Arhiva oznaka: izdavaštvo

Milan Zagorac: Nazovimo stvar pravim imenom – nas nitko ne čita

Nazovimo stvari pravim imenom: nas, domaće autore, nitko ne čita. Nije to samo stvar osjećaja, nego je to stvar svakodnevnog rada s knjižnicama, knjižarima i općenito ljudima koji se profesionalno bave knjigom. Zna se da je sintagma “domaći autor” pokora i da se s njime nećete usrećiti pri prodaji. Ako je riječ o zbirci pjesama, stvari se eksponencijalno pogoršavaju. Dakle, ako ćete prodati 100 komada domaće proze autora koji čak i nešto priča, odnosno “ima radnju”, a tete u knjižnicama znaju ili su načule za njega, ok, super, a sada slijedi šok – ako ponudite zbirku pjesama, kažu vam – idite na otkup ministarstva. Nula bodova.

Dakle, tko je tu zakazao?  Razbijajte glavu i dalje, nećete doznati, it’s complicated, kako kaže Facebook.

Istina je, i tu postoje iznimke. Ima domaćih autora koji su prisutni, čuje se za njih, objavljuju, sudjeluju na nekim događajima, imaju blogove, fejsbuče, nešto rade, pa se barem za njih čuje. Ima i teškaša, primjerice Šalković ili Rudanica, no oni su prije iznimka no pravilo. Ima dječjih autora, oni još koliko toliko drže glavu iznad vode, djeca u osnovnim školama još i čitaju. Ima ljudi koji se vidljivo trude, ima ih koji lebde na blagotvornim učincima činjenice da su jednostavno kolumnisti vodećih portala i novina pa ih se čita jer su tu, no o kvalitetama se mora govoriti individualno, nikako ne generalno. Ima ih koji se bave samo politikom, ima ih koji se uopće ne bave politikom, no sve u svemu, sve je to zakazalo.

Napravite jedan mali društveni eksperiment: stavite Joa Nesboa pored nekog domaćeg teškaša, primjerice Tomića u knjižnicu, prosječna će korisnica knjižnice uzeti Nesboa. Hoćete još porazniji eksperiment: stavite neku gotovo nepoznatu autoricu skandinavskog krimića pored rečenoga Tomića, rezultat će biti isti. Ne zato što je Tomić toliko lošiji, nego zato što je domaći. Iako se ja o zbilja lošim autorima neću ni izjašnjavati.

O kvalitetama naše književnosti nema posebno puno prostora za razgovor. Ona je osrednja i s time se moramo pomiriti. Tu nema pobune, transgresije, nema čak ni nekog većeg izazivanja, a kamo li duboke mine ispod trulog korjenja, reklo bi se – sam eskapizam. Ima jedno pitanje koje ovdje muči još više – ima li tu uopće demokracije za književnost ili je sve stvar trulog konsenzusa zvanog “ne talasaj”. Čak i najjača imena domaće književnosti, dakle, ne ova medijski napuhana, već mislim na prava imena, znači, primjerice, Drakulićku, Ugrešićku ili na Tribusona i Pavličića kao da su istrošena i nemaju više neke velike snage. Daša Drndić je punokrvna, krvava autorica, ali jako jako ljuta, toliko ljuta da straši čak i dobronamjernog čitatelja. Uza sve dužno poštovanje prema djelima, ovi su autori prošli svoj zenit i od njih ne treba nešto posebno revolucionarno očekivati, osim tu i tamo kojeg prijevoda. Iako živim za iznenađenja. Volio bih da se varam, možda baš iz ovog bazena izleti neko najbitnije djelo.

Srednja generacija nikad ni nije imala što za reći. Za njih je u književnom smislu riječi najluđi društveni i psihološki kaos od Drugog svjetskog rata do danas ostao terra incognita, bojim se da im je ukupna dimenzija promjene koju doživljava svijet ostala posve strana, ostali su samo klišeji na temu dobrih autora poput Brešana, Andrića, Selimovića ili Krleže uz posve krivo interpretiranog i zlorabljenog Bernharda, hiperstimulirano shvaćanje “banalnosti zla”, naravno, bez čitanja Celinea i totalno površno poznavanje nadrealizma te srednjoškolsko shvaćanje Freuda, naravno bez poznavanja Junga što je u hrvatskoj književnosti opće mjesto, pretpostavljam da su Lacan, Grof ili Basaglia manje više nepoznata imena, science fiction, dok u filozofiji prevladava frankfurtska škola. Duhovnost zbog filozofskog stava utemeljenog na dijalektičkom materijalizmu ne postoji. Samo cinizam i ironija. Srednja generacija se uglavnom potrošila na aktivizam što nije književnost, ali je zato visoku cijenu platila književnost – niti jedno djelo, ali niti jedno koje bi bilo mjerljivo, usporedivo, koje bi imalo stvarnu književnu težinu Ruku, Mirisa, koje bi odražavalo barem malo višeslojnosti Šegedina ili dobro ugođenog Šoljana, niti jedan jedini rasni žanrovski roman, nego sve neka meketanja o općim mjestima prošlosti i sadašnjosti, o pizdarijama koje nemaju veze s književnošću, koje ne otvaraju nijednu relevantnu temu – sve je to samo rezidualna tuga i nostalgija koja ne vidi ništa naprijed. Tu je književnost postala dežurno dušebrižništvo nad političkom korektnošću. Kažu nam, to se može prodati vani jer je to tematski prag očekivanja kojim smo unaprijed ograničeni – balkanski autor – balkanska tema. To je desetljećima vrijedilo i kao vrijednosni skup očekivanja za dijalektalnu književnost. Nije istina, naše se ništa ne može prodati vani jer je sve to osrednje i dosadno. I to ne dosadno čitatelju, već dosadno i književnom profesionalcu koji se time bavi već desetljećima.  Naša književnost živi na mitu koji nije uopće uspjela razumjeti, a kamo li ući u njegovu dekonstrukciju, kamo li ga malo zatresti, dovesti u pitanje, otvoriti neku drugu perspektivu.

Pomalo se uzdam u novu generaciju, kojoj i sam pripadam i još više u onu generaciju koja dolazi nakon mene. Čitajući ta djela, vidi se nešto novo, još uvijek jedan prigušeni, ali sve prisutniji otpor, sve prisutnija transgresija, sve otvorenije postavljanje temeljnih pitanja koja udaraju u samu srž naše duboke društvene anomije i opake inverzije. Možda je to uzaludna nada – naime, sam hendikep da domaća književnost nije čitana ni 10% u odnosu na stranu, da je poezija na izdahu, da ionako nikoga nije briga, da je studenticama književni uzor Cecilia Ahern, a intelektualni Kim Kardashian, da je duhovna podloga u povojima, a morala bi biti barem u adolescenciji, bojim se da za domaću književnost nastupa razdoblje sedam mršavih godina u kojoj će se morati prionuti teškome poslu – povratku samome sebi, a to znači i čitatelju s kojim se mora ponovno spojiti na zdravoj osnovi, a ne na temelju kompromisa i opće prihvatljivosti. Možda će baš ova muka, ovo dubinsko kopanje, postati društveni potres, možda će, ako bude dovoljno hrabrosti i energije, baš to dovesti do onoga za čime žudimo – do novog uzleta. Uostalom, umjetnost jest stalno grčevito traženje nečega što jest, ali čemu još nismo našli ime, zar ne?

 

Milan Zagorac: Forsiranje stare i ofucane priče koja više nikoga ne zadovoljava

Neki dan sam ugodno čavrljao s jednim kolegom iz Osijeka o problematici s kojom se svi suočavamo, a to je da cijela hrvatska književna praksa ima dva modela funkcioniranja: onaj koji dobiva sredstva i kako tako kljuca, lagano uhljebljen u sigurno financiranje MK, barem uljuljkan u neku sigurnost i onaj drugi koji dobiva malo ili ništa, a upravo to većina autora doživljava kao nasilno patroniziranje, provincijaliziranje i još nasilnije centraliziranje. Jer, što ćemo, lokalni su proračuni preslabi, društva pisaca i književnika osim uobičajenog birokratiziranja ne služe ničemu pametnome, a sva se priča oko književnosti svodi na onu svima znanu Runjaninovu 2 i hram kulturne nesposobnosti koji za književnost nije uspio smisliti čak ni neki zloglasni HAVC ili ZAMP (da ne bi bilo zabune, ni HDP ni DHK ne shvaćaju uopće o čemu se radi, ali važno da autorima pune glave o honorarima kojih teško da može biti, ako prethodno nije alimentiran trošak proizvodnje, a prodaja je u slomu već godinama – katastrofalna ideja o naknadama autorima po posuđenom primjerku iz knjižnica je upravo dokaz kako ne znaju ništa o realnom svijetu, kako evidentno nisu spoznali da to nije najbitnija stvar, kao i to da bez pametno organiziranog nakladništva u cjelini nema ni uspjeha za same autore, koji sami, opet, u tehničkom smislu  ne mogu pokrivati deset različitih polja da bi bili uspješni samoizdavači – takvih je tek nekolicina).

Dakle, što tada preostaje. Pa eto, ovo, samoorganizacija. Kao da je trebalo biti suviše pametan i shvatiti kako će svi oni autori koji pišu puno i koji objavljuju na vidljivim mjestima jednostavno isplivati sami po sebi, bez previše medijskog sufliranja na površinu (i, da, k tome, uopće nije bitno imate li 150.000 sljedbenika poput Šalkovića ili 500 sljedbenika na fejsu ako ste pjesnik samotnjak, važno je da živite sa svojom publikom), a da će svi oni neradnici među njima, pa makar bili ovjenčavani navodno uglednim nagradama potonuti tamo gdje im je i mjesto – odnosno postajat će jako teško opravdavati njihov nerad navodnom genijalnošću pa je zbog toga, eto, uspio do sada napisati jedan ili dva romana u 15 godina rada.

Nema mogućnosti da se ne uspije. Net je kompetitivno mjesto koje cijeni rad, upornost i djelotvornost, a ne podnosi lijenost, on na neki način simulira ono što je u stvarnom smislu tržište, dakle, u tom slučaju Šalković bi bio milijunaš, a onaj snoviti pjesnik s 500 sljedbenika amater, ali pošteni amater s pristojnim prihodom. Mogu govoriti osobno, ali i u ime desetaka i desetaka autora koji su imali povjerenja u prvu ideju, sve stvari, naravno spremne za objavljivanje, u posljednjih dvije-tri godine plasiram u nekom od mogućih e oblika, naravno, vrlo ekstenzivno koristim i društvene mreže, ali i sve ostalo što mi je pri ruci, uključujući i druge medije, konferencije za medije, predstavljanja, i činjenica jest da funkcionira, i to jako dobro, štoviše, nadoknađuje sve manjkove koji nastaju zbog slabog financiranja klasične knjige, zaostalih časopisa bez ikakva prestiža, nikakve medijske tretmane književnih događaja koji nisu u Runjaninovoj 2 ili nekoj njihovoj podružnici, loše organizirane književne događaje, provincijsku poziciju itd. Dakle, sve to postaje nebitno.

Kao da je ta mreža ponovno digla sve skupa iz mrtvila i efekti su odlični. Centralizacija se više ne ogleda u kvaliteti, ona je već davno napustila i prestala funkcionirati samo u centru, nego se ogleda samo i isključivo u financiranju i sinekurama, ne znam kako bih to nazvao.

Kad bi za evaluaciju svega ovoga što sam iznio postojala samo jedna pametna glava u vođenju kulturne politike MK u sljedećem desetogodišnjem razdoblju, zaista bi se dalo razgovarati o nečemu što bi konačno počelo polučivati ozbiljne rezultate, a ne polovična rješenja, štoviše, nikakva rješenja i forsiranje stare i ofucane priče koja više nikoga ne zadovoljava. No bojim se da volje nema, kao što je nije bilo ni u posljednjih desetak godina i ova će MK ljubavna seansa sa svojim uhljebima potrajati dok se posve ne istroši. No tada će zaista biti sve, ali baš sve drugačije, i neće ništa preostati nego da se kaže – prepuštamo vas vlastitoj luzerskoj sudbini.

Foto: www.morguefile.com

Milan Zagorac: Spašavanje knjige u obesknjiženoj naciji: pitanje kvalitete. U očekivanju relevantne knjige.

Zabadava sve one kuknjave o tome kako je knjiga trajno i stalno ugrožena i kako čak ni famozno MK više nije u stanju pomoći u spašavanju nespasivoga, kada su već lokalni proračuni odavno zaribali. Zabadava čak i nastupi u inozemstvu koji ni nakon skoro 15 godina sustavnog financiranja stranih izdavača iz našega proračuna da objavljuju naše pisce ne donosi ništa više do prigodnih rezultata.
Riječ je o dvjema stvarima, najprije o tome da su ti, dakle, od MK financirani i objavljivani pisci stvorili neku vrstu imidža za sebe, pa umjesto da postoji neki imidž a la skandinavska škola krimića ili (manje više) živućih američkih klasika poput Pynchona, Vonneguta, Rotha i De Lilla, mi imamo balkansku školu bavljenja mučnim traženjem sebe u prije 25 godina nestalom prostoru i nekom vrstom sadomazohizma prepoznavanja neprijatelja u samome sebi, što, budimo iskreni, ni nije baš neka najatraktivnija tema, tim gore što su u te teme puno ranije i puno radikalnije i s puno mitskijim i katarzičnijim momentima zagrizli i Bernhard i Celine i bezbrojni drugi, dok naše izgledaju uglavnom kao prazne tužaljke i netočno shvaćeno epigonstvo; tu je i drugi razlog, dakle ni jedan rad, ni jedna pojedinačna knjiga, ne doseže razinu ni Andrića, ni Krleže, ni Šoljana, ni Marinkovića, ni Šegedina, pa ni Aralice, Tribusona ili Pavličića ili Fabrija da ne govorim još i o Selimoviću, Dizdaru, Kišu ili Paviću, koji su svi odreda još zaživotno zasluženo stekli značajno međunarodno priznavanje. Dakle, govorimo i o kvalitetama koje su i literarne i izvanliterarne, koje su govorile o ovim autorima i njihovim široko dimenzioniranim okvirima u kojima su u stanju promišljati znatno kompleksnije arhetipove, no što se to nudi u sadašnjoj, naglašavam, od strane MK financiranoj praksi književnog avanturizma.
Naravno, za mnoge naše autore je još jako rano govoriti, iza njih je tek po knjiga, dvije ili tri, niska životna dob (budimo iskreni, ne rađaju se svi kao Kamov ili Mann, pa je protok iskustva nužan kao korektiv dječje impostiranim djelima) i posve neprijateljska atmosfera prema kulturi čitanja i, još radikalnije i ridikuloznije, prema kulturi pisanja (dakle, nemojmo bježati od istine, pisanje se zamišlja kao nepotrebno visokocijenjeni nerad čiji je sam kondenzat Servates iz Maloga mista).
Tu se, kako rekoh, otvaraju dvije teme: prva je tema opće društvene klime prema kulturi čitanja i pisanja i druga je tema kvaliteta. I za jedno i za drugo odgovorno tvrdim da su na niskom nivou, da su temeljne postavke krive i da su rezultati očekivano loši. Za to na neki način snosimo odgovornost svi, a posebno oni sudionici koji su u posljednjih dvadesetak godina formirali i jedno i drugo, dakle i kulturu čitanja/pisanja i kvalitetu: mediji, posebno oni kulturni, zatim načini politike prema knjizi (najprije je to država, ali i svi ostali, jer su oni sudjelovali u financiranju ponajviše) te izdavači koji su na krivim temeljima gradili svoju kulu od pijeska i magle.
Ovome se može vrlo jednostavno nazrijeti kraj, ali je zato nužan dijalog i to ne fingiran, s figom u džepu, za što smo stručnjaci, nego stvaran na kojem bi se iznijeli stvarni problemi i stvarna rješenja, a gdje bi nositelji politika prema tome morali donijeti svoje prijedloge i obećano staviti u pogon. Rješenja moraju postojati, jer isprike nema, statistike su sve gore, kultura je sve gore i što će stanje biti gore to će terapija biti sve neugodnija i sve teža ne bi li se konačno iznijelo neko rješenje. Zabijanje glave u pijesak, toleriranje nečinjenja, sustavno provođenje diskrecijskog voluntarizma, skrivene politike itd. sve je to samo put u kolaps, na kraju kojega će stajati – najtragičnije od svega – ništa, jer nikoga više neće ni biti briga.
Knjiga vrijedi onoliko koliko je mi sami cijenimo.