Arhiva oznaka: Ivor Kruljac

Ivor Kruljac: Uzajamna zamišljanja

Niotkuda se pojavim
usred birca utopljenog
u tulumu,
napunjenog ljudima koji se u glasnoj glazbi gledaju
kroz maglu dima
pijani kao majke ispili su alkohola
ogromnu sumu,
piju oni dalje, a ja pokušavam
i dalje u čudu,
shvatiti kako i zašto sam došao
u ovu situaciju suludu,
znao sam da ne pripadam
ovdje, ali ipak malo
me smetne,
kad je konobarica noseći novu rundu
kao kroz zrak samo prošla kroz mene,
uzviknem „Jebote“ makar je to prosto,
ali čini se da me nitko
ovdje ne doživljava ni pol posto,
a nit sam bio bolestan niti
sam dobio bruh,
pa mi je malo čudno prihvatiti da
postao sam duh,
a onda skužim neku curu
kako isključena iz razgovora za jednim stolom
gleda prema meni sa sjetom,
izbijena je, a ja sam skužio da sam
samo njena dozvana pijana misao
na tipa kojeg je zbarila u vikendu prethodnom,
ne mogu ništa doli ovdje stajat i na ono što
želi je podsjećat,
ne mogu joj dati ono što želi
ja sam samo tu da se može sjećat,
no premda sam samo pijana misao
ipak bih se htio okladiti u 20 kuna,
kako moja stvarna inkarnacija izbijena ima njenu inkarnaciju pijane misli
jer ljudi su naprosto pojava neiskrena, tupa i čudna.

Foto: www.pexels.com

Ivor Kruljac: U tom grmu leži tvorac frazema

Upozorenje čitatelju: Tekst pred vama baziran je na jednom fakultetskom predavanju kojeg je oživjelo pero studenta koji je iz istog predmeta dobio trojku. Prema tome, ako nešto od navedenog što se tiče frazema i krilatica ne odgovara činjeničnom stanju, nemojte zamjeriti, ali slobodno napomenite. Dakle, da krenemo…

Studenti su čekali i dočekali početak predavanja. Profesor Kašić, fino uglađen, stao je za katedru, uključio prezentaciju i primivši se za revere svojeg sakoa zadovoljno promotrio studente koji su se okupili u velikom broju.

– Dobra večer kolegice i kolege – reče profesor Kašić, a stražnji redovi su se već počeli došaptavati, dok su oni bliže profesoru diskretno gledali u svoje mobitele.

Zbog nastalog žamora čak su i štreberi proklinjali Bolonju i obvezna predavanja koja akademsku atmosferu snižavaju na osnovnoškolsku. Ipak, štreberi su raspoređeni od prvog do trećeg reda, a profesor se zahvaljujući vlastitoj volji, entuzijazmu i pristupu predavanju, uspijeva izboriti za one koje zanima nesmetano praćenje predavanja.

– Današnja tema kao što vidite – reče profesor pokazujući na uvodni slajd prezentacije. – Bit će frazemi, frazeologija, poslovice i krilatice i njihova uporaba u medijskom diskursu.

Profesor je prebacio prezentaciju na idući slajd koji je ispisivao definiciju frazema.

– Kao što vidite, frazem je ustaljena, odnosno stabilna veza riječi koja se ne stvara tijekom govornog procesa, već se upotrebljava u zatečenom obliku – reče profesor Kašić. – Karakteristike frazema su: ritam, figurativnost, ekspresivnost i konotativnost – stavio je prst na primjer frazema ispisan na slajdu. – Zasigurno vam svima poznati primjer je „Mačji kašalj“, na kojem najbolje vidimo sve kriterije. Ima svoj ritam, ekspresivan je, konotativan, a i figurativan. Naime mi s ovim izrazom želimo reći kako je nešto lagano ili nebitno, a ne mislimo na stvarnu mačku koja kašlje – reče profesor nasmijavši se i pogledavši štrebere u prva tri reda.

– Svaki jezik ima svoje frazeme i ne mogu se prevoditi na druge jezike – nastavio je profesor uvjerivši se da ga štreberi prate. –  Dat ću vam primjer.

Profesor je promijenio slajd i sada je na zidu pisalo „When hell freezes over“.

– Zna li mi netko reći hrvatski frazem za ovu misao?

– Kad na vrbi rodi grožđe – ispali Tom iz drugog reda kao iz topa.

– Bravo, kolega Adir – zadovoljno će profesor. – Bitno je poznavati frazeme i njihova značenja. U suprotnom, ako ne poznajemo frazeme nekog jezika, ne možemo reći da i sami jezik poznajemo. Naravno, iznimka onih koje je vrijeme pregazilo pa se više ne koriste – zaključi profesor pa prebaci na idući slajd.

A idući slajd imao je primjere brojnih frazema hrvatskog jezika.

– Frazemi su velikim dijelom usađeni u tradiciji – nastavio je profesor. – Zbog toga izvorni govornici znaju koristiti frazem bez svjesnosti da se radi o frazemu. Kako je većina frazema usađena u tradiciji, dolazi do zaboravljanja pojedinih frazema u trenutku kada neku tradiciju pregazi vrijeme.

Profesor prstom pokaže na frazem „Trinaesto prase“. – Kolega Adir, biste li vi znali reći što znači frazem „Trinaesto prase“?

– „Tr…

– Također – prekine profesor Toma. – Ovo je jedan od primjera kada je moguće rekonstruirati nastanak frazema, pa nam probajte, ako znate i to razjasniti.

– Svakako – složi se Tom. – „Trinaesto prase“ znači kako je nešto zanemareno ili zadnje po važnosti – reče Tom na što profesor kimne u znak slaganja. – A vjerojatno je nastao zato što ženka praseta u pravilu okoti dvanaestero prasaca, a i ima samo 12 dojki.

Tom se trudio govoriti što akademskije, bez vulgarnosti.

– No, ponekad se dogodi da se okoti i trinaesto prase, koje onda opet ne stigne za vrijeme dojenja nahraniti se.

– Svaka čast kolega Adir – zadovoljno će profesor Kašić. – I bio je to vrlo domišljati frazem. Zamislite kolege, netko je na svojoj farmi primijetio zapostavljenost trinaestog praseta i odlučio ga koristiti u razgovoru, a izraz je bio toliko sjajan da se zadržao u govoru svih govornika, iako je naravno, danas već pomalo zastario i sve se rjeđe koristi. To nas dovodi do još jednog elementa frazema: iako ponekad možemo rekonstruirati kako ili iz čega je frazem nastao, nikad ne možemo naći onog prvog govornika koji ga je upotrijebio.

– Vrag vam mater jebo! – prodere se glas predavaonicom.

Ipak, ni studenti, a ni profesor nisu se ni trznuli na grubo kršenje akademske atmosfere.  Profesor je umjesto toga neometano predavao o zastupljenosti frazema u medijskom diskursu i pojedinim funkcionalnim stilovima jezika.

– Ni vi me ne doživljavate! Ni sad ni prošlih godina, kao i svi ostali bilo gdje kad se spomene ova tema! – derao se muškarac.

Osim što je bio seljačkih priprostih manira, kao seljak je i izgledao. Imao je razbarušenu bradu i kosu, geliranu znojem, prljavštinom i umorom kao medalju od časnog, fizičkog poljoprivrednog posla. Nosio je isto tako prljavu bijelu košulju starog kroja i blatnjave čizme.

– Pričate kao da se tog frazema bilo tko mogao sjetiti – nastavila je spodoba hodajući kroz stolove i studente sve dok se nije zaustavio ukopan u dekolteu kolegice koja je sjedila red iza Toma. – A svi su oni bili budale što žive od jutra do sutra u tom ubitačnom životu poljoprivrede i čuvanja stoke. Patio sam u tom ispraznom i nezanimljivom životu, odmarajući se samo nedjeljom, pritom slušajući na misi bajke o kraljevstvu na nebu gdje ću uživati za sve vijeke vjekova.

I dalje ga nitko nije slušao.

– Ali to je bila laž i glupost – nastavio je. – I sad nemrem ni počivati u miru jer sam mogao živjeti puno više od života kojime sam bio proklet! Mogao sam uz prave okolnosti biti pet puta bolji od svih vas! – reče spodoba bijesnog gledajući i pokazujući prema studentima u stražnjim redovima koji ne doživljavaju ni njega, ali ni predavanje. – Na kraju nisam ništa postigao osim smišljanja tog jebenog frazema. Ali čak mi se ni to nije moglo priznati, a u tom sam svijetu budala jedino ja, Joža Hršak, bio sposoban ono što su svi primjećivali upotrijebiti u razgovoru!

– …a sada prelazimo na krilatice – nastavio je profesor svoje predavanje, neometano i za one koji su pratili pa su mogli primijetiti, u vrlo konzistentnom i logičkom redoslijedu. – Jedna od prvih karakteristika je što im znamo autora, a najčešće dolaze iz književnih djela.

Tom je zapisivao ove informacije.

– Uzmimo neki primjer – nastavio je profesor prstom pokazujući na prezentaciju. – Evo, krilatica vam je „Čuvaj se senjske ruke“, inače naslov sigurno svima vama poznatog književnog djela Augusta Šenoe.

– A tog ste jebivjetra zapamtili – nezadovoljno reče Joža.

– Pa što onda? – upita glas iza Jože.

Joža se okrenuo i da već nije duh vjerojatno bi problijedio. Kod vrata je stajao naslonjen na zid, upravo August Šenoa (valjda vam ga ne moram opisivati zar ne? Ako već ne znate kako je izgledao, potražite na internetu, ili na koricama neke njegove knjige u knjižnici).

– Pa što onda?! – Joža se nije dao smesti. – Ti si uspio u životu i zapamtili su te!

– I? Sad sam jednaki mrtvac kao i ti – kontrirao mu je Šenoa. – I baš mi je super što su me zapamtili i većinom mi psuju mater dok ih sile da me čitaju za lektiru.

Joža nezadovoljno otpuhne.

– Nije bitno kako te ljudi zapamte, ionako će tu većinom biti više zabluda nego činjenica. Bitno je koliko si se zabavio, uživao i bio zadovoljan dok si živio. Dobro, nisi bio poznati književnik, ali sigurno ti nije bilo ni toliko loše.

Joža se zamislio. Prisjetio se teškog rada, ali i zabavnih pijanki, skrovitih druženja u šumi sa seoskim djevojkama i vlastite obitelji koju je neizmjerno volio i koja ga je usrećivala.

– Pretpostavljam da mi ipak nije bilo toliko loše – zaključio je Joža.

– Eto – zadovoljno će Šenoa.

Odjednom, Joža nestane. Napokon je otišao počivati u miru. Konačno je prestao postojati, a bolje nagrade od toga nema. Šenoa je krenuo učiniti isto, ali odjednom zastane.

– Na pjesmu o mojoj samrti ti nisam ništa prigovorio Kruljac. – obrati mi se stari pisac. – Ali prestani me više uvlačiti u tu svoju patetičnu ispriku za književni rad kojeg bi se posramio čak i Mirko Bogović. Pogotovo s ovim Jožom koji sigurno ne bi pričao rječnikom tipičnog Zagrepčanina u 21. stoljeću. Sramota! – popljuvao me Šenoa prije nego je i on otišao u ništavilo smrti.

– A što ti je Mirko Bogović skrivio? – upitao sam Šenou, ali bez odgovora.

Bit će da ću morati pitat nekog prijatelja (ili izglednije poznanika) koji se bavi komparativnom književnošću. Još sam malo u šoku da se Šenoa baš toliko naljutio na mene, ali dobro, ni prvi ni zadnji kolega na svijetu. Očito mi ne ostaje drugo doli da završim ovaj tekst. No, čisto onako usput, pitam se što Krleža radi ovih dana.

Foto: www.pexels.com

Ivor Kruljac: Pyongyang će biti primjer?

Pyongyang bi mogao postat
primjer,
kako je to kada apokalipsu
uzmemo za planirani
smjer,
ali trebamo Pyongyang i mi i građanin
od ovog svijeta svaki,
davno je bila 45., zaboravili
smo Hiroshimu i Nagasaki,
možda ne trebamo
konkretno Pyongyang
ali trebamo nuklearni
udar,
ne mora to nužno ni biti
bomba
poslužit će i elektrana u čijem
su reaktoru krivo izračunali
sudar,
čisto da se prisjetimo horora
radijacije,
teškoća i zajeba njene sanacije,
Pyongyang će za to
najvjerojatnije biti primjer
ali primjer nam treba
bilo gdje,
da se zgrozimo pa prestanemo
preseravat nuklearnim oružjem
barem desetljeće, ako već ne
za vjekove sve,
ali ajde možda bolje da to
bude na Korejskom
poluotoku,
tako bar vi, a ni ja neću stradati
u tom nadasve edukativnom
toku.

Foto: www.pexels.com

Ivor Kruljac: Poetiziranje gitare

Čujem glazbu
fenomenalnu nevjerojatnu,
idealnu prije, tijekom rata
ili kao poratnu,
gitara vrišti
skladbom se oduševljavaš
od zvuka tog,
koji kao da vrišti
ja sam Bog,
ali ti si pjesnik
neimpresioniran,
ti u toj melodiji ne nalaziš
smisao divan,
pa odbacuješ gitaru
njene tvrdnje su ti teren
skliski,
radije odlaziš u neki truli bar
pa si naručuješ viski,
no ja te korim
dok mi gitara na svojoj
najboljoj dionici
slaže melodične slogove,
isplaženog jezika na rukama u vis
dižem rogove,
slušam pripovijesti njene,
i moram priznati
ni meni inspiracija baš nekako
ne krene,
ali katkada je ipak dovoljno
kako mi neki govore, samo
saslušati,
pa sam to s ovom gitarom odlučio pokušati.

Foto: www.pexels.com

Ivor Kruljac: Čitatelj biografija

Zanimljivi su ti
vremenski trenutci,
zamisli sebe izoliranog
u jednom, zaglavljen
kao nasukani brod što
nije u luci,
znaš samo prošlost
ali valjda se istom
trenutno ne zamaraš,
u atmosferi si takvoj kakvoj
jesi
i trenutno se doma ne odmaraš,
u tom si trenutku
do idućeg trenutka
i o tome nema zasada
razloga zašto razmišljat,
no kao da opet nekako
te zanima što će se iduće
promoliti
iz ovog trenutka, što će to
neizvjesnost izlistat?
Ni ti ni ja ne znamo što
će nam se izdešavati sve
prije kraja,
ni kako je povezano s ovim
trenutkom, hoće li radnja
biti konzistentna
ili nelogična kao kokoš prije
jaja,
puno je lakše pratit
život kao čitatelj
biografija,
taj može odgovoriti na pitanja
koja ti nikada neće biti
odgovorena,
međutim, on zna o životima koje nije
živio
a takav je život noćna mora
nepremorena.

Foto: www.pexels.com

Ivor Kruljac: Amonijak

Kad sam srednje škole
razred bio prvi,
radio sam pokus s NH₃
u laboratoriju kemije što s
molekulama vrvi,
imali smo čak i
digestor,
da nas zaštiti od opasnih
kemikalija što na nas vrebaju
a svaka glumi da je iz Harrya Pottera
dementor,
no tad još nisam umijeće
rada u digestoru potpuno
savladao,
pa sam se našao nosom u česticu
s amonijakom kojeg sam
izazvao,
čestica mi je provalila
u nos,
no nije mi samo nos sjebao se
i otišao u krasan sos,
umirale su stanice po grlu
i u predvorju pluća,
ali sam se odmaknuo prije nego ozbiljno
zatrovanje u meni proključa,
dok se sve to događalo iako nekak
ugodno, ipak vrlo je peklo,
a neko čudno prosvjetljenje
me nakon svega u
glavi zateklo,
postoje tumori, meci, virusi
i drugi biološki patogeni,
udarci tupim predmetom, vruće ulje,
gromovi i manijakalni degeni,
uz toliko opcija umiranja, a svaka bolna
treba naći onaj put
što je najviše
lak,
i dobro pogađate
za mene je to
amonijak.

Foto: www.pexels.com

Ivor Kruljac: Šenoa na samrti

Bio je to jedan
od onih čudnih trenutaka što
se ne desi baš svakoj
osobi,
išao sam na predavanje u seminar III
ali sam otvorivši vrata
našao se u nekoj čudnoj
sobi,
neki je starac znojan i bolestan ležao u krevetu
okružen ljudima pa
je jasno da je na pragu životne svršenosti,
na radnom stolu su papiri
pod radnim naslovom „Kletva“
i znaš da zjape u
nedovršenosti,
starac u umiranju najednom
se prodere,
i to onim intenzitetom što
gustoću sna i noćnih mora
podere,
viče da ga ne puštamo
da umre jer još toliko
toga ima za napisati,
odjednom se samo stvorim
na seminaru i teško mi je
bilo disati,
ustao sam se i kao lud
pobjegao kući,
uzeo teku i stao pisati
u pjesmu sve što se
u meni luči,
nije bilo bitno
da li je smisleno ili potpuno bez racije,
kao ni to da li će mi nestat inspiracije,
uz hipohondriju i kompulzivnost evo
još jedna opsesija nova,
molim vas, samo vas molim
da ne završim kao Šenoa.

Foto: www.pexels.com