Arhiva oznaka: Kristina Plavšić

Kristina Plavšić: Drama kolektivnih ludaka

Uzalud pokušavaš maglama zakrpiti
pukotine svoga života, osuđen na vječitu
ulogu prezrene dvorske lude, na ovoj
truloj pozornici našeg bitisanja. Tjeraju te
da se lucidno osmjehuješ,
nakićen bajkama u kosi, da treperiš poput vjetra naučen da nikada ne postavljaš pitanja i
da na svako njihovo pitanje poslušno klimaš
glavom.
Osjećaš li da ludiš od svih tih praporaca u glavi,
koji tako uporno zveče?
Kada si se poslednji put probudio sa osjećajem
zadovoljstva što dan je pred tobom samo tvoj
i što nisi osuđen da tumaraš memljivim mapama koje su drugi nacrtali za poslušne
marionete poput tebe.
Osmjehuješ se lucidno…
Ti si tek umorni statista na ovoj crvotočnoj pozornici u drami kolektivnih ludaka.
Naučio si svoju ulogu dobro.
Za ništa drugo i nisi…
Dok gvožđem po tebi sipa ova groteskna bajka.

Foto: www.pexels.com

Kristina Plavšić: Žena s bisernim pogledom

Dotakao si mjesečev trag
one večeri kad sam ti poklonila
svoj biserni pogled.
Ptice su zastale u tvojim mislima
i izgradile gnijezdo u tvome srcu
sačinjeno od nade i snova.

Dotakao si mjesečev trag
one večeri kada sam ti poklonila
jedan biserni pogled i
ostavila te na obali
drhtavih nadanja.

Ptice su odavno napustile gnijezdo
ugaslih snova.
Na obali tišine, s večeri, dočekuješ
Mjesec i u očima
nepoznatih žena tražiš bisere
koje sam zauvijek odnijela
skrivene u pogledu, one treperave
večeri kada smo se rastali na
maglovitom raskršću želja i nadanja.

Ilustracija: Ana Ferrer, Durmiendo a la luna

Kristina Plavšić: More u očima nepoznatog gospodina

Naslikaj mi kristalno more u očima.
Jutra bez treptaja vjetra na beskrajnoj pučini. Plavetne zore kojima sam umoran bojio dane u sivoj ravnici. More je moja istina
i moja jedina sudbina, kojoj se uporno vraćam u turobnim, poznim godinama moga postojanja.

Znaš li da su danas sve moje želje
slomljenih krila u kavezu ptica sputana,
da beskućnicima i prosjacima zavidim,
u njihovim koracima su pobjegli od mene svi moji bjegovi i moja lutanja.

Zato mi, molim te u očima naslikaj more!
Osjećam kako već s oblaka padaju po meni
neke tišine, kako na drugu stranu nježno me vuku neke nevidljive niti…
Pitaš da li se plašim pepela i tame, da li za nečim žalim?
Odgovor ne znam ni sam,
al krenuću nekako lakše,
ako u očima sopstveno more
uspijem zauvijek skriti.

Foto: www.pexels,com

Kristina Plavšić: Doručak kod gospođe Magdalene

Po kosi su joj se rojile neke tišteće
melanholije, tog jutra kada je na terasi
kuće koja gleda na sumrak poslužila
doručak slučajnom raznosaču
dobrih vijesti koji joj je maločas pozvonio
na vrata.

Čaj od šipurka poslužio mu je kao ogledalo
iz koga su se presijavale neke rumene
bistrine.

Gospođa Magdalena suzdržano je škiljila
sivim očima odmjeravajući neočekivanog gosta
i šuškavim glasom umjesto šećera, poslužila je
sopstvene sumnje:
„Dobri glasovi su slučajni gosti u ovoj ornuloj
kući, čiji temelji nisu navikli na pomirljive
vijesti i nasmijane ljude. Ovdje su đavoli
odavno kese odriješili i sve što sada vidiš
njihova je svojina.“

Njene oči su bile kao dva uzburkana olujna
mora i uzalud je pokušavao da u njima ugleda
skrivenu iskru nadanja.
Neveselo je shvatio da je pronaći neće.

Gospođa Magdalena, odveć hladna,
na srebrnom poslužavniku iznese mu bajat
kolač od badema i sjede u pletenu stolicu
od pruća koje je nekada davno listalo
na proljetnom vjetru.
„Listalo je i moje srce, onomad, kad su
kaldrme pjevale pod ritmom mojih koraka
i kad su na raskršćima cvjetala nadanja.
Sada je suvo, poput ovog pruća.
Čovjek nije drvo, zapamti dječače,
i ako korijen pusti na jednom mjestu,
to prvi je korak do potonuća. Zato koračaj
i pusti srce da kao misao svemirom leti.
Kreni već jednom, još je toliko šuma
i rijeka koje sad negdje šume,
moraš ih vidjeti…“

Sunce je obojilo dan teškim bojama zlata,
kad je napustio kuću što gleda na sumrak.
Gospođa Magdalena, ostala je na tremu,
kao umorna jesenja ruža. Osvrtao se nekoliko
puta. Učinilo mu se da mu je mahnula ta
čudna starica u haljini od teškog brokata.

Nikada više nije pronašao stazu do kuće,
na koju je onoga dana odvela ga šuma.
Da li je sve bilo samo priviđenje?
Tek s vremena na vrijeme, učini mu se
da prepozna dva uzburkana mora, u očima
slučajnih prolaznika koje susretne
negdje, dok umoran korača
pored dalekog seoskog druma.

Ilustracija: Louise De Hem

Kristina Glušac Plavšić‎: Povratak

Ako jedne neobjašnjivo tihe
večeri konačno odlučiš
prosuti svoje korake ulicama
ovog zabačenog grada,
koji je nekada davno uljuljkivao
tvoje zelene snove,
čije si svodove nekada svojima zvao,
a onda ih olako prodao
za šaku ništavila i laži.
Ako ipak odlučiš prosuti svoje
umorne korake, ovim ulicama
koje su u svojim betonskim venama,
negdje duboko sačuvale odbačene
opiljke onog izgubljenog tebe,
potraži po slijepim drumovima taštine,
slamnati šešir na glavi odvažnog
Čudaka, koji u pjesmi slavi ljubav
i radost, vjetar i rijeku,
koji je stalni mjesečev gost.
Upitaj ga koliko koštaju zlatne tišine
i da li su sve naše sreće u baršun
uvijene tuge, koliko koraka treba
preći da pronađeš spokoj?
Da li su radosti umotane u šarene
celofane ili u poj ptice, koja ti slučajno
sleti na rame?
Kad po sumornim čekaonama malih
provincijskih stanica zauvijek ostane
dio tebe
i kad te svi umorni vozovi uvijek na istu
stanicu uporno budu vraćali,
potraži još samo jednom onog odvažnog
Čudaka, što pod slamnatim šeširom
zauvijek čuva ljeto.
Pitaj ga gdje spavaju svi naši osmijesi
koje izgubimo uz put,
da l ona daleka žena
još uvijek pripada tebi?
I zaplači – od tuge il sreće,
sasvim je svejedno,
kad na raskršću umoran shvatiš
– svi drumovi i staze, jedino i postoje
da bi se jednoga dana
ponovo vratio sebi.

Foto: Kristina Glušac Plavšić

Kristina Plavšić: Zalutali brodovi

Šaputala sam neku pjesmu
o konju u samrtnom ropcu,
što dušu predaje šumi.

Posmatrao me je stranac
sa ožiljkom na desnoj obrvi
i pernatim glasom
nesrećnog anđela.

Moja pjesma šapatom je
zastajala u strančevoj kosi
i od nje su se razgranale
njegove napukle misli:

„Neminovnosti nam
uvijek dolaze na vrata
i nema tog ključa,
koji može da nas zaštiti
od susreta sa njima“

Pjevušila sam šapatom
neku zaboravljenu pjesmu.

Stranac sa ožiljkom
na desnoj obrvi
i pernatim glasom
nesrećnog anđela,
odlazeći prema nevidljivoj
pučini, u pjesmu mi je upleo
svežnjeve gorčine.

Šapućem onu zaboravljenu
pjesmu, iz koje cvjetaju gorki
plodovi.

Zašuštaće negdje pored njega,
sve moje prognane misli,
kad u snove mu dođu
zalutali papirni brodovi.

Kristina Plavšić: Činjarica

Njegovala je neobične priče u uspavanim predgrađima navika. Kao dragocjeno sjemenje, koje će procvjetati kada ga ogrije nečiji topli pogled, ona je sijala riječi. Govorilo se da džepovima kaputa, umjesto svilenih maramica, uredno složene nosi rime i slova i da za svakoga prolaznika kome se usput osmjehne, već unaprijed ima spremnu lijepu riječ, ubranu sa drveta koje je gajila u vrtu iza kuće.
Šaputalo se da je alhemičarka, koja je pripitomila zvijezde i da svake večeri kupa Mjesec u činiji od zlata, da pod oronulim orahovim stablom u vedrim ljetnim noćima s vješticama ispija čaj. Govorili su da je pod pernatim jastukom uspavala čuvarkuće zmije i da im šapuće priče prije spavanja. Da je po krvi i Vesni i Morani sestra i da se nikada ne zna čija će se sjenka u njoj probuditi.
A ona je riječima slikala svoje vidike. Umivala Suncem rime i slogove. Pažljivo ih slagala u papirne stogove. Kao svečane haljine, oblačila se u paučaste tišine, potpuno oslobođena ljudskog bremena taštine.
I samo je njegovala neobične priče u uspavanim predgrađima navika.

*Slovenska mitologija Činjarice opisuje kao djevojke i žene koje su vladale magijom.

Foto: