Arhiva oznaka: Igor Petrić

Igor Petrić: Boje (In the Name of Borghesia)

Jučer,
došavši kući
odmah nakon posla,
izvadio sam stare kasete iz ormara.
Još uvijek rade.
Malo sporije, ali rade.

Čujem
„…gore na površini
vijore se zastave…“
i nekom u daljini
„…pleh banda svira himnu…“.

Slušam kako
… galebovi kriče
i pogledom traže
komadiće mesa“ i sjetim se svega.
kao da bilo je jučer.

Slušam, iako to nigdje nije zapisano
„…sve boje ljubavi su mrtve…“
i smijem se tužan dok sjedim
na rubu stare, rasklimane fotelje,
jer…
možda su ipak „sve moje“ ili „tvoje“,
a ne „boje ljubavi su mrtve…“.

Sunce je opet nestalo na zapadu.
Nestale su boje!

Mrak i ja,
sam „uglavnom u crnom…“
i „…bez pitanja…“ sanjam kako palim zadnju cigaretu
prije odlaska.

Ponekad sjetim se i prijatelja
kojih više nema.
Sjedim sam i šutke gledam stare kasete,
a njih ima, ima ih ima
jer nisam imao dovoljno para za ploče.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Zbogom pameti

(ne postoji nitko, ne postoji ništa što te može naučiti o životu bolje od života samoga – rekao je NetkoNekomNekad, a to vrijedi i sad)

„Zar nisi mogla pričekati.“
„Ne razumijem“
„Što ne razumiješ? Što?“
„Pa to što pitaš. Stvarno ne razumijem. Što sam mogla pričekati.“
„Mogla si pričekati sekundu. Taman sam bio na kraju nivoa. Eto vidiš. Gasim mobitel. Idemo.“
„Ja sad ne idem nikuda. Kasno je i ne da mi se. Tvoje sekunde nisu sekunde. Dragi, traju previše.“
„Kako to misliš. Sekunda je sekunda. Nismo li rekli da ćemo izaći na kavu. Zašto si takva.“
„Ja?! Ne razumijem. Ti si taj koji je pimplao po mobitelu. Nisi se ni obukao. Što očekuješ od mene. Pusti me. Kavu sam skuhala i popila – sama! Saamaa! Kad ti je igrica zanimljivija, sad ju igraj. Imaš vremena koliko te volja. Mene ostavi i ne napadaj me. Ti stvarno nisi normalan.“
„Ne razumijem. Stvarno. Ti si …“
„Što sam ja! Hajde reci. Reci već jednom sve što želiš reći. Reci.“
„Nemam što reći.“ – poklopio se Albert i otišao u sobu.“
Ela je ostala u kuhinji, koja se odjednom zatresla. Počela se nekontrolirano vrtjeti. Nepravilno vrtjeti u svim smjerovima. Toliko snažno da je i sama pomisao na vrtuljak bila smiješna i bez veze. Osjećaj strašan, neprirodan koji tjera na povraćanje, jer Ela se užasavala vrtuljaka. Albert je samo ležao na krevetu. Buljeći u strop pokušao je izbrojati sve crte koje su nastale pucanjem zida. Naime vibracije od automobila koji prolaze cestom ispred kuće su nevjerojatne. U većini slučajeva se ne osjete, ali potiho, gotovo nečujno naprave raspukline, koji sada poput kratera zjape sa stropa.
„Posljednji put te pitam idemo li van?“ – onako muški i odmjereno, povišenim tonalitetom, zavapio je Albert, ali odgovor nije dobi. Svejedno! Bio je zaokupljen brojanjem raspuklina na stropu.
Tišina. Ela ga nije mogla čuti. Od vrtnje, od mučnini ili je jednostavno pala u nesvijest. Možda je i nešto treće, što sad više nije važno. Ela je jednostavno nestala. Nema je.
„Oblačim se“ – viknuo je Albert, očekujući da će ga Ela čuti, da će se oraspoložiti, jer stvarno je malo pretjerao. Znao je on to jako dobro, ali si nije mogao pomoći, kad je … ma znate onu igricu s tenkovima koja je tako dobra, fantastično dobra tenkovska multiplayer pucačina, koja zaokuplja snažno, poput dopa, jako udari i ne pušta neko vrijeme. Mape su super, ma sve je super, osim što ponekad, stvarno ponekad i to kad je najzanimljivije, Ela zna pretjerati, zna prigovoriti, a ni sama još nije gotova. Prigovori, onako nježno, umiljatim, iritantnim glasom „jesi li već jednom gotov“, a sigurno se još ni sama nije obukla, raščešljala svoju dugu, dugu prirodnu kosu i napravila ostale „pizdarije“ koje žene uobičajeno prije izlaska rade, a ti si baš u tom trenutku na posljednjoj ruti. Posljednjem killu, posljednjoj minuti i … od šoka promašiš, i onda te ubiju ili ostaneš bez goriva i sve moraš krenuti ispočetka. Naravno u međuvremenu se baš i ne spremiš, što je očito dovoljno da raspizdi Elu, koja više nije mogla čekati.
Nakon najviše desetak minuta, dodatnih desetak minuta uz sve dosadašnje vrijeme koje je proveo pimplajući po mobitelu, Albert se ustao s kreveta, onako siguran u sebe i svoje sposobnosti prebrojavanja raspuklina na stropu iii… Imao je što i vidjeti. U kuhinji totalka. Stvari posvuda. Carstvo nereda. Kao kad uragan prođe ili ono kad voda nahrupi kroz zidove i prozore i onda, sve preokrene i zatim se naglo, iznenada ili kako god, povuče, za sobom ostavljajući sveopći nered sveopću katastrofu ili … Iako ga nikad nije doživio, mislim na uragan ili poplavu biblijskih razmjera, snažan vjetar, ne daj bože razoran potres, neprijateljsku granatu ili kamion-transporter-prikoličar koji se, eto slučajno „parkira“ u tvojoj kuhinji ili dnevnom boravku, kupaoni ili spavaćoj sobi, uslijed alkoholiziranosti ili umora vozača, naglog kočenja u zavoju … Naglog kočenja u zavoju? Halo! Pa pobogu intuitivno je jasno da kočenje u zavoju nije baš najpametnija ideja. Zapravo, kočenje u zavoju se izbjegava u gotovo svim situacijama. Čak i ako ispred Vas izleti kakva „divlja“ životinja. Recimo patka, divlji golub pismonoša, dječji bicikl, bengalski tigar, brancin ili susjedov degenerični pudl. „Prepreku“ je u tom slučaju bolje zgaziti, pardon zaobići, negoli naglo kočiti. U suprotnom vozilo će proklizati, u ovom slučaju kamion-transporter-prikoličar, a kad on prokliže, prokliže do kraja i sve pred sobom rasturi, razruši, uništi – sve. Zaključak: kako bismo izbjegli ili smanjili mogućnost preupravljanja, odnosno proklizavanja vozila, u našem slučaju kamion-transportera-prikoličara u određenim situacijama moramo obratiti pažnju na sljedeće karakteristične slučajeve i izbjeći ih pod svaku cijenu: prebrz ulazak u zavoj, ubrzanje unutar zavoja (prerano ili previše agresivno), kočenje u zavoju (prethodno opisano) ili prestanak doziranja piva, pardon gasa u zavoju … Whatever – Albert je bio siguran da je nešto od toga uzrok zatečenom stanju ili možda ipak nije. Nema veze Danas … danas nije bilo uragana, nije bilo poplave, snažnog vjetra ni potresa. Rat je prošao prije nekoliko desetljeća, a novi još nije počeo, ili je, ali on to još uvijek ne zna. Nije bilo ničega što bi ukazivalo na takav razvoj događaja, takvo divljanje prirode, pomahnitalog čovjeka ili … gdje je dovraga Ela. Pitao se Albert i ništa mu nije bilo jasno. Gdje je?
„Vjerojatno je otišla van, ostavivši me smog u kući. Stvarno je mogla pričekati, malo se strpjeti ili što ja znam, ali ne. Morala je sama izaći. Morala je!“ – mrmljao je Albert, onako ljutito i tužno u isto vrijeme s povećom dozom razočarenja. Uhvaćen u vrtlog stvarnosti zazivao je Elu kao dijete, ali odgovor, odgovor nije čuo.
„Što će sad drugi pomisliti. Ona vani – bez mene, a svi nas znaju“ – pomislio je Albert. Tužan i sam.
„Bit će blesavo što je sama. Možda se opameti i shvati da je pogriješila. Mislim, donijela krivu odluku.“ – reče poluglasno i pomisli: „Bože, pa svi griješimo. Nije li jednom mudar čovjek rekao „tko je bez grijeha neka prvi baci kamen“ recimo, na tamo nekog jadnika i od siline udarca neka mu rascopa glavu, izbije zube i slomi nos na dva dijela. Baci, baci, baci. Kamen, kamen, kamen.“
„Stani malo. Duboko udahni. Pouka je ipak ne baciti kamen, jer svi kad-tad pogriješe, kad-tad naprave neku svinjariju i naravno da u priči nitko normalan kamen bacio nije, pod pretpostavkom da su svi normalni, a o tome bi se pak dalo raspraviti …“ – jer vidite normalnost za mene i normalnost za vas ne moraju biti isto, a tek za Alberta. Naravno, naravno, ali Ele i dalje nema. Sve rečeno ne pomaže, nema je i situacija je iz sekunde i u sekundu dramatičnija, poput prosječno režiranog ljubavnog hororca s elementima fantastične bajke i krimića, snimljenog u Dubrovniku, jer to je sad „in“, mislim svi snimaju u Dubrovniku ili su snimali, ili … ma što ja znam?
Pored slomljenog, izokrenutog i kao sažvakanog stola, Albert uoči svježe kapljice krvi. Vjerojatno Eline jer kućnog ljubimca koji trenutno krvari nemaju, a on se sam nije povrijedio ili … su to pak ostaci onog degeneričnog susjedovog jebenog pudla. Upsss. Pardon, htjedoh reći susjedovog preslatkog pudla..
„Zanimljivo“ – zaključio je mudro.
„Sad će neki velevažni inspektor na radnom osposobljavanju zaključiti da sam nešto napravio Eli. Osudit će me za zločin koji počinio nisam. Kao u Kafkinom „Procesu“. W.T.F. i ovaj svijet, ovaj život na rubu. Dosta! Dosta!“- pjenio se Albert.
„Eeela, Eeela. Pobogu gdje si“
Tišina. Ništa osim tišine.
Albert je navukao crnu majicu, jaknu i izletio iz stana. Trčao je praznim ulicama, parkovima, uz obalu, ali Ele nije bilo. Kao da je nestala. Kao da je … Još tisuću pitanja bez odgovora mučilo je u tom trenutku Alberta, a budućnost, prokleta budućnost odjednom je postala prošlost, postala sadašnjost i ponovno budućnost i sve se opet vrti i sve se opet izmiješalo. Sad početak, sad kraj. Sad sve i ništa, bijelo, crno, svjetlo i mrak.
„Što je sad ovo? Gdje su ljudi? Gdje su gradski psi i mačke, štakori i lasice, golubovi, krokodil-klokani? Gdje su muhe? Nigdje nikoga! Nikoga nema. Nema ni Ele. Eeela! Eeela!“ – pokušao ju je dozvati posljednji put, ali bezuspješno. Nije bilo nikoga tko bi ga čuo. Čak se i drveće zaštitilo granama, samo da ga ne čuje, da ga ne vidi.
Cijeli je svijet nestao na trenutak i opet se stvorio.
Soba s rešetkama i krevet na vezivanje. Buđenje.
Buđenje u sobi dvadeset i dva na drugom B odjelu. Rešetke na prozoru. Krevet na vezivanje u staroj bolnici na periferiji za psihički bolesne ljudske kreacije.
„Eeela … Ela, javi se!“

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: „i“ kao ideologija ili EPP (egzistencijalna paradigme postojanja)

Teško je živjeti u skučenom prostoru,
rabljenoj kartonskoj kutiji
u kojoj se nemoguće pošteno rastegnuti,
pogledati film na pristojnoj udaljenosti,
skuhati večeru i pozvati prijatelje.

Teško je raditi u nehumanim uvjetima
i postati najbolji,
zaposlenik mjeseca s prestižnom ocjenom izvrsnosti
kad te guše nerazumni zahtjevi,
ograničenja, pretanki zidovi i oni mali umišljeni idolopoklonici
postavljeni politički
čiju stručnost nije moguće izmjeriti.

Teško je živjeti život punim plućima
kad te guše ispušni plinovi uvezenih rabljenih vozila
i oni crveno-crni smradovi.

Teško je! Priznajem! Čak i više od toga, ali ne vrijedi kukati
kad i sutra bit će isto. Neprobavljivo sranje
dok ne napraviš ono nešto što još jučer trebao si napraviti.

Možda je kasno?!
Nema veze, zaboravi. Znam, teško je.
Probudi se!
Obuci odijelo ratnika
i spali protivničke zastave.
Sruši im kule partijske, spomeni majku i nerođene nasljednike.
Izađi na ulicu. Asfalt te zove. Trči, skači, bori se.
Zapali lomaču pobijede. Neka vide.
Neka gori.

Kad se vatre ugase… BUĐENJE!
Dobro jutro čovječe. Ne brini, u redu je.
Bio je to samo prokleti san kojeg sanjaš već godinama
i budiš se znojan i ustrašen.
Strah od promjene. Razumijem…
i meni su trebale godine.
Jednog dana
možda i ti izađeš iz kutije.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Čovjek od čokolade

tematske večeri
nepoznati autori
predstavljanje
razvučene misli
izlazak pred publiku
grč u želuci
početak ili kraj
uljuđeni pozdravi
neobičan osjećaj
riječ po riječ
dlan o dlan
svemu tome dođe kraj

u daljini mjesec sjaji
čudno, još je dan
ljudi nepoznati
ljudi poznati prolaze
ja kao mjesec
samo stojim
dišem i gledam
gledam i upijam daljinu
ne primjećujem sjene
nisam nitko
nisam više tako mlad

ljudi zavidni
briga me
ne gledam ih
ne vidim
ništa ne očekujem
oni pozdravljaju i smiju se prepredeno
odzdravljam i smijem se gluposti iskreno
briga me za njih
za njihove snove i umišljene umišljaje
nikog više ne čujem
ne vidim,
topim se,
nikoga više i ne poznajem

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Crno-bijeli film (repriza)

Misliš,
onako neformalno
i teško ti je ponekad.
Nemaš odgovor dok polako
ubija te dosada.
Vrati se,
da, vrati se među primitivnu,
tehnički obdarenu svjetinu.
Osjeti njihovu snagu,
njihov vonj umotan u ponos,
umotan u predrasude,
samo zato što dio su napretka
nekog novog svijeta.
Osjeti snagu njihove brojnosti
kojoj se teško oduprijeti.
Jaka je,
neuništivo jaka,
jer ubija slobodne misli.
Ubija drugačije,
sve one koji,
ma koliko se trudili,
ne uspijevaju prihvatiti kolektivnu svijest
samozatajnog bunila očaja
i zato će nestati,
zauvijek biti izgnani i zaboravljeni
daleko,
dalje od očiju,
dalje od stvarnosti,
kao u reprizi crno-bijelog filma
čijeg se sadržaja nitko više i ne sjeća.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Crno-bijeli film (remake)

Misliš,
onako neformalno i pitaš se,
ČEMU SVE TO?
Odakle potječu ta i slična pitanja
s kojima ponekad
teško je život sanjati!
Nerazumljiva su ti.
Možda ih ne prepoznaješ, ne vidiš.
Stežu te ponekad poput okova
od kojih nije lako pobjeći.
I tako, vuku se dani,
dan za danom,
dani u dane pretvaraju se
ciklički
kao u nekom
crno-bijelom filmu
montiranom unaprijed
po izmišljenom scenariju.
Sve vrti se,
iste slike, isti ljudi
od kojih, čak i da hoćeš,
ne uspijevaš sakriti svoje ruke,
ne uspijevaš pobjeći,
ne uspijevaš zaspati
na vrijeme.

Foto: iz filma Rondo Zvonimira Berkovića, 1966., Milena Dravić, Stevo Žigon i Relja Bašić

Igor Petrić: Apsurd besmisla

U što se to pretvaraš?
Što glumiš u zadnje vrijeme,
moj prijatelju?
Ne prepoznajem te više.
Sve to sranje oko tebe nakupilo se.
Znam, znam…
Nakupilo se i na kraju ostat će samo bol.
Nepodnošljiva bol koja rasijeca napola,
na koju se ili navikneš ili propadneš u ludilo!
Što ćeš! Tako je to u životu.
Ja ti… ne mogu pomoći.
Ja ti želim i dalje biti samo prijatelj.
Ako treba maknut ću se dovoljno daleko.
Ne brini, ostat ću i dovoljno blizu,
za svaki slučaj, jer barem za sada
nemam snage zatvoriti vrata na kraju,
podvući crtu i reći dosta je.
Reći „dosta je“ nije lako. Razumijem ali…
To ipak moraš sam.
Uzmi šaku zemlje ako treba i pojedi je pred svima
neka vide od čega si i u što ćeš se na kraju pretvoriti.
Neka vide kako se ne bojiš nikoga i ničega.
Neka osjete tvoju snagu i bol s kojim treba živjeti.
Neka osjete ono malo ponosa i poniznosti što ostalo je
nakon borbe s vjetrenjačama
u kojima se bogovi izmišljenih religija igraju
i smišljaju priče o suživotu čovjeka, žive i nežive prirode.
Na kraju, kad sve završi i sakrije se Sunce iza obzora
sjeti se vremena kad bio si samo energija,
plutao svemirskim prostranstvima i čekao trenutak
kad će te pozvati nebeska sila
na sastanak s budućim roditeljima.
Sjeti se svega ili jednostavno zaboravi.
Možda ti ništa od toga ne treba.
Ušao su u prostor zaražen virusom besmisla i nedostižnosti.
Prostor u kojem ništa i nitko više ne postoji.
Vrata su ti još uvijek otvorena, ali požuri.
S vremenom i ona će se zatvoriti.
Jebi ga prijatelju. Život nije crtani film
kojeg možeš ponovno nacrtati,
gumicom izbrisati vrijeme i pogreške,
zgužvati papir i baciti uzalud potrošene godine.
Život je upravo onakav kakvog sam stvoriš,
kakav si želiš i naknadna opravdanja nemaju smisla.
Nitko ne upravlja tvojim život osim tebe.
Zato ne seri i saberi se ili jednostavno prepusti
ludilu, sve prekriži i zaboravi, jer iz ludila
nikad više izaći nećeš.

Foto: www.pexels.com