Arhiva oznaka: Kali

Milan Zagorac: Mirno smo živjeli toga dana…

… oh, kako smo mirno živjeli, jelte, bio je to jednostavan svijet u kojem je sve predvidivo i sve jasno i u kojem nema nikakvih nedoumica, i u kojem postoji samo napredak, naravno, posrtanja su relikti prošlosti i zaostalog čovjeka, onog čovjeka od prije koji je još volio, mrzio, plamtio, padao, a tadašnji je čovjek imao sreće pa je zaboravio sve te svinjarije, nije, naravno, nije imao načina da shvati kakva je to priča i kuda vodi ta priča i koliko je dimenzionirana ta priča o onim dvama avionima koji su 11. rujna 2001. opalili u Twinse i sronđali ih skupa s ljudima u njima, u Twinsima i avionima…
Mi smo kupovali traperice u gradu, mama joj je bila u Veneciji kod parone, njezin je rođak baš bio stigao tih dana u NY i gledali su to s balkona, s prozora, čega već, kako se događa taj collapse, kako se događa taj slom, naime, do toga dana su veliki događaji bili manje više rezervirani za prošlost, ako ne čak i za povijest, nama se nikada ništa veliko i važno nije događalo.
Bio sam se vratio tek s odsluženja vojnog roka, u vojsci smo pričali o džihdistima, nismo imali pojma ni o alkaidi, ni o al nusri, ni o čemu takvom, niti o pragmi i pokvarenosti koja iza svega stoji i stvara priču koja izgleda kao da je pripovijeda sam idiot, puna buke i bijesa.
U Rijeci je kišilo, bio je svjež dan, rođak je rekao da je u NY bio lijep ljetni dan.
Ok, i toga dana sam se sjetio kako je neka Kumova prijateljica, godinama prije govorila kako svi u NY znaju kako će se dogoditi to, nešto veliko, nešto spektakularno, nešto zaista kolosalne prirode, nešto što će promijeniti svijet. I da osobno poznaje neku saudijsku princezu, koga već, s kojom je gledala javnu dekapitaciju u nekom njihovom gradu, to je navodno lokalni spektakl petkom.
I, eto, dogodilo se, naravno, u Babelu, gdje bi, neće valjda u Prnjavoru. Kaže mi kum da su ljudi koji su nešto predosjećali masovno napuštali Babel.
Uglavnom, do tada smo bili mislili da je sve ovo što sada gledamo na ulicama, u gradovima, ne samo u Siriji, Asiriji, Babiloniji, da je sve to samo stvar prošlosti koja se ne može ponoviti jer je čovjek nadrastao razinu žrtve paljenice i krvne žrtve, dakle, sva ta kokanja, sve te dekapitacije, sve te rijeke krvi su tako astečke, tako babilonske, tako poganske, tako primitivne, da čovjek ne može misliti da se to može događati u profanoj sadašnjosti oslobođenoj stega davnog barbarizma, posebno davanja žrtva okrutnom muško-ženskom bogu, naš je bog ipak umilostivio stvari, preuzeo na sebe to naše breme krivnje i rekao, djeco, tko vjeruje u mene, njegovo je kraljevstvo nebesko. Ispalo je da čovjek ipak više voli darivati žrtve paljenice i krvne žrtve, tko zna, valjda su efikasnije.
Bili smo glupi, nismo znali čitati znakove, netko je na Empire State Buildingu nedavno upalio veliku svjetleću Kali, neka se zna, pa te se stvari sasvim jasno objavljuju onima koji žele čitati, onima koji se trude razumjeti, tako jasno, vizualiziracije su posve uvjerljive, tako da smo i onda, da smo mogli, htjeli, znali, mogli predvidjeti da će se takve stvari događati, da, neka netko kaže kako sam lud, ali ovo je osjećaj za vrijeme, zeitgeist, osjećaj za duh vremena koji je revelacijski, koji otkriva da je pozadina svijeta u kojem živimo takva kakva je, barbarska, poganska, gadna, njegova je narav diluvijalna, čovjek se nije maknuo, unatoč svemu što je stvorio, dalje od svojeg majmunolikog brata-pretka.

Foto: http://lifeandtrendz.com/the-portrait-of-goddess-kali-at-the-new-yorks-empire-state-building/