Arhiva oznaka: Jere Bilan

Nikola Šimić Tonin: Svjetionik

Jere Bilan: Svjetionik, Zbirka priča, Vlastita naklada, Zadar 2018.

Jere Bilan, pripovjedač – svjetionik nad morem priča iznad kog se kao valovi izdižu priče osvijetljene Jerinim pripovjedačkim umjećem: Konop, Svjetionik, Sat, Dva ribara, Ribarnica u Taormini, Razlomak, Banka, Slikar, Ljubav, Kromosomi, Božji prst, Ljubav dva kapetana, Lička mećava, Rigel, Gospodin Soo.

Da su ostale u mraku, u dubinama mraka, gluho i daleko bi bilo, da do njih nikad nije došlo, potopljene zaboravom, nekazane, neispričane, nenapisane… da ih nije izvukao iz dubine mraka oštrinom svoga pripovjedačkoga pera, osvijetlio im put bjelinama stranica knjige, hvala Jeri što bio im je svjetionik, bogateći nas. Vrijedilo je oknjižiti ove priče.

Bio sam na otočiću-svjetioniku Blitvenica, nedaleko otoka Žirja, lovio sam lignje i bila je noć. Počeo sam pozornije promatrati tu snažnu zraku svijetla koja sa svjetionika kruži morem i pomislio sam da izgleda kao ruka pružena pomorcima. Božja ruka koja spašava živote, jer treba znati da je to jedan od 48 austrijskih svjetionika na Jadranu. Lako je danas kad postoje sateliti, no pomorci su nekad bili dezorijentirani na moru, a ova zraka sa svjetionika je bila ruka spasa koju su prihvaćali i bivali spašeni. Ta je noć bila svojevrsni okidač da ću svoje priče ozbiljno napraviti. Pa moja prva knjiga se i zove „Svjetionik“, a od svih priča najdraža mi je upravo ona koja nosi to isto ime. Glavni likovi te priče su Sefardi, jedna obitelj koju pratim kroz četiri generacije. Ta priča šalje dobru poruku, kako navodi Jere Bilan.

Svojim pripovijedanjem Jere ostavlja pečat vjere u ljude i ljudsko. Zatvara se u svoje intimno carstvo, blistavo carstvo Mediterana, mora, škoja, težaka… ljudi i obala… i iz njih izvlači najljepše niti svoga pripovjedačkoga pleta.

Sve nastaje iz konkretne asocijacije, ali u mojoj mašti pretvara se u nešto drugo. Lani sam na tankeru došao skroz do ruskog Novorosijska, prošao sam pet mora, Jadransko, Jonsko, Egejsko, Mramorno i Crno, duh Mediterana osjetio sam u njegovoj punini. Posljedica toga je da su i neki lokaliteti i likovi mojih priča razasuti Mediteranom.

Simbolika priča u „Svjetioniku“ je višeznačna, no ono što je moja intencija u svakoj priči je da svojom edukativnošću i zanimljivošću čitatelja odvede negdje drugdje, gdje nikada nije bio. Da čitatelj u priču bude uvučen, da ga ponese i da osjeti emociju. Kada se to posloži, to ima smisla, priča ima svrhu, nema ispraznosti i otišli smo ‘iznad radara’ piše Jere Bilan.

U moru riječi Jere uspješno navigava – plovi do svoga cilja – priče. I priča zasvijetli. Zazvijezdi se na književnome nebu, skupljena s drugim pričama – Svjetionik. Njegova priča nije opis jednog jedinog trenutka koji probudi inspiracija. Prva zapisana misao oboji taj trenutak inspiracije različitim bojama koje slaže po nijansama i njihovoj srodnosti ispreplićući  ih u priči. Više nijansi plave: beskraj mora, nebeskog svoda, zvijezda, zvjezdanoga neba. Te nijanse imaju inspirativni karakter i vode kroz taj trenutak. Inspiracija nije jednostrana i nije ista kod pisanja svih priča Svjetionika. Te nijanse su uvijek različite i uvijek iznova pokreću svijet u njemu, svijet mediteranskog čovjeka. Njihove karaktere. Životne filozofije. Osobitosti.  Osobnosti. Žilavost, dosjetljivost i opstojnost, na tom škoju, moru, ubirući plodove škoja, plodove mora i bivajući stoljećima uspravan i gord. Svoj na svome. I u bijelom svijetu on je svoj, isti takav. Otišao sa škoja, ali škoj nije niti će ikada otići iz njega. Na zalasku života, kao na zalasku dana sunce moru, vrati se tom istome škoju da se ugasi na njemu.

Jerin dar pisanja je urođen. Čitajući njegove priče uviđamo kako uživa svakom porom svoga bića da svoja iskustva i doživljaje pretvori u priču unoseći svu strast pisanja i da to iskustvo nesebično podjeli. „Otvori nam oči“.

U Jerinoj individualističkoj filozofiji svakodnevnice “koja sve opravdava”, i u “kojoj se sve može”. Iz perspektive običnog, malog, čovjeka u ime “ljudske duše” zasvijetliše Jerine priče. Ukoričen svijetli Svjetionik.

Jere Bilan zaljubljenik u sve što je uz more povezano. Rođenjem bodul, a opredjeljenjem učitelj u Pomorskoj školi, Bilan se i nije mogao svojim prvijencem pojaviti s nekom drugom tematikom.

Njegovo poznavanje mora je fascinantno. On i more se druže, vole, i u potpunosti razumiju, pa je i psihologija likova koji žive na moru, uz more i od mora izvrsno razrađena. Njegovi likovi su fino iznijansirani, gradi ih kroz opise njihovih stanja i susreta, ali i u ovisnosti od sredine u kojoj žive i krajeva koje upoznaju. U svakoj je priči poruka i ona je krešendo priče. Stoga je ova knjiga edukativna i poučna, duboko moralna i humana , zaključjuje Drago Marić.

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Život – roman Ivana i Ljiljane

Po predstavljanju tri pjesničke zbirke Ljiljane Dobra, žirjanske nevjeste, rođene u Novom Sadu: Bol vetra (vlast. nakl. 2009.), Sjaj svica: haiku (Hrvatsko književno društvo, 2010.) i Sunčev spomenar (AM graphic, 2016.) 22. ožujka 2017. u Gradskoj knjižnici Jurja Šižgorića u Šibeniku. Knjige su predstavili Nikola Šimić Tonin i Jere Bilan uz moderatora Ivu Mikuličina

Uistinu život piše romane, u životu pjesnika Ivana Dobre Žirjanina i Ljiljane Dobre iz Novoga Sada, rođene Obradović, napisan je jedan ljubavni, život-roman, koji se ispisuje i dalje, i živi.

Kada pred sobom imate umjetničku osobnost, kakva je i jeste Ljiljana Dobra, ne znate od kud početi. Široka je umjetnička lepeza koja se nudi, poezija u svim njenim oblicima, umjetnička fotografija…
Biti ženom umjetnicom, pjesnikinjom, umjetničkom fotografkinjom, na bilo kojem dijelu meridijana i paralela, pa i u Hrvatskoj, u bilo koje doba, pa i ovo, materijalistički iznureno do krajnjih siga moralne erozije, znači sigurno se opredijeliti za bol, zanos, trajni nemir, i (ne)razumijevanje. Ljiljana Dobra, iz dana u dan propituje se o smislenosti svoje životne misije, na životnome šahovskom polju – na razmeđu igranja životom i života koji je – više od igre. Biva putokaz i most koji povezuje. Od organizirane strofičnosti i vezanog stiha preko paučinaste haiku-vizije, gdje se zamjećuje umijeće fotografskoga zapažanja detalja u najkraćem poetskom obliku, Ljiljana znalački brodi do dominacije slobodnog stiha, kako tekstualno opsežnih pjesama tako i epitafno kraćih lirskih izričaja, poigravajući se znalački pjesničkim umijećem.
Proročki i ni malo slučajno, u svojoj Završnoj pjesmi, ispovjedno i ogoljeno Ljiljana priznaje, opijena životom i okovana pisanjem, da je – ničija, samonikla i svoja. Baš kao i samonikli cvijet! Ako ga itko i pokuša silom iščupati, ponovno će niknuti u poetskoj Arkadiji kojoj nema kraja, kako to s pravom zamjećuje mr. sc. Tatjana Stupin-Lukasević.