Arhiva oznaka: Katja Kuštrin

Katja Kuštrin: Oluja

Krajem rujna, vjetar. Valovi u pokretu.
Čamac kojeg si cijelu godinu uređivao, nalik je slici.
Galeb je upravo uhvatio ribu. Svjetlost sunca
mijenja more u more dragulja.

Dok jednom rukom kormilariš, drugom podupireš zamišljen
pogled pomiješan s morskim zrakom.
Sjedim nasuprot tebe zagledana u modrinu, rukom
dodirujuć površinu ostavljam za nama pjenasti trag.

Upravo takav kakvog su mi ostavili nakon operacije.
33 stupnja, toplina mi pušta mokre tragove na tijelu.
Ti još uvijek ne mičeš pogleda, miče se tek
tvoja ruka na kormilu – lijevo, desno, lijevo, desno …

Pjenasta će staza uskoro nestati, a trag na mom tijelu
ostati zauvijek – smrt moga djeteta. Djeteta.
Naš odnos se promijenio. Sve je mrtvo.
Ne osjećam više ništa … Vraćaš nas kući.

Obala je puna ljudi, puna glasnog života.
Među nama raste strah od povratka. Možda bi oboje
radije na otvoreno more čekati oluju.
Pa neka nas ispere ili konačno ubije.

Sa slovenskog prepjevao: Robert Vrbnjak

Foto:  Milan Zagorac, Nevera u Trnovi

Katja Kuštrin: Bacanje žabice

Za ljetnog dana šetali smo putem,
uz koji je danas kamp i po kojem turisti
ostavljaju tragove gazeći naše korake.
Stali smo pored rijeke. Naša tijela su okamenjela
na njenoj obali punoj mrtvoga života.
Kamenje, sivo, bijelo, prelijevajućih boja
zarivalo nam se je u stopala. Korak se
lomio nad njim, kao pjesma se slijevajući iz pokreta u pokret.
Već je John Keats napisao:
“Poezija zemlje nikada nije mrtva.” Toga dana
rukom sam na pola presjekla svoj prvi
kamen. Bez boli ga prepolovila –
uništavajući mrtvo u sebi. Kao da gledam
film Karate Kid. Iako ga tada još
nisam vidjela. Možda će dio te kamenite
smrti, koja je rodila život, biti riječnim brzacima i valovima
donesen artefakt za nekog tko će se jednom zaustaviti na tom mjestu.
Možda ću za njega biti hominid, koji je izgradio kameno oruđe,
kojim se može kopati. Sjedim na pješčanoj podlozi uz Bohinjsko jezero.
Tražim prikladno oblikovan kamen, takav koji će moći na
tankom filmu vode putovati lagano namreškanom površinom. Val
ispred kamena uzrok je da kamen poskoči.

Preveo sa slovenskog: Robert Vrbnjak

Foto: https://en.wikipedia.org/wiki/Lake_Bohinj

Slavko Ledić: Pjesnička Večer na šterni

Književnik Mladen Blažević ponovno nas je iznenadio organizirajući u subotu, 22. kolovoza 2015. u Vižinadi PJESNIČKU VEČER NA ŠTERNI. Na taj način naša povijesna šterna oživjela je žuboreći pjesničkom riječju desetak renomiranih pjesnika iz Hrvatske i Slovenije. Po tri svoje pjesme pročitali su Vid Sagadin Žigon, Emilija Dević, Borut Petrović Vernikov, Gaetano Benčić, Tomislav Milohanić, Jaka Železnikar, Zoran Žmirić, Peter Semolič i Mladen Blažević, dok pjesme odsutne Katje Kuštrin čitao Peter Semolič, a Roberta Vrbnjaka Mladen Blažević.
Posjetitelji ovog uspjelog pjesničkog druženja pjesme koje su čitane na slovenskom i talijanskom jeziku mogli su pratiti uz prijevod na hrvatski jezik s velikog platna postavljenog na šterni.

Foto: Slavko Ledić, FB

11866275_483607361810358_6752976277753060498_n

S večeri na šterni

11870856_483607795143648_6249009862900312159_n

Jaka Železnikar

11885383_483607635143664_648152151404026302_n

Borut Petrovič Vernikov

11899954_483607891810305_3810259890732096418_n

Zoran Žmirić

11935022_483607751810319_1371281728079003671_n

Tomislav Milohanić

11949369_483607491810345_6625815235682624429_n

Emilija Dević

11953141_483607141810380_7215594910069719850_n

Vid Sagadin Železnikar

11953169_483607168477044_3232753493538400136_n

Mladen Blažević

11895941_483608208476940_2938390184522833438_n

Peter Semolič

11873802_483607355143692_3825340886790740866_n 11880590_483607285143699_7229475438018157754_n 11923621_483607098477051_1258008910452689376_n

 

 

 

 

 

 

Intervju s Peterom Semoličem: Poezija je oblik erotizma, a današnje se društvo boji svih oblika erotizma

PeterSemolič_print-1

Peter Semolič, foto: (c) Nina Medved

Ovaj je razgovor sa slovenskim književnikom, pjesnikom, esejistom i prevoditeljem Peterom Semoličem logičan slijed suradnje sa skupinom oko časopisa Poiesis i istovremeno poziv na suradnju., za koju vjerujemo da će se dodatno unaprijediti, kako sam Peter kaže, susretima uživo, čitanjima i radionicama. No, još se puno toga otvorilo u ovome vrlo vrckstom i lucidnom razgovoru, od erotizma, važnosti poezije u svijetu, uloge prevođenja, malih jezika do suradnje sa stranim autorima s kojima ne postoji uzajamna razumljivost na planu jezika, no postoji ona na planu književnosti.

Peter Semolič (1967.) je pjesnik, pisac, autor radiodrama, esejist i prevoditelj. Do sada je objavio dvanaest samostalnih pjesničkih zbirki i roman za djecu “Tipkarski škrat Pacek”, sa svojim djelima je uvršten u približno pedeset antologija kako u Sloveniji tako i u inozemstvu. Za svoj je rad primio više nagrada, između ostalih Jenkovo nagrado (1997.) i Nagrado Prešernovega sklada (2001.). Zajedno s Katjom Kuštrin je suosnivač pjesničkog bloga Poiesis te je s Katjom Kuštrin i Tonetom Škrjancem suosnivač i član uredništva prvog slovenskog pjesničkog časopisa Poiesis. Živi u Ljubljani kao slobodni književnik.

Kako to da ste se odlučili posvetiti poeziji, odnosno, preciznije pitanje, smatrate li da poezija zaslužuje neko drugo mjesto od onoga koje ima sada u društvu?

Odrastao sam sedamdesetih godina prošloga stoljeća još dok je poezija imala značajnu ulogu u slovenskom društvu. Nepisano je pravilo bilo da svako kućanstvo mora imati Poeziju Franca Prešerena, pa je tako bilo i kod nas, no dok je mnogima Poezija krasila police s knjigama, moji su ih mama i stariji brat čitali i čitali i to na glas. Poezija je tako spontano ušla u moj život te sam oko šeste-sedme godine napisao prvu pjesmu. Napisao sam je iz dosade, naime, čekao sam brata da se vrati iz škole kako bismo se igrali. Tako i danas, na neki način pišem iz dosade i lijenosti. Dosada i lijenost tako za mene imaju pozitivnu vrijednost te su usko povezani s pjesništvom – to su oni trenuci kada sam sam sa sobom, dok svijet sa svojim zahtjevima ostaje izvan mene.


Tako je i danas u ovom našem neoliberalnom društvu. Poezija je oblik erotizma, a današnje se društvo boji svih oblika erotizma. Smrt smo zatvorili u domove za stare, bolest u bolnice, u sitkomima nam snimljeni smijeh “ukazuje” na što se trebamo smijati, istina je, naše su revije pune golih i polugolih tijela, ali to su retuširana, fotoshopirana tijela, koja su potpuno aseksualna, i pri tome ignoriramo postojanje pjesništva…


Ipak, stvarno sam ušao u poeziju kada sam upoznao Danu Zajca, koji je na svaki način bio moj pjesnički učitelj, majstor. Imao sam sedamnaest godina, bio sam usred gadne adolescentske krize i Danetov “poziv” da mu pokažem svoje stihove, pa još više razgovor s njim o mladenačkim pjesmama, otvorilo mi je put u pjesništvo pa preko pjesništva i iz već spomenute krize. Shvatio sam da poezija nije sredstvo za plasiranje svojih problema, nego svijet za sebe, svijet sui generis, i da je pisanje poezije pustolovina kakvih imamo malo; pjesma je također i prostor samopromišljanja – u pjesmu se upisuje nesvjesno i preko poezije sam više saznao o sebi i svojim “stvarnim” problemima nego, primjerice, s druge strane iz  psihologije. Nedugo nakon tih razgovora nastale su pjesme koje sam kasnije objavio u svojoj prvoj pjesničkoj zbirci. Reakcija mojih roditelja je bila tipična za društveno okruženje u kojem sam odrastao: divili su se Prešerenu, ali pjesnika u obitelji nisu željeli. Polako su se pomirili s tim da pišem. Ali sam s time shvatio da se ljudi u biti poezije boje.

Tako je i danas u ovom našem neoliberalnom društvu. Poezija je oblik erotizma, a današnje se društvo boji svih oblika erotizma. Smrt smo zatvorili u domove za stare, bolest u bolnice, u sitkomima nam snimljeni smijeh “ukazuje” na što se trebamo smijati, istina je, naše su revije pune golih i polugolih tijela, ali to su retuširana, fotoshopirana tijela, koja su potpuno aseksualna, i pri tome ignoriramo postojanje pjesništva…

Ovo “erotizam”, Petre, kako shvaćam, izjednačavate s ljubavlju? Je li to ona ljubav o kojoj govore svi pjesnici i umovi svijeta, a koja je izvrnuta, inverzna…

Ne, erotizam koristim na način kako ga je definirao Georges Bataille. Erotizam po njemu nije spolnost, nego način na koji pojedinac prelazi jaz koji ga odvaja od svetoga. Po Batailleu je temeljno čovjekovo iskustvo ono granice, a koje pruža spoznaju o smrtnosti života. Čovjek je biće diskontinuiteta, ali koje žudi za kontinuitetom, po kojem bi pobijedio smrt. Tu pobjeđuje na polju svetoga, no ne i na polju profanoga – tamo gdje nema vremena, kada čovjek pristupi u sveto, dodiruje vječnost. Kako bi to dosegao, mora prijeći granicu između profanog i svetog te je zapravo erotizam sila koja mu to omogućava. Erotizam je tako život u izobilju koje nadilazi granice te se u njemu susreću reprodukcija i smrt, kontinuitet i diskontinuitet na najosnovnijoj ravni, tako je erotizam vrednovanje života čak i u smrti. Bataille je razlikovao tri oblika erotizma: erotizam tijela, koji se aktualizira u spolnom činu, erotizam srca, čija je aktulizacija romantična ljubav, i sakralni erotizam, s kojim se susrećemo pri predaji bogu. Kao četvrti oblik erotizma je naveo pjesništvo, o kojem je napisao: “Poezija vodi k istoj točki kao i svi oblici erotizma, k nerazlučivosti, k međusobnom prožimanju različitih predmeta. Vodi nas u vječnost, vodi nas u smrt i preko smrti u kontinuitet: poezija je ‘Vječnost. Val do sunca propet, More uzneseno’ (A. Rimbaud, “Vječnost”).” Društva koja teže uniformnosti, sustavno zatiru erotizam jer im je opasan: zabranjuju ga, sankcioniraju, progone, potlačuju… Društvo u kojem živimo ga potlačuje.

To je suština represije na razini društva, od psihoanalize znamo kako razornu moć može imati potiskivanje. Dakle, kada društvo zanemaruje poeziju (kao oblik erotizma), ne nanosi se toliko štete pjesnicima i poeziji, koliko šteti samome sebi – dugoročno to jednostavno neće izdržati.

Poezija zaista zaslužuje drugačije, važnije mjesto u društvu, ali u ovakvom društvu u kakvom živimo, općenito ne može imati takav status. I to je najbolja “zdrava” pozicija koju trenutno treba zauzeti jer onda kada dobije neki status, odmah se pretvara u propagandu, postane dio jedne ili druge ideologije, religije i time se isprazni od sadržaja. Poezija je tako jedna od rijetkih oaza slobode, radosti, erotizma (sjetimo se da je erotizam bogatstvo života, nadilaženje granice, dosezanje svetoga…) i na taj način neupotrebljivosti i neproduktivnosti u našem društvu. Pisati i čitati poeziju je tako otpor protiv postojećega stanja i poziv na promjenu.


Društva koja teže uniformnosti, sustavno zatiru erotizam jer im je opasan: zabranjuju ga, sankcioniraju, progone, potlačuju… Društvo u kojem živimo ga potlačuje. To je suština represije na razini društva, od psihoanalize znamo kako razornu moć može imati potiskivanje. Dakle, kada društvo zanemaruje poeziju (kao oblik erotizma), ne nanosi se toliko štete pjesnicima i poeziji, koliko šteti samome sebi – dugoročno to jednostavno neće izdržati.


Razumijem odluku za izlazak na web, to je posve logično, no osjećate li time da je poezija zaista prisutnija u stvarnom životu, da je izašla iz geta?

Početkom devedesetih sam otišao na tri godine živjeti u Pariz. Jedne večeri sam upalio radio i na jednoj od francuskih radio-postaja su se pitali postoji li u Francuskoj uopće još poezija. Za mene je to bio šok, jer sam Pariz smatrao svojom poetskom arkadijom. Možda je Pariz nekoć zaista bio mjesto pjesnika, no početkom devedesetih tome više nije bilo tako. Radijska postaja je otvorila telefonsku liniju, i pitala ima li koga “tamo” tko piše pjesme, neka nazove i pročita svoje stihove. U nekoliko minuta su prvoj telefonskoj liniji dodali novu, a uskoro još jednu i tako dalje. Na stotine, tisuće ljudi iz cijele Francuske je zvalo i čitalo svoje pjesme u eter. Poezija je stoga opstala i još postoji, ali ne postoji na razini društva u cjelini – od tamo je izgnana, ili je, kao što sam ranije spomenuo potisnuta.

S pojavom interneta, i još više društvenih mreža kao što je Facebook, ljudi su iznenada dobili mogućnost objavljivanja svojih stihova. Ne pišu za držanje u ladicama ili za nekoliko rođaka i prijatelja, već njihova pjesnička riječ ide u svijet. Možda nije toliko sam internet koliko su to društvene mreže na mnogo načina promijenile naš način života na području literature, poezije. Literarne scene su uvijek sklone hijerarhizaciji, a Facebook je te stare, rigidne hijerarhije načeo, razbio. Preko društvenih mreža pjesme dosežu više ljudi nego, primjerice, preko objave u tiskanim književnim časopisima ili pjesničkim zbirkama. Internet i društvene mreže tako djeluju u korist poezije, iako mislim da ih ne smijemo nekritički uzimati zdravo za gotovo.

Facebook je krajnji vid konzumerizma, njegova struktura do kraja zamagljuje granicu između javnog i privatnog, odnosno sve pretvara u “bijeli šum”. Još prije pojave interneta pjesničke su zbirke imale kratak životni vijek u javnosti no, primjerice, u devetnaestom i u prvoj polovici dvadesetog stoljeća. Na Facebooku objavljene pjesme umiru praktično u trenutku kad su objavljene, pa tako postaju dio bijeloga šuma. Zbog izbrisane granice između javnog i privatnog pitanje je jesu li objave na Facebooku zaista javne ili su ipak privatne. Za sada ne vidim da bi količina pjesničkih tekstova koji su dnevno objavljeni na Facebooku na neki način utjecala na društveni status pjesništva.

Uvelike imam i osjećaj da sami pjesnici i pjesnikinje poeziju poimaju kao nešto privatno – ako se zadržim na Facebooku – neki objavljuju slike svojih nogu ili pasa, a drugi pak pjesme. No, poezija nije stvar privatnosti, već je stvar javnosti, poezija su snovi koje ćemo jednom živjeti u budućnosti, kao što danas živimo snove pjesnika s prijelaza devetnaestog na dvadeseto stoljeće.

Internet i još više društvene mreže tako na jednoj strani omogućuju nužnu demokratizaciju i u samoj literarnoj sferi, dok su na drugoj strani oruđe potiskivanja na razini društva u cjelini. Dakle, internet i Facebook su za pjesnika izazov: kako prevladati percepciju da su oni jedini medij i uključiti ih u svoj pjesnički tekst? Odgovor ili barem pokušaji odgovora već postoje, na primjer, u obliku e-poezije.

Smatrate li da poezija / umjetnost općenito, ima sposobnost promjene svijeta?

Apsolutno. Pjesnička riječ je sveta i svjetotvorna. Ne zato jer je pjesnik neka posebna vrsta čovjeka (iako je odluka za poziv pjesnika naravno nešto što donosi svakakve posljedice). Poezija nije stvaranje lijepih predmeta, lijepe predmete mogu stvoriti i računalni programi, ali računalni program ne može stvoriti poeziju, jer nema svijest o vlastitoj konačnosti. Samo ta svijest i hrabrost za prelaženje granice, doticanje svetoga, iskoračivanje iz kulturnih i društvenih okova, omogućuju pojavu poezije. Izvori poezije tako leže izvan kulture, izvan društvenoga i s pjesmom u naš svijet ulazi nešto strano, jedan novi svemir.

Najprije je bio list papira, “bijelo ništa”, a potom se na njemu oblikovala pjesma – nešto što do toga trenutka nije ni postojalo. Pjesma postoji na način potencijala, jer se realizira u čitanju, a po svakom čitanju opet na drugi način. Čitanje pjesme zato nikada nije samo čitanje, nego je prije svega doživljaj, iskustvo, a s iskustvom se mijenjaju ljudi i, posljedično, društvo. Moramo biti svjesni da poezija nije reklamni slogan koji djeluje odmah, već djeluje polako, od ispod. Dakle, društva, kao što je i ovo naše, poznaju i strah od poezije – jer slute njezinu revolucionarnu snagu.

Peter, nakon ovakvog razgovora, čini mi se da nemam previše toga za upitati, ali ostaje ona jedna važna stavka: kako prevladati jezičnu granicu, zahtijeva li to od svih nas višejezičnost, je li taj zahtijev jednostavno pretežak? Naime, često olakšavajući i podilazeći samima sebi čitamo samo poeziju na jeziku koji razumijemo, dok mnogo toga što ne razumijemo jednostavno preskačemo. Ja sam u tome uvijek vidio veliki hendikep književnosti, ona treba prevoditelje, urednike, lektore, dok slikarstvo ili glazba to jednostavno ne trebaju…

Naravno, to je veliki problem. Postoje brojni jezici na kojima nastaje odlična književnost, ali koju ne poznajemo jer ne razumijemo te jezike. Tu važnu ulogu ima lingua franca, što je danas engleski. Bio sam na nekoliko prevoditeljsko-pjesničkih radionica, nedavno i na radionici, koju svake godine organizira Centar za slovensku književnost i odvija se na Danima Krasa, gdje smo poeziju prevodili s nama nepoznatih jezika preko engleskog, naravno, u suradnji s autoricama i autorima pjesama. To je izvanredno iskustvo, jer se na taj način dotičemo jezičnog svemira, koje bi nam inače ostao posve stran. Tako, dakle, za online časopis Poiesis pjesnikinje i pjesnike, koji pišu na nama nepoznatim jezicima, prevodimo s engleskog, naravno, opet u suradnji s njima. To je vrlo važno, jer je prijevod uvijek reprodukcija originalnoga teksta, a prijevod prijevoda je opet reprodukcija reprodukcije i suradnja s autorom ili autoricom izvornog teksta je jako bitna. Na taj način, bez obzira na sve zadrške koje imam prema prevođenju s trećeg jezika, svejedno dobro približavamo čitateljima zanimljivu poeziju.

Slikarstvo i glazba su univerzalni jezici i kao takvi su u prednosti pred književnošću, međutim, ja sam “chomskijanac”: vjerujem u univerzalnu abecedu, u to da su jezici na dubinskoj razini (deep structure) isti, da se razlikuju samo na površinskoj strukturi (surface structure) i to nam omogućava prevođenje tekstova s jezika na jezik. Tako je prevodiva i poezija, a poezija koja nije prevodiva najčešće niti ne treba prijevoda (na primjer vizualna ili zvučna poezija…).

I još jedno pitanje za kraj: vidim da na stranici Poiesis pratite cijelu regiju bivše Jugoslavije i da su nam ciljevi slični. Mislite li da su ovakve platforme neka vrsta komunikacijskih oblaka koji će vrlo brzo ući u suodnos s ostalim pjesnčkim/književnim skupinama u Europi, ali i svijetu? Ima li tu klice nekog novog pobratimstva lica u svemiru, da se pozovem na našeg velikog Tina?

U obje Jugoslavije bili su među narodima na ovim prostorima tkani odnosi koje bi bilo i više nego šteta samo prekinuti i odbaciti. Dakle, dobar je dio pažnje u djelovanju Poiesisa posvećen regiji bivše Jugoslavije. Ali ne na način koji bi bio isključiv – mi smo zainteresirani za cijeli svijet, a kad otkrijemo zanimljive pjesnikinje ili pjesnike, pokušavamo njihove pjesme na adekvatan način prevesti na slovenski i predstaviti ih slovenskom čitateljstvu.

U isto vrijeme također želimo raditi na vezama s drugim internetskim časopisima, kao što je Književnost uživo, na koji smo se u mnogim aspektima ugledali kada smo formirali Poiesis. Osobno, imam ideju – ovdje ću vam je reći po prvi put – a to je da s vremenom jedni s drugima na srodnim stranicama, kao što su Književnost uživo i Poeisis, započnemo konstruktivnu suradnju, kako bi se počeli susretati osobno, bilo na zajedničkim nastupima, bilo na prevoditeljskim radionicma, kako bismo stvorili živ protok između književnosti različitih sredina kako na razini teksta tako i na osobnoj razini. Je li ovo početak “nekog NOVOG pobratimstva u svemiru”? Ne znam. Ali, želim da ovo zaista bude tako.

Peter, hvala na razgovoru!

Razgovor vodio i preveo sa slovenskog Milan Zagorac

Foto: (c) Nina Medved