Arhiva oznaka: Ivana Šojat Kuči

Prvi broj časopisa Underpass za prevedenu književnost donosi hrvatsku prozu

Kolegica Terra Chapek iz američkog časopisa Underpass.co javila nam se s novim prilozima novije prevedene hrvatske književnosti u Sjedinjenim Američkim Državama. Njihovo priopćenje za medije stoga u cijelosti prenosimo, budući da bi svakako moglo biti zanimljivo i mnogim našim autorima na portalu Književnost uživo. Ujedno, vjerujemo da su mnogi od naših autora i čitatelja svjesni da je samo proširenje čitateljske publike ujedno i put prema novoj kvaliteti te da će se svakako još netko odlučiti za objavu na engleskom. Naglašavamo da se za svaki pojedinačni upit obratite redakciji časopisa Underpass.co
“Prevedena književnost našla je svoj internetski dom na Underpass.co. Nedavno pokrenuta publikacija promicat će prozu i eseje iz svih krajeva svijeta, a poseban naglasak bit će na engleskim prijevodima djela koja potječu iz manjih i marginaliziranih jezičnih skupina. Underpass će tako postati prečica mnogim čitateljima engleskog govornog područja za upoznavanje s novim i neistraženim kulturama i književnostima.Underpassov prvi broj bavi se Hrvatskom. Premijerno izdanje sadržava raznoliku zbirku pisanih djela iz ove zemlje, kako već iskusnih i nagrađivanih autora, tako i  novih nada hrvatske književnosti. Izbor uključuje dovitljive priče o modernim navijačkim obračunima u Dalmaciji i neprilagođenim osobama u suvremenoj Dalmaciji do one koje se bave ratnim devedesetima, te povjesnu fikciju s početka dvadesetog stoljeća.
“Šarmirane smo i zadivljene ovim hrvatskim pričama i iznimno smo sretne što ih djelimo s čitateljima engleskog govornog područja,” navela je Terra Chapek, urednica Underpassa.Sljedeći su autori doprinjeli prvom broju časopisa: Tomica Bajsić, Boris Beck, Miroslava Buljan, Nada Crnogorac, Ksenija Kušec, Zoran Malkoč, Gordan Nuhanovic, Luka Ostojic, Sanja Pilić, Dinko Relkovic, Tomica Šćavina, Ivana Šojat Kuči, Dinko Telećan, Zoran Tomić, Vedran Volarić i Zoran Žmirić.Underpass će i u budućnosti objavljivati prijevode priča i eseja, s naglaskom na one koji čitateljima mogu predočiti specifičnost  područja iz kojeg dolaze. Njegov blog i Facebook stranica donosit će vijesti i informacije o međunarodnoj književnosti kao i razgovore o spisateljskom zanatu te resurse za autore koje žele objaviti svoja djela na engleskom i za prevoditelje u potrazi za svojim sljedećim projektom.Nakon svog premijernog izdanja, Underspass će objavljivati dvije do tri nove priče svakog mjeseca, te je uvijek u potrazi za kvalitetnim tekstovima. Posebno su nam od interesa engleski prijevodi manjih te marginaliziranih svjetskih jezika, a detalji se mogu pronaći na Submissions Guidelines.

Dok časopis prihvaća pisane doprinose sa svih strana svijeta, trenutno će se koncentrirati na one iz Hrvatske i njene šire regije, sve dok se ne pojavi kritična masa kvalitetnih tekstova neke druge zemlje na koju će usmjeriti pažnju.”

Milan Zagorac: Dan pomirenja

Uz roman Ivane Šojat-Kuči Jom Kipur

Fraktura, 2014. (ulomak iz knjige otvorite ovdje)

Mržnja. Osveta. Zlopamćenje. Gnjev.
Četiri jahača Apokalipse

Kad knezove svih svjetova pozvao je da poklone se glini Njegovim rukama oblikovanoj, ničice popadoše sinovi Riječi njegove, a ja ostadoh stajati. Zar da glini klanjam se? Rekoh. Zar da ja, sin svjetla, sin Riječi kojom stvoreno je sve vidljivo i nevidljivo na koljena padnem pred rukama koje braću će ubijati, očima koje trulež će gledati, prahu koji prahu će se vraćati, bijes bijesom rađati?
I neka proklet sam i neka proklet je Čovjek kojeg Otac tako je ljubio da u Sinu zemaljskom se utjelovio kako bi spasio sve zlotvore, lašce, bratoubojice ako pokaju se u grču, hropcu smrtnome!

Jom Kipur znači dan pomirenja, dan poravnanja računa s Bogom, dan kada mu je odabrani narod prinosio žrtvu i gdje se izmirivao s njime. Danas ga doživljavamo, ako ga doživljavamo, primjerice u kršćanskom Uskrsu gdje se Isus, mesija, sin Božji razapet na drvetu križa, nakon smrti uzdigao iz groba ne bi li svim ljudima dao mogućnost pomirenja s Ocem, pa makar i u grču, hropcu smrtnome. Ne međusobno, nego s njime. A to znači upravo sa samim sobom, sa svojim gnjevom, mržnjom, osvetom, zlopamćenjem.

Ostale račune čovjek mora rješavati međusobno, izravnati ih, to više nije stvar ovog pomirenja, to je više stvar osobnog morala, to nije stvar do Boga, nego do čovjeka, koji mora podnijeti napor, ali će se ukupan trud eventualno uzeti u obzir pri saldokontu u nekoj prorečenoj i nedefiniranoj apokalipsi. No prije toga se mora pomiriti sa samim sobom. To je Jom Kipur.

Josip Matijević je kao osamnaestogodišnjak (ove godine nisu bez vraga, naime, on je netaknut prethodnim sistemom, nepokvaren, mlad, zanesen, nadobudan momak koji je netom prije vršnjakinje i vršnjake potapao u Dravi i gađao se blatom), one školske godine ’90./’91.  završivši školu osjetio potrebu obraniti najprije svoj Osijek, pa svoj Vukovar, svoja sjećanja, svoju memoriju, kao momak je pošao u grozomoran rat, zbog potrebe, ne zbog lopovluka, ne zbog nacionalizma, ne zbog sitnih interesa, ne zbog karijerizma, već zbog unutrašnje potrebe da obrani svoje gradove, svoje rijeke, Dunav i Dravu koje su tako duboko pune značenja, svoje baku i majku, prijatelje koji su ili poginuli ili će poginuti, da bi po padu grada završio u Stajićevu, Nišu, na razmjeni i u cijelom nizu epizoda Domovinskog rata, izuzev Oluje, jer se čekalo napad iz Baranje… a ostalo je manje-više povijest. Ako je povijest. Veliko je pitanje je li povijest nešto što živi aktivno u pojedincu koji se jednoga dana budi, ustaje, slučajno nailazi na skup neke bezvezne nazovidesničarske stranke na kojem vidi kao govornika svojeg vršnjaka, sugrađanina, ispraznog karijerista koji je te ’91. imao potrebu nastaviti školovanje u Zagrebu ili negdje vani, nije bitno, kako drži neki demagoški govor pun mržnje praznim i tupim pojedincima koji mu kliču uz prigodni nacionalni patos i dekor; a zatim Josip Matijević napravi scenu i završi na psihijatriji.

Jer psihijatrija je način kako se čovjek može držati pod ključem, ona, ovakva kakva je u nas, jest način diskvalifikacije i izolacije čovjeka, iako doktor Grgur Romić u svojega pacijenta ne uviđa značajnije poremećaje osim trauma koje nisu do kraja artikulirane, nisu izgovorene, nisu izrečene, nisu naslikane. Peteespeovac. Jedan od onih koji se bace pod vlak, raznesu bombom, bace na motornu pilu… Tanatološki okvir za vječnu mržnju je time dovršen. Moguće i glavna tema neke druge knjige, ali ne i ove.

Ovo jest knjiga i o Grguru Romiću, mladom liječniku koji mašta i konačno realizira svoje karijerno pitanje, koji ima svoj križ, svoju tegobu i stigmu (više samopripisanu, nego stvarnu) i nadasve samoću, strašnu samoću koja ga jedina ne napušta, no njegov je slučaj ipak manje kompleksan od onoga Josipa Matijevića, čovjeka koji nije lud, ali je u ludnici, čovjeka koji nije artikuliran, ali sve što govori je ipak artikulirano, čovjeka koji jest traumatiziran, ali ima potencijal ozdravljenja, ima prostora za osobni napredak, u smislu čovječnosti, naravno, unatoč bezbrojnim traumama, od onih ratnih do onih postratnih s konstantnim padovima i posrtajima, onih starozavjetnih, edipalnih, s ocem tiraninom, djedom tiraninom, popustljivom bakom i gotovo izdajničkom majkom, transgeneracijskim transferom nedefinirane srdžbe, boli, krivnje i grijeha, koji doživljavaju svoj početak u ratu i, konačno, crescendo dva desetljeća kasnije, u psihijatrijskoj epizodi kao konačnoj potvrdi slabosti, uzaludnosti i bijednosti Josipova života.

Sve to Josip uredno arhivira i artikulira u slikama zla i beznađa koje pogađa svijet, koji jest mjesto na kojem demoni divljaju. On ima vidne halucinacije, ali izrazito naglašava da nema slušne (na neki način to ga i spašava jačih medikacija i strožeg režima liječenja od onoga kojemu je podvrgnut, koji je više sličan mekoj psihoterapiji i kasnije terapiji umjetničkim radom), on obljepljuje stan s fotografijama i izrescima iz novina u kojima se u određenim mjestima i u određenima vremenima događaju zla i masovne smrti (slično kao u Ritmu zločina), on čita starozavjetne epizode i vabi doktora Romića da se od početne distanciranosti ipak više veže uz temu. Da ga prizove k sebi. Da, unatoč činjenici da je ’91. Grgur bio tek devetogodišnjak, pokuša (u)vidjeti o čemu se radi, što je meritum toga o čemu govori Josip. Ne kao psihijatar koji bi u svojim bilješkama mogao napisati, primjerice “logoreja”, “glosolalije”, “deluzije” ili “disocijativni poremećaj”, nego da nastoji čuti te njegove zarobljene duše. Ovo je alkemijski nigredo, tonjenje u mrak svoje sjene, ulazak u onu već toliko puta spominjanu danteovsku crnu šumu, silazak u utrobu zvijeri, koja je čovjek sam, a to je proces koji boli, koji ostavlja svoje tragove.

“Enohom se može gotovo sve objasniti. Gotovo sve”, otpuhivao je Josip dim kroz prozor, pticama u lica. “Prije Potopa Sinovima Božjim, laički rečeno anđelima, svidjele su se kćeri ljudske, pa su se predvođeni Semjazom, njih dvjesto, spustili na zemlju na Har Hermon, koji se nalazi na Golanskoj visoravni, na granici između današnje Sirije i Libanona, i obljubili kćeri ljudske. One su im rodile djecu, Divove, koji su počeli raditi svakojake gadosti, a anđeli su žene poučili magiji, bajanju, tajnama ljekovitog bilja. Jahvi se to nije svidjelo, pa je na zemlju poslao Potop da pobije Divove… Pobio ih je, Jahve je pobio svu tu dječurliju… Ali ne i njihove duše. One su ostale na zemlji, u dolinama zemaljskim. Tako piše. Te duše su zlodusi koji tumaraju dolinama zemaljskim.”

Ti vjedogonje, ti zlodusi, ti bjesovi danas nastanjuju prazne ljude, ljude ispražnjene od sadržaja ili slabe, ljude koji nemaju snage oduprijeti se. Žrtve i zločinci, dakle, oboje su žrtve toga zla, no Josip zlo imenuje entitetom koji postoji za sebe i rezultat je oholosti, gnjeva i srdžbe koji se iskaljuje na slabome čovjeku. Ovo jest roman koji nimalo u rukavicama ne pristupa nekom sladunjavom politički korektnom rješenju složenih odnosa, ali prije i iznad svega, Jom Kipur je roman o ljudima koji se (ne)mogu emancipirati od vlastitih demona, slika, fantazmi, od lažne i zlotvorne mitomanije. Politička korektnost ne rješava nakupljene patnje, ona ih samo sputava i pretvara u akumulaciju novoga zla. Pretvara ih u prijetvornost i laž. Ovo je roman i o glupima, jer njima je sve jednostavno (vidjeti ovaj intervju s Bernhardom iz 1971.). Glupima je lako reći ovo ili ono i oni vjeruju. Oni rade, djeluju, beskompromisno, beskarakterno i nemilosrdno.

No Josip nije ni lud ni glup. Vidi laž i vidi licemjerje. Vidi pokvarenost. Ovo jest roman o nepokopanima (jedna vrlo antigoninska epizoda, o nepronađenim tijelima, primjerice Josipove bake), o ubijenima, o tijelima za kojima se traga, ovo jest roman o Domovinskom ratu, o ukradenom ratu od strane demagoga, lopova i birokratskih ništarija, o postjugoslavenskim ratovima, o zločinima, no ovo je roman o spasenju pojedinca, njegovom danu pomirenja, a zatim i o kolektivnom danu pomirenja. Jer ono ne može doći ako pojedinac ne spozna sebe, svoju krivnju, što god ona značila, ne bi li uspio otpustiti tu sjenu i tako konačno pristupiti samome sebi. Ovaj je roman uspio vrlo dojmljivo, gotovo u obliku epske poeme, a opet suvremeno, dati sve ono što iz medija ne doznajemo, ne spoznajemo, ne dobivamo: materijalni svijet koji nametnuto počiva na sukobu, na dihotomijma, rat je zlo, zlo je imanentno čovjeku jer je čovjek mahom slab, čovjek se mora isprati od toga zla ne bi li se uspio osloboditi i biti do kraja slobodan. Stoga je ovaj roman katarza sama po sebi, eshaton, izlaz, rješenje koje nadilazi fraze o pomirenju, fraze o suživotu i fraze o toleranciji. On je sam pomirenje i suživot čovjeka s čovjekom.  Ne želim biti preuzetan, no kao što je ranije spomenuti Bernhard ušao u bit austrijskog licemjerja i pokvarenosti, gluposti i time nadišao temu austrijanstva, ovo je znakovit roman hrvatske književnosti koji nadilazi temu hrvatstva na samoj kvintesenciji onoga na čemu je trebalo biti izgrađeno suvremeno hrvatstvo, na pomirenju (prije svega sa sobom pa sa drugima koji su isto što i ja), na spasenju, na ljubavi koji nastaju u ruiniranim ljudima, ali koje je, spletom okolnosti, ukradeno i pretvoreno u čistu travestiju.

Dakle, priča o Hrvatima i Srbima mogla bi biti i priča o Korejcima i Japancima, o Rusima i Nijemcima, o Francuzima i Nijemcima, o Židovima i Arapima, ona je univerzalna. A univerzalna je utoliko što je dana autentičnom temom: bol i patnja počivaju na skrivanju i iskrivljavanju istine i one s vremenom postaju sve teže za rješavanje. Nakupljene se negativne emocije s vremenom pretvaraju u bolest, bolest nagriza pojedinca, a kada se radi o masi, kada se radi o narodima, tada je stvar još kompleksnija, tada su postupci izlječenja uvijek teži jer zloduh uvijek nalazi put do čovjekova srca. Jednostavno, lakše je biti žrtva, paćenik, mučenik, no što je to biti punokrvni borac.

“Jeste li čuli za pojam tikkun olam? … prevedeno s hebrejskog to znači ‘popravljanje ili ozdravljanje svijeta’… kao postupak popravljanja slike svijeta kao Božje tvorevine, slike Boga u nama, ali i samoga Boga. Ljubav je tu jedina alatka. Snaga ljubavi.”

Josip Matijević do sebe ima Dubravku, tadašnju djevojku njegovog prijatelja Crnog poginulog u Vukovaru ’91., no oboje su zacementirani u slikama boli toliko da ne spoznaju svoju međusobnu privrženost – oboje jedno drugome toliko blizu, a opet toliko daleko – ne uviđaju svoju međusobnu ljubav, ono što ljubav jest, a to je ta božanska alatka za spasenje sebe, a zatim i svijeta.

Ipak, ovaj je roman ujedno i proces izlječenja. Svih tih 371 stranicu je temeljna stvar izlječenje koje postupno i postižemo – Jom Kipur je sam po sebi već roman-ozdravljenje, roman-liječenje, prije svega pojedinca (… kako već dva mjeseca ne pije ni anksiolitike ni somnifere, kako više ne strepi od dolaska demona, kako je shvatio da se svijet može popraviti ako ga svedemo na svoju razinu i nastanimo srodnim dušama. I otpustimo gnjev, ne dopustimo mu unutra. Poželio je napisati kako su mrtvi još tu… Otišao je do vrata svoje sobe i zagledao se u Dubravku… Valjalo je skuhati kavu.), a onda i kolektiva, naroda, svijeta. U tom smislu, u svoj svojoj slabosti Josip je, pa recimo to tako, mesijanski lik, jer kao što znamo, mesija ne dolazi u zlatu i počastima, prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut, on dolazi popljuvan i ponižen, povrijeđen i bijedan, ali pomiren, bez straha, bez uzaludne nade.

Na kraju ću se pozvati na još jednog panonskog autora, na Hamvasa, koji kaže:

… Ljubav je moć koja zauzdava kvarenje bitka, ispravlja ga tako da od prvotne stvara višu razinu postojanja. To je ona razina na kojoj počiva trijumfalna istina, fundament nebeskog kraljevstva. Ljubav je savršeno nemoćna, jer je odustala od svake agresije. Ljubav je posve neosvojiva, jer je najveća moć postojanja. Ako duša ne voli, surva se na zemlju, što je gotovo istovjetno paklu (Simone Weil). Odnosno, kao što uči Empedoklo: duša koja otpusti ljubav otkine se od svoga boga, i treba deset tisuća utjelovljenja da bi se pročistila i mogla se vratiti. 

Josip je zacijelo prošao svojih 10.000 utjelovljenja, kao što je tko zna koliko takvih Josipa prošlo upravo to. Jom Kipur je zaista stigao. Ivana Šojat-Kuči ga je oblikovala iz krvi, blata, tjeskobe, depresije, bijesa i udahnula mu ljubav koja je veća od svega i koja zaustavlja kvarenje bitka. I sada preostaje vidjeti hoće li njezin zaista opus magnum zahvatiti druge ili će biti obavijen velom šutnje, što je najjači odgovor korumpiranog svijeta. Jer, kako opet kaže Hamvas, što nije eklezija (misli na zajednicu posvećenih, očišćenih, opranih od prvotne pokvarenosti, a ne na crkvu), to je štala robova. Izbor je jeziv, ali je uvijek konačno na nama.

Možda jedino preostaje da se naprije pomirimo sa samima sobom, a onda da svijet svedemo zaista na vlastitu razinu i nastanimo ga srodnim dušama. Možda su to paralelni procesi, a možda i isti, ali zacijelo je to jedino rješenje. Mene je Ivana Šojat Kuči uvjerila.

Ilustracija: Trionfo della morte, Palermo, oko 1446.