Arhiva oznaka: Igor Petrić

Igor Petrić: Elementi prosudbe

Možeš li smisliti pitanje-odgovor dovoljno brzo?
Možeš li?
Skriven iza debelog zastora
natopljenog hladnom krvlju neprijatelja,
smisli bilo što i pronađi rješenje
u ovoj naoko bezizlaznoj situaciju,
ili jednostavno odustani,
nastavi vegetirati u nekom svom,
samo tebi poznatom filmu.
Sve i ništa,
ništa i sve.
Kao i danas, jučer, sutra.
Kao oduvijek i zauvijek.
Sve i sve!
Ništa i ništa! Trudiš se uzalud.
Uzalud se trudiš,
zoveš vlastitu savjest,
ali si nesiguran i bojiš se mogućih odgovora na zaboravljena pitanja.
Vrisak očajnika u daljini kojeg ne prepoznaješ,
kojem se diviš
i bol koja uz njega ide,
koja trga, koja ježi kožu na rukama,
polako jenjava i stapa se sa šumom južnoga vjetra.
Ništa ne razumiješ i bojiš se ludila.
Možda kad ova faza završi
smisliš neki smisleni odgovor kojim zadovoljit ćeš svoju maštu
ili ćeš u protivnom nestati rastopljen u vodi
poput kapi medovine.
Možda
se samo pretvaraš u Albertovog „Stranca“,
ovaj put smireno, bez trunke nesigurnosti i ljutnje
ispraznom životu kojeg si zaboravio živjeti.
Možda je ipak sve ovo samo još jedan san
kojeg ne možeš sanjati do kraja.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: O ratu, o ljubavi i životu

Što vi znate o ratu?
Sjećate li se tih godina ili ste rođen prekasno.
Kažu, ako ne preživiš jedan
nemaš pravo govoriti o sudbini,
o patnji, strahu i svim onim malim stvarima
koje su održavale život na životu
i činile moguće od nemogućeg.
Možda i nisam u pravu, ali s njima slažem se.
Nemojte o onim vremenima,
o onoj nadnaravnoj sposobnosti preživljavanja
i onom nekom čudnom uzbuđenju na granici ludila,
kad za godine nitko ni ne pita.
Drugačije je to kad imaš nepunih osamnaest
u trenutku kad drugi ugase svjetla,
i podignu zastore prije početka predstave
koju na kraju ne želiš gledati,
koja ti se gadi, jer samo želiš živjeti iako ti je svejedno
odeš li, ostaneš ili nestaneš u dimu,
prašini.
Prošlost i budućnost za tebe ne postoji, samo predstava
u kojoj ipak pokušavaš izbjeći glavne uloge.

Što vi znate o ljubavi?
Sjećate li se uopće tih godina
ili ih uopće niste živjeli.
Kažu, ako ne preživiš više od jedne
nemaš pravo govoriti o sreći,
o ljepoti uzbuđenja, svim onim nerealnim strahovima,
ponosu i luđačkoj potrebi pripadanja,
što naravno ovisi i o godini proizvodnje
jer na pragu odraslosti osim toga, sve nevažno je,
nije bitno, tako dosadno prolazno, bez veze.
Nije bitno ako i odeš, nestaneš ili ostaneš
bitno je biti,
upravo u tom trenutku i tada.

Što vi znate o životu?
Živite li ga uopće ili vam drugi govore
kako se živi i što za vas dobro je, najbolje.
Ako je tako, ne brinite previše,
život će proći kako god okrenete.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Izgubljeni san

i …
bilo je
hladno vrijeme
i …
grčevita borba
postojanja, izgubljenih
sjećanja
i …
sakaćenja
i …
zastrašujuće
dosade, magla
i …
bilo je
kao mora,
kao praznina
puna vlastite netrpeljivosti
i …
sve svejedno je
ne biti kao
i …
biti
isto je, magla
i …
bilo je,
o da,
tako tužno
i …
sam u svijetu
bez vlastite
sjenke,
o užasa li
gdje, gdje
da pronađem svoj spokoj,
magla
i …
bilo je,
da bilo je
tako
i …
ne bih više,
ne, ne,
spasi me,
ne želim se pomiriti s tim.
Povedi me,
pronađi me
među stotinama.
Izbavi me,
jer gušim se,
iz magle
izbavi me,
jer gušim se,
kao što
i …
ja ću tebe
izbaviti
i …
imat ćemo
svoje sjenke
uspavanih morskih valova
i …
svoj spokoj,
mir,
o da, da
to mi treba,
ali kako?
Možda uz riječi
koje pisat ćemo
zajedno
i …
„gledam
gledaš
nešto u očekivanju
mislim
da bih osjetio
silno, silno i veliko
i bojim se
da, bojim se
ponovnog nestajanja
ne, ovo je druga priča“

i …
krenulo je
oprezno
i …
strelovito,
istovremeno
nezaustavljivo
i …
pronašao
sam sebe
odavno izgubljenog
i …
svoj san
nakon toliko
godina čekanja,
svoj san
i …
zato
više nikada
ne nikada
i ..
nikad više
bez nas,
nikamo.
Neopisivog li
zadovoljstva,
o tebe,
o mene,
o nas
i …
više ništa
trebati mi neće,
jer ostvario
se moj
davno
izgubljeni
san

Foto: www.pexel.com

Igor Petrić: Klik Klik (rasprodaja ljudskih sjećanja)

“Rasprodaja ljudskih sjećanja”
naslovna tema za pamćenje
novim,
umjetno stvorenim generacijama
humanoidnih kreatura
koje ne prepoznajem
i ne prihvaćam kao dio kulturnog nasljeđa.
Njihova svijest,
ovisna o raznovrsnim stimulansima,
neophodnim za održavanje prirodnog balansa
preporučene razine dopamina,
nije postojana.
Kao i sve oko njih i ona je
hibridna, izmišljena,
velika poput reklamnog panoa
za nova svemirska istraživanja u Svijetu
namjerno zaboravljenih mitova
i izgubljenih legendi
o crnim sjenama sumnje
koje samo što nisu zakucale na vrata,
koja vode do zaboravljenog zaborava.
Vrata, iza kojih ostavljene,
u blatu vlastite truleži,
leže napuštene duše predaka,
spremne za konačni obračun,
kako bi se pokušala zaustaviti
ova besmislena rasprodaja
ljudskih sjećanja.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Imaju li oči tvoje ruke

Vjeruješ li dovoljno
vjeruješ li uopće
u sve te priče koje,
servirane hladne,
dolaze do tvog stola?
Starog, rasklimanog stola
na kojem mrvice prošlih života
bulje izmišljenim očima
u tvoj lik, smežuran i nevjerojatno tih.
Vjeruješ li u Boga kako su te učili,
u sudbinu ili proroke iz Babilona.
Vjeruješ li u sebe?
O čovječe,
ponekad tako si jadan
tako si malen i ranjiv bez oklopa.
Kupi si jedan,
možda ti zatreba u ovom svijetu
koji poprima nevjerojatan oblik,
koji jedva diše pod pritiskom
i samo što se ne raspadne.
Vjeruješ li u bajke
i sve crtane likove,
superjunake i njihove pratilje.
O čovječe,
budi muško, budi žensko,
dijete i njegova sjena,
budi sve od jednom,
otvori oči
i probudi se.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Halucinacija

Uvučena u vrtlog beskorisnih riječi
pokušavaš preživjeti još jedan dan,
samo jedan dan
i nadaš se boljem od ovoga sada.
Priznajem nije lako.
Oduvijek trudiš se
izbjegavati nepotrebne kontakte
s izmišljenim ljudima.
Pitaš li se ponekad
tko ih je doveo u tvoj mali svijet,
dozvolio im da se umjesto tebe smiju,
umjesto tebe sanjaju, govore?
Tko su oni?
Tko su oni i tko im je dopustio da žive tvojim životom
i učine te ranjivom danas?
Ne brini, postoji mjesto koje ne pripada nikome.
Ono tu je
i iako izmišljeno, izmišljeno je samo za tebe.
Ako želiš, prepusti mu se,
Zaboravi na sve.
Svijet ovaj ionako pripada drugima.
Ono mjesto o kojem sam ti govorio
ipak čeka, strpljivo čeka tu odmah iza ugla,
pored male krivudave ceste
popločene lubanjama svih tvojih kritičara.
Ako želiš zaboraviti,
zaboravi na ovo što sam rekao,
nisam te mislio povrijediti.
Nisam ništa,
nisam nitko
samo savjest tvoja
od koje ne možeš pobjeći,
kojoj se ne možeš
sakriti.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Postoji li nešto što ne znate o njemu, a željeli ste pitati

Ukoliko ga vidite nasmiješena
ne pitajte ništa,
samo prođite, jer danas nije raspoložen
i mogao bi neprimjereno reagirati.
To sigurno nećete razumjeti
i pitat ćete zamišljeno
„Što je tom čovjeku?“
kojeg niti ne poznajete dovoljno.
Vjerujete, pokušao sam sve,
čak i više od toga, ali svejedno je usamljen.
Ništa više i nema smisla.
Odgovori ostaju zarobljeni zauvijek
u snovima primitivnih stvorenja,
koja iskustvo iskonskog straha
ne mogu podijeliti s ostalima.
Još jedan dan polako prolazi,
kao sjećanje na one o kojima se samo još govori,
one kojih više nema.
Čujete li vrijeme kako odlazi u nepovrat,
tiho poput umirućeg lišća
koje polako ponire do razgranatog korijenja,
svog matičnog izvora postanka.
Vlažna zemlja opet stenje pod pritiskom zarobljenih duša.
Čujete li, čujete li kako s njom pregovara,
jer ne zna koliko ih još može primiti u svoju utrobu
i ima li za njega mjesta.
Ukoliko ga vidite nasmiješena
pustite,
pustite ga neka ode tamo gdje je naumio.
Pustite,
pustite ga i ne pitajte ništa.

Foto: www.pexels.com