Arhiva oznaka: književnost

Moguća misija: Učiniti što više književnosti dostupne na engleskom

Razgovor s Terrom Chapek o prevođenju malih književnosti na engleski i još ponekoj tajni američkog i hrvatskog izdavaštva iz prve ruke

Razgovarao: Milan Zagorac

Terra Chapek i ja vodimo ovaj razgovor već nekoliko mjeseci, s manjim prekidima pa ponovnim uspostavljanjima veze na daljinu, gotovo kao „ground control to major Tom“… No to je posve uobičajeno u virtualnom svijetu, uz onaj nezaobilazni „hej, pa mi se ionako znamo“ kada se nekom prilikom negdje na svijetu zaista i sretnemo. I na kraju smo se sreli „pored žute crkve“, ovoga ljeta, u Lovranu, nakon što smo se tjednima mimoilazili po Srednjoj Europi: preko Beča, Praga, Budimpešte, do Zagreba i Rijeke, gotovo kao u filmu „Before Sunrise“, samo manje melodramatično: ovdje smo Terra i ja tek mijenjali uloge urednika, vodiča, putopisaca i imaginarnih kartografa…  

No, pustimo sada na stranu impresije koje prate profesionalne razgovore – na kraju intervju nismo „odradili“ na toj ljetnoj lovranskoj kavi, već opet u virtualnom prostoru, odakle se Portland i Rijeka čine kao neposredno susjedstvo, osim što nas dijeli 9 vremenskih zona i, naravno, dva posve različita svijeta, onaj američkog sjeverozapada i ovaj naš, Srednje Europe na rubu Zapada.

Terra je, ukratko, urednica i novinarka iz Portlanda u Oregonu u Sjedinjenim Državama, pokretačica mrežnog časopisa za književnost Underpass „s pričama iz cijeloga svijeta“, kako stoji u njegovu podnaslovu, osoba koja je izuzetno dobro upoznata s Europom, a svakako bih istakao i zaljubljenica u nešto što je iz američke perspektive zaista malo „izvan struje“ i većini nepoznato – književnost i izdavaštvo na našim, za američke prilike manje ili više posve nepoznatim jezicima. Osim hrvatske, do sada je u svojem časopisu objavila moldovske i uzbekistanske autore (i ruske, naravno, ali oni su ipak poznatiji!), a posve sam siguran da je u pripremi još nešto iz ovih naših srednjo- i istočnoeuropskih prostora (upravo je otvoren natječaj za druge male slavenske jezike koji su, po njezinoj izjavi, „marginalizirani u anglofonom izdavaštvu“). Nakon četvrtog posjeta Hrvatskoj u kojoj je svojevremeno provela dovoljno vremena da se upozna s našim specifičnostima, te već uspostavljenih veza s hrvatskim autorima, urednicima i prevoditeljima, Terra je svakako kvalificiran sugovornik kada se razgovara o prednostima i nedostacima stanja u našem izdavaštvu. Upravo stoga što je njezina namjera afirmiranja književnosti malih jezika u Americi ona „ponuda koja se ne odbija“, vjerujem da ćemo ubrzo svjedočiti novim mrežnim objavama domaćih autora „preko Atlantika“, što je samo po sebi izuzetno vrijedno pažnje. No, o učincima ovoga rada kao i novim očekivanjima, siguran sam, porazgovarat ćemo u uzvratnom posjetu Portlandu. Uvjeren sam da će biti gotovo beskrajno puno toga o čemu bismo mogli razgovarati. Pa makar razgovor završili i online…

M.Z.: Dugo smo razgovarali o književnosti i hrvatskoj književnosti pa mislim da ne moram posebno napominjati da si s njom dobro upoznata. No, pitao bih te kako hrvatsku književnost vidiš u kontekstu europske književnosti—koje su sličnosti i razlike?

T.C.: Hrvatsku književnost upoznala sam kao pisac, čitatelj, urednik, izdavač, putnik, entuzijast—ne kao kritičar ili netko iz akademske zajednice. Nisam pročitala dovoljno da bih se smatrala stručnjakom. Imam dovoljno iskustva da mogu reći kako postoji aktivna, nadarena književna zajednica i uočiti u onome što sam pročitala zajedničke crte u utjecajima i stilu, no ni približno dovoljno za izvođenje zaključaka o prirodi hrvatske književnosti u cijelosti. Na neki način, upravo je to dio motivacije koja pokreće Underpass—učiniti što više materijala dostupnim u prijevodu. Kako ćemo drukčije kao anglofoni čitatelji stvoriti ispravan dojam o hrvatskoj književnosti? Na raspolaganju nam je samo šačica autora koji su prevođeni iz raznih razloga—ne nužno zbog pisanja, pa čak ni zbog važnosti za nacionalnu književnost.

Imam dovoljno iskustva da mogu reći kako postoji aktivna, nadarena književna zajednica i uočiti u onome što sam pročitala zajedničke crte u utjecajima i stilu, no ni približno dovoljno za izvođenje zaključaka o prirodi hrvatske književnosti u cijelosti. Na neki način, upravo je to dio motivacije koja pokreće Underpass—učiniti što više materijala dostupnim u prijevodu. Kako ćemo drukčije kao anglofoni čitatelji stvoriti ispravan dojam o hrvatskoj književnosti?

 M.Z.: Razgovarali smo također i o izdavaštvu pa znam da si svjesna neobične situacije hrvatske književnosti i izdavaštva—malih naklada, slabe prodaje, velikog udjela državnog financiranja. Misliš li da javno financiranje olakšava ili, baš naprotiv, otežava situaciju? Imaš li ikakve sugestije o tome kako to poboljšati?

T.C.: Neki od problema hrvatske književnosti ne razlikuju se od problema s kojima se pisci i izdavači susreću svugdje. U Sjedinjenim Američkim Državama je vrlo, vrlo teško živjeti od spisateljstva, a mislim da to vrijedi i za bilo koje drugo mjesto tijekom većeg dijela povijesti. Je li 2017. teže? Rekla bih da je danas općenito teže zaraditi za život nego prije 20 godina. Današnja ekonomska stvarnost ne pogoduje ravnomjernoj raspodjeli bogatstva, ali stvaranje umjetnosti nikada i nije bilo najsigurniji financijski potez. Ne radimo to zbog dobiti. Gotovo svaki hrvatski autor s kojim sam razgovarala rekao mi je „nitko ne čita, knjige su mrtve“. S druge strane, ljudi to govore još od pojave radija i televizije, a opet, i dalje smo tu—pišemo, čitamo, objavljujemo. Ljudska bića gladuju za pričama. Kroz njih spoznajemo sebe i svijet, tako da ne vjerujem da je književnost mrtva.

Izdavaštvo kao posao drugo je pitanje. Gledajući izvana, rekla bih da hrvatsko izdavaštvo nije u potpunosti prešlo na kapitalistički model. Produkcijom hrvatske književnosti bavi se, uz državne poticaje, mali broj velikih izdavača koji tu produkciju prodaju u vlastitim knjižarama. Državni poticaji kulturi i umjetnosti sjajna su stvar—kad bi bar Amerikanci toliko cijenili kulturu! A kad jezik ima tržište maleno poput vašeg, od presudne je važnosti da država pomogne očuvati plodnu književnu klimu. Tako da je određena količina poticaja važna, ali način na koji su raspoređeni ne potiče izdavače na tržišno ponašanje ni na to da se potrude dosegnuti čitatelja vrsnom književnošću, što bi im, na kraju krajeva, trebala biti svrha. Gdje im je motivacija da budu inovativni, kreativni, ulože vrijeme u marketing i promociju? Snažna ovisnost o državnim sredstvima također znači da su umjetnici i stvaratelji podložni hirovima državnih institucija, što ugrožava slobodan protok ideja.

Gotovo svaki hrvatski autor s kojim sam razgovarala rekao mi je „nitko ne čita, knjige su mrtve“. S druge strane, ljudi to govore još od pojave radija i televizije, a opet, i dalje smo tu—pišemo, čitamo, objavljujemo. Ljudska bića gladuju za pričama. Kroz njih spoznajemo sebe i svijet, tako da ne vjerujem da je književnost mrtva.

Kao najneproduktivniji dio hrvatskog distribucijskog lanca čini mi se to što knjižare drže izdavačke kuće. Ne izgleda mi kao da hrvatske izdavačke kuće ulažu puno truda u prodaju knjiga domaćih autora ili malih izdavača koji tek pokušavaju stati na noge. Uvijek sam šokirana kad vidim da su istaknuta mjesta u knjižarama dodijeljena prijevodima s engleskog. Gdje su domaći autori? Od mnogih sam autora čula kako im knjižara nije obnovila zalihe knjige kad se knjiga rasprodala ili kako knjige nije bilo za održavanja prezentacije. Primijetila sam i općenito lošu organizaciju robe u knjižarama, pa i lošu uslugu. Prodaja knjiga je maloprodajna djelatnost, nešto sasvim drukčije od vođenja izdavačke kuće. Ako ste u njoj dobri, prodajete više. Trebaju vam knjižare kojima je stalo do prodaje knjiga ili bar više prodajnih mjesta gdje bi knjige bile dostupne, kao i pouzdan sistem distribucije.

Također me iznenadilo što hrvatski izdavači (kao i mnogi iz Istočne Europe) većinom ne rade aktivno na prodaji međunarodnih prava. To je jedan od razloga zašto je vašim autorima tako teško objaviti u inozemstvu. Jako je teško naći izdavača u stranoj zemlji voljnog riskirati s knjigom koja najčešće još nije ni prevedena. Znam da Ministarstvo kulture poduzima određene napore tako što sponzorira prijevode, putovanja i slično, ali mislim da bi se puno više moglo učiniti na promociji hrvatskih pisaca kao grupe. Nedavno sam se upoznala sa stranicom CzechLit, sjajnim državno sponzoriranim izvorom informacija o češkoj književnosti. Druge male europske književnosti promoviraju se na slične načine.

Iako, ljepota državnih poticaja je u tome što ih možete upotrijebiti kako želite. Nemam neki sjajan plan za raspoređivanje sredstava koja zemlja izdvaja za književnost—ne znam dovoljno detalja o organizaciji sistema ni o tome što se pokazalo uspješnim na drugim mjestima. S obzirom na trenutna previranja u velikom izdavaštvu, čini mi se da je vrijeme idealno za inovacije, za okupljanje spisateljske i izdavačke zajednice oko zajedničkog dolaženja do novih rješenja. Znam da se mnogima u Hrvatskoj ovo neće svidjeti, ali zašto ne biste promotrili iskustva zemalja sličnih vama i od njih učili? Hrvatska definitivno ima talenta koji bi mogao preobraziti lokalno izdavaštvo. Pogledajmo tvoju izdavačku kuću. Fraktura, također, djeluje vrlo internacionalno i inovativno. Sandorf puno radi na promoviranju hrvatskih autora, a sigurna sam da ima i drugih. Mislim da je vrlo uzbudljivo ono što CeKaPe čini na polju tečajeva pisanja i izdavanja knjiga. U tako maloj zemlji, tako je puno toga što biste mogli pokušati.

Također me iznenadilo što hrvatski izdavači (kao i mnogi iz Istočne Europe) većinom ne rade aktivno na prodaji međunarodnih prava. To je jedan od razloga zašto je vašim autorima tako teško objaviti u inozemstvu. Jako je teško naći izdavača u stranoj zemlji voljnog riskirati s knjigom koja najčešće još nije ni prevedena.

M.Z.: Što bi po tvom mišljenju pomoglo hrvatskim piscima? Pitala si me o prezentaciji, marketingu, jačanju samopouzdanja, načinima predstavljanja i razvijanja književne scene. Koje su tvoje sugestije na tom planu?

T.C: Za američke autore, pogotovo nove autore, kruta je stvarnost da moraju djelovati kao vlastiti marketinški agenti. Poznajem barem jednu sjajnu spisateljicu čije bi knjige sigurno našle publiku, a koja ih ni ne pokušava objaviti zato što ne želi prihvatiti obavezu bavljenja samopromocijom. Ne želi imati web stranicu, pisati blog, otvarati račune na Facebooku i Twitteru (i na njima objavljivati nekoliko puta na dan), putovati i održavati čitanja. U pravu je utoliko što doista neće pronaći izdavača ni prodavati knjige ako se svemu tome ne posveti. Izdavači jednostavno ne ulažu u marketing kao prije.

Situacija dijelom proizlazi iz najobičnije logike—čitatelj ne može kupiti knjigu ako za nju nije ni čuo, a ako se izdavač ne bavi pronošenjem glasa, time se mora baviti autor. Autori su pak po prirodi skloni privatnosti, a za hrvatske autore čini mi se da ne vole djelovati nametljivo i pate od osjećaja manje vrijednosti zato što dolaze iz male zemlje. Ekonomska klima nametnut će im da to prevladaju kako bi Hrvatskoj dali glas na međunarodnoj sceni, a i kako bi došli do lokalne publike. Festivali, čitanja, zbivanja, sve su to sjajni načini kultiviranja scene. Marketing ne mora biti muka. Može biti prilika piscima da govore o svom radu, o onome što vole, no, da bi se izašlo pred javnost i promoviralo rad, treba izgraditi samopouzdanje i obaviti organizacijski dio posla. Hrvatska je jedinstveno, fascinantno mjesto. Ima priče za ispričati koje svijet još nije čuo. Međutim, da biste bili zamijećeni, morate se ujediniti i nastupiti kao jedan glas. Uzajamnom podrškom, sudjelovanjem u književnim grupama i zajednicama, to se može ostvariti—i do neke mjere već i jest.

Festivali, čitanja, zbivanja, sve su to sjajni načini kultiviranja scene. Marketing ne mora biti muka. Može biti prilika piscima da govore o svom radu, o onome što vole, no, da bi se izašlo pred javnost i promoviralo rad, treba izgraditi samopouzdanje i obaviti organizacijski dio posla.

M.Z.: Znam da je nezahvalno uspoređivati hrvatsku i američku književnost, već i zbog same veličine i dosega. Ipak, što bismo mogli naučiti jedni od drugih? Je li napokon vrijeme da jedni druge bolje upoznamo bez obzira na predrasude i postojeća uvjerenja?

T.C.: Nisam sigurna jesam li pitanje u potpunosti shvatila. Što se izdavaštva tiče, Amerika je kralj marketinga, tako da bi Hrvatska vjerojatno mogla poprilično naučiti od strategija američkih izdavača i distributera, knjiga koje najviše prodaju i tome sličnog. Prvo što mi pada na pamet su razmjene pisaca koje bi hrvatske pisce dovele u SAD na razna zbivanja i radionice, i obrnuto. U tome bi mogle sudjelovati i male knjižare i mali izdavači. Također, u SAD-u i u dijelovima Europe dostupni su programi visokog obrazovanja iz područja izdavaštva. Takvo bi se nešto moglo organizirati i u Hrvatskoj. Poslovne modele koji bi vam najbolje odgovarali možda biste ipak pronašli u Europi jer su vaši sistemi i kulture međusobno sličniji.

Što se pak književnosti tiče, Amerikanci nemaju unaprijed zadanih očekivanja o hrvatskoj književnosti. Jednostavno je ne poznaju. Mislim da časopisi kao Underpass, kao i promoviranje vaših sjajnih pisaca u inozemstvu, predstavljaju prve korake. Nakon njih ćemo razgovor o književnosti moći produbiti.

M.Z.: Terra, hvala na razgovoru!

Prevela s engleskog Marija Perišić

Zahvaljujemo na naslovnoj fotografiji časopisu Underpass.

JAVNI POZIV ZA DODJELU POTPORA ZA POTICANJE KNJIŽEVNOG STVARALAŠTVA  

Rijeka, 2. veljače 2016.
U skladu s usvojenom Strategijom kulturnog razvitka Grada Rijeke 2013. – 2020. od 17. travnja 2013. godine, Grad Rijeka raspisuje Javni poziv za dodjelu potpora za poticanje književnog stvaralaštva. Rok za podnošenje prijava je najkasnije 30 dana od dana objave na web stranici Grada Rijeke.

Prijava se može podnijeti za dodjelu:
  • tromjesečne potpore za poticanje književnog stvaralaštva u iznosu od 15.000,00 kuna bruto ili
  • polugodišnje potpore za poticanje književnog stvaralaštva u iznosu od 30.000,00 kuna bruto.

Potpora će se dodijeljivati za književno-umjetnički rad.

Potpora će se isplatiti u mjesečnim obrocima od po 5.000,00 kuna bruto, a po dostavi mjesečnog izvještaja o radu.

Obrazac izvještaja o radu nalazi se ovdje.

Ukoliko korisnik potpore ne dostavi mjesečno izvješće o svom radu, isplata obroka će se obustaviti dok korisnik potpore ne dostavi zadovoljavajuće mjesečno izvješće o radu. Procjenu mjesečnog izvješća o radu vrši Kulturno vijeće za knjigu i nakladništvo Grada Rijeke.

Nakon isteka potpore, korisnik potpore dužan je dostaviti:

  1. završno izvješće,
  2. rukopis napisan tijekom trajanja potpore.

Rukopis će u elektroničkom formatu biti dostupan čitateljima na web stranici Gradske knjižnice Rijeka što će omogućiti korisniku potpore – autoru rukopisa dobivanje povratne informacije od čitatelja, povezivanje s čitateljima, moguće unaprijeđenje rukopisa, kao i stvaranje čitateljske baze za distribuciju djela kada rukopis bude objavljen.

Grad Rijeka neće sufinancirati objavljivanje rukopisa za koje se odobri potpora.

Pravo podnošenja prijave na ovaj javni poziv imaju fizičke osobe koje djeluju na riječkoj književnoj sceni.

Kulturno vijeće za knjigu i nakladništvo Grada Rijeke ocjenjuje dostavljenu prijavu na Javni poziv u skladu sa sljedećim kriterijima i pripadajućim bodovima:

Kriteriji Bodovi
Kvaliteta oglednog rukopisa

40

Koncept djela 20
Profesionalne reference autorice / autora 20
Značaj programa za grad Rijeku 15
Potpisan ugovor s nakladnikom 5
UKUPNO 100

Podnositelj prijava dužan je dostaviti ispunjeni e-obrazac i arak oglednog rukopisa (minimalno 10 kartica teksta u elektroničkom obliku).

Neće se razmatrati prijava podnositelja:

  • za koju nije dostavljen ispunjeni e-obrazac i obvezni prilog: ogledni arak rukopisa u elektroničkom obliku,
  • koji je već za tekuću godinu dobio potporu za književno stvaralaštvo od Ministarstva kulture RH,
  • koji ne djeluje na riječkoj književnoj sceni,
  • koja se odnosi na publicistička, stručna i znanstvena djela.

Podnositelj prijave prijavu podnosi isključivo u elektroničkom obliku na slijedeći način:

Rok za podnošenje prijava je najkasnije 30 dana od dana objave na web stranici Grada Rijeke.

Sve dodatne informacije o Javnom pozivu, podnositelj prijave može saznati upitom na e-mail: alen.kapidzic@rijeka.hr ili pozivom na telefonski broj 051 / 209 235 od ponedjeljka do petka u vremenu od 8:00 do 16:00 sati.

Nepotpune prijave, prijave koje ne udovoljavaju propisanim uvjetima kao i prijave pristigle izvan roka neće se uzeti u razmatranje.

Sa stranice: www.rijeka.hr

Milan Zagorac: Nazovimo stvar pravim imenom – nas nitko ne čita

Nazovimo stvari pravim imenom: nas, domaće autore, nitko ne čita. Nije to samo stvar osjećaja, nego je to stvar svakodnevnog rada s knjižnicama, knjižarima i općenito ljudima koji se profesionalno bave knjigom. Zna se da je sintagma “domaći autor” pokora i da se s njime nećete usrećiti pri prodaji. Ako je riječ o zbirci pjesama, stvari se eksponencijalno pogoršavaju. Dakle, ako ćete prodati 100 komada domaće proze autora koji čak i nešto priča, odnosno “ima radnju”, a tete u knjižnicama znaju ili su načule za njega, ok, super, a sada slijedi šok – ako ponudite zbirku pjesama, kažu vam – idite na otkup ministarstva. Nula bodova.

Dakle, tko je tu zakazao?  Razbijajte glavu i dalje, nećete doznati, it’s complicated, kako kaže Facebook.

Istina je, i tu postoje iznimke. Ima domaćih autora koji su prisutni, čuje se za njih, objavljuju, sudjeluju na nekim događajima, imaju blogove, fejsbuče, nešto rade, pa se barem za njih čuje. Ima i teškaša, primjerice Šalković ili Rudanica, no oni su prije iznimka no pravilo. Ima dječjih autora, oni još koliko toliko drže glavu iznad vode, djeca u osnovnim školama još i čitaju. Ima ljudi koji se vidljivo trude, ima ih koji lebde na blagotvornim učincima činjenice da su jednostavno kolumnisti vodećih portala i novina pa ih se čita jer su tu, no o kvalitetama se mora govoriti individualno, nikako ne generalno. Ima ih koji se bave samo politikom, ima ih koji se uopće ne bave politikom, no sve u svemu, sve je to zakazalo.

Napravite jedan mali društveni eksperiment: stavite Joa Nesboa pored nekog domaćeg teškaša, primjerice Tomića u knjižnicu, prosječna će korisnica knjižnice uzeti Nesboa. Hoćete još porazniji eksperiment: stavite neku gotovo nepoznatu autoricu skandinavskog krimića pored rečenoga Tomića, rezultat će biti isti. Ne zato što je Tomić toliko lošiji, nego zato što je domaći. Iako se ja o zbilja lošim autorima neću ni izjašnjavati.

O kvalitetama naše književnosti nema posebno puno prostora za razgovor. Ona je osrednja i s time se moramo pomiriti. Tu nema pobune, transgresije, nema čak ni nekog većeg izazivanja, a kamo li duboke mine ispod trulog korjenja, reklo bi se – sam eskapizam. Ima jedno pitanje koje ovdje muči još više – ima li tu uopće demokracije za književnost ili je sve stvar trulog konsenzusa zvanog “ne talasaj”. Čak i najjača imena domaće književnosti, dakle, ne ova medijski napuhana, već mislim na prava imena, znači, primjerice, Drakulićku, Ugrešićku ili na Tribusona i Pavličića kao da su istrošena i nemaju više neke velike snage. Daša Drndić je punokrvna, krvava autorica, ali jako jako ljuta, toliko ljuta da straši čak i dobronamjernog čitatelja. Uza sve dužno poštovanje prema djelima, ovi su autori prošli svoj zenit i od njih ne treba nešto posebno revolucionarno očekivati, osim tu i tamo kojeg prijevoda. Iako živim za iznenađenja. Volio bih da se varam, možda baš iz ovog bazena izleti neko najbitnije djelo.

Srednja generacija nikad ni nije imala što za reći. Za njih je u književnom smislu riječi najluđi društveni i psihološki kaos od Drugog svjetskog rata do danas ostao terra incognita, bojim se da im je ukupna dimenzija promjene koju doživljava svijet ostala posve strana, ostali su samo klišeji na temu dobrih autora poput Brešana, Andrića, Selimovića ili Krleže uz posve krivo interpretiranog i zlorabljenog Bernharda, hiperstimulirano shvaćanje “banalnosti zla”, naravno, bez čitanja Celinea i totalno površno poznavanje nadrealizma te srednjoškolsko shvaćanje Freuda, naravno bez poznavanja Junga što je u hrvatskoj književnosti opće mjesto, pretpostavljam da su Lacan, Grof ili Basaglia manje više nepoznata imena, science fiction, dok u filozofiji prevladava frankfurtska škola. Duhovnost zbog filozofskog stava utemeljenog na dijalektičkom materijalizmu ne postoji. Samo cinizam i ironija. Srednja generacija se uglavnom potrošila na aktivizam što nije književnost, ali je zato visoku cijenu platila književnost – niti jedno djelo, ali niti jedno koje bi bilo mjerljivo, usporedivo, koje bi imalo stvarnu književnu težinu Ruku, Mirisa, koje bi odražavalo barem malo višeslojnosti Šegedina ili dobro ugođenog Šoljana, niti jedan jedini rasni žanrovski roman, nego sve neka meketanja o općim mjestima prošlosti i sadašnjosti, o pizdarijama koje nemaju veze s književnošću, koje ne otvaraju nijednu relevantnu temu – sve je to samo rezidualna tuga i nostalgija koja ne vidi ništa naprijed. Tu je književnost postala dežurno dušebrižništvo nad političkom korektnošću. Kažu nam, to se može prodati vani jer je to tematski prag očekivanja kojim smo unaprijed ograničeni – balkanski autor – balkanska tema. To je desetljećima vrijedilo i kao vrijednosni skup očekivanja za dijalektalnu književnost. Nije istina, naše se ništa ne može prodati vani jer je sve to osrednje i dosadno. I to ne dosadno čitatelju, već dosadno i književnom profesionalcu koji se time bavi već desetljećima.  Naša književnost živi na mitu koji nije uopće uspjela razumjeti, a kamo li ući u njegovu dekonstrukciju, kamo li ga malo zatresti, dovesti u pitanje, otvoriti neku drugu perspektivu.

Pomalo se uzdam u novu generaciju, kojoj i sam pripadam i još više u onu generaciju koja dolazi nakon mene. Čitajući ta djela, vidi se nešto novo, još uvijek jedan prigušeni, ali sve prisutniji otpor, sve prisutnija transgresija, sve otvorenije postavljanje temeljnih pitanja koja udaraju u samu srž naše duboke društvene anomije i opake inverzije. Možda je to uzaludna nada – naime, sam hendikep da domaća književnost nije čitana ni 10% u odnosu na stranu, da je poezija na izdahu, da ionako nikoga nije briga, da je studenticama književni uzor Cecilia Ahern, a intelektualni Kim Kardashian, da je duhovna podloga u povojima, a morala bi biti barem u adolescenciji, bojim se da za domaću književnost nastupa razdoblje sedam mršavih godina u kojoj će se morati prionuti teškome poslu – povratku samome sebi, a to znači i čitatelju s kojim se mora ponovno spojiti na zdravoj osnovi, a ne na temelju kompromisa i opće prihvatljivosti. Možda će baš ova muka, ovo dubinsko kopanje, postati društveni potres, možda će, ako bude dovoljno hrabrosti i energije, baš to dovesti do onoga za čime žudimo – do novog uzleta. Uostalom, umjetnost jest stalno grčevito traženje nečega što jest, ali čemu još nismo našli ime, zar ne?