Arhiva oznaka: Igor Petrić

Igor Petrić: Paradigma nebitnog

Što napraviti
kad neodlučan um
tijekom donošenja odluke
ni sam nije siguran
prikloniti se jednoj ili drugoj
međusobno kontradiktornoj
alternativi
od kojih, recimo ovisi život
ili sama smisao vlastitog postojanja.

Biti ili ne biti?
Ostati, otići ili jednostavno zalupiti svim vratima
što snažnije, tako da se sigurnosna brava potrga
i ona više nikad ne daju zatvoriti.

U jednu ruku zanimljivo,
u drugu neobično, ali… što je s umom.
Nije li ipak malo čudno
pridavati mu samosvjesnost postojanja
i izdvajati ga kao nešto posebno,
nešto drugačije od cjeline jednog trupla
koji se, zamislimo to ovako,
nježno klati na vjetru
i izbuljenim očima tupo gleda u daljinu.

Još zanimljivije.
Nije li truplo, tijelo bez uma?
On izdvojen ne predstavlja ništa.
Nije li san samo refleksija neispunjenih želja
i proživljenih aktivnosti u svjesnom stanju?
I je i nije. Sve ovsi o sanjaču i u kavom je stanju zaspao.
Pa čemu onda sva ova rasprava?
Nije li ovo, nije li ono?
Nije li sve i svašta ustvari jednako nuli,
a nula je ništa i sve to nema nekog pretjeranog smisla
o kojem nitko ne raspravlja već godinama.

Kuda to ide ovaj svijet?
Nikud!
Vjerujte! Ostaje tu gdje je i bio.
Jedino što svi ti umovi i njihova tjelesa,
kroz koju godinu više neće postojati,
pa više nitko neće raspravljati
o svim tim kontradikcijama.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Gozba

„Vruće je. Otvori prozor.“
„Misliš!“ – reče Sebastijan nezainteresirano ne dižući pogled s prekjučerašnjih dnevnih novina.
„Nema se tu što misliti. Vruće je i treba otvoriti prozor. Pomalo i smrdi. Bliži si i otvori prozor. Prozor! Otvori! Ostavi te glupe novine i otvori blesavi prozor.“ – sad već iznervirano zbog Sebastijanove opaske, Ema uz rečeno, prijekorno pogleda Sebastijana i zaškrguće zubima, što nikako nije dobro.
„Dobro, dobro. Smiri se. Čemu nervoza.“
Iznervirana Sebastijanovom opaskom Ema izvadi pištolj i ubije ga. Naravno s dva metka, jer nikad nisi siguran. Što ako se kreten samo onesvijestio ili se pravi mrtav. Za svaki slučaj, prvi gdje opali, a drugi ravno u glavu. Nered u stanu ionako će počistiti njegova slijepa majka. Neće primijetiti da čisti krv, razmrvljene kosti i komadiće mesa, kože, kose i mozga. Slijepa je i stara i… ostali osjetilni organi više joj nisu kao nekad. Valjda neće primijetiti, ako ikad i dođe. Sin joj je neuredan. Razbacana odjeća i obuća posvuda. Suđe u sudoperu najbolje je politi benzinom i zapaliti, zbog dezinfekcije, smrada i insekata. Flaše od piva i jeftinog vina nezaobilazni su rekvizit koje ne možeš promašiti prolazeći stanom. Sve je tako neuredno, sve nekako visi posvuda i zidovi su pljesnivi i crni.
„Baš dobro, idemo dalje. Sad opet mogu što hoću. Briga me što će me suditi. Prije toga moraju me uhvatiti ili što ti ja znam što već ne. Vidjet ćemo. Vrijeme će pokazati, a danas, danas je lijep dan. Malo je prohladno, ali dobro je. Temperatura se diže.“ – promrmljala je Ema, uzela jaknu i otišla iz stana. Navečer će raskomadati Sebastijana. Spakirat će ga u plastične vrećice i baciti u rijeku. Ona uvijek teče i vjerojatno će odnijeti Sebastijanove ostatke daleko odavde. Daleko od svega, samo prije bacanja ostataka u rijeku, komad po komad morat će izvaditi iz plastične vrećice, kako bi priroda učinila svoje. Ribe i rakovi opet će večeras imati gozbu. Ipak, Sebastijan nije prvi, a vjerojatno ni zadnji koji je okusio Emin bijes. Kad Ema poludi, onda joj je bolje maknuti se s puta. Ništa, baš ništa je ne može spriječiti u nakani da napravi ono što je u tom trenu naumila. Prije mjesec dana nekog je jadnika, onako iz čiste znatiželje pitala hoće li joj zamjeriti ako ga zareže hrđavim komadom željezne pločice kojeg je pronašla u dvorištu iza zgrade u kojoj je stanovao. To dvorište, poput Sebastijanovog stana, bilo je sve samo ne dvorište. Stanarima služi za odlaganje glomaznog otpada, građevnog materijala, smeća i ostalog smeća kojeg ni cigani ne žele.
„Naravno! Može! Reži! Reži kurvo pi… ti materina… – rekao joj je taj jadnik… i Ema ga je, jednim potezom zarezala, duboko po trbuhu, malo ispod pupka. Jednim jedinim potezom. Zbog dramatičnosti, rekli bi kirurški precizno, ali nije. Rez je bio poprilično neravan, jer željezna pločica bila je hrđava, neravna, nazubljena i samo na malom dijelu površine oštra. Hrđa je učinila svoje. Jadniku su crijeva ispala. Zbunjeno ju je gledao nekoliko trenutaka, pridržavajući crijeva kako se ne bi prolila po prašnjavom podu. Strah od infekcije ponekad zna biti nerealan. Prašnjavi pod u tom trenutku bio mu je najmanja briga. Jadnik bi vjerojatno bio živ da tog jutra nije žvaknuo nekoliko Helexa i dva-tri Praxitena zalivši ih litrom mlakog, jeftinog piva, nakon čega je na tramvajskoj stanici, bit će prvi i posljednji put sreo Emu. Nema veze. Što je bilo, bilo je. Na kraju svi će umrijeti. Ema je unatoč svemu, svim opasnostima, mogućem uhićenju i napadu bijesne rodbine pokojnika, nastavila igrati svoju igru eliminacije nepotrebnih, uzalud stvorenih opasnih kreatura, kojima nije dala živjeti. Još uvijek vodi dnevnik, detaljno opisujući zadnjih devet godina što će kome napraviti, što je napravila i što će tek napraviti. Potencijalne kandidate za gozbu pronalazi slučajno. Uglavnom njoj prilaze. Valjda im je simpatična, privlačna. Poput djevojčice, razigrana i naivna. Možda im djeluje bezazleno i neodoljivo. Možda jednostavno nemaju sreće i to je to, ali koga briga. Ema je znala što mora učiniti i što će činiti do kraja ove, devete, godine. Dana za danom tražit će potencijalne kandidate. Kad ih pronađe, pustit će ih neko vrijeme, neka rede što su radili i inače. Kad ime se dovoljno približi i kad stekne njihovo povjerenje eliminirat će ih, jednog po jednog zbog izopačenosti, pakosti i ostalih niskih pobuda i strasti kojima se godinama doje. Zbog opačina i poroka kojima su se naivno predali. Pokušat će riješiti sve one koji povređuju druge i čine to stalno, uživajući u svojoj nadmoći nad malim, običnim ljudima. Nije da uživa u tome, ali… što se mora nije teško. Kažu, kad jednom pređeš granicu, više ništa nije teško. Sve nakon toga je jednostavno stvar rutine, samo si prije toga moraš zadati cilj, način izvršenja zadatka i krajnji rok. Sve ostalo bila bi samo jeftina improvizacija, a to rade… amateri.
„Zanimljivo!? Danas ću ipak napraviti pauzu. Oči su mi natečene i nekako mi se muti, a ni prste više ne osjećam. Ukočeni su i kruti. Odrvenjeli poput grafitne olovke. Mogli bi se prošetati i na kavu“, predloži Barbara Albertu, koji je pregledavao vijesti na domaćim i stranim News portalima.
„Misliš… vruće je“ – promrmlja Albert, ne dižući pogled s najnovije kritike za Barbarin posljednji strip „Tisuću olovnih metaka do dna“ u kojoj se autor/kritičar pita koliko košta tih tisuću metaka i… je li autorica uspjela nacrtati svih tisuću i kome su u stvari oni namijenjeni. Kome…? Zlikovcima ili društvu u cjelini? Režimskim političarima, beskorisnim mladim ljevičarima/desničarima i njihovim idolima, njihovoj nerođenoj djeci ili trenutnim životnim partnerima/partnericama. Ljudskoj gluposti, cenzorima, kritičarima ili bahatim pojedincima. Možda su namijenjeni svima nama i svim našim reinkarniranim replikama od kojih smo nastali, koje jesmo ili ćemo tek postati u nekom od tisuću paralelnih svjetova, za koje potplaćeni radnici izrađuju tisuće i tisuće malih olovnih metaka u nehumanim uvjetima, bez prava na pauzu i odmor tijekom vikenda.
„Sve u svemu zaključuje taj autor/kritičar kako si opet, po tko zna koji put, profesionalno kao ilustrator teksta – scenarija, postigla uspjeh u prikazu naracije kombinacijom opće kulture, socijalne osjetljivosti i umjetničkog znanja, bla-bla-bla… vješto balansirajući između fantastike kao fikcije i nestvarne realnosti u kojoj se svatko od nas, bilo kad i bilo gdje može naći. Svaka čast. Moraš to i sama vidjeti. Ovo je vrh“, reče Albert, veselo podižući glava.
„Nema se tu što misliti? Nema se tu što vidjeti. Nema!“ ponovi Barbara još nekoliko puta iznenađena Albertovom opaskom i nepotrebnim blebetanjem. Prijekorno ga pogleda i zaškrguće zubima, što nikako nije dobro.
„Dobro, dobro. Smiri se. Čemu nervoza.“
Iznervirana Albertovom opaskom, Barbara izvadi pištolj i uperi mu ga u glavu. Albert je zanijemio. Trenutak tišine i onda – fljus, fljus i tako još nekoliko fljusova dok se spremnik nije ispraznio. Barbara pobjedonosno približi cijev Nerf super soaker hydrostorm pištolja na vodu ustima i puhne zaostale balončiće govoreći – „Sad više ne možeš reći kako ti je vruće. Stvarno se trebam malo razgibati. Obriši se i idemo van… na kavu… što god, svejedno.“

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Zalazak

Izgubljenim prostranstvima
lutaš nesmetano
bez ljudi,
sama
u potrazi za savršenom refleksijom misli postojanja
koja davno pobjegla je,
sakrila se
pod pritiskom svakodnevice.

Kad ju pronađeš onakvu savršenu,
opusti se i ne brzaj,
ne razmišljaj previše.
Tamo pronaći ćeš i napušteno stablo
ispod kojeg legni. Opusti svoje tijelo
i zaspi u tišini vlastitog mirisa samoće,
Opusti se onako sigurno, nježno i drugačije.
Onako nevino, čisto, dječje.

Prije toga kratko se pripremi.
Spali izmišljene dokaze svog postojanja.
Pljuni u oči izmišljenim prijateljima
i pokoju riječ pusti sjenama ljudi koje si poznavala,
koje ostavit ćeš noćas,
ostaviti zauvijek pred vratima sna.
Tamo pronaći ćeš napušteno stablo,
tamo pronaći ćeš sebe.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Malo je toga ostalo za Juliju

Dišeš!
Gledaš!
Dišeš i gledaš dalje no inače.
Slušaš otkucaje nepravilnog ritma.
Srce se poigrava. Treperi.
Pluća se sažimaju, napuhuju
stišću i cvile pod pritiskom

Dišem!
Gledam i ne vidim. Čekam!
Ne znam što i pitama ljude u prolazu:
Koliko je sati gospođo?
Koliko je sati gospodine?
Koliko je sati ostalo od danas do sutra?
Bojim se kako je sutra već prošlo.
Kao da je bilo jučer ili danas
ili će tek sutra biti to jebeno sutra. Nisam siguran
koliko bola mogu podnijeti?

Dišeš!
Osjećaš krv kako kola žilama,
ispunjava pukotine i izvire iz kože
na mjestima uboda.

Dišem i gledam.
Prizor poznat.
Déjà vu! Već viđeno, doživljeno
iznova i iznova. Urlam! Vičem!
Grizem kožu sivu.
Obrnuto, izvrnuto, sveto i prokleto.
Isto, blesavo i dosadno.

Dišeš još uvijek i boriš se
s crvenim mjehurićima zraka
dok pokušavaš udahnuti
plamteće zrake sunca
na zalasku.

Izdrži koliko možeš,
ja ti ne mogu pomoći. Ustvari pomogao bih
tebi i svima drugima, ali …
jednostavno danas ne postojim.
Samo dišem. Još uvijek dišem. Ovaj put sasvim obično,
nekako normalno i dosadno.

Dišem na površini uzburkane rijeke sna
i samo se pravim da spavam.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Prijedlog broj devet

„Dozvoli da ti pomogne.“
„Ne! Ne treba! Hvala.“ – okrećući se nervozno, jer nije vidjela izvorište glasa, Barbara zakoluta očima i nastavi pretraživati prostor u kojem se, ni sama ne znaka kako, našla.
„Dozvoli da ti pomogne.“
„Molim!“ – priupita Barbara, sad već vidno uznemirena.
„Rekla sam ne! Ne treba mi ničija pomoć. Ovo mogu i sama. Koji je vaš problem i gdje se uostalom nalazite?“
„Tko…?“
„Pa vi što postavljate stalno isto pitanje.“
„Pitanje?“
„Dobro, dobro, mislila sam na prijedlog. Nema potrebe za filozofiranjem, jer mi sad nije do ničega. Ne znam gdje se nalazim i zašto je sve tako crno i vlažno. Zato pazi što predlažeš, jer bi se inače moglo svašta dogoditi.
„Dozvoli da ti pomogne.“
„Da, da… na to sam mislila, na taj vaš prijedlog. Baš taj prijedlog koji ste već ponovili nekoliko puta, sve više i više mi ide na živce.
„Dozvoli da ti pomogne.“
„Jeste li gluhi ili bolesni? Kažem NE! Veliko… najveće NE. Ne treba mi ničija pomoć. Je li jasno?
„Dozvoli da ti pomogne.“
„Dozvoli, dozvoli. Koji je vama vrag. Ohladite već jednom i pustite me na miru. Stvarno niste normalni. Maknite se i pustite me na miru.“
„Ali… ja nemam ništa s tim.“
„S čim?“ – pita Barbara sad već poprilično izvan sebe, a kad je izvan sebe, onda počne škrgutati zubima i nervozne se kretati sad naprijed sad nazad i mahnito mahati rukama.
„Dozvoli da ti pomogne.“
„Aaaa…! Što je vama čovječe? Poludjet ću. Pustite meee… Ovo, ovo je bolesno i ne, ne, ja to ne mogu više. Gdje je izlaz? Gdje je?“ – pitala se Barbara na granici bjesnila. Pokušala je i vrištati i zvati u pomoć, ali glas jednostavno nije izlazio iz njenih usana.
„Dozvoli da ti pomogne.“
„Bože… sad je stvarno dosta. Prijavit ću te, mislim vas.“
„Kome?“
„Prijavit ću vas dežurnom ili što ja znam kome. Uglavnom nekom ću vas prijaviti. Maknite se i pustite me na miru Ponavljam. Makni seeee.
„Dozvoli…
„Ma što dozvoli, majmune???“ – reče Barbare prekinuvši nepoznati glas.
„… da ti pomogne.“
Pi… ti materina blesava. Tebi i pomaganju. Ti stvarno nisi normalan. Vidiš da sam na rubu, a kad ga pređem, neće ti pomoći ni ovi debeli zidovi, ni zaštitno odijelo. Ništa ti neće pomoći. Zato pusti me na miru… imam dosta svojih problema.
„Dozvoli da ti pomogne“
„Sad je dosta!“ – reče Barbara i podigne ruke s poda Ništa-ništa-niš…ta i napokon POGODAK… Ništa-ništa-ništa i još jedan ništa…, POGODAK, Ništa! POGODAK-POGODAK- POGODAK! – sva u zanosu Barbara je sjajila pobjedonosno, iako nije bila sto posto sigurna u te pogotke i te promašaje, jer u prostoriji u kojoj se nalazila mrak je bio poprilično jasan. Crn da crnji ne može biti i vlažan, sluzav i sav kakav ne želi, kakvog se u stvari sad već pomalo i boji.
„Imaš li sad kakav prijedlog, pametnjakoviću?“
„Imam!
„Molim…?“
„Dozvoli da ti pomogne.“
„Tko, kad i zašto bi meni trebao pomagati i tko to urla?“
„Dozvoli i vidjet ćeš. Opusti se.“
„Neka ti bude. Izvoli. Sad pomaži kad toliko navaljuješ“, reče Barbara u nevjerici i sklupča se u fetusni položaj.
„Svjetlo! Vidim svjetlo tamo u daljini…
„Šuti i opusti se…“
Nakon nekoliko minuta izvirala je glavica, potom ramena, trbuščić i noge. Doktor je prerezao pupkovinu i Barbara je zaplakala.
„Molim. Mooool…im. Ništa ne razumijem! Zašto me svi tako gledaju? Što vam je ljudi i tko ste vi uostalom? – Nitko ju nije razumio. Plač ne sadrži riječi kojima formiramo rečenice, ali nema veze. Stavili su je na majčina prsa i Barbara je utihnula. Uskoro se više ničega neće sjećati. Kad se probudi neće se sjećati ni prošlog života ni svog imena. Ponovno se rodila kako bi nanovo umrla i tako u nedogled, dok ne shvati smisao svog postojanja. Dok ne shvati što je to život i život nakon smrti i smrt u životu svakoga od nas. Dok ne doživi prosvjetljenje i istinu. Svoju istinu, individualnu, a ne univerzalnu kako su je učili kroz život, kroz živote koje je živjela po njihovim pravilima. Kad shvati i doživi smisao, moći će napokon otići na neko bolje mjesto, u neku drugu stvarnost, drugu dimenziju.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Iznad očekivanja

Pokušat ću uzeti komad zemlje
i napraviti masku
s kojom želim bos hodati
i trčati
ulicama ovog malog grada,
nepokošenim livadama trnovitog cvijeća,
šumom otpalog lišća, svuda.

Kroz vodu, kroz blato,
sitan pijesak
prekriven oklopima sedefastih školjaka,
svuda ću je nositi,
skrivajući lice od pogleda
nepoznatih ljudi
čija sam imena možda nekad davno znao.

Svuda ću je nositi,
sve do kamena
otrgnutog iz utrobe gladne zemlje crnice,
na kojem ću je u prah pretvoriti,
vratiti zemlji od koje sam je uzeo,
na trenutak zastati,
ispričati se nebu i otići.

Foto: www.pexes.com

Igor Petrić: Nevjerojatno, zar ne

Što bi rekao
kad saznao bi da
ovo ovdje nije stvarnost,
nego san
tebi nepoznatog čovjeka.

Nevjerojatno, zar ne!?

Zamisli sad kako u stvarnosti
uopće ne postojiš.
Danas nisi ni svoj ni ničiji,
nisi stvaran.
Što jučer bio si,
danas više nisi
i kao što rekoh uopće ne postojiš.

Samo si još jedna kreacija nečijeg uma
koji pritom spava
i zbiljski nije ni svjestan da možda
u tamo nekom drugom i drugačijem svemiru,
drugoj i drugačijoj stvarnosti
i ti postojiš
i ti dišeš i misliš i sanjaš možda baš njega.

Što bi rekao
kad saznao bi da
ovaj svijet nije ništa drugo nego platforma
nedovršenog polja snova izgubljenog djeteta
u kojem stvarnost počiva na mašti,
a mašta je samo dio nečijeg neostvarenog sna.

Što bi napravio kad bi se mogao probuditi
kao netko drugi,
netko drugačiji od onog kojeg si zapamtio,
kojeg si posljednjeg u ogledalu prošlosti vidio.

Što bi napravio
kad bi se probudio u snu sna svog zrcalnog odraza?
Što bi ovo, što bi ono? Što bi kad bi… samo o tebi ovisi.
Zato, prije spavanja
saberi svoje misli i očisti um od gluposti
i besmislenih pitanja.

Foto: www.pexels.com