Arhiva oznaka: Književnost uživo

Sadržaj jesenskog broja časopisa Književnost uživo

Dragi naši čitatelji, autori, pratitelji, stalkeri, hejteri i ostali… (dobro, šala mala!), dakle, pozdrav svima. U nastavku je sadržaj jesenskoga broja časopisa Književnost uživo koji će biti objavljen danas u 12.00 i koji ne smijete propustiti!

Fotke su od dvije autorice: Mirela Fuš & Tamara Modrić s dvije-tri kojima ne znamo porijeklo, ali sve evociraju jesen.

Za koji sat, uživajte u čitanju vašeg najdražeg online književnog časopisa.

Milan Zagorac Uvodnik 5

to ti ta ti tu ti – bitci… 7
Ljiljana Jelaska Misao 8
Neven Lukačević Curriculum dr. Laa 10
Sara Mrak Šišmiš je uletio kroz prozor 11
Davor Vuković Kompjuterska 13
Mirela Fuš Rade na Mrtvom kanalu – ((r)e-legija, 16. lipnja 2009.) 14
Florian Hajdu ..873 b 16
Neven Lukačević Arsenova obala 17
Vergilije Franizz Rio nešto 18

ja psujem najsočnije 19
Neven Lukačević Seoba kromosoma 20
Blago Vukadin Ljudi vole parole 21
Mladen Blažević U golomrazici 22
Ivan Glišić Znate li vi ko sam ja 23
Davor Vuković Jednostavno… izbjeglička 24
Slavica Gazibara Jegulje 25
Boško Habuš Viadana 26
Vergilije Franizz Baraba 27
Mislav Bartoš Samo nam treba uobičajenog smijeha 28
Blago Vukadin Europske vrijednosti 29
Ivana Pavić Na autobusnoj stanici 30
Slaven Posavac Uvijek malo dalje 31
Robert Vrbnjak Brakorazvodna 32
Dejan Todisijević Bojim se 33
Sara Mrak Emigrantska 34
Blago Vukadin Braniteljska 35
Abdulah Sidran o Darku Cvijetiću 36
Darko Cvijetić Lepe Radić dva 37

Razgovor s Kristianom Novakom Inspiraciju nemam običaj čekati. Po nju se ide toljagom 39

dok kiša uporno rastače 51
Milan Zagorac Jamstvo 52
Zoran Žmirić Iz zbirke Zapisano metkom 53
Ljiljana Jelaska Kiša 54
Vergilije Franizz Prvi januar 55
Entrip Entrip Nedostaje mi 57
Kristina Glušac Plavšić Ljuštura 58
Beatrisa D. Stošić Epitaf 59
Marguerite Bužimsky Duras U sumrak Bogova 60
Ivan Bogović Djed u krevetu 61
Miloš Petronijević Pomalo sam radoznao 62
Slavica Gazibara Kišna noć 63
Nikolina Žigmunić Rutina umora 64
Ljiljana Jelaska Zavlačim ruke u jesenje boje 65
Mia Ugrin Tuđi životi 66
Sara Mrak Pjesma u prozi 67
Володимир Криницький Imao sam mačka 68
Neven Lukačević Prokockana stvar 69
Mislav Bartoš Pred kraj ljeta 70

u tome zajedno 71
Ljiljana Jelaska Gorki, gorki Tic-Tac 72
Neven Lukačević Ruska nota 73
Ivo Anić Začarana 74
Tamara Čapelj Ponoćne misli 75
Darko Balaš Posljednji tramvaj 76
Ivo Anić Stamena vodenica 77
Neven Lukačević Sub rosa 78
Dejan Todosijević Samoća 79
Vergilije Franizz Teatar 80
Beatrisa D. Stošić Reč 81
Enisa Angie Behaderović Znaš 82
Ivo Anić Beskonačnost blizine 83
Drago Glamuzina Rano je jutro 85
Predrag Babić Tanja 86
Florian Hajdu …Volim te 87
Slavica Gazibara Tišina 88
Blagoj Baković Ti znaš da je vladika…89
Predrag Babić Volio sam kišu 90
Mislav Bartoš Naći ćemo se 91
Miloš Petronijević Sedela je natronošcu 92
Franc Vezela Posejdon iz Bosne 94

proza 97
Melinda Kostelac Uzimam peraje. Ulazim u more i uranjam. 98
Neven Lukačević Pred progonom 101
Sanja Kobasić-Bužimkić Amy Jenny 103
Maja Marchig Odstupanja 115
Ljiljana Jelaska Kukac 118
Zdravka Prnić Boja jastoga 121
Blago Vukadin Stipe 126
Predrag Šneler Tamo me ništa ne boli 132
Blago Vukadin Društvo izabrano 139
Juraj Močilac Za sve je kriva Nora Roberts 141

Milan Zagorac: Pola godine novog vatrenog krštenja u kontekstu nastavka globalne krize i lokalne katastrofe

U ovih je pola godine napravljeno zaista mnogo. Ne samo što smo nastavili s normalnim radom (ali pitanje je što je to normalno u kontekstu gdje je skoro sve normalno, pa i ono posve nenormalno), nego smo odradili već u siječnju jedan odličan Ri lit (uz još dva manja događaja, u travnju i svibnju), nakon toga objavili i e- i tiskano izdanje časopisa Književnost uživo, u pripremi je i ljetni broj, već smo dobili i nove oknjižene autore-suradnike poput Andreje Malte,  Ljiljane Jelaske, Zorana Žmirića, Ide Jovanović, u kontekstu Ri lita, tu su još i nove knjige Željke Horvat Čeč i Kristine Poslović, tu je uspješna miniturneja Crnom Gorom u lipnju gdje su nas izuzetno uspješno predstavili, dakle, tu mislim na ovu našu virtualno-stvarnu riječku scenu, Zoran Žmirić i Kristina Posilović, te usput dobili i priznanje značajnog i nadasve prijateljskog kružoka oko slovenskog poetskog časopisa Poeiesis i njegovog voditelja Petera Semoliča… Da ne govorim da se zaista velik broj naših autora okitio lokalnim i nacionalnim priznanjima, novim kolumnama i mogućim knjigama (Neven Lukačević, Ružica Gašperov, Slavica Gazibara, Viktorija Bauer s kolumnama kao i Ivana Pavić, očekujemo uskoro knjige Blage Vukadina, Igora Beleša, primjerice), da su mnogi izašli iz ormara, recimo to tako, da su mnogi u pripremi, tako reći pred vrući start ulaska na scenu, što je i naš ultimativni uspjeh.

To su one stvari koje su se faktički dogodile i koje su nas svakako stavile u jedan značajniji plan, skoro bih se usudio reći, prednji plan domaće i regionalne književne scene, da ne postoji jedan “ali”, a on je uvijek, unatoč svemu, i najbitniji. Osim već prononsirane i ozloglašene besparice, a koja je između ostalog bitan, ali ne i najbitniji čimbenik ove situacije, tu je i ova kulturna apatija kojoj smo već davno dijagnosticirali stanje, ne moramo se ponavljati, u kojem je kulturna djelatnost nešto nepotrebno, suvišno, prirepak, pa unatoč činjenici da društvo u cjelini ne nalazi izlaza iz slijepe ulice u koju je zašlo, ništa se ne poduzima. Nitko ne povlači ručnu, nitko ne podiže alarm budnosti na višu razinu, nitko ne postavlja temeljna pitanja: na koji način izaći iz ovoga gdje smo se našli.

Naravno, ovo nisu pitanja samo za nas koji stvaramo sadržaje, već i za one koji imaju i škare i sukno te kulturne politike (ili politika) u kojima je već odavno jasno da oni koji stvaraju najmanje su pitani za to kako bi nešto trebalo izgledati i na koji bi način trebalo funkcionirati, ne bi li se  ova situacija manjka čitateljske kompetencije, smanjenja ukupnih proračuna, postavljanja sve kompleksnijih birokratskih barijera naspram konkretnom stvaranju, neprihvaćanje činjenice da su elektronički mediji, posebno društvene mreže, učinile za vidljivost književnosti itd. itd., sve to ukazuje da se malo toga može očekivati od institucionalne scene koja je pred gotovo pitijski prorečenim bankrotom, dok je pred ovom drugom, konkretnom prekarnom scenom nesigurna budućnost koju tek streba marljivo graditi, ciglicu po ciglicu, događaj po događaj, knjigu po knjigu, tekst po tekst, ne bi li se s vremenom nešto dogodilo što će biti ona točka prevrata.

Jer onaj tko misli da će išta donijeti rješenje samo po sebi, da će netko jednostavno odriješiti kesu i počastiti za lijepe oči, jednostavno je u krivu. Samo rad i konkretni rezultati, sve ostalo je sitni kratkoročni trik i laganje samima sebi. Književnost uživo srećom to nije.

Foto: Ri lit, 2015, Carmela Žmirić

Grčevita ljepota nastanka ovoga magičnog projekta

Dragi prijatelji, čitatelji, pratitelji ove stranice, napokon smo napravili sve konture ovog našeg velikog projekta Književnosti uživo, od društvenomrežnog rada gdje okupljamo sve veći i veći broj autora do časopisa koji četiri puta godišnje “probire vrhnje”, do ove stranice koja je izbor najboljeg od najboljeg po sudu naše prilično velike i difuzne redakcije (naime, ne nalazimo se fizički na jednom prostoru, štoviše, tu smo u 6 vremenskih zona, no internet je dokinuo prostorno-vremenske rupe, dokinuo je klasične podjele na narode i države, ostao je još jedino jezik, no ako je gledati budućnost, tada je već čitanje ruskih ili izraelskih novina na hrvatskom na googleu događaj sam za sebe bez presedana! – ostala je jedino umjetnost, i to ne bilo kakva, nego autentična umjetnost koja nadire i koju samo urednik-žongler- čarobnjak može uhvatiti u jednu struju) koju čine i mladi i još mlađi i koja odražava velike razlike u stavovima i ukusima, no u jednoj stvari je jedinstvena: dobra književnost uvijek na kojem god jeziku “znači”, to jest vibrira u nama, prelijeva se, slobodno nas asocira, povezuje naizgled ili privremeno prekinute sinapse.

Prepoznata za sada samo od Grada Rijeke i Primorsko-goranske županije, nadamo se da će ova stranica, odnosno ovaj složeni projekt postati prepoznat i od drugih sponzora i same zajednice te da će uspjeti očuvati dvije stvari: slobodan duh i slobodan prostor djelovanja, da ne kažem volonterski entuzijazam koji ispada bolji i autentičniji od usiljene (pseudo)profesionalnosti.

Stoga nismo ni izlazili ni sa kakvim programom. Možda nismo sigurni poput francuskih nadrealista u to kakvu umjetnost želimo, no znamo da su u jednome bili u pravu: umjetnost neće biti ni jednostavna ni laka, već će prije to biti grčevita borba.

Milan Zagorac

Fotografija: Jung Lee, preneseno sa stranice La Revolution Surrealiste 

 

Zašto smo pokrenuli Književnost uživo

Nije da baš nedostaje ni grupa ni stranica koje okupljaju zaljubljenike u umjetnosti, naročito fotografiju, no nekako nam se učinilo da je književnost ostala u domeni izdavačkih kuća i knjižara, uz iznimku nekoliko online grupa… Baš kao neko neželjeno dijete, kao nešto nepotrebno, kao stvar koja, eto, samo smeta. Književnost je, što zbog lektire iz osnovne i naročito srednje škole, postala dosadna, nepotrebna, napor, nešto što samo smeta, zamara… Dobro, ima tu i naše lijenosti, nas pisaca, koji smo mislili da je dovoljno objaviti knjigu, a preskočiti sve one PR poslove, izbjeći društvenomrežni i općenito mrežni rad, dovoljno je pokazati se u novinama, eventualno na jednoj promociji i eto, to je sve… Ipak, ispalo je da to i nije baš sve. Književnost je u nas na povijesnom minimumu i nije nimalo nevažno da se vidi uopće kako je žele artikulirati ljudi, ne samo ljudi od profesije, oni su tu više kao administratori i moderatori, nego ljudi koji je stvaraju i čitaju (to ide jedno s drugim).

No stranicu Književnost uživo nismo osnovali radi autopromocije, uostalom, naši su osobni profili autopromocija par excellence, nego zbog jednog puno dubljeg i ozbiljnijeg razloga.

Naše društvo, a ne samo naše, godinama tone sve dublje u glib kolektivne depresije. Da se razumijemo, depresija nije loša za promišljanje o samome sebi, no kada je kolektivno stanje svih oko vas, gotovo svake osobe koju pitate oko vas upravo depresija, tada je znak za uzbunu podignut na najviši mogući nivo. Pa dobro, kakve to ima uopće veze s književnošću? Kakve veze ima piskaranje ljudi po nekom fejs zidu s kolektivnom stanjem koje je najsličnije depresiji: neaktivnost, nezadovoljstvo, strah, tjeskoba, sram, nelagoda, osjećaj izoliranosti i odbačenosti, osjećaj manje vrijednosti, štoviše, osjećaj suvišnosti na ovome svijetu.

Maslow's_Hierarchy_of_Needs.svg

Pa evo vam u prilogu jedna stvar, a o kojoj dobro razmislite prije nego zaključite kako je književnost/umjetnost “nepotrebna”. Radi se o Maslowljevoj hijerarhiji potreba, a u njoj se na vrhu piramide nalazi moral, kreativnost, sponatnost, rješavanje problema, izostanak predrasuda i prihvaćanje činjenica. Nije za odbaciti: znači, odbacivanjem kreativnosti, naša se ljudska svrha uopće snižava. Gušenje kreativnosti i spontanosti je gušenje čovjeka u nama.

Ova je stvar bitna kako bismo svi skupa osvijestili priču u nama. Ova je priča u nama ono što nas pogoni, ono što nas tjera i što nas čini onakvima kakvi u stvari jesmo. Svako zanemarivanje ove “priče u nama” zapravo je najveći grijeh koji činimo prema samima sebi, a time i prema drugima. Kao što je Bruno Bettelheim u svojim interpretacijama bajki uočio značenje magijskog svijeta u djeteta kao najvažnijeg momenta djetetova psihološkog rasta, tako je taj magijski moment prisutan tijekom cijeloga života, a naročito je vidljiv za kriznih trenutaka odnosno teških, graničnih situacija koje kao ljudi nikada ne možemo u potpunosti (ili uopće) izbjeći. Kako bi rekao veliki američki antropolog i istraživač mitova Joseph Campbell, a oslanjajući se najviše na Junga, mit je naša temeljna priča i mi ga uvijek nastojimo ostvariti. Što znači da ta priča u nama nikada ne zastarjeva, ona živi onkraj vremena i prostora i ona uvijek nalazi načine kako bi se realizirala. Eto, upravo zato, Književnost uživo je način da priča u nama ostane živa i da stalno gori. Jer onoga časa kada utrnemo priču ili ne sluteći zla preuzmemo tuđu ili krivo interpretiramo vlastitu, vodeći se samo razumom, dovodimo se u najveću pogibelj. Zato ne čitajte samo tuđe priče, stvarajte svoje, to je poziv na sudjelovanje u nečemu što nije vulgarizacija književnosti, nego je njezin povratak u bazu, među ljude, među nas. O finesama uvijek možemo i naknadno, no one su već neka sasvim druga priča.

Milan Zagorac