Arhiva oznaka: Ivan Zrinušić

Milan Zagorac: #milenijalci

Generacija hipersenzibliziranih hipsterskih empatičara

Nastaje li na rubu desetljeća nova književna generacija?

Skarlet_p, Ilija Aščić, Mirela Fuš, Dunja Matić, Luka Murina, Tea Marković, Nikola Leskovar, Alen Brlek, Ivana Pocrnić, Vladimir Papić, Iva Rogić, Antonia Padovan, Antonio Glažar, Robert Janeš, Ani Maduna, Daria Glavan Šćulac, Sandra Polić Živković, Goran Gluščić, Kristina Posilović, Tamara Crnko, Goran Srdarević, Sara Mrak, Ivan Zrinušić, Slaven Posavac, ima ih još…

Radove cijelog niza mlađih autora što na portalu Književnost uživo, što na drugim stranicama ili društvenim mrežama, bilo da se radi o prozi, poeziji ili esejistici (manje), pratim vrlo intenzivno nekoliko godina te mi se stoga mnogi motivi i tematski blokovi sve više počinju (za sada skicozno) ukazivati kao (zaista) novi generacijski diskurs koji možemo (barem radno) okrstiti “milenijalcima” (draže mi je nego Y): oni su rođeni najranije u prvoj polovici osamdesetih do devedesetih (tu negdje, imamo mali otklon zbog nepoklapanja kronološke dobi s generacijskom pripadnošću), bitne formativne godine su im kasne devedesete ili dvijetisućite, oni su dobro obrazovani, govore više jezika, vole životinje, štoviše, jako vole životinje, empatični su prema njima čak i nešto više nego prema ljudima kojih se prirodno klone, iako mahom humanisti i “ljevičari” (uopće, koje je danas polje toga pojma?), naravno, nisu glupi i znaju da svijet nije mjesto koje će neka dobro razrađena teorija iz salonske retorte zgodno srediti da više “ne bude ratova i nasilja, a da svi žive u slozi”; vidjeli su u svojih dvadeset-trideset ili čak i manje godina više svijeta nego naši roditelji zajedno na svim sindikalnim izletima, imaju (često) deficit iskustava bitnih za brzu zriobu (smrti, bolesti, društvene ili obiteljske traume više magnitude), društvene mreže putem aplikacija su im dom, a prorečena i prononsirana seksualna devijantnost dijametralno je izokrenuta, barem tako kažu neka istraživanja, u ugodnu zavaljenost pred vlastitim monitorom prijenosnog uređaja i uranjanje u pornografsku singedohu – kratko i jasno, draže im je biti sam, nego opterećen ionako već malformiranom popudbinom svake veze. Oni su u velikim pitanjima, onim “kamo”, “kako”, oni su pomalo nevini-jebeni kao dobra-zločesta Pip “Purity” iz Franzenovog (zaista predebelog) romana Čistoća, oni traže istovremeno svoje porijeklo i smisao, ali i svoje mjesto, šireći se deridinsko-delezovskim korjenčićima u mnoštvu različitih dimenzija, nastojeći se posaditi (uhvatiti) negdje u svijetu koji zaista počiva na brutalnom darvinizmu uz tek pokoje utočište ili balončić. Nježne biljčice koje više ne zadovoljava provincijalni ex Yu prostor niti pripadajuće pasatističke teme (naime, u njihovoj su kronologiji te teme prethostorija, njihovo je doba ono poslije 9/11 sa svim svojim novim-starim bremenitostima), naravno, uz svesrdno sudjelovanje u svim onim “occupy-wikileaks-anonymous-blokadafakulteta like” temama, a koje u fazi otriježnjenja (ono neminovno nastupa u trenutku kada se treba pobrinuti za vlastiti socioekonomski položaj) tako temeljito, neorealistički ostavljaju eho u njihovim prozama i poeziji.

Često je književnost milenijalaca situirana u urbanu stvarnost, s likovima zaglavljenima u egzistencijalnim datostima, ponekad je u žanru, ponajviše distopijskog, fantasyja ili SF-a, no uvijek s naglašenim potrebama i ograničenjima koje proizlaze iz osviještene “slijepe pjege” suvremenog čovjeka – kako nastaviti živjeti nakon što se prođe “kroz pakao” koji istovremeno čine i “drugi” i “ja” u svijetu koji je ili obezbožen ili je bog indiferentan, ili još gore, na razini maloga djeteta (možda neiskusan, možda malouman, možda jednostavno neprisutan?), u kojoj je obitelj porušena i odavno disfunkcionalna, u kojoj je došlo do stravične pojmovne zbrke (entropije) “muško”, “žensko”, “opresor”, “žrtva”, “totalitarizam”, “sloboda”, “(neo)liberalni kapitalizam”, “socijalizam”, “duhovnost”, “ateizam”, da ne nabrajam dalje, s posebnom fiksacijom na ljubav i seksualnost kao lajtmotive uz cijelu gamu perzefonsko-euridikinsko-elektrinskih, odnosno parsifalsko-orfejevsko-edipovskih motiva kao (vječno) neriješenih nodusa i neukroćenih slobodnih radikala ljudske psihe, što se manifestira kroz neprekidno odlaganje činjenja. Milenijalci uglavnom ne čine, oni, dakle, oklijevaju, ali se unaprijed ograđuju time što sebe stavljaju u poziciju nesposobnih za život, unatoč gotovo bizarnoj formalnoj preobrazovanosti (mnogi su već, kako se to sada kaže, magistri, mnogi su pred doktoratima, često u stranim zemljama, no uvijek bez “adekvatnog radnog iskustva”), otvorenosti novome i drugome i konkretnim radnim vještinama koje nadilaze potrebe društva zaglavljenog u zamrznutoj tranziciji. To svojevrsno manihejstvo ugrađeno je u sam život likova ili lirskih subjekata, kako nam drago, a koji često prelaze u cinizam i nihilizam, još gore, čak i u zdvajanje, posebno ako je riječ o intelektualcima koji se ne zadovoljavaju svakodnevicom, ali još manje nalaze utjehu u solipsizmu koji ih stalno i iznova ostavlja sve usamljenijima pred onim već spomenutim monitorima prijenosnih uređaja. Međutim, ono što je neosporno, ne prihvaćaju taj status quo tek tako, oni pružaju neku vrstu pasivnog otpora, njihova je književnost sva jedna “melankolija otpora” kojom nas pridobivaju u “asimetričnom” srazu.

To je plima nove generacije preplašenih pojedinaca koji posve suvereno vladaju psihološkim fenomenima (za razliku od svojih prethodnika koji su, objektivno, najdalje dogurali do kukanja “o sistemu koji ih je sjebo”, dok im je spoznaja prirode vlastitog bipolarnog poremećaja, što ponajprije znači bilance vlastitih slabosti i prednosti, ostala u sferi teorije urote koju, pak, istinski ne razumiju); milenijalci su, nadalje, vrlo individualnog duha, užasavaju se stare hijerarhijski utemeljene strukture (obitelj ne oduševljava jer već očito postoji ranije iskustvo njezine disfunkcionalnosti, dok posao, država i društvo u cjelini predstavljaju samo daljnje ekstenzije ovog prvotnog hendikepa). Njihova je književnost svojevrsni weltschmerz, romantizam, to jest poetička manifestacija onoga što hipersenzibilizrani pojedinac osjeća, ali je zbog nedostatnog pojmovnog aparata još uvijek nemoćan u konačnom izricanju pa stoga, naravno, ne pripada svijetu racionalnih pojmova te djeluje čak i rubno psihotično. Upravo tome onda služi književnost, bivajući ona Kafkina “sjekira za zaleđeno more u nama”. Filozofski, oni su, svjesno ili nesvjesno na fonu onoga što Franoçois Laruelle naziva filo-fikcijom, fikcijom koja zrači ne-filozofskim, što znači da zadire misaono proaktivno u beskrajno moderno more fenomena i to u svim dimenzijama, pa čak i onima koje su prethodnih generacija bile nedopuštene i proskribirane kao nazadne. Poetički mahom duguju Ingeborg Bachmann, Thomasu Bernhardu ili  W. G. Sebaldu (koje možda jesu, a možda i nisu čitali, ali duh obračuna s “mračnim” prethodnicima je sveprisutan), zatim Sylviji Plath (čija je “samoubojstvenost” stvorila misterij jednog “novoga ženstva”), jasno, svetom američkom trojstvu Pynchon-DeLillo-Vonnegut, a ponešto Houellebecqu (i njegovom globalnom pesimizmu i mizantropiji), a što, sve zajedno, u “pokušaju” obračuna s “roditeljskim” svijetom i njegovim grijesima objedinjuje poželjan, ali neostvarivi lik brutalne buntovnice s razlogom Lisbeth Salander ili još bolje, nešto posve ispražnjeno od staroga sadržaja, ova “Guy Fawkes maska”, koja postaje metafora otpora “ciničnih i pametnih” protiv “glupoga svijeta” (milenijalci mahom smatraju da je stari svijet jednostavno glup).

Iako bi se moglo prigovoriti da se radi, ako ne o “plaču”, onda barem o “gorkom cinizmu privilegirane generacije” (što rezultira crnim humorom), ne bi valjalo ovaj novi generacijski diskurs koji se oblikuje iz za sada još amorfne virtualne časopisne scene zanemariti kao nešto prolazno: upravo suprotno, oni su potvrda da se generacija “hipersenzibliziranih hipsterskih empatičara” pretvara u literarno ozbiljan i relevantan projekt koji će značiti istinski generacijski kvantni skok hrvatske književnosti iz jednog sustava u onaj novi, a da pritom i tematski i motivski uistinu korespondira s literarnim iskustvima kako svijeta tako i ranijih generacija, jasno ih nadograđujući (auto)dijegetskim nedostajućim puzzlama.

Možda je najbolje sve ovo sažela u razgovoru sa mnom jedna gore spomenuta autorica: “tužnjikavi smo jer smo na neki čudan razmaženi, odgajani kao centar svijeta iz svih mogućih registara, a onda nas stvarnost proguta drastičnije nego što je potrebno… čujem i ja taj “kme” u pisanju, trudim ga stisnuti da barem stilistički ne bude patetično, ali ipak uspije pobjeći…”

Književnost milenijalaca najavljuje duboko zalaženje “na kraj noći”, što bez ostatka navodi da je riječ o vrtloženju prema dimenzijama koje do sada uglavnom nismo imali prilike vidjeti. Kako se stvar nastavlja, vjerujem da će mnoge od ovih hipoteza konačno biti i potvrđene tijekom sljedećih nekoliko godina u jednom ili više romana koji će predstavljati u pravom smislu riječi “generacijski kod”.

Foto: www.pexels.com

Milan Zagorac: 300

naslovnica fejsPovodom 300 objavljenih tekstova na našoj stranici

Dragi naši čitatelji, pratitelji, prijatelji, u ove se dvije godine našega postojanja najprije na Facebooku, a kasnije u časopisu na našim stranicama te na ovome webu štošta dogodilo. No najvažnije je da je prostor književnosti dobio jedan novi akcent, jedan novi izraz, prostor koji odaje, ako ništa drugo, barem novi duh, iako se nikada nije nazivao pokretom. A taj je duh upravo ovo što se događa: brojni vi koji u svemu tome sudjelujete, koji sve ovo stvarate, koji ste sudionici jednog repozicioniranja književnosti, paradigme koja nije zadana ni vašom kronološkom dobi, navikama, osobnim okupacijama, već samo i isključivo djelom. Na kraju krajeva, nije Književnost uživo ta koja je stvorila od nekoga pisca, to ste upravo vi sami, vaš rad, trud, način pristupa i komunikacije s drugima, a naša je KU samo medij kroz koji se taj novi kreativni naboj nastoji reprezentirati.

U ove dvije godine mnogi su od vas, dragi naši, dogurali do prvih knjiga, mnogi su nakon godina šutnje opet našli neko svoje novo mjesto, treći su pak dobili prostor dodatnog boostanja i motivacije pa su svoja djela nadogradili dodatnim knjigama u osobnim bibliografijama. Neki samo lurkaju i čitaju, ali to je također vid kreativnosti, u svakome od naših čitatelja zacijelo leži jedan mali autor koji nastoji smoći hrabrosti prije prvoga skoka u hladno more.

Nema smisla da vas se sve nabraja, ima vas na stotine i oprostit ćete mi propuštene, to je zaista nenamjerno jer sva imena osobno znam, ali nisam siguran jesam li ih u mogućnosti odmah nabrojati: Alen Brabec, Alen Brlek, Andreja Malta, Andrija Crnković, Antonio Šiber, Biba Dunić, Blago Vukadin, Daniel RadočajDarko Cvijetić, Enver KrivacFlorian HajduIlija BarišićIrena Lukšić, Ivan Glišić, Ivan Zrinušić, Iva Rogić, Izet Medošević, Jelena ŠimunićMarko Galić, Melinda Kostelac, Miloš PetronijevićMirela Fuš, Miro Škugor, Mladen Blažević, Moris Mateljan, Olivera Olja Petrović, Robert Vrbnjak, Robert Bebek, Ružica GašperovSandra-Anina Klarić, Silvija Šesto, skarlet_pSmilja SavinTamara Čapelj, Vladimir Vuković, Zoran Krušvar, Zoran ŽmirićĐurđa Mihić-Čivić, Željko Funda, Neven Lukačević, Nataša Kovaljev Opatić, Dunja Matić, Tea Marković, Darko Balaš, Alen Kapidžić, Jurica Žitko Forempoher, Antonia Kralj, Slaven Jelenović, Enisa Angie Behaderović, Bea Balta, Beatrisa Stošić, Tomislav Cindrić, Julijana Plenča, Denis Kožljan, Maja Marchig, Peter Semolič, Sara Mrak, Grozdana Poljak, Vergilije Franizz, stotine i stotine vas koji svakodnevno sudjelujete na stranici, a koji ste i osobnim angažmanom i radom i djelovanjem zaslužili javni prostor. Sve vaše nagrade, knjige, sve vaše dramatizacije izvedene u kazalištima, sve vaše promocije, sve je to ujedno ponos nama, i vi, vas više stotina, upravo ste vi naša najveća pohvala i dokaz uspjeha.

Stoga, živjeli vi još 300 postova, za zimski broj časopisa obećajemo jedno, nazovimo to tako, antologijsko izdanje s izborom najvažnijih tekstova i to će biti naš novi korak. Do tada, čitamo se i vidimo na fejsu, na webu i po mogućnosti u stvarnosti, ako se za to ukaže prava prilika.

Ilustracija: naslovnica prvog broja časopisa Književnost uživo, objavljenog 12. srpnja 2013.

Interview: Ivan Zrinušić

Razgovarali smo sa osječkim pjesnikom Ivanom Zrinušićem, čestim gostom na Književnosti uživo o novoobjavljenoj knjizi Najbolje je da se ne javljaš, i o…svemu drugome pomalo.

Recite nam nešto o sebi – kada, kako, kojim povodom ste počeli pisati? Kako ste se razvijali?

‒ Ne sjećam se povoda. Zapravo, mislim da ga i nije bilo. Kao tinejdžer pjevao sam i pisao tekstove u hardcore punk bendu. Od raspada tog benda do prve knjige prošlo je desetak godina, premda su poezija i proza i u međuvremenu izlazile u periodici. Razvijao sam se sporo i još sam u razvoju.

Koliko ste knjiga objavili do sada i koje? Koliko se izričaj mijenjao tijekom vremena? Kako je došlo do suradnje sa Zdenkom Franjićem?

‒ Pet knjiga: Netko nešto ništa, Bilirubin, Vidiš kako je lijepo, Tri mrava i posljednja, izišla iz štampe prije koji dan, Najbolje je da se ne javljaš. Radi se o nezavisnim izdanjima koja se ne mogu kupiti u knjižarama, nego se naručuju izravno od izdavača ili od mene.

Zdenko Franjić pokretač je underground glazbene izdavačke kuće Slušaj najglasnije!, u sklopu koje, u ediciji Bratstvo duša, objavljuje i knjige. Poznajemo se od sredine devedesetih, a prije nekoliko godina na nekom koncertu dogovorili smo slaganje prve knjige. Rukopisi su ulazili u uži izbor na raznim ‘velikim’ natječajima, no uvijek je ostajalo na tome. Možda je tako i bolje. Kod Zdenka nema pretencioznosti i intelektualističkog natpišavanja. Radi se na danu riječ, a sâm autor praktički je i urednik knjige. Sve to pruža veliku slobodu, ali, kako se radi po principu ‘uradi sam’, zakinuti smo za snažniju distribuciju. No onaj kojeg zanima naći će.

Što se promjena u izričaju tiče, vjerujem da sam sada malo bliži onomu što zapravo želim reći. Nisam najponosniji na baš sve što je ukoričeno.

Pobliže o novoj knjizi: o čemu progovara, koji su bili motivi za pisanje?

‒ Motivi za pisanje uvijek su isti: olakšati malo samomu sebi, ako je moguće. A ako se usput podigne i mulj kakve barice literarnog svijeta, tim bolje. Moram reći da je za omot nove knjige zaslužna umjetnica Jelena Šimunić, na čemu joj velika hvala. Omoti svih ostalih knjiga djelo su fotografa Nikice Mihaljevića, na čemu mu velika hvala.

Kakvi su vam planovi za bližu budućnost?

‒ Pozvan sam na samostalno čitanje 12. 5. u Osijeku pa ga planiram i obaviti. Za kasnije stvarno ne znam. Bit će to promocija posljednje knjige, ali i ranije objavljenih knjiga.

Slavonska rock scena dio je i vaše životne priče. Koliko je rock/punk/indie estetika utjecala na vaše pisanje? Glazba i glazbena supkultura na vas kao osobu?

‒ U dječačkoj dobi u punku sam, između ostalog, bio pronašao utočište od neiskrenosti i prenemaganja. U razdoblju 1991. ‒ 1992. g. bili smo primorani brzo odrasti, a poslije toga naprosto nismo imali želudac za glazbu s top-lista i život s naslovnica šarenih časopisa. Inače, nemam ništa protiv ljepote, ali pretjerano ulaštena vanjština obično ukazuje na sasvim prosječnu nutrinu. Da se ne shvatimo krivo, punk prije svega doživljavam kao stav, kao individualizam. Druga je stvar to u što se on u posljednjih 20 godina pretvorio. Ne bavim se uobičajenim pankerskim temama, ako tako nešto uopće postoji.

Kakva je, po vašem mišljenju, književna scena u Osijeku? U Hrvatskoj općenito? Što smatrate dobrim, gdje joj vidite zamjerke?

‒ Ne pratim pretjerano aktualnu književnu scenu, niti me ona pretjerano zanima, pa bi možda bilo bolje takve ocjene ostaviti književnicima. Što se Osijeka tiče, istaknuo bih sjajnu književnu kritiku i esejistiku Darija Grgića, no bojim se da on on ne pripada nikakvoj sceni.

Koji su vam književni uzori, preporučujete li koga?

‒ Nemam uzora, ali smatram da se isplati pročitati Lovecrafta, Célinea, Hamsuna, S. Andersona, Hellera, Houellebecqa, D. Cvitana, Marunu, Rajkija, Karakaša, Valjarevića, Bektaša… Nije da ih nema.

Da li vaše pjesme nose političku poruku?

‒ Ljudi se u literaturi znaju skrivati godinama, desetljećima, no u politici u pravilu vrlo brzo pokažu svoju skatofašku suštinu. Da se mogu domisliti političke poruke koja bi mi se činila smislenom, možda bi u pjesmama bilo i toga.

Čemu ste skloniji, poeziji ili prozi i zašto?

Ispada da sam skloniji poeziji, ali zapravo se radi isključivo o lijenosti. Dobar dio pjesama, uz manje preinake i pokoju dopunu, prošao bi kao kakav kraći prozni oblik. No polako se nakupljaju i kratke priče pa možda i one jednom budu objavljene kao knjiga.

Razgovarao: Moris Mateljan

Promocija nove Zrinušićeve knjige je osječkom Cadillacu, 12. 5. 2014. u  21 h.

Ivan Zrinušić: Sjećamo se krvi

***

Dani su proklizali kao noći
sjećamo se prozirnog mirisa spaljenog mesa
u vremenu šutnje, u vremenu molitve
sjećamo se krvi
i kad volimo, volimo srcem umjesto glavom.
Malo je tu manevarskog prostora, premalo za PUSČPSN
pogled reže raspupale armirane krajobraze
tražeći razlog da se zaustavi
a tijelo dahće kao pas, treba mu hrane i odmora.
Lokve ugibaju na suncu, čeka nas još jedna zima.

Fotografija: kumarnm @ morgueFile free photos

Ivan Zrinušić: Pjesma koja ima smisla

Tražeći neke potvrde na polici
dohvatio sam knjigu pokojna hrvatskog emigranta
i u njoj našao datum
otisak njezina ruža za usne
i broj 1
kojim je trebao biti označen početak iznimna
možda čak dosmrtna niza
ljubavnici si znaju darivati takve stvari
valjda vjerujući u njihovu dokaznu moć
i priznajem
zaboljelo me
oštro pa gmizavo tupo
kao ziherica kroz meso
kao ruptura ligamenta
naposljetku, i ja imam srce
ma što lijevi ili desni Božji sin mislio o tome
i otvorivši je na 128. stranicu
na Studiju o strukturalizmu
pomislio sam
sjajno posložene riječi
ovako bi trebala izgledati poezija
pa je gotovo savršenim desnim volejom
zabio u zid
na što je ni kriva ni dužna
tako pokorno jauknula
da umalo osjetih
i žalost.

 

Fotografija: potbelly11 @ morgueFile free photos

Ivan Zrinušić: Lakši putevi

Povremeni pokušaji, male propasti i male izdaje,
sva ta stvorenja koja su prije mene hodala Europskom avenijom,
bivšim Bulevarom JNA,
i muka koju moram proživjeti da stignem do tamo.

Tamnokos muškarac nosi dijete na ramenima
gmižući prema svemogućem ulazu u zgradu,
upitam vodokotlić za mišljenje o ljudskim pravima
pa nagnem travaricu i pristavim kavu.

Birati lakše putove, svi se ionako pokažu teškim,
postojanje nas jede, a mi jedemo svinje ‒
premda je usredotočena svijest vjerojatno moguća.

Dani se ponavljaju, kao glupavi izgovori,
neki od njih budu dobri,
tada usrdno grlim prostor oko sebe.

Fotografija: Alvinmann @ morgueFile free ohotos

Ivan Zrinušić: Jel trebam šta, jesam dobro i jel kao jebem redovno

E, al jebote, sretnem ti ja bivšeg zapovjednika od starog.
I ono, bio je neki dan na groblju, jel trebam šta,
jesam dobro i jel kao jebem redovno, disimali, kužimo se.
Ja mu reko, Gorane, spremi te oči u glavu, šta ti je,
ne trebam ništa, super sam, jebem kad stignem. I onda mi
ladno oće utrpat neku siću, kao da mi se nađe. Daj molim
te. Razumiješ. I kaže mogli bi pojest nešto. Ajd, ošli na miješano
meso. E, i onda ti ja naručio i ošo u vece, nazvo Popa.

Reko, nazovi me za deset minuta i on me nazvo i ja reko, jebiga
Gorane, zovu me, moro bi krenit pa se vidimo! Jel može, frajeru?
Napravio jebote facu, ko da će rigat, a ja ošo dalje rješavat. E, al
pazi, kaže on kao, jel te neko dira, samo reci, pazi ti, on MENI
kaže jel me neko dira. Koji kralj, a? Pa brate, di ti živiš. I jebiga.
I ono da ću otić, a on pita oću uzet bar cigaru. On ti ih ladno
puni sam. Reko mu ono, Gorane jebote, jel piješ ti te lijekove, a?
I izađem ti ja van i sretnem, e, čekaj brate, zvoni mi telefon.

Iz „Tri mrava“, Slušaj najglasnije!/Bratstvo duša, 2013

Foto: Maja Mishaze