Arhiva oznaka: Ivor Kruljac

Ivor Kruljac: Otok sjeverni Sentinel

Sentineli bi se mogli
gledati kao fašisti,
ubiju svakoga tko im
se približi jer su
različiti,
Sentineli bi se mogli
gledati kao komunisti,
ubijaju ljude što dolaze
iz svijeta kojim
vladaju kapitalisti,
no Sentineli ne znaju
za te podjele,
oni samo paze da njihov
otok nitko ne
pojebe,
čovjek sam bijel,
no da sam barem
Sentinel,
kao i sada ovdje, frfljao
bi stihove
koje nikad neću zapisati,
a svježi zrak bi mogao
udisati,
kupati se u moru kojeg
svijet ne gadi u radijusu od
tri milja,
i uživao bi gledajući gole domorotkinje
što im je odjeća nepoznata kao Amazona
ili Anakonda, velika
zmija.

Foto: www.pexels.com

Ivor Kruljac: Doggystyle teror

Laju prijeteće iza
dvorišne ograde,
strahovi i traume potaknu sjećanja
da prorade,
kad se s lanca trgnu, a njihovi se
zubi prema djetetu vinu,
dobro znam što bi bilo
da se nisu utisnuli
u triciklovu osovinu,
skočili bi i gurali mi njušku
na facu,
zarili očnjake i stali me trgati,
a vlasnik bi me sa strane
umirivao
da se samo žele igrati,
no psi su respektirani
a ja sam lud,
no ne i ljudi koji kupe
njihova govna
koja seru posvud,
pas me mora onjušit
i procjenit jesam li
dobar,
ako se slučajno zbog straha
trgnem, tko mi kriv
reći će mi njihov gospodar,
ako i ne volim
odmah mi kopaju grob,
ljudska su prava upitna
ali je nemoralno biti kanofob,
psi vladaju, a ljudi se vlasničkom
strukturom samo tješe,
psi ganjaju štap
ali vlasnik u njihovom ritmu pleše,
a ja sanjar i pljuger,
sanjam mjesto gdje
cuko mijenja zὕcker,
naporno ću raditi
i
priuštiti si Kinu,
utopiju gdje psi gurmanu
u slast
ginu.

Foto: www.pexels.com

Ivor Kruljac: O, Suzana…

Subota je navečer. Ako je Josipa samo malko pijana, onda Afrikom hara morbidna pretilost. Kratko se onesvijestila, ali sada barem može hodati prema doma iz kluba Roko. Svježi zrak i šetnja prema Jarunu olakšavali su joj mučninu. No, znala je kakav je pakao čeka prije sna, ali i sutra ujutro. Bilo bi lakše da joj se netko pridruži večeras. Međutim, samo se zbarila s nekoliko tipova i jednome pomogla rukom jer je bio zbilja sladak. Našla se pred pješačkim mostom iznad Save, koji Jarun spaja s novim Zagrebom. Ispred nje, kraj lijeve ograde, stajao je muškarac. Kako mu se približavala, shvatila je da je u crnom odijelu, poduže sivkaste kose i povećih hipsterskih naočala koje su naglašavale žalosno lice. Možda je pijana, možda je to odijelo ili njegov zreliji izgled, no to je jedan od najprivlačnijih muškaraca koje je srela. Primijetivši je, muškarac spusti pogled i rukama se primi za ogradu. U idućem trenutku, podignuo je nogu penjući se na ogradu. Ipak, namjestivši se, još uvijek nije skočio, već je izvadio neku uokvirenu sliku, pogledao je s uzdahom i bacio u Savu. Potom je ostao na istoj poziciji, kao da skuplja hrabrosti da je slijedi. Gledavši ga, izuzevši Savu umjesto Severn i vedro nebo bez kiše, Josipa nije mogla ne primijetiti podudarnosti s Hurtsovom pjesmom „Wonderful life“. A kako pijanstvo potakne na šašave stvari, tako ona zapjeva pred potencijalnim samoubojicom: “On a bridge across the Severn on a Saturday night…”
– Molim? – prekine je muškarac.
– Ništa – reče Josipa prestrašeno jer nije mislila da će je čuti.
– Čuj…
– Josipa – predstavi mu se.
– U nevolji sam pa ako nemaš ništa protiv, ne želim društvo.
Josipi je srce lupalo osjećajući kao da je nešto doista u zraku. Kratki pogled prije nego se ponovno okrenuo prema rijeci, učinio je sve razumljivim.
– Ne puštaj! – vikne zgrabivši ga. – Nikad ne odustaj, život je predivan!
Poljubila ga je. Iako je bilo za očekivati, nije se rasplakao na suvozačkom sjedalu. Auto je bio njegov, a Josipa prepijana da vozi.
U jednom treptaju, već su bili u sobi ispred kreveta u njegovom praznom stanu.
Prsten na njegovoj ruci koja joj je grabila sisu, upućivala je da je nekoć bio obiteljski čovjek. Stala ga je razodijevati uza zid , a poljupci su gorjeli poput vatre.
– Počinjem vjerovati – reče držeći je u rukama. – Predivan je život.
Josipa se brzo vlažila. Novi treptaj i već su bili goli pod plahtama usred seksa. Dok se zabijao u nju, čvrsto se uhvatila za njegova leđa. Gledala je u strop i razmišljala koliko ima sreće. Ovaj vjerojatno neće otići čim se oporavi od ejakulacije, a ona zaspi. Ovakav tip ne može biti ološ. Još ako joj ujutro pripremi kavu i doručak, mamurluka praktički ne bude ni bilo. Kao i očekivanih noćnih mučnina. Ubrzavši ritam, njen bezimen ljubavnik najavio je svoj skori svršetak. Ruke su mu s guzice prešle na bokove, a potom joj mjesile sise. Nakon toga, ruke joj je stavio na vrat. Čvrsto ju je stisnuo i spriječio dotok kisika, pritom stenjući. Svršio je, ali stisak nije popustio. Njegov pogled postao je zlokoban. Izgledao je poput kobre koja nakon svog ugriza čeka da plijen umre. Uznemirujuće, psihopatski. Zaustavio se u njoj, nepomičan i očaran njenim plavičastim usnama. Vidjevši prva treperenja na tamnom licu svojeg ljubavnika u mračnoj sobi, Josipa je shvatila da je ovaj nije davio kako bi lakše doživjela orgazam (usput, nije bila ni blizu). Brzo, mora se boriti. Pokušala mu je naći palčeve i savinuti ih kako bi popustio stisak. No, nije ih mogla locirati. Sve je slabija. Tada mu je tek primijetila blago klempave uš is kanalima širokima kao da je i on nešto primio u njih. K tome, njeni prsti imaju plave umjetne nokte. Samo da ih zabije i spašena je. Podigla je ruke, no onda ih zaustavila u jednoj točki u zraku. Čak i ta trenutna visina joj je postajala sve teža za održavanje. Pospana je, demotivirana, željna kraja. Ruke su joj naglo pale na plahtu kreveta. Trepereća poruka očiju je poput televizora punog mrtvih piksela snimala njenog ubojicu, prije nego je sve nestalo.
Đubre (zovimo tako našeg ubojicu u znak osude njegova zločina), nakon što se obukao zapalio je cigaretu. Popušivši je, iz ormara u kuhinji izvadio je nekoliko vreća za smeće i u nju stavio Josipu s hrpom kamenčića koje je prikupio tijekom tjedna po raznim mjestima, a najviše po Bundeku ili Jarunu.
Iduće subote, bacio je Josipu u rijeku s istog onog mjesta gdje ju je upoznao. Zapalio je cigaretu, diveći se kako još uvijek nitko nije otkrio da su ispod njega, u plitkom mulju, pokopani leševi pet djevojaka. Ivana, Jasmina, dvije Maje, Marija i sada Josipa. Sve su voljele „Wonderful life“. Popularna je ta pjesma. Tako je divna i sve su htjele doživjeti romantičnu ljubavnu priču poput Susie, ili naški, Suzane. Samo što su to bile dvije Maje, Josipa, Ivana, Jasmina i Marija. Đubre okrene pogled prema Jarunu, odakle se svake subote vraćaju pijane djevojke iz brojnih noćnih klubova. Evo i sada jedna lagano tetura prema njemu. Dirajući sako, napipao je u unutarnjem džepu okvir u kojemu je bio prazan papir, ali koji u sljepoći tame i alkohola može proći kao kakva slika njegove žene, baš kao u spotu. Bacio je cigaretu i zauzeo poziciju za „samoubojstvo“. Nadao se da će večeras konačno upoznati Suzanu.

Foto: www.pexels.com

Ivor Kruljac: Zarez

Sve su moje pjesme
obilježene zarezom,
tako razlikujem stih od stiha,
kao dvije kriške kulena razdjeljene
narezom,
pjesnici jesu čuđenje svijeta
i
nije neobično da se obični čovjek na
ovo pita što je san i je li biće
budno,
no što se na moje zareze iznenade
pjesnici,
krajnje mi je čudno,
a već smo navikli na
pjesme što nemaju
interpunkciju,
navikli smo i na kerefeke naglaska
i zagrada za neku
tekstualističku funkciju,
ja sam redatelj svojih misli
koje slažem u pjesmi
i trebam napravit rez,
a moj rez je ZAREZ,
plodovi moje glave idu na sve strane ZAREZ,
gospodin na devi
sam je sebi agenda ZAREZ,
san o samoubojstvu
spokojnog noćnog zarona
nema točku u pjesmi
već tek na kraju,
ali moje profe iz hrvatskog
su bile pjesnički kukavičke
glupače što se izraziti
ne znaju,
sloboda zarezu!
zarez za slobodu!
a točku stavljam tek
sad na kraj
jer novi stihovi pod ovim
naslovom neće da dođu.

Foto: www.pexels.com

Ivor Kruljac: Osakaćena sreća

Andreja nikada ne muče ekonomska pitanja. Nije milijunaš, ali živi fino i imućno bez ikakvog napora (blažene bile stabilne dionice u njegovom vlasništvu). Ne muče ga ni ljubavna, ima predivnu i seksi ženu (i to bez klinaca). Ne muči ga ni politika, ni ništa. Proputovao je svijet i odsjedao u najboljim hotelima. Od vas čitatelja, dio će ga prezirati kao sretnog kurvinog sina, dio koriti jer teško će njegovo biti kraljevstvo nebesko, a treći pak žaliti što u svojem bogatstvu živi isprazno i jadno. Da, žena ga ne vara i novac ne nestaje, ali on nema nikakav smisao u svome životu i vrlo vjerojatno ga neće spoznati. S prvom skupinom suosjećam. Druga skupina, ne trkeljajte gluposti. E, a treća vi ste ga još najviše promašili. Čovjek nije niti znanstvenik, niti umjetnik, niti traži, niti teži smislu, čime je možda čak i smisleniji od nas koji ga tražimo. Našao je ljubav svog života i život bez nelagoda. Bio je sretan i radostan. No, još je Paracelsus govorio kako je sve otrovno u stanovitoj količini. Tako je bogme i sa srećom. Nije nužno izravno smrtonosna, ali izluđuje. Naime, Andrej je bio toliko sretan da nije želio umrijeti. Jedino smrt mu može oduzeti svu sreću koju ima. Luksuz, radost i Moniku. Monika je zbilja super. Nije samo nevjerojatno zgodna plavuša, već i nevjerojatno brižna osoba. Premda ovaj o svojem strahu od smrti cvili već pet puta u zadnjih sat vremena, ona ga i dalje brižno grli, tješi i voli.
Jednog jutra, šetajući Zagrebom, sjeo je u jedan kafić u blizini Lisinskog na kavu (njemu ne smeta naglo poskupljenje 2017.). Premda je to stara mobilna igrica, obožavao je „Candy crush“. No, nije se mogao koncetrirati. Svjesnost svoje sreće onemogućavalo mu je da se usrećuje tim sitnim radostima koje ga čine sretnim. Idiotski zar ne? Ali, to još nije najgori dio. Naime, kroz prozor kafića, ugledao je čovjeka koji gura invalida, zagrnutog u dekici u obrani od polarne hladnoće koja je zagrlila Zagreb. Andrej spusti pogled na kavu i potom je ispio u jednom dahu. Isušila mu je grlo kao da je koža pod flasterom, pa je eksao svoju do tada netaknutu čašu vode. Depresija se samo sve više i više uvlačila u kožu kao ulizica u dupe poslodavcu. Ne znajući što da radi, odlučio je eksperimentirati kao nikad do sada. Volio je popiti tu i tamo pokoji koktelčić ili malo vina s Monikom, ali nije bio alkoholičar.
– Izvolite? – upita konobar Andreja koji ga je pozvao dok je gledao cjenik.
– Donesite mi neki viski, u boci.
Pogledavši ga u čudu, konobar mu je za par minuta donio bocu. Ipak, novac je novac. Andreju je okus viskija bio oduran. Dostignuvši pripito stanje, odlučio je isključiti mobitel. U suprotnom bi ga Monika mogla nazvati. A njen erotikom nabijen, ali ipak topli glas, koji nagovještava njen brižan zagrljaj, vrući poljubac i strastveni angažman u krevetu, samo će ga podsjetiti koliko je sretan i zašto je teško umrijeti. Treba očaj, želi biti nesretan i time utješen na neizbježnom putu kojem hrli. Nije znao točno koliko je to čaša, no ispio je neke dvije trećine boce. Potom se ispovraćao, a bljuvotina je podsjećala na beton koji curi iz mješalice. Dakako, ta slika je došla nakon asocijacije na vatru pri topovskom udaru. Tako je izgledala eksplozija alkohola i poluprobavljene hrane obilnog doručka iz njegova želudca koja je pogodila zid, stol i mušterije preko puta. Konobar je spriječio nasilni ispad hrpom isprika i ponudom besplatnog pića nakon što se neraspoloženi momci osvježe u zahodu. Dobro je procijenio uzevši Andrejev novac unaprijed i sada ga može bez straha od manjka u obračunu udaljiti iz lokala. Premda je Andrej malo krupniji i prosječne visine, pijan i potegnut za uho uz hrpu uvreda na svoj račun, vrlo je pokorno bio svladan i izbačen. Ubijen od alkohola kao Kennedy od metka, teturao je u nepoznatom smjeru u tri popodne. Nakon nekoliko nesigurnih koraka, gubeći sve više ravnotežu, uhvatio se za jednu plavu ogradu na pločniku. Nalazio se na autobusnoj stanici kod Lisinskog preko puta onog stošca okruženog zastavama grada i države (Andrej se nije mogao sjetiti da je to obelisk). Ispred njega se zaustavio jedan bus koji putuje u smjeru glavnog kolodvora. Iz njega je izašla stara baba sa štakom. Kukovi su joj se tresli kao u groznici dok je silazila s prednjeg ulaza autobusa. Kada ju je vidio, u sjećanje mu se odmah vratila ona slika invalida u kolicima od prije par sati. Eh, njima je lako, pomisli Andrej vjerujući da invalidi nemaju puno za izgubiti.
Razrogačio je oči, ne vjerujući samom sebi. Zar doista razmišlja o tome? Recite da je lud, ali zaključio je da je život puno lakši ako si invalid. Tada je lakše umrijeti, a završiti život je najteža stvar. Andrej se grizao zbog svojih misli, ali nisu li neka od najvećih otkrića svojevremeno bila amoralna, kontroverzna i šokantna? No, ionako samo razmišlja o tome, pa neće se doista ozlijediti. Kako bi uopće i mogao? Tada je na stanicu stigao još jedan autobus. Ušavši laganim skretanjem s ceste u područje stanice, vozio se usporavajući sve više i više još nekoliko metara, prije nego se potpuno zaustavio. Ispruži nogu pred kotač, niti će se on moći zaustaviti, niti ćeš ti moći hodati.
Andrej je i dalje bio pijan, ali sada se barem nije trebao držati ograde kao religiozna baba krunice. Krenuo je prema samom rubu stanice. Vidio je kako još jedan bus putuje prema njemu, ali je trenutno zaglavljen na semaforu kod poliklinike. Prvotno se čučnuo jer mu je ponovno bilo loše. Okrenuo je glavu ulijevo i ispovraćao se po obližnjem stupu noćne rasvjete. Nekoliko ljudi na stanici su uvidjevši da je pijanac, odlučili radije se ne miješati. Ubrzo je Andrej uvidio i praktičnost čučenja u njegovu naumu. Sada može ispružiti nogu pod boljim kutem i tako osigurati potpuno prepolavljanje tetive i kostiju pri puknuću pod težinom autobusa. Spustio je glavu i gledao komad ceste na koji će smjestiti vršak svoje pete. Autobus dolazi. Hoće? Neće? Hoće? Neće? Hoće? Hoće. Dignuvši glavu, uhvatio je vozačev prestravljeni pogled, dok je rutinski usporavao za ulazak na stanicu, svjestan da ne može spasiti Andrejevu nogu. Pucketanje nagaženih kostiju je bilo glasnije od krikova zgroženih svjedoka, ali ne i od Andrejeva urlika agonije. Bol mu je zaslijepila pogled na rasprsnutu krv i otkinuti ud. Crnilo i već spomenuti decibeli njegova vriska, bili su jedini osjeti na njegovom oproštaju od svijesti.
Otkako je u bolnici, Andrejevu bračnu dužnost spram Monike su figurativno preuzeli novinari. Već dva dana je raznim putem jebu za komentar, otkako je jedan njihov urednik na naslovnicu stavio pitanje: „Transabled: čovjek kojem je autobus zgnječio nogu želio je postati invalid?“
-Sigurno nije prvi slučaj, ali i ja čujem za ovo prvi puta kao pojam – reče dežurni liječnik za Andrejevu ozljedu. – Doista, čini se kako je taj „Transabled“ pojam prava stvar. Bar prema internetu.
I doista, vjerovali ili ne, postoje fizički zdravi ljudi koji žele postati invalidi. Bogme, liberalan i respektabilan jesam, ali malo teže za ovu vrst transa.
– Ali prema onome što ste mi ispričali, vaš muž nikada nije ni natuknuo da mu je noga neudobna ili nešto slično zar ne? – upita doktor.
Monika kimne.
– Samo se bojao smrti.
– Hm. Nisam stručnjak, ali neka psihoza je sigurno u pitanju. Razgovarao sam s kolegama u klinici za duševne bolesti. Prihvatit će vašeg muža i pružiti mu potrebnu pomoć.
– Hvala, ali to neće biti potrebno – odvrati Monika duboko udahnuvši. – Odvedite me k mužu.
– Ali vašem mužu nije dobro! Vrlo vjerojatno će se ponovno htjeti ozlijediti, treba pomoć.
– Pa, s obzirom da je postao invalid, rekla bih da je ostvario svoje želje. No, taman da mu neke stvari i padnu na pamet, teško će ih ostvariti sada kada nema nogu i bit će pod mojim stalnim nadzorom.
– Možda, ali…
– Odlučila sam.
Doktor kimne poraženo.
Otkako je u bolnici, Andrej je trpio neopisivu bol s prilogom svraba, povremeno olakšanu analgeticima. Još k tome, osjećao se poput zadnje budaletine. Moniku nije vidio otkako je otišao u onaj prokleti kafić. Nije želio ni zamisliti kako se ona osjeća i kroz što prolazi. No, ako ništa drugo, barem mu sada više neće biti teško umrijeti. Čak štoviše, sam će sebi oduzeti život prvom prilikom. Odjednom, Monika uđe u sobu i prisloni mu prst na usne.
– Samo šuti! Ne želim znati, ne želim čuti! Samo želim doma, dobro? – upitala ga je suznih oči.
Andrej kimne, a suze su mu klizile niz obraz poput pseće sline po gumenoj igrački. Monika kimne i poljubi ga.
Od toga dana nadalje, pomagala mu je sa svime potrebnim. Vodila ga je na kave, pričala s njim, zabavljala ga i odrađivala većinu posla u seksu, te sve ostalo što je bilo potrebno. U prvim mjesecima ju je jednom upitno pogledao zbog svega što radi za njega, a ona je to primijetivši samo odvratila da ga voli.
Andrej je bio najsretniji gad na svijetu i opet mu je bilo teško umrijeti. I opet je pao u depresiju. No, osjetivši jad jednom, nije mu padalo na pamet ponoviti išta slično (kao da bi i mogao taman da želi). Nastavno na to, razgovor s Monikom i cjelokupno iskustvo rezultirali su zaključkom da mu je najbolje samo biti sretan. Dokle ide, ide, a kada prestane, a jebiga.
I vjerovali ili ne, barem u ovom primjeru, glupost je našla svoju granicu. Još samo da bar ne postoji (i glupost i ova priča).

Foto: www.pexels.com