Arhiva oznaka: Kristina Plavšić

Kristina Plavšić: Svečani prijem na dvoru Slijepoga Kralja

Čak i u trenutku kada je došao na prijesto, Slijepi Kralj zbog svog hendikepa nije bio najbolji kandidat za vođu ovog malenog kraljevstva na kraju svijeta, ali njegovo sljepilo se širilo kao epidemija, pa je i većina podanika u ovom kraljevstvu bila slabovidna ili potpuno slijepa. Tako je Slijepi Kralj sa prepoznatljivim bijelim štapom u desnoj ruci i cijelom svitom podanika oslabljenog vida i otupjelih čula, već duže vremena vladao tim malim zaboravljenim kraljevstvom u kome je vrijeme već odavno stalo. Časovnici su već odavno pokazivali minut do dvanaest, ali slijepcima u velikoj kuli od karata to nije mnogo značilo, oni ionako ništa nisu vidjeli (ili su se pravili da ne vide, da ne odudaraju od većine).
Tog dana Slijepi Kralj je priređivao veliki prijem u čast samoga sebe i svi koji su željeli da budu dio velikog događaja, morali su da udovolje ukusu prvog među istima. Najbliži Kraljevi saradnici već od ranog jutra bili su u velikom poslu, jer trebalo je obezbijediti sve potrebne uslove da do večeri kada prijem počne sve besprijekorno funkcioniše.
Prvi zadatak je dobio vratar na dvoru Slijepoga Kralja – pod hitno zatvoriti sva krila na prozorima koji gledaju na ulicu. Ona gladna rulja koja u zakrpanim kaputima i otrcanim cipelama prolazi ispred palate ni u kom slučaju ne smije kvariti pogled kroz prozor onima kojima vid još uvijek nije do kraja uništen, a postojala je mogućnost i da poneki nezadovoljni glas sa ulice dospije u svačenu salu u kojoj će prijem biti održan – zašto rizikovati da nam propalice pokvare raspoloženje.“ Da su išta vrijedili i oni bi danas bili među nama“, razmišljao je razroki vratar dok je vrijedno zatvarao svako krilo na prozorima palate. „Dobro je! Sad je pomrčina još veća. Da može da je vidi Kralj bi bio zadovoljan, ali on već odavno ne vidi takve stvari, mi smo tu da mislimo i radimo za njega.“ Razmišljao je portir popravljajući svoje sjajno plavo odijelo.
Oko Kralja su se već od ranoga jutra užurbano vrzmali njegovi najbliži saradnici. Pomagali su mu u odabiru svečanog plašta, koji će istaknuiti sve njegove muževne crte, pa da te večeri zablista u svom najboljem izdanju. Čovjek U Uskim Pantalonama je odlučnim glasom izdavao naređenja, nastojeći da ni jedna naredba ne ostane neizvršena. Ipak je on bio prvi paž u ovom kraljevstvu i Kraljeva desna ruka, ona koja je često pokretala bijeli štap. Obučen po poslednjoj modi, pokušavajući sakriti nelagodu koju su mu izazivale preuske pantalone, krišom je izvlačio firmirane gaće iz pozadine, kiselo se smješkajući ostalim saradnicima. Do njega je stajao Veliki Mudrac, onaj koji je za sirotog Kralja pisao sve govore i već godinama pokušavao od Kralja načiniti pristojnog govornika, onog koji će dok drži govor sastaviti bar dvije proste, smislene rečenice. U poslednje vrijeme Veliki Mudrac se sve češće skrivao i krišom ispijao loše razvodnjeno vino, jer je postajao svjestan kako je on siroti Sizif na ovome dvoru i kako je njegov posao vječan i beskonačan, a ne daje nikakve rezultate: Kralj nije bio naročit govornik. Više je volio slušati druge kako govore – sve najbolje o Njegovom Kraljevskom Veličanstvu.
Čovjek U Uskim Pantalonama pozvao je Dugokosu Gospođicu Prazne Glave, zaduženu da svojim šarmom i ljepotom dočeka i pozdravi uvažene goste na svečanom prijemu. Sa njom su imali poseban problem koji su još uvijek uspijevali sakriti od stranaca: glava joj je bila toliko šuplja da je Dugokosa Praznoglava Gospođica neprekidnio lebdjela u vazduhu otrovana sopstvenim egom. Zbog toga su joj u džepove kaputa stavljali kamenje da je drži na zemlji. Ne mari, šta je glupost kada ima tako sladak i umiljat glasić, a i noge su joj prilično duge. Bitno je da zna čitati, a za tekst će se pobrinuti Veliki Mudrac, samo treba skloniti vino od njega.
Svečana dvorana uskoro se počela puniti. Na prijestolju je sjedio Kralj i unjkavim glasom i mlitavim stiskom ruke pozdravljao je pridošlice: uvažene poslovne ljude, zemljoposjednike i njihove debele supruge koje su samo za ovu priliku na izvještačene trajne nabile šešire, i time svojim izgledom upotpunile ovu grotesknu sliku. Jedni za drugima nizali su se gosti – žandarmi u svojim sjajnim uniformama, čiji ego je ulazio u prostoriju i prije njih samih, doktori i profesori ukočenog držanja i naduvanih grudi; ljudi koji su se bavili nepostojećim sportom u ovoj malenoj kraljevini na kraju svijeta; predstavnici kulture, čije glave su se neprekidno klatile napred – nazad, napred – nazad, već odavno navilke da potvrđuju svaku riječ izašlu iz usta Slijepoga Kralja. Balerine, koje su služile da samo ukrase kulisu su ponizno zauzele svoje mjesto. Znale su one da njihove s mukom spremljene tačke nikoga ne interesuju i da ih niko ne razumije, ali bile su tu da poprave sliku i ugled ove velike zabave. Tu su bile i akrobate dovedene iz daleka, slikari i umjetnici, koji su se vrzmali po uglovima velike dvorane, pokušavajući sakriti neugodnost.
Veliki Kralj je čuo svu tu gužvu i veselo larmanje ove poltronske svite.
Veliki Kralj ih nije vidio, ali čuo je glasove koji su mu klicali.
Veliki Kralj je bio zadovoljan. Dobar je on vladar. Znao je on to od trenutka kada se popeo na prijesto.
Iznenada, iza jednog jedinog, slučajno zaboravljeno zatvorenog prozorskog okna, do uvaženog društva na prijemu doprije žamor sa ulice. Čovjek U Uskim Pantalonama pogleda kroz prozor. Ljudi U Zakrpljenim Kaputima umorno su se kretali ulicom noseći prazne cekere.
„Da im bacimo ostatke večere?“ šapatom upita Kralja.
„Ne!!! Nisu još dovoljno gladni!“ bijesno odbrusi Njegovo Kraljevsko Veličanstvo.
„Ostatke baci psima!“

Kristina Plavšić: Plima

Kad ušetam u tvoje jutro
kao gorčina, koju si davno
zaboravio, još onoga septembra
na nekom oronulom autobuskom
stajalištu, na mjestu sa kog si skliznuo
iz bivšeg života u neke nove svjetove.

Kad ušetam u tvoje jutro,
da li će u tebi načas da se
rasprsnu sva ona nedostajanja od
kojih si uporno bježao, u godinama
kad si se ogledao u vodama mutnih
rijeka, gdje si u ljuskama riba
tražio daleke odbljeske srebra i
borama plaćao olako prodane kalendare.

Lako se razmetati danima i odbacivati ih
kao oblutke, dok te još ljeto miluje po
Kosi… Teško je onda kad dođu snjegovi…

Kad negdje tamo, na kraju svijeta
bosonoga ušetam u tvoje jutro,
biće decembar, mirisaće zima,
a ti od magle me vidjeti nećeš,
kad u sobu ti slučajno
tog jutra svratim,
kao tišina i kao plima.

Foto: www.pexels.com

Kristina Plavšić: Kurjaci

Sa ledenim pogledom plemkinje, čije
imanje su odavno ogolile godine,
naučila sam na prekratke rđave lance
predaje, kao sićušne pse vezivati svoje
vlastite nesreće.
Ukroćene tuge su mirne, ako se redovno
hrane ravnodušnošću.

Ponekad naiđeš kao misao, kao neobičan
oblak koji se pojavi na nebu iznad moga
zatvorenog prozora, ovakvih sipljivih,
zimskih dana, kada proljetni vjetar budi
uspavano sjeme melanholije u nama.

Uspavani psi mojih pokopanih ličnih
nesreća, nakratko se uznemire i zareže
glasovima kurjaka…
Zatalasa se sve u meni, kao nebo u ovo
sipljivo zimsko predvečerje, koje u sebi nosi
tragove nekih umrlih proljeća.
Da li sam i ja umrla s njima?

Iza mog zatvorenog prozora, ovog sumornog
predvečerja, kao oronula starica
prolazi zima…
Moje lice, sa balzamovanom ljepotom sirote
kraljice, uramljeno u okvire navike, još onoga
septembra kada si zauvijek otišao,
smiješi se lucidnim osmijehom prezira sa
zidova prekrivenih paučinom i starih
porodičnih vitrina.
Ponekad naiđeš kao misao, kao sjećanje
na nešto što jedino bilo je samo
moje… Preteški su olovni oblaci iznad ove
ledene sobe.
Da probude vezane kurjake,
zime izgleda jedino i postoje…

Sa ledenim pogledom plemkinje, u blatu ću
i noćas sahraniti sve ono što nekad je
bilo moje i po navici, ponovo ukrotiću sve svoje
skrivene tuge.
I plemkinje, kao ostanu same sa
sobom, nježne su, krhke i gole
i one su iza plašta
hladnoće ipak nečije sluge…

I opet kad nepozvani doplove u moj dan
izdaleka, neki oblaci, nemirni i ćudljivi
kao nebesko more, prepozaću u svom
pogledu, skrivenu nijansu tvog prisustva,
ko daleki odraz usnule tmine.

Zimski su dani kao nezreli plodovi prepuni
gorčine, a tuge tek akvareli, koje i ovog
predvečerja, nošeni olujnim vjetrom,
oblaci iza mog prozora, svojim sivilom boje.

Foto: www.pexels.com

Kristina Plavšić: Led

I ove noći poslužićeš me bajatim riječima
i pogledom gladnoga kurjaka,
koji se rasipa smjelošću da me opijenu i obnaženu pred sopstvenošću,
umornu i blijedu Kraljicu trivijalnosti,
zauvijek otrgne iz postelje Trefovog Kralja
u čijim sam očima odavno okopnila poput aprilskih snjegova.
Rasporićeš tim zlatnim jezikom pernate jastuke
u koje sam krijući od drugih skrivala svoje
nespokoje.
Oh, plašim se krikova tih pernatih
bijelih ptica, kad puštene na slobodu progovore
mojim nemirima.

I ove noći poslužićeš me ustajalom kišnicom iz
mrtvoga bunara tvojih promašaja.
Ja ispiću sve što mi sipaš u ovu maglovitu čašu od nadanja, sav pelin i med…
I potonuću u nju čim započneš priču o nama…
Kad najviše te poželim, zgaziću sopstveno srce
i umrijeti u sebi…
Sa srcem ili bez njega, kraljica mora uz kralja.
Noćas je tako hladno…
Da l` to se snjegovi bijele ili je svemir po meni prosuo srebrni led?

Foto: www.pexels.com

Kristina Plavšić: Pismo u očima crne ptice

Kad rasprsne se jesen bojama po pustim poljima tišine koja smo pretrčavali u par koraka, onda kada smo mladost zadjevenu nosili u šeširima,
kada smo se smijali prkoseći olujama koje su nas gledale u lice,
potražiću na pustopoljini jednu crnu pticu. Znam da ćeš je poslati iz daljine,
da mi u šuškavim krilima donese priču o tvome životu,
koga si negdje tamo,
sa druge strane ravnice podijelio sa vjetrom i putujućim glumačkim družinama koje su te prihvatile kao bludnog brata.
Nisi se smijao često…
Zavezao si smjehove kao bijesne pse na lance prezira i ravnodušnosti prema životu.
Pjevao si pijane pjesme ženama koje su ti se nudile za par čežnjivih pogleda i malo sladunjave poezije.
Uzalud si pokušavao da u njihovim svilenim posteljama pripitomiš ljubav.
Ljubav je ptica koja ne opstaje u kavezu od zlata i čija krila rastu samo dok ih miluje nebo.
Izgubili smo se davno u ovoj maglovitoj ravnici samoća.
Ovdje samoće cvjetaju kao jesenje ruže i mirišu tako teško…
Mirišu na mladost i jednu zelenu rijeku što je tekla ispod roditeljskog prozora, koja je zauvijek odnijela onu crvenu boju neba što donosi jutarnje kiše.
Kada na pustopoljini ugledam umornu crnu pticu, u očima ću joj pročitati tvoju poruku, ko vjerna žena pismo dalekog ratnika ( najljepša pisma jedino u očima pročitati se daju )
Naučićeš u očima slučajnih prolaznika u svome burnom životu, prepoznati moje odgovore,
skrivene poput brodova u boci što čekaju neko svoje prostrano, nemirno more.

Foto: www.pexels.com

Kristina Plavšić: Drama kolektivnih ludaka

Uzalud pokušavaš maglama zakrpiti
pukotine svoga života, osuđen na vječitu
ulogu prezrene dvorske lude, na ovoj
truloj pozornici našeg bitisanja. Tjeraju te
da se lucidno osmjehuješ,
nakićen bajkama u kosi, da treperiš poput vjetra naučen da nikada ne postavljaš pitanja i
da na svako njihovo pitanje poslušno klimaš
glavom.
Osjećaš li da ludiš od svih tih praporaca u glavi,
koji tako uporno zveče?
Kada si se poslednji put probudio sa osjećajem
zadovoljstva što dan je pred tobom samo tvoj
i što nisi osuđen da tumaraš memljivim mapama koje su drugi nacrtali za poslušne
marionete poput tebe.
Osmjehuješ se lucidno…
Ti si tek umorni statista na ovoj crvotočnoj pozornici u drami kolektivnih ludaka.
Naučio si svoju ulogu dobro.
Za ništa drugo i nisi…
Dok gvožđem po tebi sipa ova groteskna bajka.

Foto: www.pexels.com

Kristina Plavšić: Žena s bisernim pogledom

Dotakao si mjesečev trag
one večeri kad sam ti poklonila
svoj biserni pogled.
Ptice su zastale u tvojim mislima
i izgradile gnijezdo u tvome srcu
sačinjeno od nade i snova.

Dotakao si mjesečev trag
one večeri kada sam ti poklonila
jedan biserni pogled i
ostavila te na obali
drhtavih nadanja.

Ptice su odavno napustile gnijezdo
ugaslih snova.
Na obali tišine, s večeri, dočekuješ
Mjesec i u očima
nepoznatih žena tražiš bisere
koje sam zauvijek odnijela
skrivene u pogledu, one treperave
večeri kada smo se rastali na
maglovitom raskršću želja i nadanja.

Ilustracija: Ana Ferrer, Durmiendo a la luna