Arhiva oznaka: Kadulja

Milan Zagorac: Sinegdoha Nabokov

Nada Grubišić: Kadulja – u zaklonu s Nabokovom

Naizgled se čini jako teško ući u poetsko tkivo pjesnikinje Nade Grubišić – naime, gusti, simbolima prenaseljeni stihovi, rizomski zakutci koji ponekad dovode u zabludu, nestvaran svijet, složene usporedbe koje evociraju čas patos, dok ga već u drugom času isijecaju oštrim rezovima – sve to čini poeziju Nade Grubušić teškom, ali dostojnom puno ozbiljnijeg razgovora, puno šireg i dubljeg eseja no što ću izložiti u ovome kratkome osvrtu.

Naime, s njezinim se pjesništvom, koje jest vapaj na rubu, na granici, na samom rubu ekstinkcije, ali je još uvijek ovdje, zapravo zahtijeva neka vrsta literarnog spasenja, nje kao lirskog subjekta, a samim time i cijeloga čovječanstva, poput one iz prethodne zbirke Bolesna ruža. Ta se eshatološka crta djelomice prenosi i na ovu, donekle još neprozirniju, gušću i kondenziranju poetsku minijaturu, tako reći, do razine svijeta u svijetu, svojevrsnu točku singulariteta. Kadulja je stoga hologramski film teorije svega koji tek pod punim svjetlom i pravom optikom postaje to što jest – pjesništvo u totalu, pjesništvo koje jest sam život, same suze erotike i bola, pisanje koje više nije samo jedan čin, već cijeli život postaje pisanje.

Neka čitatelja ne zanesu poetske slike koje će prizvati s jedne strane aristokratsku studen petrogradskog spleena kao i s druge strane američke pedesete, šezdesete, hippie kulturu te (navodno) babyboomerska opća mjesta. To je samo krinka, kamuflaža nečega dubinskoga što se krije iza Raklja, djetinjstva, mirisa kadulje, KADulje i Nabokova – sve od reda pojmova koji ne donose patetični mir nevinosti i mladosti nego snažnu distorziju. Štoviše, rekao bih da je već sama početna igra riječima kadulja – neka vrsta enkodirane poruke, neka čitulja, koja dolazi od ovoga KAD u naslovima – dakle, već tu započinje igra riječima koja se odvija do samoga kraja, do onog zadnjeg smislenog znaka u knjižnome bloku. A ta je enkodirana poruka, slično kao i u Bolesnoj ruži neka vrsta diskursa s nevidljivim opresorom, moguće simbolički danom u notornom Nabokovu (dakle, ovo bi bila „sinegdoha Nabokov“, ako ćemo aluzivno prizvati „Sinegdohu New York“, kad već nismo načisto s temeljnim sadržajima), ona se zrcali iz stihova: Priroda je zapravo ravnodušna na nas / naše konje na livadi leptire je li pošteno / gubiti tolike ljude biti opsjednut njima sjećanjima / na djetinjstvo pedofile koji se bore protiv / pedofilije that slow slow words / zato je za tobom potekla izvorska voda.

Tu je mračni lik situiran u prijetećem, iskrzanom ambijentu poluotoka i podivljalog bilja odraženog u opasnu, muljevitu jezeru: znači napitak kuhan od kadulje s poluotočkih makadama / Raklja Stancije Grgur Skitače neprovjetrenih / malih madona izmišljenih moći / crne rupe zjape u noći kada se pije čaj / motri sebe s neudobnog stolca tamno svoje lice / odraz na vodi opasna muljevita jezera.

Ovo je u temelju poezija dviju energija, najlakše bi bilo reći erotičko-tanatičke, no može se reći i one muške, snažne, prodorne, koja čini prekršaj pa je stoga mučna na jedan način i one druge, ženske, koja je bolesna, koja treba izlječenje, spasenje. Te dvije energije jedna drugoj nanose bol, patnju, ta moćna muška intuicija / osjetljiva na bolesne krajolike svijeta / planeta koji se ponaša uzorito poput spoznaja, tj. jer rekao si Nabokove: Genij, to je nonkomformizam / duboka brazda čovječnosti te nam se tako nadaje spasenje negdje u pomirenju, nesvarljivoj ljubavi između opresora i žrtve, između jakog i slabe, u nekom samoekskulpirajućem činu posvemašnjeg oslobođenja užasavajućeg (neimenovanog) tabua.

Pa iako evidentno evocira nešto strašno, ono se ne događa, no spoj, taj nužni hermafrodizam kojim se mora oprostiti muškarcu na počinjenju i ženi na slabosti svakako je moment čudesne transformacije, magije, alkemijskog čuda, dakle, nakon sagorijevanja, pada i izgaranja do crnoga, slijedi bijelo i žuto, slijedi graal, kamen mudraca, mogući nagovještaj spasenja.

Zbirka kodnoga imena i još više kriptične fakture Nade Grubišić upravo će se ovim simbolički prenabijenim stihovima posve zaokružiti, uhvatiti o vlastiti rep i ostaviti nas i dalje s pitanjima. Ta pomalo parsifalska uloga čitatelja kao da i jest samo dovršenje djela koje se proteže možda u beskraj, dakle u sebi sadrži onaj ranije spomenuti „pad u singularitet“, a simbolički nam je dana konačno otvorenim prolazima: bloody professor pogledima dodiruje stegno / učenica čaj je okružen stolom zatim morem istim / ljetom kad nismo starjeli već se obostrano prepoznavali /… političke znanosti sjede u klupi do tebe Vladimire / daješ mi vremena da postanem djevojčica / sjećam se Europe nemirnih tragova broda na Atlantiku / tvoje sjene / vrata uvijek ostavljaš otvorenim.

O autorici

Nada Grubišić rođena je u Puli 23. svibnja 1954. godine. Pohađala je pulsku Gimnaziju te je diplomirala na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Piše poeziju, epove i poetsku prozu. Objavljuje u hrvatskim, slovenskim, makedonskim i američkim časopisima.

Do sada je objavila sljedeće knjige: Apokaliptična avenija, Djevojčica iz porječja, Djevičanstvo ili The Moralizing Florist, Metropola praznine, Čitanje Dubrovnika, Akvarel /poetski roman bez interpunkcije/, Putovanje u mjestu, Oralne teme, Bolesna ruža i Kadulja – u zaklonu s Nabokovom.

U pripremi za tisak su: Magnesium beach, Gibraltar, Tusculum, Romeo u pustinji, Povijest nepostojećeg grada /ep/, Rendez vous, Bologna i Erosova košuljica.
Članica je Društva hrvatskih književnika. Živi u Zagrebu.

Ilustracija ovitka: Branko Gulin