Arhiva oznaka: Ivor Kruljac

Ivor Kruljac: Čitatelj biografija

Zanimljivi su ti
vremenski trenutci,
zamisli sebe izoliranog
u jednom, zaglavljen
kao nasukani brod što
nije u luci,
znaš samo prošlost
ali valjda se istom
trenutno ne zamaraš,
u atmosferi si takvoj kakvoj
jesi
i trenutno se doma ne odmaraš,
u tom si trenutku
do idućeg trenutka
i o tome nema zasada
razloga zašto razmišljat,
no kao da opet nekako
te zanima što će se iduće
promoliti
iz ovog trenutka, što će to
neizvjesnost izlistat?
Ni ti ni ja ne znamo što
će nam se izdešavati sve
prije kraja,
ni kako je povezano s ovim
trenutkom, hoće li radnja
biti konzistentna
ili nelogična kao kokoš prije
jaja,
puno je lakše pratit
život kao čitatelj
biografija,
taj može odgovoriti na pitanja
koja ti nikada neće biti
odgovorena,
međutim, on zna o životima koje nije
živio
a takav je život noćna mora
nepremorena.

Foto: www.pexels.com

Ivor Kruljac: Amonijak

Kad sam srednje škole
razred bio prvi,
radio sam pokus s NH₃
u laboratoriju kemije što s
molekulama vrvi,
imali smo čak i
digestor,
da nas zaštiti od opasnih
kemikalija što na nas vrebaju
a svaka glumi da je iz Harrya Pottera
dementor,
no tad još nisam umijeće
rada u digestoru potpuno
savladao,
pa sam se našao nosom u česticu
s amonijakom kojeg sam
izazvao,
čestica mi je provalila
u nos,
no nije mi samo nos sjebao se
i otišao u krasan sos,
umirale su stanice po grlu
i u predvorju pluća,
ali sam se odmaknuo prije nego ozbiljno
zatrovanje u meni proključa,
dok se sve to događalo iako nekak
ugodno, ipak vrlo je peklo,
a neko čudno prosvjetljenje
me nakon svega u
glavi zateklo,
postoje tumori, meci, virusi
i drugi biološki patogeni,
udarci tupim predmetom, vruće ulje,
gromovi i manijakalni degeni,
uz toliko opcija umiranja, a svaka bolna
treba naći onaj put
što je najviše
lak,
i dobro pogađate
za mene je to
amonijak.

Foto: www.pexels.com

Ivor Kruljac: Šenoa na samrti

Bio je to jedan
od onih čudnih trenutaka što
se ne desi baš svakoj
osobi,
išao sam na predavanje u seminar III
ali sam otvorivši vrata
našao se u nekoj čudnoj
sobi,
neki je starac znojan i bolestan ležao u krevetu
okružen ljudima pa
je jasno da je na pragu životne svršenosti,
na radnom stolu su papiri
pod radnim naslovom „Kletva“
i znaš da zjape u
nedovršenosti,
starac u umiranju najednom
se prodere,
i to onim intenzitetom što
gustoću sna i noćnih mora
podere,
viče da ga ne puštamo
da umre jer još toliko
toga ima za napisati,
odjednom se samo stvorim
na seminaru i teško mi je
bilo disati,
ustao sam se i kao lud
pobjegao kući,
uzeo teku i stao pisati
u pjesmu sve što se
u meni luči,
nije bilo bitno
da li je smisleno ili potpuno bez racije,
kao ni to da li će mi nestat inspiracije,
uz hipohondriju i kompulzivnost evo
još jedna opsesija nova,
molim vas, samo vas molim
da ne završim kao Šenoa.

Foto: www.pexels.com

Ivor Kruljac: Cjepivo

– Tiskajte! – reče iskusni ginekološki glas.
Kristina je poslušno tiskala i vrištala.
– Dobro je, vidim glavicu – zadovoljno će ginekolog.
Kristina je disala kroz zube kako joj je sestra u proteklih pet sati već milijun puta pokazala.
– U redu – reče doktor. – ovo je zadnji put. Tiskajte… Sad!
I Kristina je tiskala i ubrzo se njenom ritmu boli pridružio kontrapunkt dječeg plača. Uspjela je. Istisnula je iz sebe razvijenu nakupinu stanica koja ovisno o odgoju roditelja, medija i životne sredine, ali i kritičnosti i percepciji dotičnog pojedinca na ove faktore, može biti ili radost ili gadost po ljudsko društvo sutrašnjice.
– Čestitam, muško je – reče doktor zadovoljno dajući sestri bebu i skidajući krvave rukavice. – Izvažite ga, zapišite vrijeme rođenja, a ja ću se ubrzo vratiti.
Doktor je izašao iz sale. Ocu je samo kimnuo da je sve u redu i da može ući pogledati dijete. Nakon toga, doktor je zapalio cigaretu na balkonu uzdajući se da inspekcija po običaju, ni danas neće doći. Idilu odmora nakon napornog poroda prekinuli su vriskovi, koraci u trku i padovi ljudi i stvari koje su nosili. Ubrzo su se tim zvukovima pridružili daljnji koraci trčanja i povici o ozlijeđenima i potrebom za kompletom prve pomoći.
– Doktore Picek! – poviče netko iz hodnika, diskretno nam otkrivajući ime junaka naše priče.
Znajući što je posrijedi, Vedran Picek povukao je još jedan dim iz cigarete i požurio na hodnik. Tamo su ga dočekale dvije sestre koje ležale u lokvi krvi, ali već im nekoliko djelatnika pruža pomoć. Ubodene su u trbuh, što je Picek i očekivao shvativši da je netko ozlijeđen. Najčešće nikada ne žele ikoga ubiti, već samo otvoriti si prolaz za bijeg, stoga probadaju ili pucaju (vrlo rijetko, pištolj su prošvercali samo četiri puta) u noge i mjesta koja nisu previše kobna ukoliko se nalaziš u bolnici okružen s gomilom ljudi koji znaju pružiti prvu pomoć. Pa ipak, ima i iznimaka kao što je bio onaj hitac u glavu sestri Antoniji. Nije joj se moglo pomoći i od svih napada ovakve vrsti koji su se zaredali u proteklih godinu i pol, taj je bio najkobniji. Picek je ušao u ordinaciju gdje je porađao Kristinu. Sestra Ivona koja je bila odgovorna za majku i bebu, plakala je na podu kraj kreveta na kojemu je još uvijek ležala Kristina. Picek je primjetio blagi smiješak na Kristininim usnama no koji se brzo maknuo kada je shvatila da je doktor promatra.
– Oprostite! Imao je nož, bila sam prestrašena – pravdala se Ivona kroz suze. – Do sada sam samo slušala o ovim napadima, nisam im nikad svjedočila…
– U redu je – reče Picek pomognuvši Ivoni da ustane. – Je li vas ozlijedio?
– Nije.
Picek pogleda na sat. Majke se oko ovih pitanja uglavnom uvijek slažu s ocem.
– Pričekajte da izbaci posteljicu, a onda je dovedite u moju ordinaciju. Niste do sada imali iskustva, ali procedura vam je objašnjena zar ne?
Ivona kimne. Picek je izašao iz ordinacije po jednu kavicu pritom nazvavši broj koji je zadnji put morao zvati prije dva tjedna.
Ravnateljstvo bolnice još jedanput je prekorilo svoju sigurnosnu službu pitajući se zašto ih uopće plaćaju, s obzirom da su u vrlo opasnih godinu i pol dana spriječili samo dva napada ovakvog tipa. Služba za odnose s javnošću smišljala je izjavu koja će što bolje umiriti javnost i kolege iz medija koji su za novom viješću crne kronike gladni poput izgladnjele djece.
Dr. Picek je ušao u svoju ordinaciju i zatekao usnulu Kristinu zavezanu za invalidska kolica. Ustvrdivši da su njegove upute izvršene, nježno je prodrmao Kristinu glavu, na što je ona reagirala buđenjem. Nadala se da su Marijan i dijete do sada već na sigurnom.
– Zbilja mi je žao zbog neugodnosti – reče Picek pregledavajući njen karton još jedanput provjeravajući njene alergije. – Nadam se da vas neću morati dugo zadržavati, ali kao što znate, situacija je krajnje ozbiljna. Vaše dijete nije ni pregledano ni cijepljeno, a već je vani u vrtlogu raznoraznih virusa i bakterija.
Kristina je šutila.
– Svašta bi mu se moglo dogoditi. Još ga čak ni vi niste podojili, imunitet mu je vrlo slab.
Kristina je i dalje šutila.
– Nećete valjda doista ugroziti vlastito tek rođeno dijete.
– Vi lažete – zadere se konačno Kristina.
– Ne lažem, nema l…
– Lažete samo kako biste zaradili proviziju na cjepivima koja uzrokuju bolesti i truju društvo. Vi ste svi govna i pušite kurac!
-Ma nemojte – uzdahne Picek na ove vulgarnosti. – A nisam vas trovao dok sam vas pet sati porađao.
Kristina je najprije zašutila, a onda prezrivo otpuhnula, dignuvši Piceku tlak malo iznad 140/90 mmHg.
– U svakom slučaju, s obzirom da mi je kao liječniku dužnost učiniti apsolutno sve za sigurnost djeteta, želim vam se zahvaliti što mi svojim ponašanjem smanjujete grižnju savjesti oko mojih metoda – misteriozno reče Picek pripremajući injekciju s Kristini nepoznatoj tvari unutra. – Naime, dok ne dobijem odgovor gdje se vaš muž skriva s nepregledanim i necijepljenim djetetom, vrlo eksplicitno ću vam demonstrirati kakav je to osjećaj kada vas doktori truju.
Ubrizgao joj je malo tekućine u ruku između lakta i dlana, a već u idućem trenutku Kristini se ubodeni mišić stisnuo poput stres loptice u preši za hladno stiskanje. Kristina je najprije zajecala, a onda kako su joj se počele suziti oči i počela je vrištati. Bilo joj je gore nego na porodu. Ipak, s obzirom da se nisu bližili rješenju zagonetke, Picek je nastavio ubrizgavanja: u isto mjesto na drugoj ruci, u noge na dvije točke u kvadricepsima i jedan ubod na lijevom obrazu.
Kristina je prvo kratko vrištala zbog ruku i nogu, no kada joj se ljevi obraz izderfomirao u grču, vrištanje se pretvorilo u umjereno glasni zvuk nemogućeg tumačenja. Mislim, znate da je izraz boli, ali više niste imali prilike jasno razaznati kako ta bol zvuči. Mogla je disati, iako nije osjećala onaj osjećaj normalnosti kada niste ni svjesni da dišete, već potpuno suprotno. Bila je iznenađena da je uopće živa.
– Ovo stanje može prirodnim tokom trajati satima – educirao ju je dr. Picek. – A onda dakako imam još vrlo puno zaliha za nastavak tretmana.
Kristinine oči su bile uprte u Piceka, ali um joj je jedva percipirao njegovu pojavu, prioritetnu obrađujući bol i Picekove riječi.
– No, također imam i veliku zalihu lijeka koji će vas instatno osloboditi ove boljke.
Kristina nikad nije osjetila takvo olakšanje kao u trenutku kada je čula ove riječi. Nikakva majčinska ljubav nije mogla spasiti (kako je ona pogrešno mislila da će ga spasiti) njeno dijete od cjepiva. Progovorila je vrlo teško, ali Picek ju je, uz par zamolbi da ponovi, uspio razumjeti. Picek je hitro uzeo mobitel i ponovno nazvao onaj jedan te isti broj.
Kristinin muž (inače, zove se Marijan), imao je nekoliko prijatelja koji također imaju djecu. Cijepili su ih i nisu dramili da je to opasno. Nisu podržali Marijana kada im je prije tjedan dana objasnio svoj plan. Ono što su mu svi prigovarali a na što im na njihovom osobnom primjeru nije mogao kontrirati je činjenica da njihovoj djeci ništa nije bilo (dobro, jedan smatra da mu je dijete malo tetkasto, no to je ipak nepovezano, a i vjeruje da se to može izliječit nogometnim treninzima). Ali studija koju je pročitao bila je vrlo smislena u objašnjavanju poveznice između autizma i cjepiva. Čak i njemu koji u medicini nije otišao dalje od tečaja prve pomoći za vozački. A još kada su čitali o procurenim informacijama o živi i životinjskim iznutricama u cjepivu, Kristina i on su znali su da moraju zaštiti svoje dijete od tog otrova. Ipak, čitajući novinske tekstove o ovim slučajevima i činjenici da nitko nije uspio pobjeći, znao je da dolaze po njega. I on ih čeka. Mali Luka je u kolijevci, a on s napunjenom puškom sjedi kraj nje i čeka uzvrat liječničkog lobija.
Dr. Picek u pratnji jedne medicinske sestre, džipom je doputavao prema danom uputstvu na rub šume kod Lobora odakle je pucao pogled na kuću u kojoj se nalazio Marijan. Na tom rubu, poput kakvog superjunaka koji motri na grad pod svojim okriljem, stajao je Jura Ozmec sa nekoliko svojih suradnika. Inače, radi se o zapovjedniku privatne vojske „ Crni Flamingo“ i prijatelju kojeg je Picek upoznao još u doba rata, zbog čega mu Ozmec svoje usluge poklanja za sitnu naknadu i opće dobro.
– Vidim da su te upute dobro služile – reče Jura toplo pružajući Piceku ruku.
– Lijepo te je vidjeti nakon cjelodnevnog telefoniranja – odvrati Picek.
– Iako nije baš najsretnija okolnost – primjeti Jura.
– Kao i inače, ali ne mogu valjda reći da mi je žao da te vidim.
Predvečer je sve više postajala večer, a Picek je znao da su Ozmecovi momci po običaju napravili izvrstan posao. To mu je i potvrđeno kada mu je Jura objašnjavao kako su locirali Marijana i dijete toplinskim senzorima i kako su se njegovi najbolji ljudi prišuljali i pozicionirali da ga zaskoče prije nego napravi ikakvu štetu.
– Samo čekamo vašu potvrdu – završi Ozmec.
Picek je otvorio i još jednom provjerio sadržaj svojeg kovčega gdje su se nalazili cjepivo i alati potrebni za pregled djeteta.
– Krenite onda.
Ozmec je izdao naredbu, a Marijan se šokirao kada ga je okružila eksplozija. Ispred njegovih očiju zaplesala je kombinacija prašine i vatre, a dijete je zaplakalo. Osjetio je da propada. Noge od stolice nisu izdržale slijetanje. Strgale su se, a njegov doček na guzici rezultirao je slomljenom trticom. Dok je vrištao od boli koja je jaka ali je ne mogu opisati kad je srećom nisam doživio, pokušavao je otkačiti pušku. Međutim, netko mu ju je isčupao iz ruku, a u idućem trenutku je osjetio udarac oslonca ra rame u svoja prsa. Petero vojnika koji su mu se ušuljali u podrum, držali su ga na nišanu svojih pištolja. Jedan je javio kako je područje osigurano, pa su dr. Picek i medicinska sestra brže bolje krenuli prema kući. Nakon što je sestra utješila uplakano dijete, Picek je izvadio stetoskop. U jednom je trenutku problijedio, a lice mu je odavalo nervozu.
– Doktore? – upita sestra vidjevši da nešto nije u redu.
– Ne može primiti cjepivo – uzdahne Picek. – Ima aritmiju. Moramo ga detaljnije pregledati, brzo za bolnicu.
Sestra je pripremila dijete. Piceka je mučilo što je aritmija nastala nakon rođenja jer su svi pregledi tijekom trudnoće bili uredni. Izašao je iz sobe zapaliti cigaretu taman kako je sreo Ozmeca i vojnike koji su vodili uhvaćenog Marijana. Dostaviti će ga zajedno s majkom Kristinom policiji zbog ugrožavanja djetetove sigurnosti.
– I? – upita Ozmec.
– Ima aritmiju. Ne možemo ga trenutno cijepiti. Treba daljnje pretrage.
– Molim? – upita Marijan u nevjerici.
– Vaše dijete bi potencijalno doživjelo komplikacije primitkom cjepiva. Više ćemo znati nakon što ga vratimo u bolnicu.
– Znači nećete mi otrovati dijete?
– Nikada ga nismo ni mislili otrovati.
Marijan zašuti.
– Lijepo od vas da se brinete o djetetu, ali idući puta pitanje cjepiva prepustite stručnjacima.

Foto: www.pexels.com

Ivor Kruljac: Neutješno smirenje

Hodao je čovjek cestom
kraj terase gdje sam pio
kavu,
možda sam probao čak i ledenu
meni misteriju pravu,
na toj cesti čovjeka
pregazi automobil,
i samo produži dok su se svjedoci derali kako
je vozač debil,
zove se policija
zove se hitna,
pokušavaju ozlijeđenom pomoći
no izostaje jedna stavka bitna,
ljudi se brinu oko smrskanih
kostiju,
brinu se za gnjecave mišiće
u lokvi krvi
da ozljede malo njege dobiju,
no tog čovjeka nitko
ne gleda u oči,
već ga gledam samo ja
iz daljine jer ne znam medicinski
pomoći,
mislim si da mu kažem
da će sve biti u redu
u ovakvim je slučajevima
dobro lagati,
pogotovo jer mu u krvavim očima
vidim kako bi za utjehu
htio zapomagati,
no već je umro
a ja sam bio zadnji kojega je
vidio,
i nisam uspio utješiti ga
prije nego se zauvijek smirio.

Foto: www.pexels.com

Ivor Kruljac: MK 984

Potopljen je čamac
MK 984 u morskoj
luci,
no čvrsto je zavezan
za dok da ne
pobjegne
zbog čega mi malo bježe
posprdni prizvuci,
a nisu se sjetili zavezat
daskice i grede
što plutaju u granici
čamčeva okvira,
srećom plitka voda u luci
sve to nekako na mjestu
balansira,
kvakaju patke
u
svome plivanju,
plivaju pa nalete
na MK 984 u
svome skitanju,
na pramcu stoje
i gledaju u potopljene
daske,
nekoliko riba je u čamcu
za patke su to poslastice
slatke,
meni je to divan prizor
poetični,
no divljenje ovom prizoru
možete gledat i kao potez
neetični,
jer moguće je da vlasnik
MK 984
sada negdje plače,
a nevolje potopljenog čamca
ga tlače.

Ivor Kruljac: Tržište bez užitka

Igor je gledao u prezrene mu mehanizme Shoefixa prilikom redovne jutarnje kontrole i održavanja njegovih sklopova. Mrzio je tu smrdljivu robotsku konstrukciju. I ta održavanja koja kako su njegovi izumitelji tvrdili „u nadolazećim modelima neće biti potrebni“. Međutim, te će modele napraviti kada diplomiraju na zagrebačkom FER-u, a do tada neka se ljudi nose s njihovim šašavim studentskim greškicama što su kao nadobudni entuzijasti počinili prije dvije godine. S obzirom da sjebane prilike Igorova života urlaju za prepričavanjem istih, to ću i napraviti.

Igor, starac s visokim tlakom, naborane pocrvenjele kože, ćelave glave umjesto kose, s brkovima koji su od tone cigareta i nedostatka higijene požutjeli poput blijedog zlata, cijeli svoj život bavio se postolarstvom. Međutim, postolarstvo je umiralo kako je ljudima bivalo sve lakše i draže kupovati nove cipele umjesto popravka starih. Još ga je više boljelo što je proizvodnja cipela postala automatizirani postupak koji smatra osobnim napretkom svaki pomak kojim se smanjuje potreba za ljudskom snagom u tom procesu.

Stoga je Igor sredinom svojih četrdesetih godina pod pritiskom savjetnika u HZZO-u, iako se od kasne maloljetnosti bavio ovim poslom, bio prisiljen upisati tečaj „Osnove robotike“ u jednoj večernjoj školi. Za njegov ukus, iznimno dosadno područje, ali, ajde, svladao ga je nekako uz par poteškoća i dobio certifikat. Ipak je znao da će mu to područje osigurati kruh na stolu.

Taman kako je Igor zaklopio i uključio Shoefixa, u radnju je već ušla prva mušterija. Pritisnula je zvonce za pultom, čiji je zvuk stigao do Igora taman kada si je pripalio cigaretu. Stigao je do pulta i susreo se s visokim prištavim mršavkom u kariranoj žuto-smeđoj košulji, frizure kao u Krešimira Mišaka, a po cipeli napola odvojenog đona na pultu, Igor je odmah procijenio da čovjek nosi broj 48.

– Izvolite? – upita Igor umorno, no uslužno, pritom ispuhujući dim.

– Možete li, molim vas, ne pušiti? – upita mušterija nezadovoljno. – Ipak smo u zatvorenom javnom prostoru u 21. stoljeću.

– Možete li molim vas odjebati u drugu radnju, a ne meni srati u mojoj vlastitoj poslovnici? – odvrati Igor bahato, pritom uvlačeći dim koji je odmah ispuhao klijentu u lice.

I mušterija doista odjebe uvrijeđeno. Ali vrlo brzo je stigla nova mušterija i to još Igorovom oku mnogo ugodnija.

Pred njim je stajala mlada djevojka u kratkoj plavoj ljetnoj haljinici s tigrovim glavama, glatkim dugim nogama sa stopalima broj 32 na koje je nataknula plave štikle. Imala je dugu plavu kosu (doslovno obojanu u modru kosu, nije bila blonde) pokrivenu plavim šeširom, a čiji pramenovi su dosezali do, ipak ne skrivajući, njen malen, ali seksi dekolte. I ono najvažnije, izvukla je štiklu strganu na peti, bez prigovaranja Igoru zbog pušenja. I bolje joj je.

– Nema problema – reče Igor ni ne pogledavši oštećenje. – Dođite danas poslijepodne i čekat će vas popravljene. Cijena će biti 10 kuna – zaključi i ugasi popušenu cigaretu.

– Može, puno vam hvala – reče djevojka obradovano.

Čim je okrenula leđa Igor se u nju zagledao krvničkim pogledom koji žudi za nasiljem kao što utičnica žudi da se priključi u šteker. Zapalio je još jednu cigaretu jer je time smirio želju za spaljivanjem svoje mušterije. Isto kao i svih drugih koji su mu se zaredali tijekom dana i čije je cipele trpao na trake kojima su bile vođene do Shoefixa. Jednom kada su cipele unutra, Shoefix sam analizira oštećenja te ih popravlja, bilo ljepljenjem, 3D printanjem potrebnih dijelova ili krpanjem materijala i bojanjem prikladnim priborom koji je pohranjen u spremniku robota.

Ajoj, da, razlog zašto je Igor htio ubijati svoje klijente vrlo je očit, zar ne? Postolarstvo je umrlo, kao što je spomenuto, kada su ljudi prestali popravljati cipele, već svako malo stali kupovati nove. Postolari su gubili posao. Ali zato kada je nekolicina štrebera proizvela robota koji popravlja cipele i još ga k tome dobro ispromoviraju, gomila je podivljala od oduševljenja. Slučajni prolaznici su na televizijskom dnevniku tvrdili „kako je to fenomenalna ideja“ i da je „pravo čudo što se toga još nitko dosad nije sjetio“. Doista, preko noći, ljude je udarila kolektivna amnezija i zaboravili su da im ovi „inovatori“ inoviraju ono čime su se ljudi bavili stoljećima, a slučajni prolaznici odbacili prije deset godina. I kad god se toga sjeti, Igor bi im u sebi opsovao krvavu vaginu njihove pokojne majke. Realno, ne mogu ga ni kriviti.

No, vratimo se mi na priču. Do nekih tri sata popodne dolazile bi mušterije ostaviti oštećene cipele, a zatim bi se nakon sat vremena pauze (Igor bi zatvorio radnju kako bi nešto prigrizao), te iste mušterije vraćale uzeti i platiti popravljene. U tom protoku mušterija, poput zaglavljenog kamenčića usred čiste potplate cipele, istaknuo se dostavljač jedne prodavaonice cipela. Nosio je formular Igorove redovne mjesečne narudžbe na potpis dotičnog naručitelja, dok su na stražnjem ukazu već iskrcavali dostavu. Naime, Igor je svaki mjesec naručivao pedesetak para cipela, različith veličina i modela za oba spola. Nitko nikada nije saznao zašto Igor naručuje toliko cipela, ali nikoga nije bilo ni briga, dokle god ovaj redovno plaća svoje narudžbe. Nećete vjerovati, ali posao servisiranja robotskog popravljača cipela bio je dosta unosan. A s obzirom da se podrazumijeva da moje čitateljstvo zanima zašto je Igor financijski neodgovorniji od manijakalnih šopingholičara, ispričat ću vam do kraja njegov tipični radni dan.

Nakon što je zatvorio radnju u 18:00, Igor je uzeo nekoliko dostavljenih kutija i iz njih istresao desetke cipela raznih modela. Potom je iz ladice ispod stola izvukao kovčeg koji je bio ispunjen pilama, noževima, čekićem, čak i jednom bušilicom. Vrlo kreativno, poput konceptualnog umjetnika koji se bavi vještinom koja jedino njemu ima smisla, komadao je, gulio i bušio novokupljene cipele. Sakaćenje je iz sekunde u sekundu bilo sve žustrije i agresivnije. Najprije jer se prisjetio svojih licemjernih i glupih mušterija. No, agresivnost je narasla na visinu vrha Burj Khalife kada se sjetio svog karijernog savjetnika na burzi. Koji je to bio samodopadni kurvin sin.

– Ako se postolarstvo već vraća u trend, pa zašto se ja ne bih vratio onda tom poslu? – upitao je Igor svojeg savjetnika prije dvije godine kada je robotsko popravljanje cipela uzelo maha, a njemu je bilo dosta servisiranja robota u kafićima.

– Jednostavno – objasnio mu je savjetnik uz klasični iritantni smijeh koji je samo potvrdio da se radi o umišljenoj seljačini koji se dograbio višeg položaja od osobe koja mu nasuprot koje sjedi i sada ga s te pozicije želi izjebati dok drugome strpljenje ne presuši kao lokva u Sahari tijekom vrelog dana. – To je naprosto postao posao za robote. Nitko ti neće dati poticaj da se baviš time, kada roboti to mogu raditi bolje…

– To nije istina! Bolji sam od robota!

– Radije pusti strojeve da rade svoje, a ti se samo pobrini da je njima dobro, u redu? – savjetnik se nije dao smesti. – Na kraju krajeva, bit ćeš vrlo dobro plaćen za to.

– Nije stvar u novcu – usprotivio se Igor. – Stvar je u tome da sam uživao popravljajući cipele, a roboti mi ne pružaju nikakav užitak.

– E, pa jebao te užitak – savjetnik je postao vrlo neugodan na krajnje bahati način. – Bitan je novac, a roboti su mnogo ekonomičniji od glupih, zahtjevnih i cmizdravih ljudi!

I taj dan je Igor za dlaku izbjegao prijavu za fizički napad na poslodavca HZZO-a. Unatoč tome što je savjetnik dobio tri modrice po glavi, napuklu arkadu i tri šava posred obrve kao finalni proizvod dva zabijanja u stol i pet dobranih udaraca u glavu (dok se pritom Igor derao da je bolji od robota, jer robot ne može nikoga ovako udesiti), savjetnik nije podnio nikakvu prijavu ili tužbu. Vrlo moguće iz straha, a birokratičnost tužbi i prijava podrazumijeva ponovni susret dviju suprostavljenih strana. Ali zato Igor više nikada ne smije kročiti u HZZO, čak ni u slučaju da mu trenutni posao propadne.

Nakon što je satima sakatio cipele, Igor je maknuo plahtu sa stare postolarske mašine, obiteljskog nasljeđa koje je vjerno čuvao i njegovao. Bili su uz tu mašinu i drugi alati za popravak (poseban set, koji iako je i njime mogao uništavati cipele, Igor nikada nije koristio za tu svrhu). Profesionalno ih nije koristio godinama, ali amaterski se njima svakodnevno održava u formi do dugo u noć. Pogotovo kada mu starost postaje sve škrtija i škrtija na spavanju. Uzeo je jednu vlastoručno uništenu cipelu i stao je popravljati. Taj užitak, te osjećaje sreće i zadovoljstva vrlo posebne teksture, nemoguće je opisati. Možda će nekolicina vas znati o čemu ja to ovdje pišem, manji dio će shvatiti možda jednom u budućnosti, dok vi ostali to nećete spoznati ni za milijun godina.

Naposljetku, koliko vas radi ono što stvarno voli?

Foto: www.pexels.com