Arhiva oznaka: koronavirus

Ivan Molek: Simptomi i interpretacije u vremenima velikih pošasti

“Trebala nam je korona pa da stvari počnu dolaziti na svoje mjesto”, s izrazom istjerane pravde govori susjeda. Učinak masovne zaraze proteže se s opustjelih gradskih ulica i redova ispred apoteka i mesnica sve do ovakvih razmišljanja. Susjeda s mužem redovito odlazi na misu u obližnju crkvu, a sada do daljnjega to više neće smjeti. Dok govori ima u vidu incident ovih dana u našoj ulici. Prekoračenje ovlasti, bahatost vlasti. Navodno se netko iz susjedstva verbalno zakačio s prometnim redarstvenikom pa je taj počeo naplaćivati kazne za nepropisno parkiranje. Nikada prije kazne nisu bile podizane jer parkiranja zapravo nisu ni bila nepropisna. Kazne su ipak počele stizati, nekima i po nekoliko puta. U susjedstvu je zato bilo organizirano prikupljanje potpisa na peticiji gradskim vlastima pa se prometni redarstvenik, događa se i to, morao povući. Izgleda, međutim, da susjeda ima u vidu još nešto. Istjerana pravda iznimka je, a ne pravilo, i do nje ne dolazi bez uplitanja više instancije. Trebala nam je takva intervencija pa da prometni redarstvenik prestane provoditi samovolju? Između redova pojačane potrebe ovih dana za komunikacijom otvara se put interpretaciji da koronavirus nije ništa drugo negoli kazna s neba. Ljudi su postali iskvareni, prestali su biti bogobojazni. Kada bi tako bilo, što su to onda skrivili oni koji zbog pandemije sada više ne smiju na misu? Kako to da ni prostor što se obično smatra nepovredivim ne ostaje pošteđen? (Prizor utočišta unutar crkvenog zdanja koje postaje bezizlazna klopka i mjesto pokolja civila s početnih stranica Božanske dječice T. Gromače još jedno je podsjećanje na tu ideju.)

Otežano disanje jedan je od simptoma koronavirusa, znakova kako se ova bolest manifestira. Zato i nabava dodatnih respiratora po bolnicama. Ali ono je simptom i npr. kardiovaskularnog poremećaja – u prvom redu nikotin, kao i vrijeme za knjigom i računalom umjesto zdravih fizičkih aktivnosti. Klinički opis simptoma razlikuje se, međutim, od iskustva zdravstvenog poremećaja. Semiotika ne prestaje svraćati pozornost na to da znak (simptom, simbol, ikona …) nije što i “sama stvar”, iako na semiotičku svijest, oblik misaonog “zdravlja”, sami semiotičari imaju slab utjecaj, često nepravodoban. Otežano disanje, barem u slučaju poremećaja u cirkulaciji krvi i opskrbe organa kisikom, nije isto što i gušenje. Neki ga liječnici opisuju kao “plitko disanje” koje se pogledu izvana otkriva kao snažno, ubrzano i nekontrolirano nadimanje prsnog koša. Protječe bez iskolačenih očiju, karakterističnih za gušenje. Zanimljivo je da u medijskoj slici koronavirusa izostaje savjet što činiti kada dožive otežano disanje a liječnika nema u blizini. Iskustvo govori da se privremen blagotvoran učinak postiže spuštanjem temperature tijela, izlaskom na svježi zrak i umivanje hladnom vodom. U ponekim izdanjima “liječnika u kući” s polica privatne biblioteke nema nikakvog naputka u tome smislu, a naputci pronađeni pretraživanjem po internetu toliko se međusobno razlikuju da više zbunjuju nego što pomažu. U noćnim satima tijelo bi spavalo, a glava se istodobno muči hoće li doživjeti jutro. Htjelo bi u krevet, ali tamo se s leđa samo pojačava pritisak na pluća. Vrijeme krize je vrijeme odluka, a pred oboljelim odluke se samo redaju. Ostati kod kuće ili otići do ambulante? Svojim autom, javnim prijevozom, taksijem, kolima hitne pomoći? U kojem trenutku obavijestiti svojeg poslodavca? Što od rublja i higijenskog pribora ponijeti sa sobom? Ponijeti laptop ili knjige (i koje)? Redaju se isto kako i pitanja. Što znači zapravo samoizolacija i što je to bolnički režim? U danima dok koronavirus još nije poprimio razmjere pandemije, strogi bolnički režim je već otvarao put navodnoj samovolji pacijenata. Tretirajući pandemiju na razini jezične komunikacije kao da je posrijedi obična gripa, pacijenti su bili ohrabrivani ponašati se kao u svakodnevnom životu, povoditi se za običnim potrebama i željama, npr. htjeti napustiti svoj odjel i otići do automata za kavu. Da ne bi bilo zabune: prizori pljeskanja s prozora i balkona upućenog medicinskom osoblju nisu bez razloga, iako su zabilježeni televizijskim kamerama pa stoga odličan materijal za političku propagandu. Naturalistički prizori s odjela hitne pomoći (nerado si teretim ulogu svjedoka vremena dok je koronavirus tek činio prve korake izvan Hubei provincije) vidljivi su i golim okom – u vremenu od desetak sati, jedni u hropcima traže čašu vode, drugi panično skidaju s lica maske respiratora jer osjećaju da se sada još snažnije guše, treći prestrašeno promatraju svoje tijelo prikopčano na uređaje, četvrti pod utjecajem alkohola podižu glas, prijete i silom bi pobjegli prije otpusnog pisma, peti se ne ustežu od milovanja među preponama … a svakome bi od njih trebalo utvrditi dijagnozu, pripremiti za liječenje pa i primiriti. 

Jedno ne bi trebalo previdjeti: potrebno je razlikovati simptome i interpretacije te unaprijed računati  na “sukob interpretacija” (P. Ricoeur). Netko je sklon put do ozdravljenja tražiti u empatiji medicinskog osoblja, drugi, nasuprot tome, u svijesti da je tek naizgled bešćutan odnos prema onima izloženima bolnim trpljenju profesionalan odnos, uvjet ozdravljenja. Ne bi trebalo, zapravo, previdjeti pri tome da ponašati se profesionalno znači ne jednom ponašati se – ima u njemačkom ta lijepa riječ koja nije nepoznata ni u ovim krajevima – poput fachidiota, onoga tko zna (naizgled?) samo svoju struku i samo njezine interese štiti. Što semiotička svijest u ovim slučajevima može jest upozoravati da činovi označavanja, upotrebe jezika, nisu neutralni. Ako postoji nešto što se naziva realnim sektorom, postoji li onda i nekakav nerealan sektor? Za zdravstveni sustav i vjerske zajednice, a oni nisu jedini, mjesta bi u tako razumljenom realnom sektoru bilo samo kada i gdje oni prestanu “trošiti” novce i počnu ih “proizvoditi”. Ako je tržište nešto realno, zašto onda njegovi zastupnici tako često pribjegavaju mistici nevidljive ruke, nekakvog nedokučivog “organa bez tijela”? Ako netko može izjaviti (a ne tek kazati) “mi plaćamo njih (a ne oni nas)” te pri tome ostati živ, onda je tu prije riječ o bahatosti nego o ekonomiji. Na koncu, ali ne stoga ništa manje važno: izgleda da je politika djelatnost pošteđena od toga da joj se na čelnim mjestima nalaze fahidioti. S kojim zrncem soli u glavi, nekadašnji KUD Idijoti (upravo tako: idijoti) svojedobno su ponudili interpretaciju koja ovih dana nalazi odjeka, kao da je citat s “dobro obaviještenog izvora”, i kod nekih voditelja televizijskih informativnih emisija: glupost je neuništiva! Sarkazam kao oblik mentalnog “zdravlja”. Za razliku od toga, jedan je visokopozicionirani političar, bez ikakvog sarkazma ili ironije, za one koji povodom koronavirusa “zlonamjerno šire paniku” glatko ustvrdio: “Ti ljudi su idioti”. I tom interpretacijom dao svoj osobni doprinos svijesti da su takve zle namjere podložne sankcijama.

Nakon što je 1945. bila okončana velika ratna pošast I. Andriću je objavljen roman Na Drini ćuprija. Tamo se pored Mehmedpaše Sokolovića, vezira koji je dao kod Višegrada podignuti most preko rijeke Drine, pojavljuje i Rade Neimar. Gradnju mosta ometala je vila brodarica i “noću rušila ono što je danju sagrađeno”. Neimar je s pravom zaslužio svoje ime Graditelja nakon što je poslušao glas neke više, neljudske instancije:

… “nešto” je progovorilo iz vode i savetovalo Radu Neimaru da nađe dvoje nejake dece, blizanadi, brata i sestru, Stoju i Ostoju po imenu, i da ih uzida u srednje stubove mosta. Odmah je počelo traženje takve dece po celoj Bosni. Obećana je nagrada onome ko ih nađe i dovede. Najposle su sejmeni pronašli u jednom udaljenom selu dvoje blizanadi, pri sisi, i oteli ih silom vezirove vlasti; ali kad su ih poveli, majka nije htela da se odvoji od njih, nego je kukajući i plačući, neosetljiva za psovke i udarce, posrtala za njima sve do Višegrada. […] Decu su uzidali jer druge nije moglo biti, ali Neimar se, kako kažu, sažalio i ostavio na stubovima otvore kroz koje je nesrećna majka mogla da doji svoju žrtvovanu decu. […] Kao spomen na to, već stotinama godina teče iz zidina majčino mleko. To su oni beli, tanki mlazevi što u određeno doba godine cure iz besprekornih sastavaka, i vidi im se neizbrisiv trag na kamenu.

Alegorijska interpretacija je ona kod koje treba sve, a ne samo pojedine riječi kao kod metafore,  razumjeti u prenesenom značenju. Takva interpretacija u vili brodarici vidi nevidljivu ruku, u Neimarovim otvorima na stupovima mosta otežano disanje (a ne gušenje), u žrtvovanim blizancima one podlegle bolesti, u majčinom mlijeku neokužen zrak i nastavak života. Da alegorijska interpretacija iziskuje nemalo vještini postaje ovdje uočljivo u građenju slike cjeline – ruka koja “dvoje blizanadi, pri sisi” ugrađuje u supove mosta nije nevidljiva ruka vile brodarice, figure sazdane od glasa, nego ljudska ruka. Nije čak ni Neimarova, ruka Graditelja. Ona ostaje čista, čin žrtvovanja odradili su anonimni nižepozicionirani, sejmeni. A simptom da je s gradnjom mosta nešto pošlo naopako otvara put dvjema interpretacijama. Jedna govori da najviša instancija uživa pravo na nekažnjivost jer ostaje ljudskoj ruci nedostižna. Druga, da čak ni najviša instancija nije izuzeta od one svojevrsne sankcije koja se obično naziva politička odgovornost ili neopoziva ostavka.

“Ništa, doista, nije racionalnije, ili barem ne polaže zahtjev za racionalnosti, negoli pojam kazne”, tvrdi Ricoeur u svojoj “interpretaciji mita kazne” iz Sukoba interpretacija (1969). Uzmimo jedno vrijedno zapažanje povodom tekuće pošasti radi preglednosti takvog sukoba: “Poznata je nesklonost ljudi da vjeruju vlastitim očima kada znaju da su nadgledani”. Zvuči kao da upozorava na moć osjetila kao mosta između ja i svijeta što okružuje to ja te da “zdrava” osjetila ne lažu. Problem je međutim neovisan o istini i laganju. S ovim trenutačnim iskustvom, za vrijeme prije izbijanja pandemije na pitanje “Kako se osjećaš?” odgovor bi vjerojatno glasio “Živi se”, a sada, pod dojmom da se smrt približava svakom brže negoli ranije, “Živim!”. Ono “trebala nam je korona” ne vrijedi jedino za drugoga, za onoga tko je napravio nekakav prekršaj, vrijedi i za ja: tek sada punim plućima dišem. Život možda jest najviša vrijednost, ali “živi se” i “živim” nisu isto. Oni postaju jedno u, kaže Ricoeur, mitu kazne (ili mitu grijeha). To jedno ipak poznaje razliku: “Forma pripovijedanja [tako često spominjani ‘narativ’ u javnom govoru] ovdje je samo izvanjska forma unutarnje forme, koja je zakon”. Tek u takvom okviru viša i niža vrijednost, “živim” i “živi se”, simptomi su istog. Ili “istog”. Pojam zakona nije dalek u upozorenju koje višu vrijednost pridaje moći osjetila nadgledanih a manju moći osjetila nadgledatelja. Nije dalek ni u tvrdnji da nam je trebala pošast ovakvih razmjera. To ne znači međutim da svojevrsno pravo na nekažnjivost nalaze u istoj instanciji.

Pandemija će prije ili kasnije proći. Utvrdit će se i broj žrtava. Malo je, međutim, vjerojatno hoće li se utvrditi utjecaj interpretacije da su ovakvi događaji kazna s neba. Prije ili kasnije na red će doći pitanje nisu li se, ne nužno u cjelini, ali ne bez udjela politike manjeg zla, cijene koju valja platiti kako bi se očuvala neka vrijednost, više instancije u jednom trenutku počele ponašati poput onog prometnog redarstvenika s početka ove (pri)povijesti koji je odjednom počeo provoditi samovolju. Ne bi to bio presedan u povijesti. Deleuze i Guattari su npr. na početnim stranicama svojeg Anti-Edipa (1973) ustvrdili: “S psihoanalizom je kao i s Oktobarskom revolucijom: ne zna se kada su stvari krenule naopako”. Izvještaji o kršenju samoizolacije i najave mjera oporavka sugeriraju da bi u pojedinim slučajevima tome moglo biti tako. Ako je ovo što trenutačno doživljavamo doista kazna s neba, onda i semiotika i medicinska znanost slobodno mogu zaključati svoje butige. Možda interpretacija neće ni tražiti ni očekivati tako drastičan potez, još manje nejake za žrtvovanje (koje se uostalom već dogodilo), ali moglo bi joj goditi da se u njezin diskurz, kao kakav zgodan detalj za mudre glave, presele poneki termini iz tih dvaju diskurza. Izgubljenost u svakodnevnom životu sada već pošteđenom velikih pošasti sasvim je, ici-bas (S. Mallarmé), ovdje dolje, dovoljna “kazna”. 

Foto: pexels.com