Arhiva oznaka: Klara Peranić

Klara Peranić: Utapanje u jeseni

Došla je još jedna jesen. Donijela je namreškane bijele nakupine koje se sudaraju s mojim mislima. Blagi povjetarac zaplovio je tvojim dahom, toplim i zaigranim što se migolji među lišćem koje propada. Kako li samo propadanje može biti toliko lijepo? Doduše, nikad ništa neće biti ravno tvojoj ljepoti.

Prvi puta sam te ugledao u školskim klupama. Smijala si se svemu. Rupice na obrazima bi prkosile onima koji su govorili da si čudna, neprilagođena. U tom trenutku cijela prostorija bi postala igraonica mojoj mašti. Kada bih ti želio prići, obuzeo bi me hladan znoj, slina bi se nakupila u ustima i ne bih prozborio ni riječi. To me boljelo, pa sam htio da i tebe boli, da te boli to što ja tebe primjećujem, a ti mene ne.

Povukao sam te za pletenice. Toliko dječje i toliko iskreno. Trebala si pomisliti da ljubav boli, ali ti si se osmijehnula. Sjećam se kao da je bilo jučer. Toga dana smo učili o lastama, a ja sam zamišljao da na njihovim krilima letimo u nepoznate krajeve. Sada kada sam odrastao, shvatio sam zašto im ljudi pridaju toliku važnost – uvijek se vraćaju na isto mjesto, iako mogu otići bilo gdje. Toliko ljudskog postoji u njihovom letu… nisu one ništa slobodnije od ptica u krletkama koje ne znaju kako pobjeći od ograničenja. Ipak, laste bi mogle, mogle bi kad bi htjele, kad bi naučile drugačije živjeti.

I opet govorim o jeseni … potpunom klišeju, bezbroj puta ispjevanom godišnjem dobu. Naša ljubav postaje ista. Istrošio sam sve riječi na tebe, ostala su samo slova koja traže nekog drugoga da im pokloni note. Dok uzalud hodam praznim ulicama tražeći nekoga da se s njime na trenutak osjećam kao s tobom, polako shvaćam da nisi ti to za čime tragam – već ja. I doći će neka koja će vratiti osmijeh na moje lice, s kojom ću gledati zalazak sunca jednog toplog jesenskog dana. Tada ću je čvrsto zagrliti i prošaptati najljepše riječi. A onda kada srce utihne, proletjet će jedna lasta tek da me podsjeti da negdje duboko u mojim plućima posljednji dah čuvam za tebe.

Foto: www.pexels.com

Klara Peranić: Ego

Mislim da mi venama ne teče krv nego vino. Popio sam pet čaša, a dalje nisam ni brojao. Tako je nekako i sa ženama, samo što sam nakon tebe prestao brojati. Ti si jedina vrijedila. Najviše se zavole one koje ne znaju voljeti. Daleko od toga da nisi htjela pružiti ruku i pobjeći na bilo koju stranu svijeta, dati nekome sve, ali, eto, neki ljudi izgrade toliko visoke zidove da se prestaneš truditi rušiti ih. Da mogu vratiti vrijeme, obećajem, proveo bih cijeli život rušeći kamen po kamen. Da, jer ove što vole svim srcem i izjavljuju svoju ljubav na portalima, telegramima, čestitkama, ma i na reklamama, vole te samo zbog sebe. Ti kad voliš, doduše bez priznanja sebi i drugima, ti zavoliš zbog tog drugoga. Smiješ se svim manama i potičeš vrline da iskoče iz dubokog kutka osobnosti. Onoga dana kada sam te ostavio i gledao tvoju prvu suzu u kutku lijevoga oka, koju nikada nećeš priznati da si pustila, tada sam shvatio da znaš kako voljeti. No, bilo je kasno, već sam ti rekao sve što nisam mislio i laganim sam koracima otišao do one koja je svaki dan iznova govorila koliko me voli. To ti je muški ego… Nadam se da si sretna jer sam shvatio da se sreća nikada ne može izgraditi na tuđim suzama, shvatio sam, ali prekasno. Onog trenutka kada se otvore oči koje su dugo bile zatvorene, prokleto boli svjetlost, a onda se oči naviknu na nju i uvidiš koliko boja si mogao vidjeti a nisi. To se dogodilo nama, meni kada sam te izgubio, a tebi kada si pronašla sebe izgubivši mene.

Foto: www.pexels.com

Klara Peranić: Znaš, volio sam je

Znaš prijatelju, volio sam je. Ponekad se čini da je jučer ležala pored mene i svojim dahom grijala moje promrzlo srce. Ona je pobjegla drugome. Spakirala je svoje kovčege i odnijela sve ono što sam ikada volio. Rekli su mi da vrijeme liječi rane. Ali kazaljke, te proklete neprijateljice postojanja neprestano se vrte u krivu stranu.
I sjedim… i šutim… i gledam vatru u kaminu. Kako to da niti jedna vatra ne gori toliko snažno kao ona u srcu?
Nisam mislio o tome govoriti, ali sreo sam je jučer. Njezin osmijeh, nije pretjerano lijep, ali meni je najljepši. Uvijek je dane činio još sretnijima, a noći toplijima. Sada je taj njen osmijeh mome pogledu došao kao hladan vjetar što otpuhuje ove pješčane kule koje sam gradio godinama. Jedan osmijeh i srušene su. Nije me čak ni pozdravila, samo se čvršće privila uz nekoga tko je znao kako popuniti tišinu. Znaš prijatelju, ja sam jedan od onih koji uživa u tišini, a ona, ta vragolasta djevojka oduvijek je bila s druge planete. Prizemna, a visoko u oblacima, svima ružna, a meni najljepša. Imala je u sebi ono što ljudi zovu sudbinom. Vjerovao sam mojom sudbinom. Sve je sada uzalud, znaš. Uzalud je i to što sam kćeri dao njeno ime, uzalud je i to što svaku večer pišem stihove o njoj nadajući se da ću napisati riječi dovoljno snažne da barem na trenutak probude u meni sve ono što sam te zime proživljavao. Samo ti hoću reći da voliš jednom u životu, a sve druge su sljedeće, slovo na papiru. Kada razbacuješ slova knjiga nema smisla. Ali ona, eh, ta naša priča. To je ono što napišeš jednom u životu. Ove druge… bezimene, baš poput ljudi, pojava i stvari u takvom svijetu gdje se kazaljke sata okreću na krivu stranu. Hladno je, moram ići. Moram se ići ugrijati pored žene koju ne volim u hladnoći ove noći, u hladnoći svoje duše misleći na toplinu koju sam osjećao nekada davno. Da, moram… i moram se tješiti da će proći, mada znam da neće jer i ovako traje već cijeli život.

Foto: www.pexels.com