Arhiva oznaka: Ilija Aščić

Milan Zagorac: #milenijalci

Generacija hipersenzibliziranih hipsterskih empatičara

Nastaje li na rubu desetljeća nova književna generacija?

Skarlet_p, Ilija Aščić, Mirela Fuš, Dunja Matić, Luka Murina, Tea Marković, Nikola Leskovar, Alen Brlek, Ivana Pocrnić, Vladimir Papić, Iva Rogić, Antonia Padovan, Antonio Glažar, Robert Janeš, Ani Maduna, Daria Glavan Šćulac, Sandra Polić Živković, Goran Gluščić, Kristina Posilović, Tamara Crnko, Goran Srdarević, Sara Mrak, Ivan Zrinušić, Slaven Posavac, ima ih još…

Radove cijelog niza mlađih autora što na portalu Književnost uživo, što na drugim stranicama ili društvenim mrežama, bilo da se radi o prozi, poeziji ili esejistici (manje), pratim vrlo intenzivno nekoliko godina te mi se stoga mnogi motivi i tematski blokovi sve više počinju (za sada skicozno) ukazivati kao (zaista) novi generacijski diskurs koji možemo (barem radno) okrstiti “milenijalcima” (draže mi je nego Y): oni su rođeni najranije u prvoj polovici osamdesetih do devedesetih (tu negdje, imamo mali otklon zbog nepoklapanja kronološke dobi s generacijskom pripadnošću), bitne formativne godine su im kasne devedesete ili dvijetisućite, oni su dobro obrazovani, govore više jezika, vole životinje, štoviše, jako vole životinje, empatični su prema njima čak i nešto više nego prema ljudima kojih se prirodno klone, iako mahom humanisti i “ljevičari” (uopće, koje je danas polje toga pojma?), naravno, nisu glupi i znaju da svijet nije mjesto koje će neka dobro razrađena teorija iz salonske retorte zgodno srediti da više “ne bude ratova i nasilja, a da svi žive u slozi”; vidjeli su u svojih dvadeset-trideset ili čak i manje godina više svijeta nego naši roditelji zajedno na svim sindikalnim izletima, imaju (često) deficit iskustava bitnih za brzu zriobu (smrti, bolesti, društvene ili obiteljske traume više magnitude), društvene mreže putem aplikacija su im dom, a prorečena i prononsirana seksualna devijantnost dijametralno je izokrenuta, barem tako kažu neka istraživanja, u ugodnu zavaljenost pred vlastitim monitorom prijenosnog uređaja i uranjanje u pornografsku singedohu – kratko i jasno, draže im je biti sam, nego opterećen ionako već malformiranom popudbinom svake veze. Oni su u velikim pitanjima, onim “kamo”, “kako”, oni su pomalo nevini-jebeni kao dobra-zločesta Pip “Purity” iz Franzenovog (zaista predebelog) romana Čistoća, oni traže istovremeno svoje porijeklo i smisao, ali i svoje mjesto, šireći se deridinsko-delezovskim korjenčićima u mnoštvu različitih dimenzija, nastojeći se posaditi (uhvatiti) negdje u svijetu koji zaista počiva na brutalnom darvinizmu uz tek pokoje utočište ili balončić. Nježne biljčice koje više ne zadovoljava provincijalni ex Yu prostor niti pripadajuće pasatističke teme (naime, u njihovoj su kronologiji te teme prethostorija, njihovo je doba ono poslije 9/11 sa svim svojim novim-starim bremenitostima), naravno, uz svesrdno sudjelovanje u svim onim “occupy-wikileaks-anonymous-blokadafakulteta like” temama, a koje u fazi otriježnjenja (ono neminovno nastupa u trenutku kada se treba pobrinuti za vlastiti socioekonomski položaj) tako temeljito, neorealistički ostavljaju eho u njihovim prozama i poeziji.

Često je književnost milenijalaca situirana u urbanu stvarnost, s likovima zaglavljenima u egzistencijalnim datostima, ponekad je u žanru, ponajviše distopijskog, fantasyja ili SF-a, no uvijek s naglašenim potrebama i ograničenjima koje proizlaze iz osviještene “slijepe pjege” suvremenog čovjeka – kako nastaviti živjeti nakon što se prođe “kroz pakao” koji istovremeno čine i “drugi” i “ja” u svijetu koji je ili obezbožen ili je bog indiferentan, ili još gore, na razini maloga djeteta (možda neiskusan, možda malouman, možda jednostavno neprisutan?), u kojoj je obitelj porušena i odavno disfunkcionalna, u kojoj je došlo do stravične pojmovne zbrke (entropije) “muško”, “žensko”, “opresor”, “žrtva”, “totalitarizam”, “sloboda”, “(neo)liberalni kapitalizam”, “socijalizam”, “duhovnost”, “ateizam”, da ne nabrajam dalje, s posebnom fiksacijom na ljubav i seksualnost kao lajtmotive uz cijelu gamu perzefonsko-euridikinsko-elektrinskih, odnosno parsifalsko-orfejevsko-edipovskih motiva kao (vječno) neriješenih nodusa i neukroćenih slobodnih radikala ljudske psihe, što se manifestira kroz neprekidno odlaganje činjenja. Milenijalci uglavnom ne čine, oni, dakle, oklijevaju, ali se unaprijed ograđuju time što sebe stavljaju u poziciju nesposobnih za život, unatoč gotovo bizarnoj formalnoj preobrazovanosti (mnogi su već, kako se to sada kaže, magistri, mnogi su pred doktoratima, često u stranim zemljama, no uvijek bez “adekvatnog radnog iskustva”), otvorenosti novome i drugome i konkretnim radnim vještinama koje nadilaze potrebe društva zaglavljenog u zamrznutoj tranziciji. To svojevrsno manihejstvo ugrađeno je u sam život likova ili lirskih subjekata, kako nam drago, a koji često prelaze u cinizam i nihilizam, još gore, čak i u zdvajanje, posebno ako je riječ o intelektualcima koji se ne zadovoljavaju svakodnevicom, ali još manje nalaze utjehu u solipsizmu koji ih stalno i iznova ostavlja sve usamljenijima pred onim već spomenutim monitorima prijenosnih uređaja. Međutim, ono što je neosporno, ne prihvaćaju taj status quo tek tako, oni pružaju neku vrstu pasivnog otpora, njihova je književnost sva jedna “melankolija otpora” kojom nas pridobivaju u “asimetričnom” srazu.

To je plima nove generacije preplašenih pojedinaca koji posve suvereno vladaju psihološkim fenomenima (za razliku od svojih prethodnika koji su, objektivno, najdalje dogurali do kukanja “o sistemu koji ih je sjebo”, dok im je spoznaja prirode vlastitog bipolarnog poremećaja, što ponajprije znači bilance vlastitih slabosti i prednosti, ostala u sferi teorije urote koju, pak, istinski ne razumiju); milenijalci su, nadalje, vrlo individualnog duha, užasavaju se stare hijerarhijski utemeljene strukture (obitelj ne oduševljava jer već očito postoji ranije iskustvo njezine disfunkcionalnosti, dok posao, država i društvo u cjelini predstavljaju samo daljnje ekstenzije ovog prvotnog hendikepa). Njihova je književnost svojevrsni weltschmerz, romantizam, to jest poetička manifestacija onoga što hipersenzibilizrani pojedinac osjeća, ali je zbog nedostatnog pojmovnog aparata još uvijek nemoćan u konačnom izricanju pa stoga, naravno, ne pripada svijetu racionalnih pojmova te djeluje čak i rubno psihotično. Upravo tome onda služi književnost, bivajući ona Kafkina “sjekira za zaleđeno more u nama”. Filozofski, oni su, svjesno ili nesvjesno na fonu onoga što Franoçois Laruelle naziva filo-fikcijom, fikcijom koja zrači ne-filozofskim, što znači da zadire misaono proaktivno u beskrajno moderno more fenomena i to u svim dimenzijama, pa čak i onima koje su prethodnih generacija bile nedopuštene i proskribirane kao nazadne. Poetički mahom duguju Ingeborg Bachmann, Thomasu Bernhardu ili  W. G. Sebaldu (koje možda jesu, a možda i nisu čitali, ali duh obračuna s “mračnim” prethodnicima je sveprisutan), zatim Sylviji Plath (čija je “samoubojstvenost” stvorila misterij jednog “novoga ženstva”), jasno, svetom američkom trojstvu Pynchon-DeLillo-Vonnegut, a ponešto Houellebecqu (i njegovom globalnom pesimizmu i mizantropiji), a što, sve zajedno, u “pokušaju” obračuna s “roditeljskim” svijetom i njegovim grijesima objedinjuje poželjan, ali neostvarivi lik brutalne buntovnice s razlogom Lisbeth Salander ili još bolje, nešto posve ispražnjeno od staroga sadržaja, ova “Guy Fawkes maska”, koja postaje metafora otpora “ciničnih i pametnih” protiv “glupoga svijeta” (milenijalci mahom smatraju da je stari svijet jednostavno glup).

Iako bi se moglo prigovoriti da se radi, ako ne o “plaču”, onda barem o “gorkom cinizmu privilegirane generacije” (što rezultira crnim humorom), ne bi valjalo ovaj novi generacijski diskurs koji se oblikuje iz za sada još amorfne virtualne časopisne scene zanemariti kao nešto prolazno: upravo suprotno, oni su potvrda da se generacija “hipersenzibliziranih hipsterskih empatičara” pretvara u literarno ozbiljan i relevantan projekt koji će značiti istinski generacijski kvantni skok hrvatske književnosti iz jednog sustava u onaj novi, a da pritom i tematski i motivski uistinu korespondira s literarnim iskustvima kako svijeta tako i ranijih generacija, jasno ih nadograđujući (auto)dijegetskim nedostajućim puzzlama.

Možda je najbolje sve ovo sažela u razgovoru sa mnom jedna gore spomenuta autorica: “tužnjikavi smo jer smo na neki čudan razmaženi, odgajani kao centar svijeta iz svih mogućih registara, a onda nas stvarnost proguta drastičnije nego što je potrebno… čujem i ja taj “kme” u pisanju, trudim ga stisnuti da barem stilistički ne bude patetično, ali ipak uspije pobjeći…”

Književnost milenijalaca najavljuje duboko zalaženje “na kraj noći”, što bez ostatka navodi da je riječ o vrtloženju prema dimenzijama koje do sada uglavnom nismo imali prilike vidjeti. Kako se stvar nastavlja, vjerujem da će mnoge od ovih hipoteza konačno biti i potvrđene tijekom sljedećih nekoliko godina u jednom ili više romana koji će predstavljati u pravom smislu riječi “generacijski kod”.

Foto: www.pexels.com

Ilija Aščić: Sve što smo izgubili

Vratio se kući kasno navečer, ušao je u sobu i na trenutak sjeo u fotelju. Cijeli dan je osjećao strašnu glavobolju, malo pomalo je rasla i sad više nije mogao sjediti mirno, pa je ustao i hodao po sobi. Posao je bio iscrpljujući. Iz dana u dan ne postaje ništa bolje, postaje samo gore. Svi ti podlaci po uredima! Pili su ti krv s osmijehom na licu. Bilo bi puno lakše kad bi svi isukali noževe. Ali što učiniti s ostatkom dana? Čovjek se svaki dan ubija od posla, a onda kad dođe doma, ne zna što bi sa sobom. Što sad da radim sa sobom? I vikend! Isuse bože, dolazi vikend. Otići će na kavu, možda pogledati film, čitati kakvu knjigu. Ali sve je to već odavno bilo ofucano. Sve stvari izgube vrijednost ako se predugo rade. Izvadio je pivu iz hladnjaka, pa je upalio TV, ali program je bio govno. Na jednom su kanalu puštali sapunice, na drugom su bile vijesti, na trećem je neki politički oportunist bljuvao svoju demagogiju. Kakva sranja! Ugasio je TV.
Pogled mu pade na fotografiju koja je visjela na zidu. Bila je to jednostavna fotografija planinskog jezera i goleme planinske kose obrasle crnogoričnom šumom iza jezera. Drveće se zrcalilo u kristalno čistoj planinskoj vodi. To je bila fotografija koju mu je davno poklonio Deki. Deki je bio sjajan fotograf. Sjećao se kad je uslikao tu fotografiju. Bilo je to prije deset godina, na kampiranju. Često su provodili vikende tamo, on Deki i Nenad. Ali Dekija više nije bilo.
Sjeo je u fotelju kraj prozora i upalio radio. Ulica je bila osvijetljena slabim svjetlom uličnih svjetiljki. Neonska reklama na dućančiću preko puta ulice svijetlila je žarko crvenom bojom. Jesen je stizala. Listopad je bio pred vratima, listopad sa opustjelim ulicama i žutim lišćem, listopad mjesec samoće, mjesec njegovog rođenja. Uskoro će početi kiše, sivilo, hladnoće. Sranje, kako to preživjeti, kako preživjeti još jednu zimu u ovom otuđenom gradu u koji je čudom dospio? Prije 10 godina još je imao snage da bude neka vrsta romantičnog idealista, unatoč svemu. Ali ne više. Da je barem na nekom lijepom, sunčanom mjestu, još bi nekako i izdržao. Gorjelo je još nekoliko svjetala u zgradi preko puta. Eto, ima još nesanih ljudi u ovom gradu. Ima još ljudi koji više vole noć od dana. Mogao se poistovjetiti s njima. To su svake večeri bila ista svjetla. Nesani ljudi u nesanim noćima. Tko su ti ljudi, što misle, što rade? Bi li ih prepoznao da ih sretne na ulici?
Na radiju je bila emisija u kojoj je voditelj puštao stvari po željama slušatelja. Uglavnom stare stvari. Doors, Dire Straits, Santana, Bob Dylan. Nazvao je netko i tražio da puste House of the Rising Sun. Voditelj je pustio pjesmu. Isuse, kako ga je ta pjesma uvijek ubijala! Sve je to previše! Kako čovjek to može izdržati?
Otišao je do ormarića i izvadio paketić Neofena. U ladici kraj tableta bio je pištolj. Imao je taj pištolj još iz rata. Ponekad bi ga uzeo, repetirao na prazno, nanišanio u nešto neodređeno i okinuo. Ali sad je odjednom repetirao pištolj s punim spremnikom. Hajde da ovo sve dovršimo, sad, ovdje. Čemu da sve ide dalje, kad odgovora nema? Čemu te duge godine bez smisla? Stavio je cijev u usta. Eto, jedan trenutak, i sve je gotovo. Tako je lako, tako blizu.
Zazvoni telefon. Isuse, čovjek ne može ni umrijeti, a da mu ne dodijavaju. Podigao je slušalicu, tek toliko da ga pošalje u kurac. Ali bio je Nenad. Nisu se čuli više od pola godine. Izgubio je sve prijatelje s vremenom, a bio je na putu da izgubi i njega.
– Hej, kako ide? Nismo se dugo čuli.
Nije znao što bi rekao.
– Ma, bilo je i boljih dana.
– Guze te na poslu, a?
– Guze me svi redom.
– Tako ti je to – reče Nenad. – Ja se uopće ne mogu sjetiti kad me nisu guzili. Prvo roditelji, pa škola, pa posao, pa žena. Baš danas se vozim autom s posla, i mislim si, jebote, u što smo se pretvorili. Postali smo govna. Zaklinjali smo se da nikad nećemo postati govna, da ćemo nekako izdržati, a postali smo. Je li ovo ono što smo željeli? Da budemo sluge nekog ušljivog kapitalista? I ne bunimo se.
– Ne, nitko se ne buni.
– I onda pokušavamo ukrasti neke male trenutke. Neke sitne radosti. Ali što s tim? Kakvog to smisla ima? Je li to naš život? Ili smo bili predodređeni za nešto drugo?
– Nikakvog, čini mi se.
– Sjećaš li se kako smo preživjeli onu noć? Tko je tada mislio da ćemo završiti ovdje?
– Bolje bi bilo da nismo preživjeli.
– Jebiga. Ponekad mislim o devedesetim. Misliš li ti ikad o devedesetim? Mislim, puno toga se tada događalo.
– Devedesete su bile govno. Ne želim ih se sjećati.
– Istina. Ali bilo je i lijepih stvari. Sjećaš li se Santaninog koncerta? Pa tuluma, mjuze, komada, cesta, putovanja, kampiranja s curama, beskrajnih ljeta, čudnih i dragih ljudi… Sjećaš li se ljeta 1997.? Sjećaš li se kako smo s Dekijem odlazili na kampiranja i onih borova kraj jezera? Sjećaš li se kako smo divljali s njegovom Asconom po cestama?
Da, sjećao se, svega se sjećao. I odjednom osjeti neku nejasnu radost što se još netko svega sjeća.
– Čuj, što radiš preko vikenda? Što kažeš da odemo do jezera, da kampiramo i pecamo. Kao u stara vremena. Ha?
On osjeti neko neodređeno uzbuđenje, ali i nelagodu istovremeno.
– Pa… može, što da ne?
– Šteta što Deki nije s nama.
– Da. Šteta. Ostarjeli smo, frende. A bolje bi bilo da smo umrli mladi. Ne bismo ovo doživjeli.
– Jesmo. Ali tu smo. Ne damo se. Nećemo se predati, jel tako? Nismo preživjeli sve ono samo da bismo se sad predali. Borba se nastavlja.
– Da. Borba se nastavlja.
– Okej. Pokupim te u pola 8 u subotu. Spremi opremu za kampiranje. Bit će lijep sunčan vikend. Jesen će biti predivna.
– Može. Vidimo se, stari.
Spustio je slušalicu. Ovo će biti još jedna nesana noć. Ali što onda! Preživio ih je već puno. Preživjet će i ovu. Pušio je kraj prozora i slušao muziku. Roland Kirk, Bright Moments. Bio je sjajan frajer taj Roland Kirk. Osjeti kako ga obuzima sretno uzbuđenje, kao kad je prvi put čuo tu stvar. Osjeti kako bol u glavi popušta i polagano nestaje. Zatvorio je oči i slušao.

Foto: www.pexels.com

Ilija Aščić: Razotkrivanje

– Čovječe – reče Darko – ne možeš vjerovati da se čovjeka može svesti na funkciju. Mislim da ću jednog dana samo klonuti na tipkovnicu i umrijeti.
– Istina – rekoh. – Nema izlaza iz ove septičke jame.
Sjedili smo na njegovoj verandi i cugali rakiju. Bio je petak, 9 navečer. Užasan dan, užasan tjedan. Šefovi, klijenti, rokovi, očekivanja, podmetanja, maltretiranja. Nakon takvog tjedna čovjek može samo piti, da bi zaboravio na sve. To je ta jebada 30-ih, to je taj šugavi život, mrcvarenje i životarenje koje ne vodi nikuda. Šljakao sam po cijele dane na bijedno plaćenom poslu. Bio sam rezigniran što nikad nema kraja toj agoniji, što su mi priče očajne, što ću umrijeti siromašan i glup i zatvoren u kavez, poput neke jadne životinje, samo zato jer mi je grah tako pao. Ni kod Darka nije bilo bolje. On je šljakao u nekom odvjetničkom uredu među podlacima. Bila je to prava korporativna klaonica, mljeli su ljude kao stari otpad. Ne znam čim smo to zaslužili, ali svi smo prolazili kroz to, kao kroz neko čistilište. Kako se to dogodilo da smo postali nešto što nismo željeli postati? Duh se buni protiv sudbine i života, svakog trenutka misliš da ćeš odustati, da ne možeš više, ali kad pomisliš da odustaneš, shvatiš da nemaš kamo otići, da si u klopci kao i svi ostali, i možeš samo dalje, dan za danom, sve dok ti duša napokon ne umre.
– Znaš što je najgore? – nastavio je Darko. – Po cijele dane sam na poslu, gdje trpim sve i svašta. A kad dođem kući ne mogu se smirit. Ne mogu se koncentrirat ni na što. Nisam u stanju pogledati film od početka do kraja, niti pročitati stranicu knjige.
– Valjda smo toliko navikli na robiju da nam i ovo malo slobodnog vremena smeta – rekoh.
– Upravo to. A žena me gleda, koji mi je vrag. Njoj je nepojmljivo da sam iscrpljen. Pa moraš ovo, pa moraš ono… A ja bih želio samo malo mira, da ne mislim ni na što, da ništa ne moram.
Natočio je još jednu rundu rakije. Pili smo i pušili jednu za drugom. Pili smo i pričali o tome kako je težak šljakerski život i kako nas svi gaze, a država nas pljačka porezima kako bi nahranila svoje žohare i druge lezileboviće poput umjetnika, popova, civilnih udruga i slično.
– Ostavio sam Maju – reče on. – Gotovo je.
– Nije li to bilo i zadnji put?
– Sad je stvarno gotovo. U ponedjeljak predajem zahtjev za razvod.
Žena mu je bila pravi košmar. Neprestane svađe, optužbe, histerije. Nikad nije bio dovoljno dobar da bi zadovoljio njene kriterije, a imala ih je podosta, kao i većina žena. Žene vole biti dame, žele ići u Rim, žele pokazati svojim frendicama da su se dobro udale, da je njihov muž uspješan. Na početku je sve bilo drugačije. Iskre, privlačnost, romantika, ljubav na entu potenciju. A onda su počele svađe, omalovažavanja, posesivnost, prevelika očekivanja. Ostavila bi ga, pa bi je on molio da se vrati, pa bi on ostavio nju, pa bi ona njega molila da se vrati…
– Jučer smo se opet zakačili. Došao sam premoren s posla, a ona mi odmah na vratima zajaši za vrat zbog neke tričarije. Pošaljem je u tri pičke materine, kažem joj da mi je pun kurac zanovijetanja i da ću je isti čas istjerati na jebenu ulicu ako mi ne da malo mira. Sat vremena kasnije gledam TV, kad evo policije. Urlaju, otvaraj vrata! Otvorim ja vrata. Upadaju njih dvojica. Meni ništa nije jasno. Jedan me gurne na kauč. I veli ženi: „Samo reci, je li te taknuo? Ako te samo taknuo, odmah mu stavljamo lisice.“
– Koji kurac?
– Kuja je potajno zvala muriju i prijavila da sam je tukao.
– I?
– Ne znam, valjda se dotad smirila ili se sjetila da sam ipak odvjetnik, da nisam neki tupan kojeg će izbacit na ulicu i uzeti mu imovinu, pa je rekla da je nisam tukao, već da sam prijetio da ću je pretući. Inače bih sad sjedio u zatvoru. Jebote, nisam imao pojma s kim živim.
– Nitko nema, frende.
– Kad je postala takva kučka? Čovječe, one su nas u stanju uništiti, a društvo je na njihovoj strani. Kad ona uzme telefon i kaže da ju je muškarac tukao, cijeli sustav se pokrene da te zgazi. Nije važno laže li ili ne. One te čak provociraju da ih udariš. A ako to učiniš, gotov si. One to znaju i iskorištavaju to. Ne moraju one dokazati da si kriv, ti moraš dokazati da si nevin. Sve one babe iz udruga drkaju na to da ti stave lisice na ruke. I ti možeš samo trpjeti. A znaš što me probudilo? Jedan moj frend je tako ostao bez djece, bez stana, i još mora plaćati alimentacije. Drži ga na uzici kao psa. Da nisam to vidio, vjerojatno bi to i mene zakačilo…
Nisam znao što da kažem. Čudno je to, kako s godinama maske padaju i sva ta gnusna lica se pokazuju bez srama.
Odjednom je Darkova glava klonula na koljena. Počeo je plakati. E jebi ga, pomislih. Muško plakanje je kao otkrivanje neke ružne tajne. Kad su muškarci postali takve plačipizde? Nisam znao što da kažem. Najrađe bih bio ustao i otišao. Život je težak, stisni jaja i izdrži.
Jadni idiot je jaukao kao kakva glupa tinejdžerica koju je dečko nogirao.
– O bože, kako ću sad dalje! Ne znam što da sad radim!
Pušio sam i čekao da završi s cmizdrenjem. Ali nikako da prestane.
– O bog te jebo, daj budi muškarac! – rekoh. – Moraš zadržati svoje dostojanstvo.
Nakon desetak minuta cmizdrenja Darko se malo smirio. Mora da je divno ovako se kukavički olakšati, pomislih.
– Mi muškarci smo totalne pičkice. Kad prođe 25-ta, čovjek počinje polako tonuti. Kužim da sam ostario. Nikad neću naći normalnu ženu. Za mene je kasno. A nema ništa gore nego kad je kasno.
– Jebi se – rekoh. – Ja imam 35 i nisam star.
– Ma problem je što sad znaš kako će sve završiti i prije nego što počne. Upoznaš neku curu, skužiš da je tvoj tip, ali nemaš volje da ulaziš u nešto jer već znaš u što će se to pretvorit. Sve one hoće svoj jebeni savršeni život iz TV reklama i bilo što manje od toga nije dovoljno. Stotine kriterija. Nikad ne možeš zaraditi dovoljno love da platiš sve to. Ali nijedna neće reći da joj je novac važan. Sve sam to doživio i nemam više snage opet prolaziti kroz sve to.
– Istina, tako je to. To ti je život.
– Kako je kod tebe? Kako ide pisanje?
– Izmrcvaren sam i lišen kreativnog erosa. A nikog ni ne zanima to što pišem.
– E, čitao sam jednu tvoju priču prošlog tjedna. U Expressu. Znaš što, meni se sviđa to što pišeš. Ti ne sereš, ne prenemažeš se kao drugi. Drugi samo lažu. Kenjaju ono što misle da bi trebali kenjati. Nema veze sa životom. Pročitam neku priču i pitam se o čemu taj piše.
– Upravo to i ja mislim. Nemam pojma o čemu ti ljudi pišu, bogami.
Pili smo sve dok nismo ispraznili bocu rakije. Bila je skoro ponoć kad sam ustao i krenuo kući. Bila je to dobra večer, bio je to dobar razgovor, na neki suptilan način, jedan kratki trenutak predaha dvojice umornih muškaraca u kaosu vremena.
Kad sam stigao kući, svukao sam se i upalio radio. Na Trećem programu je išla emisija u kojoj su puštali dobar stari jazz. Ugasio sam svjetlo i samo ležao u mraku, slušajući glazbu.

Foto: www.pexels.com

Ilija Aščić: Teška večer

Vozio sam Vukovarskom ulicom u koloni automobila nakon 10-satne šljake u uredu. Bio je petak navečer i bio sam loše raspoložen, bio sam nadrkan zbog lošeg posla, bijedne plaće, šefa psihopata. Već pet godina idem na isti posao, u istu firmu, i ne uspijevam se iskopati iz utrke štakora. Nisam jedini u tome, ali jedini sam u svojoj koži o kojoj se trebam brinuti. Imam dva dana slobode, a onda u ponedjeljak opet sve iznova. Ima li tome kraja? Pomalo sam razmišljao o tome da izvedem kakav lopovluk, nešto što bi mi barem privremeno omogućilo da uzmem pauzu od godinu dana od takvog besmislenog života.
Automobili su sporo puzali jedan za drugim, pa su se neki pokušavali ugurati u traku za koju su mislili da je brža, pa bi se onda opet gurali nazad. Neka se težina osjećala u zraku, kao da su svi bijesni na nekoga, a i bili su. Bili su uplašeni, razočarani, ogorčeni, ljuti. Bili su u svim mogućim klopkama. Svi su se vraćali kući sa svojih užasnih poslova, poslova koje su mrzili, poslova na kojima su ih tretirali kao govna, a oni su ipak sve šutke trpjeli, jer su se bojali da će izgubiti i to što imaju. Možda su isprva mislili da je to privremeno, kao što sam i ja mislio, ali s vremenom su zaboravili da postoji išta osim toga, to je postala jedina stvarnost, postali su samo tijela s jadnim, poslušnim umom, bezbojnih očiju. Kad sam bio mlađi pitao sam se kako to ljudi mogu trpjeti, kako mogu raditi takva sranja do penzije, a onda sam i sam upao u to. Problem s tim šugavim poslom je što moraš pristati na njega ako ne želiš završiti pod mostom kao beskućnik, ali zapravo želiš biti negdje drugdje: želiš ležati u ležaljci pod stablom borova, čitati dobru knjigu, lizati mladu picu u polumraku sobe, ići na tromjesečno putovanje automobilom po Americi, a eto moraš se zajebavati s klijentima, psihopatima, očekivanjima šefova, malim i velikim spletkama… Naše živote živi netko drugi. Ponavljamo tuđe obrasce. To je bijedno, ali je tako kako je.
To je petak navečer – nakon lošeg tjedna vraćam se kući u prastarom autu, sa 150 kuna u džepu, svjestan da se nikad neću iskopati iz tih govana, što je dovoljan razlog da počiniš samoubojstvo, ili nešto još gore.
Primijetio sam ispred sebe neki golemi BMW 5. Mislio sam, kvragu, kad bi sad barem iz tog BMW-a ispala vreća novca! Nije da se takve stvari nisu događale. Više sam puta pročitao takve priče u novinama. Nekom bogatom šupku ispadne vreća s 50.000 eura, koju pronađe neki jadni glupan, pa je vrati vlasniku, a zauzvrat u novinama objave članak kako još uvijek ima poštenih ljudi. Moral vladajuće klase. Sjebali su nas s tim moralom više nego policijom i oružjem.
Ali nikakva lova nije ispala iz tog BMW-a. Vozio je ispred mene i nastavio dalje Vukovarskom, a ja sam skrenuo prema Novom Zagrebu. Kurčev petak navečer u Zagrebu. Nisam znao kako da ubijem večer. Ovo je grad u kojem možeš naći više samoće nego u bilo kojem mjestu u državi i šire. Ovo je grad u kojem može proći i godina dana, a da na ulici ne sretneš nikog poznatog. To je na neki način lijepo i magično i čudno, ali to može biti i zastrašujuće. Sva ta zatvorena vrata, žene ledenih pogleda koje gledaju negdje u daljinu, to može uplašiti čovjeka! Da mi je sad barem kakva dobra, navlažena radodajka, kakva bezbrižna gradska cura, neopterećena konvencijama i seksualnim moralom, cura koja ne postavlja suvišna pitanja i ne komplicira oko ceremonija udvaranja, da se tajanstveno pojavi u mojoj sobi, da skine odjeću sa sebe, priđe mi i šaptom mi kaže: „Jebi me, Kozlovski, molim te, jebi me!“, pa da je povalim na krevet i da ubodem pimpek u njenu vrelu, navlaženu picu, da se malo opustim i razonodim nakon ovakvog ušljivog tjedna.
Bit će ovo teška večer, osjećao sam to. Bit će ovo još jedna usamljena večer u ovom usamljenom gradu. Odlučio sam popiti nešto u bircu, pa zatim kući. Parkirao sam krntiju pred birc i ušao. Bio je to tipični kvartovski birc, a nema ničeg dosadnijeg od tipičnog kvartovskog birca. Svi ti jadni idioti koji su odlazili u birceve kao da idu u crkvu, ostavljali pare i tupo blejali sjedeći za šankom, dodijavajući umornim konobaricama, i nadali se da će se odnekud čudotvorno pojaviti neka posebna ženska, smisao njihovog života, koja će ih izvući iz te rupe i pokazati im čudo veće od pizde! Dosada živa! Tu nije bilo usranih foliranata kao u Krivom putu ili Kinu Europa, tu su sjedili samo obični dosadni bezveznjaci s običnim spikama. Žene za stolovima, obično po dvije-tri u društvu, mljele su kao automati. Mogao si pogoditi što će reći i prije nego što bi to izgovorile. Zastale bi tek da udahnu malo zraka, pa nastavile pucati rafale beznačajnih rečenica. Tek što bi jedna završila rečenicu, druga bi raspalila dalje. Slušati to blebetanje je horor stoljeća, to je u stanju pokopati bilo kojeg muškarca ako mu je predugo izložen.
Čim sam ušao i sjeo za šank, pomislio sam: Koji mi je kurac, zašto sam uopće došao ovdje? Znam da je šansa da u bircu upoznam nekog zanimljivog, recimo neku zgodnu žensku s kojom će poslije uslijediti seks, ravna nuli, pa ipak idem tamo kao muha na hrpu govana. Ja nisam normalan!
Konobarica je izgledala kao smrt, napudrana i pretjerano našminkana kako bi sakrila bore, imala je onaj izraz lica kakav imaju žene za koje je već kasno, očajnički izraz da traži muža i da bi pristala na bilo koga, bilo koga, samo da se konačno uda i rodi djecu. Bože dragi, što se događa s tim ženama nakon što prevale tridesetu? Kako su brzo starjele! Pola ih izgleda kao olupina. Zabljesnu par godina, a onda se odjednom udebljaju, lica im postanu gruba, opaka, podmukla. O tome ne pišu u knjigama, obično kenjaju o borama mudrosti, ali ja na prosječnom licu vidim samo tupost i podlost. Ali i moje je lice s godinama postajalo takvo.
Pio sam i pljugao. Večer je sporo prolazila. Naručio sam još jednu pivu.
Za šank je sjeo neki tip, neko dosadno kenjalo. Od svih jebenih stolaca morao je sjesti baš kraj mene. Raširio je lakte lijevo i desno i odmah počeo daviti konobaricu. Davio je spikom o tome kako je nekad bio frajer i kako su drugi krivi što više nije. A kad bi ona otišla poslužiti cugu gostima, on bi se okrenuo prema MENI, i nastavio priču, kao da uopće nije promijenio sugovornika. I onda bi još na kraju rečenice dodao „jel tako“? Ušljivo staro smeće. Duša mu je smrdjela poput govna. A kad bi se konobarica vratila za šank, okrenuo bi se opet prema njoj i nastavio dalje. Neću valjda morati intervenirati i isprašiti ga, kako bih izigravao džentlmena, samo zato što sam muškarac? Nadam se da ne, ali ako baš budem morao, riješit ću ga pivskom bocom po glavi. Jedan potez s leđa i gotov je. Fakat, zašto sam došao ovdje? Da dam 15 kuna za pivo koje sam u trgovini mogao platiti 7? I još moram imati posla s tim budalama. Kolika li je ta praznina u čovjeku, pa je nastojimo popuniti bilo čim?
Ali srećom kenjalo je nakon pola sata ustalo i otišlo, nadam se zauvijek.
Ovdje nema ničeg zanimljivog, zaključio sam. Popit ću pivo, pa idem kući.
U tom trenutku, kao deus ex machina, u birc je ušla neka cura i sjela za šank kraj mene, na isti stolac gdje je malo prije sjedilo kenjalo. Bila je zgodna mačka, suknjica malo iznad koljena, uska košuljica, visoke cipele, duga smeđa kosa. Nije bila najljepša žena u gradu, ali bila je dovoljno dobra da je poželi pojebati svaki heteroseksualni muškarac. Obična gradska cura koja se voljela zabavljati, izlaziti, kupovati cipele i parfeme i torbice, koja je tražila idealnog dečka, dečka sa smislom za humor i poslom i kolima i stanom, za kojeg će se udati i kojem će zanovijetati oko daske na WC školjci i zbog kojeg će kupovati crvene čipkaste gaćice da mu bude seksi. Pomislio sam na mogućnost seksa s njom. To ne bi bilo loše, uopće ne bi bilo loše. Ali koja je fora, koje ključne riječi moraš reći, kad smrdiš nakon desetsatne šljake, nisi karao mjesecima i imaš 150 kuna u džepu? Nema štosa. Kupi svoje prnje i drkaj u sobi. Ali jebiga, čovjek razmišlja, možda mi se baš sad kozmos oduži za sve one droce koje mi u srednjoj školi i na faksu nisu dale pizde, jer su mi ih ispred nosa kupili foliranti i lažovi koji su širili opsjenu kao paunovo perje. Udvaranje svakoj ženi je neizvjesna igra – nikad ne znaš kako će završiti. To je mračni labirint u kojem možeš zalutati već nakon par koraka.
Okej, ispalit ću neku foru. Ako ništa, barem ću pokušati. Tu i tamo imam svijetle trenutke, uspijem izvesti neki štos.
Okrenuo sam se, nasmiješio se i pitao mogu li je častiti cugom. Eto, to sam rekao. Majko mila, zar ništa pametnije nisam mogao smisliti? To i liči na mene. Pisao sam prljave erotske pričice u kojima je glavni lik bio rječiti kuronja vičan improvizaciji i uvijek bi pojebao mladu pičku koju je upravo upoznao negdje, recimo u bircu. Ali uspješno pisati o jebanju je isto kao da si se obogatio na Monopolyju. Sve to ne vrijedi ništa.
Riba me pogleda kao da sam totalni kreten. Zatim reče glasno, tako da svi čuju:
– EJ, FRAJERU, DAJ ME MOLIM TE NEMOJ GNJAVIT! OKEJ?
Da sam bio veći frajer, poput likova iz mojih pričica, rekao bih nešto zabavno, ona bi se nasmijala, zatim bismo izmijenili par domišljatih replika, častio bih je cugom, zatim bi je odveo doma i jebao. Oboje bi svršili. Zajedno bi popili bocu vina i zaspali. Ujutro bih je još jednom jebao, popili bi kavu, a zatim bi otišla, kamo već ujutro odlaze ženske poslije jebačine. Tu bi priča završila. Ali bio sam glup. Za sve su krivi moji glupi roditelji i zatucana rodbina, koji su me pretvorili u frika još prije nego što sam odrastao. Zato sam takav kakav jesam.
Ispušio sam svoju jebenu cigaretu, dokrajčio pivu, pljunuo lovu i krenuo kući. Otišao sam do svog auta koji je bio parkiran ispred birca i otključao vrata. Otključao sam krntiju staru 15 godina, s 250.000 prijeđenih kilometara.
Ona riba iziđe iz birca i krenu prema meni. Hodala je brzo u svojim visokim cipelama. Uvijek sam se pitao kako to uspijevaju, kako ne padnu. Zastao sam.
– Hej – reče dražesno, kao da me malo prije nije onako otfikarila – bi li me odvezao doma? Otišao mi je zadnji bus, a živim u Dubravi. Frend me trebao pokupit…
– Ne bih.
– Daj, molim te! MOLIM TE! Platim ti cugu kad dođemo u Dubravu. Može?
Sjeo sam u auto i upalio mašinu. Stajala je pokraj auta. Odmjerio sam je još jednom. Bila je baš jebozovna mačka. 25 godina, tijelo stvoreno za jebanje. Ne bi bilo loše malo se poigrati s njom. Ako ništa drugo, barem ću je malo opipati u autu. Spustio sam staklo.
– Upadaj – rekoh.
Otrčala je na drugu stranu i sjela. Zalupila je vratima, kako već zalupe žene u tuđem autu. Izvezao sam se na aveniju, a ona mi je rekla adresu. Nekakva ulica u Dubravi, daleko na kraju grada. Imao sam voziti pola sata do tamo. Opet auti, vozači, pretjecanja, drkaroši u starim BMW-ima koji voze slalom na cesti. Luđak do luđaka. Skrenuo sam s avenije i vozio prečacima kroz kvartove. Riba je pričala kako je bila tu kod neke frendice, pa je trebao doći neki frend s autom koji ju trebao pokupiti i odfurati doma, ali je otkazao u zadnji čas, jer mu je stari uzeo auto pred nosom, a njoj je bilo prekasno da ide javnim prijevozom, a nije imala za taksi…
– BTW ja sam Lana – reče ona. Pola cura u gradu zvalo se Lana.
– Vladimir – rekoh.
– Stvarno je lijepo što si me pristao odfurat. Ne znam kako bih sad došla doma. Baš ti hvala! – rastapala se.
– Samo da znaš, jebat ću te kad dođemo kod tebe – rekoh. – Ako nisi sama doma, popušit ćeš mi u autu.
Tišina u autu. Radio je svirao, neka dobra stara stvar od Dire Straitsa. Spustio sam ruku na njenu nogu i stisnuo je. Prešao sam rukom preko noge, gore-dolje. Imala je dobre noge. Nije me pokušavala zaustaviti.
– Svi me samo žele pojebati! – reče ona ogorčeno, kao da je time utvrdila neku strašnu kozmičku istinu. – Vi muškarci ste fakat odvratni! Samo idete okolo s tom stvari i gledate gdje da ju zabodete. Kao neke životinje!
Osmjehnuo sam se. Kuja je htjela da je ja vozim doma u njen šugavi kvart bogu iza nogu, a da joj netko drugi, netko poseban, zgodan i duhovit, ubada pimpek u pizdu. E toliko glup ipak nisam. Prije deset godina bih možda nasjeo na štos, trudio bih se dokazati da sam drugačiji od ostalih i da me ne zanima samo njena pizda, ali život čini svoje.
Vozio sam dalje.
Nakon pola sata, evo nas u Dubravi, na kraju grada. Parkirao sam pred njenom zgradom.
– Starci su mi doma – reče ona.
I mislio sam da živi s glupim roditeljima. Dobro. Otkopčao sam šlic i izvadio kurac. Već sam bio dobrano uzbuđen. Stvar je bila kruta i žilava. Gledala je u kitu.
– Imam dečka – reče ona. – Ne bih ga htjela prevarit. Ali mogu ti izdrkat.
– Okej. Drkaj.
Primila ga je rukom, pomalo nevoljko, i počela nadrkavati. Ruka joj je bila čarobna. Ženska ruka na kurcu vrijedi više nego dobitak na lotu. Prvo ga je drkala jednom rukom, a onda se nagnula i počela raditi objema. Znala je što radi. Imala je to u sebi.
– Pljuni na dlan i drkaj.
Bio sam istinski napaljen. Obična gradska cura koju sam upoznao u bircu i koja je negdje u gradu imala dečka drkala je moju debelu seljačku kurčinu u autu ispred svog stana. Bilo je u tome neke perverzne čarolije. Još uvijek je u meni bilo nešto katoličko. Otkopčao sam joj gornje gumbe na košulji i gurnuo ruku u crni čipkasti grudnjak. Stiskao sam joj sise, lijepe, mlade, tvrde sisice. Pljunula je u dlan i drkala. Glavić je pocrvenio, nabrekao, rastao je neprestano. Bila je začuđena, kao da gleda neku divlju životinju.
– Kako je velik! Uff! Isuse bože!
– Jelda? Stavi ga u usta! Puši ga!
Nećkala se. Osjećao sam da ću ubrzo svršiti. Jaja su mi htjela eksplodirati. Rukom sam je primio za kosu i nabio joj ga u usta. Zatjerao sam joj tu debelu kvrgavu stvar. Gurao sam joj glavu i onda sam svršio u njena velika crvena usta. Bilo je neprocjenjivo, kao da sam umro i opet oživio. Bilo je kao da sam svršio u usta svim drocama iz srednje škole. Uh, uh, uhhhhhhhh! Sperma joj se cijedila iz usta i po obrazu.
Dao sam joj paketić maramica. Ipak sam ja sasvim okej tip. Obrisala je spermu maramicom i pogledala se u ogledalo. Onda se okrenula prema meni.
– Znaš što si ti? Ti si GOVNO! Odvratno govno! – reče bijesno. Oči su joj bile pune bijesa.
– Okej.
Uzela je svoju torbicu, izišla iz auta i još jednom zalupila vratima, a šugava Honda se zatresla kao da će se raspasti. Otišla je prema ulazu u zgradu. Gledao sam kako nestaje u mraku. Upalio sam krntiju i izišao na ulicu, pa dolje na aveniju i zatim vozio dalje kraj pruge. Petak navečer ipak nije bio tako strašan kako sam očekivao. Vozio sam dalje prema zapadu. Bila je već počela subota. Zijevnuo sam i stisnuo gas, da što prije stignem kući.

Foto: www.morguefile.com

Ilija Aščić: Prljave misli

Sjedio sam u svojoj rupi i gledao neki stari film s Marlonom Brandom, jedan od onih filmova u kojima Marlon još nije bio dosadni debeli prasac, kad je nazvala Petra. Bila je pijana kao krava i jedva sam uspio skužiti što govori.

– Ostavila sam onog kretena! Dosta mi je svega! KOJE GOVNO! Ne mogu vjerovati da sam bila s njim pola godine!

– Rekao sam ti da je dečko prdež, ali nisi me slušala. Nisam li ti rekao da dečko kojeg mama i tata uzdržavaju ne vrijedi ništa?

– Gle, daj mi nemoj sad i ti moralizirati. Dosta mi je moraliziranja!

Još je neko vrijeme pljuvala po njemu. Kao i svi bivši, taj tip Bruno bio je smrad i bio je kriv za sve. Pripalio sam cigaretu i pušio, čekajući da završi s pljuvanjem. Kako se sve te cure samo spetljaju s tim idiotima, ako su već takvi idioti? Dok ga je barila, bio je poseban. Nitko nije bio kao on. Bio je jebeni Savršeni. Imao je Ono Nešto. Kužio ju je. Zabavan, duhovit, otkačen. Iste valne duljine. Vozili su se skupa biciklima, ležali su skupa u travi, kupovao joj je što već muškarci kupuju ženama kad udvaraju. Tako je to sa ženama. Dok je s njim, onda je taj frajer najbolji na svijetu, onda je taj tupan njen Dragi, Jedini, to je Ljubav, TO JE TO!!!, kao kad dobiješ na lotu, a kad uslijedi brodolom, odjednom okrenu ploču: bijes, ogorčenost… Čudno je to, ali tako stvari funkcioniraju. Zašto je uopće došlo do brodoloma i što je jadni idiot skrivio, nemam pojma, a nije ni bitno. Napokon je zastala da uzme daha.

– Čuj, možeš li doći po mene, da me odfuraš doma?

– Da dođem po tebe?

– Da. Tu sam u Vintage baru. Prošla je ponoć, nema više tramvaja, a nemam love za taksi.

Đizus, zašto te kuje uvijek zovu mene, kad im treba pomoć, prijevoz, lova, trkeljanje o bivšim jebačima? Zovu u bilo koje doba dana kao da sam call centar. Dođu tu, prebace nogu preko noge, piju moju cugu, puše moje cigarete, seru u mom WC-u. I pričaju, pričaju, pričaju. A kad im treba bušit pizdu, onda ih nema na vidiku.

– Znači ja sam ti besplatni taksi?

– E gle, daj nemoj srat. Hoćeš doć ili nećeš?

– Okej, obučem se pa dođem.

– Daj dođi što prije, tu sam sama – zapovjedila je.

Film je ionako već bio gotov. Propustio sam kraj. Obukao sam se, uzeo ključeve od auta i spustio se dolje na parking. Krntija je nešto zezala s paljenjem, ali u cjelini je bila poslušna. Izvezao sam se na ulicu i krenuo. Imao sam pola sata do tog Vintage bara, pola mi treba da odvezem Petru doma, pola da se vratim kući. Ode mi barem 60 kuna na gorivo. Jebiga, nezaposlen sam, računam svaku kunu. Lova od zavoda za zapošljavanje više ne dolazi. Stanarina za vratom, režije, računi. Moram pljunuti 3 soma za registraciju auta. Kad bih barem mogao prodati tu krntiju. Ali tko će kupiti krš star 15 godina. Gotov sam. Nema nikakve šanse da se izvučem iz govana. Potonut ću potpuno. Za maksimalno dva mjeseca sam na ulici. Koji mi kurac sve ovo treba? Zašto ne znam reći ne? Neka ide pješice ako nema za taksi. Nisam je ja guzio zadnjih pola godine.

Evo me konačno ispred tog bara u kojem su se okupljali šminkeri i foliranti. Poslao sam poruku Petri da čekam vani u autu. Na nogostupu pred barom bila je masa žena, pljugale su i kulirale. Bile su na sve strane, sve redom jedna bolja od druge, sve mlade, zgodne, sređene, jebozovne, suknjice, uske hlačice, sisice u dekolteima, ali ne možeš ništa, samo gledati. A kad tako gledaš hrpu mladih pičaka, to je kao da ližeš sladoled kroz staklo. Bile su to uglavnom cure od 20-ak godina, dakle barem 10 godina mlađe od mene. Prisjetio sam se tužne činjenice da nisam guzio skoro godinu dana i da bi mi dobro došlo malo seksa. Čovjek ne bi vjerovao da je to moguće, ali moguće je. Sam pogled na njih me uzbudio. Često bih se više napalio gledajući zgodne seksi komade, nego jebući neku bezveznu žensku. Bokte, vidi onu kratko ošišanu crnku u utegnutim hlačicama! Uvijek sam se palio na kratko ošišane. Vidi onu malu u crnoj haljinici i visokim cipelama! Uff! KAKVE NOGE! Zamišljao sam kako joj zavraćam haljinicu i zavlačim ruku u gaćice. Majko mila, da mi je staviti njene noge na svoja ramena i uvaliti joj jezik među guzove! Pušio sam i u mislima ih razodijevao jednu po jednu. Bio sam pravi erotoman, imao sam potenciju kao klinac od 17 godina. S godinama nije postajalo ništa lakše, a šansa da ikad guzim takvog komada bila je sve manja. Što sam ih dulje gledao, kita mi je bila sve ukrućenija. Jebeni život sa svojim besmilenim ograničenjima, svojim nužnostima i uvjetovanjima! Bio sam kao gladni vuk koji se mota oko stada ovaca. Bio sam pun iskonskih želja, prljave misli bujale su u meni kao u vulkanu, ali bio sam previše umoran da ih ostvarujem. Nisam imao love, a kad nemaš love, nema ni karanja. U normalnom svijetu bilo koja od tih cura ušla bi sa mnom u auto, odvezla bi se sa mnom, a onda bismo se bezbrižno ševili cijelu noć, prekidajući ševu tek da odemo u WC i da popijemo koju čašu vina. Ali živimo tu gdje živimo, u mračnom labirintu predrasuda i suludih inicijacija, s užasnim teretom koji su nam preci natovarili na leđa. Svi smo sami u svojim željeznim kutijama, nesposobni da se spojimo jedni s drugima bez spletki i podvala. Samo glumimo bliskost i zajedništvo. Pretvaramo se da se kužimo. Ali nitko se ne kuži. Kako se to dogodilo? Stvarno nismo normalni! Čak su i majmuni pametniji od nas.

Čekao sam desetak minuta, ali Petra nikako da se pojavi. O bože, stvarno sam idiot! Previše sam dobar, a ljudi to besramno iskorištavaju. Treba joj strpat kurčinu u usta, a ne vozati je po gradu u 1 iza ponoći. Izišao sam iz krntije i otišao na cugu u birc preko puta. Sjeo sam za šank i naručio pivu. Pio sam pivu i pljugao. Za stolom kraj mene sjedile su tri ribe, tri zgodna komada, 20-25 godina. Ribe koje bi svatko poželio pojebati. Načuo sam njihov razgovor. Pričale su o tome kako se natječu koliko će frajera odjebati u noćnom klubu. Stajale bi kraj šanka, očekujući da im neki frajer priđe, počasti ih nekim koktelom, viskijem ili rijetkom irskom pivom, a one ga onda odjebu na što brutalniji način. Sprdale su se s jadnim idiotima koji su trošili lovu na njih. A onda bi se zgražale jer je dečko prebrzo odustao, jer nije bio uporan i trudio se oko njih. Svaka je priča bila okrutnija od prethodne. Pričale su kako su cijelu tu večer motale nekog jadnika, pile koktele na njegov račun, a onda su ga odjebale. Jadni tupan nije kužio igru, mislio je da će za par koktela ubosti pimpek u jednu od njih. Nema glupljeg stvorenja od prosječnog muškarca kad mu mrdneš pizdom ispred nosa. Dečko nije kužio kakva je to igra. Ali skužit će prije ili kasnije. Da je bio pametan, naručio bi kurvu. Priča je išla dalje. Postalo je naporno slušati to. O bože, glupe pičke i njihove jebene igrice!

Kad sam popio cugu, pljunuo sam lovu i otišao do auta. Petra je stajala kraj auta i pušila. Imala je visoke kožne čizme i neku kratku suknjicu, premalo je reći dopičnjak, jer joj je jedva pokrivala gaćice, a ako bi se naguzila ne bi ih ni pokrivala. Ni dekolte nije bio za baciti. Imala je crnu kosu vezanu u rep, a šiške su bile odrezane ravno iznad čela. Crni je make-up dodatno isticao njeno bijelo lice. Bila je zgodna kao sam vrag. Bila je i pametna cura. Koji je vrag vidjela u tom klipanu? Zašto te žene ne uspijevaju prokužiti te šugave folirante, već padaju na njih kao zrele kruške?

Uskočila je u auto. Bila je bijesna i odmah je počela mljeti. Kukala je kako su muškarci govna, kako je svaki uvijek samo sjebe, kako danas nema normalnog tipa, sve ili primitivci ili podlaci ili mamini sinovi i u stanju su sjebati ženu na najogavniji način. U stanju su lagati i pretvarati se mjesecima da su nešto što nisu, samo kako bi se dokopali pizde, kao nekog magičnog blaga, a onda zbogom. Stara priča, uglavnom točna. A taj njen tip bio je pravi podli podlac koji se pretvarao da je super dečko, a onda ju je sjebao. Vozio sam i slušao je kako kenja.

– Pazi što je napravio! Zabunom je meni poslao poruku koju je napisao svom frendu. A znaš što je napisao u poruci?

– Nemam pojma.

– Da sam mu dosadna! I da bi jebo moju frendicu Anu. Da mu se kurac diže na nju! To je napisao! Jel možeš to vjerovat?

– Pa dobro, ali što je loše rekao?

– ŠTO JE LOŠE REKAO?! TI MISLIŠ DA SAM JA DOSADNA!

– Svi su dosadni, zaboga. Tko nije dosadan? Ne znam nikoga tko je zanimljiv. Svi samo foliraju da su cool i da su fora.

– Naravno, nema čovjeka koji može zadovoljiti tvoje uzvišene kriterije! Ti si jebeno poseban! Misliš da si poseban jer si pročitao par knjiga. Kad god se napiješ, lamentiraš o Platonu i o špilji. E to je dosadno! Kao da nitko drugi nije čitao Platona!

Sad je bila bijesna i na mene. Frktala je kao da će nekog ubit.

– Znaš što ja mislim? – rekoh. – Mislim da je vrijeme da ti konačno meni daš pizde. Zaboravi tog pedera.

Petra me pogleda s kombinacijom čuđenja i zgroženosti.

– Znala sam ja da ti mene želiš jebat! – reče optužujući, kao da je time nepobitno utvrdila neku moju gadnu duševnu manu, neki neoprostiv grijeh.

– Da, i? Zašto mi ne bi dala malo pice? I ja sam čovjek! Gledaj, taj tvoj tip te guzio više od pola godine, a sad veliš da je pravi šupak, jer veliš da želi guzit tvoju frendicu Anu. Jel tako? Pa ako takvima daješ pizde, zašto ne bi dala i meni? Što meni fali?

Gledala je u mene bez riječi, ne shvaćajući kako mogu biti toliki primitivac. Žene i njihove jebene predrasude! Ako se u dlaku ne uklapaš u njihov koncept, ako nisi kliše iz ženskog časopisa, odmah te prekriže kao pokvarenog skota.

– Znaš li da u ovom trenutku na svijetu ima nekoliko tisuća hidrogenskih bombi, dovoljno da cijelu zemlju spraši među zvijezde? – lamentirao sam, dok sam jurio autom preko mosta. – Dovoljan je jedan psihopat za kormilom pa da se to i dogodi. Pogledaj one luđake u Washingtonu, samo traže koga će napasti. Prst im je stalno na okidaču. Kužiš? Smrt nam je za vratom. Zašto se onda ne opustiti i ne dopustiti si malo bezbrižnog zadovoljstva koje nikome neće štetiti?

Petra je gledala u mene kao u osmo svjetsko čudo.

– Zašto si ti tako primitivan?

– Zlostavljali su me kad sam bio mali.

Odmahnula je glavom i nastavila gledati pred sebe. Zaustavio sam se na semaforu na Vukovarskoj. Crveno je trajalo i trajalo. Amy Winehouse je pjevala s radija. Imala je sjajan glas ta riba. Lomio je sve pred sobom. Život je dolazio iz nje, pjevala je iz duše.

Spustio sam ruku na Petrino koljeno. U prvi mah nije reagirala. Krenuo sam rukom dalje prema njenom međunožju. Jebiga, htio sam je malo opipati, makar i preko najlonki. Na kraju krajeva, cijeli taj besmisleni cirkus je bio zbog nje. Pogledala je prema meni, frknula prezirno i zatim izišla van, snažno zalupivši vratima. Automobil iza mene je bijesno zatrubio, jer se upalilo zeleno, a ja nisam bio startao iste sekunde. Ubacio sam u prvu i krenuo. Vozio sam dalje prema istoku, osjećajući se kao totalni idiot. Automobili su jurili oko mene. Vozio sam kući i udisao smrdljivi gradski smog i ispušne plinove kroz otvoren prozor auta, nezaposlen i 30 godina star, a za to vrijeme bogati su se vozili u svojim luksuznim limuzinama, preseravali se na večerama u Hiltonu i Sheratonu, ispijali viski i karali najbolje pičone u svojim penthouseima i kućerinama u sjevernim dijelovima grada. Bila je to uobičajena subotnja večer u Zagrebu.

Foto: www.morgfuefile.com

Ilija Aščić: Životi drugih

Petra je ležala u krevetu i gledala u napukline ne stropu. Već nekoliko dana nije izlazila nigdje iz stana. Bila je večer, ali nije uopće imala dojam da je dan već prošao. Cijela je soba bila u neredu. Njene fotografije, slike, skice, ideje za fotografije i slike, materijali, časopisi, donje rublje, sve je to ležalo okolo po podu, po kauču, na stolu. Kuhinja je bila puna neopranog suđa. Nije imala snage dovesti sve to u red. Cijeli je dan provela u sobi, izležavala se u donjem rublju, jela slatkiše, čitala, gledala fotke na raznim mrežama, komentirala par postova na Facebooku, razmišljala, sanjarila. Uhvatila ju je neka apatija. Preispitivala je svoj život, pitala se kamo to sve ide. Pomislila je na masturbaciju, ali nije baš imala volje. Libido joj je bio slab. Njen mačak Johnny skočio je na krevet kod nje. Taj je mačor stalno tražio pažnju. Bio je razmažen i debeo crni dripac. Pomazila ga je rukom po glavi. Malo se umiljavao oko nje, a zatim je opet skočio na pod i izvalio se na leđa, otvorenih očiju i nogu dignutih u zrak. Fascinantan stvor, nije ga bilo briga ni za što i ni za koga. Zaključila je da se u idućem životu želi roditi kao mačka.
Razmišljala je o nekom novom foto sessionu, planirala je napraviti novu seriju autoportreta, ali zadnjih tjedana nekako nije imala ideja, inspiracija joj je bila na nuli, kao da je sav život iscurio iz nje. Sve joj je bilo naporno. Svaki pokret je bio naporan. Imala je 26 godina i bila je nekako umorna. Ništa više nije imalo smisla. Stvari u kojima je nekad uživala sad su joj bile dosadne ili zamorne. Smatrala je da je mrtva, da u njoj više nema ničega. Imala je dojam da u tom umiranju nije sama, ali da je jedina na svijetu svjesna toga. Svi koje je znala bili su mrtvi. Ljudi umiru na različite načine, većina umire prije 25-te, a najčešće umiru tako da ostanu prazni, ali ipak iz dana u dan rade sve kao da su i dalje živi: ustaju, oblače se, idu na posao, razgovaraju, ni ne shvaćajući da su umrli. Čudno je to.
Čula je glasove ljudi kroz otvoren prozor. Ustala je s kreveta i prišla prozoru. Ljudi su prolazili ulicom poput kakvih mrava. Svi su oni išli svojim putem, jeli su, družili se, ševili. Djelovali su kao da znaju što rade. Bilo je neke čudne privlačnosti u tome, razišljala je o tome kako bi bilo biti običan, bez briga, bez mučnih, mrzovoljnih misli o smislu života i o tome što učiniti sa svojim životom. Stalno je promatrala ljude, kao upaljena kamera koja bilježi sve. Voljela je potajno ih promatrati, pitala bi se o čemu razmišljaju, analizirala bi ih i zamišljala njihove opskurne, mračne tajne. Sastavljala je slagalice od pojedinih fragmenata i tako dolazila do začuđujućih zaključaka. Kad bi sjedila s nekim na kavi i slušala kako nešto priča, ona bi se pitala je li taj ikad poželio poševiti svoju sestru, zamišljala bi tu osobu kao golemu hobotnicu koja pluta površinom mora. Ali u društvu bi se uvijek pravila glupa, pravila bi se da je kao i svi ostali, pričala bi o svim tim beznačajnim stvarima o kojima su i drugi pričali, koje čine svakodnevni život. A ponekad je voljela zamišljati da je ona sama netko drugi, netko od tih ljudi. Zamišljala je kako ulazi u njihovu kožu i postaje netko od tih ljudi, netko od ljudi za koje misliš da imaju običan, normalan život. Nije znala postoje li doista takve osobe, ili je samo umišljala da postoje, jer je bila uvjerena da ona nije normalna. Ljudi koji nemaju problematičnu obitelj, nemaju pretjeranih financijskih problema, nemaju nikakvih psihičkih problema, obični ljudi koji studiraju pravo ili geografiju, imaju neke svoje prijetelje, dečka, povremeno izađu van, druže se s drugim ljudima… Bez prevelikih tragedija u životu. Samo normalnost koja ne opterećuje dušu sumornim očekivanjima i strahovima, normalnost koja ti daje privid da si dio nekog obrasca koji ti daje sigurnost i štiti te od okoline svojim oklopom. Možda bi tako bilo najbezbolnije. Biti kao drugi, biti jedinka u matrici. Živjeti tuđi život. Ali ti normalni ljudi su je istovremeno ispunjavali najvećim užasom. Kad bi im se pokušala približiti, u njima bi otkrila vampire vječno žedne krvi, vječno gladne njene esencije.
Najradije bi se zatvorila u stan i ne bi izlazila van mjesecima. Više je nije veslilo čak ni gledanje tuđih fotografija, kao nekad. Nekad je znala satima pregledavati galerije na Deviantu i na drugim društvenim mrežama. Nalazila je nove fotografe koji su je očaravali i inspirirali svojim idejama i konceptima. Bilo je nevjerojatne čari u tome, otkrivanje novih ljudi bilo je kao otkrivanje novih svjetova, jer je svaki čovjek bio svijet za sebe. Ali sad joj se činilo da je sve već viđeno. Već dugo nije vidjela ništa novo. Većina suvremene fotografije bila je strašno dosadna. Svi ti motivi bili su milijun puta prožvakani i samo su se dalje kvantitativno množili. U svemu je postojala moda, pa i u umjetnosti. Lijepa žena koja stoji kraj prozora i čeznutljivo gleda van. Žena u bijeloj haljini i s polumrtvim pogledom stoji kraj jezera. Close-up portret naboranog lica starca. Kakav neinventivan pristup! Ali takve fotke osvajale su priznanja, objavljivali su ih na naslovnicama kao fotke godine. Ona je željela stvarati nešto više od površne estetike, željela je koncepte prožete značenjem i smislom. Zato je sama stvarala svoj svijet, fotke su joj bile konceptualne i duboko zasićene simbolizmom. Postavljale su pitanja i davale odgovore. Ako i nisu bile tehnički savršene, sigurno nisu bile ziheraške i nisu ponavljale ono što je već 100 puta viđeno. Zato je najrađe bila sama svoj model i tako igrala uloge koje je željela.
Petra je imala galerije na nekoliko umjetničkih mreža, tisuće followera iz cijelog svijeta godinama je pratilo njen rad. Ali to je bio kao neki drugi život, život koji se događao u nekom paralelnom svemiru, izoliran od svakodnevnog života. Ponekad se pitala kakvog smisla imaju sve te fotke? Napraviš neku fotku, objaviš je, netko je pogleda nekoliko sekundi, stisne Like na Facebooku, možda napiše kratki komentar i to je to. Ali opet, na neki je način taj paralelni svijet bio stvarniji od ovog stvarnog. Fotografija je za nju bila istinska stvarnost. Ali bila je svjesna da je za većinu ljudi umjetnik jednostavno idiot. Za većinu ljudi umjetnost je tek neozbiljna igrarija, djetinjasti hobi koji će i ona prerasti kad dođe do nekih godina pa se napokon ouzbilji. Jer svi se ipak uozbilje kad dođu u određene godine. Završe faks. Ponađu si posao. Postanu netko. Ožene se. Rađaju djecu. Idu na obiteljske izlete. Druže se s drugim dosadnim parovima. Razmišljaju kako se dokopati što više novca. Rade sve te užasne poslove dok ne odu u penziju. A kad bi to napokon i postigli, opet nisu bili sretni. Ti isti koji su joj dijelili savjete o životu i o tome što i kako bi trebala raditi bili su sami ogorčeni, pohlepni, sebični, ljubomorni, bijesni na nešto, bili su puni neke potisnute mržnje, kao da ih je nešto razaralo, kao da su nešto propustili. Zar je čovjek stvoren samo za to, da svi budemo isti, da svi govorimo isto, radimo isto, mislimo isto? Zar nema ničeg drugog? Zar je to pravi život? Sve te sitnice koje obavljaš u iščekivanju svoje fizičke smrti. A onda ništavilo, zaborav, vječni san bez sna. Kad je vidjela u što se ljudi pretvaraju s godinama, prošla bi je jeza. Utroba bi joj se okretala od pomisli da je to njena sudbina. Oh, bolje da skoči kroz prozor, nego da uskoči u tu klopku koja je pripremljena svima. Ali ljudi su dobrovoljno uskakali u klopku. To je bilo neshvatljivo.
Mislila je da će tu večer provesti mirno, gledajući film na TV-u. Na trećem programu puštali su neki stari film Woodyja Allena. Woody Allen bi je uvijek nekako raspoložio sa svojom komičnom izgubljenošću. Ali negdje oko 8h netko je pozvonio na vratima. Nije očekivala nikoga. Nije ni željela nečiju prisutnost. Opsjedale su je sumorne misli i samo je željela biti sama. Ali iz nekog razloga ljudi su dolazili sami, nepozvani, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, samo bi upali, sjeli na kauč i počeli pričati. A to što su pričali bilo je neprobavljivo, bila su to samo opća mjesta koja si mogao pročitati u bilo kojem lifestyle časopisu, riječi koje si već čuo toliko puta da nisu značile ništa, riječi koje bi možda i značile nešto da se nisu posve izlizale od upotrebe, toliko su ih koristili da su bile bezvrijedne, baš poput ljudi koji su ih izgovarali. Nije se mogla sjetiti kad je netko izrekao neku vlastitu misao ili ideju. Pričali su o frizurama, dečkima, krpicama… Zvučali su kao kakva reklama za šampon.
Navukla je hlače i majicu i otvorila vrata stana. Bila je to njena frendica Andrea. Andrea je ušla sjela, prebacila nogu preko noge i počela pričati. Pričala je o tome kako je jutros išla s nekom frendicom u šoping, pa je tamo srela neku drugu frendicu, pa su njih dvije otišle na kavu, a onda su srele nekog dečka… A zatim je pričala o problemima sa svojim dečkom, sumnjala je da je vara s nekom drugom curom. A kad je pričala o tome, glas bi joj poprimio neki povjerljivi ton, ton kojim govoriš s najbliskijim prijateljima kad im odaješ svoje najdublje tajne. Ton kojim želiš naglasiti važnost tog što govoriš. Mljela je kao automat. Samo bi uzela daha, pa nastavila.
Petra je sjedila i gledala je. Andrea je imala glupe, prazne oči. Bilo je toliko ljudi s takvim očima, viđala ih je svaki dan, kao da su ih negdje proizvodili u neograničenim količinama. Pogledaš im u oči i odmah znaš da to što će reći neće biti ništa bitno, tek beskrajni nizovi riječi koji ti se zabadaju u utrobu poput smrdljivih noževa i ruju uznutra. Petra se izvalila na fotelji, prebacila nogu preko noge i prekrstila ruke na prsima. Bio je to položaj u kojem se branila od tih napasnika koji su joj istovarali svoje emocionalno smeće. Imala je malko bitchy facu, teško je skrivala gađenje na licu ako joj je netko išao na živce, a nikako nije mogla izvući lažni, konvencionalni osmijeh.
Ti mene uopće ne poznaješ, mislila je, niti ja poznajem tebe. Tko si ti? Što želiš od mene? Što me se tiče tvoj beznačajni život, što me se tiču sve te male stvari kojima si okružena? Kad umreš, nitko neće ni znati da si postojala. Zamišljala je kako zabada nokte u te prazne oči koje bulje u nju, dok usta nastavljaju izbacivati bujicu riječi. O bože, ja nisam normalna!
– A ti, cijeli dan si u stanu? – reče Andrea sažalno. – Zašto ne iziđeš malo van? Šta ćeš tu sama?
Izrekla je to takvim tonom kao da je samoća neka gadna duševna mana. Upravo to ju je ozlojeđivalo, ta pretpostavka da svatko uvijek mora biti u nečijem društvu, da uvijek mora biti u pogonu, inače ga treba poslati u ludaru da se liječi…
– Ne znam, ne da mi se baš.
– Daj, moraš malo izaći! Sutra pravim tulum, svrati do mene.
– Okej – reče ona.
Osjetila je kako je taj razgovor sve više iscrpljuje. Jedva je izgovarala riječi, a sa svakom izgovorenom riječi iz nje je odlazila snaga.
Petra nije podržavala razgovor i Andrea je nakon sat vremena otišla. Kad je ostala sama, osjećala se malaksalo. Eto što su ljudi! Znala je da ima ograničenu količinu energije i da je ne može rasipati na druge tek tamo. Trudila se sačuvati tu energiju. Skuhala je večeru od namirnica iz hladnjaka i pojela je. Ali jela je preko volje, nije imala teka. Dok je večerala, mačar se motao oko njenih nogu, pa je je i njega nahranila. Kad je pojela, ostavila je prljavo suđe u sudoper, gdje je još uvijek čekalo neoprano jučerašnje suđe. Nahranila je i mačora i zatim se izvalila na kauč. Prelistavala je neke stare fotogafske časopise, ali nije čitala tekstove, samo je gledala fotke.
U 9h opet je netko pozvonio. O bože, tko je sad? Ustala je i otvorila vrata. Bila je to Maja, kolegica s faksa. Maja je bila cura za sat vremena, dulje nije mogla izdržati na jednom mjestu. Svaki dan je morala tražiti neki novi oblik zabave da bi se osjećala živa. Išla je na neki tulum, ali nije htjela ići sama. Htjela je da Petra ide s njom. Petri je bila muka od same pomisli na tulum. Svi ti ljudi, preglasna glazba, sva ta odbojna tijela oko tebe, svi si površni, besmisleni razgovori. Galama, urlanje. Ples uz lošu muziku. Primitivci koji se zalijepe za tebe, upucavaju ti se, pijano se kese i mumljaju svoje trogloditske fraze. Pripiju ti se uz stražnjicu dok plešu. Ne. Nije joj do izlaska. Maja ju je gledala, nije joj bilo jasno. Nikad im nije jasno kad ljudi ne žele ići s njima i trošiti svoje vrijeme na opijanje i skakanje u gomili. Maja nije odustajala, navaljivala je da ide s njom. Petra je sjedila i zamišljala kako se Maja posklizne vani na ulici i padne pod kamion, a ona sve to promatra, mrtva-hladna. Skoro se nacerila od perverznog zadovoljstva koje ju je obuzelo.
– A kako ide fotkanje? Prodaje li se išta? – upita Maja onako usput.
– Nešto se proda… Ali ne fotkam zbog novca. Radim to jer to volim.
– Pa da, ali moraš živjeti od nečega. Možda bi trebala potražiti neki pravi posao…
Posao! Svi su imali istu mantru. Svi su samo pričali o tome kako ima 26 godina i kako je vrijeme da se uozbilji, da nađe posao. Roditelji, dečko, prijatelji, rodbina. Svi su se kao brinuli za nju, a svi su samo čekali trenutak njenje slabosti da je sasijeku u komadiće i nahrane se njenim mesom, sve dok više ništa ne bi ostalo.
Uskoro je i Maja otišla. Nakon ta dva posjeta osjećala se iscrpljeno, kao da su joj isisali svu energiju. Odlučila je zaključati stan i više ne otvarati vrata, ukoliko se netko pojavi. Taman kad je zaključala vrata, zazvonio je telefon. Pustila ga je da zvoni, nije se željela javiti. Upalila je TV i vrtila programe, ali nije bilo ništa gledljivo, nikakvog filma, samo treš zabavne emisije. Film Woodyja Allena već je odavno bio završio. Šteta.
Opet se svukla u donje rublje i legla na krevet. Onda je mobitel zavibrirao: stigla je poruka. Vjerojatno joj dečko šalje poruku da se negdje s frendovima napio i napušio, pa je zove da dođe.
„Hej, Petra, što ima kod tebe? Nismo se čuli sto godina! Ima li kakvog zanimljivog sessiona na vidiku? Već mjesec dana nisam vidio ništa novo na Deviantu!“
Bio je to Vladimir Kozlovski, jedan od njenih obožavatelja. Kozlovski je bio pisac i fotograf. Pisao je kratke noir priče s elementima erotike i fotkao je mlade cure. Priče su mu bile sirove, pisao je s neskrivenim bijesom prema svemu, a opet na neki način duhovito i komično, ali fotke su mu bile osrednje. Nije imao nikakav stil, niti je u fotkama bilo neke poante. Samo fotke polugolih cura, kakvih je pun internet. Kozlovski ju je neprestano nagovarao da stane pred njegovu kameru. Htio je fotkati njen akt. Bio je samodopadan i slatkorječiv, stalno je bacao neke intelektualne spike. Raspredao je o Platonu i njegovoj špilji, tvrdio je da je najveći platoničar u Hrvatskoj. Dijelio joj je komplimente i laskao joj, samo kako bi postigao svoj cilj. A tko zna, možda je htio i nešto drugo. Premišljala se oko tog fotkanja, na neki način to joj je laskalo, biti ispred kamere, vidjeti sebe onako kako je netko drugi vidi, ali bila je svjesna da je Kozlovski napaljen na nju i da bi je radio poševio. Vjerojatno je masturbirao na njene aktove. Muškarci su takva primitivna i sirova bića. Svi su bili isti, ti jadni uspaljeni idioti, samo su hodali okolo s tim svojim visuljcima zbog kojih im mozak nije radio kako treba i htjeli pojebati koga god. Nevjerojatno da je priroda stvorila takva ograničena bića!
Neodređeno je odgovorila na njegovu poruku, ali isti čas je od njega stigla nova poruka. Jednom kad bi počela raspravu s njim, nije ga se više mogla riješiti. Kako je bio naporan, kao kakva dosadna buha! Stizala je poruka za porukom. Opet je davio spikom o fotkanju. Sad ju je nagovarao da dođe u Zagreb da je fotka. Istresao je cijelu teoriju zašto baš nju želi fotkati. Ona nije poput drugih cura, ona je drugačija! Druge cure su mu bile dosadne. Bio je vješt s riječima i stalno se poigravao s tim. Valjda je mislio da će ona pasti na tu spiku i odmah mu raširiti noge. Govorio je kako strašno cijeni njene fotke, kako ga njen pristup fotografiji fascinira, secirao je njene fotke, nadugo i naširoko je filozofirao oko suptilnih poruka koje njena fotografija odašilje. Ponekad se pitala misli li stvarno to što govori, ili joj samo laska na najjeftiniji način da bi je poševio. Pričao je kako je noću sanja i da to mora da su poruke bogova koji žele da napokon stane pred njegov objektiv. To je bilo najnevjerojatnije od svega, ta jeftina spika koju je prodavao. Bile su to srednjoškolske fore koje su dečki prodavali glupačicama koje su htjeli poševiti. Ali morala je priznati da je duhovit i zabavan. Imao je stila. Nije bio kao drugi dripci. Uvijek bi je nekako uvukao u razgovor. Bacio bi mamac i ulovio je. Ali baš kad bi počeli ozbiljno raspravljati o nečemu, on bi je razljutio nekom izjavom, kao da namjerno testira njeno strpljenje. Napisao bi joj nešto za što je znao da će je uvrijediti, a onda se pravio lud kad bi se ona doista uvrijedila.
Bila je već ponoć. Sad nije imala volje za sudjelovanje u toj lakrdiji. Poruke su nastavile stizati. Odgovarala je kratkim rečenicama i neodređeno, nastojeći ga se riješiti, ali nije bilo koristi. Pisao je dalje. Napokon je prestala odgovarati na njih. Legla je u krevet, ugasila svjetlo i pokrila se po glavi. Napokon je uspjela zaspati. Sanjala je o kornjačama i pticama koje same dolaze u njenu sobu kroz otvoren prozor, a ona je gledala kako ulaze.
Probudila se oko 8 ujutro. Zijevnula je i bacila pogled na mobitel. Dočekalo ju je desetak neodgovorenih poruka, sve od Kozlovskog. Nije ih pročitala. Ostavila je mobitel na pod, otišla u WC, spustila gaćice i piškila. Zatim se vratila u krevet i nastavila se izležavati. Njen mačor provirio je iz dnevne sobe, a zatim je skočio na krevet. Petra se nasmiješi i pomazi ga jednom rukom. Mačor se malo umiljavao oko nje i preo, a onda je skočio nazad na pod i vratio se u dnevnu sobu. Petra je zijevnula, protegnula se i okrenula se na leđa. Osjećala je ugodnu toplinu u preponama. Spustila je gaćice do koljena i počela se dirati između nogu.

Zagreb, 2016.

Foto: www.morguefile.com

Ilija Aščić: Genije

Kad se probudiš u 11 ujutro, nakon što si se cijelu noć vrtio u krevetu, jer nisi mogao normalno spavati zbog jebenih stjenica, osjećaš laganu glavobolju, a mozak ti već u startu ne radi baš najbolje. Bila je to stara raspadajuća zgrada, nekadašnja radnička baraka koja je već odavno trebala biti srušena, puna žohara, mrava, stjenica i svake druge božje gamadi, sve bi to noću ispuzalo iz svojih rupa i ubadalo me, ujedalo i zujalo oko mene. Svakog jutra bih se probudio umoran i mamuran. Kad bih se napokon razbudio i rastjerao mamurluk, pitao sam se što da radim sa sobom, što da dovraga učinim. Imao sam 30 godina, bio sam nezaposlen, a lova od zavoda za zapošljavanje bila je pri kraju. Dani se nisu razlikovali jedan od drugog. Stalno sam bio sam i cijelo sam vrijeme imao na umu jednu jedinu misao: novac. Smišljao sam kako da se dokopam love, bilo kakve love, ali po mogućnosti love za koju neću morati raditi kao mazga. Trebalo je smisliti neko rješenje, izvesti neki štos kako ne bih umro od gladi i završio pod mostom. Padale su mi na um svakojake misli, svakojake besmislene ideje i maštarije, ali stara je mudrost da samo novac rađa novac, a budući da sam imao tek 150 kuna u džepu, preostala mi samo jedna stvar: kladionica. Svakodnevno sam odlazio u kladionicu, nadajući se da ću osvojiti nešto, da ću se nekako iskopati iz govana. Kako i zašto je došlo do toga, duga je priča: rat, siromaštvo, primitivci kojima sam okružen cijeli život, roditelji od kojih nisam mogao naučiti ništa pametno. I tako, evo me, imam 30 godina, nemam djevojku, nemam posao ni šanse da nađem ništa pristojno, samo usrane šljake po skladištima u kojima ljude raubaju kao na traci.
Uglavnom, popio sam kavu u svojoj rupi i odšetao do obližnje kladionice. Bio ih je pun kvart, pun grad, tih šugavih kladionica. A kladionice su uvijek pune idiota, jadnih budala koji misle da svoju glupu opsesiju nogometom mogu unovčiti tako što će pogoditi tko će pobijediti u nekom meču. Stajao sam tamo, kalkulirao, mućkao, kužio, vjerujući da će mi se sreća napokon osmjehnuti. Tu i tamo sam dobio neku siću, ali kad dobiješ, navuku te da uložiš još više i izgubiš još više. To je tako. Naravno, samo su budale tražile sreću na tom mjestu. Došli bi tamo, krezubi, glupi, u prljavim trenirkama i tenisicama, pa bi tamo rastezali teorije i dodijavali jadnim zaposlenicima iza stakla. Trošili su lovu od socijalne pomoći i dječjih doplataka. Svatko bi te od njih prebio i ukrao ti novčanik, samo ako bi bio siguran da zbog toga neće u ćorku. Pohlepna, sebična, primitivna, zaglupljena masa. Gledati te face je jebeni horor. Svi su ulagali na prevelike koeficijente, trpali su previše parova na listić, pretvarajući to u običnu lutriju. Kad bi službenik vidio tu kobasicu od parova, samo bi se sažalno osmjehnuo. Službenik nema pojma tko će pobijediti, ali kad vidi takav izbor, jasno mu je tko je luzer. A najveći luzeri su oni koji pokušavaju prokužiti sistem i osmisliti neku svoju strategiju. Naravno, gubio sam lovu, kao i svi ostali idioti. Sistem je tako namješten. Možda netko tu i tamo i uspije dobiti, ali u cjelini bilanca za igrače je negativna. Kad sam bio klinac mislio sam da ću postati pisac, da ću pisati besmrtne priče o smislu života, a život će mi biti mistično putovanje, ekstatična drama nabijena erotikom i poezijom dubokog značenja, žene će se rojiti oko mene, a ja ću svake večeri birati koju da jebem, a evo me tu u kladionici, navučen poput zadnje seljačine, ulažem zadnju lovu na klubove iz talijanske druge lige. Ta spoznaja u stanju je ubiti čovjeka jednim udarcem, kao muhu. Čini mi se da sam jučer imao 20 godina i da sam vjerovao u sretnu budućnost. Kako sam dospio ovdje?
O bože, mili bože, spasi me! O bože, prosvijetli mi pamet, da više ne dolazim u ovu govnaru i ne gubim pare bez veze! Nisam želio biti među tim kretenima, ali bio sam, jer sam se i ja nadao da ću dobiti nešto za ništa. Dan ranije uložio sam 100 kuna na debilnu kombinaciju s nikakvom šansom za dobitak, a čim sam izišao iz kladionice znao sam da sam budala. Nisam mogao vjerovati sam sebi da sam uplatio 100 kuna. Đizus, ja nisam normalan! Zaslužujem da umrem u ludari i da me pokopaju u grobu bez oznake. Naravno, popušio sam lovu, pa sam opet složio novu kombinaciju. Dok sam smišljao odabir, stojeći ispred zida s tabelama, kraj mene je s desne strane stajao neki ćelavac i proučavao ponudu. Kad sam ga pogledao, zarežao je poput bijesnog psa i sakrio listić lijevom rukom, misleći da želim vidjeti njegov izbor. Smrdljivi govnar nije želio da se eventualno okoristim njegovom inteligencijom. Da je imao inteligencije, ne bi ni bio tu, kao ni ja. Kad sam bio klinac ti likovi su me ispunjavali neopisivim gađenjem, primitivni idioti koji su promašili u svemu, i sad mi se gade, ali pomalo shvaćam da postajem poput njih. Eto još jedne šugave životne lekcije: s vremenom neminovno postaješ ono što mrziš. Kako i zašto, nije teško shvatiti.
Odabrao sam parove, stavio ulog od 50 kuna na listić i otišao na pult. Službenik me je sažalno gledao dok sam uplaćivao kombinaciju, glumeći jebenog znalca. Nije ništa rekao, uzeo je lovu i dao mi listić. Bio sam ogorčen, bio sam lud i bijesan, najviše na samog sebe što sam takav idiot. Gadio sam se sam sebi. Kad popušiš po stoti put, shvaćaš da nema prečaca, da nikad nećeš uspjeti, da vrag neće posrati hrpu love na tebe, da život prolazi i uskoro će biti kasno, kasno za tebe, stari, ali ipak činiš to što činiš.
Kad sam izišao iz kladionice, nisam znao što bih sa sobom. Kad nemaš posao ni love, nema puno toga što možeš raditi u gradu. Kad nemaš love, onda obično nemaš ni frendova, nemaš nikakvih aktivnosti. Nemaš frendicu s povlasticama s kojom prvo pušiš travu do kasno u noć, a zatim joj skineš gaćice i ližeš pizdu. Nitko te ne zove na party. Ne ideš na partiju košarke s dečkima iz kvarta. Nemaš frendicu koja će te u subotu navečer pozvati u kino na novi film Woodyja Allena. Ne ideš na ludo putovanje u Španjolsku. Kad nemaš posao i lovu, društveno si mrtav. Vikendi i radni dani su ti isti. Samo glupa, zamorna dosada, obilje vremena koje možeš provoditi bauljajući gradom ili sjedeći u svojoj rupi i gledajući glupi TV. To je život. Sastoji se od obilja uludo potrošenog vremena. To je stvarnost koja užasava svaki um. Bilo mi je dosta moje rupe, pa sam zabio ruke u džepove jakne i tako hodao ulicom, kao muha bez glave, ljut na sebe i na sve ostale. Zagreb, ovaj hladni smrdljivi grad, užasni grad, grad sa hladnim ženama dignutog nosa, glupavim studentima, sa šugavim, dosadnim birtijama, sa svim tim ljudima koje nije briga! Grad osamljenosti, grad ludila! Bože, zašto nisam završio na nekom ljepšem mjestu, na primjer u jebenoj Kaliforniji?
Bauljao sam ulicom bez cilja.
Onda sam spazio sam neku ribu koja je sjedila na betonskom zidiću preko puta ceste. Cura od kojih 20 godina, cura koja je vjerojatno tek krenula na faks. Bio sam stariji od nje 10 godina, ali to je prednost. Imam više prljavih trikova u rukavu nego prije 10 godina. Izgledala je bolje od 99 posto žena koja sam sreo u životu. Bila je činjenično zgodna, imala je lijepo lice, ali s godinama skužiš da pravilne crte lica ne znače ništa, često su te crte tek fasada iza koje se skriva led. Imala je kratke hlačice i PREDIVNE noge. Noge vrijede više od lica. Noge su joj bile čisti seks. O bože, pomislih, daj mi da se malo poigram s tom malom, valjda sam to zaslužio nakon svega. Nezaposlen sam, pušim lovu u kladionici poput zadnje budale, stjenice me ubadaju, bojler mi je riknuo, priče su mi očajne. Nikad neću postati ništa. Ali ako ga ubodem u ovu malu, ako samo jednom zabodem pimpek u njenu navlaženu picu, smatrat ću dug oproštenim.
Idem, pokušati ću nešto, pa što bude. Prešao sam preko ulice i krenuo prema njoj, smišljajući dobar ulet. Svaki muškarac zna koliko je ulet nezgodan moment. Jednostavno nema dovoljno dobrih uleta koje možeš smisliti tako na brzinu da se uvališ nekoj curi. Moraš u par sekundi napraviti njen psiho profil i smisliti pravu kombinaciju riječi. Imaš samo jedan hitac. Moraš imati štos u rukavu, štos velik kao slon. Štos koji je će oboriti s nogu i odmah joj skinuti gaćice.
Kad sam joj prišao blizu, ona ustade i krenu prema meni. Skužila je da ju gledam kao tele. Gledala me je, a ja sam gledao nju. Ali nisam rekao ništa, samo sam prošao kraj nje, a ona je prošla kraj mene, smješkajući se. Trebao sam reći bilo što. Bilo što! Ali nisam rekao ništa. Nabacio sam glupavu ozbiljnu facu i otišao dalje. Majko mila, što li je mislila? Da sam usrana kukavica? Da sam peder? Ma kvragu, što i ako zbarim tu malu? Htjet će da se promijenim i da nađem posao. Htjet će da je vodim na putovanja. Htjet će da idem s njom na rođendane njenih glupih frendica i da budem zabavan. Htjet će da idem na ručak kod njene mame. Htjet će da je razumijem. Srat će mi što gledam druge žene. Neće joj se sviđati što drkam na pornografiju i što previše pijem. To je samo još jedna kokoš s dobrim tijelom. Ne, sranje. To je previše za mene. Tko je ikad upoznao normalnu žensku na ulici? Nitko.
Cura je otišla ulicom u drugom smjeru. Osjetio sam neku neodređenu bol. Bio je to osjećaj gubitka, jer je predivna cura otišla u suprotnom smjeru. Možda sam je mogao povaliti. Možda je riba stvarno super, možda bih se zaljubio u nju. Možda je drugačija od svih drugih dosadnih kuja. Možda bismo bili sretni. Možda bih počeo novi život. A bog dragi zna da mi treba novi početak. Idiot! Samo ti idi i uplati još koji listić u kladionici! Pa još jedan sutra. A zatim deset dana jedi kruh i paštetu i odi u svoje šugavo skladište i istovaraj kamione idućih pet godina i cmizdri kako ti je život težak i kako te žene zaobilaze.
Okrenuo sam se i krenuo za njom. Hodala je ispred mene, njišuću svojom predivnom malom stražnjicom. Kakva elegancija! Kakav seksipil! Zamišljao sam da se penjem na nju, da njene noge stavljam na svoja ramena i da je ubadam. Jebemti! Hodao sam za njom, pratio sam je s udaljenosti od 5-6 metara, smišljajući kako da uletim. Pomalo sam ju sustizao. Međutim, cura je skrenula lijevo na raskrižju i zatim ušla u knjižaru odmah iza ugla. Taman kad sam krenuo da uđem za njom, osjetih kako me netko vuče za rukav. Zarežao sam, spreman da ga sastavim sa zemljom, jer ne volim da me netko tako dodiruje, ali bio je to neki klipan s kojim sam prije radio u skladištu. Zvao se Mario. Počeo je neku spiku, nije puštao. Jesam li za cugu? Ne, nisam za cugu, imam neke obveze… Ma hajde, daj, stigneš, ovo-ono. Nije puštao. O bože, pomislih, zašto me ne puste na miru? Uglavnom, frajer me odvuče na cugu. Ne znam zašto, ali u meni postoji neki mehanizam koji mi ne dopušta da rezolutno kažem ne tim napasnim budalama koje me protiv moje volje žele uvući u neku svoju priču. Sjedio sam, pio pivu s njim, slušao njegovu priču i smišljao kako da ga se riješim. Ali više nije bilo šanse da stignem onu curu. Vjerojatno je kupila neku pametnu knjigu i otišla tko zna kamo. Zato sam bio još nadrkaniji. U meni je bujao ubilački bijes. Đizus, zašto poznajem samo te primitivce, te olupine ljudskog roda, glupe crkotine koji znaju pričati samo o nogometu, autima i pičkama? Cijeli život, otkad znam za sebe, zapadalo me da se družim samo s takvima. Ništa od njih nisam naučio, samo su me srozavali sve niže i niže. Nema nikakve koristi od svih tih knjiga koje svakodnevno čitam. Oni su jači od knjiga. Napokon sam se nakon pola sata nekako uspio izvući. Ostavio sam mu račun za cugu i kidnuo. Izišao sam van, bijesan kao pas. Zašto tom kretenu nisam rekao da odjebe? Odgajali su me da budem pristojan i strpljiv čak i s kretenima, borio sam se s tim, ali nisam se toga mogao riješiti.
Otišao sam pravo u onu knjižaru, iako je cura vjerojatno već odavno otišla. Ušao sam i bauljao između polica i razgledao knjige. Ali knjige su mi u zadnje vrijeme bile nekako zamorne. Nemam više puno strpljenja za čitanje, a s godinama sve manje cijenim pisce, pogotovo razvikane. Previše je lažova među piscima. Uglavnom nemam pojma o čemu ti ljudi uopće pišu. Kad sam bio klinac, čitao sam te stvari, jer mi je rečeno da su važne, da su nezaobilazan dio kulture, iako su mi bile jezivo dosadne, strpljivo sam se trudio čitati ih i prokužiti njihove dileme i skrivene poante, ali negdje u svojoj 25-oj skužio sam da njihovi problemi nisu moji problemi. Pisali su o svojim malim dosadnim životima i o izmišljenim psihološkim dramicama, dakle ni o čemu što bi me se ticalo. Deset godina sam šljakao bijedne poslove u tvornicama za 15-ak kuna po satu, živio sam u stanovima bez grijanja i tople vode, tukli su me i davali mi otkaze zbog sitnica, ne bi mi platili zarađenu lovu, tri godine sam živio na ribljim konzervama u izbjegličkom logoru, bio sam umoran, izmrcvaren, napola mrtav, želeći samo malo odmora od svega, a čitao sam o besmislenim emocionalnim dramicama nekog ugojenog urbanog intelektualca koji je pisao jer nije znao što bi sa sobom. Ne znam kad sam točno skužio da me se ništa od toga ne tiče, ali s 30 godina više nisam imao strpljenja za prevare i podmukle intelektualne laži. Nisam studirao komparativnu književnost i nemam pojma o književnim teorijama, ne zanimaju me stilske finese niti mi je jasno zašto bi nešto trebalo biti važno, znam samo što osjećam. A tek pjesnici, te dosadne, ušljive plačipizde, ti bezmudi prevaranti i opsjenari sa svojim nerazumljivim bajanjem i lažnim visinama! Skrivali su se od stvarnosti iza riječi koje su bile tako pažljivo sročene da mogu značiti bilo što, bilo što, a istovremeno ne znače ništa konkretno i to je velika umjetnost, jer je nitko ne razumije. Svaki put kad u ruke uzmem neku knjigu poezije, poželim autoru da godinu dana istovara kamione u skladištu građevinskog materijala, među radničkom klasom, ili da sjedi na blagajni u Konzumu. Glumili su velike moralne ikone, a svaki bi se prodao za sitne povlastice i svojim bi jeftinim bljuvotinama podmazivao kotačiće sistema. Što znači bilo kakva umjetnost, ako ne govori istinu i samo istinu i ako nije hitac u mozak sistema prevare i laži? Kako je ono rekao besmrtni Jim Morrison, „Umjetnost ukrašava zidove naše tamnice, ušutkuje nas i zabavlja, čineći nas ravnodušnima.“ Dobro je to rekao, kužio je štos. Znao je gdje su skrivene zamke. Skinuo sam jednu knjigu i prelistavao je. Lažljivo govno. Koji su vrag tiskali to sranje? Vratio sam je na policu. Uzeo sam drugu, prelistao je, vratio. Ista stvar.
Idem doma. Pogledat ću kakav stari film, slušati mjuzu. Imao sam na lageru brdo dobrih filmova koje nisam pogledao. Htio bih još jednom pogledati Fahrenheit 451 i Blade Runnera. Besmrtni filmovi, ako ih nisi pogledao, pogledaj ih što prije.
Onda sasvim slučajno ugledah tu curu. Stajala je za blagajnom i tipkala na računalu. Pa ona radi u knjižari! To mi nije bilo ni na kraj pameti! Kvragu, cura koja radi u knjižari ne može biti glupa kokoš koju zanimaju samo torbice, cipele i šminka. Ne, u takvoj curi mora biti nešto. Takva cura je sigurno slobodoumna i malko otkačena, cura koja voli knjige i filmove i nastrane razgovore o grčkoj filozofiji i koja nema ništa protiv kakvog usputnog seksa s frajerom poput mene i koja ne pravi dramu oko daske na WC školjki, pepeljare pune opušaka i neopranog suđa u sudoperu. Cura koja želi život, a ne manifestaciju konvencionalne romantike. Stajao sam i gledao je. Upijao sam njene crte lica, promatrao sam njenu mimiku dok je komunicirala s kupcima. Imala je neki elegantni životni elan. Nije izgledala ljutito, činila mi se iskreno opuštenom i srdačnom, što je rijetkost među svim tim nadrkanim i ogorčenim bezveznjakušama.
Vratio sam se do police i uzeo jednu knjigu. Pogledao sam cijenu sa stražnje strane. 80 kn. Imao sam još 100 kuna u džepu. Krenuo sam prema blagajni, ali baš tada se ispred mene ubacila neka babuskara i gnjavila, gnjavila, gnjavila. Nikako da ode. Stajao sam iza babe, meškoljio se, gunđao, ali baba nije odustajala. Htjela je da joj cura provjeri dostupnost nekih naslova. Cura je vidjela da čekam na blagajni i da vrtim očima, ali samo se sažalno osmjehnula. Nije mogla ništa, dok ne riješi babu.
Baba je i dalje davila. Dosadna stara krava. Napokon se na susjednoj blagajni pojavila njena kolegica. Budući da sam bio u redu za blagajnu, bilo bi glupo da čekam da ova završi s babom. Nevoljko sam prešao kod kolegice. Pružio sam knjigu, ona je skenirala kod, platio sam i uzeo kusur. O bože, koja sam ja budala! Uzeo sam knjigu koja mi ne treba i krenuo van, zgađen činjenicom da sam takav idiot. Izišao sam van i zastao pred knjižarom, ne znajući što da radim. Ostao sam s 20 kuna u džepu. Izvadio sam cigarete i zapalio. Stajao sam tamo, pušio i mislio kako smo mi muškarci glupi! Nema glupljeg stvorenja od muške jedinke! Cijela egzistencija nam se vrti oko jedne ženske rupe. Sve se svodi na to: ideje, strategije, lova, auti, karijere, laganje, muljaže, spletke. Spremni smo na sve, spremni smo pojesti hrpu govana samo kako bismo se dokopali te čudne rupe i zaboli pimpek u nju. Nije li to tragično? Snimili su hrpu komičnih filmova o tome, ali to je u suštini tragedija, i to prilično bijedna.
U idealnoj priči ta riba bi izišla za mnom iz knjižare, žicala bi cigaretu od mene, ja bih joj dao cigaretu i pripalio joj. Ona bi me pitala jesam li možda za neku cugu večeras, a ja bih odgovorio: „Čuj, ja sam ti propalica. Nezaposlen sam i svaki dan gubim lovu po kladionicama. Pišem prljave kratke priče, ali očajne su i glupe. Slijedio sam te jer sam pao na tvoje noge. Mislim da imaš predivne noge!“. Ona bi se nasmijala i odgovorila: „It’s ok. Ni ja nisam potpuno normalna!“ Nasmijali bismo se i izmijenili kontakte i sve bi bilo jednostavno i bez tenzija. Ali to se nije dogodilo. To se nikad ne događa. Sve je ovo zajeb i to nevjerojatno glup.
Bacio sam opušak i napokon krenuo ulicom nazad prema svom kvartu, prema svojoj rupi punoj žohara i stjenica. Preostaju mi filmovi, eventualno masturbacija. Ništa novo. Još jedan besmislen dan u besmislenom životu. O bože moj, što ću ja sa svojim životom? Što da dovraga učinim? Kako da se iskopam iz ovog mračnog labirinta apatije i kukavičluka? Sit sam svega ovoga, sit sam ove nepomičnosti, ovog mrtvila. Treba mi lova, treba mi dobra, plemenita žena, neka žena koja će me primiti za ruku i izvući iz ove jame. Ali gdje je ona? Postoji li? Sve te smrdljive sobice, sve te besmislene knjige, sve te hladne pičke koje će jebati drugi dripci, a ne ja, jer sam glup i siromašan, sve to guši moju dušu, moju umornu usamljenu dušu. O bože, ubij me odmah, da ne moram više trpjeti ovo!
Ušao sam u jedan uski prolaz između zgrada. Tamo na kraju prolaza stajala su dva frajera, dva kvartovska dripca, kakvih ima na sve strane, u trenirkama i kapuljačama. Kad sam prolazio kraj njih, jedan od njih mi je postavio nogu, tako da sam posrnuo i pljusnuo na beton koliko sam dug i širok. Drugi je skočio i zabio mi nogu u trbuh. Isuse, kao da me bomba pogodila u želudac! Počeli su me mlatiti nogama. Mlatili su me po nogama, po leđima, po potkoljenicama, po trbuhu. Uspio sam prekriti samo glavu, da ne dobijem po glavi. Napokon su prestali. Što je sve to značilo, nemam pojma. Začudo, nisu mi prekopali džepove, a i da jesu, ne bi našli bogzna što. Samo su nestali sa scene, a ja sam ostao ležati. Pokušao sam se uspraviti, ali samo sam grebao rukama po asfaltu. Neki je starac naišao kraj mene. Promrmljao je psovku, misleći da sam pijan, i produžio dalje. Teškom mukom sam se uspravio i sjeo na beton. Glava mi je htjela eksplodirati. Bogami, pošteno su me izmlatili ti majmuni. Krv mi je tekla iz usta po majici i hlačama. Samo sam sjedio, leđima naslonjen na betonski zid, teško dišući i gledao pred sebe. Čim sam ovo zaslužio?
Jedva sam nekako uspio izvući kutiju i zapaliti cigaretu. Prvi put pogledah naslov knjige. Ispala mi je iz ruke kad su me majmuni mlatili. Nisam imao pojma što sam kupio. Bio je to John Fante, Snovi sa Bunker Hilla. Stavio sam knjigu pod ruku, polagano ustao i krenuo dalje prema svojoj rupi, osjećajući se kao totalni luzer.

Zagreb, 2015.

Foto: www.morguefile.com