Arhiva oznaka: Jan Bolić

Jan Bolić: Božo

Svi su željeli biti njegovi prijatelji. On je bio dobar čovjek koji je svoje prijatelje volio.
Često su njega ti prijatelji znali izdati. On je bio takav. Dobar. Naivan. Svima je volio pomagati, naravno kad god je bio u mogućnosti, ali kad je on trebao pomoć, onda odjednom nitko nije mogao njemu pomoći. Tako je to uvijek u životu. Ja sam ga jako volio i još uvijek ga jako volim, samo on je umro prije dvanaest godina. Bilo mi je jako žao, još sam bio dijete, imao sam tada jedanaest godina, pa nisam toliko shvaćao da ga neću više nikad vidjeti, da nikad više neću vidjeti njegovu sjenu kada bi hodao oko kuće na stražnje dvorište, i da nikad više neću čuti njegov glas, međutim, što sam stariji, sve više osjećam koliko mi nedostaje. Umro je mlad. Mislim, nije bio mlad, ali smatram da nije bilo još njegovo vrijeme. Imao je pedeset i šest godina. Bio je bolestan. Umro je dan prije mog rođendana. Zbog toga mi je bilo još teže.
On je bio otac moje mame, moj djed. Nono. Zvao sam ga nono Božo ili samo Božo. Inače njegovo je ime bilo Božimir i radio je kao pomorac, na trajektu. Naravno, živio je s nonom na otoku Lošinju. Iako sam bio mali, puno toga mi je ostalo u dobrom sjećanju. Puno lijepih stvari koje nikada neću zaboraviti. Trebalo bi mi puno više od dvije ili tri stranice da ispišem sve dogodovštine iz naših zajedničkih trenutaka. Najviše sam ljeti bio s njim jer bi mama i ja cijele ljetne školske praznike proveli na otoku.
Znate on je bio Dalmatinac, nije se uvijek lako moglo s njim. Stalno je zafrkavao, nikad nije bio ozbiljan ili nervozan. Njemu je jednostavno bilo lijepo. Nikad se nije žurio i taj čovjek je uvijek imao vremena za još jednu cigaretu, ali uvijek. Govorio je onim svojim usporenim glasom „vrag odnija i prišu“. Mi bi se negdje žurili, a on bi samo flegmatično rekao „čekaj da zapalim još jednu“. To bi onda posebno pojelo živce, svima. Bio je visok i imao je bradu i brkove. Kosa mu je bila normalno kratka i lagano srebrnasto–crne boje. Stalno je ljeti sjedio u dvorištu i uživao u cigareti i bevandi. Sad ga mogu tamo zamisliti kako sjedi s prekriženim nogama, naslonjen laktom na stol s cigaretom u ruci. Volio je i kuhati, što god je on skuhao bilo je odlično. Imao je to u sebi. Bio je pravi kuhar, samo što bi poslije njegovog kuhanja, kuhinja izgledala kao da je u nju pala bomba.
Često ga se sjetim. Znao je pričati uvijek nekakve priče, koje ponekad nisam znao jesu li bile istinite ili se to opet on zafrkavao. Jednu priču koju sam zapamtio od mnogih drugih, bila je o jednom izmišljenom mačku Toši. Tog mačka su sva njegova djeca upoznala i ja na kraju jer sam u obitelji najmlađi. Dva mamina brata, moja mama i ja, ali čak je i noni pričao priče samo što ga ona nije slušala. Djecu je ipak bilo lakše zainteresirati. Prvo njima kad su oni bili djeca, pa na kraju i meni. Mi smo bili sva njegova djeca. Postojao je mačak Tošo koji je volio jesti pancetu. Recimo kada bi nestala panceta, znači da ju je pojeo mačak Tošo. Ali Tošo je znao ukrasti pancetu i s tanjura, bez obzira što bi njegovi obrazi bili masni od pancete. Tošo je to ukrao. Tako me naučio da brzo pojedem pancetu jer bi mi mogao mačak Tošo sve uzeti. Imao je puno strpljenja s djecom, a djeca su ga iskorištavala i svašta radila od njega.
Sjećam se jednom, kada sam mu govorio da prestane pušiti, ali već znate da je bio Dalmatinac, zato je njega nagovoriti na nešto, bilo teže nego išta drugo. Razmišljao sam što bih mu mogao napraviti po pitanju prestanka pušenja, i smislio sam. Uzeo sam mu kutiju cigareta i izvadio jednu cigaretu. Zatim sam samo duhan izvadio iz te jedne cigarete i onako praznu, podmuklo je vratio natrag u kutiju s ostalim cigaretama. Bili smo na dvorištu, sjedili jedan do drugoga, promatrao sam kad će uzeti cigaretu. Nije dugo prošlo, otvorio je kutiju i uzeo baš onu praznu. Nije primijetio da nema duhana u cigareti, upalio je upaljač i približio ga cigareti. Cigaretni papir odmah je planuo kao i njegovi brkovi i brada.
– Mali – izgovorio bi s onim dalmatinskim naglaskom.
– Jesam ti rekao da prestaneš pušiti – odgovorio bi mu i dalje uporno.
Očito sam i ja dobio nešto od njega, vjerojatno tvrdoglavost, jer mi kažu da sam tvrdoglav kao magarac i uglavnom kada se negdje žurim nikad se ne nerviram. Ionako se neće ništa dogoditi ako zakasnim samo dvije minutice. Nikad nije prestao pušiti. Kao što je volio piti i bevandu. Cigarete i bevandu. Mogli ste mu oduzeti sve, ali to dvoje ne. Ljeti smo znali ići s barkom na Cres, na Punta Križu, to smo zvali „škojić“. Krenuli bi oko jedan sat popodne, uzeli bi hrane i sve potrebne stvari, ukrcali se u barku i na „škojić“ na kupanje. Volio sam vožnju barkom, trajala bi nekih dvadesetak minuta. Prekrasna plovidba uz zvuk udaranja barkinog motora. Ugodan popodnevni maestral, koji bi zapuhao kroz tanku ljetnu majicu i nježno špricanje mora. Osim ako vas ne vozi Božo, koji namjerno okrene barku bočno prema valovima, pa dok dođete na „škojić“, majicu slobodno možete ocijediti. Na „škojiću“ se nalazila pješčana plaža gdje smo se obično kupali. On se nikad nije kupao od kad ga znam. Dok bi se mi kupali on bi otišao ispod stabla ili nekog grma, nije važno, samo da je hladovina, zapalio bi cigaretu i uživao. Volim more, zbog svojih zdravstvenih razloga ne idem u more, ali sam uz njega zavolio more.
Nedostaje mi. Nedostaju mi svi ti zajednički trenutci s njim. Njegove priče i šale.
Njegove psovke. Sve. Zauvijek ću ga se sjećati i pamtiti njegov lik. Ljubav koju mi je pružio dok je bio živ, dovoljno je jaka da je osjećam cijelog svog života. Često te se sjetim Božo moj. Zato točim sebi vino i zamišljam nas kako promatramo more uz lagani povjetarac. Nadam se da i ti uživaš u bevandi i cigareti.

Foto: www.pexels.com

Jan Bolić: Pravednik Pakla

Bilo je to jedne zimske noći, policajac Jacob bio je dežuran. Volio je raditi noću, obično je tada najmirnije, bez nekog pretjeranog posla. Dojave koje dobiju u to doba, budu tipa; pijanac koji nije želio platiti svoje piće ili neka lutalica koja je spavala ispred izloga elitnog dućana. Uglavnom sve bez puno posla i natezanja. Trebalo se jedino brinuti o tome da ostaneš budan i spreman na eventualne situacije kao što su potjere na cestama do pucnjava lokalnih bandi, koje se dogode jednom u godinu dana. Tu ga je večer zapala patrola na gradskim ulicama. Bilo je podosta hladno, ali što je mogao, pomirio se s tim da će noć provesti na ulici. Imao je nekoliko dobrih kolega s kojima je volio raditi, no ovaj su put svi bili na bolovanju, tako da ga je šef smjene morao pustiti samog na ulicu.

– Jacob, morat ćeš sam provesti noć! Nemam nikoga za patrolu s tobom! – slegnuo je ramenima šef smjene.

Inače to nije bio običaj, uvijek su u patroli dva policajaca, radi sigurnosti i zaštite, i noću, i danju. Međutim gradski proračun je i ove godine bio smanjen, tako da je njihov već opterećeni kadar, bio još i gori, nedostajalo im je ljudi. Naravno da nitko nije želio slati ljude na ulicu bez sigurnosti, ali se drugačije nije moglo. Šef je Jacobu rekao da se čuva, a on je mogao samo potvrdno kimnuti glavom.

– Ništa, čuvaj se i nadam se da neće biti puno posla! Barem možeš u miru popiti kavu… hm… a i to se nadam! Vidimo se kasnije! – optimistično je rekao šef.

– Hvala vam! Idem i vidimo se poslije! – odgovorio je Jacob.

U jednu mu je ruku to i odgovaralo, bit će na miru, moći će otići popiti kavu ili po klopu u kineski restoran. Oko tri ujutro uvijek je znao ogladnjeti, pa je redovito bio gost jednog malog kineskog restorančića koji je bio otvoren 24 sata, imali su najbolju Kung – Pao piletinu. U to doba tamo nikad nije bilo gužve, a još je i poznavao vlasnika s kojim je često znao popričati. Preuzeo je ključeve od vozila 103, i krenuo prema izlazu policijske postaje. Sjeo je u policijsko vozilo, upalio grijanje, te uključio radio za dojave. Bez obzira na sve, uvijek su morali imati uključen policijski radio.

Patrolirao je gradom i sve je bilo čisto. Grad je spavao dubokim snom, nije bilo ni mačaka na ulici. Navikao je raditi noćne smjene, pa se nije morao boriti s teškim kapcima. Padala je dosadna, lagana kišica, bilo je vlažno i spustila se neka magla pa je cesta bila mokra. Magla je stvarno bila neznačajna jer se sve vidjelo kako treba. Dok je prolazio i promatrao mračne ulice, u jednom je trenutku dispečer prekinuo tišinu u njegovu vozilu:

– Vozilo 103!

– Prijem, vozilo 103! – javio se na radio.

– Na odmorištu kod izlaza 9, na autocesti 66, treba provjeriti parkirani kamion, crne boje s prikolicom, navodno provala! 

– Dobro, pogledat ću, vozilo 103, javit ću se kad stignem na mjesto prijave! – odgovorio je.

Već je bilo tri sata ujutro, i nadao se samo da nije ništa ozbiljno ili da je možda lažna dojava. Često dojave o provalama znaju završiti lažno. Ovo mu se nekako činilo čudno jer se radilo o kamionu na odmorištu. Upalio je rotirke i stisnuo gasa, te se uputio na odmorište. Kada je stigao na mjesto prijave, sve je izgledalo normalno, bilo je nekoliko parkiranih kamiona i tri automobila. Sve je bilo mračno, a na odmorištu se nalazila i benzinska postaja, koja nije radila u ovo doba, pa nije mogao provjeriti kod prodavača, ako su što neobično primijetili ili čuli.

– Vozilo 103, došao sam na mjesto prijave! Na odmorištu je sve mirno i mračno! Crni kamion je uredan! Samo provjeri ovu registraciju: A77663! Izgleda da je lažna dojava, ali idem van provjeriti, bliže kamionu! – morao se javiti dispečeru.

– Primljeno, prijem!

Izašao je iz vozila i u jednoj ruci držao je upaljenu džepnu svjetiljku, a drugu je naslonio na pištolj. Ipak, koliko god mu se sve činilo bezazleno, u ovom mrklom mraku, u kojem ništa nije vidio, osim onoga što je svjetiljka osvjetljivala, osjećao je lagani strah. Bio je pažljiv, no morao je pregledati taj kamion. Hodao je oko njega, gledao je ima li kakvih znakova provale, ali sve je izgledalo uredu. Odlučio je još pogledati prikolicu kamiona, koja je možda bila otključana. Prodrmao je vrata prikolice i vrata su ipak bila otključana. Zastao je na trenutak i pomislio: „Tko je mogao pustiti otključani kamion, tu na odmorištu?“ Sad je već osjećao kako su mu se dlanovi oznojili, imao je vrlo čudan predosjećaj i to mu se nikako nije svidjelo. Stajao je ispred vrata prikolice, uperio svijetlo prema vratima, otkopčao remen od pištolja i otvorio vrata. Kada su se vrata otvorila, primio je pištolj u ruke. Nije mogao vidjeti kraj prikolice jer je bilo premračno. Morao se popeti unutra da bi mogao doći do kraja. Sada je već osjećao kako mu je srce ubrzano radilo, čak je mogao osjetiti kako su mu se žile suzile. Nije želio zvati potporu, zbog toga ako je lažna prijava, poslije bi ga sigurno zadirkivali kolege da se boji, takav je bio običaj u postaji. Nije mu ništa drugo preostalo, nego da krene do kraja prikolice prema sve mračnijem djelu. Laganim je koracima hodao naprijed, sve je bliže dolazio kraju i onda je uslijedio šok.

Mlada je djevojka ležala mrtva na kraju prikolice, a do nje bila je velika torba. Jacob je prvo svijetlom pregledao djevojku, koja je ležala mrtva, nije mogao znati što joj se dogodilo, na njoj nije vidio nikakve znakove fizičkog nasilja. Nakon što je pregledao samo pogledom tijelo djevojke, otvorio je tu torbu. Kada je otvorio torbu, ostao je iznenađen viđenim. Torba je bila puna novčanica. „Što se ovdje dogodilo“, pomislio je, „i zbog čega je ova jadna djevojka mrtva?“ Iznad novčanica stajala je jedna kuverta, koju je primio i otvorio. Nekoliko puta je brzo trepnuo, jer nije bio siguran u ono što je pročitao s tog papira, a pisalo je: – Uzmi ove novce. Unutra je 2 milijuna dolara! Ali moraš zaboraviti ovu mrtvu djevojku i nikada ne spominjati da si ju pronašao! Ne brini, ova je djevojka ionako već bila mrtva jer je bila prostitutka i narkomanka! Nitko neće primijetiti da je nema! Čak smo možda napravili i dobro djelo jer je vjerojatno imala sidu! Odluka je samo na tebi! Potpis: Pravednik Pakla!

Jacob je bio u šoku, toliko mu se misli vrtjelo po glavi da nije znao ni gdje se nalazio. Zapamtio je svaku napisanu riječ s tog papira. Ponavljao si je te riječi u glavi kao da nije dobro razumio. No on je svaku riječ dobro razumio. Počeo je razmišljati o financijskim problemima u obitelji, njegova supruga je imala kredit za auto, on je imao kredit za kuću, koja je bila već pod hipotekom. Smanjena mu je bila plaća. Supruga nije dobila već tri mjeseca plaću. Djeca su trebala za dvije godine otići na fakultet, a ovi bi novci sve to riješili. Ne bi više morao ovoliko raditi za ovoliku plaću, otvorio bi svoj vlastiti posao i uživao s obitelji. No, s druge strane ga je nešto poticalo da ostane čovjek i učini ono pravo. Čovjek koji je činio samo dobro. Dobro je činio tako da je već skoro 20 godina bio u službi policajaca, koji je lovio zločince i štitio slabe građane od svih loših stvari, koje su postojale u gradu. Čovjek koji je nesebično pomagao drugima, riskirajući svoj vlastiti život. Čovjek koji je na kraju radnog dana, s veliki srcem, dolazio u topli dom, u kojem su ga uvijek, djeca i supruga, dočekivale nasmijano i sretno. Čovjek koji je mirne savjesti i ispunjene duše, svake večeri sklapao svoje oči. Sve je manje imao vremena razmišljati jer se morao javiti dispečeru, nikada se nije našao u situaciji da je trebao odlučivati o ovakvim stvarima. Odlučiti između materijalnog i moralnog, odnosno nesavjesnog i pravednog. Mrzio je nepravedne stvari, to ga je najviše boljelo i smetalo. Kada bi obično vidio nepravednost, a u svakodnevnom životu znalo je biti puno nepravednih stvari pred kojima su se često puta zatvarale oči, osjećao bi samo prijezir i gađenje, ništa drugo.

– Vozilo 103, na odmorištu, kod izlaza 9, na autocesti 66, u crnom kamionu pronađena je mrtva, mlada djevojka i torba s novcem! Ne znam što se dogodilo! Prijem! 

Foto: www.pexels.com

Jan Bolić: Greenroad (ulomak iz romana)

Listopad, kišno vrijeme i magla koja danima nije napustila ovaj mali gradić blizu grada New Yorka, četrdeset minuta vlakom do centra. Princeton, grad između New Yorka i Philadelphije, koji je stvoren za zasnivanje obitelji i bezbrižno življenje. Princeton je siguran grad za život i tamo nikada nije bilo kriminala, pun je zelenila i lijepih kuća. Jedna mirna četvrt u tom gradiću, koja se doima poput malog i toplog sela, punog dragih ljudi koji su uvijek spremni pomoći jedni drugima. Tu uglavnom žive obitelji sa svojom djecom. U toj četvrti, postoji jedna lijepa ulica, zove se Greenroad, u kojoj su samo obiteljske kuće. Raskošne kuće gdje žive dosta imućni ljudi, koji rade u gradu, pa tijekom dana bude relativno pusto, jer su ljudi na poslu, a djeca u školi. Ulica Greenroad je prekrasna u svim godišnjim dobima, tako da je sada, kada je jesen, prelijepa, prepuna brončanog lišća, posutog po rubovima kolnika, na kojima se obično igraju djeca. Nema ni puno automobila, prekrasno je za šetnje i uživanje na zraku. Sve su kuće lijepe i uređene, vidljivo zbrinute i očuvane. Vrtovi su puni cvijeća i dvorišta su uređena za druženje, gdje tu, to nije rijetkost, jer se svi poznaju.

***

Prekrasne su sve te kuće, osim jedne koja se oduvijek izdvajala od ostalih iz ulice, nalazi se na posljednjem broju 30, a poslije nje više se ništa ne nalazi, samo cesta koja vodi u šumu. Kuća je drugačija, izgleda malo starije, ne uklapa se u četvrt i nije toliko očuvana kao druge, bijela joj boja lagano ispada, prozori su zastarjeli, vrata od portuna su ruzinava i škripe, a vrt je zapušten i neuredan. U njoj živi jedan gospodin, zove se Norman, povučen je i ne voli baš razgovarati s ostalima u susjedstvu. Živi sam i rijetko izlazi, a kada izlazi obično ide samo do obližnjeg marketa, napravi svoju rutu i ne skrečući s puta. Ne voli dolaziti u kontakt s drugim susjedima i nikada ne prisustvuje vrtnim zabavama, kad ih susjedstvo organizira, bez obzira je li pozvan. Gospodin Norman oduvijek živi u Greenroadu, jer su mu tu i roditelji živjeli, no kada su umrli, promijenio se postao je samozatajan i povućen. Drugi ga susjedi nazivaju čudakom, jer nikad ne komunicira s nikim, a djeca ga se jako boje i izbjegavaju.

***

Subota navečer oko pola noći, nije jako hladno, cijelo susjedstvo je većinom u svojim kućama, večeraju, druže se i provode večer u obiteljskom okružju. Princeton je u ovo doba vrlo tih i miran gradić. Vani je magla koja postaje sve gušća, ulica je neobično tiha, zrak je vrlo vlažan a cesta mokra, onako sjajna. Kuća na broju 30, u potpunom je mraku, kao da nitko tamo godinama ne živi. Kako se noć sve više približavala prema prvom satu, magla je postajala sve jezivija i mogla se osjetiti kako se lijepi na vlastitoj koži. U tom trenutku nitko nije prolazio ulicom, a onda je odjednom nestalo struje i cijelo susjedstvo bilo je u mraku, jedino je semafor na raskržju počeo migati žutim svijetlom. U kući na broju 30 upalilo se svjetlo, dok nitko drugi nije imao struju. U zraku se osjećalo da se događa nešto vrlo čudno. Greenroad je bio u potpunom mraku te su se svi zaputili na ulicu, krenuli izvan svojih kuća pogledati što je bilo sa strujom. Ništa se nije moglo vidjeti u mraku od te jezive magle, međutim jedan je od susjeda, pogledom kroz tu gustu maglu, s prozor stare kuće broja 30, jedva uočio svijetlo i rekao: „Pogledajte, kod Normana gori svijetlo, idem do njega vidjeti!“

I u tom se trenutku ugasi svijetlo i kod gospodina Normana, te se istog trena vratila struja u ulici. Nitko nije znao što se događa. Ulična se rasvjeta palila lampu po lampu niz cijelu ulicu, nakon čega su iznenađeni susjedi pogledali gore i ugledali stravičan prizor na semaforu na kojem je visio obješen čovjek. Čovjek koji je živio tamo, sam, na kućnom broji 1 te ulice, inače ugledni i imućni liječnik. Visio je poput janjeta, proboden jednim ubodom, kirurškim škarama jer su ostale visjeti na njegovoj koži. Proboden u trbušnu šupljinu iz koje mu je tekla krv, kao iz otvorene boce na cestu te mu je konop bio zavezan omčom oko vrata. Dok je još davao znakove života, trzajevima nogu i ruku, iz prestrašene mase, odnosno susjeda koji su to šokirano, promatrali začuje se: „Pomozite mu, brzo!“,
a nakon toga netko od njih odgovara: „Nema mu pomoći!“

***

Svi su šokirano i u strahu promatrali taj stravičan prizor, roditelji su svojoj djeci rukama pokrili oči, da ne gledaju kako se još bezuspješno bori za život. Sigurno mu je cijeli život prolazio kroz glavu u tim posljednjim sekundama, što je još želio učiniti, a što nije učinio u svom životu. Obješeni čovjek, nakon nekoliko sekundi, više nije pokazivao znakove života, prestao je trzati, glava mu je poplavila, još je samo krv točila i špricala posvuda a semafor se lagano ljuljao. Ubrzo se upalilo i zeleno svijetlo na semaforu, a kuća na broju 30, gotovo se nije više ni vidjela od guste magle. Svijetlo u kući bilo je ugašeno, a jedan susjed primijetio je kako se zavjesa na prozoru zatresla, kao da je netko u potpunom mraku sve to promatrao. Prestravljeni ostali su pozvali policiju i hitnu pomoć, dok je čovjek jednostavno visjeo. Krv nije više toliko ni curila, a ispod njega je ostala samo lokva krvi na cesti.

Foto: www.pexels.com

Jan Bolić: Godišnji susret ljubitelja ljetnih guma

Nisam meteorolog i ne kužim se u meteorologiju, ne znam niti čitati te njihove radare i karte. Pogledam tu i tamo vremensku prognozu, ali ovoga puta nisam, ali bilo je skoro nemoguće izbjeći upozorenja i vijesti o vremenu jer je to bila glavna vijest svih dnevnika. Dobro, kako su najavili naši meteorolozi da će zahladiti i da će padati snijeg, tako je i bilo. Nije bilo baš onako kako su govorili i koliko su to najavljivali jer sam vjerovao da nećemo moći izaći iz stana bez lopate, kako bi prvo mogli očistiti ulazna vrata koja su, najmanje do vrha prekrivena snijegom.

Tresla se brda, a rodio se miš. Bilo je toga puno, puno manje, barem za područje Rijeke, jer tu živim, a za ostale dijelove zemlje ne znam, pa ne mogu ni govoriti niti tvrditi. Dobro, ajmo reći da je bilo malo snijega u Rijeci, više je to bila kiša s kojom pahuljom snijega, koji se lagano i kratko zadržavao na tlu. Neki su se ponadali da bi to mogao biti „pravi“ snijeg, dok ga, ujutro, nažalost, više nije bilo. Sa sigurnošću mogu reći da je bilo snijega i snježnih radosti, fotografija, statusa na Facebooku – svakako više nego vani.

Vremenske neprilike su bile unaprijed najavljene i svi su se mogli pripremiti. Sve službe su mogle biti pripremljene i svi su se mogli pripremiti. U Rijeci stvarno rijetko pada snijeg, ali jednostavno, ne znam kako to “rijetko” može uvijek izazvati toliki kaos i zbrku u svakom pogledu. Baš zato što je to stvarno rijetko, trebali bi biti spremni na njega i onako maherski sve to podnijeti. No, realnost je drugačija. Sve se zaustavi, gradski prijevoz bude u kolapsu, autobusi se zaglave, neke linije se odmah prekidaju, dogodi se niz laganih prometnih nesreća, ljudi počnu padati i ozlijeđivati se, znači odmah se opterete hitne službe, a sve to zbog možda dva centimetra snijega.

Ne znam da li je to neiskustvo građana i gradskih službi, možda neodgovorno ponašanje svih nas ili nešto drugo, ali uvijek bude kaos. Nikako se ne znamo ponašati pod utjecajem tog snijega. Riječanima on jednostavno ne ide. Ali daj nam buru, nema problema. Iskreno se nadam da će u Rijeci biti što manje snijega jer stvarno ne znamo živjeti s tim te kako se ponašati kada pada i trebali bi već jednom si priznati tu činjenicu. Bilo kako bilo, padne li ga puno ili malo, “uživajmo” do sljedećeg nam dragog snijega (kaosa), a oni koji su već izvadili svoje skije, mogu ih spremiti do sljedeće prilike.

Jan Bolić: Nosi novu svjetlost

Probudim se ujutro,
još jedno lijepo jutro,
iščekujem da svane,
da mi pokaže prizor,
prekrasan prizor svitanja.

Znam da ću sada
osjetiti poniznost i
istovremeno mir,
došao je početak novog dana,
zahvaljujući još jednom danu,
imam priliku napraviti i
započeti nešto novo.

Ili jednostavno samo
zagrliti dan,
primiti ga,
kao i predhodni,
Ne planirajući ga.

Ali svaki novi dan,
donosi novu sreću,
svakog jutra nosi novu svjetlost,
novo Sunce,
nove Sunčeve zrake,
donosi novu ljubav,
novu nadu.

Foto: www.pexels.com

Jan Bolić: Dođi

Dođi,
dođi da ti pokažem,
da ti pokažem kako je lijepo,
kako je lijep ovaj prizor.

Primi me za ruku,
zagrli me snažno,
pokazat ću ti nešto najljepše,
samo vjeruj mi.

Najsretniji prizor,
gledaj kako je lijepo,
zar nije najljepši osjećaj,
samo sretniji možeš biti.

Dođi da ti pokažem,
željet ćeš samo tako gledati,
pokazat ću ti drugačiji svijet,
svijet pun ljubavi i sreće.

Dođi osjetiti tu toplinu,
toplinu beskonačne ljubavi,
gledaj te prekrasne prizore,
prizore najljepše sreće.

Foto: www.pexels.com

Jan Bolić: Sretan

Sreću nalazim
u malim stvarima,
napisanim riječima,
lijepim trenutcima,
dobrim ljudima.

Nalazim je u danima,
na osunčanim plažama
ispod morskih površina,
laganim povjetarcima,
zvukovima valova

Sreću nalazim u noćima,
ispod velikog blještavila,
u zvijezdama,
poniznim osjećajima,
zvukovima tišine.

Nalazim je u bijelim oblacima,
prelijepom cvijeću,
čak i u kišnim vremenima,
šarenim dugama,
mokrim laticama.

Sreću nalazim u šetnjama,
nasmijanim ljudima,
iskrenim poljupcima,
beskonačnim zagrljajima,
i lijepim gestama.

Nalazim je u ljubavi,
nalazim je u udisajima,
srčanom ritmu,
u treptajevima,
u pokretima.

Foto: www.pexels.com