Arhiva oznaka: Iva Pejković

Iva Pejković: #tridesete

Dijete u meni – to sam samo Ja.

U oblacima vidim
piramide, krokodile i nargile.

Trošim dane – svakodnevno!

Putujem po trgovačkim centrima.

Pjevam iznad gulaša
I ne štedim na soli i ulju.

Plutam po nedovršenostima,
Skiciram po računima i uplatnicama.

Razbacujem se po knjižnicama.

Nestajem sa svatova.

Pronalazim se u rujnu, listopadu i pomalo prosincu.

Vraćam se dobrim filmovima.

Gledam svoj odraz u lokvama, a grize me savjest nad napuštenim romanom.

Vjerujem u slučajne namjernosti.

Veseli me snaga kojom se valovi tuku s obalom i način na koji pauk plete mrežu.

Zavidim

Sirenama, pticama i buri.

Nosim tetovaže na organima.

Odričem se šećera.

Uspavljuju me informativno političke talk show emisije.

Nasmiješim se

Vozačima, blagajnicama, barkajolima.

Talentirana sam za

Introspekciju, psihoanalizu i erekciju.

Zaljubljena sam u kolotečinu.

Ponekad – počastim se izlaskom iz vlastite sigurne kuće.

Staricama pomažem s vrećicama;
Izbjegavam mlade majke i zadimljene prostorije.

Ne posjedujem niti jednu živu biljku.

Skupljam šiške za tegle
Skupljam snove u staklenke
Zaledim punu vrećicu ideja
Da im ne prođe rok!

Foto: www.pexels.com

Iva Pejković: #Mediteranska

Imam fetiš na devastirane kasarne. Napuštene recepcije i sale. Propala apartmanska naselja i hotele zarasle u draču i murve.

Terase bez ograde koje se svaki tren mogu srušiti u mračno prizemlje puno plastike, dronjaka, konzervi, popucanog stakla, novina, pa i knjiga (netko je ovdje čitao!)

Moje društvo postane bojler iz kojeg vire žice, plava, crvena, crna krv – jedinstveni miris starog željeza, bršljana i pepela i onog grma što rađa pupoljke kao svadbene konfete na čiji sam bijeli miris alergična.

Imam neodoljiv poriv da boravim tamo gdje su nekada bile vojne menze i među ispisanim zidovima UBIJ SRBINA na kojima više nema ni jedne jedine cijele pločice.

Zidovi kao stare desni, bez ukrasa – bez zubiju.

Krećem se među hladnim zidovima koji su teško ranjeni vremenom.
Ti zidovi…ah – ni mahovina na njima ne raste!
Napušteni, ponekad dotaknuti nečijom rukom u kojoj kola krv uličnog pjesnika.
Ovdje možeš samoću lizati sa poda.
Imam potrebu hodati hodnicima u kojima se može snimati scena za horror film i penjati se sumnjivo sigurnim stepeništem do krova – jer tamo je najbolji pogled na svijet koji je odbacio ovu hrpetinu betona i samo čeka nekog ministra da to definira – jer takve su hrpetine sve iste, kad jedna država umre druga se rađa pa je dobije u nasljedstvo, grozno ružno i nevoljeno dijete.

Imam poriv provjeriti kako izgleda unutrašnjost pogona ugašenih tvornica.
Slušati cvrčke, cijevi i prašinu.
Ovdje možeš lizati beznađe sa poda.
Neobično me privlače objekti u kojima više nitko ne živi, osim neke smokve koja je narasla iz prizemlja, pa je u nekadašnjoj spavaćoj sobi raširila krila, teških, bolnih plodova koji samo čekaju da se rasprsnu u svojoj mliječnoj strasti.
A u podrumu spava leglo mladih zmija.

Sve te nastambe prkose godišnjim dobima.
Ispod njih čuješ samo neku djecu koja idu u školu ili se iz nje vraćaju… a među djecom kruže priče.
DROGERAŠI

Iva Pejković: Ivin recept za poeziju nediljom

Uzme se gulilica, pa se oprezno i nježno ukloni kora, pod njom su slova, trebaju vam slova, svježa i raznolika, plod je najbolji kada u sebi krije mnoštvo samoglasnika. Treba vam dosta samoglasnika.
Suglasnike pohranite sa strane, najbolje u keramičkoj zdjelici, neka ostanu na hrpi za kasnije, trebat će vam kasnije.
Tvrdu, tvrdoglavu misao omekšajte u malo tople, slane vode. Najbolje je poslužiti se krupnom morskom soli.
Takve misli valja pripremiti za upotrebu, svaka domaćica ima svoju varijantu – neke natapaju više od dva sata.

Rođeni ste osamdesetčetvrte?

Čestitam, vama neće trebati puno, lako bubrite u autodestruktivni oblik.

Ako posjedujete neki od začina poput trulih ljubavnika, gorkih prekida, talijanskih korijena, majčinu dušicu ili pak samozavaravanje u granulama, dodajte odmah.

Pomješajte besram u prahu s malo tople, razmrvljene nade u promjenu.

Neka vam prsti pobijele od pritiska.

Ovo je najteži dio, nemojte odustati kada vam se učini da se smjesa ne spaja u finoću koju želite postići.

Nema ništa loše u malo mazohizma.

Kada ste obavili i taj dio, možete polako miješati na pari.
Miješajte dok ne dobijete željenu teksturu.

Ostavite da odleži najmanje 24 sata prije objave na Fejsu.

Slijedi konzumacija.

Obavezno pohranite.

Foto: www.pixabay.com

Iva Pejković: Plima

Zašto si takva?
Zašto hodaš krivom stranom ulice?
Zapisano je. Ne možeš se promijeniti. Pokušala si, jednom davno, dok si još vjerovala da postoje vilenjaci. Sada čvrsto stojiš na obali. Odustala si od osvajanja Novog svijeta.
Tvoje su ruke slomljene. Mašta te vodi tamo gdje priče imaju krila. Riječi su vrckave, neuhvatljive i lude. Upleću se u kosu. Ulaze ti u uši. Slatke su na usnama. Blistaju kroz oči, ljubičasta jezera pod čijom se površinom igraju sjene.
Mjesec pleše nad gradom. Ti nisi lutalica. Ostavila si srce u pješčaniku. Tamo je bilo toplo, pjevalo se i gradilo kule. Kada su tamni oblaci zauzeli nebo, spustila se kiša. Zidine su pale. Tvoji su snovi odlepršali daleko, daleko, pokušala si poći za njima. Nestali su, ostavljajući samo tragove, kao kada valovi nanesu morske alge na obalu. U crnom vijencu algi potražila si medaljon, ali u rukama su se našle samo zamršene niti. Pokušala si ih se riješiti, postati tako obična žena. Uzalud. Pogledaj se.
Zašto si dopustila da te zavede Mjesec?
Tišina nad gradom. Gusta poput smole, obavija te nemirom. Otkucaji sata rastvaraju ti žile. Omotana samoćom, preispituješ vrijeme iza sebe. Guliš lak s nokta na palcu. Odrazu u zrcalu obećala si mnogo toga. Lagala si. Vrlo dobro znaš da iza svake tvoje noći dolazi dan, nova epizoda. Našminkaj se, uredi. Budi.
Kad bi barem izašla iz tijela da vidiš svoju oseku. Lice ti nalikuje magli. Skrivaš se iza šalice kave, raspituješ se o drugima, upijaš mirise života koji se odvijaju kraj tebe. Pitaju te što se događa s tobom, ali ne silaze s trona. Njihovo zanimanje samo je dio manifestacije. Čvrsto stežu žezlo, popravljaju krunu na glavi, odsutno proučavaju pramenove koji ti padaju u oči. Kao da je njima stalo… Ipak, ne možeš prestati. Ispravljaš leđa. Popravljaš kosu. Potreban ti je poziv, želiš biti viđena u društvu. Potrebna ti je spoznaja da si ispunila jedno prazno poslijepodne, da si bila dvorjanin u Kraljevstvu Normalnih.
A onda se diže plima.
Nepopravljiva si dok mahnito pišeš, utrkujući se sa svojim sjenama.
Tvoje su priče bunari iz kojih zaudara stvarnost.
I dok se stapaš sa tišinom, sigurna si u svoju snagu. Zastaješ, kako bi bacila pogled na Mjesec. Čini ti se da se njegove usnice izvijaju u cerek. Rado se prepuštaš njegovoj sonati, on te uvjerava da je moguće baš sve što zamisliš i sakriješ u riječi. Možeš nauditi, možeš zagrliti. Riječima možeš zaustaviti vrijeme, možeš ga ostaviti da se suši na vjetru.
Gledaš u ta svoja nastojanja i nije ti žao. Priče su mrvice kruha koje ostavljaš za sobom. I zato budi oprezna. Jer ako pogledaš malo bolje, vidjeti ćeš. Slijedi te jato vrana.

Fotografija: morgueFile free photos