Arhiva oznaka: Ivor Kruljac

Ivor Kruljac: Neutješno smirenje

Hodao je čovjek cestom
kraj terase gdje sam pio
kavu,
možda sam probao čak i ledenu
meni misteriju pravu,
na toj cesti čovjeka
pregazi automobil,
i samo produži dok su se svjedoci derali kako
je vozač debil,
zove se policija
zove se hitna,
pokušavaju ozlijeđenom pomoći
no izostaje jedna stavka bitna,
ljudi se brinu oko smrskanih
kostiju,
brinu se za gnjecave mišiće
u lokvi krvi
da ozljede malo njege dobiju,
no tog čovjeka nitko
ne gleda u oči,
već ga gledam samo ja
iz daljine jer ne znam medicinski
pomoći,
mislim si da mu kažem
da će sve biti u redu
u ovakvim je slučajevima
dobro lagati,
pogotovo jer mu u krvavim očima
vidim kako bi za utjehu
htio zapomagati,
no već je umro
a ja sam bio zadnji kojega je
vidio,
i nisam uspio utješiti ga
prije nego se zauvijek smirio.

Foto: www.pexels.com

Ivor Kruljac: MK 984

Potopljen je čamac
MK 984 u morskoj
luci,
no čvrsto je zavezan
za dok da ne
pobjegne
zbog čega mi malo bježe
posprdni prizvuci,
a nisu se sjetili zavezat
daskice i grede
što plutaju u granici
čamčeva okvira,
srećom plitka voda u luci
sve to nekako na mjestu
balansira,
kvakaju patke
u
svome plivanju,
plivaju pa nalete
na MK 984 u
svome skitanju,
na pramcu stoje
i gledaju u potopljene
daske,
nekoliko riba je u čamcu
za patke su to poslastice
slatke,
meni je to divan prizor
poetični,
no divljenje ovom prizoru
možete gledat i kao potez
neetični,
jer moguće je da vlasnik
MK 984
sada negdje plače,
a nevolje potopljenog čamca
ga tlače.

Ivor Kruljac: Tržište bez užitka

Igor je gledao u prezrene mu mehanizme Shoefixa prilikom redovne jutarnje kontrole i održavanja njegovih sklopova. Mrzio je tu smrdljivu robotsku konstrukciju. I ta održavanja koja kako su njegovi izumitelji tvrdili „u nadolazećim modelima neće biti potrebni“. Međutim, te će modele napraviti kada diplomiraju na zagrebačkom FER-u, a do tada neka se ljudi nose s njihovim šašavim studentskim greškicama što su kao nadobudni entuzijasti počinili prije dvije godine. S obzirom da sjebane prilike Igorova života urlaju za prepričavanjem istih, to ću i napraviti.

Igor, starac s visokim tlakom, naborane pocrvenjele kože, ćelave glave umjesto kose, s brkovima koji su od tone cigareta i nedostatka higijene požutjeli poput blijedog zlata, cijeli svoj život bavio se postolarstvom. Međutim, postolarstvo je umiralo kako je ljudima bivalo sve lakše i draže kupovati nove cipele umjesto popravka starih. Još ga je više boljelo što je proizvodnja cipela postala automatizirani postupak koji smatra osobnim napretkom svaki pomak kojim se smanjuje potreba za ljudskom snagom u tom procesu.

Stoga je Igor sredinom svojih četrdesetih godina pod pritiskom savjetnika u HZZO-u, iako se od kasne maloljetnosti bavio ovim poslom, bio prisiljen upisati tečaj „Osnove robotike“ u jednoj večernjoj školi. Za njegov ukus, iznimno dosadno područje, ali, ajde, svladao ga je nekako uz par poteškoća i dobio certifikat. Ipak je znao da će mu to područje osigurati kruh na stolu.

Taman kako je Igor zaklopio i uključio Shoefixa, u radnju je već ušla prva mušterija. Pritisnula je zvonce za pultom, čiji je zvuk stigao do Igora taman kada si je pripalio cigaretu. Stigao je do pulta i susreo se s visokim prištavim mršavkom u kariranoj žuto-smeđoj košulji, frizure kao u Krešimira Mišaka, a po cipeli napola odvojenog đona na pultu, Igor je odmah procijenio da čovjek nosi broj 48.

– Izvolite? – upita Igor umorno, no uslužno, pritom ispuhujući dim.

– Možete li, molim vas, ne pušiti? – upita mušterija nezadovoljno. – Ipak smo u zatvorenom javnom prostoru u 21. stoljeću.

– Možete li molim vas odjebati u drugu radnju, a ne meni srati u mojoj vlastitoj poslovnici? – odvrati Igor bahato, pritom uvlačeći dim koji je odmah ispuhao klijentu u lice.

I mušterija doista odjebe uvrijeđeno. Ali vrlo brzo je stigla nova mušterija i to još Igorovom oku mnogo ugodnija.

Pred njim je stajala mlada djevojka u kratkoj plavoj ljetnoj haljinici s tigrovim glavama, glatkim dugim nogama sa stopalima broj 32 na koje je nataknula plave štikle. Imala je dugu plavu kosu (doslovno obojanu u modru kosu, nije bila blonde) pokrivenu plavim šeširom, a čiji pramenovi su dosezali do, ipak ne skrivajući, njen malen, ali seksi dekolte. I ono najvažnije, izvukla je štiklu strganu na peti, bez prigovaranja Igoru zbog pušenja. I bolje joj je.

– Nema problema – reče Igor ni ne pogledavši oštećenje. – Dođite danas poslijepodne i čekat će vas popravljene. Cijena će biti 10 kuna – zaključi i ugasi popušenu cigaretu.

– Može, puno vam hvala – reče djevojka obradovano.

Čim je okrenula leđa Igor se u nju zagledao krvničkim pogledom koji žudi za nasiljem kao što utičnica žudi da se priključi u šteker. Zapalio je još jednu cigaretu jer je time smirio želju za spaljivanjem svoje mušterije. Isto kao i svih drugih koji su mu se zaredali tijekom dana i čije je cipele trpao na trake kojima su bile vođene do Shoefixa. Jednom kada su cipele unutra, Shoefix sam analizira oštećenja te ih popravlja, bilo ljepljenjem, 3D printanjem potrebnih dijelova ili krpanjem materijala i bojanjem prikladnim priborom koji je pohranjen u spremniku robota.

Ajoj, da, razlog zašto je Igor htio ubijati svoje klijente vrlo je očit, zar ne? Postolarstvo je umrlo, kao što je spomenuto, kada su ljudi prestali popravljati cipele, već svako malo stali kupovati nove. Postolari su gubili posao. Ali zato kada je nekolicina štrebera proizvela robota koji popravlja cipele i još ga k tome dobro ispromoviraju, gomila je podivljala od oduševljenja. Slučajni prolaznici su na televizijskom dnevniku tvrdili „kako je to fenomenalna ideja“ i da je „pravo čudo što se toga još nitko dosad nije sjetio“. Doista, preko noći, ljude je udarila kolektivna amnezija i zaboravili su da im ovi „inovatori“ inoviraju ono čime su se ljudi bavili stoljećima, a slučajni prolaznici odbacili prije deset godina. I kad god se toga sjeti, Igor bi im u sebi opsovao krvavu vaginu njihove pokojne majke. Realno, ne mogu ga ni kriviti.

No, vratimo se mi na priču. Do nekih tri sata popodne dolazile bi mušterije ostaviti oštećene cipele, a zatim bi se nakon sat vremena pauze (Igor bi zatvorio radnju kako bi nešto prigrizao), te iste mušterije vraćale uzeti i platiti popravljene. U tom protoku mušterija, poput zaglavljenog kamenčića usred čiste potplate cipele, istaknuo se dostavljač jedne prodavaonice cipela. Nosio je formular Igorove redovne mjesečne narudžbe na potpis dotičnog naručitelja, dok su na stražnjem ukazu već iskrcavali dostavu. Naime, Igor je svaki mjesec naručivao pedesetak para cipela, različith veličina i modela za oba spola. Nitko nikada nije saznao zašto Igor naručuje toliko cipela, ali nikoga nije bilo ni briga, dokle god ovaj redovno plaća svoje narudžbe. Nećete vjerovati, ali posao servisiranja robotskog popravljača cipela bio je dosta unosan. A s obzirom da se podrazumijeva da moje čitateljstvo zanima zašto je Igor financijski neodgovorniji od manijakalnih šopingholičara, ispričat ću vam do kraja njegov tipični radni dan.

Nakon što je zatvorio radnju u 18:00, Igor je uzeo nekoliko dostavljenih kutija i iz njih istresao desetke cipela raznih modela. Potom je iz ladice ispod stola izvukao kovčeg koji je bio ispunjen pilama, noževima, čekićem, čak i jednom bušilicom. Vrlo kreativno, poput konceptualnog umjetnika koji se bavi vještinom koja jedino njemu ima smisla, komadao je, gulio i bušio novokupljene cipele. Sakaćenje je iz sekunde u sekundu bilo sve žustrije i agresivnije. Najprije jer se prisjetio svojih licemjernih i glupih mušterija. No, agresivnost je narasla na visinu vrha Burj Khalife kada se sjetio svog karijernog savjetnika na burzi. Koji je to bio samodopadni kurvin sin.

– Ako se postolarstvo već vraća u trend, pa zašto se ja ne bih vratio onda tom poslu? – upitao je Igor svojeg savjetnika prije dvije godine kada je robotsko popravljanje cipela uzelo maha, a njemu je bilo dosta servisiranja robota u kafićima.

– Jednostavno – objasnio mu je savjetnik uz klasični iritantni smijeh koji je samo potvrdio da se radi o umišljenoj seljačini koji se dograbio višeg položaja od osobe koja mu nasuprot koje sjedi i sada ga s te pozicije želi izjebati dok drugome strpljenje ne presuši kao lokva u Sahari tijekom vrelog dana. – To je naprosto postao posao za robote. Nitko ti neće dati poticaj da se baviš time, kada roboti to mogu raditi bolje…

– To nije istina! Bolji sam od robota!

– Radije pusti strojeve da rade svoje, a ti se samo pobrini da je njima dobro, u redu? – savjetnik se nije dao smesti. – Na kraju krajeva, bit ćeš vrlo dobro plaćen za to.

– Nije stvar u novcu – usprotivio se Igor. – Stvar je u tome da sam uživao popravljajući cipele, a roboti mi ne pružaju nikakav užitak.

– E, pa jebao te užitak – savjetnik je postao vrlo neugodan na krajnje bahati način. – Bitan je novac, a roboti su mnogo ekonomičniji od glupih, zahtjevnih i cmizdravih ljudi!

I taj dan je Igor za dlaku izbjegao prijavu za fizički napad na poslodavca HZZO-a. Unatoč tome što je savjetnik dobio tri modrice po glavi, napuklu arkadu i tri šava posred obrve kao finalni proizvod dva zabijanja u stol i pet dobranih udaraca u glavu (dok se pritom Igor derao da je bolji od robota, jer robot ne može nikoga ovako udesiti), savjetnik nije podnio nikakvu prijavu ili tužbu. Vrlo moguće iz straha, a birokratičnost tužbi i prijava podrazumijeva ponovni susret dviju suprostavljenih strana. Ali zato Igor više nikada ne smije kročiti u HZZO, čak ni u slučaju da mu trenutni posao propadne.

Nakon što je satima sakatio cipele, Igor je maknuo plahtu sa stare postolarske mašine, obiteljskog nasljeđa koje je vjerno čuvao i njegovao. Bili su uz tu mašinu i drugi alati za popravak (poseban set, koji iako je i njime mogao uništavati cipele, Igor nikada nije koristio za tu svrhu). Profesionalno ih nije koristio godinama, ali amaterski se njima svakodnevno održava u formi do dugo u noć. Pogotovo kada mu starost postaje sve škrtija i škrtija na spavanju. Uzeo je jednu vlastoručno uništenu cipelu i stao je popravljati. Taj užitak, te osjećaje sreće i zadovoljstva vrlo posebne teksture, nemoguće je opisati. Možda će nekolicina vas znati o čemu ja to ovdje pišem, manji dio će shvatiti možda jednom u budućnosti, dok vi ostali to nećete spoznati ni za milijun godina.

Naposljetku, koliko vas radi ono što stvarno voli?

Foto: www.pexels.com

Ivor Kruljac: Novi pakao

Kako budale mogu misliti
da ih ukoliko se ubiju čeka divota?
Zar sam ja to jedini shvatio
4./beskonačno puta prije života?
Život, smrt, iza smrti, sve je
isti vrag,
s nekim razlikama prirodnog aspekta
opet je raznolik, šarolik, katkad gad, katkad drag,
s osnovnim zakonom da
onaj bogatiji ili jači,
siromašnijeg ili slabijeg
bukvalno tlači,
nema bijega od religije, apsurda i politike,
svugdje se pizde
žale
kad na ono što vole daš
razumne kritike,
stoga, kada strpljivo dočekam
smrt ne budem plakao,
lijeno i umorno ću zaronit u novi pakao,
ne brini se kad ti
po dahu smrti bude smrdilo,
samo je kratka pauza to
ispred očiju tvojih crnilo,
ubrzo se to bude
rasčistilo,
i vidjet ćeš lice nekog doktora
koji te iz stare bude izvadio,
i predat će te u majčine
ruke dok nakon prvog udisaja
budeš plakao,
i ako imaš sreće, s ljubavlju odgajat
dok ideš kroz novi pakao,
još jednom ćeš ispočetka proći sve,
djetinjstvo i gluposti koje ćeš
počinit barem dve,
sve one muke hormonskog predoziranja
i puberteta,
sanjati ćeš noćne more ali i lijepe snove
poput leta,
dobrih i loših dana,
pravda i nepravda,
prije ili kasnije opet će doći kraj,
malo će ti biti žao, ali se možda
tješiš da nakon dinamične smrti
odlaziš u raj,
možda i ne zbog razuma ili jer ti je
egzistencija dozlogrdila,
želiš kraj bez ikakvih osjeta s pogledom
besvjesnog crnila,
ipak znajući to duboko u sebi
najradije bi se rasplakao,
nema kraja, samo novi pakao.

Iz zbirke Nebuloze

Foto: www.pexele.com

Ivor Kruljac: Povratak na posao

Profesionalni sam buntovnik
10 mjeseci u godini,
borim se protiv interesa
glavnih jer su odurni,
to mi je posao, nije plaćen
ali volim ga radit,
te kao svaki radnik trebam
se tu i tamo odmorit,
ljeto stvarno nije vrijeme
za ljutnju i istinu krutu,
neću vam kvarit raspoloženje
uživajmo u moru i sitnim radostima
koje nalazimo po putu,
čuo sam da su se u zadnja
dva mjeseca dogodile neke
društvene nepravde,
jebiga ja sam bio na
godišnjem,
kao i svi koji mogu
otići odavde,
no odmor je gotov
i vratio sam se
pametovat taman pred
izbore,
da čuvam vaše interese
kao aktivist kojemu su
kilometri za lice mjere.

Iz zbirke pjesama „Nebuloze

Foto: www.pexels.com

Ivor Kruljac: Nastup neukoričenog

Svojim stihovima diskretno
postajem kulturna
najezda,
s jednim bendom sam nastupio
kao kakva glazbena zvijezda,
premda hvala „The A“ što su mojim pjesmama
sredili svirku,
ja ipak samo želim
objaviti zbirku,
samo slameri za moj stih
imaju mjesta gdje ga
staviti,
povremeno neki portali
znaju plasman moje poezije
obaviti,
i dok mi neki seratori o književnoj teoriji
drže prodiku,
ja znam da nema para ni volje za izdati
zbirku,
stihove svoje frfljam
ljudima koje to zanima,
čak se i šokiram koliko
vas ima,
tone nastupa vidim
na vidiku,
no ni u snu nemrem ni naslutiti
zbirku,
šansa za nju sve više mi gine,
ona je luksuz za ljude s parama
da im u samoizdavaštvu sine,
no, nastupi za svaki povod
su mi slatke brige,
ali nešto mi ne stoji baš naziv manifestacije:
„Noć knjige“.

Ivor Kruljac, Pjesma iz zbirke „Nebuloze“, (https://issuu.com/ivorkruljac/docs/nebuloze-pdf)

Foto: www.pexels.com

Ivor Kruljac: 21. stoljetni um

100 ljudi
svaki ima ćud,
no slušati druge
može samo čovjek koji je smatran
lud,
drugi za slušanje nemaju
vremena,
ali ni pameti koju svejedno
izdrkavaju olako poput muškog
sjemena,
bjesne kad se ne sluša
njih nespremne da slušaju
druge,
ne čitaju drugačije kolege jer su im
rečenice preduge,
kad Svijet se dere riječi
što se bez uvažavanja u sudarima
komadaju leteći u prazno,
svađe i sukobi se cvjetaju
da je to naprosto strašno,
iz ovakve smetnje ne vidi
se spas,
no, ipak čujem kako priča
neki vrlo naivni glas:
„Ljudi stanimo da se čujemo,
dijalogom i učenjem da u rješenje
uđemo,
promislimo pod kojim će kutom
šrapnel stršiti…“,
no sretno ti bilo tu misao
dovršiti,
nije bitno razumjeti
nije bitno ni spoznati,
bitno je samo uspjeti
i makar bio mediokritet
bar budi poznati,
nemoj imati mozga
nemoj se sramotiti,
imaj novca svoga
i imaj gdje se provoditi,
no ako tražiš smisao
i odgovore na svoja pitanja,
e otpale ti uši,
pa ti slušaj urlik hrpe glasova
umišljenih umova
gdje se poanta guši.

Foto: www.pexels.com