Arhiva oznaka: Igor Petrić

Igor Petrić: Ministarstvo izgubljenog vremena

Jesmo li
dovoljno glasni,
dovoljno ludi za promjene
iako za njih,
kažu, nema potrebe.
Hoćemo li šutjeti?
Hoćemo li urlati u znak potpore
ministrima i njihovim psima?
Hoćemo li se ugušiti svim ti riječima
koje trpamo nevinoj djeci u usta,
kao da nije ništa,
kao da nismo pokradeni,
kao da nismo i sami od sebe krali.
Gradovi i općine, države i zajednice
sve je to isto sranje koje,
bez obzira na mirišljave svijeće i sprejeve,
nepodnošljivo smrdi na bljuvotinu i iznutrice.
Valjam se u blatu,
valjaš se i ti iako se ne poznajemo.
zajedno smo svi. Glumimo dobrotu i samo se…
samo se pravimo. Ma bit će dobro,
iako znamo od kuda nam sve to
što imamo i dajemo,
sve to što
primamo i uzimamo.
Zato još uvijek nervozno šutimo,
grickamo nokte i kožu na prstima,
ubijamo dosadu i vrijeme koje nemamo,
koje ne postoji,
dok u polusnu skriveni čučimo
iza reklamnih panoa
za predstojeće izbore, jer što nam drugo preostaje.
Možda jednog dana
u nekom drugačijem svijetu
ti i ja željet ćemo isto,
željet će i oni, ma željet će svi
biti ministri.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Rekvijem

Zamisli mjesto,
najdražu igračku,
dvije tri kugle staklene i drvo visoko,
čije grane nesmetano već godinama,
sasvim nježno komadaju oblake.
Jednog dana tamo kreni,
opusti se, zaklopi oči, prepusti se.
Malo lijevo, malo desno,
naprijed i nazad, gore, dolje,
nije važno kako.
Tamo pronaći ćeš izgubljenog prijatelja,
zaboravljenog gosta, sebe samoga.
Dočekat će te riječi dobrodošlice,
komadići oblaka ispod visokog drveta
i dvije tri kugle staklene kroz koje svjetlost,
prkoseći poznatim zakonima fizike,
raspršuje bojom obojane tonove
na sve strane, svuda.
To mjesto je s kojeg krenuo si,
mjesto kamo ćeš se jednog dana,
kad skupiš snage, dovoljno iskustva
i sam odlučiš, vratiti.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Kao voda

Čekajući njezin dodir, pogled,
Skrivam se u gomili.
Ne želim da me vidi prerano.
Ne želim da me osjeti.
Kao voda
Pokušat ću doprijeti do nje,
Nošen vjetrom
Kroz najsitnije pukotine strpljenja
Okružen dosadom
Koju ubijam riječima utjehe.
Ništa više i ne osjećam.
Kao da ne postojim.
Kao da ne postoje moje ruke, tijelo,
Moj svemir
Bez nje.
Osjećam toplinu!
Prepoznaje li me?
Pitam se,
Kao voda nepresušan,
Dok satima strpljivo čekam njezin dodir.
Oko mene svjetina
Razdraganih osmjeha na plastičnim licima
Preuzetim s reklamnih plakata
Jeftinih modnih časopisa.
Gdje je do sada?
Skriva li se u gomili?
Ne želim ju povrijediti.

Ona sama na livadi
Usred šume,
Kao voda nepresušna,
Kao voda
Dio nje
Dio mene
Postat će sve,
Uzmi me…

Foto: www.pexelx.com

Igor Petrić: Krila noćnog leptira

Pogledaj u nebo:
plavo je,
visoko i kao neostvareni san,
veliko u svoj svojoj ljepoti beskonačnosti.
Pogledaj i vidjet ćeš
poznata lica kako šaptom,
sklopljenih očiju i ruku podignutih visoko iznad obzora,
progovaraju riječ o tebi.
Tiho, poput priče,
skrivene u prašini sjećanja,
o tebi
progovaraju i biljke.
Ti plačeš – ne čuješ.
Skrivaš svoje tijelo od pogleda
i proklinješ dan
i vrijeme postanka,
samo da bi,
barem na tren,
mogla zaboraviti prošlost,
dok čekaš pogodan vjetar nad liticom
iznad uzburkana mora.
Čekaš i nježno,
poput noćnog leptira,
širiš svoja krila.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Strah od gubitka

SAM, opet
i neprestano sam
otkad si otišla ne ostavivši
ništa do praznine u njemu.
Potpuno bez tebe,
on, slobodan
i okružen
samoćom i pogledima drugih.
Zašto?
Neprestano pitanje.
Kako?
Nemoguće dosadno.
On je ostavio nju ili ona njega „bez razloga“.
Samo dosada
kao jedan običan jesenji dan
prepun srušenog lišća i ugibajućeg drveća.
Sve je bez veze
i više mu se ne hoda,
ne živi,
ne sluša,
tih nekoliko dana sjećanja,
a onda opet kao da ništa nije bilo
do običnog zapisa u dubini njegovoj
koja prerasta u bol.
Svaka samoća je drugačija,
usamljenija od one prije
i što ih više imaš
uspio si (misliš sam za sebe),
ali jesi li ostao nekažnjen,
hoćeš li patiti,
misliš li o njoj poslije svega,
osjećaš li se slobodno,
sretno,
bez veze.
Ako ti se javi, zamoli za oproštaj
što ćeš učiniti?
Vratiti se, poniziti ili odbiti je,
govoreći joj da si zauzet,
nakon svega kao on,
ali ti nemaš hrabrosti popustiti,
bar on nije imao
i opet je sam.
SAM, opet
i neprestano sam
dok ne odlučiš
napraviti prvi korak
i tako neprestano
dok ne odeš zauvijek.
Jednostavno dosadno.
Sam kao i prije
u svijetu nekih
kao ti.
Sam
i bez toga.
misliš o njoj, koju
iz straha ne možeš zaboraviti,
ne smiješ.
Unutarnji glasovi
probijaju tvoje …
Piješ kavu bez šećera.
gorčina, sve je kao prije.
Ne javlja se, ti ne zoveš,
„ona čeka“, nadaš se
i misliš da je glupača
jer sam si i izgubljen.
Jesu li iste kao i mi
ili smo i mi samo
jedno?
Zamisli da si ona.
(recimo da jesi, pokušaj zamisliti)
Bi li znala, sramotila se
čekajući oproštaj
za nepostojeće,
ti si kraljica, ti si uvijek u pravu,
gospodariš svojim i njegovim ponašanjem,
jer sve ovisi o tebi.
On bi …
ali to nije to
jer ti si ta koja odlučuješ,
u prednosti si nad njim,
nad njima i …
(opet si on, iako ne odlučuješ
o svemu, a to bi jako volio – ne bi li?)
Opet si sam,
misliš o nečemu,
jednostavno, bijelo polje.
Glupo je misliti o tome.
SAM, opet
i neprestano sam,
jer one su
neke tamo bez kojih ne postojiš,
jer si jednostavno takav.
Ne možeš dugo biti sam,
a kad si s nekim,
opet ne možeš dugo.
Nedostižan si svom sebi
kojeg dovoljno ne poznaješ
i slušaš:
„… sve moje ljubavi su mrtve,
stisni me uz sebe,
zagrli čvrsto
u znoju, u strasti u krvi …“
Voliš je …?
Pomisliš na nešto više.
Učinio bi sve za još jedan trenutak.
Osjećaš se prevarenim, zaboravljenim.
SAM, opet
i neprestano sam
u sebi i sa sobom
Vani je sunčano, hladno, neki mjesec
(nije važno koji).
Pronalaziš stvari kojima te darivala.
Gledaš ih i prisjećaš se ljubavi.
Možda sretne,
ali ipak ljubavi.
Patiš, neprestano misleći
o njoj.
Žao ti je …
Kako vam je bilo lijepo – zajedno,
razmišljaš sanjajući sam
i pronalaziš malu ukrasnu kutiju u koju
spremaš
posljednji dio već zaboravljene ljubavi
koji je nekad pripadao njoj.
Misliš u mraku
svoje sobe
o …
SAM, opet
i neprestano sam.

ZAŠTO?

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Jutarnji razgovori

Razumiješ li što ti govorim?
Razumiješ! Razumiješ,
samo se praviš blesav.
Lijepo su mi govorili o tebi.
Upozoravali, govorili,
pa opet malo upozoravali.
Pusti ga.
Prođi pored njega i ne osvrći se.
Stajat će te glave.
Nisam ih slušao.
Nisam ništa napravio od onoga što govorili su.
Mislio sam,
to ljubomora progovara
to zavidni su ljudi koji zlo tuđincu žele.
Što mi bi tada i sada je,
samo nekako stvarno,
nekako opipljivo,
drugačije.
Razumiješ li što ti govorim
ili se samo praviš,
samo glumiš i praviš se
i glumiš i jaučeš bijesno.
Urlaj, urlaj kukavički sine.
Neću te pustiti.
Dugo sam vježbao ovaj zahvat
i jednostavno ne mogu.
Ne želim, a i da želim
ne mogu.
Zgrčili se mišići, jbg prijatelju,
kasno je za suze,
kasno je za sve.
Pa kad me nećeš razumjeti
neću ni ja prestati stiskati.
Tko je prvi, drugi… posljednji
tko je tko u ovoj prići
ni sam više ne znam.
Nije ni bitno to što me ne razumiješ,
glavno da me uvijek u oči gledaš
makar i s onu stranu ogledala.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Leptir

Zamišljen i sam
Sakupljaš sa stola
Prašinu svojih sjećanja
I analiziraš
Kako ti je bilo
I tko bi sve to mogao biti
S tvojim osjećajem
Vječne krivnje.
Opraštaš krvnicima, svima,
Svima koje
Ne znaš ili si tek spoznao tko su,
Prolazeći sivim ulicama,
Hladnim u veljači
I pitaš se:
Tko su te sjenke
Što neprestano nekog prate
I čine to da si ih nekad i ti pravio drugima
Iz zavisti na njihov mir s kojim umiru leptiri
U svjetlosnom zagrljaju
Pojedinačno.

Možda ćeš, sve sakupivši,
Pronaći ogrebotine koje si nekad davno urezao
Glupošću svoje mladosti,
Za budućnost sretne starosti.

Kasno je prijatelju
S njima umiru leptiri
U svjetlosnom zagrljaju
Pojedinačno,
Bez tebe

Kasno je.

Foto: www.pexels.com