Arhiva oznaka: Juraj Močilac

Juraj Močilac: Placebo

plešem.

kad si tužan, pleši, rekla mi je
pa sad plešem, čini se satima
pa se vrtim i vrtim i vrtim
i sve sam naučio
i mambo i rumbu i zumbu i tango
i ne prestajem

ne dok on ne ode

a koljena mi već klecaju
i znoj mi kapa s čela
i puls mi nestaje,
a ekstaza postaje veća

zašto toliko dugo traje?
ovo ne funkcionira.
moram joj reći da ovo ne funkcionira.

ritam me nosi,
ali ga ne pratim,
nije mi važno,
ne prestajem

ne dok on ne ode

zuji mi u ušima
i srce mi skače u njedrima
dok u deliriju tražim izlaz
i priželjkujem kraj

je li otišao?

Foto: www.pexels.com

Juraj Močilac: Astralni alter ego

Pronašao sam nekoliko zapisa o tome kako moje tijelo zapravo nije moje. I pitam se što sam pod tim mislio. Svi su zapisi nastali neovisni jedan o drugome, u većim vremenskim razmacima. Što samo upućuje na to da su spomenuti osjećaji bili prisutni puno ranije, a prate me još i danas.
Odlučio sam provjeriti radi li se o nečemu potpuno apstraktnom i izvan mogućnosti mog djelovanja.
Sjeo sam pred ogledalo i zagledao se u svoje oči.
Ako uopće jesu moje.
***
Izluđuje me ono što vidim. Te me oči ne prepoznaju. Dotaknem si obraze i naježim se. Ruke su mi hladne. Prođem njima niz vrat, preko ključne kosti sve do ramena. Spustim ih niz laktove i sklopim dlanove. Zbilja su hladne. S druge strane još uvijek tek magličasti obris onoga što je nekad činilo m e n e.
Pitao bih ga, tog lika, kako prihvatiti ono što ti ne pripada, ali znam da bi mi uzvratila tek tišina. Čak i kad ne bi, vjerujem da bi me odgovor razočarao.
Razbio sam ogledalo i te su me oči gledale iz bezbroj nejasnih krhotina. Ne mogu pobjeći od sebe.
Ako uopće jesam.
***
Stranac je u mome tijelu. Osjetim kako mi razdire želudac i crijeva. Truje mi um. Čujem ga u ušima i osjetim u ustima. Ne planira otići. Udobno se smjestio. Započinje razgovor koji je zapravo više monolog. Slušam ga i shvaćam da je u pravu. Istina je sve što govori. Mora biti.
***
Ponekad se osjećam kao da moje tijelo ne pripada meni. Pripada nekom osamdesetogodišnjaku iz Firence koji sjedi na verandi s bocom travarice i nostalgično oplakuje prošli život. Boli me pomisao na starost i vrijeme koje mi izmiče iz ruku. Možda ga namjerno ispuštam jer ne želim uhvatiti ni trenutak ovog života. Žurim i bježim.
***
Još jednom sam izvukao deblji kraj u borbi za vlastiti opstanak
I pribranost
Nakon čega ostajem
Indiferentan
Prema plućima koja dišu sumnju,
Očima koje vide strah
I kostima koje me još drže živim.

Foto: www.pexels.com

Juraj Močilac: Introspektivni portret Krune Bavarskog

Kad god pokušam pisati, tu su uvijek ta neka dva lika koja sjede i puše ili sjede i piju ili sjede i gledaju u prazno. Po mogućnosti u praznom, derutnom stanu opremljenom jedino madracem i bocama vina. Onako filmski. Jer valjda tako treba biti. Jer ono, šta ti više treba od opijenosti lošim vinom i seksom? Jer kao jebeš politiku i susjede i one mokre pse na ulici i ostatak svijeta. Ti si tu, svaki ti je novi dan repriza onog prethodnog, praviš se kao da unutar tvoje anatomske konstrukcije postoji nešto više, dublje, a ustvari grebeš i grebeš i ne pronalaziš ništa. Misliš to je život, briješ na neku duhovnost, intimu, a istovremeno zazireš od iste. Sigurno je samo faza. Pa šta, svima dođe ponekad, pomisliš dok pališ tu prokletu cigaretu, a dim se raspršuje i uvlači u svaki kutak minijaturne sobe, u tvoje prljave gaće i onaj grah od prošlog tjedna. Ne razmišljaš o posljedicama jer su za posljedice, prije svega, potrebna djela. A ti i dalje samo pričaš o toj bolesnoj prošlosti kao o kakvom nebrušenom dijamantu iako si je već pošteno izbrusio. Ne možeš si pomoći. Hraniš se sjećanjima i nostalgijom sve dok se ne ispovraćaš, a onda u tom svom bulimičnom ludilu bjesniš, razbijaš, pljuješ, bacaš, vrištiš i… napokon ostaješ bez glasa. Sve utihne. Ne čuje se ni koračanje s ulice.
Ostaješ sam. Srušili su se i goli zidovi, a nad tobom samo beskraj.
I strah.
I nemir.
Odjednom je pretiho. Ne možeš podnijeti zaglušujući muk pa ti misli počinju navirati jedna za drugom, jedna za drugom pa trećom i u trenu postaje bučnije nego na aerodromu. Gušiš se u kaotičnom paklu i umoran padaš na ljepljivi pod pun čikova. Očajnički pokušavaš doći do zraka iako potajno priželjkuješ kraj. Kad napokon skupiš dovoljno snage da se trgneš iz prljavih ruku agonije, sjedaš na istrošeni madrac do one druge figure i misliš da je to sve nemoguće. Sjetiš se da su ti nekad pričali o vremenima ispunjenim nektarom optimizma. I nadaš se da će sutra biti bolje. Jer nada nosi neka nova, sretna jutra. I misliš proći će. I čekaš.

Foto: www.pixabay.com