Arhiva oznaka: Igor Petrić

Igor Petrić: Na čemu si danas, Mali

„Hodam ja tako pored kolodvora kad odjednom začuh, neko vikne iz mraka „Mali! Što me više ne prepoznaješ?“ Premro sam od straha. Poznat mi taj glas od nekud, ali nisam siguran čiji je. Neki dan prolazeći pored kolodvora. Kad ti kažem. Vjeruj! Majke mi, ne lažem.“

„Stvarno?“ – upita Jura.

„Stvarno. Kad ti kažem. Zanimljivo i čudno istovremeno. Pomalo i zastrašujuće. Kao da sam ponovno čuo onaj isti glas… ma sjećaš se kad sam ti o tome govorio prije nekog vremena.“

„Ne?! – odlučno će Jura. „Meni nisi ništa govorio o tome. Uostalom briga me ako te netko i zaziva. Što sad s tim. Pozvao te, ti se usr’o i što sad??? – reče Jura nezainteresirano, čvrsto stežući plastičnu „dvolitrenku“ jeftinog piva kupljenu u Kauflandu.

„Nema veze. Uglavnom ponovno sam ga čuao…“

„Miliš čuo.“

„Ne kaže se miliš, nego misliš, konju jedan. Da, mislim čuo sam. Pardon! Uglavnom, sve se to dogodilo na istom mjestu i u isto vrijeme kao i prvi put. Netko me dozvao. Glas koji uvijek nešto propitkuje i fino i kulturno podbada. Kao da sam čuo glas već zaboravljanog rođaka, koji je, eto umro prije nekoliko godina ili se odselio, što je full neobično. Sad reci kako te i o tome nisam obavijestio.“

„Pa i nisi.“

„Mo’š si misliti. Daj ne baljezgaj, daj ne seri i slušaj… Glas je toliko poznat, da se i sad naježim. Mislim meni poznat. Kao od nekog rođaka ili nekog poznatog s telke ili neta.“

„Ponavljaš se prijatelju. To si već rekao“ – uznemireno će Jura.

„Što to?“

„Pa to… taj glas od tvog umrlog rođaka, o kojem si mi kao pričao, a nisi. Ponavljam još jednom NISI, jer ja, Jura, još uvijek, dobro pamtim i nisam senilan kao neki ovdje nazočni.“

„Opaaa. Vidi ti njega. Koristimo učene riječi i malo se kao preseravamo. Pardon, oprostite uvaženi gospodine, molim lijepo. Pravimo važni i uzvišeni u ovom pričalačkom trenutku. Možda nisam dostojan vaše pažnje, pa me eto ispričajte. Svratit ću kasnije… popodne ili tek sutra. Kad vam odgovara.“

„Dobro, dobro… nastavi.“ – predloži Jura otpijajući mlačno smrdljivo pivo.

„Kao što rekoh, sve je to nekako čudno i nevjerojatno, ali opet sam ga danas čuo. Na istom mjestu. Dozivao me imenom. Kad ti kažem.“

„I što s tim što si ga čuo i što ti je poznat?! Čuo, pa što. Čujem i ja svakodnevno svakakva sranja i ne dramim oko toga.“ – sad već vidno uzbuđen Jura zaškrguće zubima i lupi plastičnom „dvolitrenkom“ piva o izlog, koji se eto slučajno nije razbio.

„Mali, hoćeš li se već jednom okrenuti ili što. Čekaš da dođem do tebe. Mislim da pretjeruješ s tom ignorancijom.“ Rekao je taj netko kao što ja govorim tebi, s tim i takvim poznatim mi glasom, na što sam mu odgovorio kako je to sve u redu i da se malo strpi. Rekao sam mu i da nema razloga brinuti, nitko ga ne ignorira, samo što je to sve malo čudno. Neobično i pomalo zastrašujuće. Ma uglavnom… svašta sam rekao, želeći neka prestane… ali stvar je postajala svakom sekundom, sve napetija i napetrija.“

„Napetija valjda!“ – reče ljutito Jura, kojeg je priča polako, ali sigurno uvukla do te mjere, da je zaboravio gucnuti gutljaj odvratnog jeftinog piva, koju je svojim rukama zagrijao do te mjere da je postalo okusom i mirisom sličnije pišalini nego pivu, koje se još i zapjenilo od udarca dvolitrene boce o izlog trgovine u kojoj prastare plastične lutke iz osamdesetih godina prošlog stoljeća nezainteresirano bulje u prazno i straše malu djecu.

„Ma ne, ne moraš se ništa brinuti.“ Ponovio je taj glas. Isti glas, istim tonalitetom kao i prvi puta. Sve isto, ali ovaj put nekako razgovjetnije i strašnije. Kužiš?“

„Ne!“ – reče Jura podrugljivo.

„Kak’ ne kužiš. Sve je isto kao i prvi puta, ali je sada strašnije. Strašnije je jer je to sad već drugi ili možda treći put. Svejedno! Možda zato što ga ponovno čujem, sav prestravljen na trenutak stanem i pomislim što ću sad? Što sad? Razmisli, razmisli, uvjeravam se bezuspješno, jer o ničemu pametnom nisam mogao razmišljati. Možda ću se okrenuti prema izvorištu glasu ili jednostavno neću. Pobjeći ću ili hrabro ostati, zauzeti borbenu poziciju i napasti prvi ako je potrebno. Udariti gada ravno u nos, pa neka krvari, ako ima iz čega.“

„Zanimljivo!“ – reče Jura i nastavi: „Stvarno znaš pretjerati. Reci mi koliko si jučer popio prije nego si otišao kući. Priznaj! Ništarijo! Koliko si piva suknuo u sebe prije nego si otišao kući.“

„Nekoliko… najviše dva, ali pusti sad to. To ionako nije važno. Važno je što sam napravio. Što sam u tom trenutku smislio“.

„Iiii…? Hoćeš li već jednom reći što si napravio ili ne. Želim popiti ovog pivandera do kraja. U miru po mogućnosti. Neopterećen tvojim stranjima, kojima me bombardiraš iz dana u dan.“

„Hoćeš reći prijatelju dragi, prijatelju uzvišeni – sranjima, a ne stranjima. Ta ti riječ ne postoji ni u jednom jezičnom priručniku.“

„Bože što si naporan. Daj već jednom svrši s tim.“

„Dobro, dobro, ako ćemo tako onda slušaj: Odlučio sam obaviti konverzaciju s nepoznatim tvorcem glasa. Ne, neću ga gledati. Ipak. U zadnji sam tren promijenio odluku. Samo ću slušati, tu i tamo nešto reći, pa neka bude što biti mora. Neobično možda i je, obzirom sam ja taj koji stalno nešto klepeće i ima za reći, ali odlučio sam i točka. Koga briga za moguće posljedice, a posljedice, prijatelju moj, mogu biti dalekosežne. Dublje od najdubljeg ambisa, gdje ljudska noga nije stupila, ljudsko oko nije gledalo, čak ni pomoću robotiziranih naprava za dubinska snimanja.“

„Kakve to sad ima veze s ičim što si malo prije rekao. Kakav ambis i robotizirane naprave. Ti stvarno nisi normalan.“

„Kako nema? Kako nema, moj prijatelju? Vidiš. U današnjem svijetu, sve je moguće osim komunicirati s mrtvima. S onim koji su otišli negdje drugdje, gdje živi ne mogu.“

„Dobro, dobro, razumijem. Daj nastavi.“ – opravdao se Jura.

„Odlučio sam uhvatiti taj trenutak i sve snimiti pomoću aplikacije za snimanje audio-video zapisa iz prirode. Slušaj, slušaj ovo ja govorim: „…ne brinem, samo kažem kako mi je malo neobično što komuniciramo…“ Rekao sam mu oprezno se okrećući. Ako se sad okrenem do kraja i ugledam ga, a znam da je otišao prije nekoliko godina, svašta se može dogoditi. „Razmisli malo o svom zahtjevu.“ Rekao sam mu i objasnio kako se ustvari ne želim okrenuti i dodao: „Nemoj mi zamjeriti. Znaš, danas čovjek može svašta misliti, svašta si umisliti i zamisliti, a sve to jednostavne stane u džep svakog od nas. Gadgeti su toliko uznapredovali da me ništa ne može iznenaditi. Možda ti i nisi on, nego samo njegov glas, snimljen i montiran u nekoj novijoj mobilnoj aplikaciji. Vidiš o tome bih mogao danima, ali ne vjerujem da imaš toliko vremena. Uostalom, znači li ti vrijeme išta, ili si izgubio pojam o postojanju vremena u ovom bezvremenskom kontinuumu, cirkularnoj stvarnosti prijenosa energije u energiju.“ Eto tako sam mu rekao, kao što si mogao i čuti na snimci. Dobro je ispala. Nakon toga, zamisli sad ovo… taj netko odlučno mi je rekao da ne serem i da dobro znam tko je on. Još je jednom predložio da se okrenem, uvjerivši me kako nije strašno, kako mu mogu vjerovati i kako će mi sve objasniti.“

„I…, pričaj, pričaj“ – ponavljao je Jura nestrpljivo stežući dvolitrenu plastičnu bocu piva u kojoj se preostala tekućina pretvorila u pjenu.

„Strpljenja moj prijatelju. Sve u svoje vrijeme.“

„Opet si počeo srati…“ – negodovao je Jura. „Nastavi… i kako to da se on ne čuje na snimci?“

„Rekao sam mu kako ću se možda i okrenuti, ali uz uvjet. Marao mi je obećati kako se neće smijati, jer… prošlo je dosta vremena od našeg zadnjeg susreta.Rekao sam mu još štošta i nastavio baljezgati kako ne znam tko je. Ustvari toliko sam se bio zbunio da više ništa nisam znao. Dobro da sam znao kako se zovem. Nije prošlo više od pet sekundi kad začuh „A tko bi drugi bio, magare jedno blesavo!“ Rekao je taj netko s tim i takvim poznatim rođakglasom. Kužiš, rođakglas… Umro sam od straha.“

„Kužim. Ne prekidaj s glupavim upadicama i nastavi…“

„Ukratko rekao je da dobro znam tko je on i da se već jednom okrenem. Kako nije strašno, da mu mogu vjerovati i da će mi sve objasniti. Hoćeš, hoćeš, rekao sam mu i objasnit ćeš iiiii… što onda?! Što s tim? Pomislim i pitam se: „Što ako je to stvarno moj umrli ili nestali rođak? Što dovraga s tim? Možda mi otkrije tajnu vječnosti i što se to tamo preko rijeke događa. Pristao sam na sve i još mu jednom rekao kako se ne smije smijati, jer prošlo je dosta vremena od našeg zadnjeg susreta, što je i on sam ponovio. Priznajem, malo sam odugovlačio cijelu stvar, jer… iskreno nije mi bilo svejedno i na sve sam načine pokušao odgoditi situaciju znanu kao „face to face“ i sve što ide uz to. Očito je prihvatio igru i rekao: „Znam, znam. Vjeruj. Bit će sve u redu i obećavam neću se smijati, samo ako se ti nećeš smijati meni, jer je i u mojoj realnosti prošlo nekoliko godina.“ Daš mi malo piva.“

„Ne… dobit ćeš kad završiš. Uostalom, kao što vidiš ostala je sama pjena i trebat će neko vrijeme da se stabilizira. Zato nastavi.“ – reče Jura još čvršće stežući plastičnu dvolitrenku jeftinog piva.

„E da. kao što sam rekao bio je samouvjeren, a vjeruj, ako je to moj nestali rođak onda tu nema puno filozofije. Kad on nešto kaže, to je onda uglavnom to. Mislim tako zvuči i da, zaboravih spomenuti da je uvijek dosljedan i pravedan. Pomalo strog i zabavan na svoj način. Mislim, taj moj rođak, ne ja. Znao se zezati i svašta nešto, ali kad je bio ozbiljan, bio je ozbiljan. Pitanje života i smrti nisu zezancija. Barem njemu nje bila. Pitanje psihičke stabilnosti također. U jednom sam trenutku pomislio kako bi to moglo biti baš zanimljivo iskustvo. Pričati s nekim tko je otišao „tamo negdje“, s onu stranu stvarnosti, koja je u sukobu s realnošću, jer… ma što rekli, tijelo ostane i raspadne se, a ovo sad je… sasvim nešto drugo, jer što ako je to baš on, a prije nekoliko godina su ga navodno pokopali. Nisam bio na sahrani. Saznao sam iz lokalnih novina da je umro, tjedan dana nakon pogreba. Jebena rodbina nije mi ni obavijestila.

„Kreteni! Tako je to u životu…“ – nadoveže se Jura.

„Što ako je to baš on? Glavom i bradom, rukama, nogama i svim svoji dijelovima. Ako se nije baš toliko raspao i ne izgleda kao zombi. Što ako je drugačiji, promijenjenog izgleda i iz očiju mu ne vire bube plizalice, nego je sad neki komad, kao u onom filmu…? Ma znaš onaj kad lik, glumi ga Reynolds, pogine i postane detektiv za mrtve, ali ga živi ljudi percipiraju kao starog Kineza, koji umjesto pištolja maše bananom, neoguljenom, naravno. Partner mu je… onaj stari glumac… kako se zove… znam Jeff Bridges, kojeg živi ljudi percipiraju kao neku zgodnu plavušu, a film… film se zove  R.I.P.D. Si gledo? Nisi! Nema veze. Postavljao sam si još svakakvih pitanja u tom trenutku, kratkom vremenu, kojeg nisam imao, nikad ga ni nemam dovoljno i odlučio sam, okrenut ću se pa što bude, bit će i biti mora i briga me za posljedice.“

„Reci, reci. jesi li se okrenuo pobogu?“ – nestrpljiv kakav je oduvijek, Jura zatreperi očima i lijevim rukavom obriše slinu s usta.

„Jesam. Okrenuo sam se“

„Da?! I… što si vidio?“

„Vido sam sebe u izlogu i shvatio kako sam jučer opet pretjerao s alkoholom. Imao si i ti pravo. Stvarno sam pretjerao s pivanderima. Počeo sam pričati sam sa sobom. Ne znam zašto i kad je to počelo, ali znam kako to nije u redu.“

„Ti nisi normalan. Koja sam ja budala. Nasjeo sam na tu tvoju glupavu priču. Sad bih te najradije odalamil s ovom flašetinom.“ – Jura nije ni završio rečenicu kad baci flašu, plastičnu dvolitrenu flašetinu jeftinog piva i pogodi me ravno u čelembaru.

Pao sam, vjerojatno onesviješten i sam i tako još nekoliko trenutak, tko zna koliko, dok me nije probudio onaj poznati glas:

„Mali! MALI! Ustani. Što se izležavaš na podu. Hladan je i mogao bi se prehladiti.

„Ali, nisi li ti moj umišljaj. Moja alkoholom iskrivljena stvarnost. Delirium tremens potrošenih godina.“

„Možda jesam. Možda nisam, magare jedno blesavo! Konju konjski! Ja sam tvoj rođak s one strane rijeke kojeg si zaboravio. Da si se na vrijeme okrenuo kad sam ti rekao vidio bi. Ovako, morao sam se sakriti, glumeći tvoju iskrivljenu savjest opijenu alkoholom, jer je nailazio onaj tvoj blesavander Jura. Stvarno ste blesavi i ne razumijem zašto se još uvijek družiš s njim.“

„E sad… stvarno više ništa ne razumijem. Sanjam li ili me alkohol totalno preuzeo? Možda će biti sve OK kad prestanem piti, ali ne pijem toliko, ustvari samo prigodno, kontrolirano i kad ja to želim. Evo jučer je Maja slavila prošlotjedni rođendan svoje tetke iz Njemačke, koja je u kućnom pritvoru zbog malverzacija s dionicama. Možda će sve biti u redu, biti OK kad opet zapalim cigaretu i umrem, a još uvijek živim i svako jutro budim se bez pušačkog kašlja, što je dobro. To što ujutro malo zakašljem, to je od hladne vode, a i u gradu opet vladaju viroze. Sve je to kao u nekom začaranom filmu, nekoj drugoj dimenziji, drugoj stvarnosti od koje sam samo prividno udaljen. Iako se radi o nekoliko milimetara, osjećaj se proteže na par stotina metara, dvije-tri tisuće kilometara i nekoliko svjetlosnih godina, ako uzmemo u obzir polazišnu točku Zemlju i odrediše zemljoliki, ekstrasolarni planet Ross 128 b udaljen od zemlje oko jedanaest svjetlosnih godina. Udaljenost se proživljenim iskustvom povećava i smanjuje, ovisno o doživljenoj stvarnosti, što je dobro jer čini me koliko-toliko normalnim u ovom začuđujuće dosadnom i iritantnom svijetu različitosti i apsurda. Možda je najbolje sve ostaviti i stvoriti svoj svijet oslobođen svih okova i bremena ljudskosti. Stvoriti ga u tišini vlastitog uma i o svemu tome šutjeti, jer u protivnom, reći će vrli stručnjaci: „Mali, previše razmišljaš za tako običnog čovjeka, previše si umišljaš, a iskustva nemaš dovoljno za nešto novo i drugačije,  nov doživljaj stvarnosti i život dostojan življenja bez droga i ostalih stimulansa. Želiš li stvarno znati… izaberi… crvenu ili plavu tabletu i ako izabereš… bla…bla…bla… svijet kojeg poznaješ više nikad neće biti kao što je bio“. E pa neće. Jebi ga stari. Ništa neće biti u redu, jer ja ne odabirem kao Neo, ne trčim za bijelim zecom i ne skrivam se iza lažnih imena, ja uzimam sve!

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Nebo

Udahni,
duboko udahni.
Opusti se.
Ne misli o ničemu.
Svijet oko tebe samo je slika
naslikana davno
i ništa se tu više ne može učiniti.
Samo udahni,
udahni dovoljno
i opusti se,
opusti upravo sada.
Ništa se promijeniti neće,
ne može.
Zaboravi na sve,
sve velike i male ljude,
sve misli,
sve.
Opusti se.
Ničega i nikoga nema više.
Svijet oko tebe nestaje,
nestaje polako,
gubi se u tmini.
Nestalo je sve.
Srce tvoje i dalje pulsira u ritmu.
Osjeti ga,
osjeti cijelim svojim tijelom.
Prepusti mu se
i samo budi,
budi nebo veliko,
budi sve,
čak i ono što nikada nisi mogao,
nisi znao da jesi …
Udahni život,
duboko udahni
i opusti se večeras u tišini.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Otok

Koliko još kiklopa,
koliko još ljudi i njihovih oklopa,
koliko kostura i malih polinezijskih štakora,
koliko pitanja bez odgovora
trebate?

„Ne znam!“ – odgovaraš zbunjeno
i kažeš: „Nije me briga.“
Pitaš: „Što vam je ljudi?
Pustite me na miru“ – kažeš,
ali te ne čuju.

Umišljenih glava ima posvuda,
a one na ništa ne misle,
osima na sebe.

Ustvari,
tebi ne treba ništa,
samo oni to ne znaju.
Čini se da igra koju igraš
nema predvidljiv kraj i to ih zbunjuje,
razjeda iznutra.
Oni ne razumiju tvoj svijet,
iako su upute jasne.
Sve piše u priručniku za uspostavu odnosa
s novim stanovnicima „otoka“.

Nema veze,
glavno je da uživaš u svemu tome.
Samo neka oni postavljaju pitanja
na koja je nemoguće odgovoriti.
Neka se dive porocima i lažnim prijateljima.

Ako, kojim slučajem
zatrebaš pomoć pozovi me
Stručnjak sam za kiklope,
ljude u oklopima,
kosture
i male polinezijske štakore,
koji baš i nisu mali
i meni ne liče na štakore.

Ako, kojim slučajem
zatrebaš pomoć i ne dati se ništa,
ne dati se previše,
sklopi oči, opusti se.
Koktel antipsihotika samo što nije
preuzeo tvoj mišljenje, tvoj svijet u svemiru,
tvoj svijet u bojama.
Zaboravi sve…

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Tko na nebu pali zvijezde?

„Jutro“ – pozdravi Albert.
„Kao i obično“ – pita Barbara, namještajući šalicu.
Albert je samo kimnuo glavom u znak odobravanja. Danas nije bio prvi. Poštari i nekoliko državnih službenika zauzeli su najbolje pozicije ispijajući svoje prve jutarnje kave. Samo da mu se nitko ne obrati. Uzeo je dnevne novine i prvo što je vidio bio je oglas novootvorenog frizerskog salona za kućne ljubimce. „Čemu?“ pomislio je onako sam za sebe, znajući da danas možeš prodati sve i svašta, a i ljudi moraju živjeti od nečega. Unatoč svemu upitnik je i dalje veselo lelujao iznad njegove glave. Možda zato što ni sam nije volio ići frizeru ili je jednostavno pobornik prirodnog izgleda kućnih ljubimaca.
„Magla se još uvijek nije digla, a skoro će podne. Još samo nekoliko sati do podneva i njoj se ne diže. Bože, glupog li jutra, glupog li prijepodneva“, nezadovoljno, onako sama sebi u bradu promrmljala je Barbara i pomisli kako bi bilo super nakon posla otići na vožnju biciklom, ali … Naravno uvijek neko „ali“ sve mora pokvariti. Vjerojatno će, baš danas neko svratiti. Onako bez veze. Najaviti se pola sata prije dolaska i upropastiti ovu „prekrasnu“ današnjicu koja je počela s maglom, a s njom će vjerojatno i završiti.
„Ne razumijem zašto ljudi imaju potrebu dosađivati jedni drugima. Recimo … svatko od nas ima barem jednog dosadnjikavog rođaka, poznanika koji želi postati prijatelj, prijatelja koji dolazi samo kada nešto treba, poznanika ili prijatelja koji želi nešto više od poznanstva, od prijateljstva, od … nečeg trećeg, četvrtog, petog, pedeset i petog ili pak susjeda u potrazi za žlicom šećera, kave, soli ili kakvim kućanskim pomagalom kojem niti on, niti vi ne znate ime, ne znate svrhu, ne znate u stvari ništa, osim da vam treba, jer svi, baš svi znaju da se baš s tim i takvim pomagalom može sve. Sve popraviti, zategnuti, stegnut, izravnati, izrezati, uvrnuti, izvrnuti, ma i potrgati ako se kojim slučajem što treba potrgati i još štogod štošta. Mislim, svi mi imamo nekog takvog, ili ćemo jednog dana imati. Pojavit će se od nikud i ostati. Ti i takvi ljudi i njihovi dolasci idu mi na živce. I ne … ne mogu si pomoći. Bljuje mi se od svih tih likova s kojima nemam ništa, nemam ništa blisko, ništa zajedničko i ne mogu si to objasniti. Ne vidim nikakvu svrhu njihovog postojanja. Kad bi svi, jedan za drugim nestali i ostavili prostora normalnijim pojedincima. Kad bi … pingvini govorili, sigurna sam da ne bi dolazili s Madagaskara … Glupave li gluposti …“ ljutila se Barbara na samu sebe i zaključila: „Danas nitko neće doći, neće najaviti svoj dolazak i neću morati smišljati glupave izlike, glupava opravdanja i onda se danima gristi misleći kako sam nekog povrijedila. Čim dođem doma isključit ću sve komunikacijske uređaje. Za svaki slučaj, jer nikad se ne zna, tko i kad može nazvati il’ poslati kakvu poruku. Kad su uređaji isključeni, isključeni su i tu nema pomoći, nema grižnje savjesti, jer nije do tebe, nego do uređaja. Znaš ono „baterija se ispraznila“, nestalo je struje i nisam resetirala uređaje, nisam ispraznila koš za smeće, a u njemu se nagomilalo poruka i propuštenih poziva i nisam ovo i nisam ono i baš me briga. „Sve je u redu. Smiri se. Samo polako. Duboko udahni. Diši, udahni, izdahni, diši duboko … – tješila se Barbara i pomislila kako će danas popodne sigurno pasti jebena kiša. Prvo magla, potom kiša, iako starci kažu kako nakon magle uglavnom dolazi sunce. Nekom će i doći, ali meni sigurno neće. Ne, ne i ne. Ponavljam NE! Više nikom ne vjerujem“, reče Barbara i nasloni se na šank.
„Koji dan! Koji blesavi dan. Danas će sve otići do vraga i bestraga. Danas će sve otići u nepovrat, a ja ću poludjeti ili možda neću, ili možda hoću? Možda i neću i hoću istovremeno. Ma boli me ona stvar. Nek’ sve crkne, neka svi crknu i odu u zečju rupu materinu …“ promrmlja Barbara i povuče se iza šanka.
„Stvarno danas je pretjerala. Mislim, ne Vi, nego magla kojoj se očito ne diže i sve je nekako tmurno i bez veze. Tmurno, jednolično, unaprijed prognozirano i kao takvo osuđeno na propast“, reče Albert, kojem je očito bilo stalo do Barbare. Stalo na onaj čudan i samo njemu svojstven način. Malo bi, pa malo ne bi i tako danima i tjednima još od prvog dana kad ju je ugledao.
Barbara ga samo ošine pogledom, onako prijekorno s prikrivenim značenjem „koji kreten“.
„Koji je vama … Što si dovraga umišljate. Komentirate moje mišljenje o vremenskim prilikama i ljudskim neprilikama. To što sam možda i rekla, komentirala, rekla sam sama sebi, ne vama. Moja razmišljanja ne tiču se nikoga.“
Albert ju je samo gledao. Nije razumio, nije čuo što govori. Bitno da mu se obratila i to prvi put njemu, samo njemu. Napokon čuje njezin glas. Glas upućen njemu osobno i pomisli: gotovo je, to je to, sad ili nikad. Ukazanu priliku treba pametno iskoristiti.“
„Može kava? Danas, poslije podne.“
„Može. Radim do pet. Čekaj me na klupi ispod sata i razmisli: Tko na nebu pali zvijezde?“
„Što pali …?“ začuđeno priupita Albert
„Pa zvijezde. Znaš ono. Pogledaš gore. Prvo ih nema, onda se počnu pojavljivati, jedna po jedna. Klik-klik-klik. Oduvijek me zanimalo ima li to veze s nekim nadnaravnim bičem, recimo bogom koji uz sve obveze nametnute iracionalnim zahtjevima nabrijanih vjernika pali i gasi zvijezde ili skupinom šaljivih vanzemaljaca koji uvjetno po preporuci nadležnog Intergalaktičkog suda odrađuju pali-gasi obvezu sa zvijezdama, kako ne bi završili u nekom od strogo čuvanih zatvora s onu stranu galaksije .“
„Provjerit ću. Provjerit ću“, izusti Albert, održavajući osmijeh na pristojnoj razini, da ne pukne, ne prasne poput balona od sapunice. Ubrzavajući korak, zaustavi se ispred izloga frizerskog salona za kućne ljubimce. Susjeda Ana je upravo raščešljavala nekog psa. Pas je bio miran, kao u nekom polusnu, omamljen nježnim pokretima Anine ruke. Mahnula mu je i prijateljski se nasmiješila.
„Pozdrav“, promrmlja Albert nezainteresirano jer Ana je bila susjeda i ništa više.
„Što sad i kako dalje“, mučio se Albert. Nevjerojatno, od svih ljudi na ovom svijetu, kud baš ja naletim na onu drugačiju, onu pomaknutiju, koja mi se uz sve to i sviđa i još se pritom zove Barbara. Stara gatara spomenula je neku Barbaru, ali je očito zaboravila napomenuti da je ista „malo“ drugačija, zarobljena u nekom samo njoj razumljivom svijetu u kojem očito za mene mjesta nema. Zašto zvijezde, zašto bogovi i vanzemaljci? Zašto baš sad kad sam napokon smogao snage uspostaviti kontakt, skupio taman toliko hrabrosti koliko je bilo potrebno za prvi korak. Zašto?“
„Susjed?! Susjed, ako si za čaj danas popodne, svrati kod Barbare“, rekla je Ana vješto vrteći škare oko kažiprsta.
„Mooože???“ oprezno će Albert, ni ne sluteći na što se sve svode te riječi utješne. Ta pitanja i odgovori, prijedlozi i dogovori. Čaj, popodne, kod Barbare? Ja stvarno nisam normalan. Danima ništa. Ma što danima, tjednima i onda dva dogovora istovremeno, koja su međusobno isključiva i potencijalno opasna.
Podne je prošlo. Magla se digla i naravno, sunce je zasjalo. Nema oblaka, nema kiše. Barbara će vjerojatno otići na planiranu vožnju biciklom nakon što otkanta sve one rođake, prijatelje, poznanike, a ja … Hmm … mislim da ću ipak sam otići na pivo – zaključi Albert i isključi sve komunikacijske uređaje.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Alcohol – vulgaris

I pingvini su ljudi
samo to još ne znaju
Nisam siguran da i ljudi to znaju
Znaš ono, netko te pita:
Imaš brata?
Kažeš: Imam!
Malo zastaneš i sav pametan ponoviš:
Imam, imam
dva pingvina i to kraljevska.
He… he… he…!
Grohotom se nasmijaše
pijane budale i ti s njima
dok sjediš na vrućem asfaltu
ispred lokalne trgovine na kojoj piše:
NON-STOP iako radi od 08:00 do 22:00,
svaki dan osim nedjeljom.
Nedjeljom blagajnice idu na misu.
Nedjeljom blagajnice idu u p…. materinu
i ti skupa s njima.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Pas, mater i život

„Četrnaesti kat.“ – kroz stisnute zube prozbori Albert, susprežući bijes pomiješan s očajem.
„Četrnaesti!“ – potvrdi Barbara, s podsmjehom. Znala je koliko Albertu idu na živce četrnaesti, petnaesti, sedmi, čak i drugi katovi ako su posljednji. Ma svi oni zadnji, svi mu idu na živce i ona jednostavno uživa gledajući i slušajući kako se živcira i kako stalno i stalno prigovara.
„Vražji četrnaesti kat. Kako je to glupo. Zašto oni koje poznajem ili nešto trebam stanuju na zadnjim katovima stambenih objekata. Da ova prokletinja od zgradurine ima dvadeset i dva kata živjeli bi na dvadeset i drugom.“
„Tko?“
„Pa oni. Znaš! Oni ljudi… koje recimo trebamo za nešto.“ – pomalo tajanstveno kaže Albert, upirući pogled na vrata iza kojih ih je netko promatrao, zureći kroz špijunku, prateći svaki njihov potez, slušajući svaku njihovu riječ, pritom u glavi stvarajući sliko-priču pogodnu za oblajavanje nesretnika pred kojim će se vratima zaustaviti.
„Zašto?“
„Za… Bilo što. Pusti sad to.“
„Recimo samo da ih pozdraviš ili tako nešto? Pitaš kako su danas. Kako su proveli dan ili koliko je sati“
„Možda i to. Bože kako si dosadna. Trebam ih, možda za ovo, možda za ono i to je to.“
„Dosadna? Pa ovdje ja, ako nisi primijetio, pratim tebe po svim tim stepenicama. Lift ne radi, ako nisi primijetio.“
„Lift?“
„Da lift.“
„Ova zgrada ima lift? Nisam primijetio.“
„Hoćeš reći da nisi ni provjerio.“
„Pa… baš i nisam.“
„Ti nisi normalan.“
„Smiri se. Vjerojatno ne radi. Nemam ja te sreće. Uvijek ne rade ili ga uopće nema. Tako ti je to u mom životu. Uvijek nešto nedostaje.“
„Tko?“
„Što tko?“
„Tko nedostaje.“
„Nisam rekao tko nego što. Kužiš! Uvijek nešto nedostaje, a nešto je ustvari što. Stvar, ne biće.“
„Whatever!“
„Vot…. što?“
„Whatever! Svejedno, zaboravi, nije bitno. Ahhh… izludit ću!“
„Zaboravljam. Evo upravo sad zaboravljam. Bip-bip. Evo, laganini, sve sam zaboravio. Idemo dalje. Bip-bip.“
„Čekaj, nisi li malo prije spomenuo neke ljude koje kao poznaješ ili ih, onako… nešto trebaš, a oni uvijek žive tamo, negdje gore. Jesu li to baš svi ljudi koje poznaješ?“
„Da!“
„Si siguran?“
„Jesam!“
„A ja?“
„I ti…“
„Što i ti, odnosno ja?“
„Pa na kojem katu stanuješ?!“
„U prizemlju.“
„Zašto?“
„Što zašto!?“
„Zašto prizemlje?“
„Zato što živim u kući prizemnici.“
„Eto vidiš.“
„Što vidim?“
„Pa gdje živiš?“
„Živim u prizemnici, u prizemlju, a prizemlje nije kat. Mogla sam si složiti sobu na tavanu, ali nisam. Dakle ne živim na zadnjem, kako ti to kažeš – katu“
„OK.“
„Ne znam čemu sve ovo.“
„Ni ja ne znam i nije mi jasno zašto si toliko negativna.“
„Ja negativna?“
„Da… ti si negativna. Sve uvijek moraš pokvariti. Uvijek nešto dodati i relativizirati čak i ono što se ne treba relativizirati. Ne priznaješ nikakve apsolutne principe. Svejedno što sam rekao, kat ili katovi. U čemu je razlika. Ne priznaješ niti mogućnost da spoznaja kad tad možda i dođe do apsolutne istine, ali ne, tebi je sve relativno, čudno i blesavo. Rekao sam da svi koje poznajem žive na jebenim zadnjim katovima i ništa više. Nisam rekao da žive na zadnjem katu, nego zadnjim katovima, Dakle i zadnjem i predzadnjem i zadnjem iza zadnjeg i predzadnjeg i još nekoliko ispred njega. Ti ne priznaješ ništa i baš te briga za mene i moje potrebe, moje prohtjeve, moje mišljenje i primjedbe.“
„Stvarno sam negativna, a ti si oličenje pozitive, moralnosti i ostalih uljuđenih manira, koje si pokupio, očito na tečaju, kojeg očito nisi redovno pohađao, nego si, opet očito i njega prošao preko veze. Nije li to sve tako očito i jadno i još jednom očito i jadno i još jednom očito, jadno, očito i blah, blah, blah.
„Dobro, čemu sad ovo.“
„Čemu sad što?“
„Pa ovo blah, blah, blahanje bez veze.“
„Eto tako.“
„Samo sam…“
„Ne zanima me.“ – Barbara prkosno okrene glavu.
Albert nije stigao ni završiti rečenicu, kad su se našli pred zidom, starim išaranim zidom na kojem je bila oznaka sedmog kata.
„Eto još samo nekoliko.“
„Nekoliko!“
„Eh da. Nekoliko, ustvari pola. Samo sam rekao što mislim i osjećam, a osjećam se kao u nekoj zamci, kao da se svijet urotio protiv mene i mojih udova, moji hodačkih i penjačkih sposobnosti, ili možda nesposobnosti, ili možda što ti ja znam čega sve ne.“
„Čini se da je tako.“
„Pišeš li što u zadnje vrijeme?“
„Neeee!“ – odgovori Barbara začuđeno.
„Zašto?“
„Teško je stvarati nove uspomene na ovakvom mjestu. Pogledaj malo oko sebe i što vidiš?
„Ništa! Sive išarane zidove. Bolesno drveće i rijeku koja sve više izgleda kao kanalizacijska cijev. “
„O tome ti pričam. Prije nekoliko godina ovaj grad disao je punim plućima. Sjećaš se?
„Sjećam!“
„Doduše malo teže, zbog tvorničkih dimnjaka koji su nas trovali. Genijalci ih postave visoko i misle kako su riješili stvar, a vjetrovi pušu svakako i uvijek dio dima vrate baš na grad. Čak su znali dimiti tijekom noći, kad većina spava ili kad je oblačno, pa se otrovni plinovi pomiješaju sa sivim oblacima i to se kao ne kuži i sve je u redu. E pa nije. Govorio sam i govorio, ali me nitko nije slušao.
„Misliš nije bilo u redu.“
„Da! Nije bilo u redu da nas prave budalama. Ljudi kao ljudi. Samo su mrmljali. Spominjali tumore, povećane štitnjače i smrdljive ribe iz zagađene rijeke. Političari su obećavali svašta na predizbornim skupovima, a obećanja su ostala samo obećanja. Sad više nitko ništa ne spominje. Nema više tvornica, nema zagađenja, nema ničega.“
„Čega nema?“
„Ničega. Jesi li gluh ili se samo praviš blesav.“
„A gledaj, gluh nisam, nisam baš ni blesav, ali me zanima. Zato što su otišli i još štošta? Recimo zašto komunalni radnici ne zalijevaju travu tijekom ljeta. Živimo uz rijeku. Vode ima, a jebena trava je još od svibnja žuta, spaljena, suha. Odvratno i glupo, zar ne?“
„Možda i je. Gledaj većina je otišla ili se barem tako čini. Odselio se narod i sad uživa u tuđini, gdje tvornice još uvijek rade. Zagađenje im više ne smeta. Kažu, ipak to nije naše i što nas briga, a i oni su znaš napredni. Postavili su najmodernije filtere i sad iz dimnjaka čisti zrak izlazi, a u rijekama brčkaju se rakovi, koje dosad nitko nije vidio. Sigurno neka nova vrsta. Prilagodljiva, genetski modificirana, mutirana beštija kojoj ne smetaju ljudska sranja. Somovi ih tamane. Ni njih nije bilo toliko. Donijeli ih sportski ribolovci. Gamad se nakotila, i sad golubove proždiru na obalama. Ljudi snimanju i objavljuju zamućene selfije, jer držače su kupili jeftino u kineskim trgovinama. Oni proždiru, ljudi snimaju i dišu filtrirani zrak u tuđini. Svi sretni i zadovoljni, osim pokojeg zagriženog ultra desnoljevičara, koji bi sve spalio i protjerao u močvaru.“
„Razumijem. To što govoriš, stvarno… ali čini li ti se da pomalo pretjeruješ. Ovo ovdje još uvijek nije propalo. Još tu žive ljudi i laju psi na mačke i štakore. Igraju se djeca.“
„Ma gdje se igraju“
„Na igralištima naše i njihove mladosti.“
„Stani malo.“
„Stao sam! Zašto?“
„Ne mogu više!“
„Još malo i gotovi smo. Evo još desetak stepenica, dva metra do vrata i to je to.“
„Da, da… još malo. Samo još pola kat i… gle stvarno. Napokon četrnaesti kat.“ – reče Barbara i čim je uhvatila malo zraka, izvadi značku i policijsku iskaznicu. Andrija je u međuvremenu snažno pokucao na vrata bez imena, bez oznake i broja.
„Ima li koga? Otvarajte! Policija! Halo… Ima li koga? Još danas. Halo…“
„Dobar dan. Čemu panika. Vidim vas i čujem. Izvolite.“
„Stanuje li ovdje Žuti?“
„Mislim da ne. Dapače siguran sam da ne stanuje ovdje, jer ovdje stanujem ja.
„Vi ste…?“
„Vidite ja sam Crni.“
„Zašto ste rekli – mislim da ne.“ – umiješala se Barbara u muško nadmudrivanje. Znate ono, tko će koga i tko ima veći.
„Zato što je ovdje sve crno i to danima. Žuti se odselio jučer.“
„Odselio? Stvarno?“
„Nestvarno.“
„Zajebavaš ti to nas mali?“
„Ne! Ja to onako… bez veze. Tek sam se probudio ljudi. Sorry!
„Dakle kažete odselio.“ – ponovi Barbara i nasloni se lijevom rukom na štok.“
„Da! Odselio je tamo preko. Mislim, valjda tamo preko. Preko u onu staru zgradu. Susjedni ulaz. Kako god.“
„Odselio?“ – ponovi i Albert za svaki slučaj, jer nikad se ne zna s tim čudnim ljudima na zadnjim katovima.
„Da! Rekao sam. Odselio. Znači ovdje više ne živi. Doviđenja!“ – iritantno odbrusi Crni i samo što nije zalupio vratima, kad Albert ponovi i priupita:
„Odselio kad?“
„Prekjučer! Jučer! Što ja znam čovječe. Ja sam došao jutros oko sedam. Đenja.“ – Crni je zalupio vratima poprilično jako, otišao do sobe i legao na madrac. Tek se uselio i nije kupio namještaj.
„Jebi ga kolegice. Mislim da smo se ovaj put zajebali.“
„Ja ću liftom, a ti idi kako hoćeš. Možda ipak radi.“ – zaključila je Barbara i krene prema liftu.
„Jebeni Žuti!?“ – izusti Albert i lupi šakom po zidu.
„Pusti. Tko ga šljivi. Žuti, crveni, plavi. Svejedno. Sutra ćemo ih sve obraditi.“
„Imaš pravo. Crkao sam kao pas. Ne moraš me čekati, ako se spustiš prije mene. Ja ću pješaka. S noge na nogu, pa ravno doma. Pas mu mater i životu.“