Arhiva oznaka: Igor Petrić

Igor Petrić: Postoji li nešto što ne znate o njemu, a željeli ste pitati

Ukoliko ga vidite nasmiješena
ne pitajte ništa,
samo prođite, jer danas nije raspoložen
i mogao bi neprimjereno reagirati.
To sigurno nećete razumjeti
i pitat ćete zamišljeno
„Što je tom čovjeku?“
kojeg niti ne poznajete dovoljno.
Vjerujete, pokušao sam sve,
čak i više od toga, ali svejedno je usamljen.
Ništa više i nema smisla.
Odgovori ostaju zarobljeni zauvijek
u snovima primitivnih stvorenja,
koja iskustvo iskonskog straha
ne mogu podijeliti s ostalima.
Još jedan dan polako prolazi,
kao sjećanje na one o kojima se samo još govori,
one kojih više nema.
Čujete li vrijeme kako odlazi u nepovrat,
tiho poput umirućeg lišća
koje polako ponire do razgranatog korijenja,
svog matičnog izvora postanka.
Vlažna zemlja opet stenje pod pritiskom zarobljenih duša.
Čujete li, čujete li kako s njom pregovara,
jer ne zna koliko ih još može primiti u svoju utrobu
i ima li za njega mjesta.
Ukoliko ga vidite nasmiješena
pustite,
pustite ga neka ode tamo gdje je naumio.
Pustite,
pustite ga i ne pitajte ništa.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Hrana za pse II

Koje vrijeme, koji ljudi.
Uvijek nešto.
Petljaju se gdje im stvarno nije mjesto. Sve ih zanima
po svemu prčkaju iako pojma uglavnom nemaju
i samo prepotentno pametuju.
Što i kako,
sve znaju
i sigurno bi učinili drugačije, ali se ne usude.
Samo laju jedni na druge.
To ih frustrira,
strašno frustrira i nepotrebno živcira,
ljute se na sve i svakoga
iako ni sami više ne znaju zašto ni na koga.
Svi događaji, svi ljudi oko njih
Ili su se već dogodili ili će se tek dogoditi,
a oni jadni to neće prepoznati. Neće ćuti ni vidjeti.
Užas. Što im je činiti?
Čuli su da Svijet će opet nestati.
Katastrofe, ratovi, zarazne bolesti i lažni proroci.
Znate ih. Oni debilni proricatelji budućnosti
koji jedino što znaju, znaju da će umrijeti,
trudnice roditi il’ pobaciti,
djeca odrasti il’ umrijeti ko’ anđeli.
Gade mi se svi. Svi oni stari, umišljeni,
ižmikani, smrdljivi lažni gurui gluposti,
samozvani gutaći svjetlosti
i ostalih pojavnih pojavnosti.
Ništa ne rade. Nikada nisu, ni ne žele.
Mrmljaju gluposti,
proždiru naivne i seru po svemu,
jer misle da znaju od svih najbolje.
Skoro zaboravih spomenuti one
što u svemu vide neke znakove. Viđam ih i ja,
dok vozim prema Zagrebu.
Na cesti pas, umoran, gladan
i samo se pretvara da spava.

Foto: www.morguefile.com

Igor Petrić: Hrana za pse

Koje vrijeme, koji ljudi.
Petljaju se gdje im nije mjesto.
Uvijek nešto propitkuju i bespotrebno komentiraju.
Ovo i ono, sve
baš sve, one velike one male,
one tamo koje ni ne poznaju,
ove ovdje s kojima se ližu i besmisleno cerekaju
one odsutne,
one koji im trebaju i ne trebaju
i naravno vrijeme.
Skoro zaboravih vječnu temu razgovora
kojom popunjavaju se rupe,
popunjava tišina.
Inspiraciju nad inspiracijama.
Vrijeme za danas,
vrijeme od jučer za ono sutra.
Vikend je obvezan
i ne smije se preskočiti.
Svaki komentar je suvišan.
Zamisli tragedije.
U ponedjeljak planiraš vikend u kući,
a prognoza kao prognoza
samo do četvrtka. Što sad?
Vikend pred vratima. Plan unaprijed otpada.
Oblaci su tako blizu, iako ih drugi ne vide.
Pretpostaviš: Sigurno će padati.
Počet ujutro, prerano,
a Sunce, Sunce ko’ Sunce
i ono će se pojaviti
kad raziđu se oblaci,
valjda.
Koji smisao, koje vrijeme,
koji ljudi i životinje na farmi,
znate one što spavaju ko’ zaklane
i nestrpljivo čekaju da se u hranu za kućne ljubimce
pretvore.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: CC (crveno-crno)

Zamisli taj prizor:
buđenje,
domaća instant kava*,
dnevne novine iz kontejnera,
prepun stol pljesnivih mrvica i nakupljene prašine.
Lice u brazdama, jer godine su proletjele.
Oči nabrekle, krmeljave
i zadah
na češnjak
duhan i jeftin alkohol za bljuvanje.
Zamisli se poput sjene,
te ruke i tijelo u ranama.
Zamisli cvijet na livadi i čovjeka koji ga ubija.
Zamisli vodu u kojoj ptice za ribama plivaju,
a one pjevaju i pjevaju, pjesmu o tvom imenu.
Sve naopako,
perverzno, jadno, poput pisca koji ne bira godine.
Zamisli, boju kojom sve je obojano
i preostalo vrijeme nakon odgođenog susreta.
prepune ladice plastike
i papir s kojeg slova bježe.

Sve to lijepo zamisli
i budi sretan što još uvijek možeš
zamišljati.

*domaća instant kava – kad susjed ne gleda, iz cvjetnjaka pokupi talog kojim dohranjuje biljke. Već je osušen. Smrvi ga koščatim prstima. Kišnicu, zagrij među nogama ili upaljačem. Preli dvije tri žlice taloga. Ako nemaš šalicu, čašu ili tanjur duboki, iskoristi praznu limenku. Umjesto žlice koristi komad drveta i uživaj u plodovima svog napornog rada.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Admini(ka)stracijA

Oprostite što ste čekali toliko dugo.
Nemam više vremena i zato vas molim
dođite sutra.
Kasno je, stvarno je kasno.
Ako baš inzistirate, ostanite. Primit ću vas,
ali sutra.
Ja sad idem, vidimo se.
Rekoh sutra i baš me briga koliko ste putovali,
baš me briga što se gladni, žedni i što vas djeca
doma čekaju. Što nemate novaca
i nemate gdje prenoćiti, to je vaš problem
o kojem ste trebali razmišljati prije polaska.
Ja idem i vjerujte mi
nemam ništa protiv vas i vi nemate ništa s mojim odlaskom.
Tako je propisano.
Uređeno zakonom, a zakon je zakon
i svi ga se trebamo držati. Kakav god bio
on je zakon, iznad vas i mene, iznad svih.
Što ćete. Tako je to u životu. Netko piše propise
neko se dere, neko lupa vratima i bijesno prigovara,
a ja, eto, odlazim, jer nemam više vremena za vas i vaše probleme.
Kažem vam dođite sutra i budite brzi i (žestoki) točni,
red se već u rano jutro popuni.

Foto: www.pexels.com