Arhiva oznaka: Ilija Aščić

Ilija Aščić: Gladovanje

Kad sam bio izbjeglica pojeo sam oko 2.000 ribljih konzervi, dakle više nego što bi ih prosječni čovjek pojeo u pet života. Problem s tim konzervama je sljedeći: odvratne su! A ako ih tri godine jedeš baš svaki dan, želudac ti se okrene već od same pomisli na njih. Bilo ih je posvuda, tih šugavih konzervi, dolazile su u tonama sa svakom humanitarnom pomoći. Ljudi su ih davali mačkama i psima, ali ni oni ih više nisu htjeli jesti pa su ih na kraju bacali u smeće. Osim konzervi redovito smo dobivali brašno, krumpir, mlijeko u prahu u konzervama od 5 kila i slično, uglavnom stvari koje su jedva jestive.

Mi smo bili izbjeglice, što je niži status i od prognanika, pa je do nas dolazilo baš najgore smeće od hrane. Sve je bilo odvratno, često s davno isteklim rokom trajanja i držalo te tek korak od smrti od gladi. Ako si imao nešto love, mogao si sam kupiti hranu u trgovini i skuhati normalan ručak. Ali love nije bilo. Rat je trajao već tri godine i svi koji su imali bilo kakve rezerve davno su ih potrošili. A ušljivi humanitarci slali su iznošene stare krpe, raspadnute cipele, paste za zube s isteklim rokom trajanja, sapune od kojih bi dobio osip kože i – konzerve. Tone konzervi najlošije vijetnamske tunjevine!

Tek je par talijanskih katoličkih organizacija donosilo lovu. Ti bi talijanski humanitarci došli s koferom punim starih lira, od uprave izbjegličkog naselja uzeli bi popis izbjeglica (jer nisu vjerovali lopinama u upravi, valjda zato što su znali da većinu humanitarne pomoći uprava pokrade), zatim bi pozivali ljude i sami dijelili lovu. Svatko bi dobio po 50.000 lira. Možda su svi drugi zaboravili njihov plemeniti čin, ali ja nisam. Bog ih poživio 100 godina, te dobre stare katoličke Talijane! Kad umru, ako ima boga, njihove će duše pravo u raj.

Ali to je bila prava rijetkost. Većina humanitaraca bili su obični pozeri i smrdljivi europski ološ koji je dolazio iz pukog egzibicionizma i glumatao da širi dobrotu i ljubav, naslikavao se kako dijeli pomoć izbjeglicama, a onda se po svojim zemljama hvalio time. Nijemci su nam pak slali samo konzerve. Škrte protestantske pizde!

Živio sam u malom sobičku u bungalovu sa starom i sestrom i bili smo među najvećom sirotinjom u tom izbjegličkom naselju. Nismo imali čak ni bojler pa sam se tuširao jednom mjesečno kod  frenda. Smrdio sam, strašno sam smrdio! Bio sam odrpan i prljav, a bilo je dana kad nisam jeo baš ništa. Silio sam se da jedem tu odvratnu hranu,  ali tijelo se bunilo protiv toga, i ako bih ipak pojeo nešto, vrlo brzo bih povratio, što je rezultiralo time da sam pao na samo 50 kila. Danas imam skoro 100 kila i ne znam kako sam uopće ostao živ, ali eto, ostao sam.

„Sutra idem kod psihologa“, obznanila je stara jednom kad nam je voda došla do grla. „Možda dobijemo kakvu pomoć.“

Štos s tim psihologom bio je ovaj. Kad bi ti voda došla do grla, otišao si psihologu i nalagao mu svašta, da proživljavaš strašne traume, da si bio u srpskom logoru (iako nisi), da ćeš se objesit ako se nešto ne riješi, a on bi se onda, da bi opravdao svoje postojanje, možda složio s tim da se pokrene procedura da ti se odobri jednokratna novčana pomoć. Ta je pomoć bila mizerna, ali bolje išta nego ništa. Nitko nije išao psihologu zbog psihologije. Psiholog je za izbjeglice naprosto bio netko iz „uprave“ kome je trebalo prodati priču. A ta je priča morala biti gadna, nesretna i tužna, tako da i sam kamen proplače od nje. Te birokratske pizde koje su imale posao i plaću nisu olako dijelile državnu pomoć. Obična izbjeglička sudbina nikog nije zanimala. Takvih je bilo na tisuće i sve su bile iste. Zato su svi koji su išli psihologu lagali i izmišljali priče, kakvih bi se postidio i najbolji holivudski scenarist.

Psihologa je, ukratko, trebalo prevariti.

„Hoću da budeš pristojan kad dođu!“ naglasila je stara.

Meni je bila muka od svega. Imao sam 14 godina i nisam želio imati posla s psihologom. Znao sam što to znači. Gledao sam filmove i znao sam da psiholog želi da mu otvoriš dušu, želi da skineš gaće pred njim i da sva tvoja sramota iziđe na vidjelo i da on onda štapićem prčka po tome i da tu i tamo malo pametuje kako trebaš ovo ili ono, iako mu se jebe za tebe i tvoj bijedni život.

Nisam ništa odgovorio staroj, samo sam izišao van na ulicu.

Moj frend Marko i ja provodili smo dane na igralištu, gdje smo igrali košarku. Bila je to jedina zabava jer je bila besplatna. Imali smo staru ofucanu loptu pa bi točno u podne, kad je ostali narod plandovao u hladovini, izlazili van i igrali košarku na igralištu usred naselja.

Ponekad nam se znao pridružiti i moj frend Ivica. On je bio par godina stariji od nas, ali pao je nekoliko razreda i na kraju odustao od škole. Ivica je imao trik: otišao bi u grad i zaustavio nekog mlađeg klinca na ulici, a zatim bi ga protresao. „Daj lovu!“ rekao bi, a pogled mu je govorio da će ga zgaziti ako ne da. Ako klinac ne bi dao, Ivica bi ga tresnuo šakom i oteo mu sve što je imao. A zatim bi nas pozvao na cugu. Kakav frajer! Bio je uhićen nekoliko puta, ali svaki put su ga pustili jer je glumio da je retardiran.

Tjedan dana nakon što je stara obznanila da ide kod psihologa, Marko, Ivica i ja vraćali smo se iz grada, gdje smo zujali bez veze, kad nas je na ulici dočekala hrpa lokalnih dripaca. Bili su to dečki stariji od nas, bilo ih je desetak i naprosto su nas zaskočili i počeli mlatiti. Mlatili su nas šakama i nogama, nisu birali. Lokalci su mrzili izbjeglice i krivili ih za sve: od nedolaska turista za vrijeme rata do toga što je nekog cura ostavila. Ali taj put smo dobili batine jer je Ivica oteo 10 kuna od nekog klinca, koji se potužio bratu, a ovaj je skupio svoju družinu i napao svu trojicu skupa. Pokrio sam glavu rukama, ali udarci su svejedno pljuštali po glavi i po leđima. Neki me tip raspalio nogom u glavu tako da mi je zazvonilo u ušima. Nekako sam se provukao između njih i pobjegao, ostavivši Ivicu i Marka na bojnom polju, gdje su ih ovi pošteno izmlatili.

Kad sam došao u sobu, zatekao sam staru, sestru i – čak troje psihologa. Bili su to frajer i dvije ženske, svi mlađi od 30. Sjedili su na kauču u tom našem  brlogu, pili kavu i postavljali pitanja na koja je stara skrušeno odgovarala. Baš su našli kad će doći!

„Eto vidite kako je meni!“ zakukala je stara kad me je ugledala krvave glave. „Opet se tukao!“

Tjedan dana ranije doista sam se potukao. Ja i Marko smo razbili jednog klinca koji nam je namjerno probušio loptu pa smo se morali gadno namučiti da je zakrpamo.

„Što je mene bog ovako kaznio!“ kukala je stara i odmahivala glavom.

Otišao sam u WC i oprao se. Lice mi je nateklo od udaraca. Osjećao sam i da mi se jedan zub klima u ustima. Kad sam isprao krv s lica i iz usta, vratio sam se u sobu.

Znao sam da je to s psihologom promašena stvar. Trebalo je biti maher i prodati im priču. Bilo je ljudi koji su znali posao. Jedna naša susjeda je glumila da je pala u nesvijest od šoka, prisjećajući se tragičnih događaja u ratu. Lagala je da joj je dijete zaklano u ratu pa su zvali hitnu i reanimirali je. Bila je to odvratna travestija, ali očito uspješna. Ali moja stara nije znala glumatati, prenemagati se i lagati kao druge žene, nije to imala u sebi, odmah bi počela kukati o neimaštini i plakati. Pričala je kako joj je prvi muž bio propalica i pijanac, a ni drugi nije bio bolji, pa rat, pa bijeda, pa djeca koja je ne slušaju, a ona jadna mora sve…

Bilo je to čisto poniženje, gadljivo za gledati. Što je ona više kukala obuzimao me je veći bijes. To je najgore u siromaštvu. Poniženje! Ono je gore od gladovanja. Neprestano hodaš svijetom ponižen, ne postojiš kao pristojno ljudsko biće, ti si samo netko tko nema para i s kim nitko tko ima para ne želi imati posla. Da sam znao kad će ti ljudi doći, ne bi me ni zatekli tu, makar morao spavati pod drvetom. Ovako sam morao biti pristojan i strpljivo čekati da odu. Osjećao sam jezivu nelagodu jer sam znao da i ja dolazim na red. Nisam znao što da radim.

Slušajući staru psiholozi su pomno vodili bilješke. Postavljali su pitanja i potpitanja, a stara je odgovarala na njih. Kad je završila s kuknjavom, okrenuli su se prema meni i počeli postavljati pitanja. Počelo je seciranje moje ličnosti. Trebalo je nekako naplatiti tih šugavih 200 kuna koje ćemo dobiti. Pitali su me kako mi je u školi, imam li prijatelje, s kim se družim, što me najviše muči itd. Htjeli su znati što je u meni. Odgovarao sam kratko, odsječno i mrzovoljno. Nisam poticao razgovor.

„Brineš li se za svoju mamu?“ upitala je pametna psihologinja, da malo potakne razgovor. „Njoj je jako teško!“

Osjetio sam kako me obuzima neko čudno gađenje kad je to upitala.

„Ne!“ odgovorio sam zgađeno. Mora da mi se gađenje očitovalo na licu jer su zapanjeno gledali u mene kao da sam poremećen.

„Zar se ne brineš za svoju mamu i za svoju malu sestricu? Zar ne voliš svoju malu sestricu?“

„Ne!“ odgovorio sam opet.

„Ne voli on nikog!“ frknula je stara ogorčeno.  „Ne sluša nikog, samo se tuče. Šta ću s njim?“

Ovi su samo bez riječi gledali u mene. Odjednom više nisam mogao podnijeti sve to. Ustao sam i izišao iz sobe. Otišao sam van na ulicu i samo hodao cestom, bez nekog cilja. Hodao sam ulicama i smišljao što da učinim i kako da pobjegnem odatle. Bilo mi je dosta siromaštva i svih tih ljudi. Uzet ću ruksak, potrpati u njega svoje smrdljivo prnje i odlazim odavde zauvijek, bilo kamo. Otići ću u jebenu Ameriku! Nikad me više nećete vidjeti. Nikad me nećete naći!

Kad sam se vratio, psiholozi su bili otišli, a stara je bila crvena od bijesa. Bila je toliko bijesna da danima nije željela razgovarati sa mnom. Nije htjela čak ni kuhati, pa sam svaki dan opet otvarao riblje konzerve i jeo jednu po jednu…

Nekoliko dana kasnije morao sam otići u bolnicu kod zubara i izvaditi zub koji se rasklimao od onog udarca nogom. Doduše, bio je pokvaren i nije ga bilo šteta. Još uvijek imam rupu gdje je bio taj zub, ako ne vjerujete, dođite da vam pokažem. Kurvin sin mi ga je izvadio bez ikakve anestezije. Nisam imao zdravstvenu iskaznicu već izbjeglički karton pa nije želio trošiti dragocjeni anestetik na mene. Ušljivi stari sadist! Rana u ustima mi se upalila i nekoliko dana nisam mogao ni govoriti od bolova, samo sam mumljao kao kakva životinja.

Foto: Wikipedia

Ilija Aščić: Noć u čistilištu

Bilo je to u klaonici pilića gdje sam radio noćne smjene kao pomoćno osoblje. Kako i zašto sam dospio tamo, duga je priča. Došao bih tamo u 9 navečer, nakon sat vremena vožnje tramvajem, i prvo bih se javio noćnom portiru, a taj bi stari debeli prdež svake večeri zatražio da mu dam osobnu iskaznicu, a zatim bi pet minuta unosio moje podatke u knjigu posjetitelja.
„Takav je propis“, objasnio mi je, gledajući me preko pepeljarki kao da sam obično govno, kad sam mu jednom rekao da je već pet puta upisao te iste podatke u knjigu. „Samo stalno zaposleni mogu proći bez upisivanja.“
Ušljivi stari drkadžija! On je na društvenoj ljestvici bio nitko i ništa, ponizno je lizao kitu svakom beznačajnom šefiću, ali ja sam bio još niže pa mi je to morao dati do znanja. Ja sam tu samo privremeno, danas jesam, sutra nisam, a on je tu stalni portir već deset godina i može me gledati s visoka. Tako je to svagdje među radničkom klasom.
Drkaroš je zabilježio podatke u knjigu posjeta, a zatim mi je vratio osobnu i otvorio vrata klaonice.
„Jednom kad vas prime za stalno, dobit ćete svoju karticu pa vas neću upisivati svake večeri“, dodao je strogo.
Jedi govna, pomislih. Radije ću si vezati konopac oko vrata nego na ovom mjestu postati „stalni“ poput tebe. Tada sam još uvijek mislio da san o bijegu nije potrošen, da ću naći neki način da se iskopam iz toga. Ali svi tako misle. Nitko ne misli da će cijeli život šljakati usran, bijedno plaćen posao. Jer ako se pomiriš s tim da si portir ili perač klaonice, onda si gotov.
Otišao bih u klaonicu, obukao gumeno odijelo, navukao visoke gumene čizme i do 6 ujutro prao klaonicu. Inače preferiram noćne smjene, jer u njima obično nema šefova i drugih psihopata, pa ti od svih neugodnosti posla preostaje jedino rad sam. A raditi u klaonici pilića već je dovoljno gadan posao. Možete li zamisliti svu tu krv i sav taj otpad koji preostane kad se odvoji sve iskoristivo meso poklanih životinja? Tone i tone životinjskog otpada! Sve je to trebalo počistiti, oprati mašine itd. I sav taj smrad, sav taj užasni smrad životinjskih dijelova koji udišeš svakim udahom i koji ti se uvuče u sve pore u tijelu i nikad ga se ne možeš riješiti! Raditi takav posao je neka vrsta smrti, dapače, još gore, to je neprestano umiranje, ni život ni smrt, čistilište umornih, iscrpljenih duša koje čekaju izbavljenje, a ono ne dolazi. Jer kad u 9 navečer uđeš kroz vrata klaonice, kao da sam ideš na klanje, kao da ulaziš u Danteov svijet nakaza i najgadnijih pričina, i u tom trenutku sve ostalo izvan tog mjesta prestaje postojati, a čak i kad ujutro napokon iziđeš van, sve to ide s tobom. Zato se na takvim poslovima i zapošljava sva ona radna snaga koja tržištu nudi samo svoje vrijeme i mišiće i koja nije skužila kako stvari stoje – dakle, najneobrazovaniji ljudi na tržištu ili oni koje je sreća napustila. Tu uglavnom nema ni žena, samo istrošeni sredovječni muškarci koji pristaju na sve samo da ne bi postali beskućnici. Oni lukaviji, s instinktom lisice ili bilo kakvim obiteljskim zaleđem, već su se davno uvalili negdje drugdje, postali su profe u srednjim školama ili uhljebi u bezbrojnim državnim uredima sa sigurnom plaćicom ili su neki vrag u NGO-ima, pa s tih pozicija moraliziraju i pravednički dijele lekcije o primitivcima koji ih okružuju.

Uglavnom, eto me u klaonici pilića. Bio sam pijan svake večeri jer sam samo tako mogao raditi taj užasni posao. Prvi tjedan radio sam sam i to je bilo podnošljivo. Taman bih do jutra obavio sve zadatke, a onda se presvukao i otišao u birtiju preko puta na prvu jutarnju kavu. Ali već drugog tjedna u noćnoj se smjeni pojavio još jedan frajer. Iskočio je preda me dok sam oblačio odijelo, kao da se stvorio kakvom magijom. To je još jedan problem s tim glupim šljakama – imaš kolege, i to uglavnom primitivce koji su ti u stanju i najlakši posao učiniti nemogućim. Ima tu svakakvih podlaca i kenjala, ali najgori su oni koji ne zatvaraju usta. A ja doista ne želim čuti ništa što govore ti dosadni sredovječni ljudi koje je život zgazio. Ne želim ih bolje upoznati, ne želim postati njihov kolega s posla ili prijatelj, ali ni neprijatelj, ne želim ići s njima na pivo poslije radnog vremena, ne želim biti pozvan na roštilj kod njih doma subotom popodne, ne želim slušati o njihovoj djeci i vrtićima, ne želim slušati gdje su bili na ljetovanju, ne želim komentirati nogometne utakmice s njima, ne želim se skupa s njima zgražati nad lopovskim političarima. Ti će te dripci daviti svojim spikama i moralizirati do besvijesti, a drugi dan će te mirno pustiti da krepaš od gladi, jer to nije njihova stvar. Tako je to. Ljudi koji me poznaju misle da sam mrzovoljni mračnjak i negativac i da ljudi nisu tako užasni kako mislim. Ponekad mi predbace: „Ti ne voliš ljude!“, kao da su time utvrdili neki neoprostivi grijeh moje duše. Pa eto, ne volim. Za mene je prosječno ljudsko biće užas i ne želim ga blizu sebe. Možda će netko drugi u njemu vidjeti dubinu ili neku skrivenu ljepotu, ali ja je ne vidim. 95 posto odraslih ljudi su svi nalik jedni na druge, to su živi mrtvaci, nema u njima nikakve iskre, tek skučenost njihove male usahle duše i sitni podli trikovi koje izvode tebi iza leđa, a ta bolest je zarazna i lako može preći i na tebe, a onda si i ti gotov. Na takvim poslovima možeš izdržati dulje od tjedan dana samo ako si ljut na sve i ako ne dopustiš da te pobijede na neki od svojih načina, što znači da moraš biti lud, drzak i spreman potući se s bilo kim zbog sitnice, a isto tako i okrenuti se i otići u ključnom trenutku. Možda smo u životu samo čudaci, ali pred licem smrti smijemo reći istinu.

Dok smo u radničkoj prostoriji navlačili gumena odijela, taj frajer je stao ispred mene, kažiprst desne ruke uperio u mene i pogledao me kao da želi reći nešto veoma značajno i upitao:
„E, a odakle si ti?“
Pitanje „odakle si“ smatram jednako nepristojnim kao da me pitaš koliko love imam u džepu i koliki mi je kurac. Nije da skrivam neku mračnu tajnu – ali odjebi! S obzirom da cijeli život nastojim pobjeći od veza krvi i zemlje, obitelji i domovine, nisam rodijački tip čovjeka i ne zanima me u kojem si selu ispuzao iz ženske rupe. Ali ako na takvom mjestu glumiš pametnjakovića i inatiš se, držeći da si iznad njih, obično brzo najebeš, jer ti izbuše gume na autu, ubace ti crknutog štakora u džep jakne ili već na neki od načina. Zato ljudima kažeš iz koje si selendre došao pa neka s tim podatkom rade što god ih veseli. Rekao sam mu odakle sam – iz Bosne, iz selendre u planinama kojoj su i bog i vrag davno rekli laku noć i za koju nitko nigdje nije čuo. Mislio sam da će tu priča stati. Ali kad sam mu rekao ime sela, on radosno kliknu:
„Znao sam! Po imenu!“
Kako se pokazalo, bio je iz susjednog sela. Što će reći da smo zemljaci, da imamo tajni kod, on i ja, da imamo zajednički jezik koji nas veže i obvezuje i upućuje jednog na drugog. Mato Pejić, tako se zvao, i imao je priprosto seljačko lice i naglasak kao da je upravo jučer došao iz svog sela.

Obukli smo gumena odijela i krenuli u klaonicu. A čim smo ušli u klaonicu, frajer je počeo pričati – o ŽIVOTU. A to je značilo o svim onim beznačajnim tričarijama koje čine svakodnevicu ljudi niže ili niže srednje klase – sitne brige o djeci, pokvarenim autima, ženino zanovijetanje oko neopranog suđa i daske na WC školjci, šef psihopat, poremećena punica, plaća koja vječno kasni i nije dovoljna za život, krediti za stan, za auto, dječji rođendani. Imao je 45 godina, bio je oženjen, imao je troje djece i kuću, bio je u ratu, ranjen, a tu u klaonici šljaka već 5 godina. Život tihog očaja kojem se ne vidi kraj. Život bez života. I ja živim isto to, samo na drugi način, s drugim ograničenjima i datostima. Moja je duša žudjela za širinom, za suncem i prostorom, a bio sam tu u klaonici i slušao tog frajera kako lamentira o svim tim beznačajnim stvarima koje me se ne tiču i koje ne želim znati. Uvijek sam imao dojam da se život sastoji samo od slušanja tuđih priča, priča bez svrhe i smisla, pa ipak ih moraš slušati. Nisam siguran da shvaćam zašto je to tako. Ja nikom ne dodijavam platonovskom dilemom je li dobro istoznačno s pravednošću. Ja mislim da nije i većina platoničara neće se složiti s tim, ali to je druga priča. Davno sam odustao od toga da je rulju moguće izvesti iz špilje i prosvijetliti. Uostalom, koga briga? Samo neka su što dalje od mene.
Išli smo od prostorije do prostorije, ribali podove, prali strojeve, zidove i ostalo, a on mi je za to vrijeme ispričao svoju životnu priču, istu kao tolike druge koje sam čuo, dosadna stvar, ali slušao sam, jer jebiga, tamo sam, a ne možeš očekivati da ćete pričati o Platonu ili o Epikuru. Samo bi zastao da uzme daha pa bi odmah nastavio dalje. Ponekad od mlaza vode koji je prskao po podovima nisam čuo što govori, a kad bi on skužio da ne čujem dobro, nagnuo bi se prema meni i urlikao mi u uho. UBIT ĆU GA, MAJKE MI! Nisam okrutan tip, samo želim da me se ostavi na miru, ali oni jesu, okrutno mi rezuckaju dušu tupim noževima, dok je cijelu ne isjeckaju u komadiće, a onda će reći: „Ah, život je takav! Sudbina!“ Zašto se nikad ne dogodi da sa mnom u smjeni radi neka mlada i zgodna riba, neka pametna i slobodoumna riba s kojom ću se cijele noći zezati na poslu, a onda ujutro otići negdje na cugu i/ili odvesti je doma, popiti kavicu zajedno s njom, a zatim se malo opustiti uz neobvezni seks i sve ostalo? Nisam ja te sreće. Gdje ćeš na takvom mjestu naći pristojnu ženu? Te zgodne i pametne mlade cure su negdje drugdje, one uvijek pripadnu nekom samodopadnom folirantu koji radi u marketingu, ima smisla za humor i vozi hondu civic, a mene zapadne da perem klaonicu s ovim tupanom koji se ne gasi. Tu i tamo sam, držeći u ruci golemu cijev iz koje suklja snažan mlaz vode, zamišljao da je to cijev sačmarice i da mu stavljam tu cijev na sljepoočnicu i pucam, samo da zaustavim sve te riječi kojima me bombardira. Ili sam zamišljao da mu režem glavu na stroju za klanje pilića. Zamišljam natpis u novinama: „Neuspješni pisac u klaonici pilića ubio kolegu iz rodnog kraja i isjekao ga na komadiće. Uhićen dok je pio pivo u birtiji preko puta klaonice. Nije poznato oko čega je nastao sukob između dvojice noćnih radnika.“ To je to. Divne mračne fantazije o osveti za sve! Fantazije o osveti zbog svih tih ljudi koji su me cijelog života vukli dolje. Ne bi li bilo divno doista to i učiniti, a ne samo maštati o tome?
Nakon što mi je ispričao sve o svojoj obitelji, kući, djeci i bolestima nekako je skrenuo na rat. Svemogući bože, samo da ne počne pričati lovačke, pomislih. Tih ratnih pričica naslušao sam se kao klinac, toliko da su mi postale smrtno dosadne, ma kako tragične i užasne zapravo bile. Nemam više strpljenja za to, sve je već izlizano, sve već 1000 puta prepričano. A većina tih priča ionako je puko pretjerivanje, laganje i samohvala. Nisam želio slušati kako je sam zaklao deset četnika i raznio 20 tenkova. Uostalom, bio sam tamo i vidio sam puno toga i odmah sam znao kad lažu.
„Čuj, stari…“ rekoh s namjerom da ga zaustavim prije nego što počne.
Ali Mato je stao ispred mene i primio me svojom lijevom ručetinom za nadlakticu (što mrzim). A zatim mi je, gledajući me u oči, ispričao kako je jedne noći s grupom vojnika zapeo u izvidnici na srpskom teritoriju. Bilo je toliko mračno da nisu imali pojma gdje su, sve dok nisu shvatili da su u šumi okruženi brojnijim srpskim vojnicima. A kad su shvatili, nisu više mogli nazad. Mogli su samo čekati da se Srbi povuku. Dok je ležao tamo u mraku, stišćući pušku, usrao se u gaće. Doslovno se ukenjao u gaće i onda satima ležao s govnom u gaćama, dok su čekali da Srbi odu dalje.
„Nakon toga“, rekao je, „kad pomislim da mi je nešto teško, samo se sjetim kako sam se te noći usrao od straha. Odmah mi je sve lako i odmah me nije briga ni za što. Čak i ovaj šugavi posao mi je odmah lak.“
Nastavili smo prati do jutra i napokon smo oko 6 sati bili gotovi. Jedva sam se vukao od umora. Otišli smo u radničku svlačionicu, svukli sa sebe gumena odijela i obukli svoju odjeću. Nije bilo tuševa pa smo smrdjeli kao tvorovi, ali ne bi previše koristilo ni da smo se istuširali. Sjeli smo pred klaonicu i zapalili cigarete. Jutro je svitalo. Uskoro su počeli dolaziti i radnici iz prve smjene. Pojavljivali su se jedan po jedan iz polumraka, kao kakve utvare. To je bilo nekako čudno, vidjeti opet druge ljude na tom mjestu. Noću sve to izgleda drugačije, lišeno svoje prave svrhe, nadrealno, kao neki prostor izvan vremena i prostora, vrijeme za sebe, gdje stvari i ljudi nisu isti kao na danjem svjetlu.
Kad smo ispušili cigarete, Mato je ponudio da me odfura doma svojim autom. Pristao sam jer je lakše tako nego čekati tramvaj u 6 ujutro. Vozili smo se praznim ulicama u njegovoj staroj vectri. Rekao sam mu gdje stanujem pa me odvezao sve do moje zgrade u Novom Zagrebu. Eto, čeka me moja rupa, moja prljava unajmljena gajba, pola jeftine salame u hladnjaku, kruh star tri dana, dvije limenke piva i pokvaren bojler.
Kad sam htio izići iz auta, Mato me primio za nadlakticu.
„Čuj“, reče Mato, „a treba li ti možda para? Izgledaš kao da nisi ništa jeo tri dana.“
To nije bilo daleko od istine. Izgledao sam kao da me poplava donijela iz Černobila.
„Ma…“, rekoh.
Mato je dohvatio novčanik iz pretinca, izvadio 200 kuna iz njega i pružio mi ih. Imao sam 27 godina, a skoro 10 godina nitko mi nije dao nikakav novac. Ni prijatelji, ni roditelji, ni bezbrojna ušljiva rodbina. Buljio sam u lovu, ne znajući što da učinim. Znao sam da je nepristojno uzeti. Ali ruka je sama posegnula i uzela lovu. Nemam nimalo srama. Zao sam i nezahvalan čovjek. Takav sam kakav sam.
„Čuj, stari“, rekoh ipak, „nisam ti ja neka poštenjačina.“
„A tko jest?“ slegnuo je ramenima. „Vidimo se večeras!“
Izišao sam i zatvorio vrata, a on je startao i odvezao se ulicom. Gledao sam za njim kako odlazi ulicom u svojoj staroj vectri. Zatim sam strpao pare u džep pa se uputio u kvartovsku birtiju koja se u to vrijeme otvarala. Bilo je rano još ići doma. Trebala mi je jedna poštena kava prije nego što odem kući. Ali čim sam opet zašao među ljude i čim je smrad klaonice koji sam donio sa sobom ispunio njihove nosnice, osjetio sam gadljive poglede na sebi i opet sam se počeo osjećati zao i opak, opet sam se osjećao dobro. Opet sam bio svoj.

Foto: www.pexels.com

Milan Zagorac: #milenijalci

Generacija hipersenzibliziranih hipsterskih empatičara

Nastaje li na rubu desetljeća nova književna generacija?

Skarlet_p, Ilija Aščić, Mirela Fuš, Dunja Matić, Luka Murina, Tea Marković, Nikola Leskovar, Alen Brlek, Ivana Pocrnić, Vladimir Papić, Iva Rogić, Antonia Padovan, Antonio Glažar, Robert Janeš, Ani Maduna, Daria Glavan Šćulac, Sandra Polić Živković, Goran Gluščić, Kristina Posilović, Tamara Crnko, Goran Srdarević, Sara Mrak, Ivan Zrinušić, Slaven Posavac, ima ih još…

Radove cijelog niza mlađih autora što na portalu Književnost uživo, što na drugim stranicama ili društvenim mrežama, bilo da se radi o prozi, poeziji ili esejistici (manje), pratim vrlo intenzivno nekoliko godina te mi se stoga mnogi motivi i tematski blokovi sve više počinju (za sada skicozno) ukazivati kao (zaista) novi generacijski diskurs koji možemo (barem radno) okrstiti “milenijalcima” (draže mi je nego Y): oni su rođeni najranije u prvoj polovici osamdesetih do devedesetih (tu negdje, imamo mali otklon zbog nepoklapanja kronološke dobi s generacijskom pripadnošću), bitne formativne godine su im kasne devedesete ili dvijetisućite, oni su dobro obrazovani, govore više jezika, vole životinje, štoviše, jako vole životinje, empatični su prema njima čak i nešto više nego prema ljudima kojih se prirodno klone, iako mahom humanisti i “ljevičari” (uopće, koje je danas polje toga pojma?), naravno, nisu glupi i znaju da svijet nije mjesto koje će neka dobro razrađena teorija iz salonske retorte zgodno srediti da više “ne bude ratova i nasilja, a da svi žive u slozi”; vidjeli su u svojih dvadeset-trideset ili čak i manje godina više svijeta nego naši roditelji zajedno na svim sindikalnim izletima, imaju (često) deficit iskustava bitnih za brzu zriobu (smrti, bolesti, društvene ili obiteljske traume više magnitude), društvene mreže putem aplikacija su im dom, a prorečena i prononsirana seksualna devijantnost dijametralno je izokrenuta, barem tako kažu neka istraživanja, u ugodnu zavaljenost pred vlastitim monitorom prijenosnog uređaja i uranjanje u pornografsku singedohu – kratko i jasno, draže im je biti sam, nego opterećen ionako već malformiranom popudbinom svake veze. Oni su u velikim pitanjima, onim “kamo”, “kako”, oni su pomalo nevini-jebeni kao dobra-zločesta Pip “Purity” iz Franzenovog (zaista predebelog) romana Čistoća, oni traže istovremeno svoje porijeklo i smisao, ali i svoje mjesto, šireći se deridinsko-delezovskim korjenčićima u mnoštvu različitih dimenzija, nastojeći se posaditi (uhvatiti) negdje u svijetu koji zaista počiva na brutalnom darvinizmu uz tek pokoje utočište ili balončić. Nježne biljčice koje više ne zadovoljava provincijalni ex Yu prostor niti pripadajuće pasatističke teme (naime, u njihovoj su kronologiji te teme prethostorija, njihovo je doba ono poslije 9/11 sa svim svojim novim-starim bremenitostima), naravno, uz svesrdno sudjelovanje u svim onim “occupy-wikileaks-anonymous-blokadafakulteta like” temama, a koje u fazi otriježnjenja (ono neminovno nastupa u trenutku kada se treba pobrinuti za vlastiti socioekonomski položaj) tako temeljito, neorealistički ostavljaju eho u njihovim prozama i poeziji.

Često je književnost milenijalaca situirana u urbanu stvarnost, s likovima zaglavljenima u egzistencijalnim datostima, ponekad je u žanru, ponajviše distopijskog, fantasyja ili SF-a, no uvijek s naglašenim potrebama i ograničenjima koje proizlaze iz osviještene “slijepe pjege” suvremenog čovjeka – kako nastaviti živjeti nakon što se prođe “kroz pakao” koji istovremeno čine i “drugi” i “ja” u svijetu koji je ili obezbožen ili je bog indiferentan, ili još gore, na razini maloga djeteta (možda neiskusan, možda malouman, možda jednostavno neprisutan?), u kojoj je obitelj porušena i odavno disfunkcionalna, u kojoj je došlo do stravične pojmovne zbrke (entropije) “muško”, “žensko”, “opresor”, “žrtva”, “totalitarizam”, “sloboda”, “(neo)liberalni kapitalizam”, “socijalizam”, “duhovnost”, “ateizam”, da ne nabrajam dalje, s posebnom fiksacijom na ljubav i seksualnost kao lajtmotive uz cijelu gamu perzefonsko-euridikinsko-elektrinskih, odnosno parsifalsko-orfejevsko-edipovskih motiva kao (vječno) neriješenih nodusa i neukroćenih slobodnih radikala ljudske psihe, što se manifestira kroz neprekidno odlaganje činjenja. Milenijalci uglavnom ne čine, oni, dakle, oklijevaju, ali se unaprijed ograđuju time što sebe stavljaju u poziciju nesposobnih za život, unatoč gotovo bizarnoj formalnoj preobrazovanosti (mnogi su već, kako se to sada kaže, magistri, mnogi su pred doktoratima, često u stranim zemljama, no uvijek bez “adekvatnog radnog iskustva”), otvorenosti novome i drugome i konkretnim radnim vještinama koje nadilaze potrebe društva zaglavljenog u zamrznutoj tranziciji. To svojevrsno manihejstvo ugrađeno je u sam život likova ili lirskih subjekata, kako nam drago, a koji često prelaze u cinizam i nihilizam, još gore, čak i u zdvajanje, posebno ako je riječ o intelektualcima koji se ne zadovoljavaju svakodnevicom, ali još manje nalaze utjehu u solipsizmu koji ih stalno i iznova ostavlja sve usamljenijima pred onim već spomenutim monitorima prijenosnih uređaja. Međutim, ono što je neosporno, ne prihvaćaju taj status quo tek tako, oni pružaju neku vrstu pasivnog otpora, njihova je književnost sva jedna “melankolija otpora” kojom nas pridobivaju u “asimetričnom” srazu.

To je plima nove generacije preplašenih pojedinaca koji posve suvereno vladaju psihološkim fenomenima (za razliku od svojih prethodnika koji su, objektivno, najdalje dogurali do kukanja “o sistemu koji ih je sjebo”, dok im je spoznaja prirode vlastitog bipolarnog poremećaja, što ponajprije znači bilance vlastitih slabosti i prednosti, ostala u sferi teorije urote koju, pak, istinski ne razumiju); milenijalci su, nadalje, vrlo individualnog duha, užasavaju se stare hijerarhijski utemeljene strukture (obitelj ne oduševljava jer već očito postoji ranije iskustvo njezine disfunkcionalnosti, dok posao, država i društvo u cjelini predstavljaju samo daljnje ekstenzije ovog prvotnog hendikepa). Njihova je književnost svojevrsni weltschmerz, romantizam, to jest poetička manifestacija onoga što hipersenzibilizrani pojedinac osjeća, ali je zbog nedostatnog pojmovnog aparata još uvijek nemoćan u konačnom izricanju pa stoga, naravno, ne pripada svijetu racionalnih pojmova te djeluje čak i rubno psihotično. Upravo tome onda služi književnost, bivajući ona Kafkina “sjekira za zaleđeno more u nama”. Filozofski, oni su, svjesno ili nesvjesno na fonu onoga što Franoçois Laruelle naziva filo-fikcijom, fikcijom koja zrači ne-filozofskim, što znači da zadire misaono proaktivno u beskrajno moderno more fenomena i to u svim dimenzijama, pa čak i onima koje su prethodnih generacija bile nedopuštene i proskribirane kao nazadne. Poetički mahom duguju Ingeborg Bachmann, Thomasu Bernhardu ili  W. G. Sebaldu (koje možda jesu, a možda i nisu čitali, ali duh obračuna s “mračnim” prethodnicima je sveprisutan), zatim Sylviji Plath (čija je “samoubojstvenost” stvorila misterij jednog “novoga ženstva”), jasno, svetom američkom trojstvu Pynchon-DeLillo-Vonnegut, a ponešto Houellebecqu (i njegovom globalnom pesimizmu i mizantropiji), a što, sve zajedno, u “pokušaju” obračuna s “roditeljskim” svijetom i njegovim grijesima objedinjuje poželjan, ali neostvarivi lik brutalne buntovnice s razlogom Lisbeth Salander ili još bolje, nešto posve ispražnjeno od staroga sadržaja, ova “Guy Fawkes maska”, koja postaje metafora otpora “ciničnih i pametnih” protiv “glupoga svijeta” (milenijalci mahom smatraju da je stari svijet jednostavno glup).

Iako bi se moglo prigovoriti da se radi, ako ne o “plaču”, onda barem o “gorkom cinizmu privilegirane generacije” (što rezultira crnim humorom), ne bi valjalo ovaj novi generacijski diskurs koji se oblikuje iz za sada još amorfne virtualne časopisne scene zanemariti kao nešto prolazno: upravo suprotno, oni su potvrda da se generacija “hipersenzibliziranih hipsterskih empatičara” pretvara u literarno ozbiljan i relevantan projekt koji će značiti istinski generacijski kvantni skok hrvatske književnosti iz jednog sustava u onaj novi, a da pritom i tematski i motivski uistinu korespondira s literarnim iskustvima kako svijeta tako i ranijih generacija, jasno ih nadograđujući (auto)dijegetskim nedostajućim puzzlama.

Možda je najbolje sve ovo sažela u razgovoru sa mnom jedna gore spomenuta autorica: “tužnjikavi smo jer smo na neki čudan razmaženi, odgajani kao centar svijeta iz svih mogućih registara, a onda nas stvarnost proguta drastičnije nego što je potrebno… čujem i ja taj “kme” u pisanju, trudim ga stisnuti da barem stilistički ne bude patetično, ali ipak uspije pobjeći…”

Književnost milenijalaca najavljuje duboko zalaženje “na kraj noći”, što bez ostatka navodi da je riječ o vrtloženju prema dimenzijama koje do sada uglavnom nismo imali prilike vidjeti. Kako se stvar nastavlja, vjerujem da će mnoge od ovih hipoteza konačno biti i potvrđene tijekom sljedećih nekoliko godina u jednom ili više romana koji će predstavljati u pravom smislu riječi “generacijski kod”.

Foto: www.pexels.com

Ilija Aščić: Sve što smo izgubili

Vratio se kući kasno navečer, ušao je u sobu i na trenutak sjeo u fotelju. Cijeli dan je osjećao strašnu glavobolju, malo pomalo je rasla i sad više nije mogao sjediti mirno, pa je ustao i hodao po sobi. Posao je bio iscrpljujući. Iz dana u dan ne postaje ništa bolje, postaje samo gore. Svi ti podlaci po uredima! Pili su ti krv s osmijehom na licu. Bilo bi puno lakše kad bi svi isukali noževe. Ali što učiniti s ostatkom dana? Čovjek se svaki dan ubija od posla, a onda kad dođe doma, ne zna što bi sa sobom. Što sad da radim sa sobom? I vikend! Isuse bože, dolazi vikend. Otići će na kavu, možda pogledati film, čitati kakvu knjigu. Ali sve je to već odavno bilo ofucano. Sve stvari izgube vrijednost ako se predugo rade. Izvadio je pivu iz hladnjaka, pa je upalio TV, ali program je bio govno. Na jednom su kanalu puštali sapunice, na drugom su bile vijesti, na trećem je neki politički oportunist bljuvao svoju demagogiju. Kakva sranja! Ugasio je TV.
Pogled mu pade na fotografiju koja je visjela na zidu. Bila je to jednostavna fotografija planinskog jezera i goleme planinske kose obrasle crnogoričnom šumom iza jezera. Drveće se zrcalilo u kristalno čistoj planinskoj vodi. To je bila fotografija koju mu je davno poklonio Deki. Deki je bio sjajan fotograf. Sjećao se kad je uslikao tu fotografiju. Bilo je to prije deset godina, na kampiranju. Često su provodili vikende tamo, on Deki i Nenad. Ali Dekija više nije bilo.
Sjeo je u fotelju kraj prozora i upalio radio. Ulica je bila osvijetljena slabim svjetlom uličnih svjetiljki. Neonska reklama na dućančiću preko puta ulice svijetlila je žarko crvenom bojom. Jesen je stizala. Listopad je bio pred vratima, listopad sa opustjelim ulicama i žutim lišćem, listopad mjesec samoće, mjesec njegovog rođenja. Uskoro će početi kiše, sivilo, hladnoće. Sranje, kako to preživjeti, kako preživjeti još jednu zimu u ovom otuđenom gradu u koji je čudom dospio? Prije 10 godina još je imao snage da bude neka vrsta romantičnog idealista, unatoč svemu. Ali ne više. Da je barem na nekom lijepom, sunčanom mjestu, još bi nekako i izdržao. Gorjelo je još nekoliko svjetala u zgradi preko puta. Eto, ima još nesanih ljudi u ovom gradu. Ima još ljudi koji više vole noć od dana. Mogao se poistovjetiti s njima. To su svake večeri bila ista svjetla. Nesani ljudi u nesanim noćima. Tko su ti ljudi, što misle, što rade? Bi li ih prepoznao da ih sretne na ulici?
Na radiju je bila emisija u kojoj je voditelj puštao stvari po željama slušatelja. Uglavnom stare stvari. Doors, Dire Straits, Santana, Bob Dylan. Nazvao je netko i tražio da puste House of the Rising Sun. Voditelj je pustio pjesmu. Isuse, kako ga je ta pjesma uvijek ubijala! Sve je to previše! Kako čovjek to može izdržati?
Otišao je do ormarića i izvadio paketić Neofena. U ladici kraj tableta bio je pištolj. Imao je taj pištolj još iz rata. Ponekad bi ga uzeo, repetirao na prazno, nanišanio u nešto neodređeno i okinuo. Ali sad je odjednom repetirao pištolj s punim spremnikom. Hajde da ovo sve dovršimo, sad, ovdje. Čemu da sve ide dalje, kad odgovora nema? Čemu te duge godine bez smisla? Stavio je cijev u usta. Eto, jedan trenutak, i sve je gotovo. Tako je lako, tako blizu.
Zazvoni telefon. Isuse, čovjek ne može ni umrijeti, a da mu ne dodijavaju. Podigao je slušalicu, tek toliko da ga pošalje u kurac. Ali bio je Nenad. Nisu se čuli više od pola godine. Izgubio je sve prijatelje s vremenom, a bio je na putu da izgubi i njega.
– Hej, kako ide? Nismo se dugo čuli.
Nije znao što bi rekao.
– Ma, bilo je i boljih dana.
– Guze te na poslu, a?
– Guze me svi redom.
– Tako ti je to – reče Nenad. – Ja se uopće ne mogu sjetiti kad me nisu guzili. Prvo roditelji, pa škola, pa posao, pa žena. Baš danas se vozim autom s posla, i mislim si, jebote, u što smo se pretvorili. Postali smo govna. Zaklinjali smo se da nikad nećemo postati govna, da ćemo nekako izdržati, a postali smo. Je li ovo ono što smo željeli? Da budemo sluge nekog ušljivog kapitalista? I ne bunimo se.
– Ne, nitko se ne buni.
– I onda pokušavamo ukrasti neke male trenutke. Neke sitne radosti. Ali što s tim? Kakvog to smisla ima? Je li to naš život? Ili smo bili predodređeni za nešto drugo?
– Nikakvog, čini mi se.
– Sjećaš li se kako smo preživjeli onu noć? Tko je tada mislio da ćemo završiti ovdje?
– Bolje bi bilo da nismo preživjeli.
– Jebiga. Ponekad mislim o devedesetim. Misliš li ti ikad o devedesetim? Mislim, puno toga se tada događalo.
– Devedesete su bile govno. Ne želim ih se sjećati.
– Istina. Ali bilo je i lijepih stvari. Sjećaš li se Santaninog koncerta? Pa tuluma, mjuze, komada, cesta, putovanja, kampiranja s curama, beskrajnih ljeta, čudnih i dragih ljudi… Sjećaš li se ljeta 1997.? Sjećaš li se kako smo s Dekijem odlazili na kampiranja i onih borova kraj jezera? Sjećaš li se kako smo divljali s njegovom Asconom po cestama?
Da, sjećao se, svega se sjećao. I odjednom osjeti neku nejasnu radost što se još netko svega sjeća.
– Čuj, što radiš preko vikenda? Što kažeš da odemo do jezera, da kampiramo i pecamo. Kao u stara vremena. Ha?
On osjeti neko neodređeno uzbuđenje, ali i nelagodu istovremeno.
– Pa… može, što da ne?
– Šteta što Deki nije s nama.
– Da. Šteta. Ostarjeli smo, frende. A bolje bi bilo da smo umrli mladi. Ne bismo ovo doživjeli.
– Jesmo. Ali tu smo. Ne damo se. Nećemo se predati, jel tako? Nismo preživjeli sve ono samo da bismo se sad predali. Borba se nastavlja.
– Da. Borba se nastavlja.
– Okej. Pokupim te u pola 8 u subotu. Spremi opremu za kampiranje. Bit će lijep sunčan vikend. Jesen će biti predivna.
– Može. Vidimo se, stari.
Spustio je slušalicu. Ovo će biti još jedna nesana noć. Ali što onda! Preživio ih je već puno. Preživjet će i ovu. Pušio je kraj prozora i slušao muziku. Roland Kirk, Bright Moments. Bio je sjajan frajer taj Roland Kirk. Osjeti kako ga obuzima sretno uzbuđenje, kao kad je prvi put čuo tu stvar. Osjeti kako bol u glavi popušta i polagano nestaje. Zatvorio je oči i slušao.

Foto: www.pexels.com

Ilija Aščić: Razotkrivanje

– Čovječe – reče Darko – ne možeš vjerovati da se čovjeka može svesti na funkciju. Mislim da ću jednog dana samo klonuti na tipkovnicu i umrijeti.
– Istina – rekoh. – Nema izlaza iz ove septičke jame.
Sjedili smo na njegovoj verandi i cugali rakiju. Bio je petak, 9 navečer. Užasan dan, užasan tjedan. Šefovi, klijenti, rokovi, očekivanja, podmetanja, maltretiranja. Nakon takvog tjedna čovjek može samo piti, da bi zaboravio na sve. To je ta jebada 30-ih, to je taj šugavi život, mrcvarenje i životarenje koje ne vodi nikuda. Šljakao sam po cijele dane na bijedno plaćenom poslu. Bio sam rezigniran što nikad nema kraja toj agoniji, što su mi priče očajne, što ću umrijeti siromašan i glup i zatvoren u kavez, poput neke jadne životinje, samo zato jer mi je grah tako pao. Ni kod Darka nije bilo bolje. On je šljakao u nekom odvjetničkom uredu među podlacima. Bila je to prava korporativna klaonica, mljeli su ljude kao stari otpad. Ne znam čim smo to zaslužili, ali svi smo prolazili kroz to, kao kroz neko čistilište. Kako se to dogodilo da smo postali nešto što nismo željeli postati? Duh se buni protiv sudbine i života, svakog trenutka misliš da ćeš odustati, da ne možeš više, ali kad pomisliš da odustaneš, shvatiš da nemaš kamo otići, da si u klopci kao i svi ostali, i možeš samo dalje, dan za danom, sve dok ti duša napokon ne umre.
– Znaš što je najgore? – nastavio je Darko. – Po cijele dane sam na poslu, gdje trpim sve i svašta. A kad dođem kući ne mogu se smirit. Ne mogu se koncentrirat ni na što. Nisam u stanju pogledati film od početka do kraja, niti pročitati stranicu knjige.
– Valjda smo toliko navikli na robiju da nam i ovo malo slobodnog vremena smeta – rekoh.
– Upravo to. A žena me gleda, koji mi je vrag. Njoj je nepojmljivo da sam iscrpljen. Pa moraš ovo, pa moraš ono… A ja bih želio samo malo mira, da ne mislim ni na što, da ništa ne moram.
Natočio je još jednu rundu rakije. Pili smo i pušili jednu za drugom. Pili smo i pričali o tome kako je težak šljakerski život i kako nas svi gaze, a država nas pljačka porezima kako bi nahranila svoje žohare i druge lezileboviće poput umjetnika, popova, civilnih udruga i slično.
– Ostavio sam Maju – reče on. – Gotovo je.
– Nije li to bilo i zadnji put?
– Sad je stvarno gotovo. U ponedjeljak predajem zahtjev za razvod.
Žena mu je bila pravi košmar. Neprestane svađe, optužbe, histerije. Nikad nije bio dovoljno dobar da bi zadovoljio njene kriterije, a imala ih je podosta, kao i većina žena. Žene vole biti dame, žele ići u Rim, žele pokazati svojim frendicama da su se dobro udale, da je njihov muž uspješan. Na početku je sve bilo drugačije. Iskre, privlačnost, romantika, ljubav na entu potenciju. A onda su počele svađe, omalovažavanja, posesivnost, prevelika očekivanja. Ostavila bi ga, pa bi je on molio da se vrati, pa bi on ostavio nju, pa bi ona njega molila da se vrati…
– Jučer smo se opet zakačili. Došao sam premoren s posla, a ona mi odmah na vratima zajaši za vrat zbog neke tričarije. Pošaljem je u tri pičke materine, kažem joj da mi je pun kurac zanovijetanja i da ću je isti čas istjerati na jebenu ulicu ako mi ne da malo mira. Sat vremena kasnije gledam TV, kad evo policije. Urlaju, otvaraj vrata! Otvorim ja vrata. Upadaju njih dvojica. Meni ništa nije jasno. Jedan me gurne na kauč. I veli ženi: „Samo reci, je li te taknuo? Ako te samo taknuo, odmah mu stavljamo lisice.“
– Koji kurac?
– Kuja je potajno zvala muriju i prijavila da sam je tukao.
– I?
– Ne znam, valjda se dotad smirila ili se sjetila da sam ipak odvjetnik, da nisam neki tupan kojeg će izbacit na ulicu i uzeti mu imovinu, pa je rekla da je nisam tukao, već da sam prijetio da ću je pretući. Inače bih sad sjedio u zatvoru. Jebote, nisam imao pojma s kim živim.
– Nitko nema, frende.
– Kad je postala takva kučka? Čovječe, one su nas u stanju uništiti, a društvo je na njihovoj strani. Kad ona uzme telefon i kaže da ju je muškarac tukao, cijeli sustav se pokrene da te zgazi. Nije važno laže li ili ne. One te čak provociraju da ih udariš. A ako to učiniš, gotov si. One to znaju i iskorištavaju to. Ne moraju one dokazati da si kriv, ti moraš dokazati da si nevin. Sve one babe iz udruga drkaju na to da ti stave lisice na ruke. I ti možeš samo trpjeti. A znaš što me probudilo? Jedan moj frend je tako ostao bez djece, bez stana, i još mora plaćati alimentacije. Drži ga na uzici kao psa. Da nisam to vidio, vjerojatno bi to i mene zakačilo…
Nisam znao što da kažem. Čudno je to, kako s godinama maske padaju i sva ta gnusna lica se pokazuju bez srama.
Odjednom je Darkova glava klonula na koljena. Počeo je plakati. E jebi ga, pomislih. Muško plakanje je kao otkrivanje neke ružne tajne. Kad su muškarci postali takve plačipizde? Nisam znao što da kažem. Najrađe bih bio ustao i otišao. Život je težak, stisni jaja i izdrži.
Jadni idiot je jaukao kao kakva glupa tinejdžerica koju je dečko nogirao.
– O bože, kako ću sad dalje! Ne znam što da sad radim!
Pušio sam i čekao da završi s cmizdrenjem. Ali nikako da prestane.
– O bog te jebo, daj budi muškarac! – rekoh. – Moraš zadržati svoje dostojanstvo.
Nakon desetak minuta cmizdrenja Darko se malo smirio. Mora da je divno ovako se kukavički olakšati, pomislih.
– Mi muškarci smo totalne pičkice. Kad prođe 25-ta, čovjek počinje polako tonuti. Kužim da sam ostario. Nikad neću naći normalnu ženu. Za mene je kasno. A nema ništa gore nego kad je kasno.
– Jebi se – rekoh. – Ja imam 35 i nisam star.
– Ma problem je što sad znaš kako će sve završiti i prije nego što počne. Upoznaš neku curu, skužiš da je tvoj tip, ali nemaš volje da ulaziš u nešto jer već znaš u što će se to pretvorit. Sve one hoće svoj jebeni savršeni život iz TV reklama i bilo što manje od toga nije dovoljno. Stotine kriterija. Nikad ne možeš zaraditi dovoljno love da platiš sve to. Ali nijedna neće reći da joj je novac važan. Sve sam to doživio i nemam više snage opet prolaziti kroz sve to.
– Istina, tako je to. To ti je život.
– Kako je kod tebe? Kako ide pisanje?
– Izmrcvaren sam i lišen kreativnog erosa. A nikog ni ne zanima to što pišem.
– E, čitao sam jednu tvoju priču prošlog tjedna. U Expressu. Znaš što, meni se sviđa to što pišeš. Ti ne sereš, ne prenemažeš se kao drugi. Drugi samo lažu. Kenjaju ono što misle da bi trebali kenjati. Nema veze sa životom. Pročitam neku priču i pitam se o čemu taj piše.
– Upravo to i ja mislim. Nemam pojma o čemu ti ljudi pišu, bogami.
Pili smo sve dok nismo ispraznili bocu rakije. Bila je skoro ponoć kad sam ustao i krenuo kući. Bila je to dobra večer, bio je to dobar razgovor, na neki suptilan način, jedan kratki trenutak predaha dvojice umornih muškaraca u kaosu vremena.
Kad sam stigao kući, svukao sam se i upalio radio. Na Trećem programu je išla emisija u kojoj su puštali dobar stari jazz. Ugasio sam svjetlo i samo ležao u mraku, slušajući glazbu.

Foto: www.pexels.com

Ilija Aščić: Teška večer

Vozio sam Vukovarskom ulicom u koloni automobila nakon 10-satne šljake u uredu. Bio je petak navečer i bio sam loše raspoložen, bio sam nadrkan zbog lošeg posla, bijedne plaće, šefa psihopata. Već pet godina idem na isti posao, u istu firmu, i ne uspijevam se iskopati iz utrke štakora. Nisam jedini u tome, ali jedini sam u svojoj koži o kojoj se trebam brinuti. Imam dva dana slobode, a onda u ponedjeljak opet sve iznova. Ima li tome kraja? Pomalo sam razmišljao o tome da izvedem kakav lopovluk, nešto što bi mi barem privremeno omogućilo da uzmem pauzu od godinu dana od takvog besmislenog života.
Automobili su sporo puzali jedan za drugim, pa su se neki pokušavali ugurati u traku za koju su mislili da je brža, pa bi se onda opet gurali nazad. Neka se težina osjećala u zraku, kao da su svi bijesni na nekoga, a i bili su. Bili su uplašeni, razočarani, ogorčeni, ljuti. Bili su u svim mogućim klopkama. Svi su se vraćali kući sa svojih užasnih poslova, poslova koje su mrzili, poslova na kojima su ih tretirali kao govna, a oni su ipak sve šutke trpjeli, jer su se bojali da će izgubiti i to što imaju. Možda su isprva mislili da je to privremeno, kao što sam i ja mislio, ali s vremenom su zaboravili da postoji išta osim toga, to je postala jedina stvarnost, postali su samo tijela s jadnim, poslušnim umom, bezbojnih očiju. Kad sam bio mlađi pitao sam se kako to ljudi mogu trpjeti, kako mogu raditi takva sranja do penzije, a onda sam i sam upao u to. Problem s tim šugavim poslom je što moraš pristati na njega ako ne želiš završiti pod mostom kao beskućnik, ali zapravo želiš biti negdje drugdje: želiš ležati u ležaljci pod stablom borova, čitati dobru knjigu, lizati mladu picu u polumraku sobe, ići na tromjesečno putovanje automobilom po Americi, a eto moraš se zajebavati s klijentima, psihopatima, očekivanjima šefova, malim i velikim spletkama… Naše živote živi netko drugi. Ponavljamo tuđe obrasce. To je bijedno, ali je tako kako je.
To je petak navečer – nakon lošeg tjedna vraćam se kući u prastarom autu, sa 150 kuna u džepu, svjestan da se nikad neću iskopati iz tih govana, što je dovoljan razlog da počiniš samoubojstvo, ili nešto još gore.
Primijetio sam ispred sebe neki golemi BMW 5. Mislio sam, kvragu, kad bi sad barem iz tog BMW-a ispala vreća novca! Nije da se takve stvari nisu događale. Više sam puta pročitao takve priče u novinama. Nekom bogatom šupku ispadne vreća s 50.000 eura, koju pronađe neki jadni glupan, pa je vrati vlasniku, a zauzvrat u novinama objave članak kako još uvijek ima poštenih ljudi. Moral vladajuće klase. Sjebali su nas s tim moralom više nego policijom i oružjem.
Ali nikakva lova nije ispala iz tog BMW-a. Vozio je ispred mene i nastavio dalje Vukovarskom, a ja sam skrenuo prema Novom Zagrebu. Kurčev petak navečer u Zagrebu. Nisam znao kako da ubijem večer. Ovo je grad u kojem možeš naći više samoće nego u bilo kojem mjestu u državi i šire. Ovo je grad u kojem može proći i godina dana, a da na ulici ne sretneš nikog poznatog. To je na neki način lijepo i magično i čudno, ali to može biti i zastrašujuće. Sva ta zatvorena vrata, žene ledenih pogleda koje gledaju negdje u daljinu, to može uplašiti čovjeka! Da mi je sad barem kakva dobra, navlažena radodajka, kakva bezbrižna gradska cura, neopterećena konvencijama i seksualnim moralom, cura koja ne postavlja suvišna pitanja i ne komplicira oko ceremonija udvaranja, da se tajanstveno pojavi u mojoj sobi, da skine odjeću sa sebe, priđe mi i šaptom mi kaže: „Jebi me, Kozlovski, molim te, jebi me!“, pa da je povalim na krevet i da ubodem pimpek u njenu vrelu, navlaženu picu, da se malo opustim i razonodim nakon ovakvog ušljivog tjedna.
Bit će ovo teška večer, osjećao sam to. Bit će ovo još jedna usamljena večer u ovom usamljenom gradu. Odlučio sam popiti nešto u bircu, pa zatim kući. Parkirao sam krntiju pred birc i ušao. Bio je to tipični kvartovski birc, a nema ničeg dosadnijeg od tipičnog kvartovskog birca. Svi ti jadni idioti koji su odlazili u birceve kao da idu u crkvu, ostavljali pare i tupo blejali sjedeći za šankom, dodijavajući umornim konobaricama, i nadali se da će se odnekud čudotvorno pojaviti neka posebna ženska, smisao njihovog života, koja će ih izvući iz te rupe i pokazati im čudo veće od pizde! Dosada živa! Tu nije bilo usranih foliranata kao u Krivom putu ili Kinu Europa, tu su sjedili samo obični dosadni bezveznjaci s običnim spikama. Žene za stolovima, obično po dvije-tri u društvu, mljele su kao automati. Mogao si pogoditi što će reći i prije nego što bi to izgovorile. Zastale bi tek da udahnu malo zraka, pa nastavile pucati rafale beznačajnih rečenica. Tek što bi jedna završila rečenicu, druga bi raspalila dalje. Slušati to blebetanje je horor stoljeća, to je u stanju pokopati bilo kojeg muškarca ako mu je predugo izložen.
Čim sam ušao i sjeo za šank, pomislio sam: Koji mi je kurac, zašto sam uopće došao ovdje? Znam da je šansa da u bircu upoznam nekog zanimljivog, recimo neku zgodnu žensku s kojom će poslije uslijediti seks, ravna nuli, pa ipak idem tamo kao muha na hrpu govana. Ja nisam normalan!
Konobarica je izgledala kao smrt, napudrana i pretjerano našminkana kako bi sakrila bore, imala je onaj izraz lica kakav imaju žene za koje je već kasno, očajnički izraz da traži muža i da bi pristala na bilo koga, bilo koga, samo da se konačno uda i rodi djecu. Bože dragi, što se događa s tim ženama nakon što prevale tridesetu? Kako su brzo starjele! Pola ih izgleda kao olupina. Zabljesnu par godina, a onda se odjednom udebljaju, lica im postanu gruba, opaka, podmukla. O tome ne pišu u knjigama, obično kenjaju o borama mudrosti, ali ja na prosječnom licu vidim samo tupost i podlost. Ali i moje je lice s godinama postajalo takvo.
Pio sam i pljugao. Večer je sporo prolazila. Naručio sam još jednu pivu.
Za šank je sjeo neki tip, neko dosadno kenjalo. Od svih jebenih stolaca morao je sjesti baš kraj mene. Raširio je lakte lijevo i desno i odmah počeo daviti konobaricu. Davio je spikom o tome kako je nekad bio frajer i kako su drugi krivi što više nije. A kad bi ona otišla poslužiti cugu gostima, on bi se okrenuo prema MENI, i nastavio priču, kao da uopće nije promijenio sugovornika. I onda bi još na kraju rečenice dodao „jel tako“? Ušljivo staro smeće. Duša mu je smrdjela poput govna. A kad bi se konobarica vratila za šank, okrenuo bi se opet prema njoj i nastavio dalje. Neću valjda morati intervenirati i isprašiti ga, kako bih izigravao džentlmena, samo zato što sam muškarac? Nadam se da ne, ali ako baš budem morao, riješit ću ga pivskom bocom po glavi. Jedan potez s leđa i gotov je. Fakat, zašto sam došao ovdje? Da dam 15 kuna za pivo koje sam u trgovini mogao platiti 7? I još moram imati posla s tim budalama. Kolika li je ta praznina u čovjeku, pa je nastojimo popuniti bilo čim?
Ali srećom kenjalo je nakon pola sata ustalo i otišlo, nadam se zauvijek.
Ovdje nema ničeg zanimljivog, zaključio sam. Popit ću pivo, pa idem kući.
U tom trenutku, kao deus ex machina, u birc je ušla neka cura i sjela za šank kraj mene, na isti stolac gdje je malo prije sjedilo kenjalo. Bila je zgodna mačka, suknjica malo iznad koljena, uska košuljica, visoke cipele, duga smeđa kosa. Nije bila najljepša žena u gradu, ali bila je dovoljno dobra da je poželi pojebati svaki heteroseksualni muškarac. Obična gradska cura koja se voljela zabavljati, izlaziti, kupovati cipele i parfeme i torbice, koja je tražila idealnog dečka, dečka sa smislom za humor i poslom i kolima i stanom, za kojeg će se udati i kojem će zanovijetati oko daske na WC školjci i zbog kojeg će kupovati crvene čipkaste gaćice da mu bude seksi. Pomislio sam na mogućnost seksa s njom. To ne bi bilo loše, uopće ne bi bilo loše. Ali koja je fora, koje ključne riječi moraš reći, kad smrdiš nakon desetsatne šljake, nisi karao mjesecima i imaš 150 kuna u džepu? Nema štosa. Kupi svoje prnje i drkaj u sobi. Ali jebiga, čovjek razmišlja, možda mi se baš sad kozmos oduži za sve one droce koje mi u srednjoj školi i na faksu nisu dale pizde, jer su mi ih ispred nosa kupili foliranti i lažovi koji su širili opsjenu kao paunovo perje. Udvaranje svakoj ženi je neizvjesna igra – nikad ne znaš kako će završiti. To je mračni labirint u kojem možeš zalutati već nakon par koraka.
Okej, ispalit ću neku foru. Ako ništa, barem ću pokušati. Tu i tamo imam svijetle trenutke, uspijem izvesti neki štos.
Okrenuo sam se, nasmiješio se i pitao mogu li je častiti cugom. Eto, to sam rekao. Majko mila, zar ništa pametnije nisam mogao smisliti? To i liči na mene. Pisao sam prljave erotske pričice u kojima je glavni lik bio rječiti kuronja vičan improvizaciji i uvijek bi pojebao mladu pičku koju je upravo upoznao negdje, recimo u bircu. Ali uspješno pisati o jebanju je isto kao da si se obogatio na Monopolyju. Sve to ne vrijedi ništa.
Riba me pogleda kao da sam totalni kreten. Zatim reče glasno, tako da svi čuju:
– EJ, FRAJERU, DAJ ME MOLIM TE NEMOJ GNJAVIT! OKEJ?
Da sam bio veći frajer, poput likova iz mojih pričica, rekao bih nešto zabavno, ona bi se nasmijala, zatim bismo izmijenili par domišljatih replika, častio bih je cugom, zatim bi je odveo doma i jebao. Oboje bi svršili. Zajedno bi popili bocu vina i zaspali. Ujutro bih je još jednom jebao, popili bi kavu, a zatim bi otišla, kamo već ujutro odlaze ženske poslije jebačine. Tu bi priča završila. Ali bio sam glup. Za sve su krivi moji glupi roditelji i zatucana rodbina, koji su me pretvorili u frika još prije nego što sam odrastao. Zato sam takav kakav jesam.
Ispušio sam svoju jebenu cigaretu, dokrajčio pivu, pljunuo lovu i krenuo kući. Otišao sam do svog auta koji je bio parkiran ispred birca i otključao vrata. Otključao sam krntiju staru 15 godina, s 250.000 prijeđenih kilometara.
Ona riba iziđe iz birca i krenu prema meni. Hodala je brzo u svojim visokim cipelama. Uvijek sam se pitao kako to uspijevaju, kako ne padnu. Zastao sam.
– Hej – reče dražesno, kao da me malo prije nije onako otfikarila – bi li me odvezao doma? Otišao mi je zadnji bus, a živim u Dubravi. Frend me trebao pokupit…
– Ne bih.
– Daj, molim te! MOLIM TE! Platim ti cugu kad dođemo u Dubravu. Može?
Sjeo sam u auto i upalio mašinu. Stajala je pokraj auta. Odmjerio sam je još jednom. Bila je baš jebozovna mačka. 25 godina, tijelo stvoreno za jebanje. Ne bi bilo loše malo se poigrati s njom. Ako ništa drugo, barem ću je malo opipati u autu. Spustio sam staklo.
– Upadaj – rekoh.
Otrčala je na drugu stranu i sjela. Zalupila je vratima, kako već zalupe žene u tuđem autu. Izvezao sam se na aveniju, a ona mi je rekla adresu. Nekakva ulica u Dubravi, daleko na kraju grada. Imao sam voziti pola sata do tamo. Opet auti, vozači, pretjecanja, drkaroši u starim BMW-ima koji voze slalom na cesti. Luđak do luđaka. Skrenuo sam s avenije i vozio prečacima kroz kvartove. Riba je pričala kako je bila tu kod neke frendice, pa je trebao doći neki frend s autom koji ju trebao pokupiti i odfurati doma, ali je otkazao u zadnji čas, jer mu je stari uzeo auto pred nosom, a njoj je bilo prekasno da ide javnim prijevozom, a nije imala za taksi…
– BTW ja sam Lana – reče ona. Pola cura u gradu zvalo se Lana.
– Vladimir – rekoh.
– Stvarno je lijepo što si me pristao odfurat. Ne znam kako bih sad došla doma. Baš ti hvala! – rastapala se.
– Samo da znaš, jebat ću te kad dođemo kod tebe – rekoh. – Ako nisi sama doma, popušit ćeš mi u autu.
Tišina u autu. Radio je svirao, neka dobra stara stvar od Dire Straitsa. Spustio sam ruku na njenu nogu i stisnuo je. Prešao sam rukom preko noge, gore-dolje. Imala je dobre noge. Nije me pokušavala zaustaviti.
– Svi me samo žele pojebati! – reče ona ogorčeno, kao da je time utvrdila neku strašnu kozmičku istinu. – Vi muškarci ste fakat odvratni! Samo idete okolo s tom stvari i gledate gdje da ju zabodete. Kao neke životinje!
Osmjehnuo sam se. Kuja je htjela da je ja vozim doma u njen šugavi kvart bogu iza nogu, a da joj netko drugi, netko poseban, zgodan i duhovit, ubada pimpek u pizdu. E toliko glup ipak nisam. Prije deset godina bih možda nasjeo na štos, trudio bih se dokazati da sam drugačiji od ostalih i da me ne zanima samo njena pizda, ali život čini svoje.
Vozio sam dalje.
Nakon pola sata, evo nas u Dubravi, na kraju grada. Parkirao sam pred njenom zgradom.
– Starci su mi doma – reče ona.
I mislio sam da živi s glupim roditeljima. Dobro. Otkopčao sam šlic i izvadio kurac. Već sam bio dobrano uzbuđen. Stvar je bila kruta i žilava. Gledala je u kitu.
– Imam dečka – reče ona. – Ne bih ga htjela prevarit. Ali mogu ti izdrkat.
– Okej. Drkaj.
Primila ga je rukom, pomalo nevoljko, i počela nadrkavati. Ruka joj je bila čarobna. Ženska ruka na kurcu vrijedi više nego dobitak na lotu. Prvo ga je drkala jednom rukom, a onda se nagnula i počela raditi objema. Znala je što radi. Imala je to u sebi.
– Pljuni na dlan i drkaj.
Bio sam istinski napaljen. Obična gradska cura koju sam upoznao u bircu i koja je negdje u gradu imala dečka drkala je moju debelu seljačku kurčinu u autu ispred svog stana. Bilo je u tome neke perverzne čarolije. Još uvijek je u meni bilo nešto katoličko. Otkopčao sam joj gornje gumbe na košulji i gurnuo ruku u crni čipkasti grudnjak. Stiskao sam joj sise, lijepe, mlade, tvrde sisice. Pljunula je u dlan i drkala. Glavić je pocrvenio, nabrekao, rastao je neprestano. Bila je začuđena, kao da gleda neku divlju životinju.
– Kako je velik! Uff! Isuse bože!
– Jelda? Stavi ga u usta! Puši ga!
Nećkala se. Osjećao sam da ću ubrzo svršiti. Jaja su mi htjela eksplodirati. Rukom sam je primio za kosu i nabio joj ga u usta. Zatjerao sam joj tu debelu kvrgavu stvar. Gurao sam joj glavu i onda sam svršio u njena velika crvena usta. Bilo je neprocjenjivo, kao da sam umro i opet oživio. Bilo je kao da sam svršio u usta svim drocama iz srednje škole. Uh, uh, uhhhhhhhh! Sperma joj se cijedila iz usta i po obrazu.
Dao sam joj paketić maramica. Ipak sam ja sasvim okej tip. Obrisala je spermu maramicom i pogledala se u ogledalo. Onda se okrenula prema meni.
– Znaš što si ti? Ti si GOVNO! Odvratno govno! – reče bijesno. Oči su joj bile pune bijesa.
– Okej.
Uzela je svoju torbicu, izišla iz auta i još jednom zalupila vratima, a šugava Honda se zatresla kao da će se raspasti. Otišla je prema ulazu u zgradu. Gledao sam kako nestaje u mraku. Upalio sam krntiju i izišao na ulicu, pa dolje na aveniju i zatim vozio dalje kraj pruge. Petak navečer ipak nije bio tako strašan kako sam očekivao. Vozio sam dalje prema zapadu. Bila je već počela subota. Zijevnuo sam i stisnuo gas, da što prije stignem kući.

Foto: www.morguefile.com

Ilija Aščić: Prljave misli

Sjedio sam u svojoj rupi i gledao neki stari film s Marlonom Brandom, jedan od onih filmova u kojima Marlon još nije bio dosadni debeli prasac, kad je nazvala Petra. Bila je pijana kao krava i jedva sam uspio skužiti što govori.

– Ostavila sam onog kretena! Dosta mi je svega! KOJE GOVNO! Ne mogu vjerovati da sam bila s njim pola godine!

– Rekao sam ti da je dečko prdež, ali nisi me slušala. Nisam li ti rekao da dečko kojeg mama i tata uzdržavaju ne vrijedi ništa?

– Gle, daj mi nemoj sad i ti moralizirati. Dosta mi je moraliziranja!

Još je neko vrijeme pljuvala po njemu. Kao i svi bivši, taj tip Bruno bio je smrad i bio je kriv za sve. Pripalio sam cigaretu i pušio, čekajući da završi s pljuvanjem. Kako se sve te cure samo spetljaju s tim idiotima, ako su već takvi idioti? Dok ga je barila, bio je poseban. Nitko nije bio kao on. Bio je jebeni Savršeni. Imao je Ono Nešto. Kužio ju je. Zabavan, duhovit, otkačen. Iste valne duljine. Vozili su se skupa biciklima, ležali su skupa u travi, kupovao joj je što već muškarci kupuju ženama kad udvaraju. Tako je to sa ženama. Dok je s njim, onda je taj frajer najbolji na svijetu, onda je taj tupan njen Dragi, Jedini, to je Ljubav, TO JE TO!!!, kao kad dobiješ na lotu, a kad uslijedi brodolom, odjednom okrenu ploču: bijes, ogorčenost… Čudno je to, ali tako stvari funkcioniraju. Zašto je uopće došlo do brodoloma i što je jadni idiot skrivio, nemam pojma, a nije ni bitno. Napokon je zastala da uzme daha.

– Čuj, možeš li doći po mene, da me odfuraš doma?

– Da dođem po tebe?

– Da. Tu sam u Vintage baru. Prošla je ponoć, nema više tramvaja, a nemam love za taksi.

Đizus, zašto te kuje uvijek zovu mene, kad im treba pomoć, prijevoz, lova, trkeljanje o bivšim jebačima? Zovu u bilo koje doba dana kao da sam call centar. Dođu tu, prebace nogu preko noge, piju moju cugu, puše moje cigarete, seru u mom WC-u. I pričaju, pričaju, pričaju. A kad im treba bušit pizdu, onda ih nema na vidiku.

– Znači ja sam ti besplatni taksi?

– E gle, daj nemoj srat. Hoćeš doć ili nećeš?

– Okej, obučem se pa dođem.

– Daj dođi što prije, tu sam sama – zapovjedila je.

Film je ionako već bio gotov. Propustio sam kraj. Obukao sam se, uzeo ključeve od auta i spustio se dolje na parking. Krntija je nešto zezala s paljenjem, ali u cjelini je bila poslušna. Izvezao sam se na ulicu i krenuo. Imao sam pola sata do tog Vintage bara, pola mi treba da odvezem Petru doma, pola da se vratim kući. Ode mi barem 60 kuna na gorivo. Jebiga, nezaposlen sam, računam svaku kunu. Lova od zavoda za zapošljavanje više ne dolazi. Stanarina za vratom, režije, računi. Moram pljunuti 3 soma za registraciju auta. Kad bih barem mogao prodati tu krntiju. Ali tko će kupiti krš star 15 godina. Gotov sam. Nema nikakve šanse da se izvučem iz govana. Potonut ću potpuno. Za maksimalno dva mjeseca sam na ulici. Koji mi kurac sve ovo treba? Zašto ne znam reći ne? Neka ide pješice ako nema za taksi. Nisam je ja guzio zadnjih pola godine.

Evo me konačno ispred tog bara u kojem su se okupljali šminkeri i foliranti. Poslao sam poruku Petri da čekam vani u autu. Na nogostupu pred barom bila je masa žena, pljugale su i kulirale. Bile su na sve strane, sve redom jedna bolja od druge, sve mlade, zgodne, sređene, jebozovne, suknjice, uske hlačice, sisice u dekolteima, ali ne možeš ništa, samo gledati. A kad tako gledaš hrpu mladih pičaka, to je kao da ližeš sladoled kroz staklo. Bile su to uglavnom cure od 20-ak godina, dakle barem 10 godina mlađe od mene. Prisjetio sam se tužne činjenice da nisam guzio skoro godinu dana i da bi mi dobro došlo malo seksa. Čovjek ne bi vjerovao da je to moguće, ali moguće je. Sam pogled na njih me uzbudio. Često bih se više napalio gledajući zgodne seksi komade, nego jebući neku bezveznu žensku. Bokte, vidi onu kratko ošišanu crnku u utegnutim hlačicama! Uvijek sam se palio na kratko ošišane. Vidi onu malu u crnoj haljinici i visokim cipelama! Uff! KAKVE NOGE! Zamišljao sam kako joj zavraćam haljinicu i zavlačim ruku u gaćice. Majko mila, da mi je staviti njene noge na svoja ramena i uvaliti joj jezik među guzove! Pušio sam i u mislima ih razodijevao jednu po jednu. Bio sam pravi erotoman, imao sam potenciju kao klinac od 17 godina. S godinama nije postajalo ništa lakše, a šansa da ikad guzim takvog komada bila je sve manja. Što sam ih dulje gledao, kita mi je bila sve ukrućenija. Jebeni život sa svojim besmilenim ograničenjima, svojim nužnostima i uvjetovanjima! Bio sam kao gladni vuk koji se mota oko stada ovaca. Bio sam pun iskonskih želja, prljave misli bujale su u meni kao u vulkanu, ali bio sam previše umoran da ih ostvarujem. Nisam imao love, a kad nemaš love, nema ni karanja. U normalnom svijetu bilo koja od tih cura ušla bi sa mnom u auto, odvezla bi se sa mnom, a onda bismo se bezbrižno ševili cijelu noć, prekidajući ševu tek da odemo u WC i da popijemo koju čašu vina. Ali živimo tu gdje živimo, u mračnom labirintu predrasuda i suludih inicijacija, s užasnim teretom koji su nam preci natovarili na leđa. Svi smo sami u svojim željeznim kutijama, nesposobni da se spojimo jedni s drugima bez spletki i podvala. Samo glumimo bliskost i zajedništvo. Pretvaramo se da se kužimo. Ali nitko se ne kuži. Kako se to dogodilo? Stvarno nismo normalni! Čak su i majmuni pametniji od nas.

Čekao sam desetak minuta, ali Petra nikako da se pojavi. O bože, stvarno sam idiot! Previše sam dobar, a ljudi to besramno iskorištavaju. Treba joj strpat kurčinu u usta, a ne vozati je po gradu u 1 iza ponoći. Izišao sam iz krntije i otišao na cugu u birc preko puta. Sjeo sam za šank i naručio pivu. Pio sam pivu i pljugao. Za stolom kraj mene sjedile su tri ribe, tri zgodna komada, 20-25 godina. Ribe koje bi svatko poželio pojebati. Načuo sam njihov razgovor. Pričale su o tome kako se natječu koliko će frajera odjebati u noćnom klubu. Stajale bi kraj šanka, očekujući da im neki frajer priđe, počasti ih nekim koktelom, viskijem ili rijetkom irskom pivom, a one ga onda odjebu na što brutalniji način. Sprdale su se s jadnim idiotima koji su trošili lovu na njih. A onda bi se zgražale jer je dečko prebrzo odustao, jer nije bio uporan i trudio se oko njih. Svaka je priča bila okrutnija od prethodne. Pričale su kako su cijelu tu večer motale nekog jadnika, pile koktele na njegov račun, a onda su ga odjebale. Jadni tupan nije kužio igru, mislio je da će za par koktela ubosti pimpek u jednu od njih. Nema glupljeg stvorenja od prosječnog muškarca kad mu mrdneš pizdom ispred nosa. Dečko nije kužio kakva je to igra. Ali skužit će prije ili kasnije. Da je bio pametan, naručio bi kurvu. Priča je išla dalje. Postalo je naporno slušati to. O bože, glupe pičke i njihove jebene igrice!

Kad sam popio cugu, pljunuo sam lovu i otišao do auta. Petra je stajala kraj auta i pušila. Imala je visoke kožne čizme i neku kratku suknjicu, premalo je reći dopičnjak, jer joj je jedva pokrivala gaćice, a ako bi se naguzila ne bi ih ni pokrivala. Ni dekolte nije bio za baciti. Imala je crnu kosu vezanu u rep, a šiške su bile odrezane ravno iznad čela. Crni je make-up dodatno isticao njeno bijelo lice. Bila je zgodna kao sam vrag. Bila je i pametna cura. Koji je vrag vidjela u tom klipanu? Zašto te žene ne uspijevaju prokužiti te šugave folirante, već padaju na njih kao zrele kruške?

Uskočila je u auto. Bila je bijesna i odmah je počela mljeti. Kukala je kako su muškarci govna, kako je svaki uvijek samo sjebe, kako danas nema normalnog tipa, sve ili primitivci ili podlaci ili mamini sinovi i u stanju su sjebati ženu na najogavniji način. U stanju su lagati i pretvarati se mjesecima da su nešto što nisu, samo kako bi se dokopali pizde, kao nekog magičnog blaga, a onda zbogom. Stara priča, uglavnom točna. A taj njen tip bio je pravi podli podlac koji se pretvarao da je super dečko, a onda ju je sjebao. Vozio sam i slušao je kako kenja.

– Pazi što je napravio! Zabunom je meni poslao poruku koju je napisao svom frendu. A znaš što je napisao u poruci?

– Nemam pojma.

– Da sam mu dosadna! I da bi jebo moju frendicu Anu. Da mu se kurac diže na nju! To je napisao! Jel možeš to vjerovat?

– Pa dobro, ali što je loše rekao?

– ŠTO JE LOŠE REKAO?! TI MISLIŠ DA SAM JA DOSADNA!

– Svi su dosadni, zaboga. Tko nije dosadan? Ne znam nikoga tko je zanimljiv. Svi samo foliraju da su cool i da su fora.

– Naravno, nema čovjeka koji može zadovoljiti tvoje uzvišene kriterije! Ti si jebeno poseban! Misliš da si poseban jer si pročitao par knjiga. Kad god se napiješ, lamentiraš o Platonu i o špilji. E to je dosadno! Kao da nitko drugi nije čitao Platona!

Sad je bila bijesna i na mene. Frktala je kao da će nekog ubit.

– Znaš što ja mislim? – rekoh. – Mislim da je vrijeme da ti konačno meni daš pizde. Zaboravi tog pedera.

Petra me pogleda s kombinacijom čuđenja i zgroženosti.

– Znala sam ja da ti mene želiš jebat! – reče optužujući, kao da je time nepobitno utvrdila neku moju gadnu duševnu manu, neki neoprostiv grijeh.

– Da, i? Zašto mi ne bi dala malo pice? I ja sam čovjek! Gledaj, taj tvoj tip te guzio više od pola godine, a sad veliš da je pravi šupak, jer veliš da želi guzit tvoju frendicu Anu. Jel tako? Pa ako takvima daješ pizde, zašto ne bi dala i meni? Što meni fali?

Gledala je u mene bez riječi, ne shvaćajući kako mogu biti toliki primitivac. Žene i njihove jebene predrasude! Ako se u dlaku ne uklapaš u njihov koncept, ako nisi kliše iz ženskog časopisa, odmah te prekriže kao pokvarenog skota.

– Znaš li da u ovom trenutku na svijetu ima nekoliko tisuća hidrogenskih bombi, dovoljno da cijelu zemlju spraši među zvijezde? – lamentirao sam, dok sam jurio autom preko mosta. – Dovoljan je jedan psihopat za kormilom pa da se to i dogodi. Pogledaj one luđake u Washingtonu, samo traže koga će napasti. Prst im je stalno na okidaču. Kužiš? Smrt nam je za vratom. Zašto se onda ne opustiti i ne dopustiti si malo bezbrižnog zadovoljstva koje nikome neće štetiti?

Petra je gledala u mene kao u osmo svjetsko čudo.

– Zašto si ti tako primitivan?

– Zlostavljali su me kad sam bio mali.

Odmahnula je glavom i nastavila gledati pred sebe. Zaustavio sam se na semaforu na Vukovarskoj. Crveno je trajalo i trajalo. Amy Winehouse je pjevala s radija. Imala je sjajan glas ta riba. Lomio je sve pred sobom. Život je dolazio iz nje, pjevala je iz duše.

Spustio sam ruku na Petrino koljeno. U prvi mah nije reagirala. Krenuo sam rukom dalje prema njenom međunožju. Jebiga, htio sam je malo opipati, makar i preko najlonki. Na kraju krajeva, cijeli taj besmisleni cirkus je bio zbog nje. Pogledala je prema meni, frknula prezirno i zatim izišla van, snažno zalupivši vratima. Automobil iza mene je bijesno zatrubio, jer se upalilo zeleno, a ja nisam bio startao iste sekunde. Ubacio sam u prvu i krenuo. Vozio sam dalje prema istoku, osjećajući se kao totalni idiot. Automobili su jurili oko mene. Vozio sam kući i udisao smrdljivi gradski smog i ispušne plinove kroz otvoren prozor auta, nezaposlen i 30 godina star, a za to vrijeme bogati su se vozili u svojim luksuznim limuzinama, preseravali se na večerama u Hiltonu i Sheratonu, ispijali viski i karali najbolje pičone u svojim penthouseima i kućerinama u sjevernim dijelovima grada. Bila je to uobičajena subotnja večer u Zagrebu.

Foto: www.morgfuefile.com