Arhiva oznaka: Izet Medošević

Izet Medošević: Zvali su je Bepa Joshep – zvali su je Pad Italije

Čelika, mesa, slobodne volje duša žene tajna je. Košulje i kanotjere pere, suši rublje, daj mi nešto veliko! Banalno sjebavajući. Besmrtan na dnevnoj bazi. Koliki je lanac toliko to ide. Ne izostaje želja da se doda prsten. Poraz je u istini, u tihoj svjetini i pliva uz površnost. Čelika, mesa, slobodne volje… Kreneš lijevo, kreneš desno, kud god kreneš – sama umjerenost…

Hipsteri. Benigni tumor. Sedamdesete, osamdesete, devedeste, dvijetisuće i desete. Cool zajebancija! Wheels gonna keep on turning. A na parkingu s balkona čujem Bepu Joseph. Vodi sa sobom tri dobermana različitih veličina. Jedan veliki ispred i dva patuljasta iza. Penje se kod mene u gajbu da mi razbije ritam. Vraća se od onog s kim je bila prije mene i ide kod nekog drugog nakon što je iznerviran otjeram iz stana zajedno sa psima. Tako to ide kod Bepe…

I tako to kod mene također ide… Onda joj na hodniku neizostavno padne šećer, pa počne šiziti na način da se trese cijela zgrada. Ona šizi, psi laju, a ja na vratima kao nešto smirujem. Susjedi me kunu, ali ipak nitko ne izlazi da mi psuje majčinu. Boje se ljudi. Boje se ljudi dobermana i Bepe, a ne mene. Ne zovemo je Bepa Joshep bez razloga. To zna i Superhik. Ode ona napokon sva izbezumljena, a ja se bacam na trosjed i puštam si epizodu Sopranosa da si malo sredim misli. Nije prošla ni uvodna špica kad, evo, opet nešto derenči! Jebate sad telefon! Bepa, again!!! Plače i veli da joj je dosta svega i da joj fali muž i da se ide ubiti pod hitno. To je kod nje inače stalna praksa, pa ju je netko uz postojeći nadimak prozvao i Pad Italije. Inače kako vrijeme prolazi, gomila se grupacija razvedenih majki, takozvanih MILFEVA, i sve i jednoj su muškarci osnovni problem… Obično zvuče ovako, evo jednog primjera: – Znaš nije u ok. Nije ok da tako razgovaraš sa mnom. – Što je bilo, šta je sad? Koji sam k. sad kriv? – Ništa. Ako sam ne znaš, ja ti ne želim ponavljati. Al’ da si me povrijedio, jesi. I to full… – Jel’? Izvini, draga, fakat mi je žao! Nažalost sad moram ići…

Bepa! Lepa ili bilo koja druga… A ima jedna druga. Tanja se zove. Žena obrazovana, zaposlena, rastavljena s dvoje djece, ali nije moj tip. A dobra pička i drug. Pa opet kao i većina, niti ona ne poznaje granice. Nazove u dva ujutro da priča o nekom frajeru sa Škurinja kojeg ne znam, niti želim znati. Razveže na dugo i široko te na kraju traži savjet, kao ja sam muško pa mi je jasna muška priroda. Ništa meni tu jasno nije. Naposljetku kad joj stidljivo te krajnje oprezno dodam neki savjet, ispostavi se da je savjet bio loš i da se baš zbog njega cijela njena ljubavna perspektiva raspala…

I sad dolazim do svoje žene. One koju na kraju krajeva volim. E pa ta je, izvinite na izrazu, prava vještica i zlopamtilo. Koliko god da vremena i iskupljenja prođe, ona ne zaboravlja, ali se trudi da i ja ne zaboravim vlastitu slabost kojom sam je kompromitirao. Osveta stiže, naravno, u krevetu, to jest u tome da niti ne dospijem do njega. Ali što je tu je. Život je kompleksan. Ipak kod nas muškaraca, stvari su malo drugačije. Nemaš curu – nemaš i jebiga. Imaš nešto drugo: karijeru, muziku, sport, nauku, lovu. Neki san, cilj… Ženi je pak centar svijeta uvijek muškarac. Sve se, ako isključimo djecu, vrti oko njega. Sva sreća i nesreća. A većinom je nesreća. Tu je i lova, naravno, i dal’ je on ima dovoljno. Dovoljno za sebe i dosta za nju. Ništa ne vrijedi ako ona ima sve pare ovog svijeta, a da je pritom on bez banke. Osobno mi je to nelogično, iako poznavajući žensku prirodu vrlo shvatljivo… Recimo da osobno posjedujem veliko materijalno bogatstvo, s radošću bi uz skupinu djece i staraca izdržavao i desetak žena bez problema. Koliko one zarađuju i zarađuju li uopće ne bi me bilo briga. E ženama to nije isto. Njih su stoljeća i stoljeća nametnutog protokola, čuvanja i brige za djecu te religijske dogme transformirala u prelijepa bića koja se nikad potpuno ne opuštaju. Što bi značilo da uvijek važu i kalkuliraju, te da im je od malena usađen ideal princa na bijelom konju, iako one to dobro znaju sakriti. I od društva, a i od sebe samih. Pivo nije isto što i trava, Bepa nije Nastasja Kinski, ali Bepa i piva su dostupniji. Charles Bukowski, boli te kurac – veli mi frend za šankom, a onda bježi koliko ga god noge nose svom kućnom zmaju da mu otrgne jaja i isprži mozak…

Ima i među nama muškima mazohista. Ima i sadista. Evo, ja recimo čupam telefone i sva sranja koja imaju nekakav kabel. Neki lupaju glavom u zid, neki po ženi, neki po ženi, djeci i susjedima i svemu što se nađe u blizini. Ima i onih što šute godinama, a onda odu do kioska i više se nikad ne vrate. E takvima se ja divim. Svi bi mi najrađe svatko toliko skočili do nekakvog bordelčića na koji sat. Ne samo radi seksa, nego i radi muške zajebancije. Još bi nam žene dale lovu za to, da imaju malo mira. Bilo bi to dobro za sve, samo da ovi šupci od političara i religioznih vođa kurbe ne drže samo za sebe, a nama prodaju moral. Kao da je nama do morala? Nama je do nemorala! On nam treba da ne ispalimo. A ispalit ćemo ili će nas i dalje ispaljivati i uspavljivati sve dok ne ostane niti jedna jedina bijedna budala na ovoj precijenjenoj plantaži. I kad konačno stigne ljeto kao besplatni dar prirode, izranjam na gradskoj plaži gdje sve kipti od užarenog ženskog mesa svih uzrasta i kategorija. Mesa što kao posljedicu donosi magareću erekciju koju panično omamljujem pivama i razmišljanjem o razgovorima za posao te pečenim janjcima. Silazim tada u tirkizno plavo, skoro razlomljeno more te držim zrak gledajući u ta ista tjelesa, samo pod vodom u bestežinskom stanju.

Čelika, mesa, slobodne volje. Duša žene tajna je, košulje i kanotjere pere, suši rublje…

Izet Medošević: F.I.T. (Punk esej. Noć velikog čitanja. Ri – Lit – 016.)

12651329_1685824938353896_43789386430505071_n

Izet Medošević, foto Carmela Žmirić Perica

Tjedan autora Ri Lita – kratke pripovijetke izvedene na Noći velikog čitanja IV 28. siječnja 2016.

Sjedi se u na terasi u starom gradu. Proljeće, gužva, konobar me mrzi, na stolu novine, prolazi Fit. Halo Fit štaš pit? Fita smo voljeli svi, al on nije mario nit se ikad kome čmario. Ipak sjedne on na čas, odbije konobara, kao nema vremena i vadi iz torbe neke fotke i crteže. Pokazuje prstom, objašnjava, zatvara oko da bolje procijeni kompoziciju…
– Nije loše Fit, prolazno, mogao bi reći. Fit i dalje gleda u papire kao da ih vidi prvi put. Nije siguran skroz.
– Ma dobro ti je to – velim mu. – Što te sad briga, nakon toliko godina. Tko još uopće gleda na kvalitet moderne umjetnosti? Kakva umjetnost, kakvi bakrači? Totalni demode.
– Pravo zboriš, veli on, pa uzme upaljač sa stola i krene paliti papire. Jedan za drugim. Gore remek djela! Ekipa otkida. Evo konobara. Stoji, stavio ruke na kukove i prati u čuđenju. Nešto kao mora, al mala je to para i velika neugodnost da se sad izlaže pred auditorijem i možda ispadne smiješan i nespretan, jer Fit pali i ne jebe, a ekipa se guši, prigušeno, ali sve jače i jače. Progresiva alternativa. Napokon stižu krikitike sa susjednog stola.
Trebe se žale, smrdi im celuloza u plamenu. Uđem u kafanu ja, konobar mi veli, a?
Najzad mislim, evo netko poput Pita! Istinski performer. Sad i ovdje, bez prejudiciranja, kataloga, mišljenja i dogovorene kritike. Loži sve, dolazi zima, ne klimatska, ta je upravo prošla (kao da je nije ni bilo), nego ona prava – vrijednosna, zima zaborava, memorije kraće od 48h prema svim pitanjima i događajima, iako su i oni upitni pa prema njima i pitanja u suštini nemaju smisla, a još manje uzroci i odgovori. Ništa, živjeti se mora, barem tako kažu, i vjerujem im dok se ne ispostavi suprotno, da i ja zapjevam onu staru: da mi je lane moje leći i umrijeti… Sklapam oči, sve se gasi, ulazim u kino, miris kokica, zvuci žvakanja, žamor, ne vidim stepenice. Reklame deru po pola sata. Pucaju bubnjići.
Netko se dere – smanji! Smanji to jebem ti mater!
Okrećem se da vidim tko je taj heroj. Okrećemo se svi. I mladi i stari i djeca i roditelji. Neki plješću i žvižde. Sretni smo što imamo nekog da nas brani, barem verbalno i hulački od korporativne zvijeri koja je stalno tu, ispod naših nogu. Banalnost vlada evidentno, ali i maštovitost se razvija, doduše u proizvodnji novih strahova. Takozvanih mainstreamparanoja, izmišljenih i stvarnih. To se više ne da ni sagledati. Čitava industrija think thank mozgova derenči na promociji meteora, sudnjeg dana, propalih abortusa, muslimana izbjeglica, imigranata Arapa, kemoterapija, Oreškovića, Alexa Jonesa, TomislavaMarka, Donald Trumpa, N.L.O –a, kulture počasnog bleiburškog voda; od marksizma do ustaštva u tri kondorova dana.
Svega nas je strah, al se ti strahovi barem izmjenjuju dok korporativna zvijer ne odustaje, ona je stalno tu, u svakoj sceni i na svakom plakatu. Odbacujem crne misli. Zamišljam Fita razvaljenog preko oba sjedišta kino dvorane kako reži: Prč – it, sve zapalit! Evo narode počinje film. Kičasto i grandiozno, Koktelčić Seagala, Matrixa i Di Capria. Vidi se već po uvodnoj špici da tu kruha neće biti. Nema kocka da omane. Bacio sam sto kuna u ždrijela Cinestaru i jedino mi preostaje d se odmah dignem i odem kući, sretan što je imam i dovoljno pametan da se tome ne veselim pretjerano. Počinju reklame, vrijeme je za pauzu, epp–e, dio drugi nakon reklamnog bloka.
Uf, što se pravim pametan, obaviješten i uporan, pa to je za popizditi. Kombinacija lupetanja Vedrane Rudan i Milovana Đilasa.
Velikih ljudi u suženim okvirima. Sve to znam zahvaljujući internetu a i ništa ne znam zahvaljujući navedenom također. Isto kao i vi, dok ritam vozi kao zvijezda hard corea: tupa, tupa,tu tupa, tupa, tupa, tu, tupa.
Osuđen na sebe samog zamislite, i to je to!
I vi još nekoliko minuta, patite samnom prijatelji! Vama je lakše. Vi izlazite barem malo na zrak, imate prolaz do balkona. Od A dura, preko pentatonike do nesnosne distorzije novih pravaca metala, nikad dovoljno starog i uvijek u najboljim godinama dug je put konji moji, u četrdesetima. A neki su i u pedesetima i šezdesetima dobrodošli u svijet prodavača gitarske opreme i internet oglasnika, ta drugo ni ne postoji da bi se zabilježilo, a kamoli pamtilo duže od 20 sekundi.
O salonska umjetnosti, otpore dragocjeni! Da sam barem kao Fit!
Trava i shit i to je Amerika!

Ilustracija: http://humansarefree.com/2014/09/the-great-seal-of-united-states.html

RI LIT: NOĆ VELIKOG ČITANJA IV, 2016.

Kotrljanje neformalne književne skupine Ri Lit nastavlja se u ovoj godini novim, četvrtim, izdanjem manifestacije Noć velikog čitanja IV. Kao i do sada, Ri Lit će se predstaviti riječkoj publici u dvorani Filodrammatica, posljednji četvrtak u siječnju, 28., s početkom u 20 sati, s potpuno novim pričama, a s autorima koji su već itekako poznati i izvan lokalnih granica.
Tea Tulić, Željka Horvat Čeč, Zoran Žmirić, Enver Krivac, Izet Medošević, Zoran Krušvar, Igor Beleš, Milan Zagorac i Davor Mandić čitat će svoje nikada prije objavljene radove premijerno na Noći velikog čitanja IV, i ako ste kojim slučajem ostali bez priča za sebe ili za svoje bližnje ovo je dobra prilika da se prepustite mašti sjajnih riječkih devetero autora!
Dođite i uvjerite se kako je svijet u njihovim pripovjestima doista beskrajan i kako su događaji u njemu otključana vrata za svakog tko želi ući! Ništa nije istraženo do kraja, zemljovidi nisu ucrtani, sva su kretanja nepredvidiva, uzbuđenjima nismo iscrpili izvore! Ri Lit su se odvažili još jednom povesti vas na izlet izvan dosega uobičajenog mirisa politike, novca, fizike!
Dođite u dvoranu Filodrammatica u četvrtak, 28. siječnja ove godine, a ne neke sljedeće, zauzmite udobni stolac na vrijeme jer broj je sjedećih mjesta ograničen.
Svi su dobrodošli, neovisno o društvenom i imovinskom statusu! Ulaz, a niti izlaz, se ne naplaćuju!
I ovom prilikom književna skupina Ri Lit se zahvaljuje na ustupljenom prostoru dvorane udruzi Molekula.
Fotografije Ri Lit IV by Carmela Žmirić

Milan Zagorac: 300

naslovnica fejsPovodom 300 objavljenih tekstova na našoj stranici

Dragi naši čitatelji, pratitelji, prijatelji, u ove se dvije godine našega postojanja najprije na Facebooku, a kasnije u časopisu na našim stranicama te na ovome webu štošta dogodilo. No najvažnije je da je prostor književnosti dobio jedan novi akcent, jedan novi izraz, prostor koji odaje, ako ništa drugo, barem novi duh, iako se nikada nije nazivao pokretom. A taj je duh upravo ovo što se događa: brojni vi koji u svemu tome sudjelujete, koji sve ovo stvarate, koji ste sudionici jednog repozicioniranja književnosti, paradigme koja nije zadana ni vašom kronološkom dobi, navikama, osobnim okupacijama, već samo i isključivo djelom. Na kraju krajeva, nije Književnost uživo ta koja je stvorila od nekoga pisca, to ste upravo vi sami, vaš rad, trud, način pristupa i komunikacije s drugima, a naša je KU samo medij kroz koji se taj novi kreativni naboj nastoji reprezentirati.

U ove dvije godine mnogi su od vas, dragi naši, dogurali do prvih knjiga, mnogi su nakon godina šutnje opet našli neko svoje novo mjesto, treći su pak dobili prostor dodatnog boostanja i motivacije pa su svoja djela nadogradili dodatnim knjigama u osobnim bibliografijama. Neki samo lurkaju i čitaju, ali to je također vid kreativnosti, u svakome od naših čitatelja zacijelo leži jedan mali autor koji nastoji smoći hrabrosti prije prvoga skoka u hladno more.

Nema smisla da vas se sve nabraja, ima vas na stotine i oprostit ćete mi propuštene, to je zaista nenamjerno jer sva imena osobno znam, ali nisam siguran jesam li ih u mogućnosti odmah nabrojati: Alen Brabec, Alen Brlek, Andreja Malta, Andrija Crnković, Antonio Šiber, Biba Dunić, Blago Vukadin, Daniel RadočajDarko Cvijetić, Enver KrivacFlorian HajduIlija BarišićIrena Lukšić, Ivan Glišić, Ivan Zrinušić, Iva Rogić, Izet Medošević, Jelena ŠimunićMarko Galić, Melinda Kostelac, Miloš PetronijevićMirela Fuš, Miro Škugor, Mladen Blažević, Moris Mateljan, Olivera Olja Petrović, Robert Vrbnjak, Robert Bebek, Ružica GašperovSandra-Anina Klarić, Silvija Šesto, skarlet_pSmilja SavinTamara Čapelj, Vladimir Vuković, Zoran Krušvar, Zoran ŽmirićĐurđa Mihić-Čivić, Željko Funda, Neven Lukačević, Nataša Kovaljev Opatić, Dunja Matić, Tea Marković, Darko Balaš, Alen Kapidžić, Jurica Žitko Forempoher, Antonia Kralj, Slaven Jelenović, Enisa Angie Behaderović, Bea Balta, Beatrisa Stošić, Tomislav Cindrić, Julijana Plenča, Denis Kožljan, Maja Marchig, Peter Semolič, Sara Mrak, Grozdana Poljak, Vergilije Franizz, stotine i stotine vas koji svakodnevno sudjelujete na stranici, a koji ste i osobnim angažmanom i radom i djelovanjem zaslužili javni prostor. Sve vaše nagrade, knjige, sve vaše dramatizacije izvedene u kazalištima, sve vaše promocije, sve je to ujedno ponos nama, i vi, vas više stotina, upravo ste vi naša najveća pohvala i dokaz uspjeha.

Stoga, živjeli vi još 300 postova, za zimski broj časopisa obećajemo jedno, nazovimo to tako, antologijsko izdanje s izborom najvažnijih tekstova i to će biti naš novi korak. Do tada, čitamo se i vidimo na fejsu, na webu i po mogućnosti u stvarnosti, ako se za to ukaže prava prilika.

Ilustracija: naslovnica prvog broja časopisa Književnost uživo, objavljenog 12. srpnja 2013.

RI LIT na Noći knjige

Neformalna književna skupina RI LIT po drugi puta ove godine nastupa u Rijeci. U sklopu Noći knjige, u četvrtak 23. travnja 2015., s početkom u 20 sati, u prostoru Sveučilišne knjižnice, devet će autora posljednje postave RI LITa predstaviti svoje najnovije uratke, ali i podsjetiti na neke svoje prethodne uspješne prozne uratke.
Broj sjedećih mjesta u prostoru knjižnice je ograničen stoga nemojte kasniti na ovaj novi susret s riječkim piscima Igorom Belešom, Željkom Horvat Čeč, Zoranom Krušvarom, Enverom Krivcem, Izetom Medoševićem, Davorom Mandićem, Milanom Zagorcem, Teom Tulić i Zoranom Žmirićem i njihovim sugestivnim pričama!
Foto: Carmela Žmirić

Izet Medošević: Kao Tarantino

Levon-Biss_Quentin-Tarantino_071212-2894_V1Tarantino

Krenuo je lijevim krošeom, 90 kila, iz ramena. Dao sam se ulijevo, skoro bacio, da ostane sam sa svojom silinom. Ispred njega našla su se staklena vrata. Razorio se staklom i samim sobom. This monkey goes to heaven. Prišao sam mu s leđa i opalio ga vratima od kojih se onesvijestio. Jednostavno sam ih naglo otvorio i mogao je gledati van. Dijelom tijela (glavom) više nije bio u stanu, bio je na balkonu. I tu je i ostao. On koji krvari nasmrt i ja koji sjedim za stolom i gledam u sliku na zidu. Stojnićeve Ptice. Sviđa mi se glas cure iz Pixiesa. Tako je čist, nenametljiv a super važan. Monkey je još životario neko vrijeme, krkljajući i hropćući.

Jedan reketar manje. Krv se cijedila s balkona i on je utihnuo. Mačke su se okupile ispod balkona i lizale krv. Svako zlo za neko dobro. Promijenio sam ploču. Stavio sam Razum i bezumlje, prvi album Majki, jedan od najboljih albuma s ovih prostora, kako sada zovu Jugoslaviju. U tom su rangu od rock albuma još: Dnevnik jedne ljubavi, Sexin – No sleep till pussy, Crno-bijeli svijet, Pljuni istini u oči i neki albumi beogradske novovalne scene. Naravno i Letov prvi album. Svirala je Divlja duša. Čudne misli u ovakvoj situaciji, ipak je posrijedi ubojstvo, zapravo više samoobrana, ali tko će u to povjerovati? 

Vrijeme je za odlazak. Nisam imao živaca za organe zadužene za utvrđivanje istine. Prekopao sam reketarove džepove i otuđio mu 6500 eura, sasvim dovoljno za aviokartu ili brodsku kartu do Italije pa otamo u Indiju u neku komunu. Vrijeme je za duhovno uzdizanje. Prošao sam polovicu života. Otišao sam u podrum po vapno, zaprašio truplo i prekrio ga stolnjacima. Tendu sam spustio do kraja.

Nije parodija, ali stvarno je bilo vrijeme da se krene, a kao što znamo – najbolje se putuje kad putuješ sam.

Drva

Zadnjih noći ne uspijevam zaspati. Muče me strašne misli o egzistenciji. Toliko godina imam. Tridesete su samo prohujale, a na obzoru čekaju starost, nemoć, pad. Uzaludnost. Tek jutro donosi san i isključenje. Cigarete, filmovi, kratkoročne senzacije. Nasnimljeni smijeh.

Majka mi ulazi u sobu i poručuje:

– Danas poslije četiri sata popodne dolaze drva. Budi doma.

Vani je bura i hladnoća. Baš kod drvarnica je propuh.

– Pa šta baš danas?

– Danas, da.

Silazim u dvorište, navlačim rukavice, pogled na hrpetinu drva obeshrabruje. Otključavam drvarnicu. Palim cigaretu da skupim hrabrosti započeti Sizifov posao. Svaki novi dim bliži je stvarnosti. Krećem, počinjem.

Trpam u kantu te velike cjepanice i bacam ih na kraj drvarnice. Nakon sata skoro odustajem. Gomila se čini netaknuta. Udvoje bi bilo toliko lakše i brže. Žalim za prijateljem koji bi mi pomogao. Žalim za karijolom, jedan kotač riješio bi situaciju. Ponovo pušim i odmaram. Četvrtina, trećina, polovina, više od pola, još trećina i ubrzo još samo par cjepanica i kraj. Gotov je prvi dio. Još slaganje, a mrak je skoro i hladno je.

Zašto sam toliko ljien? Što je uopće lijenost? Fizički nisam lijen, volim sport, seks, napor u kojem imam kontrolu i imaginaciju. Psiha je posrijedi, uvijek prokleti mozak.

Bacam se na slaganje drva. U drvarnici je suho i toplije, ali mrak je i u tome vidim spas. Nema smisla dalje slagati, jutro je pametnije od večeri. Čujem korake, stara dolazi s lampom! Razočaranje je ogromno, rad se nastavlja. Zašto nisam rođen u džungli da s braćom lovim veprove? Cjepanica mi ispada ravno na nogu. Nesreća na radu. Nisam rođen za ratara ili sakupljača. Trebam lov ili rat. Linija drva opasno se naginje, riskiram da se sve sruši. Zadnji red i gotovo. Zaključavam drvarnicu i penjem se u stan, drva su na sigurnom, puna 4 metra. Perem ruke. Majčin glas.

– Zašto nisi donio kantu drva gore kad si već slagao? Bolje idi odmah i donesi pa ćeš jesti – odlazi u kuhinju gdje se prži meso za radnika.

Idem, u zelenju kiša kapa…