Arhiva oznaka: Ilija Aščić

Ilija Aščić: „Priča o Petri“

ulomak iz romana

„Pisanje. Bljuje mi se od pisanja. Bljuje mi se od svih tih priča koje moram napisati, od svih tih rečenica koje ključaju u meni i čekaju u redu da budu artikulirane. Ima ih toliko da ne znam kud bih s njima. Svaki dan imam 10 priča u glavi. Noću se budim i misli se same pretaču u rečenice. Ali kad ih trebam napisati, odjednom sam nijem sam i svaku riječ moram izvlačiti van. Bljuje mi se od spisateljskih blokada. Bljuje mi se od traženja svog glasa. Zar ga nisam već trebao naći? Gadi mi se literarnost samog pisanja. Gadi mi se jezik književnog drijemeža, jezik praznih riječi i akademskog mudrovanja. Većina pisaca previše laže. Bljuje mi se od jeftinih spisateljskih fora, od općih mjesta i prazne retorike. Bljuje mi se kad netko napiše „kao“. „Bila je lijepa kao…“ Kakvo sranje! Ali to je samo ono očito, ono što bilo koji inteligentniji čitatelj može prepoznati. Ali što je s onim perfidnijim retoričkim figurama koje čitatelj teže kuži? I svi oni društveno odgovorni pisci, pisci koji su uvjereni da su na pravoj strani društvene borbe, uvjereni u svoju moralnu nadmoć, nadmeni pisci koji dociraju, educiraju i odgajaju, uvijek spremni ispravljati nepravde, sve drkadžije i sitni prevaranti. Sere mi se od odgovornih i angažiranih pisaca. Nikad neću biti društveno odgovoran pisac! 90 posto suvremene književnosti je opsjenarstvo i jeftina afektacija! U cjelini imaš 2-3 posto korisnog teksta u nekoj knjizi, ostatak možeš baciti u smeće. Cijelu knjigu bi trebalo strpati u jedan ulomak. Prestani srati i napiši sve na jednoj stranici! Treba nam samo jedan list papira, trebamo pisati samo kad imamo što. Nikad se ne smijemo siliti da pišemo nešto samo da bismo pisali. Ali ne, moramo mi širiti opsjenu da je to što smo napisali važno, da je naše djelo veliko, da je to nešto monumentalno. 500 stranica! 1000 stranica! 2000 stranica! Trilogija, kvartet! Detaljno opiši što više beznačajnih sitnica iz svog bijednog, dosadnog života! Opiši do zadnjeg detalja kako je izgledala soba u koju je neki lik ušao. Jer to je važno! Svaki detalj je važan! Što više stranica, veći si pisac i više ti se dive! Ako si nadrobio toliko teksta, sigurno je to nešto genijalno. Mili bože! Nadrobe te silne stranice, a nema jedne rečenice koja govori o tajni ljudskog postojanja. Ne samo da nema nijednog odgovora, već nema ni pravog pitanja. Nema ničega što bi utažilo žeđ duše za spoznajom svijeta i svrhe života. Ako život u cjelini nema svrhu, što uopće ima? Pisanje mora govoriti o čovjeku, mora kopati po dubokim, mračnim rudnicima i riješiti tajnu čovjeka. Ako to nije u stanju, onda je bezvrijedno.
Pišem iz strasti, iz osobne egzistencijalne potrebe, a ne da bih ikoga uvjerio u bilo što. To je nešto kao kruh i voda i zrak. To je droga kojoj ne mogu odoljeti unatoč tome što me svaka priča razara. Ako u riječima i nema konačne utjehe, one su ipak neka vrsta utočišta, mali otok smisla u golemom moru besmislu. Kad pišeš, moraš rastvoriti svoje misli i emocije na dijelove, kao da rastavljaš neki uređaj, i onda promatrati kako ti dijelovi rade, kao da je riječ o nekom trećem, a ne o tebi. To je kontrolirana šizofrenija. Ali s obzirom da moram pisati, onda želim pisati samo o bitnim stvarima, onima koje u čovjeku pobuđuju buru pitanja i emocija. Koliko sam u tome uspješan i koliko će moje pisanje nekoga probuditi, ne znam. Sumnjam u to. Ako su moje riječi osvijetlile mračni put jednom čovjeku, ja sam sretan. Ako nisu, onda su beznačajne. Želio bih da pisanje ima smisla, ali malo sam uvjeren u to. Pisac nije znanstvenik, pisac je vrač, šaman i prorok. Pisac je opčinitelj duša. Umjetnost je danas jedina religija u koju čovjek vjeruje. Zato pisac mora osvijetliti misterij postojanja i razjasniti ga, ali taj misterij mora i dalje ostati misterij. To je paradoks koji je teško razumjeti, ali je tako.
Osjećam se užasno. Osjećam se iscrpljeno, na rubu psihičkog sloma, ili još gore na rubu šizofrenije. Opet osjećam malodušnost, manjak snage i energije da učinim prave stvari na pravi način. Nema teže stvari nego učiniti nešto na pravi način. Svatko od nas ima samo svoju volju da nešto učini ili ne učini. Ako boga nema i ako nema nijednog dokaza da život nije besmislen, ne trebamo od toga činiti pravdu. Život je jedinstvena šansa da to učinimo. Druge neće biti. Ali bilo kad i bilo gdje možeš pogriješiti, možeš skrenuti s puta ako samo na tren zatvoriš oči, a ja nisam fokusiran čovjek koji će mudro motriti na svaki svoj postupak. Želim napisati Priču o Petri, jer to nije samo Petrina priča, to je i moja priča. Uvukla me u tu priču svojim fragmentima, ulovila me na udicu i sad više ne mogu odustati, želim znati sve, iako znam da će me to iscrpiti i slomiti. Priča nikad nije samo priča, to je duboko osobno egzistencijalno iskustvo, to je prava mistična drama. Znam već unaprijed što me čeka, a znam da nikakve nagrade nema na kraju priče, samo lutanje kroz mračne šume i močvare i želja da odustanem. Ali fascinira me suština ljudske drame koja se iznenada rastvorila preda mnom. Nisam je čak ni tražio, sama je došla pred mene i ne mogu je odbaciti, ne mogu se pretvarati da je ne vidim. To bio bio grijeh. To je istinska drama o podvojenosti ljudske prirode, ona pogađa samu srž svega, razotkriva animalnu prirodu čovjeka i odnos svijesti, volje i životinjskog instinkta u čovjeku. Oduvijek sam uvjeren da je čovjek po prirodi surova, agresivna životinja kojom upravljaju najniži nagoni, prije svega glad za moći i spolnim općenjem, a tek je malko po površini premazana slojem civilizacijskih normi i morala. Ali sve se to lako raspadne, čim malo olabave društvene konvencije i ukaže se prilika da nekažnjeno učinimo nešto. Ne vjerujem u čovjeka, ali vjerujem da postoje rijetki pojedinci koji su u stanju nadvladati svoje nagone i pokazati istinske vrline i nesebičnost. U potrazi sam za njima cijelog života, ali nisam ih previše našao. Tu i tamo bljesne poneka iskra i to je to.
Iako je glavni lik priče žena, Petra, u priči je primarno riječ o muškom libidu. Muška seksualna energija je suštinski stvaralačka, bez nje ne bi bilo ni života, ali ona se uslijed različitih okolnosti može izopačiti u svoju suprotnost i postati sredstvo zla. Libido je poluga djelovanja nesvjesnih sila u čovjeku. U Petrinom životu postoje dva ključna muškarca. Jedan je njen otac, koji je bio dobar i pošten čovjek, koji je u njenom sjećanju uzor, ali njega više nema. Zamijenio ga je jedan drugi muškarac, njen očuh, nasilni, seksualno izopačeni psihopat zlostavljač od kojeg ne može pobjeći jer žive u istom kućanstvu (zapravo svojevrsnom zatvoru), gdje može raditi s njom praktički što hoće, dok majka to tolerira zbog svojih sebičnih interesa ili se pretvara da ne zna što se događa. Velika je ljudska tajna u tome da očuh može zamijeniti oca, može postati otac, ako je svjestan praznine koju treba ispuniti, ako je častan i hrabar, ili naprosto dobar čovjek, ali on isto tako može postati i psihopat zlostavljač, ako je kukavica i bijednik kojim upravlja samo njegova požuda (Platon, požudni dio duše). To je situacija u kojoj ona mora poduzeti korake, mora učiniti nešto za sebe, mora se spasiti iz toksičnog odnosa koji je razara, ali paralizirana je neiskustvom i nepostojanjem ikakve stvarne podrške od bilo koga. Zato provodi što više vremena van kuće, spava kod prijatelja, kod bilo koga, samo da ne bude u kući. U takvoj situaciji susreće se s Karlom. On je podvojena ličnost, on ima potencijal da bude i jedno i drugo, on je između ta dva ekstrema, on je svetac i sotona. On iza sebe ima nešto mračno, piše surove, ljigave priče nabijene erotikom, nasiljem, perverzijama. Nakon više mjeseci nesporazuma, međusobnih uvreda i izbjegavanja, Petra mu počinje pričati svoju priču, bez uljepšavanja ili prikrivanja bilo čega. Ona želi ispričati priču, želi ostaviti teret iza sebe. Ali što Karlo želi od nje? Želi li on nešto za sebe? On mora kopati po njenim najdubljim i najmračnijim tajnama, a njena pripovijest u njemu pobuđuje dotad neslućenu seksualnu glad. On se hrani njenim mračnim pričama, ali pritom osvještava i svoju mračnu stranu, poima snagu svog seksualnog poriva, kojeg mora zadovoljiti pod svaku cijenu. On osjeća potrebu da bude pozitivni uzor, ali želi i sve što žele i drugi. Taj libido predstavlja ono divlje, animalno u čovjeku, koje mora biti nadvladano. Čovjek mora postati nadčovjek, mora biti u stanju nadvladati nagone. Ali Karlo joj nešto daje zauzvrat. Što? Na kraju priče ona je nešto dobila, a on je nešto dobio, ali je i nešto izgubio. U svakoj priči, autor nešto gubi. Na kraju priče nema katarze kod Petre, ima samo osjećaja čvrstoće, poimanje da je zlo dio čovjeka i da ta spoznaja ostaje u čovjeku do kraja života. Ovo je priča o Petri, ali isto tako i o Karlu i njegovom iskušenju. Jesam li ja Karlo ili sam ja Vladimir? On je moja slika u ogledalu, ali koliko je njega u meni? I što ja to želim od Petre? Jesam li ja zaljubljen u nju? Nisam siguran u to. Želim čuti njenu priču. Želim znati sve o njoj. Ali bi li me Petra zanimala da njena priča nije tako strašna? Ne znam. Mogu li ja, muškarac, sa svojim prljavim muškim umom i muškom libidom ući u žensku psihu, mogu li razumjeti ženske emocije i pogled na svijet? Bio sam u bezbroj mračnih šuma, ali ova mi je nepoznata i nisam siguran gdje ću stići na kraju priče. Svatko sam mora naći svoj put, pa tako i ja.
Ovo je i roman o romanu, priča o tome kako treba napisati priču, priča o samoj svrsi pripovijedanja priča. Koji je smisao pisanja priče? Pomaže li tvoja priča ikome i kako? Petra pripovijeda priču, a Karlo zapisuje priču. Je li priča koju ona priča ista kao ona koju će on napisati? Je li to njegova ili njena priča? Donosi li njoj pripovijedanje priče ikakvo olakšanje? Što donosi njemu? Nisam siguran je li Petra svjesna da je njena priča pravo more arhetipa, ali Karlov je zadatak učiniti da postane svjesna. Priča ima nekoliko razina. Prva je priča koju pripovijeda Petra. Druga je priča koju pokušava ispripovijedati Karlo. Treća je priča ova koju pišem ja. Svaka priča mora funkcionirati zasebno, moraju funkcionirati u međuodnosu i opet kao jedna jedinstvena priča čiju svrhu čitatelj mora jasno razumjeti, intelektualno i emotivno. Ali na kraju, svaka priča ipak vrijedi samo onoliko koliko vrijedi njen autor. Čovjekov je život jedna duboka mračna špilja, tu smo na dnu i samo se koprcamo i koljemo međusobno, nesvjesni i sebe i svijeta oko sebe i tek se ponetko uspije iskopati iz te rupe i ugledati zasljepljujuće svjetlo sunca. C. G. Jung ustvrdio da su osvjetljavanje svoje sjene i individuacija ključni životni zadatak svakog čovjeka. U ovoj priči možemo vidjeti tko ga je položio, a tko pao i gdje je pao. Ako nema svijesti, nema ni postojanja. Svijet je takav kakav jest. Svijet je velik, a tvoja je sudbina mala i beznačajna za svjetsku povijest. Život je puka slučajnost. Dogodio se, a mogao se i ne dogoditi. U životu ti se može dogoditi ovo, ali i ono. Ako smo na svijetu protivno svojoj volji, jer nas je sudbina tu bacila i ostavila, život ipak ide dalje s našom voljom. Je li pripovijedanje jedne priče dovoljno da bih izvršio zadatak i položio taj test? Kome ću učiniti dobro, za koga ću podnijeti žrtvu? Za mene je umro jedan čovjek. Za koga ću ja umrijeti?“

Ilustracija: Nurnberška kronika (1493.), Sedmi dan Stvaranja

Ilija Aščić: Budi ljut na sve

Telefon je zazvonio. Bilo je 8 sati navečer i Karlo je sjedio sam u svojoj sobi, ne znajući što da zapravo radi sa sobom. Bio je to jedan od onih beskrajnih dana, koji nikako da prođu.
– Halo, majmune! – zaurlao je glas iz slušalice, kad se javio. – Samo da znaš, jebat ću ti mater, idiote jedan! Ubit ću te, pička ti materina, da ti pička materina! Jel ti jasno, govno jedno? JEL TI JASNO!?
Karlo je prekinuo vezu, ne progovorivši ni riječ. Bio mu je poznat taj glas, ali nije znao odakle mu njegov broj. Stvarno, odakle tim ljudima uopće njegov broj? Nitko ga od njih nije nazvao deset godina, ali ipak su imali broj. Nitko ga nije nazvao da ga pita kako je, čak ni kad je mjesec dana ležao u bolnici, vjerujući da će umrijeti, a sad su odjednom svi navalili, poput čopora bijesnih, krvožednih vukova.
Okrenuo se i pogledao svoje lice u velikom zrcalu s druge strane sobe. Povremeno bi se tako pogledao i nacerio se sam sebi. Godine su ga gazile, nemilosrdno su orale po njegovom licu. Prije ili kasnije će ga ubiti. Neka je sjena zasjela u njegove oči. Podočnjaci, bore. Lice se poružnilo, postalo grublje, tvrđe. Opakije. Bili su to samo obrisi nekadašnjeg njega. Bio je užasnut tom mišlju. A kako će tek izgledati kad bude imao 70, ako je sad ovako ružan, iscrpljen! Kako će se osjećati, o čemu će misliti o i čemu će pisati? Sa 70 je samo smrt pred tobom i moraš se spremiti za nju, jer se ona sigurno sprema za tebe.
Knjiga je bila tiskana, napokon. Popodne su mu dostavili paket iz tiskare i sad je nekoliko primjeraka knjige ležalo na stolu kraj monitora koji je svijetlio u polumraku. Naslov knjige bio je ispisan debelim crnim slovima, gotovo prijeteći: BUDI LJUT NA SVE. I njegovo ime i prezime ispod naslova. Dugo je gledao u taj naslov i u svoje ime. Bila je to ozbiljna, teška knjiga, knjiga o gnusnim stvarima i gnusnim ljudima. Pisao ju je 5 godina i bio je to završetak jedne ere u životu. Sad je to pojmio, nekako neočekivano, iako je misao o tom prijelomnom trenutku uvijek lebdjela negdje. Bilo je to nešto što je trebalo donijeti zadovoljstvo, ali sam je bio pomalo začuđen vlastitom ravnodušnošću kad je raspakirao paket i izvadio knjige. Kad je počeo pisati svoje prve priče, sjedeći u nesanim noćima za mehaničkom pisaćom mašinom postavljenom na stari drveni stol ispred prozora, mislio je da je pisanje mističan, religiozan poziv, da je to neka sveta tajna koja je dostupna samo rijetkima. Tada je imao 18 godina i sve se činilo jednostavno. Samo treba govoriti istinu, bez obzira na sve. Ali s godinama je shvatio da je sve samo mučan, naporan hod kroz mrak i priče su s godinama bile sve teže, lišene ljepote, ali ispunjene ogorčenjem, sve dok u njima nije ostao samo bijes. I sad, kad je očekivao navalu emocija, pri pogledu na naslov i svoje ime na koricama, ostao je nekako ravnodušan, kao da to i nije ono što je htio. Ali drugi nisu bili ravnodušni. Godinama je silazio u mračne i hladne podzemne rudnike, rudario je golim, krvavim rukama da bi iskopao te priče iz podzemlja i donio ih na svjetlo dana, a kad ih je donio i objavio, ljudi koji su ih pročitali bili su zgađeni. Znao je da to tako ide, ali ipak je bio nekako začuđen. Ali što je zapravo očekivao? Da će uslijediti gromoglasan pljesak publike, da će ga žene salijetati kako bi tražile autogram i nudile mu seks? Da će rulja navaliti u knjižare, da će lova sjedati na račun i da neće više morati ići na svoj užasni posao u skladište obuće? Nije znao ni sam.
Noć prije nego što je paket stigao iz tiskare, ležao je sam u svojoj sobi. Tri dana nije izlazio van. Bio je nekako razdražljiv, nije želio nikakvo društvo i rolao je joint za jointom, gledajući usput neki film u kojem je Johnny Depp glumio pisca koji živi u kući kraj jezera i suočava se s pitanjem autorstva priče i pomalo klizi u ludilo. Ah, američki pisci i njihove kuće kraj jezera i njihove besmislene dileme! Moraju se uštipnuti za guzicu da bi ih zaboljelo, pa onda pišu dramatične drame o boli. Ali poslije mu se pridrijemalo i tek je napola pratio radnju, a onda je u sobu ušao stric Nikola. Nije čuo otvaranje vrata sobe, čuo je samo korake koji su prilazili krevetu. Karlo se uspravio. Prepoznao ga je isti čas. Nikola je ispružio ruku, a u ruci je bio golemi bunt novca raznih valuta. Većina je bila zgužvana, kao da je upravo došao iz kockarnice, gdje je pobijedio kakav stroj.
– Ovo je za tvoju knjigu – rekao je.
Karlo je ustao i gledao u taj novac. Knjiga, kakva knjiga, pomisli. Bio je pomalo začuđen njegovim noćnim posjetom. A onda se sjeti svoje knjige.
– Zar ja zaslužujem toliko para? – upitao je.
– Da, zaslužuješ – odgovorio je stric Nikola.
– Hvala ti – rekao je Karlo i uzeo novac.
– Nazovi oca – rekao je Nikola i izišao iz sobe.
To je bilo to. Karlo se vratio u krevet i zaspao. Ali bili su to mučni snovi, sanjao je da hoda po mračnim šumama, punim čudnih bića koja su izlazila iz svojih rupa i išla za njim, a sanjao je i o zmajevima, a on je bio zmaj koji je letio iznad livada i šuma, mračnih, crnih, spaljenih, a mali ljudi su ga odozdo pokušavali pogoditi strijelama i kopljima.
Ujutro je ležao budan i malko mamuran, kao da se previše napušio, ali jasno se sjećao noći. Što je ono bilo? Stric Nikola bio je jedan od rijetkih ljudi u njegovoj široj obitelji koga je Karlo cijenio. Bio je visoko obrazovan, ali postao je propalica i pijanac i predmet sprdnje svih i jednom je došao kući iz noćne smjene u tvornici cigle, legao u krevet i više se nije probudio. Bilo je to prije 15 godina. „Nazovi oca.“ Odlučio je da će ga nazvati, ali odgađao je to cijeli dan, kao što se do zadnjeg trenutka odgađa nešto neugodno, sve dok napokon nije zazvonio njegov telefon. Nakon godina razdvojenosti između njega i starog se ispriječilo nešto golemo i nevidljivo i nisu znali što da si kažu i obično su zvali nekim povodom. Ovaj put povod je bio taj da je jedna Karlova priča uznemirila cijelu rodbinu. Bila je to jedna od njegovih prvih objavljenih priča, kratka pričica o nekim sitnim obiteljskim razmiricama, djelomično utemeljena na činjenicama, a uglavnom izmišljena i iskarikirana. Bila je objavljena prije tri godine na nekom beznačajnom web portalu i nitko nije mario, ali neki od njegovih brojnih nećaka naletio je nedavno na tu priču, pročitao je i podijelio sa svima na Facebooku, zgrožen onim što je pročitao, i za pola su sata svi znali za to. Sva rodbina i svi poznanici pričali su samo o toj priči. Nikoga zapravo nije bilo briga ni za njegove priče ni za pisanje, a ni za njega, većina tih ljudi nije u životu pročitala ništa, za njih su knjige bile naprosto bezvezarija, ali sad je to odjednom svima bilo životno važno.
– Priča se da si oklevetao materinu rodbinu, da si ih dao u novine – reče stari. – Je li istina?
U Karlovoj široj obitelji neobrazovanih, polupismenih seljaka i bauštelaca poluimigrantskog porijekla nitko nije imao pojma o razlici između književne fikcije i novinarskog teksta niti bi imalo smisla objašnjavati im tu razliku. Nikad im ne bi mogao objasniti da je riječ o dramatizacijama života. Stvarao je lažnu legendu o sebi, širio je opsjene i mitove, kao i svi drugi pisci koji su htjeli zadiviti svijet, a posebno žene, ali svi su to shvatili kao autobiografiju. A možda je bila, na nekoj podsvjesnoj razini.
Stari je već bio star i bolestan. Da je bio deset godina mlađi, Karlo bi se posvađao s njim, žestoko bi branio svoje pravo da smije reći što god želi i inzistirao bi da ti ljudi na kojima je temeljio svoje likove i jesu nakaze. Ali sad mu se to činilo djetinjasto. Nije želio ući u tu raspravu, znao je da to ne vodi nikamo i da će se bez razloga posvađati s ocem. Želio je da pričaju o nečemu drugome, samo ne o tome. Ali bio je svjestan da su njegove prljave priče, besramno nabijene seksom, nasiljem i opačinama, krajnji čin iznevjerenja, čin finalnog otpadništva, kraj ideje o dobrom sinu koji je u mladosti samo malo skrenuo s puta, ali će se prije ili kasnije, kad se izdivlja u svijetu, ipak vratiti kući i živjeti kao svi ostali, a to znači posao, žena, djeca i obiteljska druženja subotom popodne kod rođaka i prijatelja, mala seoska ogovaranja i tračevi, poneko pijanstvo tu i tamo, sve dok ne umre ili dok ga ne ubiju dosada ili netko od tih ljudi. Sve je bilo nepovratno! Možda možeš vratiti izgovorenu riječ, al ne možeš napisanu. Riječi su kao otrovne strelice koje odapinješ i zabadaš u prsa svojih neprijatelja. Riječi su metafora drevnog, divljačkog nagona da kamenom sjekirom nekome raskoliš lubanju. Nije imao kamenu sjekiru, imao je samo te riječi. I Karlo ih je nemilice odapinjao! Bio je poput ratnika smrti koji jaše na konju i gađa sve što mu se ne bi svidjelo. A najmanje mu se sviđalo ono s čim je bio odrastao, ono što ga je formiralo kao čovjeka. Svi ti ljudi! Ujaci, tetke, nećaci, bratići. Previše je puta vidio pravo lice tih ljudi koji su ga okruživali kad je bio dječak. Što je postajao stariji, bivao je sve svjesniji njihovog pogubnog utjecaja na svoj razvoj. Godinama se nije bio u stanju maknuti od njih, paraliziran primitivnom energijom njihovog krda. I zato je morao reći svoju riječ o prošlosti, da bi se oslobodio. Prema očevoj rodbini je bio indiferentan. Ti su ljudi uglavnom bili zatvoreni u svoje male obiteljske svjetove i slabo zainteresirani za bilo što drugo izuzev puke osobne egzistencije. Ali majčina rodbina je bila tiha jeza. Primitivci, zlostavljači žena, ubojice, provalnici trgovina, lažovi, kriminalci, jednom riječju ološ najniže vrste. Mogao si bilo što očekivati od bilo koga od njih, a kotili su se poput najezde ogavnih skakavaca i uvijek su bili tu negdje, sveprisutni.
Dok je slušao starog kako mu priča o obitelji i kako bi se svi trebali „držati zajedno“, sjetio se jedne zgode od prije 20 godina, kad je u gradu sreo ujaka Niku, pa ga je ovaj pozvao na cugu. Niko je bio nezaposlen cijeli život, imao je petero djece, ali nekako je kuburio. Ali tek što su ušli u birtiju, sreli su neke Nikine pajdaše, pa je ovaj s njima započeo partiju pokera. U to vrijeme poker se normalno igrao po birtijama, i to za lovu, a gazda bi svako malo donio novu rundu rakije i sira. Niko je brzo izgubio sav svoj novac na pokeru, a kad je došao do nule, preklinjao je Karla da mu pomogne da se izvuče, obećavajući da će mu vratiti duplo čim bude mogao. Karlo mu je dao jedinih 200 kuna koje je imao. Tada je imao 14 godina i nije znao kako reći ne. Nikad više nije vidio te pare. Nikad ih Niko nije spomenuo, kao ni lovu koju je godinama ranije „posudio“ od njegove stare da bi mogao otići na posao u Sloveniju, na koji nikad nije otišao. Ponašao se kao da se ništa od toga nije dogodilo, dolazio je i dalje na nedjeljne ručkove i svraćao usput kad god bi mu nešto trebalo. Ali redovito se hvalio kako nije lud da se zaposli, sve dok od države može izmusti socijalnu pomoć i dječje doplatke za svoju mnogobrojnu dječurliju.
Karlo se naježio razmišljajući o tome. Sve te užasne nakaze, sav taj polusvijet koji je zarivao svoje prljave kandže gdje god je mogao! Još zarana je shvatio da bi ga bilo tko od tih ljudi udavio u bunaru, ako bi imao bilo kakve koristi od toga, ili čak i bez koristi, iz puke seoske zlobe. A poslije bi skupa sa svima ronio suze nad njegovim grobom i proklinjao nesretnu sudbinu. Svaki put kad bi susreo nekog od tih ljudi osjećao se poniženo, iscrpljeno, kao da su mu isisali pola duše. Uvijek je sebe smatrao miroljubivim, nenasilnim čovjekom, ali njihova je pojava u njemu budila bujice najotrovnijih, nasilnih misli, za koje ni sam nije vjerovao da postoje. O tome, a i o drugim, još gnusnijim stvarima, je pisao u pričama i to je bilo neoprostivo. Da je bilo koga od njih prebio ili prevario, da je oteo penziju staroj baki na izlazu iz pošte, da je uništio život bilo kome, sve bi to bilo zaboravljeno za mjesec-dva, ali govoriti istinu o takvim prljavštinama, zapisati to i objaviti, da bude u knjizi zauvijek – e to se ne oprašta. Zato ih se klonio kad god je mogao, zato je zarana otišao u ovaj otuđeni grad, daleko od njih. Ti su ga ljudi nagnali u knjige, oni su od njega učinili frika koji po cijele noći sjedi za računalom s napetim prstima na tastaturi i pokušava ispričati nešto svijetu kojem nije stalo. Ah, kakva perverzija! Tim je tupavim idiotima i njihovom prostaštvu dugovao više nego plemenitima i svim magičnim knjigama koje je pročitao. To je napokon shvatio. Ali to nije bilo važno.
Što da kaže ocu? Njegov je otac vjerovao u obitelj, u kult svojih predaka, u pojednostavljenu, romantičnu predodžbu o drevnoj zajednici i nije želio vidjeti ništa od onog što je Karlo već kao dječak vidio i zbog čega već odavno nije vjerovao ni u što. Više nije bilo povratka nazad, u sigurnost bez riječi, strelica je bila ispaljena, možda nepromišljeno, možda hrabro, ali ne može se povući.
– Ma pusti budale, to je obična fikcijska priča – reče Karlo. Usta su mu bila suha i teško je prevaljivao riječi preko usana. – Sve je to izmišljeno.
– Jesi ikog od njih osobno imenovao? – upita otac.
– Sva imena su izmišljena. Ma velim ti, budale i smradovi. Mrze me pa izmišljaju koješta.
– Zašto ne napišeš neku pozitivnu priču? – reče stari, kao da mu čita misli. – U tvojim pričama nema ništa lijepo. Svi su pokvareni. Pa nije moguće da su svi baš takvi?
Doista, zašto je uopće pisao te ogavne priče, te surove priče o surovim, nasilnim ljudima, priče u kojima su se ljudi prepoznavali i koje su ih vrijeđale? Zašto nije pisao o ljepšim stvarima? Zašto nije potpuno izmišljao svoje likove, zašto ih nije pravio od magle ili od praznih riječi? Zašto nije pisao SF i izmišljao nove svjetove? Zašto nije pisao hermetične priče s filozofskim dilemama i metaforama ili tankoćutnim priče o ljubavi i lijepim osjećajima? Zašto nije pisao o pticama i cvijeću na livadama i ljepotama zvjezdanog neba? Zašto nije pisao o apstraktnim egzistencijalnim mislima? Ili bilo što drugo, bilo što osim onog što je pisao! Ni sam nije bio siguran. Ali sjetio se riječi Hermana Melvillea koje je pročitao negdje, davno: „Napisao sam grešnu knjigu, ali osjećam se nevin kao janje.“
Pričali su još nekoliko minuta, pa su se pozdravili. Ovo je bilo loše, pomisli Karlo kad je prekinuo vezu. Ostao je sjediti kraj prozora, začuđen vlastitom nesposobnošću da kaže išta suvislo. Eh, pročitao je previše knjiga i ostao zaveden podmuklom idejom da mora govoriti istinu, unatoč svemu. Ali što je istina? Koga je istina oslobodila? Što je postigao svim tim besmislenim pričama? Je li promijenio svijet? Je li ikoga opametio i učinio boljim čovjekom? Je li barem sam postao bolji čovjek? Ne, ništa od toga. Pa što onda hoće? Nije znao ni sam.
Pola sata nakon starog nazvao je ujak Martin. Karlo se nije čuo s njim barem 10 godina.
– Trebao bih Karla.
– Karlo spiking.
– Vidio sam ono što si napisao u novinama. Kako možeš pisati takve klevete o pokojnom djedu i o rođenim ujacima? Kako te nije sram!
– Misliš na ujaka Peru koji je godinama zlostavljao moje roditelje? Ili na ujaka Borisa koji je mojoj staroj krao lovu iz kuće dok je ona kuhala ručak? Na ujaka Brku koji je dojavljivao muriji da imamo drogu u kući? Kojeg sam točno ujaka oklevetao?
Ovaj je opsovao bijesno i zalupio slušalicu.
A zatim su zvali i ostali, redali su se jedan po jedan, zapjenjeni od bijesa i nepatvorene mržnje koja se osjećala u svakom glasu. Ujak Andrija. Ujak Niko. Bratić Milan koji je upravo bio izišao iz zatvora, gdje je ležao zbog pljačke benzinske. Sestrična Ivana, koja je do dvadeset pete okotila petero djece, a muž joj je crnčio dva posla da ih prehrani.
Ah, kvragu, pomisli on, pomalo cinično, slušajući bujicu uvreda i psovki, pa ovo je zapravo zanimljivo, fenomenološki gledano ovo je poput zanimljivog filma, opskurni peep show u psihopatologiju malog čovjeka. Ali shvatio je i da nikome ništa nije dužan, da nikome nije zahvalan. Zahvalan je jedino samome sebi što je izdržljiv kao bik, pa je izdržao sve te luđake, umjesto da ugine od tuge, poput strica Nikole, ili postane čuvar ovaca ili kriminalac ili nešto još gore, što su sudbina i društvo namijenili ljudima njegovog porijekla. Sve te sablasti koje su ga godinama držale u kavezu i od kojih je nekako pobjegao, sad su odjednom izronile pred njim, onakve kakve jesu. Nije želio ništa od njih, želio je samo slobodu da govori ono što misli. Ali shvatio je da nema duševnog mira, ima samo privremenih trenutaka predaha. Kad je bio klinac kupovao je knjige o Americi, knjige s fotografijama američkih krajolika s crvenim stijenama, gradova u Kaliforniji, kauboja i Indijanaca, i bio je uvjeren da će, kad odraste, promijeniti život, da će živjeti na nekom lijepom, sretnom mjestu, poput Los Angelesa, gdje su plaže beskrajne, a noći tople i djevojke bezbrižne, slobodne i sretne. Ali s godinama je postajao svjestan da je ovo stvarnost, a ono samo filmska laž.
Trideset i šest mu je godina. Još uvijek nije star, ali nije više ni dječak koji sanja o budućnosti, dalekoj i ispunjenoj mogućnostima. Ta je misao bila depresivna, ali i oslobađajuća. Nema više očekivanja, nema nade. Ako je ovo taj život, pa neka bude.
– MAJMUNE JEDAN, MISLIŠ DA SI PAMETAN! – urlao se bratić Milan. Mogao je zamisliti njegovo tupavo lice kako se pjeni negdje, dok njegova krezuba žena dobacuje uvrede. – NAĆI ĆEMO TE I RAZBIT ĆEMO TI TU ODVRATNU NJUŠKU! TI SI IZROD! POGLEDAJ SE SAMO NA ŠTO LIČIŠ! POČUPAT ĆU TI BRADU! DŽABA TI ŠKOLA KAD SI IDIOT! KAKO MOŽEŠ PISATI TAKVE STVARI O SVOM ROĐENOM DJEDU I O MAJČINOJ BRAĆI?
– Da ste bili bolja rodbina, pisao bih bolje priče o vama. Zadatak pisca je da govori istinu.
– KAD TE MI DOHVATIMO, VIDJET ĆEŠ TI ŠTO JE ISTINA!
– Samo pazite da se ne izgubite u Zagrebu. Nemojte zvati da dođem po vas na kolodvor.
Prekinuo je vezu.
Pozivi nisu prestajali, ali više se nije javljao. Stišao je zvuk mobitela da ne čuje. Znao je da je sasvim moguće da ga bilo tko od tih primitivaca dočeka negdje u mraku i prebije. Treba li sad paziti gdje se kreće, treba li se osvrtati na svaki zvuk iza leđa? Na trenutak je pomislio da ne bi bilo loše kad bi imao pištolj. Znao je ljude koji bi ga mogli nabaviti.
Nekoliko minuta prije ponoći frend mu je poslao link na raspravu na Facebooku o njegovoj priči. Komentari su tekli iz minute u minutu, bili su sve jedan gori od drugog. Bili su to uvrede, izljevi mržnje, bijesa, pozivi na nasilje i prijetnje.
– Sramota! Njegov ujak se borio za ovu zemlju i bio ranjavan na ratištima, da bi on mogao ići u školu, a vidi kakve stvari on piše o njemu! Odričem se tog govna! – bljuvala je ujna Marija.
– Bolesnik!
– Gnjida!
– Psihopat!
– Idiote jedan, odi djedu na grob i zapali mu svijeću!
Uvrede i prijetnje su se nizale u nedogled. Iako su to bile samo riječi ispisane na ekranu, mržnja je bila stvarna. Zatvorio je računalo i samo sjedio u polumraku, gledajući kroz prozor na praznu noćnu ulicu, sam u ovom velikom, otuđenom gradu, nimalo spreman na ono što dolazi, ali svjestan da ne pripada više nikome, da nije više ničiji sin, ničiji brat, ničiji prijatelj.

Foto: fotografija iz filma Maratonci trče počasni krug Slobodana Šijana

Ilija Aščić: Život sa zvijerima

Sjedio sam na pauzi u radničkoj pušioni. Tu smo jeli ručak, pušili i grijali se kad je bilo hladno. Listao sam jučerašnje novine i pio kavu iz aparata kad je ušao taj golemi ćelavac. Vjerujem da je imao barem 120 kila. Bio je visok oko 180, ali bio je širok kao tenk, a lice mu je bilo naborano, izbrazdano ogavnim brazgotinama i borama i ružno do bola. Imao je okruglu glavu s golemim podbratkom. Bio je napuhan kao nogometna lopta. Nije u toj rugobi bilo nikakve tragične produhovljenosti ni ljudske dubine, samo površni bijes.

Bilo je to u skladištu piva. Bila ja sredina siječnja. Utovarivali smo gajbe piva u kamione na minus 10.

Odjednom je taj frajer dreknuo:

„TKO JE POPIO SVU KAVU? NIJE OSTALA NI JEDNA KAVA!“

Tišina u prostoriji. Osim mene tu je bilo još desetak šljakera. Neki su pogledali prema meni. Ja sam uzeo zadnju kavu. Štos je bio u tome da je aparat u pušioni mogao pljunuti samo 10 kava jer bi se tada potrošila zagrijana voda, pa si morao čekati pola sata da se opet ugrije. Ali do tad bi pauza već bila gotova. Ako si došao među prvima na pauzu, popio bi kavu, ako si malo kasnio, više je ne bi bilo.

Ćelavac je prišao i stao ispred mene. Oči su mu bile male i govnaste i jedva si ih vidio. Ali one su vidjele tebe. Mozak iza njih smišljao je zlo, to ti je odmah bilo jasno.

„Ovdje imamo PRAVILA! Kavu prvo piju najstariji radnici.“

Okrenuo sam list novina i srknuo gutljaj kave.

„To nigdje ne piše“, rekao sam.

Inače nisam previše smiren čovjek, ne vjerujem u boga i smisao života, ne vjerujem u postizanje duševnog mira istočnjačkim tehnikama, uglavnom sam nervozan, ljut i duhovno ogorčen na sve, ali tada sam bio prilično smiren, ne znam zašto. Postoje takvi trenuci kad sam smiren, unatoč svemu. Jednom je u ratu granata pala 20-ak metara od mene, a moj frend Luka i ja smijali smo se tome, kao da je riječ o nekoj tričariji.

Meni se kava zapravo uopće nije pila. Volim dobru kavu, ali dobra kava je rijetka kao dobra ženska, a taj aparat je izbacivao odvratnu smeđu tekućinu. Ali nisam znao što bih radio na pauzi, nakon što bih požderao sendvič s parizerom pa sam pio kavu, kao i svi ostali. Imao sam pravo na to. Ali da sam imao pameti, ne bih se kačio s ćelavcem.

Pogledao me kao da sam ga pljunuo u lice. Stisnuo je svoje govnaste oči kao da pokušava prokužiti jesam li idiot ili provokator koji ga pokušava navući na neki štos. Očekivao sam da me tresne šakom u lice, da me jednim udarcem pošalje pod klupu na drugoj strani prostorije. Nisam imao nikakve šanse jer sam bio mršav i neuhranjen. Možda bi to i učinio da u prostoriji nije bilo još 10 ljudi. Bio je kavgadžija i nitko se nije želio kačiti s njim. Vjerojatno je takav bio zato zato što je bio ulovljen u mrežu kao i svi mi, želio je nešto drugo, milijune, ljubavnice, jahte, a dobio je to što je dobio. Ljudi su puni svakakve mržnje jer žive bijednim životom, jer im ništa ne ide, jer im se žene jebu kao leševi ili uopće godinama nisu vidjeli pičke, jer imaju neotplaćen kredit za stan, jer su im djeca glupa. U svakoj firmi imaš takve ljude, one koji zlostavljaju sve oko sebe, a šefovi ih trpe jer su u stanju jednom rukom podići 100 kila i uraditi bilo što, ili zbog nekog drugog neshvatljivog razloga.

Uglavnom, ćelavac se okrenuo i bez riječi otišao na dvorište. Kolega koji je sjedio kraj mene, Mario, blijedo me pogledao.

„Najebo si.“

„Zašto?“ rekao sam. „Pa nije ništa učinio.“

Samo je odmahnuo glavom, kao da sam lud. Ti usrani šljakeri i njihove jebene igrice! Uvijek si se morao nadjebavati s nekim primitivcem. Ni u jednoj firmi čovjek nije mogao samo raditi i na kraju dobiti plaću za svoj rad, već si morao trpjeti teroriziranje nekog dripca koji te htio pretvoriti u poslušnog majmuna. U najušljivijim firmama, u skladištima, trgovinama, tvornicama, bauštelama i slično, to funkcionira na najprimitivnijoj razini. Ako im nisi po volji prebiju te ili ti podvale nešto od čega ti život prisjedne i na kraju sam saviješ rep i odeš odatle. Na višim razinama, u uredima, među govnarima u odijelima, stvari su sofisticiranije, tamo te sjebu s osmijehom na licu, a ponekad tako suptilno da ni ne znaš tko te sjebao pa čak ni da te sjebao. To te na kraju pretvori u psihopata ili u lakšem slučaju u ogorčenog mizantropa koji mašta kako dolazi sa strojnicom i tamani sve te žohare.

To je život – vođenje sitnih, glupih, besmislenih borbi koje te ne zanimaju, samo da bi ostao živ među zvijerima.

Popio sam kavu i vratio se na šljaku. Utovarivali smo gajbe pive na prikolice tegljača. Dnevno sam preko ruku prebacivao više od 500 gajbi. Raditi takav posao iz dana u dan neka je vrsta smrti. Ali još je gore bilo raditi s tim ljudima. Uvijek bi se netko od njih nasadio kraj tebe i – pričao. A o čemu su pričali ti muškarci, ti stari dečki? O nogometu, naravno. Satima su lamentirali kako ćemo zgaziti Englesku na prvenstvu. Svi su znali poziciju svakog igrača, svi su imali strategije. Oči bi im zasjale kad bi maštali o tom mokrom snu. Kad je Engleska stvarno pala, cvali su kao da su oni ti koji su Englezima utjerali kurčinu u usta. Osim o nogometu, pričali su i o pičkama. Ali o ovom drugom uglavnom su pričali teoretski, jer su većinom bili oženjeni sredovječni muškarci i jedina dostupna pička bila je ona suhonjava među nogama njihove žene, koja im se već gadila. Zato su samo pričali o pičkama koje bi jebali – kad bi imali love i kad ne bi radili taj smrdljivi posao koji ih je svrstavao na dno društvene ljestvice. Tada je visoko kotirala neka manekenkica koja se jebala s polovicom nogometne scene u Zagrebu, a poslije je u javnost iscurio i njen pornić. Kad su pričali o njoj, oči su im se krijesile. Većina ih je imala preko 50 godina, a sanjarili su o jebanju 18-godišnje curice koja im je dva puta mogla biti kćer. Možda je Hugh Heffner bio čarobnjak koji je znao tajnu s kojom je svaki dan na jahtama jebavao mlade pičke sve dok mu se kita mogla dići, ali ti tupavi luzeri mogli su jedino drkati u kupaonicama maštajući o tome.

Kad sam bio mlađi, znao sam s tim ljudima u skladištima započeti razgovor o nekoj otkačenoj temi. Pročitao bih neku genijalnu knjigu koja bi me istinski oduševila i morao bih to podijeliti s nekim. Jednom sam počeo pričati o Platonovoj špilji. Možete li zamisliti tu scenu? Možete li zamisliti mene kako stojim između pet šljakera i pričam im o Platonu? Mislio sam da će netko do tih frajera podići obrvu i reći: „Hej, evo jednog pametnog dase.“ Ali oni nisu znali ni tko su oni, a kamoli tko je Platon. Samo su buljili u mene, zbunjeni, ne shvaćajući o čemu ja to zaboga govorim i što se to njih tiče, kao da ubaciš iracionalni faktor u jednadžbu, a onda bi brzo počeli pričati o nečemu drugome.

Kad sam bio klinac mislio sam da je to zato što su ti dečki ozbiljni frajeri pa se ne žele zamarati takvim tričarijama kao što su knjige, oni se bave samo ozbiljnim i bitnim stvarima, poput utovara pivskih boca, ali istina je zapravo da nitko od njih nije znao ništa što nisam znao i ja. Nitko od njih u životu nije pročitao knjigu, ali ne možeš ih kriviti zbog toga, knjige su uglavnom sranje. Svi su oni u dubini duše mrzili svoje poslove, ali bojali su se da će ih izgubiti. Znali su jedino pognuti glavu i pojesti kamion govana samo kako bi prehranili svoju ušljivu obitelj koja ih je prezirala.

Odšljakao sam svoju smjenu i u 17 sati sjeo u krntiju i odvezao se kući. Kao i uvijek u to doba ulice su bile pune manijaka. Tjerali su svoje automobile kao da će negdje zakasniti, cijeli su tjedan šljakali očajne poslove na kojima su radili sve što bi im nadređeni psihopati naredili, a sad su na cesti izigravali opake dečke. Bili su spremni ubiti te da bi pet minuta brže stigli kući. A kod kuće te ne čeka nikakva jebozovna ženska navlažene pizde, nema boce crnog pinota koju ćeš otvoriti s njom, a zatim je ševiti, ne ideš u kazalište na postmodernu predstavu. Kad čovjek šljaka takav posao, ima vremena tek pojesti nešto, istuširati se, kenjati, pogledati neki film s Clintom Eastwoodom i onda ujutro sve iznova. I tako mjesecima, godinama, dok ti sva pamet ne iscuri i ne postaneš samo glupa poslušna mašina.

Uglavnom, drugi dan zapalo me da šljakam s tim ćelavcem. Možda je tražio od poslovođe da me stavi s njim. Možda i nije. Kako god, tu smo, u skladištu, ja donosim gajbe piva s palete i dodajem ih njemu, koji ih slaže u kamionu. Tako smo šljakali kao automati. Nešto je smišljao, to mi je bilo jasno, samo nisam znao što. Slina mu je curila iz usta kao bijesnom psu dok je uzimao gajbe, a prljave oči neprestano su me mjerkale, kao da čeka pravi trenutak. Znao sam da će me pokušati sjebati, a i ja sam se pokušavao koncentrirati, koristeći sve svoje opako iskustvo kako bih ga u pravom trenutku iskoristio. Ako me ta ogavna debela hrpa govana sjebe, onda bolje nisam ni zaslužio.

I stvarno, dok sam mu dodavao dvije gajbe piva, jednu je zakačio rukom gore u kamionu i srušio je na mene. Učinio je to namjerno, taj debeli kurvin sin. Gajba s 20 pivskih boca s visine od dva metra sijevnula je pokraj moje glave. Na vrijeme sam je skužio i uspio sam se izmaknuti. Gajba je za dlaku promašila moju glavu, ali zakačila me po koljenu i pala mi na stopalo. Staklo se razbilo po asfaltu, a ja sam od bola sjeo na beton. Mislio sam da mi je koljeno smrskano. Zavratio sam hlače. Koljeno je bilo čitavo, ali bol je bila nepodnošljiva. A taj ušljivi govnar nije ni trepnuo. Nastavio je slagati gajbe, kao da se ništa nije dogodilo. Nisam znao što da radim. Noga mi je drhtala. Nikog drugog nije bilo u blizini. Kurvin sin je dobro pazio da nitko ne vidi. Nekako sam ustao i šepajući otišao do prostorije za pušenje. Skinuo sam cipelu. Srećom, ništa nije bilo slomljeno. Samo tupa, odvratna bol koja nije prolazila. Više nisam mogao ustati. Sjedio sam, ne znajući što da radim.

Kad je bol malo popustila, ustao sam i odšepao u ured kod šefa smjene. Ispričao sam što se dogodilo. Taj tip bio je frajer u srednjim 40-im. Bio je psihopat, naravno. Opće je poznato da je srednji i niži menadžment u kompanijama leglo najgorih psihopata. Sjedio je i gledao u mene. Nije mi ponudio čak ni da sjednem. Mi koji smo šljakali na određeno bili smo im nevažniji od psećeg govna.

„Koliko dugo vi radite kod nas?“ upita napokon.

„Dva mjeseca.“

„Žarko radi kod nas već 15 godina.“

To je trebalo nešto značiti – da ja ne mogu biti u pravu. Značilo je da moram pojesti govno i da mu više ne dolazim dodijavati s takvim tričarijama. Ima on pametnijeg posla od sitne šljakerske kavgice.

„Prijavit ću vas inspekciji rada“, rekoh.

Frajer je pogledao u mene, shvaćajući da ima posla s budalom. Osmjehnuo se i mahnuo da izađem. To je značilo da sam prvi na listi za odstrel i da će me otfikariti prvom prilikom. Znao sam da to tako ide, a ipak sam se izlanuo. Kome treba idiot koji šefu prijeti inspekcijom rada? Prijetio sam im praznom puškom, a oni su sjedili iza zidina dobro utvrđene tvrđave sa stotinama topova. Mogli su me raznijeti jednim hicem, kao muhu. Blefirao sam poput najglupljeg kockara.

Počeo sam smišljati kako da ih zajebam, kako da ja njima naškodim, ali nisam se mogao domisliti baš ničemu. Bili su opakiji i podmukliji od mene. Sistem tako funkcionira. Zatvorene su sve rupe. Možeš samo lupati golim rukama po zidovima. Zidovi tome i služe, da lupaš po njima.

Drugi dan evo nas opet na utovaru, ćelavac i ja. Dobro sam pazio da mi opet ne baci nešto na glavu. Više mu nisam okretao leđa.

Kamion je napokon bio utovaren. Ali taman kad je bio utovaren i kad je još samo trebalo zatvoriti tovarni prostor, opet je pokušao izvesti isti jebeni štos. Bilo je to poput reprize lošeg filma. Znao sam da je podao, ali nisam znao da je toliko glup. Ali umjesto da me poklopi gajbom piva, spotaknuo se gore na kamionu, izgubio ravnotežu i pao s prikolice na beton. Pljusnuo je dolje poput vreće govana, a dok je padao jakna mu je zapela za jednu gajbu pa je cijeli stražnji red gajbi iz kamiona pao po njemu. Stajao sam sa strane i gledao to. Nitko osim mene nije vidio što se dogodilo.

Pogledao sam na sat. Bilo je podne, vrijeme za pauzu. Okrenuo sam se i otišao u pušionu. Uskoro će ljudi nahrupiti unutra i navaliti na kavu. Otišao sam do aparata, odabrao kavu s mlijekom i pričekao da ju aparat smućka. Promiješao sam šećer plastičnom žličicom i sjeo na tvrdu drvenu stolicu kraj prozora. Srknuo sam gutljaj pa izvadio cigarete. Kava, napokon, i nije bila tako loša. Bila je osrednja.

Čuo sam vani neku gungulu, ali nisam izlazio. Sjedio sam, pijuckao kavicu i pušio. Napokon je ekipa počela ulaziti. Lamentirali su i odmahivali glavama. Onda sam čuo sirene hitne pomoći. Zatim je hitna otišla.

U prostoriju je ušao poslovođa. Prišao mi je i sjeo ispred mene.

„Znaš li što se dogodilo Žarku?“

„Kako bih znao? Vidite da pijem kavu. Što mu se dogodilo?“

Gledao je u mene pokušavajući me prokužiti. Ali nije se imalo što prokužiti, to je i on napokon skužio.

„Sutra te više nećemo trebati“, rekao je.

Uzeo sam jaknu i obukao se. Izišao sam, ne osvrćući se. Opet sam bio vani. Bio sam slobodan, ali bila je to pirova pobjeda – i dalje sam morao plaćati stanarinu, račune, jesti dva puta dnevno i sve ostalo. Prožvakali su me i ispljunuli. To je sve.

Izišao sam iz tvorničkog dvorišta i otišao u birc preko puta. Sjeo sam za šank i naručio pivu. Izvadio sam cigaretu, a konobarica se nagnula da mi je pripali. Sredovječna riba s borama na licu i obješenim dupetom. Dok je pripaljivala, njene ofucane sisetine skoro su iskočile preko šanka meni u lice. Nasmiješila mi se. Bila je sama doma. Bila je osuđena da si gura prst u pizdu. Zahvalio sam klimanjem glavom.

Foto: www.pexels.com

Ilija Aščić: Umjetne suze

Bilo je to dvije-tri godine poslije rata, u ono užasno vrijeme kad je stari život bio nepovratno završen, a još nije počeo novi početak. Nitko nije radio, pa ipak smo svi nekako živjeli. Starci su provodili vrijeme buljeći u TV sapunice i vijesti i gnjevno pljuvali na sve. Neplaćeni računi, sobe bez grijanja, hrana bez mirisa i okusa… Išao sam u treći srednje i bario sam jednu slatku malu, ali bio sam odrpanac bez para pa me nije šljivila pet posto. Ja i moj frend Krešo smo poslije škole obilazili birceve i kockali na poker automatima. Krešo je imao super štos – probušio bi kovanicu od pet kuna i vezao za nju tanki končić, pa bismo je ubacili u poker automat i tako kockali. Ako bi pobijedili, digli bi 50 kuna. Ako bi izgubili, kovanicu bi povukli nazad i igrali ispočetka, sve dok nas gazda birca ne bi skužio i izbacio van. Stalno smo se tukli s nekim, najčešće zbog kakve Krešine kavge u koju bi čudotvorno upao. Jednom tjedno sam dolazio kući krvave glave, a starci bi uvijek kenjali da sam nevaljao izrod i da će mi jednog dana netko doći glave.
Kad sam jednog popodneva došao iz birca, starog nije bilo kod kuće. Vjerojatno je kartao negdje sa svojim frendovima. Stara je sjedila na kauču, a oko nje su sjedile tri starije gospođe, lijepo odjevene, frizure, parfemi, dakle svijet kakav je k nama rijetko zalazio. Pristojno sam rekao „dobar dan“, a jedna gospođa s davno umrlim očima i perfektno tapeciranom frizurom odmah se napadno počela raspitivati za mene, a da se nije ni predstavila. Nevoljko sam odgovarao na njena pitanja, jer ne volim da mi se itko tako petlja u život. Malo pomalo sam pohvatao o čemu je riječ. Bile su to gospođe iz baptističke crkve koje su obilazile selo i prodavale spiku. U to poslijeratno doba baptisti, adventisti, mladi dečki iz mormonske crkve, Jehovini i ostali svjedoci iz bezbroj opskurnih sekti kružili su po selima kao kakvi lešinari, mameći ljude da dođu u njihovu crkvu i prime Isusa za svog Gospodina i Spasitelja, ali ovaj put ISTINSKI, jer ono kad su te nakon rođenja krstili u katoličkoj ili pravoslavnoj crkvi ne valja, to je sve laž dok te baš njihov pop ne krsti. Zauzvrat su dijelili nešto malo humanitarne pomoći, kojom su mamili sirotinju u svoje stado. Neke su se seoske bake zbog nekoliko kila brašna i mlijeka u prahu preobratile u Jehovine svjedoke i pobacale u smeće katoličke križeve u koje su se zaklinjale cijeli život. Meni su ti protestanti bili odbojni jer su njihovi popovi nosili odijela i kravate. Nikad nisam shvaćao da predstavnik crkve nosi taj simbol gospodstva, dok istovremeno priča o LJUBAVI!
Da je stari bio tu, on bi vjerojatno bio potjerao babe već s dvorišne kapije. Za mog je starog vjera bila stvar nacionalne legitimacije – Hrvat katolik – ali zapravo je i katoličke popove smatrao lopovskim ološem. Ja sam baš nekako u to vrijeme raskrstio s Katoličkom crkvom. Zaključio sam da u njihovoj vreći trikova nema ničega. Odlučio sam da nisam ništa, da moj život pripada samo meni. Čitao sam opake socijalističke knjige koje su govorile prave stvari na pravi način. Tada sam otkrio i Brunu Travena, čija mi je filozofija otvorila oči! Dok je tapecirana baba pričala o Ljubavi, Istini i Vječnosti, poželio sam donijeti Mrtvački brod i reći: „Čuj, baba, znaš li tko je veliki Bruno Traven? Dopusti da ti pročitam par besmrtnih rečenica koje će ti promijeniti život.“ Tada sam bio pristojan dečko, pa ipak nisam rekao ništa. Ali s godinama se čovjeku izoštre instinkti i danas nemam ni pet minuta strpljenja za folirante i prodavače magle.
Baptističke babe su iz rukava vadile svoje trikove. Sve je frcalo od suosjećanja. Kad bi stara smrknuto rekla kako teško živimo i kako će nam ovaj mjesec vjerojatno isključiti struju, tapecirana baptistička baba bi začas glasom punim lažne sućuti dodala „Znam da vam je teško“ ili „Razumijem vas POTPUNO“ ili „Mora da ste se jako napatili u ratu“ itd. Malo je falilo da kane i koju umjetnu suzu. Instinktivno sam osjećao da je to prljavi fejk, da je njihov jedini cilj njihova vlastita korist – u ovom slučaju akvizicija nove ovce u stado. Sjedio sam i čekao da odu. Ali baba je tupila po svome. LJUBAV, ISTINA, BOŽJA VOLJA, SPASENJE… Onda je izvadila neke brošure. Zrak je postajao težak i zagušljiv, u meni je rasla razdražljivost, budio se nagon da zabijem svoje prljave nokte u te mrtve oči, pa neka poslije pišu mučeničke pjesme o njoj. Oh, Đizus! Zašto ova baptistička krava nije morala proživjeti onu noć kad smo se po kiši morali povlačiti preko planina i kad smo bili zarobljeni? Zašto ona nije morala jesti govna po izbjegličkim centrima i dobivati batine i ići mjesec dana u školu u jednim istim neopranim hlačama? Pitao bih je onda o LJUBAVI i BOŽJEM NAUMU! Kakva je to prazna rupa u njihovim dušama pa je žele ispuniti zarivanjem noža u moju meku utrobu? Ja nikom ne dolazim nepozvan u kuću, ne guram mu pod nos svoje knjige!
Ali dok su se babe prenemagale, shvatio sam da meni zapravo ne bi bio problem odglumiti da sam preobraćen, ako to znači da ću zauzvrat dobiti lovu. Cijeli taj igrokaz ionako nije ništa do nadmudrivanje dvaju mađioničara – ti meni izvadiš golubicu iz šešira, ja tebi zeca. Ali tada sam bio pametan dečko i kužio sam da tu love nema. Već tada sam kužio osnovnu poantu društva: svi žele nešto od tebe, ali što si jadniji jadnik, više će te ponižavati, a manje ćeš dobiti zauzvrat. Moja je pak stara vjerovala da je Katolička crkva PRAVA STVAR, to je vjera njenih pradjedova, jedino Katolička crkva ima ključeve raja, a sve ovo ostalo je otpad od Boga, što je bez uvijanja i rekla baptističkim babama. Ali kad je čula da je tu možda i neka pomoć u pitanju, okrenula je ploču. Za lovu bi možda i otišla u baptističku crkvu.
– Mi redovito dijelimo pomoć svojim potrebitim članovima – rekla je tapecirana baba s mrtvačkim očima, znajući gdje treba ubosti.
– Mi si svi međusobno pomažemo – umjetno se nasmiješila druga.
– Jednom tjedno svi se okupimo i pjevamo.
– Mi smo zajednica!
– Kod nas nitko nije sam.
– A koliko se pomoći dobije? – upita stara.
Tapecirana je neodređeno odgovorila da se prvo svi trebamo upoznati, a onda će se vidjeti kako se može pomoći obitelji. Svi se u njihovoj zajednici brinu jedni za druge. Bitna je LJUBAV. Bilo je jasno da želi da dođemo u crkvu, da bi nas tamo lakše obradili.
Nakon dva sata babe su napokon otišle dalje. Stara je zaključila da će otići i vidjeti može li se tu dobit štogod.
– Križ je križ – rekla je. – Jedan je Bog.

Sljedeće nedjelje stara se lijepo sredila i otišla u grad na baptističku misu. Mislila je da će odmah dobiti lovu od baptista, ali vratila se kući praznih ruku. Ja i stari smo se sprdali na račun svega toga, ali ona je uredno nastavila odlaziti baptistima, skupa s jednom starijom susjedom. To je potrajalo jedno mjesec i pol, iz nedjelje u nedjelju, ali svaki put bi se vratila bez ičega.
Kako se pokazalo, nije tu bilo nikakve humanitarne pomoći, a pogotovo nije bilo love, samo dosadne molitve i pjevanje i razgovori. Napokon je stara prestala ići.
– Što se dogodilo? – podbadao je stari, cereći se. – Di su te pare, Marija?
– Htjeli su me prekrstit. Ubace te u veliku kadu i cijelog te smoče.
– Pa tako se to kod njih radi – smijali smo se ja i stari.

Nekoliko tjedana kasnije svratio je katolički pop. Bilo je vrijeme blagoslova kuća. Obično je u blagoslov išao fra Pero, stari ćelavac, u pratnji dva lokalna dripca čiji su roditelji redovito bili na misi, pa su klinci dobili pravo da idu s njim u blagoslov i tako svrnu koju kunu u džep. Ja sam na vrijeme skužio kako dolazi ulicom, pa sam kidnuo. Nisam imao volje stajati i glumiti da sam pristojan dok on vergla molitve i onda ljubiti križ koji je već zaslinilo cijelo selo. I kad sam bio klinac, radio sam to s jedva skrivenim gađenjem. Skoknuo sam do Kreše, pa smo odjurili u grad, gdje smo proveli cijeli dan kockajući na poker automatima.
Kad sam se vratio kući, stara je bila bijesna.
– Ti si izrod!
– Neka sam!
– Mogao si sjest pet minuta dok fra Pero ne blagoslovi kuću. Križ će otpast s tebe, ako budeš takav.
– Već je otpao. Ja sam socijalist i odbacujem teoriju o fiktivnom starcu u oblaku!
Stara me kiselo gledala, ne vjerujući kako mogu biti takav bezbožni ološ.
Kako sam kasnije saznao od starog, pop je znao da je stara išla kod baptista, pa joj je pola sata pred svima solio pamet, a stara je mirno slušala njegovu propovijed. Kad sam to čuo, skoro mi je bilo krivo što nisam svjedočio tome kako joj pop dijeli lekcije o vjerskom otpadništvu i o tome kako su naši djedovi izdržali 400 godina pod Osmanlijama, a nisu se odrekli svoje vjere. Znao sam da to jebeno djeluje, taj argument – 400 godina smo izdržali pod jebenim OSMANLIJAMA, a ti se prodaš baptistima za kilu brašna! Može li niže? Bolje biti gladan nego baptist!
Stara više nije ni spomenula baptiste, a ja i stari smo se mjesecima sprdali na račun toga. Poslije sam par puta u gradu sreo tapeciranu gospođu iz baptističke crkve. Svaki put bih je uljudno pozdravio, a i ona bi pozdravila mene, a onda bi svatko otišao svojim putem.

Foto: www.pexels.com

Ilija Aščić: Gladovanje

Kad sam bio izbjeglica pojeo sam oko 2.000 ribljih konzervi, dakle više nego što bi ih prosječni čovjek pojeo u pet života. Problem s tim konzervama je sljedeći: odvratne su! A ako ih tri godine jedeš baš svaki dan, želudac ti se okrene već od same pomisli na njih. Bilo ih je posvuda, tih šugavih konzervi, dolazile su u tonama sa svakom humanitarnom pomoći. Ljudi su ih davali mačkama i psima, ali ni oni ih više nisu htjeli jesti pa su ih na kraju bacali u smeće. Osim konzervi redovito smo dobivali brašno, krumpir, mlijeko u prahu u konzervama od 5 kila i slično, uglavnom stvari koje su jedva jestive.

Mi smo bili izbjeglice, što je niži status i od prognanika, pa je do nas dolazilo baš najgore smeće od hrane. Sve je bilo odvratno, često s davno isteklim rokom trajanja i držalo te tek korak od smrti od gladi. Ako si imao nešto love, mogao si sam kupiti hranu u trgovini i skuhati normalan ručak. Ali love nije bilo. Rat je trajao već tri godine i svi koji su imali bilo kakve rezerve davno su ih potrošili. A ušljivi humanitarci slali su iznošene stare krpe, raspadnute cipele, paste za zube s isteklim rokom trajanja, sapune od kojih bi dobio osip kože i – konzerve. Tone konzervi najlošije vijetnamske tunjevine!

Tek je par talijanskih katoličkih organizacija donosilo lovu. Ti bi talijanski humanitarci došli s koferom punim starih lira, od uprave izbjegličkog naselja uzeli bi popis izbjeglica (jer nisu vjerovali lopinama u upravi, valjda zato što su znali da većinu humanitarne pomoći uprava pokrade), zatim bi pozivali ljude i sami dijelili lovu. Svatko bi dobio po 50.000 lira. Možda su svi drugi zaboravili njihov plemeniti čin, ali ja nisam. Bog ih poživio 100 godina, te dobre stare katoličke Talijane! Kad umru, ako ima boga, njihove će duše pravo u raj.

Ali to je bila prava rijetkost. Većina humanitaraca bili su obični pozeri i smrdljivi europski ološ koji je dolazio iz pukog egzibicionizma i glumatao da širi dobrotu i ljubav, naslikavao se kako dijeli pomoć izbjeglicama, a onda se po svojim zemljama hvalio time. Nijemci su nam pak slali samo konzerve. Škrte protestantske pizde!

Živio sam u malom sobičku u bungalovu sa starom i sestrom i bili smo među najvećom sirotinjom u tom izbjegličkom naselju. Nismo imali čak ni bojler pa sam se tuširao jednom mjesečno kod  frenda. Smrdio sam, strašno sam smrdio! Bio sam odrpan i prljav, a bilo je dana kad nisam jeo baš ništa. Silio sam se da jedem tu odvratnu hranu,  ali tijelo se bunilo protiv toga, i ako bih ipak pojeo nešto, vrlo brzo bih povratio, što je rezultiralo time da sam pao na samo 50 kila. Danas imam skoro 100 kila i ne znam kako sam uopće ostao živ, ali eto, ostao sam.

„Sutra idem kod psihologa“, obznanila je stara jednom kad nam je voda došla do grla. „Možda dobijemo kakvu pomoć.“

Štos s tim psihologom bio je ovaj. Kad bi ti voda došla do grla, otišao si psihologu i nalagao mu svašta, da proživljavaš strašne traume, da si bio u srpskom logoru (iako nisi), da ćeš se objesit ako se nešto ne riješi, a on bi se onda, da bi opravdao svoje postojanje, možda složio s tim da se pokrene procedura da ti se odobri jednokratna novčana pomoć. Ta je pomoć bila mizerna, ali bolje išta nego ništa. Nitko nije išao psihologu zbog psihologije. Psiholog je za izbjeglice naprosto bio netko iz „uprave“ kome je trebalo prodati priču. A ta je priča morala biti gadna, nesretna i tužna, tako da i sam kamen proplače od nje. Te birokratske pizde koje su imale posao i plaću nisu olako dijelile državnu pomoć. Obična izbjeglička sudbina nikog nije zanimala. Takvih je bilo na tisuće i sve su bile iste. Zato su svi koji su išli psihologu lagali i izmišljali priče, kakvih bi se postidio i najbolji holivudski scenarist.

Psihologa je, ukratko, trebalo prevariti.

„Hoću da budeš pristojan kad dođu!“ naglasila je stara.

Meni je bila muka od svega. Imao sam 14 godina i nisam želio imati posla s psihologom. Znao sam što to znači. Gledao sam filmove i znao sam da psiholog želi da mu otvoriš dušu, želi da skineš gaće pred njim i da sva tvoja sramota iziđe na vidjelo i da on onda štapićem prčka po tome i da tu i tamo malo pametuje kako trebaš ovo ili ono, iako mu se jebe za tebe i tvoj bijedni život.

Nisam ništa odgovorio staroj, samo sam izišao van na ulicu.

Moj frend Marko i ja provodili smo dane na igralištu, gdje smo igrali košarku. Bila je to jedina zabava jer je bila besplatna. Imali smo staru ofucanu loptu pa bi točno u podne, kad je ostali narod plandovao u hladovini, izlazili van i igrali košarku na igralištu usred naselja.

Ponekad nam se znao pridružiti i moj frend Ivica. On je bio par godina stariji od nas, ali pao je nekoliko razreda i na kraju odustao od škole. Ivica je imao trik: otišao bi u grad i zaustavio nekog mlađeg klinca na ulici, a zatim bi ga protresao. „Daj lovu!“ rekao bi, a pogled mu je govorio da će ga zgaziti ako ne da. Ako klinac ne bi dao, Ivica bi ga tresnuo šakom i oteo mu sve što je imao. A zatim bi nas pozvao na cugu. Kakav frajer! Bio je uhićen nekoliko puta, ali svaki put su ga pustili jer je glumio da je retardiran.

Tjedan dana nakon što je stara obznanila da ide kod psihologa, Marko, Ivica i ja vraćali smo se iz grada, gdje smo zujali bez veze, kad nas je na ulici dočekala hrpa lokalnih dripaca. Bili su to dečki stariji od nas, bilo ih je desetak i naprosto su nas zaskočili i počeli mlatiti. Mlatili su nas šakama i nogama, nisu birali. Lokalci su mrzili izbjeglice i krivili ih za sve: od nedolaska turista za vrijeme rata do toga što je nekog cura ostavila. Ali taj put smo dobili batine jer je Ivica oteo 10 kuna od nekog klinca, koji se potužio bratu, a ovaj je skupio svoju družinu i napao svu trojicu skupa. Pokrio sam glavu rukama, ali udarci su svejedno pljuštali po glavi i po leđima. Neki me tip raspalio nogom u glavu tako da mi je zazvonilo u ušima. Nekako sam se provukao između njih i pobjegao, ostavivši Ivicu i Marka na bojnom polju, gdje su ih ovi pošteno izmlatili.

Kad sam došao u sobu, zatekao sam staru, sestru i – čak troje psihologa. Bili su to frajer i dvije ženske, svi mlađi od 30. Sjedili su na kauču u tom našem  brlogu, pili kavu i postavljali pitanja na koja je stara skrušeno odgovarala. Baš su našli kad će doći!

„Eto vidite kako je meni!“ zakukala je stara kad me je ugledala krvave glave. „Opet se tukao!“

Tjedan dana ranije doista sam se potukao. Ja i Marko smo razbili jednog klinca koji nam je namjerno probušio loptu pa smo se morali gadno namučiti da je zakrpamo.

„Što je mene bog ovako kaznio!“ kukala je stara i odmahivala glavom.

Otišao sam u WC i oprao se. Lice mi je nateklo od udaraca. Osjećao sam i da mi se jedan zub klima u ustima. Kad sam isprao krv s lica i iz usta, vratio sam se u sobu.

Znao sam da je to s psihologom promašena stvar. Trebalo je biti maher i prodati im priču. Bilo je ljudi koji su znali posao. Jedna naša susjeda je glumila da je pala u nesvijest od šoka, prisjećajući se tragičnih događaja u ratu. Lagala je da joj je dijete zaklano u ratu pa su zvali hitnu i reanimirali je. Bila je to odvratna travestija, ali očito uspješna. Ali moja stara nije znala glumatati, prenemagati se i lagati kao druge žene, nije to imala u sebi, odmah bi počela kukati o neimaštini i plakati. Pričala je kako joj je prvi muž bio propalica i pijanac, a ni drugi nije bio bolji, pa rat, pa bijeda, pa djeca koja je ne slušaju, a ona jadna mora sve…

Bilo je to čisto poniženje, gadljivo za gledati. Što je ona više kukala obuzimao me je veći bijes. To je najgore u siromaštvu. Poniženje! Ono je gore od gladovanja. Neprestano hodaš svijetom ponižen, ne postojiš kao pristojno ljudsko biće, ti si samo netko tko nema para i s kim nitko tko ima para ne želi imati posla. Da sam znao kad će ti ljudi doći, ne bi me ni zatekli tu, makar morao spavati pod drvetom. Ovako sam morao biti pristojan i strpljivo čekati da odu. Osjećao sam jezivu nelagodu jer sam znao da i ja dolazim na red. Nisam znao što da radim.

Slušajući staru psiholozi su pomno vodili bilješke. Postavljali su pitanja i potpitanja, a stara je odgovarala na njih. Kad je završila s kuknjavom, okrenuli su se prema meni i počeli postavljati pitanja. Počelo je seciranje moje ličnosti. Trebalo je nekako naplatiti tih šugavih 200 kuna koje ćemo dobiti. Pitali su me kako mi je u školi, imam li prijatelje, s kim se družim, što me najviše muči itd. Htjeli su znati što je u meni. Odgovarao sam kratko, odsječno i mrzovoljno. Nisam poticao razgovor.

„Brineš li se za svoju mamu?“ upitala je pametna psihologinja, da malo potakne razgovor. „Njoj je jako teško!“

Osjetio sam kako me obuzima neko čudno gađenje kad je to upitala.

„Ne!“ odgovorio sam zgađeno. Mora da mi se gađenje očitovalo na licu jer su zapanjeno gledali u mene kao da sam poremećen.

„Zar se ne brineš za svoju mamu i za svoju malu sestricu? Zar ne voliš svoju malu sestricu?“

„Ne!“ odgovorio sam opet.

„Ne voli on nikog!“ frknula je stara ogorčeno.  „Ne sluša nikog, samo se tuče. Šta ću s njim?“

Ovi su samo bez riječi gledali u mene. Odjednom više nisam mogao podnijeti sve to. Ustao sam i izišao iz sobe. Otišao sam van na ulicu i samo hodao cestom, bez nekog cilja. Hodao sam ulicama i smišljao što da učinim i kako da pobjegnem odatle. Bilo mi je dosta siromaštva i svih tih ljudi. Uzet ću ruksak, potrpati u njega svoje smrdljivo prnje i odlazim odavde zauvijek, bilo kamo. Otići ću u jebenu Ameriku! Nikad me više nećete vidjeti. Nikad me nećete naći!

Kad sam se vratio, psiholozi su bili otišli, a stara je bila crvena od bijesa. Bila je toliko bijesna da danima nije željela razgovarati sa mnom. Nije htjela čak ni kuhati, pa sam svaki dan opet otvarao riblje konzerve i jeo jednu po jednu…

Nekoliko dana kasnije morao sam otići u bolnicu kod zubara i izvaditi zub koji se rasklimao od onog udarca nogom. Doduše, bio je pokvaren i nije ga bilo šteta. Još uvijek imam rupu gdje je bio taj zub, ako ne vjerujete, dođite da vam pokažem. Kurvin sin mi ga je izvadio bez ikakve anestezije. Nisam imao zdravstvenu iskaznicu već izbjeglički karton pa nije želio trošiti dragocjeni anestetik na mene. Ušljivi stari sadist! Rana u ustima mi se upalila i nekoliko dana nisam mogao ni govoriti od bolova, samo sam mumljao kao kakva životinja.

Foto: Wikipedia

Ilija Aščić: Noć u čistilištu

Bilo je to u klaonici pilića gdje sam radio noćne smjene kao pomoćno osoblje. Kako i zašto sam dospio tamo, duga je priča. Došao bih tamo u 9 navečer, nakon sat vremena vožnje tramvajem, i prvo bih se javio noćnom portiru, a taj bi stari debeli prdež svake večeri zatražio da mu dam osobnu iskaznicu, a zatim bi pet minuta unosio moje podatke u knjigu posjetitelja.
„Takav je propis“, objasnio mi je, gledajući me preko pepeljarki kao da sam obično govno, kad sam mu jednom rekao da je već pet puta upisao te iste podatke u knjigu. „Samo stalno zaposleni mogu proći bez upisivanja.“
Ušljivi stari drkadžija! On je na društvenoj ljestvici bio nitko i ništa, ponizno je lizao kitu svakom beznačajnom šefiću, ali ja sam bio još niže pa mi je to morao dati do znanja. Ja sam tu samo privremeno, danas jesam, sutra nisam, a on je tu stalni portir već deset godina i može me gledati s visoka. Tako je to svagdje među radničkom klasom.
Drkaroš je zabilježio podatke u knjigu posjeta, a zatim mi je vratio osobnu i otvorio vrata klaonice.
„Jednom kad vas prime za stalno, dobit ćete svoju karticu pa vas neću upisivati svake večeri“, dodao je strogo.
Jedi govna, pomislih. Radije ću si vezati konopac oko vrata nego na ovom mjestu postati „stalni“ poput tebe. Tada sam još uvijek mislio da san o bijegu nije potrošen, da ću naći neki način da se iskopam iz toga. Ali svi tako misle. Nitko ne misli da će cijeli život šljakati usran, bijedno plaćen posao. Jer ako se pomiriš s tim da si portir ili perač klaonice, onda si gotov.
Otišao bih u klaonicu, obukao gumeno odijelo, navukao visoke gumene čizme i do 6 ujutro prao klaonicu. Inače preferiram noćne smjene, jer u njima obično nema šefova i drugih psihopata, pa ti od svih neugodnosti posla preostaje jedino rad sam. A raditi u klaonici pilića već je dovoljno gadan posao. Možete li zamisliti svu tu krv i sav taj otpad koji preostane kad se odvoji sve iskoristivo meso poklanih životinja? Tone i tone životinjskog otpada! Sve je to trebalo počistiti, oprati mašine itd. I sav taj smrad, sav taj užasni smrad životinjskih dijelova koji udišeš svakim udahom i koji ti se uvuče u sve pore u tijelu i nikad ga se ne možeš riješiti! Raditi takav posao je neka vrsta smrti, dapače, još gore, to je neprestano umiranje, ni život ni smrt, čistilište umornih, iscrpljenih duša koje čekaju izbavljenje, a ono ne dolazi. Jer kad u 9 navečer uđeš kroz vrata klaonice, kao da sam ideš na klanje, kao da ulaziš u Danteov svijet nakaza i najgadnijih pričina, i u tom trenutku sve ostalo izvan tog mjesta prestaje postojati, a čak i kad ujutro napokon iziđeš van, sve to ide s tobom. Zato se na takvim poslovima i zapošljava sva ona radna snaga koja tržištu nudi samo svoje vrijeme i mišiće i koja nije skužila kako stvari stoje – dakle, najneobrazovaniji ljudi na tržištu ili oni koje je sreća napustila. Tu uglavnom nema ni žena, samo istrošeni sredovječni muškarci koji pristaju na sve samo da ne bi postali beskućnici. Oni lukaviji, s instinktom lisice ili bilo kakvim obiteljskim zaleđem, već su se davno uvalili negdje drugdje, postali su profe u srednjim školama ili uhljebi u bezbrojnim državnim uredima sa sigurnom plaćicom ili su neki vrag u NGO-ima, pa s tih pozicija moraliziraju i pravednički dijele lekcije o primitivcima koji ih okružuju.

Uglavnom, eto me u klaonici pilića. Bio sam pijan svake večeri jer sam samo tako mogao raditi taj užasni posao. Prvi tjedan radio sam sam i to je bilo podnošljivo. Taman bih do jutra obavio sve zadatke, a onda se presvukao i otišao u birtiju preko puta na prvu jutarnju kavu. Ali već drugog tjedna u noćnoj se smjeni pojavio još jedan frajer. Iskočio je preda me dok sam oblačio odijelo, kao da se stvorio kakvom magijom. To je još jedan problem s tim glupim šljakama – imaš kolege, i to uglavnom primitivce koji su ti u stanju i najlakši posao učiniti nemogućim. Ima tu svakakvih podlaca i kenjala, ali najgori su oni koji ne zatvaraju usta. A ja doista ne želim čuti ništa što govore ti dosadni sredovječni ljudi koje je život zgazio. Ne želim ih bolje upoznati, ne želim postati njihov kolega s posla ili prijatelj, ali ni neprijatelj, ne želim ići s njima na pivo poslije radnog vremena, ne želim biti pozvan na roštilj kod njih doma subotom popodne, ne želim slušati o njihovoj djeci i vrtićima, ne želim slušati gdje su bili na ljetovanju, ne želim komentirati nogometne utakmice s njima, ne želim se skupa s njima zgražati nad lopovskim političarima. Ti će te dripci daviti svojim spikama i moralizirati do besvijesti, a drugi dan će te mirno pustiti da krepaš od gladi, jer to nije njihova stvar. Tako je to. Ljudi koji me poznaju misle da sam mrzovoljni mračnjak i negativac i da ljudi nisu tako užasni kako mislim. Ponekad mi predbace: „Ti ne voliš ljude!“, kao da su time utvrdili neki neoprostivi grijeh moje duše. Pa eto, ne volim. Za mene je prosječno ljudsko biće užas i ne želim ga blizu sebe. Možda će netko drugi u njemu vidjeti dubinu ili neku skrivenu ljepotu, ali ja je ne vidim. 95 posto odraslih ljudi su svi nalik jedni na druge, to su živi mrtvaci, nema u njima nikakve iskre, tek skučenost njihove male usahle duše i sitni podli trikovi koje izvode tebi iza leđa, a ta bolest je zarazna i lako može preći i na tebe, a onda si i ti gotov. Na takvim poslovima možeš izdržati dulje od tjedan dana samo ako si ljut na sve i ako ne dopustiš da te pobijede na neki od svojih načina, što znači da moraš biti lud, drzak i spreman potući se s bilo kim zbog sitnice, a isto tako i okrenuti se i otići u ključnom trenutku. Možda smo u životu samo čudaci, ali pred licem smrti smijemo reći istinu.

Dok smo u radničkoj prostoriji navlačili gumena odijela, taj frajer je stao ispred mene, kažiprst desne ruke uperio u mene i pogledao me kao da želi reći nešto veoma značajno i upitao:
„E, a odakle si ti?“
Pitanje „odakle si“ smatram jednako nepristojnim kao da me pitaš koliko love imam u džepu i koliki mi je kurac. Nije da skrivam neku mračnu tajnu – ali odjebi! S obzirom da cijeli život nastojim pobjeći od veza krvi i zemlje, obitelji i domovine, nisam rodijački tip čovjeka i ne zanima me u kojem si selu ispuzao iz ženske rupe. Ali ako na takvom mjestu glumiš pametnjakovića i inatiš se, držeći da si iznad njih, obično brzo najebeš, jer ti izbuše gume na autu, ubace ti crknutog štakora u džep jakne ili već na neki od načina. Zato ljudima kažeš iz koje si selendre došao pa neka s tim podatkom rade što god ih veseli. Rekao sam mu odakle sam – iz Bosne, iz selendre u planinama kojoj su i bog i vrag davno rekli laku noć i za koju nitko nigdje nije čuo. Mislio sam da će tu priča stati. Ali kad sam mu rekao ime sela, on radosno kliknu:
„Znao sam! Po imenu!“
Kako se pokazalo, bio je iz susjednog sela. Što će reći da smo zemljaci, da imamo tajni kod, on i ja, da imamo zajednički jezik koji nas veže i obvezuje i upućuje jednog na drugog. Mato Pejić, tako se zvao, i imao je priprosto seljačko lice i naglasak kao da je upravo jučer došao iz svog sela.

Obukli smo gumena odijela i krenuli u klaonicu. A čim smo ušli u klaonicu, frajer je počeo pričati – o ŽIVOTU. A to je značilo o svim onim beznačajnim tričarijama koje čine svakodnevicu ljudi niže ili niže srednje klase – sitne brige o djeci, pokvarenim autima, ženino zanovijetanje oko neopranog suđa i daske na WC školjci, šef psihopat, poremećena punica, plaća koja vječno kasni i nije dovoljna za život, krediti za stan, za auto, dječji rođendani. Imao je 45 godina, bio je oženjen, imao je troje djece i kuću, bio je u ratu, ranjen, a tu u klaonici šljaka već 5 godina. Život tihog očaja kojem se ne vidi kraj. Život bez života. I ja živim isto to, samo na drugi način, s drugim ograničenjima i datostima. Moja je duša žudjela za širinom, za suncem i prostorom, a bio sam tu u klaonici i slušao tog frajera kako lamentira o svim tim beznačajnim stvarima koje me se ne tiču i koje ne želim znati. Uvijek sam imao dojam da se život sastoji samo od slušanja tuđih priča, priča bez svrhe i smisla, pa ipak ih moraš slušati. Nisam siguran da shvaćam zašto je to tako. Ja nikom ne dodijavam platonovskom dilemom je li dobro istoznačno s pravednošću. Ja mislim da nije i većina platoničara neće se složiti s tim, ali to je druga priča. Davno sam odustao od toga da je rulju moguće izvesti iz špilje i prosvijetliti. Uostalom, koga briga? Samo neka su što dalje od mene.
Išli smo od prostorije do prostorije, ribali podove, prali strojeve, zidove i ostalo, a on mi je za to vrijeme ispričao svoju životnu priču, istu kao tolike druge koje sam čuo, dosadna stvar, ali slušao sam, jer jebiga, tamo sam, a ne možeš očekivati da ćete pričati o Platonu ili o Epikuru. Samo bi zastao da uzme daha pa bi odmah nastavio dalje. Ponekad od mlaza vode koji je prskao po podovima nisam čuo što govori, a kad bi on skužio da ne čujem dobro, nagnuo bi se prema meni i urlikao mi u uho. UBIT ĆU GA, MAJKE MI! Nisam okrutan tip, samo želim da me se ostavi na miru, ali oni jesu, okrutno mi rezuckaju dušu tupim noževima, dok je cijelu ne isjeckaju u komadiće, a onda će reći: „Ah, život je takav! Sudbina!“ Zašto se nikad ne dogodi da sa mnom u smjeni radi neka mlada i zgodna riba, neka pametna i slobodoumna riba s kojom ću se cijele noći zezati na poslu, a onda ujutro otići negdje na cugu i/ili odvesti je doma, popiti kavicu zajedno s njom, a zatim se malo opustiti uz neobvezni seks i sve ostalo? Nisam ja te sreće. Gdje ćeš na takvom mjestu naći pristojnu ženu? Te zgodne i pametne mlade cure su negdje drugdje, one uvijek pripadnu nekom samodopadnom folirantu koji radi u marketingu, ima smisla za humor i vozi hondu civic, a mene zapadne da perem klaonicu s ovim tupanom koji se ne gasi. Tu i tamo sam, držeći u ruci golemu cijev iz koje suklja snažan mlaz vode, zamišljao da je to cijev sačmarice i da mu stavljam tu cijev na sljepoočnicu i pucam, samo da zaustavim sve te riječi kojima me bombardira. Ili sam zamišljao da mu režem glavu na stroju za klanje pilića. Zamišljam natpis u novinama: „Neuspješni pisac u klaonici pilića ubio kolegu iz rodnog kraja i isjekao ga na komadiće. Uhićen dok je pio pivo u birtiji preko puta klaonice. Nije poznato oko čega je nastao sukob između dvojice noćnih radnika.“ To je to. Divne mračne fantazije o osveti za sve! Fantazije o osveti zbog svih tih ljudi koji su me cijelog života vukli dolje. Ne bi li bilo divno doista to i učiniti, a ne samo maštati o tome?
Nakon što mi je ispričao sve o svojoj obitelji, kući, djeci i bolestima nekako je skrenuo na rat. Svemogući bože, samo da ne počne pričati lovačke, pomislih. Tih ratnih pričica naslušao sam se kao klinac, toliko da su mi postale smrtno dosadne, ma kako tragične i užasne zapravo bile. Nemam više strpljenja za to, sve je već izlizano, sve već 1000 puta prepričano. A većina tih priča ionako je puko pretjerivanje, laganje i samohvala. Nisam želio slušati kako je sam zaklao deset četnika i raznio 20 tenkova. Uostalom, bio sam tamo i vidio sam puno toga i odmah sam znao kad lažu.
„Čuj, stari…“ rekoh s namjerom da ga zaustavim prije nego što počne.
Ali Mato je stao ispred mene i primio me svojom lijevom ručetinom za nadlakticu (što mrzim). A zatim mi je, gledajući me u oči, ispričao kako je jedne noći s grupom vojnika zapeo u izvidnici na srpskom teritoriju. Bilo je toliko mračno da nisu imali pojma gdje su, sve dok nisu shvatili da su u šumi okruženi brojnijim srpskim vojnicima. A kad su shvatili, nisu više mogli nazad. Mogli su samo čekati da se Srbi povuku. Dok je ležao tamo u mraku, stišćući pušku, usrao se u gaće. Doslovno se ukenjao u gaće i onda satima ležao s govnom u gaćama, dok su čekali da Srbi odu dalje.
„Nakon toga“, rekao je, „kad pomislim da mi je nešto teško, samo se sjetim kako sam se te noći usrao od straha. Odmah mi je sve lako i odmah me nije briga ni za što. Čak i ovaj šugavi posao mi je odmah lak.“
Nastavili smo prati do jutra i napokon smo oko 6 sati bili gotovi. Jedva sam se vukao od umora. Otišli smo u radničku svlačionicu, svukli sa sebe gumena odijela i obukli svoju odjeću. Nije bilo tuševa pa smo smrdjeli kao tvorovi, ali ne bi previše koristilo ni da smo se istuširali. Sjeli smo pred klaonicu i zapalili cigarete. Jutro je svitalo. Uskoro su počeli dolaziti i radnici iz prve smjene. Pojavljivali su se jedan po jedan iz polumraka, kao kakve utvare. To je bilo nekako čudno, vidjeti opet druge ljude na tom mjestu. Noću sve to izgleda drugačije, lišeno svoje prave svrhe, nadrealno, kao neki prostor izvan vremena i prostora, vrijeme za sebe, gdje stvari i ljudi nisu isti kao na danjem svjetlu.
Kad smo ispušili cigarete, Mato je ponudio da me odfura doma svojim autom. Pristao sam jer je lakše tako nego čekati tramvaj u 6 ujutro. Vozili smo se praznim ulicama u njegovoj staroj vectri. Rekao sam mu gdje stanujem pa me odvezao sve do moje zgrade u Novom Zagrebu. Eto, čeka me moja rupa, moja prljava unajmljena gajba, pola jeftine salame u hladnjaku, kruh star tri dana, dvije limenke piva i pokvaren bojler.
Kad sam htio izići iz auta, Mato me primio za nadlakticu.
„Čuj“, reče Mato, „a treba li ti možda para? Izgledaš kao da nisi ništa jeo tri dana.“
To nije bilo daleko od istine. Izgledao sam kao da me poplava donijela iz Černobila.
„Ma…“, rekoh.
Mato je dohvatio novčanik iz pretinca, izvadio 200 kuna iz njega i pružio mi ih. Imao sam 27 godina, a skoro 10 godina nitko mi nije dao nikakav novac. Ni prijatelji, ni roditelji, ni bezbrojna ušljiva rodbina. Buljio sam u lovu, ne znajući što da učinim. Znao sam da je nepristojno uzeti. Ali ruka je sama posegnula i uzela lovu. Nemam nimalo srama. Zao sam i nezahvalan čovjek. Takav sam kakav sam.
„Čuj, stari“, rekoh ipak, „nisam ti ja neka poštenjačina.“
„A tko jest?“ slegnuo je ramenima. „Vidimo se večeras!“
Izišao sam i zatvorio vrata, a on je startao i odvezao se ulicom. Gledao sam za njim kako odlazi ulicom u svojoj staroj vectri. Zatim sam strpao pare u džep pa se uputio u kvartovsku birtiju koja se u to vrijeme otvarala. Bilo je rano još ići doma. Trebala mi je jedna poštena kava prije nego što odem kući. Ali čim sam opet zašao među ljude i čim je smrad klaonice koji sam donio sa sobom ispunio njihove nosnice, osjetio sam gadljive poglede na sebi i opet sam se počeo osjećati zao i opak, opet sam se osjećao dobro. Opet sam bio svoj.

Foto: www.pexels.com

Milan Zagorac: #milenijalci

Generacija hipersenzibliziranih hipsterskih empatičara

Nastaje li na rubu desetljeća nova književna generacija?

Skarlet_p, Ilija Aščić, Mirela Fuš, Dunja Matić, Luka Murina, Tea Marković, Nikola Leskovar, Alen Brlek, Ivana Pocrnić, Vladimir Papić, Iva Rogić, Antonia Padovan, Antonio Glažar, Robert Janeš, Ani Maduna, Daria Glavan Šćulac, Sandra Polić Živković, Goran Gluščić, Kristina Posilović, Tamara Crnko, Goran Srdarević, Sara Mrak, Ivan Zrinušić, Slaven Posavac, ima ih još…

Radove cijelog niza mlađih autora što na portalu Književnost uživo, što na drugim stranicama ili društvenim mrežama, bilo da se radi o prozi, poeziji ili esejistici (manje), pratim vrlo intenzivno nekoliko godina te mi se stoga mnogi motivi i tematski blokovi sve više počinju (za sada skicozno) ukazivati kao (zaista) novi generacijski diskurs koji možemo (barem radno) okrstiti “milenijalcima” (draže mi je nego Y): oni su rođeni najranije u prvoj polovici osamdesetih do devedesetih (tu negdje, imamo mali otklon zbog nepoklapanja kronološke dobi s generacijskom pripadnošću), bitne formativne godine su im kasne devedesete ili dvijetisućite, oni su dobro obrazovani, govore više jezika, vole životinje, štoviše, jako vole životinje, empatični su prema njima čak i nešto više nego prema ljudima kojih se prirodno klone, iako mahom humanisti i “ljevičari” (uopće, koje je danas polje toga pojma?), naravno, nisu glupi i znaju da svijet nije mjesto koje će neka dobro razrađena teorija iz salonske retorte zgodno srediti da više “ne bude ratova i nasilja, a da svi žive u slozi”; vidjeli su u svojih dvadeset-trideset ili čak i manje godina više svijeta nego naši roditelji zajedno na svim sindikalnim izletima, imaju (često) deficit iskustava bitnih za brzu zriobu (smrti, bolesti, društvene ili obiteljske traume više magnitude), društvene mreže putem aplikacija su im dom, a prorečena i prononsirana seksualna devijantnost dijametralno je izokrenuta, barem tako kažu neka istraživanja, u ugodnu zavaljenost pred vlastitim monitorom prijenosnog uređaja i uranjanje u pornografsku singedohu – kratko i jasno, draže im je biti sam, nego opterećen ionako već malformiranom popudbinom svake veze. Oni su u velikim pitanjima, onim “kamo”, “kako”, oni su pomalo nevini-jebeni kao dobra-zločesta Pip “Purity” iz Franzenovog (zaista predebelog) romana Čistoća, oni traže istovremeno svoje porijeklo i smisao, ali i svoje mjesto, šireći se deridinsko-delezovskim korjenčićima u mnoštvu različitih dimenzija, nastojeći se posaditi (uhvatiti) negdje u svijetu koji zaista počiva na brutalnom darvinizmu uz tek pokoje utočište ili balončić. Nježne biljčice koje više ne zadovoljava provincijalni ex Yu prostor niti pripadajuće pasatističke teme (naime, u njihovoj su kronologiji te teme prethostorija, njihovo je doba ono poslije 9/11 sa svim svojim novim-starim bremenitostima), naravno, uz svesrdno sudjelovanje u svim onim “occupy-wikileaks-anonymous-blokadafakulteta like” temama, a koje u fazi otriježnjenja (ono neminovno nastupa u trenutku kada se treba pobrinuti za vlastiti socioekonomski položaj) tako temeljito, neorealistički ostavljaju eho u njihovim prozama i poeziji.

Često je književnost milenijalaca situirana u urbanu stvarnost, s likovima zaglavljenima u egzistencijalnim datostima, ponekad je u žanru, ponajviše distopijskog, fantasyja ili SF-a, no uvijek s naglašenim potrebama i ograničenjima koje proizlaze iz osviještene “slijepe pjege” suvremenog čovjeka – kako nastaviti živjeti nakon što se prođe “kroz pakao” koji istovremeno čine i “drugi” i “ja” u svijetu koji je ili obezbožen ili je bog indiferentan, ili još gore, na razini maloga djeteta (možda neiskusan, možda malouman, možda jednostavno neprisutan?), u kojoj je obitelj porušena i odavno disfunkcionalna, u kojoj je došlo do stravične pojmovne zbrke (entropije) “muško”, “žensko”, “opresor”, “žrtva”, “totalitarizam”, “sloboda”, “(neo)liberalni kapitalizam”, “socijalizam”, “duhovnost”, “ateizam”, da ne nabrajam dalje, s posebnom fiksacijom na ljubav i seksualnost kao lajtmotive uz cijelu gamu perzefonsko-euridikinsko-elektrinskih, odnosno parsifalsko-orfejevsko-edipovskih motiva kao (vječno) neriješenih nodusa i neukroćenih slobodnih radikala ljudske psihe, što se manifestira kroz neprekidno odlaganje činjenja. Milenijalci uglavnom ne čine, oni, dakle, oklijevaju, ali se unaprijed ograđuju time što sebe stavljaju u poziciju nesposobnih za život, unatoč gotovo bizarnoj formalnoj preobrazovanosti (mnogi su već, kako se to sada kaže, magistri, mnogi su pred doktoratima, često u stranim zemljama, no uvijek bez “adekvatnog radnog iskustva”), otvorenosti novome i drugome i konkretnim radnim vještinama koje nadilaze potrebe društva zaglavljenog u zamrznutoj tranziciji. To svojevrsno manihejstvo ugrađeno je u sam život likova ili lirskih subjekata, kako nam drago, a koji često prelaze u cinizam i nihilizam, još gore, čak i u zdvajanje, posebno ako je riječ o intelektualcima koji se ne zadovoljavaju svakodnevicom, ali još manje nalaze utjehu u solipsizmu koji ih stalno i iznova ostavlja sve usamljenijima pred onim već spomenutim monitorima prijenosnih uređaja. Međutim, ono što je neosporno, ne prihvaćaju taj status quo tek tako, oni pružaju neku vrstu pasivnog otpora, njihova je književnost sva jedna “melankolija otpora” kojom nas pridobivaju u “asimetričnom” srazu.

To je plima nove generacije preplašenih pojedinaca koji posve suvereno vladaju psihološkim fenomenima (za razliku od svojih prethodnika koji su, objektivno, najdalje dogurali do kukanja “o sistemu koji ih je sjebo”, dok im je spoznaja prirode vlastitog bipolarnog poremećaja, što ponajprije znači bilance vlastitih slabosti i prednosti, ostala u sferi teorije urote koju, pak, istinski ne razumiju); milenijalci su, nadalje, vrlo individualnog duha, užasavaju se stare hijerarhijski utemeljene strukture (obitelj ne oduševljava jer već očito postoji ranije iskustvo njezine disfunkcionalnosti, dok posao, država i društvo u cjelini predstavljaju samo daljnje ekstenzije ovog prvotnog hendikepa). Njihova je književnost svojevrsni weltschmerz, romantizam, to jest poetička manifestacija onoga što hipersenzibilizrani pojedinac osjeća, ali je zbog nedostatnog pojmovnog aparata još uvijek nemoćan u konačnom izricanju pa stoga, naravno, ne pripada svijetu racionalnih pojmova te djeluje čak i rubno psihotično. Upravo tome onda služi književnost, bivajući ona Kafkina “sjekira za zaleđeno more u nama”. Filozofski, oni su, svjesno ili nesvjesno na fonu onoga što Franoçois Laruelle naziva filo-fikcijom, fikcijom koja zrači ne-filozofskim, što znači da zadire misaono proaktivno u beskrajno moderno more fenomena i to u svim dimenzijama, pa čak i onima koje su prethodnih generacija bile nedopuštene i proskribirane kao nazadne. Poetički mahom duguju Ingeborg Bachmann, Thomasu Bernhardu ili  W. G. Sebaldu (koje možda jesu, a možda i nisu čitali, ali duh obračuna s “mračnim” prethodnicima je sveprisutan), zatim Sylviji Plath (čija je “samoubojstvenost” stvorila misterij jednog “novoga ženstva”), jasno, svetom američkom trojstvu Pynchon-DeLillo-Vonnegut, a ponešto Houellebecqu (i njegovom globalnom pesimizmu i mizantropiji), a što, sve zajedno, u “pokušaju” obračuna s “roditeljskim” svijetom i njegovim grijesima objedinjuje poželjan, ali neostvarivi lik brutalne buntovnice s razlogom Lisbeth Salander ili još bolje, nešto posve ispražnjeno od staroga sadržaja, ova “Guy Fawkes maska”, koja postaje metafora otpora “ciničnih i pametnih” protiv “glupoga svijeta” (milenijalci mahom smatraju da je stari svijet jednostavno glup).

Iako bi se moglo prigovoriti da se radi, ako ne o “plaču”, onda barem o “gorkom cinizmu privilegirane generacije” (što rezultira crnim humorom), ne bi valjalo ovaj novi generacijski diskurs koji se oblikuje iz za sada još amorfne virtualne časopisne scene zanemariti kao nešto prolazno: upravo suprotno, oni su potvrda da se generacija “hipersenzibliziranih hipsterskih empatičara” pretvara u literarno ozbiljan i relevantan projekt koji će značiti istinski generacijski kvantni skok hrvatske književnosti iz jednog sustava u onaj novi, a da pritom i tematski i motivski uistinu korespondira s literarnim iskustvima kako svijeta tako i ranijih generacija, jasno ih nadograđujući (auto)dijegetskim nedostajućim puzzlama.

Možda je najbolje sve ovo sažela u razgovoru sa mnom jedna gore spomenuta autorica: “tužnjikavi smo jer smo na neki čudan razmaženi, odgajani kao centar svijeta iz svih mogućih registara, a onda nas stvarnost proguta drastičnije nego što je potrebno… čujem i ja taj “kme” u pisanju, trudim ga stisnuti da barem stilistički ne bude patetično, ali ipak uspije pobjeći…”

Književnost milenijalaca najavljuje duboko zalaženje “na kraj noći”, što bez ostatka navodi da je riječ o vrtloženju prema dimenzijama koje do sada uglavnom nismo imali prilike vidjeti. Kako se stvar nastavlja, vjerujem da će mnoge od ovih hipoteza konačno biti i potvrđene tijekom sljedećih nekoliko godina u jednom ili više romana koji će predstavljati u pravom smislu riječi “generacijski kod”.

Foto: www.pexels.com