Arhiva oznaka: Joyce

Alisa Bedžeti: Svojim putem

Pobjednička priča s festivala Bloomsday

Okej, ovako je krenuo ovaj prokleti dan. Moja supruga Nora i ja krenuli smo prema Italiji, odnosno gradu Trstu. U pratnji su nam bila dva nepismena vodiča. Allen, čije samo ime govori da je kao vanzemaljac koji ne pripada ovom svijetu. Stalno zuri u prazno. Tu je bio i Bergeto, prvak za… znate li što? Ništa! Glup je k’o drvo. Umjesto da me pošalju u Trst kako bih dobio inspiraciju za svoju novu knjigu, oni su me doveli do Pule, za koju nisam imao pojma da postoji. Ovdje ne možeš dobiti ni svježeg zraka, a kamo li inspiraciju. Ajme meni, gdje sam ja to završio?
Ma, ne! Znate li što? Vjerojatno je ovdje moja karijera završena. Ušao sam u sobu prljavog hotela u koji su nas smjestili, istuširao se i spremio za odlazak u Trst. Nora nije bila u sobi. Njoj je baš postalo zabavno u Puli. Ljudi su bili smotani poput nje. Kada sam pokušao otvoriti vrata sobe, ona se nisu htjela otvoriti.
– Ma koji vrag? – viknuo sam.
– Allene!!! Bergeto!!!Gdje ste konjine jedne?!
– Ovaj, ništa se vi nemojte brinuti. Sve će biti u redu. Nismo namjeravali uzeti vaš ključ – rekao je Allen s druge strane vrata.
– Znači vi ste mi uzeli ključ? Ma, samo me čekajte! Čim izađem, vidjet ćete vi!
– Bergeto je uzeo ključ i izgubio ga! – pokušavao se opravdati Allen.
– Što? Nije istina! On je uzeo! Htio ga je sakriti od vas!- začuo se Bergeto.
– Smiri se James, sve će biti u redu, smiri se – ponavljao sam u sebi.
Osjećao sam kako mi živac titra na vratu. Izašao sam na balkon kako bih udahnuo zrak.
– Skočit ću pa će onda svi pisati o tome kako je James Joyce skočio zbog grada Pule, jer mu se nije svidio. Čekaj, moram to napisati na neki papir… čekaj malo, što ja to govorim? Bacit ću se zbog ovog mjesta? E, pa oprosti! Moj život vrijedi puno više nego ova… Pula.
Nakon puna četiri sata, u sobu je ušla Nora, a iza nje kreteni Allen i Bergeto. Krenuo sam ljutito prema njima.
– Bergeto, mislim da je vrijeme da krenemo – rekao je prepadnuto Allen.
I oboje su kao kukavice pobjegli vani.
– Smiri se, James! Sve će biti u redu – govorila je Nora.
– Da, da sigurno! Još mi fali da me strpaju u zatvor i ovaj dan bi bio odličan – ironično sam odgovorio.
Nora se počela smijati.
– A zbog čega se ti smiješ ženo? – pitao sam.
– Šef hotela je saznao da si tu pa ti je sredio ono s ključem. Platio je Allena i Bergeta da te zaključaju kako ne bi otišao Trst – govorila je hihoćući se.
Evo, što drugo reći, nego da su ovi ljudi čudovišta.
– Čekaj malo – rekao sam zbunjeno. – Znači i ti si surađivala s njima?
– Ne.
– Kako znaš onda?
– Rekli su mi dečki! – rekla je i napuhala balon od žvakaće gume.
– Hajde, idi spavati James. Sutra je novi dan.
– Ma neću zaspati da me ubiješ! – viknuo sam.
Zaspao sam nakon tri minute.
Sutradan me probudio neki nepoznati ljigavac. Ravnatelj neke škole pokraj Slavoluka Sergijevaca.
– O moj Bože, vi ste James Joyce! – rekao je dok je stajao iznad mojeg kreveta.
– Tako mi je drago, ja sam ravnatelj škole stranih jezika, Jakov Mišović. Treba nam profesor Engleskog jezika. Saznali smo da ste vi tu pa ako bi ste htjeli poučavati u našoj školi, bila bi nam velika čast.
Prekrio sam glavu jastukom i čekao da ode. Nisam planirao poučavati neke patuljke engleskom jeziku. Što će im to? No, naravno kao i uvijek, moja savjesna supruga me natjerala na to. I što ću? Otišao sam.
I bla, bla, bla. Ušao sam u razred. Svi su ustali. Bože moj! Svi su imali neka čudna imena. Domagoj, Slavko, Verica, Ante, Slavoljub, Sava, Jadranka, Zorica, Josip i još neka koja nisam zapamtio. Počeo sam s nastavom. Djeca su zurila u mene.
– Okej, što ste zadnje radili? – pitao sam na engleskom jeziku.
Nitko mi nije ništa odgovorio. Pa, da. Kakva škola takva i djeca. Nepismena.
Počeo sam crtati jabuke po ploči.
– Apples! – učio sam ih.
– Jabuke! – doviknuo je Josip
-Apples, A-ppl-es, Apples! – sricao sam kako bi zapamtili točan izgovor na engleskom.
– Apes? – pitao je Domagoj.
– Ma ne, apples!!!
– Apples – ponovila je Verica.
– Da, apples! -viknuo sam zadovoljno.
Poslije sam počeo i s kruškama, pa malinama i onda krenuo na životinje. Završio je sat. Bilo je zapravo zabavno učiti djecu.
Kad sam izašao iz škole, žena me čekala vani.
– Nora, što je bilo?
– Ma, ništa samo sam te došla upoznati s ovim gradom.
– Hmm, ali ne…
– Ma daj, molim te James! – prekinula me Nora
– Aha, shvatio sam. Opet mi želite smjestiti. Kao ono s ključem jučer. Samo da ne odemo u Trst.
Uhvatila me za ruku i krenula pokazivati grad. Bili su tu spomenici, neka vrata, pa onda opet vrata i još jednom vrata. Ova zadnja su imala dva ulaza. Zatim mi je pokazala more. Kao da ga se nisam nagledao u životu. Sjeli smo u slastičarnu “Gelato di Italia” kako bi malo predahnuli. Dovraga! Sjetio sam se Trsta. Nastavili smo prema Areni. Tamo se Nora raspričala. Nemam pojma o čemu.
– Aha, okej, sve mi je jasno Nora, ali molim te, pusti me na miru, želim ići u Trst – prekinuo sam je.
Izašao sam iz Arene i krenuo prema hotelu kako bih se spakirao. Na putu sam sreo jednu učenicu.
– Bok, učitelju… – rekla je radosno i mahnula.
– Ej, Verice! Ne, ne, Josipa! Žana! Slavka! Ne…ah…
– Larica – rekla je tiho.
– Eh… to, da… –
– Kako da ja zapamtim to prokleto ime? – govorio sam u sebi.
Njezina mama je znala malo pričati engleski jezik.
– Oprostite, vi ste učitelj iz engleskog jezika? – upitala me.
– Da…
– E, tako mi je drago! I dobro je što su pronašli nekog pametnog učitelja koji će učiti našu djecu engleski jezik. Godinama molim ravnatelja da pronađe nekog pravog. Željela bih vas nešto zamoliti. Naučite našu djecu da pronađu pravi put u budućnosti jer engleski je najvažniji dio života. Tako je meni moja mama govorila, a sada ja to govorim svojoj kćerki.
Pozdravila me i pošla svojim putem.
Mene su te riječi stvarno pogodile. Promislio sam malo. Možda mogu ostati ovdje koju godinu i naučiti djecu engleski jezik. Možda mogu promijeniti ovaj grad.
Nora je izašla iz Arene i rekla tužno: – U redu. Kako ti želiš. Možemo ići. Hajmo prema Trstu.
– Ma što ćemo u Trstu? Ostajemo ovdje! – veselo sam rekao.
Tako sam i učinio. Ostao sam u “prokletom gradu” i shvatio da nije toliko proklet. Organizirao sam natjecanja iz engleskog za mlađe i pogodite tko je pobijedio? Larica.
Zapravo, promijenio sam ovaj grad. Bar ja tako mislim. Čak mogu reći da sam i ponosan.
Žao mi je što odlazim u Trst. Čovjek se brzo navikne, ali se teško odvikne.

Milan Zagorac: Problem promatrača ili čudesna petlja? Roman Antonia Šibera

NESTVARNOST
Nesvariva nestvarnost.
NESVARIVA NESTVARNOST!
Antonio Šiber, 1994.
“Dolazimo iz tamnog ponora; završavamo u tamnome ponoru: svijetli razmak među njima zovemo Životom.”
“I tri puta sretni svi koji mogu nositi, a da se pritom ne prigibaju, na svojim leđima, veliku, uzvišenu, zastrašujuću tajnu: Čak ni to jedno ne postoji!”
Nikos Kazantzakis: Askeza, Salvatores Dei

Nisam se slučajno referirao na ove riječi grčkoga književnika Nikosa Kazantzakisa prije nego počnem govoriti o fizičaru i znanstveniku, ali prije svega književniku i umjetniku Antoniju Šiberu, čovjeku velike širine i znanja, osobe koju nikada nisam fizički upoznao, no nekako sam posredno, putem riječi, slika, fotografija, ilustracija, stihova, misli, svega onoga što mi se činilo razumljivo (jasno, tu se ne računa valna funkcija kao niti njezin kolaps) počeo povezivati konce i hvatati konture stvari koje nam se posve jasno nameću: riječ je o susretu dvaju koncepata, onog znanstvenog i onog umjetničkog, oba intelektualno radoznala i beskrajno (koliko je to moguće?) otvorena i široka u jednome. Usudio bih se reći – alkemijski um – no zastajem i, ne želeći kompromitirati autorov znanstveni status i stav (doktor znanosti s pozamašnom biografijom), ne koristim, već radije usporedbe činim s Leonardom, Newtonom ili, primjerice, Bohmom… No, u čemu je onda razlika do u samome nazivu koji je kompromitiran? “Alkemijski” zapravo znači onaj koji nastoji postupcima uma, postupcima namjernog i (još više) nenamjernog, nesvjesno motiviranog djelovanja, ubrzati promjenu supstancije (bila ona materija, tvar ili neka od sedam ili devet komponenti duha, odnosno vrsta duše) u onaj nivo (stupanj) koji onome samome koji čini postupak omogućuje trajne i sveobuhvatne uvide u konačni smisao (daleko je ova alkemija jednoga Evole ili Guenona ili Hamvasa ili Junga od alkemijskog smeća i komercijale transmutacije konkretnog metala u konkretno zlato!)
Naime, nimalo mi se ne čini pametnim reći, “znate, Antonio Šiber je 2008. godine u nakladi Jesenski i Turk objavio SF naslova Problem promatrača”, a da pritom ne dam barem dio svih mogućih zrcaljenja, sadržaja, mizenabimske dubine koja su dostavljena njegovim, pa usudio bih se reći, izvrsnim SF-om. No u tome “izvrsnim” ne krije se ništa više od mojeg osobnog i nadasve ne previše bitnog stava, osjećaja za zanimljivo ili dobro napisano, a u svemu ostalome što želim reći krije se jezgra onoga o čemu želim zaista govoriti, interpretirajući ovaj roman. Ova knjiga postavlja beskrajna pitanja, svako novo pitanje postavlja neko sljedeće i upravo je to i razlog što sam ga u naslovu alternativno označio kao čudesnu petlju. Tome ću se, ipak, vratiti ponešto kasnije.
No krenimo od početka. Radnja je smještena uglavnom u 2060. godinu, u svemirsku postaju Crick 14 (i nazivi svemirskih postaja su znakoviti, možda bi ovo bio najidealniji naslov romana da se htjelo postići imalo komercijalniji efekt) na koju je (po kazni?) poslan Paul Glaser, znanstvenik idealist, fundamentalni fizičar koji je posjedovao onu primarnu zainteresiranost za svepovezanost i za “neunovčivu” ali znanost o bitnom koja je u modernom vremenu postala više neka zabava za bezveznjake no stvarna znanost. Tu bih se zaustavio i ne bih se bavio daljnjim opservacijama na temu primijenjene znanosti i njezine eksploatacije u lukrativne i prestižne svrhe, a koje imaju konačnu posljedicu u posve besmislenim proizvodima (opet podsjeća na Victora Papaneka, koji još polovicom 20. stoljeća uočio besmislenost dizajniranja proizvoda u svrhu same proizvodnje i tome pripadajuće proizvodnje same potrebe) i produžavanju života bogatim starcima, što je samo po sebi posve besmisleno. Lik Paula Glasera ne bih nazvao autorovim udvojenim glasom, no svakako se osjeća prizvuk autentične ogorčenosti smjerom znanosti koja postaje ne više intelektualno radoznala u traženju preko granica, već tehnološki repetitivna i kompetitivna igra moći. Nešto slično izopačenju filozofije koja je od metafizike postala neka znanstvena primijenjena filozofija, dakle, ne-filozofija, antifilozofija koju bi zacijelo Heidegger nazvao simptomom posvemašnjeg “zaborava bitka”.
Takav Paul, pomalo izopćen i pomalo nesretan, stiže na orbitalnu postaju gdje susreće još jednog, doduše snalažljivijeg, ali svejedno moćnog idealista, Ernesta Ehrenfesta, još jednog pomalo prosperovskog, faustovskog lika koji koristeći svoj ugled, daleko od očiju svijeta radi na istraživanju – svijesti. Točnije nastanka svijesti i njezinih najbitinijih odrednica, a koje bi jednoga dana mogle, tobože, omogućiti nevjerojatne koristi čovječanstvu, no samo “tobože” – Ehrenfest je stvorio samoprogramirajući i samomisleći um koji je u stanju misliti i osvijestiti sebe, štoviše, nekako se iz konteksta doznaje da Jaje (odnosno Jajoglavi, to mu je ime), ima moć ulaziti i u dublja stanja sna u kojima dolazi i do kompleksnijih spoznaja. Problem je u tome što je Jajoglavi “zaspao” na neko vrijeme i nije se mogao probuditi, pa je Paul trebao pomoći Ehrenfestu (uz pomoć vijetnamskih blizanaca) u buđenju i popravljanju ovoga što je postalo identitet, biće, stvor, samosvjesni bitak, nešto. Nema smisla da vam prepričam cijelu radnju, roman je kratak i vrlo brzo ćete ga i sami pročitati i to posve neopterećeni svim tim kontekstima, smislovima, izrečenome i neizrečenome, svjesnome i nesvjesnome, strahovima, tugama itd. U krajnoj liniji, rekao bih da je pomalo drukčija oprema knjige (dakle, bez onoga esejističkog dijela na kraju, koji je meni osobno jako zanimljiv), naslov koji je mogao biti drukčiji (bez obzira na to što je problem promatrača zaista i tema knjige) uz ponešto drukčiji blurb u kojem ne bi bila istaknuta ta filozofsko-znanstvena komponenta, a na štetu proznog i fabulativnog, mogla odigrati čak i na kartu žanrovskog hita, barem među onima koji su upućeni u ona bolja djela, poput Lemovog Solarisa ili 2001. Odiseje u svemiru. Ima tu i manjih zanatskih neravnina u pripovijedanju (pomalo mistična ostaje veza prvog i posljednjeg poglavlja), ali posve zanemarivih, ponešto nedovoljnih psiholoških osjenčavanja (što vjerujem da je posljedica reduciranja bitnog od nebitnog, dakle, nije nam potrebno dodatno psihologiziranje), ali i vrlo interesantnih epizoda-reminiscencija na Bohma, projekt Manhattan ili D’Arcyja Wentwortha Thompsona, no, sve u svemu, riječ je o punokrvnom SF-u koji će ne samo ljubiteljima žanra značiti jako puno. Cijela je priča izgrađena na dijalozima između osviještenog Jajoglavog, Ehrenfesta i Paula, a oni su istovremeno i pravi mali filozofski eseji u kojima imamo osjećaj da se onaj primarni Paul umnožio u mnogostruke sebe kako bi uopće imao s kime razgovarati u svijetu ispraznih i ispranih, no koji evociraju Lemovo stanje svijesti (uzrokovano, dakako i promjenom pozicije sa zemaljske u onu orbitalnu) pomalo depresivnog potonuća u kojem se počinju razotkrivati inače mesmeriziranima nespoznatljive stvari.
No vratimo se na temu problema promatrača. Radi se o konceptu koji je krenuo iz kvantne fizike, a odnosi se na dvojnu prirodu elektrona, odnosno njegovu mogućnost da bude i val i čestica, ovisno o tome promatramo li je ili ne. Dakle, da ne duljim oko nečega što sam ne znam, radi se o tome da promatranje elektrona, odnosno kvanta, znači njihovo postojanje, dok njihovo nepromatranje znači istovremeno mogućnost, no ne i postojanje u smislu postojanja. Ta je koncepcija potekla iz filozofije, vuče se iz predplatonskih vremena i na makrorazini znači da je svijest ona koja definira postojanje. Ukoliko nema svijesti, nema ni postojanja, ono je samo u nekoj superpoziciji koja znači mogućnost postojanja, prema Bohmu, to je ona nedovijena stvarnost, implicitni poredak koji svoj izraz dobiva u eksplicitnom. Što znači da je svijest ta koja određuje postoji li nešto ili ne postoji. Odnosno, da je stvarnost ništa više no ostvaraj u našoj svijesti. U Jungovoj psihologiji to je ono “nesvjesno”, potencijal, ono što je, u svojoj biti, spekulativna ali i ultimativna istina svih religija, a što ima svoje sustavne zapise u obliku mita i eshatologije već više desetaka tisuća godina (vedska znanja, egipatska knjiga mrtvih, budistički spisi).
Tu je, dakle, temeljna ideja ovoga romana upravo na tragu Joycea, “ništa što nastaje na ničemu”, svijest o tome da je cijela naša svijest u stvari samo jedna čudesna petlja (Douglas Hofstaedter) inteligibilinih pojava (Toma Akvinski) koje možemo samo i jedino razumjeti u ovom našem svjesnom 3d svijetu i to putem simbola koji stalno mijenjaju i izraz i sadržaj, ovisno o kontekstu. Sve ostalo ostaje nam trajno nespoznatljivo. Odnosno, ukoliko o tome ne možemo govoriti, onda trebamo šutjeti (posve otvorena veza prema Wittgensteinu).
I odatle zrači neki implicitni pesimizam samoga romana. To je onaj moment gdje Jajoglavi ljudske spoznajne mogućnosti (zbog ograničenja svijesti) uspoređuje s krpeljima kojima pokušavamo objasniti koncepciju prostora i vremena.
Kako god okrenuli, Antonio Šiber je napisao dojmljivu i duboku knjigu, pa čak i ako je htio neznanstvenim riječima objasniti znanstvene istine, pa čak i ako njegovi likovi pomalo s indignacijom odbijaju komunikaciju s mističnim, duhovnim i vjerskim dosezima, ova je knjiga baš to: nigredo, tonjenje, ulazak u crnu šumu, u svijest o slabosti svijesti zauvijek na neki način opterećene “crnom mačkom” nepregledne dubine nesvjesnoga.
PS Još jedan detalj. Naslovnica je vrlo efektna, prikazuje “razlistano” drvo, lišće su ruke, otisci dlanova u boji, a samo stablo baca i sjenu. I ovo je izvanredan simbolički prikaz onoga što stvarnost, svijest i nesvijest, jesu… ali nedostaje korijen. On je inače simbol onog ktoničkog, podzemnog, tvarnog, zemaljskog, zmijskog, spoznajnog, onoga što crpi tvar ne bi li stremilo višim razinama svijesti. A možda je ovo bila i namjerna autorska intervencija? Također, pohvala na autorskim ilustracijama, koje, ipak, nisu nužne samom čitatelju. osobno bih kao urednik ponešto drugačije uredio knjigu, no to je jedna posve druga priča koja ništa ne mijenja na stvari.

Ilustracija: Antonio Šiber, Limun i bočica