Arhiva oznaka: Igor Petrić

Igor Petrić: Krila noćnog leptira

Pogledaj u nebo:
plavo je,
visoko i kao neostvareni san,
veliko u svoj svojoj ljepoti beskonačnosti.
Pogledaj i vidjet ćeš
poznata lica kako šaptom,
sklopljenih očiju i ruku podignutih visoko iznad obzora,
progovaraju riječ o tebi.
Tiho, poput priče,
skrivene u prašini sjećanja,
o tebi
progovaraju i biljke.
Ti plačeš – ne čuješ.
Skrivaš svoje tijelo od pogleda
i proklinješ dan
i vrijeme postanka,
samo da bi,
barem na tren,
mogla zaboraviti prošlost,
dok čekaš pogodan vjetar nad liticom
iznad uzburkana mora.
Čekaš i nježno,
poput noćnog leptira,
širiš svoja krila.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Strah od gubitka

SAM, opet
i neprestano sam
otkad si otišla ne ostavivši
ništa do praznine u njemu.
Potpuno bez tebe,
on, slobodan
i okružen
samoćom i pogledima drugih.
Zašto?
Neprestano pitanje.
Kako?
Nemoguće dosadno.
On je ostavio nju ili ona njega „bez razloga“.
Samo dosada
kao jedan običan jesenji dan
prepun srušenog lišća i ugibajućeg drveća.
Sve je bez veze
i više mu se ne hoda,
ne živi,
ne sluša,
tih nekoliko dana sjećanja,
a onda opet kao da ništa nije bilo
do običnog zapisa u dubini njegovoj
koja prerasta u bol.
Svaka samoća je drugačija,
usamljenija od one prije
i što ih više imaš
uspio si (misliš sam za sebe),
ali jesi li ostao nekažnjen,
hoćeš li patiti,
misliš li o njoj poslije svega,
osjećaš li se slobodno,
sretno,
bez veze.
Ako ti se javi, zamoli za oproštaj
što ćeš učiniti?
Vratiti se, poniziti ili odbiti je,
govoreći joj da si zauzet,
nakon svega kao on,
ali ti nemaš hrabrosti popustiti,
bar on nije imao
i opet je sam.
SAM, opet
i neprestano sam
dok ne odlučiš
napraviti prvi korak
i tako neprestano
dok ne odeš zauvijek.
Jednostavno dosadno.
Sam kao i prije
u svijetu nekih
kao ti.
Sam
i bez toga.
misliš o njoj, koju
iz straha ne možeš zaboraviti,
ne smiješ.
Unutarnji glasovi
probijaju tvoje …
Piješ kavu bez šećera.
gorčina, sve je kao prije.
Ne javlja se, ti ne zoveš,
„ona čeka“, nadaš se
i misliš da je glupača
jer sam si i izgubljen.
Jesu li iste kao i mi
ili smo i mi samo
jedno?
Zamisli da si ona.
(recimo da jesi, pokušaj zamisliti)
Bi li znala, sramotila se
čekajući oproštaj
za nepostojeće,
ti si kraljica, ti si uvijek u pravu,
gospodariš svojim i njegovim ponašanjem,
jer sve ovisi o tebi.
On bi …
ali to nije to
jer ti si ta koja odlučuješ,
u prednosti si nad njim,
nad njima i …
(opet si on, iako ne odlučuješ
o svemu, a to bi jako volio – ne bi li?)
Opet si sam,
misliš o nečemu,
jednostavno, bijelo polje.
Glupo je misliti o tome.
SAM, opet
i neprestano sam,
jer one su
neke tamo bez kojih ne postojiš,
jer si jednostavno takav.
Ne možeš dugo biti sam,
a kad si s nekim,
opet ne možeš dugo.
Nedostižan si svom sebi
kojeg dovoljno ne poznaješ
i slušaš:
„… sve moje ljubavi su mrtve,
stisni me uz sebe,
zagrli čvrsto
u znoju, u strasti u krvi …“
Voliš je …?
Pomisliš na nešto više.
Učinio bi sve za još jedan trenutak.
Osjećaš se prevarenim, zaboravljenim.
SAM, opet
i neprestano sam
u sebi i sa sobom
Vani je sunčano, hladno, neki mjesec
(nije važno koji).
Pronalaziš stvari kojima te darivala.
Gledaš ih i prisjećaš se ljubavi.
Možda sretne,
ali ipak ljubavi.
Patiš, neprestano misleći
o njoj.
Žao ti je …
Kako vam je bilo lijepo – zajedno,
razmišljaš sanjajući sam
i pronalaziš malu ukrasnu kutiju u koju
spremaš
posljednji dio već zaboravljene ljubavi
koji je nekad pripadao njoj.
Misliš u mraku
svoje sobe
o …
SAM, opet
i neprestano sam.

ZAŠTO?

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Jutarnji razgovori

Razumiješ li što ti govorim?
Razumiješ! Razumiješ,
samo se praviš blesav.
Lijepo su mi govorili o tebi.
Upozoravali, govorili,
pa opet malo upozoravali.
Pusti ga.
Prođi pored njega i ne osvrći se.
Stajat će te glave.
Nisam ih slušao.
Nisam ništa napravio od onoga što govorili su.
Mislio sam,
to ljubomora progovara
to zavidni su ljudi koji zlo tuđincu žele.
Što mi bi tada i sada je,
samo nekako stvarno,
nekako opipljivo,
drugačije.
Razumiješ li što ti govorim
ili se samo praviš,
samo glumiš i praviš se
i glumiš i jaučeš bijesno.
Urlaj, urlaj kukavički sine.
Neću te pustiti.
Dugo sam vježbao ovaj zahvat
i jednostavno ne mogu.
Ne želim, a i da želim
ne mogu.
Zgrčili se mišići, jbg prijatelju,
kasno je za suze,
kasno je za sve.
Pa kad me nećeš razumjeti
neću ni ja prestati stiskati.
Tko je prvi, drugi… posljednji
tko je tko u ovoj prići
ni sam više ne znam.
Nije ni bitno to što me ne razumiješ,
glavno da me uvijek u oči gledaš
makar i s onu stranu ogledala.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Leptir

Zamišljen i sam
Sakupljaš sa stola
Prašinu svojih sjećanja
I analiziraš
Kako ti je bilo
I tko bi sve to mogao biti
S tvojim osjećajem
Vječne krivnje.
Opraštaš krvnicima, svima,
Svima koje
Ne znaš ili si tek spoznao tko su,
Prolazeći sivim ulicama,
Hladnim u veljači
I pitaš se:
Tko su te sjenke
Što neprestano nekog prate
I čine to da si ih nekad i ti pravio drugima
Iz zavisti na njihov mir s kojim umiru leptiri
U svjetlosnom zagrljaju
Pojedinačno.

Možda ćeš, sve sakupivši,
Pronaći ogrebotine koje si nekad davno urezao
Glupošću svoje mladosti,
Za budućnost sretne starosti.

Kasno je prijatelju
S njima umiru leptiri
U svjetlosnom zagrljaju
Pojedinačno,
Bez tebe

Kasno je.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Čovjek izgubljenih sjećanja

Duboko u nutrini vlastitog ponosa
mali čovjek tiho plače, jeca
nad životom kojeg živjeti više ne zna.
Sve nekako i proći će osim ožiljaka vremena
utisnutih duboko, duboko pod kožu,
a oni izbrisat se ne mogu.
Ništa se ne događa, ne mijenja danima.
Nitko ne vidi i nitko više ne pita kako mu je.
Gdje nestale su sve te male riječi utješne?
Gdje razum počinje, gdje završava?
Pita se,
sav u grču vlastitog egoizma koji u bol se pretvara,
nepodnošljivu bol koja razjeda ga iznutra.
Ničega nema, sve nestat će kada pusti
posljednju suzu svog potrošenog života.
Ovo svijet je čudan, nepoznat
i čini ga ranjivim danas,
ranjivijim no inače, jer danas,
danas je poseban dan,
dan kada ostavlja samoga sebe,
svoje tijelo bez riječi,
svoje tijelo u slikama.
Nestrpljiv, pita se zašto,
zašto svemu ovome još nije došao kraj?
Pita se, skriven od ljudi i samoga sebe,
skriven u ludilo vlastitih promašaja.
Ništa se ne događa, ne mijenja danima,
koji kao nacrtani nespretno vise iznad ponora
u koji nestabilan um izgubljenih sjećanja polako ponire,
duboko, duboko sve do dna,
povlačeći za sobom cijeli jedan svijet
stvoren davno samo za njega.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Izazov, igra, izbor

Mogućnost izbora,
ponekad može zbuniti,
dovesti u stanje nelagode
i otvoriti pitanja
na koja nije baš jednostavno odgovoriti.
Što li učiniti?
Prihvatiti izazov ili jednostavno otići?
Dodati još poneku mogućnost
i totalno sve zakomplicirati.
Možda,
ali ako malo bolje razmislite
mogli biste sve.
Mogli biste prihvatiti izazov
kao igru
i upustiti se u nešto novo,
nešto
što još niste doživjeli,
nešto
o čemu ćete još godinama govoriti.
Možda biste,
ako malo bolje razmislite,
mogli sve i zaboraviti,
zakopati duboko,
duboko gdje svjetlost ne prodire
i pobjeći.
Mogli biste možda,
možda samo sanjati o svemu ovome
i nikome nikada ni riječ reći.
Nikada
nikome
riječ
reći,
možda

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Sloboda kreativnog razumijevanja

Nudiš mi prijateljstvo
iako znaš da svijet kojem pripadam nije stvaran.
U zadnje vrijeme ništa ne govorim,
pravim se da ne čujem i ne vidim.
Riječi koje koristim
odavano su izgubile značenje
i poput prašine samo smetaju,
izazivaju alergijske reakcije,
gađenje.
Svejedno ne odustaješ,
nijemo osluškuješ i nadaš se promjeni.
Kasno je.
Vrijeme nepovratno prolazi
i zato zaboravi na sve.
Odi što dalje, makni se od ovog mjesta
koje zaudara na zavisti,
beznađe.
Jednom kad smiri se sve,
i razbacane misli
pronađu pravo mjesto,
vrati se.
Ako me sretneš u gomili i ja te ne prepoznam,
ne zamjeri.
Pokušaj shvatiti,
stvarno nisam imao kamo otići.
Priđi bliže kako bih te bolje vidio
i javi se ako želiš.
Možda ću se sjetiti što značila si
dok smisao bila je samo premisa kreativnog razumijevanja
i slobode mišljenja,
slobode izbora, življenja.
Ako se ne sjetim,
ne postojim više.
Jednostavno
samo prođi,
ne pitaj ništa
i zaboravi me.

Foto: www.pexels.com