Arhiva oznaka: Igor Petrić

Igor Petrić: Zamišljeni prijatelj

U zadnje vrijeme ne zna što želi
i samo se vrti i gleda bez veze.
Prigušena svjetla na ulici trepere.
Noć je hladna i mjesec se eklipsom skrio.
Sigurna je da je velik,
okrugao i crvenkasto plav i sav žut.
Ona, sama u tišini,
stoji iza prozora stare gradske kuće
smještene pored kazališta lutaka
za izvedbu predstava na temu društvene satire.
Ne vidi ga. Šuti. Čeka.
Možda šuti i on i kriomice ju gleda.
Možda joj iskreno želi reći
kako više nije onaj stari, onaj isti
i kako se u srcu nekog drugog djeteta krije.
Snovi ga zovu i zato mora otići odavde što dalje,
dalje od svega,
samo neka je što prije.
Ne razumije što priča.
Ne razumije što hoće.
Ustvari ne vidi, ne čuje i ne osjeća ga
u gomili razbacanih sjena
s kojima se nitko i ne igra više.
Trudi se gledati kroz zidove
iako zna kako je to nemoguće.
Ne osjeća ga, ne čuje i ne vidi.
Pita se zašto? Ne razumije!
Možda je stvarno otišao
i ne postoji više.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Duboki zaron

– Govoriš li engleski?
– Neeeee! Upravo govorim hrvatski. Zašto? U čemu je tvoj problem. Razgovaram s tobom već dvadesetak minuti i ti ne raspoznaješ jezik kojim govorim.
– Nisam mislila na to. Nego onako. Govoriš li engleski? Znaš!
– Ne, ne znam i opet ponavljam. Govorim hrvatski, a ako je to tebi neki problem, samo daj, navali. Pričaj jezikom kojim hoćeš. Ma ne moraš ni jezik koristiti. Koristi ruke. Koristi noge samo ih prije toga operi jer miris, odnosno smrad koji proizvode i nije baš nešto za poželjeti.
– Ti si stvarno blesav. Koji ti je …?
– Meni…? Meni…? Koji je tebi vrag!? Što si umišljaš? Što znače ta pitanja kojima me opterećuješ. – Iznerviran pitanjima Albert je jednostavno udahnuo poveću količinu zračne mješavine, uzeo nešto molekula kisika, a ostalo… ostalo bacio, pardon ispuhnuo od sebe u pravcu Barbare koja je i dalje nezainteresirano gledala u prazno. Mislim, gledala kroz prozor, jer joj Albert nije odgovorio s kim to razgovara, pretpostavljajući da zna, jer …
– Zašto ne prekineš. – Promrmljala je nezainteresirano.
– Koja gnjavaža. Ja bih sklopila već nakon nekoliko sekundi. – Mrmljala je Barbara, gledajući još uvijek zelenu krošnju pajasena u susjednom dvorištu. Ljeto je na izmaku, ali lišće se još uvijek zeleni kao da je kasno proljeće.
– Možda zbog kiše, koja je napokon pala. – Promrmljala je.
– Molim? – pitao je Albert začuđeno.
– Oprosti! Čekaj malo, Barbara me nešto treba. Čekaj!
– Ništa, ništa. Samo ti brbljaj s kim već brbljaš.
– Ali … vidiš da sad ne mogu. Znaš i sama kakav je sugovornik.
– Neeee. – Odbrusila je Barbara, izgovarajući onako poludugo ironično NE kojim se daje do znanja da te baš briga za opravdanja, baš briga za sve.
– Zašto bih ja to morala znati. Ne znam. Ne znam s kim raspravljaš već pola sata. – Odgovorila je i razočarano, i ljutito, srdito i pomalo prkosno. Rekla i duboko udahnula nataloženi bijes i ljutnju. Naime, trebali su otići van na kavu, prošetati, a on brblja već pola sata. Ustala je i otišla u pravcu kupaone. Albert ju je začuđeno gledao, mašući rukom u kojoj je držao slušalicu, dajući joj do znanja da je, eto nemoćan. Nešto je kao govorio, ali zvuk nije izlazio iz njegovih usta. Kao da je rekao – imaj razumijevanja, samo što nije završila, još samo malo. Barbara je mahnula rukom i otišla do kupaone. Zatvorila je vrata i zaključala se, što je radila samo kad je bila jako, jako ljuta, bijesna, i ljuta i bijesna istovremeno. Umila se i to nekoliko puta, jer voda je u ovo doba godine još uvijek mlaka. Odmaknula se od lavaboa i sjela na rub kade. Ne trepnuvši desetak minuta gledala je kroz svoj odraz u ogledalu. Kroz svoju siluetu, besadržajnu ljušturu golog tijela. Možda je danas jedan od onih dana kad … ma što poduzeli, što napravili, ništa neće ispasti dobro i tad je bolje odustati od svega, svih unaprijed smišljenih zadataka, svih unaprijed dogovorenih dogovora za zajedničke izlaske, druženja, unaprijed isplanirane posjete prijateljima ili jednostavne susrete s drvećem u parku, jer danas je danas, jednostavno jedan od onih dana kad treba ostati doma, treba preživjeti bez upadica sa strane.
– Treba preživjeti još jedan dan. – rekla je razočarano, kao da ne vjeruje svojim riječima. Kao da ne vjeruje svojoj važnosti u svijetu, svom razumu.
– Treba, treba … – drhtavim glasom pokušala si je objasniti situaciju u kojoj se našla, ali ništa ju nije moglo vratiti na početak, resetirati na tvorničke postavke, jer tvornice više nema. Pokopana je u zajedničku grobnicu snova o nekom tamo životu, neke zamišljene persone kojoj sve od ruke ide i ništa joj ne može stati na put.
– Treba, treba … ponovila je još nekoliko puta, stišćući rabljeni žilet kažiprstom i palcem lijeve ruke. Kapljice krvi, nevjerojatnom lakoćom, padale su svuda. Malo prema gore, malo prema dolje, prateći suze, jer kupaona se počela okretati nevjerojatno brzinom, dovodeći gravitaciju u stanje mirovanja i nevjerojatne tišine. Tišine u kojoj su se jedino kapi čule. Kap… kap po kap … sad na plafon, sad na podne pločice, odzvanjale su tupo, tup tup, tup tup, sve dok se nisu u jezero pretvorile. Veliko i duboko crveno jezero krvi i suza. Skočila je! Zaronila duboko u more sna. Velikog, crvenog i plavog, bistrog sna o kojem je sanjala još kao mladunče delfina.
– Barbara! Barbara otvori. Samo što nisam završio. Spremi se! Idemo?! – reče Albert držeći ruku na mikrofonu slušalice, dok je Barbara u dubini duše vlastitog jezera sna plivala slobodno. Plivala i ronila duboko, iskakala na površinu prskajući bijele zidove kapljicama života. I okretala se kao list na vjetru, kao mjehurić zraka u uzavreloj tekućini. I padala je duboko i uzdizala se visoko iznad oblaka. I sve je mogla u tom trenutku sna, dok je, iritantan glas nije prekinuo.
– Što hoćeš? – rekla je glasnije no inače.
– Pusti me na miru. Vidiš gdje sam.
– Vidim vidim … Me ne tebi. Tebe ne vidim. Da mama! Dobro mama. Razumio sam mama. Čujemo se mama. Pozdravi baku i susjedu Đurđu. Znam, znam i jaaa teeebe … vo…hmrm-lj, mrmlj, kaš-lj, kaš-kaš kaš-lj … – Promrmljao je kašljući Albert čudnovatim, iskrivljenim glasom, opušteno, nezainteresirano i ushićeno, istovremeno smijući se kao dječarac i mršteći svoje lice do neprepoznatljivosti, ali zadovoljan. Napokon će završiti razgovor s jedinom ženom koje se, recimo to diplomatskim rječnikom „bojao“, kojoj nikad nije spustio slušalicu, nešto suvislo i otvoreno rekao. Netko će reći iz poštovanja, netko će reći da se još nije odlijepio od njezine suknje, ali njega to nije diralo, jer uglavnom je nosila hlače i da … bila mu je mama i neka govori tko što hoće. Mama je mama. Nije joj puno toga ostalo od kad je stari umro. Jedino još njega može nazvati. Sreća što je predaleko jer da bi došla, a on joj, iz taktičkih razloga, iako je više puta obećao, neće poslati novac za avionsku kartu. Jednom mjesečno može otrpjeti tih sat vremena monologa. Dosadnog, ponavljajućeg, uvijek istog monologa koji ponekad prekine nekom upadicom, ne bi li usmjerio razgovor svršetku, ali efekt je drugačiji. Uvijek drugačiji i priča se tad samo razlomi i počne ispočetka.
– Barbara. Idemo.
– Meni se sad baš i ne ide. Idi sa svojom mamom.
– Da! Naravno! Samo ti provociraj. – reče Albert.
Barbara je otvorila vrata i Albert je, isprva oklijevajući, ipak ušao.
– Što? Što ti je to s rukama? Što to držiš? Super, posjekla si se sa žiletom.
– Upssss! – rekla je Barbara, još uvijek držeći žilet kažiprstom i palcem koji je pronašla na podu kupaone pored lavaboa.
– Vjerojatno mi je jutros ispao, htjela sam ga spremiti, ali sam … znaš već zadrijemala. Kratko! Stvarno. Vjeruj mi. Skroz maaalo, malo, malo, a ti si pričao i pričao sa svojom mamicom i ja sam … – Naravno! Još je jednom, onako po prave, širom otvorenih usta zijevnula „iz petnih žila“ kako bi nadoknadila kisik potrošen u snovima i rekla:
– Idemo!

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Bez komentara

… ostao sam danas
zatečen tvojim pogledom
u masi nepoznatih ljudskih prikaza,
toliko bezličnih da ih, jednostavno,
već godinama
ne primjećujem.
Osjećaš li me?
Trebaš li me
onoliko koliko i ja trebam tebe?
Ako je to tek umišljaj,
najtoplije zahvaljujem
na tom jedinstvenom trenutku
ispunjenom vibracijama
koji, kroz vrijeme,
zaobilazeći nepoznate glave,
uzdignutih jedara
neprekidno plovi
do mojih osjetilnih pipaka,
moždanih stanica
cijelog tijela – SVEMIRA …
Ako sam u krivu
i tvoje su namjere ozbiljne:
povedi me sa sobom,
oslobodi okova depresivne stvarnosti
izgubljenih godina
i uzaludnih traženja, trošenja.
Povedi me …

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Igra riječi – Prosudaba

Zavuci ruku pod jastuk i izvadi … raspelo. Raspelo? Pobogu, čemu držati raspelo ispod jastuka?! Ljudi obično drže kakvo oruđe, oružje ili što ti ja znam što. Rupčiće, papirnate ubruse, ručnik, vlažne maramice, mobitel za kasne noćne razgovore, kondome, uloške, slane i slatke grickalice … Raspelu je mjesto na zidu u blagovaonici ili hodniku, dnevnoj sobi, a ne pod jastukom. Ustvari, vjerujem da većina ljudi ipak ništa ne drži ispod jastuka, osim tu i tamo ruke, ljevice il’ desnice, kojom si podboče tešku nabreklu, od umora umornu glavu-glavurdu prilikom promjene položaja spavanja, ali nema veze. Vratimo se mi … raspelu. Zamisli da si upravo njega izvukao ispod jastuka i to je to. Nijemo ga promatraš u tišini spavaće sobe. Promatra i on tebe. I dok se tako lijepo promatrate, razmisli … što sve možeš s njim učiniti? Možda ti zatreba kad bezbožnici nahrupe na vrata. Vampiri stanu glavinjati oko prozora, a češnjak si pojeo. Vukodlaci nahrupe kroz dimnjake i ulazna vrata. O zombijima ne treba puno pričati. Oni samo što ne ispadnu s TV ekrana, a od njih … ni raspelo ne pomaže. Mozgovi su im truli i ne služe ničemu. Oni ne razmišljaju i ne boje se ni bogova ni vragova, nikoga. Ili … pazi sad ovo: Možda ti … da baš Ti zatrebaš njemu. Što kažeš na to. Fora, a… kao nekad kad bio si dijete i redovno odlazio nedjeljom na misu, one školske godine kad pripremao si se za pričest. Neeee, nitko te nije tjerao i ne pričaj gluposti. Nisi morao ni tada odlaziti na misu, ali si znao: dolazak na misu jednak je sakramentu pričesti, a pričest, ako je „prva“ onda je jednaka svečanom ručku s obitelji i poklonima. Svatko dijete veseli se poklonu. Naravno što ih je više to bolje, a to pak ovisi o broju gostiju koju starci pozovu, s kolikom svotom love raspolažu i imaju li uopće adekvatan prostor, ako žele izbjeći „fensi“ restorane ili preskupo plaćati najam kakve uređene sale. Pokloni, pokloni! Pokloni ko pokloni. Ima ih svakakvih od nakita, satova do mobitela, tableta i još koječega, uglavnom nepotrebnih drangulija. Najdraži su oni najjednostavniji pokloni, obični, šuškavi, papirnati uredno kuvertirani, mali slatki eurići-papirići. Nakon svega, tu je za koju godinu još i krizma, a to znači još gostiju, još jedna fešta i još jedna hrpa poklona, nadaš se ozbiljnijih i naravno skupljih. E sad … sve to lijepo zaboravi i vrati raspelo na zid gdje mu je i mjesto. Prije toga još jednom provjeri svoje stavove, svoja vjerovanja i uvjerenje. Preispitaj čemu sve to i takva naklapanja, takve rasprave s nepostojećim sugovornicima. Rasprave sa samim sobom u gluho doba noći, tamo negdje u nekom zabačenom svratištu, daleko od glavne ceste, glavnog puta. Stvarno ponekad mi se čini da nisi sav svoj, nisi normalan, ali neka … neka tebe i tvojih razmišljanja. Tvojih teza o nepostojećim crvenim zimskim jorgovanima i leptirima čija krila svijetle noću.
Kad razmislim, možda je bolje ne zavlačiti ruku ispod jastuka, jer … tko zna što se tamo krije, tko koga čeka, vreba, na koga misli i … tko se koga još uvijek u snovima boji.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Mjera stvarnosti

Nekoliko
metara
ispod
površine
ničega
nema
osim
mraka,
dubine.
Upravo zato
ne želim dolje
i baš me briga
što drugi govore,
drugi misle.
Nekoliko metara iznad oblaka
ničega nema
osim
hladnoće i visine.
Upravo zato
ne želim gore
i baš me briga
što drugi govore,
što drugi misle.
Ustvari
meni je svejedno
bio gore,
bio dolje,
ali mi se ne da
i zato se pravim
da ničega od toga nema,
da drugi ne postoje.
Nekoliko metara
lijevo
nekoliko metara
desno
politički poslušnici
ispraznih mozgova stoje,
zavidno se gledaju
i u besmislu postojanja
jedan drugom dane broje.
Nekoliko metara
od svega toga
bit će dovoljno
za nas dvoje.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Dan za danom (čovjek izbezumljen svakodnevnim aktivnostima)

Hodam …
nezaustavljivo,
trudim se nečujno.
Pomaže im pločnik obrastao mahovinom.
U daljini prometni znak za obvezno skretanje.
Danas ne želim skrenuti.
Sve prepreke nastojat ću srušiti.
kroz blato i vodu jednostavno proći.
Hodam …
nezaustavljivo,
trudim se neprimjetno.
U daljini još jedna gomila nezadovoljnih radnika
koji odavno ništa ne rade.
Ne čujem ih, samo vidim.
Možda opet urlaju bijesno,
izvikuje jeftine parole
koje odavno nemaju smisla
i nikome ništa ne znače.
Hodam …
polupraznim ulicama
koje poput crijeva izgladnjele zvijeri
vijugaju lijevo, vijugaju desno.
Ništa se ne događa tamo gore među zvijezdama.
Nitko ne primjećuje sve te ljude razbacane
i ptice na golim granama umirućeg drveća.
Sutra, a možda već i danas popodne
negdje iz pola četiri
ponovno ću krenuti prema kući
iz koje sam ujutro izašao.
Hodam …
nezaustavljivo,
trudim se nečujno,
trudim se neprimjetno
stopljen sa sivilom istrošenog asfalta
i tako godinama,
dan za danom
jednostavno
hodam …

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Jutarnji espresso

„Dobro jutro. Noć je bila nekako teška. Sparna. Stvarno se nisam naspavao.“ Rekao je Albert konobaru, koji je upravo sekundu prije došao do njegovog stola.

„Dobro jutro. Izvolite“ promrmljao je konobar jedva držeći oči otvorene.

„Ne znam jesam li u pravu, ali čini mi se da se niste baš naspavali“, izustio je Albert pritom zijevnuvši iz petnih žila.

„Čudno! Stvarno je nešto čudno u zraku. Pogledajte onog starog tamo na klupi. Spava s djetetom, koji mu je očito unuk. Vidio sam ih prije dvadesetak minuta kako izlaze iz zgrade i odlaze do pekare kupiti svježe pecivo. Stvarno čudno, a i vi ste nekako umorni. Pogledajte! Pogledajte one građevinske radnike. Spavaju na radilištu.“ Konobar nije ni uspio reći sve što je mislio, što je u tom trenutku uspio vidjeti, kad primijeti da ga Albert uopće ne sluša. Razočaran, malo je zateturao i strovalio se između dva susjedna stola. Zaspao je i on.

„E baš super. Tko će mi sada skuhati kavu, donijeti novine…“ promrmljao je razočarano Albert, ne pridajući preveliki značaj nesvakidašnjem događaju. Možda je mislio da je sve to samo san i da se još uvijek nije probudio. Ponovno je zijevnuo. Valjda mu se počelo zijevati zbog svih drugih koji su oko njega zaspali.

„Čudno“, rekao je povišenim glasom. „ČUDNO?“ ali nitko nije reagirao.

Ustao je, otišao do aparata za kavu, jer više nema smisla čekati. Zakasnit će na posao.  Sam će je skuhati. Prvo ga je dobro proučio, te iz memorije pokušao dozvati što jasniju sliku spravljanja kave. Iako sam, jer svi su nevjerojatnom lakoćom zaspali, počeo je pričati sa svojim odrazom u svježe ulaštenom inoks sudoperu.

„Da vidimo. prvo ću je samljeti. Nekoliko ću puta udariti ručkom filtra po spremniku za iskorišteni talog“, to je smatrao potrebnim i neizostavnim dijelom ceremonijala, jer tako to profesionalci rade, a on je uživao u zvuku koji je nastajao udarcem ručke filtra po spremniku. TOING – TOING … „bit će dovoljno“, promrmljao je onako bez veze. Ispražnjenu posudu za filtriranje napunio je do kraja, sve to spojio s aparatom i pritisnuo crveni gumb ili zeleni. Možda crveni. „Zašto su dovraga dva gumba.“ Svejedno, bilo kako bilo odlučio je pritisnuti zeleni.

„Odlično!“ zadovoljno je trljao ruke i nekoliko si puta, nesvjesno, oblizao usne. Crna tekućina, nektar kofeinskog pripravka počeo je kapati nepravilnim ritmom. Kap po kap. Kap po kap ispunjavajući šalicu crnom tekućinom jutarnje gorčine, jutarnjeg zadovoljstva.

„Curi, curi. Upsss! zaboravio sam postaviti šalicu. Baš sam blesav. Nema veze ako se koja kap prolije. Ima još kave, vode i aparat radi. Hvala nebesima.“

Nakon nekoliko sekundi šalica je bila ispunjena crnom tekućinom na čijoj se površini caklila smećkasta kremozna nakupina koju neki zovu vrhnje. Srk, dva i … „Fuj. Ovo je kiselo. Odvratno! Odvratno! Gorko-kiselo i uopće nije fino. Bljak, bljak, bljak. Zašto je konobar baš sad morao zaspati.“

Ljutito je Albert škrgutao zubima. Gledao nervozno oko sebe i ugledao neotvorenu bocu Hennessyja. Klik-klik! Ideja, svjetlo u mraku. Svjetlo u tunelu. „U tunelu, usred mraka, sja flaša od konjak“ Koja glupa pjesma iz vremena omladinskih radnih akcija. Iako glupa, uvijek je se sjeti u posebnim, prigodnim trenucima poput ovog. Znate ono: jedan sasvim mračan tunel, dugačak i vlažan. Sam si. Voda kapa, cijedi se niz sige. Prolaze te žmarci, do trenutku kad u daljini ugledaš svjetlo. Svjetlo na kraju tunela. Nije izlaz, nije zvijezda, nego flaša od konjaka. Puna flaša, neotvorena, sjaji kao zvijezda nebeska. Putokaz do izlaza. Putokaz do raja, samo što ga u „ono vrijeme“ nije bilo pametno spominjati.

„Neka, neka. I pjesme i raja, tunela, svjetla i kraja. Samo ti spavaj. Milo moje. Hoćeš li dekicu. Sad će tatica. Šuš! Šuš! Spavaj mi spavaj konobarčiću.“

Nije bitno što je jutro. Hennessy je Hennessy, a Albert nije mogao odoljeti dobroj čašici. Prvom čašom isprao je gorkasto-kiseli okus neuspjelog espressa. Drugom je odao počast Richardu Hennessyju. Trećom i četvrtom, počast svim spavalicama, kojih je bilo zabrinjavajuće puno za ovo doba dana. Petom je nazdravio sebi. Šeste se više i ne sjeća.

Nakon nekoliko sati Albert je jedva otvorio oči. Zaspao je i on. Ali za razliku od drugih, zaspao je zbog onih nekoliko gutljaja gorko-kisele kave. Nikako zbog Hennessyja. Nikako! Protrljao je oči i primijetio da konobar i dalje spava. Onaj starac i ono dijete također. Ljudi koji su to jutro izašli iz svojih stanova zaspali su na ulici. Radnici na gradilištu i gospođa u crvenom kompletiću. Posvuda ljudi koji spavaju. Posvuda. Gradske ulice i parkovi postali su velika spavaonica. „Čudno“, po tko zna koji put promrmljao je Albert, osluškujući ima li možda budnih oko njega.

„Ne razumijem. Ne razumijem. Što se to događa? Zašto svi spavaju? Zašto sam ja budan. Zašto?“

Na to pitanje nikada nije dobio odgovor. Njegov se svijet urušio u san onog trenutku kad je pokušao ustati iz kreveta. Hitna je brzo došla. Pokušali su ga i reanimirati, ali srce nije izdržalo.

Foto: www.pexels.com