Arhiva oznaka: Janko Polić Kamov

Zoran Hercigonja: Janko Polić Kamov – Jetki zadah patnje kao poziv na križarski pohod u slavu individualiteta

Stvaralaštvo. Poezija, riječ i jecaj. Poezija je jedina izravna emocija ranjene duše, pjev nesretne ptice visina koja šiljkom bodljikave stvarnosti probada sebi srce kako bi svetom krvlju poškropila i posvetila svijet. Pitamo se odakle dolazi potreba za pjevanjem, jecanjem, naricanjem? Odakle dolazi ranjena duša, odakle dolazi patnja?
„misao moja nije očaj – o nije okrutna vasiona.
Pjevao bih psalme i tužio ljude;
optužba bi moja bila tužba prirode, a krivci bi bili ljudi;“
(Dan mrtvih)
Patnja… patnja rađa poeziju; patnja… nadražava srce u povojima, srce u koje tuga ne smije ući. Kamovljev opus proteže se kroz patnju sve do okrutne psovke. Ni jedna poezija nije krštena s toliko brodoloma, krvi, ponoći i spleena kao Kamovljeva. Rječitost i bogatstvo jezika pjevaju izravnu patnju umjetnika, koji golo srce probada na trnu mnoštva.
„Gle, pomrčilo sunce i bljednuli mu traci;
sami smo u strahoti zimnih usta i crni se ždrijelo sablasti;
zove nas i pohotan je njezin pjev;
mahniti su zubi njezini i samljet će kosti naše.
Daj mi šapat krvi – u krvi je život naš;
jača je ona od bjesova i oduprijet će se samrtnoj navali;“
(Ledeni blud)
Toliko ledenih brijegova i smrznutih doli po kojima plovi moreplovna duša, nikada shvaćena, nikada prihvaćena u mnoštvu, nikada dobrodošla. Ona pati u sumračnim i opskurnim zakutcima svemira, bazdeći na jetki zadah boli i trpljenja. U Kamovljevoj poeziji „patnje“ ima toliko jakih riječi koje se jedino rađaju kada je čovjeku najteže, kada ostane sam u bolnom propinjanju. A riječi, a stihovi!? Tako su moćne i izravne; ubadaju kao odapete strijele. Kamov je medij ljudske patnje, ektoplazma uobličavanja glasnog krika ranjenog čovjeka i tužba okrutne i nezadovoljne maćehe prirode.
„Polomite mi pero i sažgite hartiju;
strahote će da rađaju i priča će biti užas;
rodio se među ljudima čovjek i u društvo je zabludjela duša;“
(Intermezzo)
Zašto čovjek mora patiti da bi ispjevao najljepše stihove svijeta? Mora li jedan lizati rane cijeloga svijeta? Je li moguće da samo jedan moćan zlatar jezika može ispjevati svu patnju svijeta uobličenu u riječi ratnika koji ne posustaje? Mržnja!? „Smiješan si, Mojsije, i bijes je tvoj bestijalan (Mojsije)“ Ne! Nema tu mržnje ni želje za osvetom, samo potisnuta bol koja mora biti ispričana svijetu teškim naricanjem i formom izravnih misli, obavijenih velom bogatstva koje ocrtava pravu bit patnje.
„Doći će mlađani bog i velik će biti njegov trijumf;
klicat ćeš, turobna dušo, i klicaj će tvoj biti ko prva ljubav;
ogromna će postati nada tvoja ko sjeme ljudsko,
ko tople usne moje, što pjevaju pjesmu suncu.“
(Pjesma o suncu)
Toliko iskrenih i izravnih stihova čovjekove patnje, toliko riječi oplakivanog prokletstva sudbe. Predaja? Ne dolazi u obzir! Ne predajemo se. I kad sunce varljive obmane iscrtava ljepotu ovog svijeta, obmanjujući slabe, ne predajemo se jer znamo istinu o maćehi zemlji i inkvizitoru sudbine. Obmana trenutnim užitkom i strasti, ne može oprati gorčinu života. Na trenutak varljiva obmana biva slatka, a sve ostalo je gorčina.
„Glad ti je prvi rekao: lažeš!
strast se je ozvala krvavim krikom: lažeš!
a misao je brujala tvrdo: lažeš!
to je grmio čovjek i himnus je njegov bio: lažeš!“
(Mojsije)
I samo jedan stih govori više nego tisuću ljepuškastih i ukrašenih ispraznih rečenica nekog velikog pismoznanca i estete. Kamov, to je čisti estet, izravan i melodramatičan estet u stihovima. Patnja očito mora biti glavni impuls stvaralaštva. Jedino tako čovjeke može izraziti sebe, svoje ja, ono što jest u gorčini stvarnosti kontinuuma.
Ni u jednom stihu Kamov se ne da zavaravati; ogoljen od svake obmane, on pjeva istinu, naprosto istinu o sebi, svijetu, patnji postojanja i održanja svojeg neprikosnovenog ja na pomolu ove provincije bez horizonta što tone u crno platno svemira.
„Strpljivi Jobe,
gledali smo golotinju tvoju i crvljive rane tvoje i izrovano tijelo tvoje;
gledali smo prste vječnosti i nokte velikoga boga što su šarali zakonike na koži tvojoj.
Veliki zakoni, odurni ko religija Moloha i Bala, sveti ko grobišta, tvrdi ko zub Jehove.
Gubavi starče, nakazo čovječja, pergameno nebeskog krvnika;
gle, zuji smrad ko glazba raspada;“
(Job)
To nije bilo kakva poezija; to je poezija gnjeva koji čovjeka održava živim, jer bi inače pod jarmom patnje potonuo i iščezao. Stihovima se bori za svoj komadić neba i zemlje, za svoju egzistenciju astralnoga. Gnjevno u riječima srdžbe, brani se od svijeta, od obmana i lakomislenih užitaka. Jer gnjev je nužan za preživljavanje, on je jedro broda koji tone i tone rastvarajući se u kiselom dahu patnje.
„Silovat ću te, bijela hartijo, nevina hartijo;
ogromna je strast moja i jedva ćeš je podnijeti;
izmičeš se bijesu mojem i blijeda si od prepasti;
cjelov na bljedoću tvoju – moji su cjelovi crni.
Nema zakona vrhu tebe i umrli su zakoni za me;
bježim ih i bijeg je moj strelovit;
onud sam prošao, gdje plaze pognute šije,
gdje pseta slave orgije i lizanje je njihov blud.
Izmičeš se, plašna košutko, i dršćeš ko prvi stid;
zamamna je nevinost i ludilo je njezina jeka;
mahnit sam, o hartijo, i srdžba mi plamsa u oku.“
(Preludij)
Nema predaje. Ovdje smo da bi pod iskrivljenom kapom neba spoznali vječito ja koliko bolno bilo. Patnja nas lišava svake obmane, svake lijene pobožnosti nekim niskim idealima, prašnjavim ostacima mrtvih bogova stida bez lica i naličja „prazna je duša njihova ko bog“(Pjesma nad pjesmama).
„Pobožan je narod i uvinuti su u njega repovi;
nema iskrenosti u očima i vucaranje je njegov hod;
njuškanje je posao njegov i bogata mu je plaća;
nema ni mjesta među njima i kažnjiva je moja riječ;
gutam misli i zagušit će me stid.“
(Preludij)
Naricati bijedan i ostavljen na Elbi svojeg početka i kraja, čovjeku ostaje da se srčano bori i trag svoje sveživotne pojave umoči u „upijajuću hartiju“. U patnji se spoznaju junaci; u patnji se čovjek zagleda u sebe i jasno iscrtava granice svojeg individualiteta. Kroz poveći broj pjesama poetskog stvaralaštva, Kamov iscrtava predominaciju individualiteta. On pjeva i nariče: „Silovat ću te, bijela hartijo, nevina hartijo;“, „čupat ću ti kose, a ti ćeš tiskati oči svoje u dušu moju i bijes će biti prokleta pjesma naša“, „Iz kaosa će se izviti dijete“, „Doći će mlađani bog i velik će biti njegov trijumf“. I da. On stvarno želi postići individualitet ličnosti koji je zagubljen ili gotovo izgubljen. Patnja svijeta, posljednji zov dubine svemira, gmiže na pola puta kroz poeziju obilatu patnjom i gnjevom koji liječi, koji daje i oživljava. Jer narod ovaj bez lica i naličja:
„mrtav je narod, ljubavi moja, i sanljiva je pjesma njegova;
suluda je šutnja, ljubavi moja, a šutnja je govor njihov;“
(Pjesma nad pjesmama)
I zato patnja neće zadesiti svakoga, već križara čistog srca koji obilno krvari i krvlju svetom zacjeljuje rane pohabanog svijeta, iscrpljenog globalnim deficitom osobnog individualiteta. Treba nam sunce, treba nam krvi, tužaljke i pobjedničke himne.
„O drhtava je bol moja i velike su njezine zamisli;
smrskat ću ledeni lijes i prorovati zemlju;
izmiljit će prebite kosti i velike sjat će mi oči –
Sunce je tamo i uskrs i ditirambi leprše zrakom!“
(Finale)

Foto: https://www.red-sparrow.net/2-articles/67-janko-polic-kamov

Milan Zagorac: “… vole svoje dečke”; riječka priča, jedno stoljeće u retrovizoru

12938248_1001496323273868_2386421380359042152_n

Foto: preneseno sa stranice FB The Red List. Henri Cartier-Bresson, “Untitled”, Italy, 1933, http://bit.ly/1saqlMw

Eh, da fotografiju nije snimio Henri Cartier Bresson, ispalo bi svašta. More, sunce, tijelo, voda, sol, da, to ide zajedno.
Jedna od meni najerotičnijih Kamovljevih pripovjedaka je Selo. Tamo jako mladi momak vrlo decentno koketira s mjesnim djevojkama, među njima i Marijom, pazeći cijelo vrijeme da stvar ne postane previdljiva i za onodobne standarde prevulgarna, tj. uspoređuje ondašnju gradsku (riječku?) situaciju s koketiranjem s onom na selu (Punat, kamo je došao na liječenje i odmor od “neuroze”). O toj je riječkoj situaciji Santarcangeli u knjizi Luka obezglavljenog orla rekao svašta, pa bi se danas dala svesti u onu općepoznatu “riječke …čke vole svoje dečke”… Dakle, vremena i države i sve prolazi, ali neke teme su jednostavno vječne i nevjerojatno rezistentne. Npr. to da “vole svoje dečke”… Naglasak je na množinama, tako je bilo i prije više od 100 godina.
Santarcangeli kaže: “U Rijeci se voljelo silovito i odgovorno. Kako sam i napisao, u našem se kraju nisu osjećale moralne prepreke kao što je bilo u ostalim dijelovima Italije. Djevojke su bile slobodnije, iako “službeno” to nikada nije priznavano, prešutno im se toleriralo da kada dosegnu godine u kojima počinje zrelost, mogu činiti sve po vlastitom nahođenju.
Začuđeni i ohrabreni tim obiljem, vojni časnici, državni službenici na radu u Rijeci, ali općenito i mladost koja je pristizala iz ostalih krajeva – “oni iz kraljevstva” – opsjednuti erotskom glađu, ljubavnim neurozama talijanskog muškarca, uvelike su se trudili. Katkada su međutim nailazili na neočekivana iskustva; otkrivali su da iza te prividne slobode u običajima postoji snažan osjećaj dostojanstva i nemala doza ponosa. Naše djevojke – naše tabacchine i krojačice, činovnice i djevojke iz “boljih obitelji” – uistinu bijahu slobodne, onako kao netko koga više ne sputavaju tradicionalni odnosi i tko istodobno samostalno zarađuje svoj kruh; bile su iskrene, živahne, otkvačene na moru i za vrijeme poklada; bez nakita odnosno bižuterije, unatoč pobožnosti vrlo umješne u pomirenju nepomirljivoga: Boga i vraga; zdravoga podrijetla, čvrste konstitucije, savršene za miješanje s ljudima iz najrazličitijih krajeva. Sigurne u sebe, jednostavne u ophođenju, nestrpljive i nemirne, sa savršenim osjećajem svoje osobnosti, čak su i one siromašnije umjele na kraju prepustiti dušu lijenoj i slobodnoj senzualnosti. Vrlo često plavuše, ponajviše vitke, imale su lijepo oblikovana tijela a lice bi katkada znalo biti i grublje, čak se i ne slagati s harmonijom tijela; na tim je usnama naš venetski dijalekt, ublažen utjecajem hrvatskoga, vrlo često djelovao neobuzdano i podrugljivo zbog osjećaja povrijeđenosti.”
No vratimo se na našeg Kamova. Ovo prethodno potvrđuje Kamovljeve riječi o lakom koketiranju i ljubakanju iza uglova, kod raspuštenica, kod finih i manje finih gđa i gđica, tj, potvrđuje da nije samo riječ o jednoj njegovoj konfabulaciji.
Zato mi je pripovijetka selo draga. Jer je kontrapunkt. Ona je točka (mogućeg) preokreta. Ali, da, znamo, sve je završilo 8. kolovoza 1910. u bolnici St. Pau u još jednom velikom mediteranskom gradu, dakle, Barceloni.
Marija nije tek neka uboga seljanka, da se razumijemo, ona je zapravo vrlo dobra partija, a čak i izgledom udovoljava onodobne standarde, tj. nije nevažna činjenica da joj je otac u Americi.
“Zato se nisam ni u snu mislio približiti djevojci Mariji, makar sam snivao o njoj.
To je bilo drugi dan po mome dolasku.
Svejedno. Imao sam more, besposlicu, mlijeko, mjesečinu, nebo, ribe, sunce, vino, cigarete i klisure; dane jasne, bijele, ukočene; jutra drhtava, rumenkasta, vlažna; večeri guste, šarene, gojne; noći zelenkaste, nujne, prozirne, i – apetit. Znao sam ležati gol na kamenu, u moru, na pijesku. Moje je tijelo upijalo sav žar punog ljeta iz vode, iz hridina, iz zraka….
Bilo je to peti dan, kad osjetih miris i pogledah pozornije Mariju. Bila je moja susjeda. Nudila mi svako jutro smokve. Govorila nije ništa.”
Kraj citata. Možda je trebao na drugi način shvatiti škicanje dok se sunča gol i smokve.
Dakle, ovo mjesto smatram da je u Kamovljevom životu značajna prekretnica: da je tada učinio što je bilo moguće, bilo bi sve drugačije.
No, kako kaže Krleža, umjetnik ostavlja sve i čini ono što mora.

Foto: www.morguefile.com

Milan Zagorac: Može li Kamov promijeniti život?

(iz knjige Objava po povratku iz mračne šume)

Pitanje iz naslova ovoga poglavlja nije nastalo u trenutku. Više je bila riječ o prirodnom procesu zriobe mene kao autora, a koje je poteklo iz jednog sasvim običnog razgovora s Višnjom Machiedo u jednoj od naših više-manje redovitih zimskih kava u Opatiji. Naime, s velikom mi je radošću i s posebnim ponosom Višnja poklonila primjerak tada netom ponovno objavljene knjige Putovanje nakraj noći Louisa-Ferdinanda Celinea, naravno s prigodnom posvetom („nekoć prijelomni roman biti otkriće… od srca i uma…“), i rekla: „Milane, ova će ti knjiga promijeniti život“. Iskreno, tada sam djelomično naivno, a djelomično i namjerno, ovu kratku digresiju shva­tio samo kao jednu prolaznu i posve prigodnu opasku. Sada, ne bih otvarao temu Celineova kontroverznog života, njegova utjecaja, (samo)pripisanog mu antisemitizma, podrške vichyjevskom režimu (i o tome bi se dalo, ali riječ je o izuzetno složenoj temi koja zahtijeva puno bolju „potkovanost“ konkretnom materijom) i tako dalje, ali i utjecaja na egzistencijalizam, na masovne i manje masovne filozofske i društvene pokrete, vrlo duboko promišljanje međuljudskih interakcija kao i gotovo vizionarsku bezizglednost zapadnog društva (obrazloženje bi trajalo znatno dulje, a onda bismo se uvukli u nepotrebne rasprave o njegovom stvarnom djelovanju, mizantropiji, razočaranju u društvo, pojedinca, svijest, emocije i slično, i s druge strane ulažanje u sukus umjetnosti i života, u samu njegovu bit i ponovnu literarnu reintegraciju pred čitateljem koji ima dovoljno otvorenosti da ga uopće može čitati, a da se uputi na „putovanje nakraj noći“, na samo „dno“, u „utrobu zvijeri“). Jedna činjenica tu nepobitno i neporecivo jest: nakon čitanja ove knjige život mi se počeo mijenjati. Od 2005. do danas proživljavam osob­nu transformaciju koja sve više, sve šire i sve dublje na­stoji proniknuti u motivaciju našeg djelovanja, a sve to u nizu literarnih, paraliterarnih i životnih iskustava: bolesti bližnjih, smrti, rastanci, tužni i manje tužni, ograničenja, egzistencijalne tjeskobe, sve su to one točke što ih kasnije tumačim kao vrijeme promjene. Dobro, možda nije Celine bio uzrok promjene, no svakako je bio katalizator, jedna od onih tvari koje ubrzavaju neke procese. Ili tek slučajnost, koincidencija?
Ono drugo i još važnije u toj rečenici Višnje Machiedo bila je stvar koja je još teže objašnjiva: može li literatura uopće mijenjati život? Odgovor na ovo pitanje je još uvijek složen, ali pojednostavimo ga ovako: ovisno koja literatura i ovisno čiji život. Ona Celinea ili ona Janka Polića može svakako. Moj život, to je očito. Je li to na bolje ili na gore, vrlo je individualna stvar, nema univerzalnog rješenja. Svatko će na to pitanje morati odgovoriti sam za sebe i sam pred sobom.
Ovo je neka vrsta uvoda u moju literarno-životnu avanturu s Jankom Polićem Kamovom, a koja je počela sada već podosta davne 1997. godine, kada sam upoznao Mla­dena Urema. Tada sam bio još student i surađivao sam kao Mladenov pomoćnik u uređivanju Rivala, i, da budem posve iskren, nisam ni približno pretpostavljao da ću jednoga dana i sam pisati o Kamovu, tim više što mi nije spadao u omiljenu literaturu, što je valjda i inače teško vjerojatno da bi i mogla biti prosječnom dvadesetjednogodišnjaku. Pretpostavka da će mi Kamov značiti išta više od iščitavanja Mladenovih tekstova, beskrajnih kava sa svojim društvom na Kontu, korektura, slušanja Uremovih opservacija na temu dubine, složenosti i sintetske vizije, bila je jednaka nuli. Valjda su mi ona studentska brada i stav intelektulnog poluskitnice i priskrbili dosadašnju vezanost za Kamova, ako ni po čemu drugome, onda barem na temelju neke, većini ljudi, vidljive sličnosti između mojeg onodobnog lica i onog Kamovljevog najpoznatijeg portreta, zapravo psihograma, gdje me, ne znam je li to na sreću ili nažalost, velika većina današnjih sljedbenika Kamovljeva lika i djela doživljava kao njegovu „reinkarnaciju“ (ovdje ne mislim doslovno, po nekom djelu, već više samoironično, iako bi se o još nekim uvjetnim poveznicama moglo govoriti: obojica potječemo iz loza primorskih Polića, pa makar daljnjim porijeklom – zaista nikad nisam pažljivo pregledao stališe duša – pa ne mogu sa sigurnošću o tome govoriti – a Kamovljev je stvarni fizički izgled daleko bliži izgledu mojeg ujaka nego mene, ali, kao što rekoh, sve su to obične spekulacije, i osim razine dnevne pošalice, uopće nemaju nikakvu bitnu težinu).
U međuvremenu je Mladen Urem učinio dosta za afirma­ciju Kamova. Osim domaćih izdanja, tu su i objavljivanja u inozemstvu, naročito ona u SAD-u, brojni kritički tekstovi, otkriće putovnice, sve točnije i točnije mapiranje ove „kamovljevske“ Kamovljeve biografije koja je sve samo ne obična, linearna biografija i koja je konačno imala zacijelo najpresudniji utjecaj na motivaciju i nastanak njegova djela. U tom sam kontekstu bio jedan od sljedbenika Uremove potrage za utvarom iz prošlosti, a koja je sve više i više tražila da se razotkrije i ponovno sintetizira u suvremenu, danas interesantnu i, ono što je najvažnije, aktualnu priču. Nekoliko godina kasnije našao sam se, zajedno sa suprugom Tamarom u posebnoj prilici pripremiti, temeljito redigirati, dizajnirati i do kraja urediti Uremovu knjigu Janko Polić Kamov, Dora Maar i hrvatska avangarda, koja je, za ove naše hrvatske prilike, bila pravi mali publicistički hit, vodeći se temom očinstva i porijekla Dore Maar, odnosno njezine povezanosti s Jankom Polićem i Rijekom. Sada, ovo bi bila jedna samopropagandna priča, da iza nje nije stajala neka vrsta moje osobne katarze koju sam u tom trenutku prolazio, a sastojala se od „niza nesretnih događaja“ koji su trajno obilježili i mene i moju najužu obitelj, a što sam literarno nastojao sažeti, oblikovati i sintetizirati u svojem tada još neobjavljenom romanu (koji sam tada radno zvao Zen u umjetnosti ovladavanja Kamova i koji tada još nisam bio spreman objaviti, ponajviše se vodeći činjenicom da bi se živi članovi obitelji mogli naći u prevelikoj mjeri u pojedinim likovima i odnosima, a sam se roman, osim činjenice da glavni lik radi na knjizi o Kamovu, zapravo uopće ne bavi Kamovom – to su danas Spojene vožnje op. MZ). Hoću reći, literatura je (i ov­dje opet) izašla izvan granica literature, postala je stvarni život, sa svim padovima, bolestima, krizama duha i tijela, doslovna vrsta katarze koja me je nedvojbeno mijenjala u procesu koje je još uvijek daleko od samoga završetka, da bi se ponovno integrirala u nekoj sasvim drugoj literaturi, u novom kontekstu i novom vremenu koje nosi svoje tegobe i dodatna pitanja. Samo kao kratki prilog ovoj op­servaciji dodajem da su „lik i djelo“ Janka Polića Kamova, u mojoj inače podosta slobodoumnoj obiteljskoj sredini, anatemizirani, postali su gotovo spontano posve zabra­njeni, izbrisani, dogodio se jedan spontani damnatio memoriae, izbačen s polica, nalazeći valjda u njemu onu „kauzalnu“ poveznicu s bolnom katarzom koju kolektivno proživljavamo. Tek je ova naizgled ekonomska, a zapravo kriza društva, odnosno slom društva u kojem živimo, kao i sasvim slučajno poklapanje stote obljetnice smrti najvećeg riječkog pisca, ponovno pomalo otvorilo vrata ideji da se Kamova ponovno treba pročitati, ovaj put nakon što smo iskustveno sazreli za ponovno čitanje, nakon što je lite­rarno iskustvo postalo stvarno iskustvo i nakon što smo ga opet spremni sintetizirati u jedan novi idejni predložak. A to svakako nije tumačenje Kamova kao mladca koji umire za neke ideale, usput pijan baulja ulicama i lamentira o težini života u svojoj ne posve prohodnoj literaturi. Na­protiv, iako biografska činjenica smrti u 24. godini života stoji, njegova je literatura daleko nadišla matrice nečega što bismo mogli nazvati literaturom mladenačke pobune i koja je daleko transcendirala svakodnevicu u tada gotovo nepoznata područja duha. Složit ćete se, to nije literatura koja se bavi besprespektivom svakodnevice, ispijanja piva i šmrkanja u nekom ambijentu zapuštenog predgrađa. U tome Kamov ima još uvijek stogodišnji primat i zato zove na ponovno iščitavanje.
Kamov je neponovljiv. Ovo nije tek puka izjava jednog ostrašćenog čitatelja i popratnog istraživača Janka Polića Kamova. Jer Kamov je rano uočio arhetipske karakteristike našeg društva, otvoreno ukazao na njih, prošao cijeli jedan složeni i teški (vlažni put, opet bi predugo trajala opservacija, ima više u knjizi) duhovni alkemijski proces i otišao u, nazovimo to uvjetno tako, nirvanu. To je bila njegova misija na ovome svijetu, i koliko god izgledala tragičnom, ona je u potpunosti izvršena. Naša je misija protumačiti napisano, ali bez davanja konačnih sudova. Izjava o Kamovljevoj neponovljivosti slijedi za njegovim iskustvenim probavljanjem smisla života, dubokom evaluacijom osobnih vrijednosti, stvaranjem empatijskih veza prema bićima oko sebe i osviještenom sposobnosti manevriranja u vrlo složenim okolnostima stvarnosti, a zatim i konačnom literarizacijom toga iskustva. Moja osob­na mijena koju on nameće, kreće pak od njegove literature, današnje stvarnosti i složenog puta koji stvara zaista duboku i smislenu literarnu paradigmu (uz skromni dodatak, da je neki izgledni međurezultat još uvijek dosta daleko).
Konačno, pokušat ću sažeti odgovor na pitanje može li Kamov promijeniti naše živote. Već sam ranije u tekstu spomenuo da je riječ o individualnom naporu. Osim toga, nije nužno čitati Kamova kako biste započeli s procesom vlastite mijene. No neosporno je da je u Kamovljevom tek­stu enkodirana jedna velika paradigma „nesreće“ i „karme“. Nije li onda tu i ono zrnce mogućeg rješenja?
Ova tema se stoga otvara kao važna: može li jedna knji­ga, jedan mitski, jedan eshatološki roman, poput Kamovljeve Isušene kaljuže, može li, dakle, takvo djelo utjecati na promjenu stanja svijesti svakoga pojedinca za sebe, svakoga ponaosob, a nakon toga imati posljedice i po cijelo društvo. Može li takvo djelo, ubrzati, pojačati vatru, osnažiti transformaciju, a koja je očito nužna. Ili će se čekati nova djela koja bi to bila u stanju?

Foto: Man Ray, portret Dore Maar