Arhiva oznaka: Igor Petrić

Igor Petrić: Tko na nebu pali zvijezde?

„Jutro“ – pozdravi Albert.
„Kao i obično“ – pita Barbara, namještajući šalicu.
Albert je samo kimnuo glavom u znak odobravanja. Danas nije bio prvi. Poštari i nekoliko državnih službenika zauzeli su najbolje pozicije ispijajući svoje prve jutarnje kave. Samo da mu se nitko ne obrati. Uzeo je dnevne novine i prvo što je vidio bio je oglas novootvorenog frizerskog salona za kućne ljubimce. „Čemu?“ pomislio je onako sam za sebe, znajući da danas možeš prodati sve i svašta, a i ljudi moraju živjeti od nečega. Unatoč svemu upitnik je i dalje veselo lelujao iznad njegove glave. Možda zato što ni sam nije volio ići frizeru ili je jednostavno pobornik prirodnog izgleda kućnih ljubimaca.
„Magla se još uvijek nije digla, a skoro će podne. Još samo nekoliko sati do podneva i njoj se ne diže. Bože, glupog li jutra, glupog li prijepodneva“, nezadovoljno, onako sama sebi u bradu promrmljala je Barbara i pomisli kako bi bilo super nakon posla otići na vožnju biciklom, ali … Naravno uvijek neko „ali“ sve mora pokvariti. Vjerojatno će, baš danas neko svratiti. Onako bez veze. Najaviti se pola sata prije dolaska i upropastiti ovu „prekrasnu“ današnjicu koja je počela s maglom, a s njom će vjerojatno i završiti.
„Ne razumijem zašto ljudi imaju potrebu dosađivati jedni drugima. Recimo … svatko od nas ima barem jednog dosadnjikavog rođaka, poznanika koji želi postati prijatelj, prijatelja koji dolazi samo kada nešto treba, poznanika ili prijatelja koji želi nešto više od poznanstva, od prijateljstva, od … nečeg trećeg, četvrtog, petog, pedeset i petog ili pak susjeda u potrazi za žlicom šećera, kave, soli ili kakvim kućanskim pomagalom kojem niti on, niti vi ne znate ime, ne znate svrhu, ne znate u stvari ništa, osim da vam treba, jer svi, baš svi znaju da se baš s tim i takvim pomagalom može sve. Sve popraviti, zategnuti, stegnut, izravnati, izrezati, uvrnuti, izvrnuti, ma i potrgati ako se kojim slučajem što treba potrgati i još štogod štošta. Mislim, svi mi imamo nekog takvog, ili ćemo jednog dana imati. Pojavit će se od nikud i ostati. Ti i takvi ljudi i njihovi dolasci idu mi na živce. I ne … ne mogu si pomoći. Bljuje mi se od svih tih likova s kojima nemam ništa, nemam ništa blisko, ništa zajedničko i ne mogu si to objasniti. Ne vidim nikakvu svrhu njihovog postojanja. Kad bi svi, jedan za drugim nestali i ostavili prostora normalnijim pojedincima. Kad bi … pingvini govorili, sigurna sam da ne bi dolazili s Madagaskara … Glupave li gluposti …“ ljutila se Barbara na samu sebe i zaključila: „Danas nitko neće doći, neće najaviti svoj dolazak i neću morati smišljati glupave izlike, glupava opravdanja i onda se danima gristi misleći kako sam nekog povrijedila. Čim dođem doma isključit ću sve komunikacijske uređaje. Za svaki slučaj, jer nikad se ne zna, tko i kad može nazvati il’ poslati kakvu poruku. Kad su uređaji isključeni, isključeni su i tu nema pomoći, nema grižnje savjesti, jer nije do tebe, nego do uređaja. Znaš ono „baterija se ispraznila“, nestalo je struje i nisam resetirala uređaje, nisam ispraznila koš za smeće, a u njemu se nagomilalo poruka i propuštenih poziva i nisam ovo i nisam ono i baš me briga. „Sve je u redu. Smiri se. Samo polako. Duboko udahni. Diši, udahni, izdahni, diši duboko … – tješila se Barbara i pomislila kako će danas popodne sigurno pasti jebena kiša. Prvo magla, potom kiša, iako starci kažu kako nakon magle uglavnom dolazi sunce. Nekom će i doći, ali meni sigurno neće. Ne, ne i ne. Ponavljam NE! Više nikom ne vjerujem“, reče Barbara i nasloni se na šank.
„Koji dan! Koji blesavi dan. Danas će sve otići do vraga i bestraga. Danas će sve otići u nepovrat, a ja ću poludjeti ili možda neću, ili možda hoću? Možda i neću i hoću istovremeno. Ma boli me ona stvar. Nek’ sve crkne, neka svi crknu i odu u zečju rupu materinu …“ promrmlja Barbara i povuče se iza šanka.
„Stvarno danas je pretjerala. Mislim, ne Vi, nego magla kojoj se očito ne diže i sve je nekako tmurno i bez veze. Tmurno, jednolično, unaprijed prognozirano i kao takvo osuđeno na propast“, reče Albert, kojem je očito bilo stalo do Barbare. Stalo na onaj čudan i samo njemu svojstven način. Malo bi, pa malo ne bi i tako danima i tjednima još od prvog dana kad ju je ugledao.
Barbara ga samo ošine pogledom, onako prijekorno s prikrivenim značenjem „koji kreten“.
„Koji je vama … Što si dovraga umišljate. Komentirate moje mišljenje o vremenskim prilikama i ljudskim neprilikama. To što sam možda i rekla, komentirala, rekla sam sama sebi, ne vama. Moja razmišljanja ne tiču se nikoga.“
Albert ju je samo gledao. Nije razumio, nije čuo što govori. Bitno da mu se obratila i to prvi put njemu, samo njemu. Napokon čuje njezin glas. Glas upućen njemu osobno i pomisli: gotovo je, to je to, sad ili nikad. Ukazanu priliku treba pametno iskoristiti.“
„Može kava? Danas, poslije podne.“
„Može. Radim do pet. Čekaj me na klupi ispod sata i razmisli: Tko na nebu pali zvijezde?“
„Što pali …?“ začuđeno priupita Albert
„Pa zvijezde. Znaš ono. Pogledaš gore. Prvo ih nema, onda se počnu pojavljivati, jedna po jedna. Klik-klik-klik. Oduvijek me zanimalo ima li to veze s nekim nadnaravnim bičem, recimo bogom koji uz sve obveze nametnute iracionalnim zahtjevima nabrijanih vjernika pali i gasi zvijezde ili skupinom šaljivih vanzemaljaca koji uvjetno po preporuci nadležnog Intergalaktičkog suda odrađuju pali-gasi obvezu sa zvijezdama, kako ne bi završili u nekom od strogo čuvanih zatvora s onu stranu galaksije .“
„Provjerit ću. Provjerit ću“, izusti Albert, održavajući osmijeh na pristojnoj razini, da ne pukne, ne prasne poput balona od sapunice. Ubrzavajući korak, zaustavi se ispred izloga frizerskog salona za kućne ljubimce. Susjeda Ana je upravo raščešljavala nekog psa. Pas je bio miran, kao u nekom polusnu, omamljen nježnim pokretima Anine ruke. Mahnula mu je i prijateljski se nasmiješila.
„Pozdrav“, promrmlja Albert nezainteresirano jer Ana je bila susjeda i ništa više.
„Što sad i kako dalje“, mučio se Albert. Nevjerojatno, od svih ljudi na ovom svijetu, kud baš ja naletim na onu drugačiju, onu pomaknutiju, koja mi se uz sve to i sviđa i još se pritom zove Barbara. Stara gatara spomenula je neku Barbaru, ali je očito zaboravila napomenuti da je ista „malo“ drugačija, zarobljena u nekom samo njoj razumljivom svijetu u kojem očito za mene mjesta nema. Zašto zvijezde, zašto bogovi i vanzemaljci? Zašto baš sad kad sam napokon smogao snage uspostaviti kontakt, skupio taman toliko hrabrosti koliko je bilo potrebno za prvi korak. Zašto?“
„Susjed?! Susjed, ako si za čaj danas popodne, svrati kod Barbare“, rekla je Ana vješto vrteći škare oko kažiprsta.
„Mooože???“ oprezno će Albert, ni ne sluteći na što se sve svode te riječi utješne. Ta pitanja i odgovori, prijedlozi i dogovori. Čaj, popodne, kod Barbare? Ja stvarno nisam normalan. Danima ništa. Ma što danima, tjednima i onda dva dogovora istovremeno, koja su međusobno isključiva i potencijalno opasna.
Podne je prošlo. Magla se digla i naravno, sunce je zasjalo. Nema oblaka, nema kiše. Barbara će vjerojatno otići na planiranu vožnju biciklom nakon što otkanta sve one rođake, prijatelje, poznanike, a ja … Hmm … mislim da ću ipak sam otići na pivo – zaključi Albert i isključi sve komunikacijske uređaje.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Alcohol – vulgaris

I pingvini su ljudi
samo to još ne znaju
Nisam siguran da i ljudi to znaju
Znaš ono, netko te pita:
Imaš brata?
Kažeš: Imam!
Malo zastaneš i sav pametan ponoviš:
Imam, imam
dva pingvina i to kraljevska.
He… he… he…!
Grohotom se nasmijaše
pijane budale i ti s njima
dok sjediš na vrućem asfaltu
ispred lokalne trgovine na kojoj piše:
NON-STOP iako radi od 08:00 do 22:00,
svaki dan osim nedjeljom.
Nedjeljom blagajnice idu na misu.
Nedjeljom blagajnice idu u p…. materinu
i ti skupa s njima.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Pas, mater i život

„Četrnaesti kat.“ – kroz stisnute zube prozbori Albert, susprežući bijes pomiješan s očajem.
„Četrnaesti!“ – potvrdi Barbara, s podsmjehom. Znala je koliko Albertu idu na živce četrnaesti, petnaesti, sedmi, čak i drugi katovi ako su posljednji. Ma svi oni zadnji, svi mu idu na živce i ona jednostavno uživa gledajući i slušajući kako se živcira i kako stalno i stalno prigovara.
„Vražji četrnaesti kat. Kako je to glupo. Zašto oni koje poznajem ili nešto trebam stanuju na zadnjim katovima stambenih objekata. Da ova prokletinja od zgradurine ima dvadeset i dva kata živjeli bi na dvadeset i drugom.“
„Tko?“
„Pa oni. Znaš! Oni ljudi… koje recimo trebamo za nešto.“ – pomalo tajanstveno kaže Albert, upirući pogled na vrata iza kojih ih je netko promatrao, zureći kroz špijunku, prateći svaki njihov potez, slušajući svaku njihovu riječ, pritom u glavi stvarajući sliko-priču pogodnu za oblajavanje nesretnika pred kojim će se vratima zaustaviti.
„Zašto?“
„Za… Bilo što. Pusti sad to.“
„Recimo samo da ih pozdraviš ili tako nešto? Pitaš kako su danas. Kako su proveli dan ili koliko je sati“
„Možda i to. Bože kako si dosadna. Trebam ih, možda za ovo, možda za ono i to je to.“
„Dosadna? Pa ovdje ja, ako nisi primijetio, pratim tebe po svim tim stepenicama. Lift ne radi, ako nisi primijetio.“
„Lift?“
„Da lift.“
„Ova zgrada ima lift? Nisam primijetio.“
„Hoćeš reći da nisi ni provjerio.“
„Pa… baš i nisam.“
„Ti nisi normalan.“
„Smiri se. Vjerojatno ne radi. Nemam ja te sreće. Uvijek ne rade ili ga uopće nema. Tako ti je to u mom životu. Uvijek nešto nedostaje.“
„Tko?“
„Što tko?“
„Tko nedostaje.“
„Nisam rekao tko nego što. Kužiš! Uvijek nešto nedostaje, a nešto je ustvari što. Stvar, ne biće.“
„Whatever!“
„Vot…. što?“
„Whatever! Svejedno, zaboravi, nije bitno. Ahhh… izludit ću!“
„Zaboravljam. Evo upravo sad zaboravljam. Bip-bip. Evo, laganini, sve sam zaboravio. Idemo dalje. Bip-bip.“
„Čekaj, nisi li malo prije spomenuo neke ljude koje kao poznaješ ili ih, onako… nešto trebaš, a oni uvijek žive tamo, negdje gore. Jesu li to baš svi ljudi koje poznaješ?“
„Da!“
„Si siguran?“
„Jesam!“
„A ja?“
„I ti…“
„Što i ti, odnosno ja?“
„Pa na kojem katu stanuješ?!“
„U prizemlju.“
„Zašto?“
„Što zašto!?“
„Zašto prizemlje?“
„Zato što živim u kući prizemnici.“
„Eto vidiš.“
„Što vidim?“
„Pa gdje živiš?“
„Živim u prizemnici, u prizemlju, a prizemlje nije kat. Mogla sam si složiti sobu na tavanu, ali nisam. Dakle ne živim na zadnjem, kako ti to kažeš – katu“
„OK.“
„Ne znam čemu sve ovo.“
„Ni ja ne znam i nije mi jasno zašto si toliko negativna.“
„Ja negativna?“
„Da… ti si negativna. Sve uvijek moraš pokvariti. Uvijek nešto dodati i relativizirati čak i ono što se ne treba relativizirati. Ne priznaješ nikakve apsolutne principe. Svejedno što sam rekao, kat ili katovi. U čemu je razlika. Ne priznaješ niti mogućnost da spoznaja kad tad možda i dođe do apsolutne istine, ali ne, tebi je sve relativno, čudno i blesavo. Rekao sam da svi koje poznajem žive na jebenim zadnjim katovima i ništa više. Nisam rekao da žive na zadnjem katu, nego zadnjim katovima, Dakle i zadnjem i predzadnjem i zadnjem iza zadnjeg i predzadnjeg i još nekoliko ispred njega. Ti ne priznaješ ništa i baš te briga za mene i moje potrebe, moje prohtjeve, moje mišljenje i primjedbe.“
„Stvarno sam negativna, a ti si oličenje pozitive, moralnosti i ostalih uljuđenih manira, koje si pokupio, očito na tečaju, kojeg očito nisi redovno pohađao, nego si, opet očito i njega prošao preko veze. Nije li to sve tako očito i jadno i još jednom očito i jadno i još jednom očito, jadno, očito i blah, blah, blah.
„Dobro, čemu sad ovo.“
„Čemu sad što?“
„Pa ovo blah, blah, blahanje bez veze.“
„Eto tako.“
„Samo sam…“
„Ne zanima me.“ – Barbara prkosno okrene glavu.
Albert nije stigao ni završiti rečenicu, kad su se našli pred zidom, starim išaranim zidom na kojem je bila oznaka sedmog kata.
„Eto još samo nekoliko.“
„Nekoliko!“
„Eh da. Nekoliko, ustvari pola. Samo sam rekao što mislim i osjećam, a osjećam se kao u nekoj zamci, kao da se svijet urotio protiv mene i mojih udova, moji hodačkih i penjačkih sposobnosti, ili možda nesposobnosti, ili možda što ti ja znam čega sve ne.“
„Čini se da je tako.“
„Pišeš li što u zadnje vrijeme?“
„Neeee!“ – odgovori Barbara začuđeno.
„Zašto?“
„Teško je stvarati nove uspomene na ovakvom mjestu. Pogledaj malo oko sebe i što vidiš?
„Ništa! Sive išarane zidove. Bolesno drveće i rijeku koja sve više izgleda kao kanalizacijska cijev. “
„O tome ti pričam. Prije nekoliko godina ovaj grad disao je punim plućima. Sjećaš se?
„Sjećam!“
„Doduše malo teže, zbog tvorničkih dimnjaka koji su nas trovali. Genijalci ih postave visoko i misle kako su riješili stvar, a vjetrovi pušu svakako i uvijek dio dima vrate baš na grad. Čak su znali dimiti tijekom noći, kad većina spava ili kad je oblačno, pa se otrovni plinovi pomiješaju sa sivim oblacima i to se kao ne kuži i sve je u redu. E pa nije. Govorio sam i govorio, ali me nitko nije slušao.
„Misliš nije bilo u redu.“
„Da! Nije bilo u redu da nas prave budalama. Ljudi kao ljudi. Samo su mrmljali. Spominjali tumore, povećane štitnjače i smrdljive ribe iz zagađene rijeke. Političari su obećavali svašta na predizbornim skupovima, a obećanja su ostala samo obećanja. Sad više nitko ništa ne spominje. Nema više tvornica, nema zagađenja, nema ničega.“
„Čega nema?“
„Ničega. Jesi li gluh ili se samo praviš blesav.“
„A gledaj, gluh nisam, nisam baš ni blesav, ali me zanima. Zato što su otišli i još štošta? Recimo zašto komunalni radnici ne zalijevaju travu tijekom ljeta. Živimo uz rijeku. Vode ima, a jebena trava je još od svibnja žuta, spaljena, suha. Odvratno i glupo, zar ne?“
„Možda i je. Gledaj većina je otišla ili se barem tako čini. Odselio se narod i sad uživa u tuđini, gdje tvornice još uvijek rade. Zagađenje im više ne smeta. Kažu, ipak to nije naše i što nas briga, a i oni su znaš napredni. Postavili su najmodernije filtere i sad iz dimnjaka čisti zrak izlazi, a u rijekama brčkaju se rakovi, koje dosad nitko nije vidio. Sigurno neka nova vrsta. Prilagodljiva, genetski modificirana, mutirana beštija kojoj ne smetaju ljudska sranja. Somovi ih tamane. Ni njih nije bilo toliko. Donijeli ih sportski ribolovci. Gamad se nakotila, i sad golubove proždiru na obalama. Ljudi snimanju i objavljuju zamućene selfije, jer držače su kupili jeftino u kineskim trgovinama. Oni proždiru, ljudi snimaju i dišu filtrirani zrak u tuđini. Svi sretni i zadovoljni, osim pokojeg zagriženog ultra desnoljevičara, koji bi sve spalio i protjerao u močvaru.“
„Razumijem. To što govoriš, stvarno… ali čini li ti se da pomalo pretjeruješ. Ovo ovdje još uvijek nije propalo. Još tu žive ljudi i laju psi na mačke i štakore. Igraju se djeca.“
„Ma gdje se igraju“
„Na igralištima naše i njihove mladosti.“
„Stani malo.“
„Stao sam! Zašto?“
„Ne mogu više!“
„Još malo i gotovi smo. Evo još desetak stepenica, dva metra do vrata i to je to.“
„Da, da… još malo. Samo još pola kat i… gle stvarno. Napokon četrnaesti kat.“ – reče Barbara i čim je uhvatila malo zraka, izvadi značku i policijsku iskaznicu. Andrija je u međuvremenu snažno pokucao na vrata bez imena, bez oznake i broja.
„Ima li koga? Otvarajte! Policija! Halo… Ima li koga? Još danas. Halo…“
„Dobar dan. Čemu panika. Vidim vas i čujem. Izvolite.“
„Stanuje li ovdje Žuti?“
„Mislim da ne. Dapače siguran sam da ne stanuje ovdje, jer ovdje stanujem ja.
„Vi ste…?“
„Vidite ja sam Crni.“
„Zašto ste rekli – mislim da ne.“ – umiješala se Barbara u muško nadmudrivanje. Znate ono, tko će koga i tko ima veći.
„Zato što je ovdje sve crno i to danima. Žuti se odselio jučer.“
„Odselio? Stvarno?“
„Nestvarno.“
„Zajebavaš ti to nas mali?“
„Ne! Ja to onako… bez veze. Tek sam se probudio ljudi. Sorry!
„Dakle kažete odselio.“ – ponovi Barbara i nasloni se lijevom rukom na štok.“
„Da! Odselio je tamo preko. Mislim, valjda tamo preko. Preko u onu staru zgradu. Susjedni ulaz. Kako god.“
„Odselio?“ – ponovi i Albert za svaki slučaj, jer nikad se ne zna s tim čudnim ljudima na zadnjim katovima.
„Da! Rekao sam. Odselio. Znači ovdje više ne živi. Doviđenja!“ – iritantno odbrusi Crni i samo što nije zalupio vratima, kad Albert ponovi i priupita:
„Odselio kad?“
„Prekjučer! Jučer! Što ja znam čovječe. Ja sam došao jutros oko sedam. Đenja.“ – Crni je zalupio vratima poprilično jako, otišao do sobe i legao na madrac. Tek se uselio i nije kupio namještaj.
„Jebi ga kolegice. Mislim da smo se ovaj put zajebali.“
„Ja ću liftom, a ti idi kako hoćeš. Možda ipak radi.“ – zaključila je Barbara i krene prema liftu.
„Jebeni Žuti!?“ – izusti Albert i lupi šakom po zidu.
„Pusti. Tko ga šljivi. Žuti, crveni, plavi. Svejedno. Sutra ćemo ih sve obraditi.“
„Imaš pravo. Crkao sam kao pas. Ne moraš me čekati, ako se spustiš prije mene. Ja ću pješaka. S noge na nogu, pa ravno doma. Pas mu mater i životu.“

Igor Petrić: Propuštena prilika

Iskoristi priliku,
uzmi mikrofon i reci bilo što,
kako si, koju boju voliš ili što misliš o svemiru
i vrtnim patuljcima u Francuskoj.
Na kraju pobjegni, ustvari makni se što dalje,
ili jednostavno ostani pa ćeš vidjeti.
Možda sve ispadne onako kako si oduvijek željela,
kako si nekoć planirala i sanjala sve ove godine.

Danas je sve nekako drugačije.
Novi ljudi prolaze i ti ih samo gledaš šutke.
Brojiš njihove korake.
Brojiš sekunde do pobjede,
iako u zadnje vrijeme ništa ne igraš
i samo se pretvaraš, vješto glumiš
kako uživaš i uzalud namještaj sliku, ton
i biraš nove razine, nepoznata područja
imaginarne levele na kojima dosad nisi bila.
Repetiraš pištolj (virtualni)
i beng, beng, pucaš i urlaš u prazno
umjesto u glavu.
Zapanjujuće. I danas će sve ostati bijelo.

Gledam ih i ja. Mislim na ljude,
ali ne razumijem, ništa mi jasno nije.
Ljudi kao ljudi. Samo šute i prolaze.
Ti se dereš i bijesno pucaš opet u prazno.

Malo je još vremena ostalo. To znam.
Danas je sve nekako drugačije,
a opet isto. Isto i drugačije.
Istovremeno dosadno i zatupljujuće
i to me sve više i više izluđuje.
Oni ljudi od jučer prošli su i više se nikada neće vratiti.
Možda se boje tvog pištolja
ili ih je vrijeme preuzelo.
Sada novi u valovima dolaze.

Polako prolaze i sekunde na brojčaniku
kojem baterija samo što nije iscurila.
Zaboravio sam ju zamijeniti. Oprosti!
Vrijeme se zaustavlja i ti polako nestaješ, padaš u zaborav.

Možda si ipak trebala zgrabiti tu priliku
koja se ne propušta i pobjeći
što dalje od ove kaljuže
u kojoj se još jedino amebe i komarci množe.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: NaRoDnA (trenutak vREMmena)

Iščupaj mi srce i pojedi ga pred svima. Neka vide koliko te volim. Neka osjete onu finu slatkoću krvi, koja će kap po kap kapati s tvojih malih, koščatih prstiju, sve do prašnjave majčice zemlje. Zemlja ko zemlja, siva i crna, crvena i smeđa istovremeno, raspada se pod prstima. Suha kora raspucala, iz koje jedino još crveni makovi rastu i hrane se crvenim kapima života. Tako nježni i mirisni i ima ih svuda.
– Voliš li makove? – urlaju anđeli.
– Vidiš li ljude? Samo stoje i gledaju bez veze.
Briga njih za makove i zemlju. Njima samo krvi treba. Miris eritrocita i benzina kojim ćeš na kraju politi moje truplo i zapaliti oganj pred svima. Možda će tek tada, kad sve vide i okuse, prestati govoriti gluposti, laži i objede. Što oni znaju o tebi, o meni, o nama? Što si umišljaju? Tko su? Tko su dovraga? – pitam se, iako znam. Samo se pravim kako spavam i kako me ništa ne smeta.
Zašto se prave pametni kad ne vide i ne čuju druge do sebe? Nisu oni vrijedni ničega, ni tebe ni mene, jednostavno ničega. Zato, briga me za sve njih.
Odjednom… sve vrti se. Soba se vrti, okreće i moje i tvoje oči s njom. Oči se isprepliću, mijenjaju mjesto, nestaju u mraku, tražeći svijetlo, a svjetlo udaljava se. Sve brže i brže, bježi, nestaje i od „vrućine“ sjevera topi se. Vrti mi se, vrti ti se od siline okretaja i pritiska nevidljive sile. Mislim da je upravo sad trenutak za buđenje. Popodnevni spavanac uvijek iznenadi. Dočeka te nespremnog i u djeliću sekunde, trenutku-trenutka upadneš u REM kad se najmanje nadaš i onda sanjaš i sanjaš i oči ti kolutaj, a ti sanjaš i kolutaju oči i znojiš se i baš ti je dobro, čudno i na trenutak BOJIŠ SE. Sve ti je odjednom. Sve mi je odjednom. Sve silno i moguće. Letiš ako želiš i roniš svemirom. Skačeš po planetima i diviš se svim ti zbivanjima. Na putu prema dolje, na putu prema gore, možda i sretneš sebi ravnoga. Želiš ga upoznati! Želiš ga dotaknuti! Želiš, ali ništa od toga. Put snova nema smislenog početka ni kraja, nema zapleta ni radnje, nema pakla, mraka, svjetla, nema raja.
Zato, dosta je! Čuj i počuj narode, sunce je opet visoko i prži napuhane glave političke. Glave k’o glave, napuhane, debele, skuhane, ne misle, samo smrde na dosadu, zavist i uzalud potrošene godine. To jednostavno MORAte vidjeti! MORAš to vidjeti! MORAm, da moram i to ću na kraju učiniti. Prije toga ću se probuditi.
– Dooobro jutrooo – narode!

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Paradigma nebitnog

Što napraviti
kad neodlučan um
tijekom donošenja odluke
ni sam nije siguran
prikloniti se jednoj ili drugoj
međusobno kontradiktornoj
alternativi
od kojih, recimo ovisi život
ili sama smisao vlastitog postojanja.

Biti ili ne biti?
Ostati, otići ili jednostavno zalupiti svim vratima
što snažnije, tako da se sigurnosna brava potrga
i ona više nikad ne daju zatvoriti.

U jednu ruku zanimljivo,
u drugu neobično, ali… što je s umom.
Nije li ipak malo čudno
pridavati mu samosvjesnost postojanja
i izdvajati ga kao nešto posebno,
nešto drugačije od cjeline jednog trupla
koji se, zamislimo to ovako,
nježno klati na vjetru
i izbuljenim očima tupo gleda u daljinu.

Još zanimljivije.
Nije li truplo, tijelo bez uma?
On izdvojen ne predstavlja ništa.
Nije li san samo refleksija neispunjenih želja
i proživljenih aktivnosti u svjesnom stanju?
I je i nije. Sve ovsi o sanjaču i u kavom je stanju zaspao.
Pa čemu onda sva ova rasprava?
Nije li ovo, nije li ono?
Nije li sve i svašta ustvari jednako nuli,
a nula je ništa i sve to nema nekog pretjeranog smisla
o kojem nitko ne raspravlja već godinama.

Kuda to ide ovaj svijet?
Nikud!
Vjerujte! Ostaje tu gdje je i bio.
Jedino što svi ti umovi i njihova tjelesa,
kroz koju godinu više neće postojati,
pa više nitko neće raspravljati
o svim tim kontradikcijama.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Gozba

„Vruće je. Otvori prozor.“
„Misliš!“ – reče Sebastijan nezainteresirano ne dižući pogled s prekjučerašnjih dnevnih novina.
„Nema se tu što misliti. Vruće je i treba otvoriti prozor. Pomalo i smrdi. Bliži si i otvori prozor. Prozor! Otvori! Ostavi te glupe novine i otvori blesavi prozor.“ – sad već iznervirano zbog Sebastijanove opaske, Ema uz rečeno, prijekorno pogleda Sebastijana i zaškrguće zubima, što nikako nije dobro.
„Dobro, dobro. Smiri se. Čemu nervoza.“
Iznervirana Sebastijanovom opaskom Ema izvadi pištolj i ubije ga. Naravno s dva metka, jer nikad nisi siguran. Što ako se kreten samo onesvijestio ili se pravi mrtav. Za svaki slučaj, prvi gdje opali, a drugi ravno u glavu. Nered u stanu ionako će počistiti njegova slijepa majka. Neće primijetiti da čisti krv, razmrvljene kosti i komadiće mesa, kože, kose i mozga. Slijepa je i stara i… ostali osjetilni organi više joj nisu kao nekad. Valjda neće primijetiti, ako ikad i dođe. Sin joj je neuredan. Razbacana odjeća i obuća posvuda. Suđe u sudoperu najbolje je politi benzinom i zapaliti, zbog dezinfekcije, smrada i insekata. Flaše od piva i jeftinog vina nezaobilazni su rekvizit koje ne možeš promašiti prolazeći stanom. Sve je tako neuredno, sve nekako visi posvuda i zidovi su pljesnivi i crni.
„Baš dobro, idemo dalje. Sad opet mogu što hoću. Briga me što će me suditi. Prije toga moraju me uhvatiti ili što ti ja znam što već ne. Vidjet ćemo. Vrijeme će pokazati, a danas, danas je lijep dan. Malo je prohladno, ali dobro je. Temperatura se diže.“ – promrmljala je Ema, uzela jaknu i otišla iz stana. Navečer će raskomadati Sebastijana. Spakirat će ga u plastične vrećice i baciti u rijeku. Ona uvijek teče i vjerojatno će odnijeti Sebastijanove ostatke daleko odavde. Daleko od svega, samo prije bacanja ostataka u rijeku, komad po komad morat će izvaditi iz plastične vrećice, kako bi priroda učinila svoje. Ribe i rakovi opet će večeras imati gozbu. Ipak, Sebastijan nije prvi, a vjerojatno ni zadnji koji je okusio Emin bijes. Kad Ema poludi, onda joj je bolje maknuti se s puta. Ništa, baš ništa je ne može spriječiti u nakani da napravi ono što je u tom trenu naumila. Prije mjesec dana nekog je jadnika, onako iz čiste znatiželje pitala hoće li joj zamjeriti ako ga zareže hrđavim komadom željezne pločice kojeg je pronašla u dvorištu iza zgrade u kojoj je stanovao. To dvorište, poput Sebastijanovog stana, bilo je sve samo ne dvorište. Stanarima služi za odlaganje glomaznog otpada, građevnog materijala, smeća i ostalog smeća kojeg ni cigani ne žele.
„Naravno! Može! Reži! Reži kurvo pi… ti materina… – rekao joj je taj jadnik… i Ema ga je, jednim potezom zarezala, duboko po trbuhu, malo ispod pupka. Jednim jedinim potezom. Zbog dramatičnosti, rekli bi kirurški precizno, ali nije. Rez je bio poprilično neravan, jer željezna pločica bila je hrđava, neravna, nazubljena i samo na malom dijelu površine oštra. Hrđa je učinila svoje. Jadniku su crijeva ispala. Zbunjeno ju je gledao nekoliko trenutaka, pridržavajući crijeva kako se ne bi prolila po prašnjavom podu. Strah od infekcije ponekad zna biti nerealan. Prašnjavi pod u tom trenutku bio mu je najmanja briga. Jadnik bi vjerojatno bio živ da tog jutra nije žvaknuo nekoliko Helexa i dva-tri Praxitena zalivši ih litrom mlakog, jeftinog piva, nakon čega je na tramvajskoj stanici, bit će prvi i posljednji put sreo Emu. Nema veze. Što je bilo, bilo je. Na kraju svi će umrijeti. Ema je unatoč svemu, svim opasnostima, mogućem uhićenju i napadu bijesne rodbine pokojnika, nastavila igrati svoju igru eliminacije nepotrebnih, uzalud stvorenih opasnih kreatura, kojima nije dala živjeti. Još uvijek vodi dnevnik, detaljno opisujući zadnjih devet godina što će kome napraviti, što je napravila i što će tek napraviti. Potencijalne kandidate za gozbu pronalazi slučajno. Uglavnom njoj prilaze. Valjda im je simpatična, privlačna. Poput djevojčice, razigrana i naivna. Možda im djeluje bezazleno i neodoljivo. Možda jednostavno nemaju sreće i to je to, ali koga briga. Ema je znala što mora učiniti i što će činiti do kraja ove, devete, godine. Dana za danom tražit će potencijalne kandidate. Kad ih pronađe, pustit će ih neko vrijeme, neka rede što su radili i inače. Kad ime se dovoljno približi i kad stekne njihovo povjerenje eliminirat će ih, jednog po jednog zbog izopačenosti, pakosti i ostalih niskih pobuda i strasti kojima se godinama doje. Zbog opačina i poroka kojima su se naivno predali. Pokušat će riješiti sve one koji povređuju druge i čine to stalno, uživajući u svojoj nadmoći nad malim, običnim ljudima. Nije da uživa u tome, ali… što se mora nije teško. Kažu, kad jednom pređeš granicu, više ništa nije teško. Sve nakon toga je jednostavno stvar rutine, samo si prije toga moraš zadati cilj, način izvršenja zadatka i krajnji rok. Sve ostalo bila bi samo jeftina improvizacija, a to rade… amateri.
„Zanimljivo!? Danas ću ipak napraviti pauzu. Oči su mi natečene i nekako mi se muti, a ni prste više ne osjećam. Ukočeni su i kruti. Odrvenjeli poput grafitne olovke. Mogli bi se prošetati i na kavu“, predloži Barbara Albertu, koji je pregledavao vijesti na domaćim i stranim News portalima.
„Misliš… vruće je“ – promrmlja Albert, ne dižući pogled s najnovije kritike za Barbarin posljednji strip „Tisuću olovnih metaka do dna“ u kojoj se autor/kritičar pita koliko košta tih tisuću metaka i… je li autorica uspjela nacrtati svih tisuću i kome su u stvari oni namijenjeni. Kome…? Zlikovcima ili društvu u cjelini? Režimskim političarima, beskorisnim mladim ljevičarima/desničarima i njihovim idolima, njihovoj nerođenoj djeci ili trenutnim životnim partnerima/partnericama. Ljudskoj gluposti, cenzorima, kritičarima ili bahatim pojedincima. Možda su namijenjeni svima nama i svim našim reinkarniranim replikama od kojih smo nastali, koje jesmo ili ćemo tek postati u nekom od tisuću paralelnih svjetova, za koje potplaćeni radnici izrađuju tisuće i tisuće malih olovnih metaka u nehumanim uvjetima, bez prava na pauzu i odmor tijekom vikenda.
„Sve u svemu zaključuje taj autor/kritičar kako si opet, po tko zna koji put, profesionalno kao ilustrator teksta – scenarija, postigla uspjeh u prikazu naracije kombinacijom opće kulture, socijalne osjetljivosti i umjetničkog znanja, bla-bla-bla… vješto balansirajući između fantastike kao fikcije i nestvarne realnosti u kojoj se svatko od nas, bilo kad i bilo gdje može naći. Svaka čast. Moraš to i sama vidjeti. Ovo je vrh“, reče Albert, veselo podižući glava.
„Nema se tu što misliti? Nema se tu što vidjeti. Nema!“ ponovi Barbara još nekoliko puta iznenađena Albertovom opaskom i nepotrebnim blebetanjem. Prijekorno ga pogleda i zaškrguće zubima, što nikako nije dobro.
„Dobro, dobro. Smiri se. Čemu nervoza.“
Iznervirana Albertovom opaskom, Barbara izvadi pištolj i uperi mu ga u glavu. Albert je zanijemio. Trenutak tišine i onda – fljus, fljus i tako još nekoliko fljusova dok se spremnik nije ispraznio. Barbara pobjedonosno približi cijev Nerf super soaker hydrostorm pištolja na vodu ustima i puhne zaostale balončiće govoreći – „Sad više ne možeš reći kako ti je vruće. Stvarno se trebam malo razgibati. Obriši se i idemo van… na kavu… što god, svejedno.“

Foto: www.pexels.com