo s Nefertiti i konjem. Požurite se, sve je više sjećanja.
Ma najbolje da je pustimo. Vidite da joj ne možemo pomoći. Stakla je sve više, glava joj se ne raspoznaje, a iz ušiju joj stalno izlijeću nove laste. Nemamo dovoljno gaza da pokrije sve rupe na njezinom tijelu.
Zašto me puštate? Još mi samo malo pritisnite glavu. Možda ugušimo sjećanja.
Ne dirajte nas. Odite sada. Pustite nas na miru. Otiđite. Jebala vas vaša kratka priča.
 
III.
Malo mi se vrti. Gegam se i teško dišem. Kao da su mi leđa aluminijski okvir za koji su privezana dva mrtva konja. Moram prijeći svega dvadesetak centimetara do postolja gdje ću se odmoriti. Ne mogu gledati u stranu, samo ravno jer se pri pokušaju pomicanja tijela poskliznem i padnem, a ne mogu ustati jer sam glatka.
Malo mi se vrti. Još deset centimetara i bit ću doma. Ometaju me laste koje mi se zabijaju u leđa i zbog kojih posrćem nekoliko puta. Ona najdosadnija stalno viče: Dajte mi kavu i cigarete! Vratila se po mene, kaže, nedostaje je još jedna osoba u priči.
Molila bih vas da mi se pridružite na šalici čaja. Ja ne pijem čaj, ali sam se zadužila kod Grka za novu vrećicu, posebno spremljenu za vas.
Još pet centimetara i bit ću doma. Još samo kad bi prestala govoriti. Vrti mi se od njenoga cik cikanja. Što je s vašim konjem?
Ah, pokazalo se da nije bio konj, nego kobila.
Još samo centimetar i doma sam. Teška su mi aluminijska leđa i puno se znojim. Valjda se neću poskliznuti na balkončiću. Evo,… tu sam, vidim odavde da sam stigla. Samo da ispustim zrak iz rupica i doma sam. Fijuuuuuu, škljoc. Sjela sam u utore jer sam potpuno mokra od znoja.
Sad kada ste se napokon smjestila molila bih vas da pođete sa mnom na šalicu čaja.
Brdo konjskih kostura, izgrižena kopita od napasnih lasta i njihovih statista koje su preplavile grad. Sada konačno gledam u stranu. Ali gdje je proljeće? Ne volim putovati po zimi.
Čovjek koji je pojeo proljeće, per (i) hippik
Što da vam kažem, nije mi lako, svi me prozivaju da sam pojeo proljeće. Nikako da im objasnim da nisam namjerno. Nefertiti me zamolila da joj pomognem oko izbora božanstva pa sam od predugoga buljenja u sunce naglo ogladnio. Bilo mi je žao pojesti njezinu kobilu pa sam na brzinu dohvatio proljeće koje je čuvala ispod nubijske perike.
Na svijetu živi šezdeset milijuna konja, a nijedan nije moj. Napokon sam doma, jedan listić mente zalijepio mi se za staklo pa me smiruje. Njemačka je vojska u rat ušla s 514 tisuća konja od kojih nijedan, ali baš nijedan nije bio moj. Predugo gledanje u božanstvo može oštetiti vid. A i priču.
Prestani već jednom pisati tu priču i dođi na čaj. Nikud ti neće pobjeći. Priča, ne čaj.

Slika: Canaletto, Bečka Španjolska škola jahanja

Kristina Posilović : Manifest novog egzistencijalizma

existentialism

Utopiji su kratke noge!

(skraćena verzija)

Moja je namjera ukazati na simptome i uroke moralne i intelektualne krize koja je posljedica političkih i društvenih sustava s kojima je Europa živjela i s kojima živi od 1946. godine do danas. Te su 1946. godine potpisnici manifesta Egzistenicijalizam je humanizam! stali u obranu ljudskoga života i njegovih sloboda, danas taj isti ljudski život ima vrijednost proporcionalnu svojem vijeku trajanja, a je sloboda u kolektivnoj svijesti postala laž kojom nas hrane elite na pozicijama moći kako bi nas otjerale u krajnji očaj i kako bi prouzrokovale kliničku smrt za naš duh koji još jedini ima snage otkriti prijevaru oko ideje utopije danas. Prijezir prema političkih i društvenim sustavima od 1946. godine do danas doveo je do toga da su Europu silan strah i nelagoda blokirali u protočnosti duha, onoga “europskoga duha” koji je nosio odlike građanskoga, onoga duha koji je stajao licem u lice sa zlom; nacionalizmom, fašizmom i svim oblicima agresije i represije nad ljudskim životom i njegovim slobodama.

Je li taj duh bespovratno? Ne! Nije nestao! On se zagubio u mnoštvu glasova koji bespomoćno vrište u stvarnim i virtualnim prostorima. Gomila užasnutih pojedinaca, iskrivljenih lica u očaju, glasnica koje vibriraju na rubu plača ne zna što izvikuje jer im se glasovi odbijaju od teških zidova i zidna gradova poput eha koji ih pritom zaglušuje i obeshrabruje da nastave govoriti. Potpuno neusmjereni u zajedničkom dobru prema jedinstvenom cilju, oni kao rulja predstavljaju suspregnuti duh Europe, vrteći se u labirintu povijesnih pogrešaka koje nemaju jednoga krivca, već gomilu njih. Ti krivci za greške koje se ponavljaju pojedince truju pesimizmom kako oni ne bi uopće pomislili da je dostojanstven život prije smrti moguć.

A život je moguć i čovjek je sposoban sebe vidjeti u sadašnjosti, ali i u budućnosti ako preuzme odgovornost za ono što nikada neće biti i ako tom neispunjenom željom koja niti nije njegova vlastita ne utječe negativno na povijest koja onda može rezultirati posljedicama pogubnim za čitavo čovječanstvo. Duhu nije potrebna nikakva materijalna potkrjepa, zdrav i strastven duh čovjeku daje dostojanstvo koje u svojoj srži ima slobodu kao temeljnu ljudsku vrijednost. Dostojanstvo je karakteristika čovjekova karaktera, a sloboda je temeljna vrijednost njegova života, a ne cilj. Cilj je uz pomoću duha razotkrivati prevare koje se dostojanstvu podmeću sa svrhom ukidanja slobode. Čovjek je čovjeku istina! Niti jedna druga istina o čovjeku samome niti o svijetu nije toliko vrijedna kao ona koja u obzir uzima ljudskost kao bazu za svako djelovanje.

Što je to toliko gorko u svijetu danas?

Deset simptoma moralne i intelektualne krize:

1. Slabost, nemoć i bijes zbog osjećaja krivnje prema samome sebi i prema svijetu;

2. Zamjena osjećaja tuge i razočaranja za depresiju;

3. Gnjev s fiziološkim posljedicama (bolesti crijeva, želuca i trbušne šupljine);

4. Nemogućnost ostvarivanja komunikacije sa zajednicom;

5. Prekomjerna količina sadržaja koji se ponavlja i koji ne ostvaruje komunikaciju s primateljima (pojedincima i zajednicom);

6. Nepostojanje autorske odgovornosti za sadržaj koji se ponavlja i koji ne ostvaruje komunikaciju s primateljima (pojedincima i zajednicom);

7. Nemogućnost ostvarivanja komunikacije s umjetničkim djelom;

8. Umjetnost koja je ovisna, nesamostalna, nesigurna i politička;

9. Gubitak interesa za pronalaskom nove forme mišljenja;

10. Zamjena osjećaja tjeskobe za stanje uskrate slobode.

Zašto su utopiji kratke noge? Utopija bi trebala biti stvorena od beskonačnoga niza ponavljajućih povijesnih i društvenih pogrešaka na čije pravo imaju oni koji su svojim poslušnim sudjelovanjem u postojećem sustavu vrijednosti zaslužili da im se dodijele uloge pravednika; oni koji će jednoga danas te iste uloge dodjeljivati nekim novim poslušnicima. Njihov duh je potpuno uništen i oni su figure sustava koji nikada neće predstavljati promjenu jer je temeljen na povijesnim nepravdama, lažima i zabludama.

Kako duh usmjeriti prema razotkrivanju problema?

Deset uzroka moralne i intelektualne krize:

1. Ekonomska neučinkovitost i gospodarska neodrživost demokratskih sustava;

2. Politička djelovanja koja je ne impliciraju društveno i socijalno djelovanje i političke ideje koje izostavljaju slobodu kao temelj za svako pojedinačno i grupno djelovanje;

3. Kapital koji zanemaruje ljudski život kao kapital;

4. Kapital koji ograničava ljudske slobode kao osnovni potencijal kapitala;

5. Usmjeravanje medija i novih tehnologija ka manipulaciji slobodnoga vremena pojedinca i zajednice;

6. Stalni rast i razvoj političkih strategija povijesnoga i društvenoga zaborava (tragična krivnja u kojoj je nepoznat netko kriv za povijesna i društvena zbivanja, ignoriranje uzorka povijesnih i društvenih zbivanja, ponavljanje obrazaca povijesnih i društvenih katastrofa u kojoj je splet nesretnih okolnosti uvijek ključan za postavljanje uvijek iste dijagnoze);

7. “Arhitektura smrti” (trgovački centri) koja za svrhu ima širenje osjećaja besmisla vlastitoga postojanja;

8. “Okovi od papira”- stalno recikliranje kreditnih zaduženja u nove oblike zaduženja s ciljem jačanja ovisnosti pojedinca o sustavu i o drugima ne bi li on u konačnici, uz posredovanje magova- stručnjaka političkih i ekonomskih sustava, razvio odbojnost prema čitavoj zajednici uz sustav vrijednosti koji ga ohrabruje u ovisnosti (uspoređivanje, natjecanje, zavist i zaborav);

9. Sustavno jačanje teističkih vjerovanja koja imaju zadatak privremeno sanirati posljedice očaja pojedinaca na štetu cjelokupne zajednice koja mora težiti ateističkim novom egzistencijalizmu ne bi li preuzela aktivnu ulogu u rješavanju svih simptoma krize;

10. Jačanje postojećih geografskih, povijesnih, društvenih, kulturnih i jezičnih granica sa svrhom stvaranja novih, čvršćih i neprobojnijih koje bi trebale neutralizirati i sanirati kobne posljedice postojećih, a sve s ciljem konačnoga otuđenja i odvajanja pojedinca od zajednice- svijeta kojem pripada.

Ljudski duh treba jačati. Ne treba mijenjati svijet jer nitko ne može i neće promijeniti svijet. I to je dobro jer kada bi ga netko i promijenio od njega ne bi ostalo ništa. Jer svijet je sastavljen od niza laži i prevara koja naš duh mora razotkriti da ne bi bile postale kobne za čovječanstvo i da ne bi moralna i intelektualna kriza potrajala predugo. Svatko može promijeniti svijest koja će našem duhu dati energiju potrebnu za življenje i djelovanje.

Za početak potrebno je svoje glasove skupiti na jednom mjestu, u tišini gdje će oni uspjeti doći do riječi i kada ćemo moći konačno razabrati što nam je činiti. S minimalnim uplivom u politički i društveni sustav kakvoga danas imamo, tek onoliko koliko je potrebno da održimo svoj društveni život aktivnim, moramo stvoriti “prostore sreće” u kojima ćemo s ostalim, sada već razumljiv glasovima, moći razgovarati o daljnjim zahtjevima našega duha. Dotad se primirimo i dajmo snagu našemu individualnom biću da zakorači u novi egzistencijalizam koji nije ovisan niti o jednom izboru jer izbor je napravljen već odavna, izbor je u čovjeku, u njegovom duhu.